POMORSKI FAKULTET U SPLITU

ASTRONOMSKA NAVIGACIJA Zvonimir Lui Kreimir Baljak

Split, 2007.

SADRAJ

I. II. III. IV. V. VI. VII.

OPENITO O ASTRONOMIJI I ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI .......................2 KRETANJE NEBESKIH TIJELA I DREVNA ASTRONOMIJA .............................8 KOORDINATNI SUSTAVI I PRETVORBA KOORDINATA ................................13 NEBESKA TIJELA ....................................................................................................23 PRIVIDNA KRETANJA NEBESKIH TIJELA .........................................................32 VRIJEME I OSNOVE MJERENJA VREMENA ......................................................43 INSTRUMENTI ZA MJERENJE VISINA I ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA .......................................................................................................................57

VIII. IX. X. XI. XII.

NAUTIKI GODINJAK ..........................................................................................91 INDENTIFIKACIJA ZVIJEZDA ...............................................................................95 STAJNICA U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ...................................................102 ODREIVANJE POZICIJE BRODA ......................................................................111 NAVIGACIJSKE GREKE U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ........................120

ZADACI .................................................................................................................125 LITERATURA ........................................................................................................174

I. OPENITO O ASTRONOMIJI I ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI

Astronomska navigacija je klasina grana navigacije koja se bavi pitanjima i metodama kako se koristiti nebeskim tijelima za odreivanje i kontrolu poloaja broda na otvorenom moru. Za razumjevanje metoda astronomske navigacije, te pomagala kojima se navigator slui u primjeni tih metoda potrebno je poznavanje jednog dijela ope i sferne astronomije. Astronomija je nauka koja prouava nebeska tijela: njihov poloaj, gibanje, zakone po kojima se ono vri, njihove oblike, dimenzije, daljine, veliine i mase, njihovu fizikalnu prirodu i kemijski sastav, njihovu prolost i budunost. Prema problemima kojim se bavi, astonomija se dijeli na vie grana: - Sferna astronomija Prouava relativne poloaje nebeskih tijela projeciranih na zamiljenu nebesku sferu (nebeske koordinate) i pokazuje kako se ti poloaji mijenjaju pod utjecajem razliitih uzroka. - Praktina astronomija Bavi se metodama i instrumentima za odreivanje prividnih kooordinata nebeskih tijela iz opaanja, te odreivanja poloaja opaaa na Zemlji. - Nebeska mehanika Bavi se teorijskim ispitivanjem kretanja i oblika nebeskih tijela. Njezina je osnova opi zakon gravitacije i sva se nebeska gibanja izvode matematiki kao posljedica tog zakona. - Teorijska astronomija Bavi se metodama za odreivanje staza nebeskih tijela iz njihovih prividnog gibanja i obrnuto (sastavljanje efemerida). - Astrofizika Prouava fizikalna svojstva nebeskih tijela (sjaj, temperaturu, kemijski sastav, itd.). - Zvjezdana ili stelarna astronomija Bavi se gibanjem zvijezda, zvjezdanih sustava i njihovim meusobnim odnosima. - Kozmogonija i Kozmologija Kozmogonija prouava razvoj svemira i postanak svemirskih tijela, a kozmologija je filozofska grana koja raspravlja o konanosti ili beskonanosti svemira i njegova trajanja u vremenu. - Radioastronomija Bavi se istraivanjem svemira radiovalovima. Prve dvije grane povezane skupa zovu se astrometrija, tj. nauka o mjerenju neba, a onaj dio koji se ograniava na prouavanje i mjerenje radi odreivanja poloaja opaaa na Zemlji, zove se poziciona ili poloajna astronomija. Astronomska navigacija pripada pozicionoj astronomiji. Prve etiri grane smatraju se klasinom astronomijom, dok se ostale smatraju modernijim granama astronomije. Opa astronomija nije posebna znanstvena grana, nego je sastavni predmet koji daje osnovna znanja iz svih spomenutih grana astronomije.

SFERNA TRIGONOMETRIJA Sferna trigonometrija se bavi primjenom goniometrijskih funkcija za rjeavanje sfernih trokuta. Sferni trokut je lik na sferi odreen s tri toke koje lee na istoj glavnoj krunici (ona kojoj ravnina prolazi kroz sredite sfere). U presjenoj toki dviju glavnih krunica formira se sferni kut, dok krunice tvore sferni dvokut. Sferna duina je manji luk izmeu dviju toaka na glavnoj krunici sfere izraen u kutnoj, lunoj ili satnoj mjeri. Kosokutni sferni trokut je onaj trokut koji openito ima tri razliite sferne duine. Stranice i kutovi takva trokuta uvijek su manji od 180. a+b+c<360 d=360-(a+b+c) d-sferni defekt 180<++<540 = ++-180 -sferni ekces (viak)

Sferni trokut kojem su vrhovi polovi glavnih krunica na kojem lee stranice drugog sfernog trokuta, zove se polarni sferni trokut. Ako je u jednom sfernom trokutu jedan kut od 90, tada se takav trokut zove pravokutni sferni trokut. Ako je u jednom sfernom trokutu jedna stranica iznosi 90, tada se takav trokut zove kvadrantni sferni trokut.

II. KRETANJA NEBESKIH TIJELA I DREVNA ASTRONOMIJA

PTOLEMEJEV GEOCENTRINI SUSTAV U taroj Grkoj smatralo se da je kugla idealno tijelo, a krunica idealna staza. Ve je Tales (624. g.p.n.e) uio da Zemlja lebdi u praznom prostoru, a pitagorejci da Zemlja i nebeska tijela nuno moraju biti kugle. Tako je nastalo prvo uenje o Zemlji u sreditu svijeta, a da se planete (ukljuujui Sunce i Mjesec) gibaju oko nje po krunici. Aristotel (384-322/321 g.p.n.e) postavio je svoju prirodnu filozofiju u kojoj je svijet podijelio na sublunarni (Zemlja, voda, zrak i vatra) i supralunarni (sfere: Mjeseca, Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera, Saturna, zvijezde stajaica; te konano prvi pokreta). Gibanja se prenose s viih sfera na nie, a gibanje sfera zvijezda stajaica daje ''prvi pokreta''. Iako je Aristotel tako zaokruio prirodno-filozofsku sliku svijeta jo uvijek nije bilo mogue objasniti neka gibanja nebeskih tijela (npr. progresivno i retrogradno gibanje planeta tijekom godine). Ovo na naknadno pokuao objasniti Apolonije iz Perge (262-190 g.p.n.e.). On je na krune staze planeta uveo manje krunice (epicikle), kojih se sredite giba po glavnoj krunici (deferentu).

Teorija epicikla i deferenta : Napredniji model geocentrinog sustava postavio je Ptolemej (2 st.p.n.e.) na temelju Aristotelovih nauavanja. U biti on je matematikom teorijom dopunio Aristotelovu prirodnu filozofiju, pa je tako dao i dokaze o geocentrinom sustavu svijeta (po njemu je dobio i ime). Njegove su postavke (djelo ''Almagest''): - nebeski svod ima oblik kugle i okree se kao ona, - po svom obliku Zemlja je takoer okrugla, - svojim poloajem Zemlja je u sreditu nebeskog svoda, - Zemlja je kao toka u toj kugli i ona nema gibanja koja bi izazvala promjenu njezina poloaja. Iako je Aristrah jo u 3 st.p.n.e. tvrdio da se Zemlja giba oko Sunca, izraunavi prvi put veliinu Zemlje i udaljenost Sunca i Mjeseca, ipak se Ptolemejev geocentrini sustav svijeta odrao sve do 16. stoljea. 8

KOPERNIKOV HELIOCENTRINI SUSTAV Geocentrini sustav svijeta sve je tee podravao mjerenja, odnosno da bi se objasnila astronomska mjerenja i putanje nebeskih tijela bilo je potrebno stalno uvoenje novih epicikla. Rjeenje je ponudio Nikola Kopernik (1473-1543) u svom djelu ''De revolutionibus orbium coelestium'' (o okretajnima nebeskih krugova), izdanom u Nurnbergu 1543. god. Kopernik je uspostavio novi sustav svijeta, po kojemu je: - nepomina sfera zvijezda stajaica vanjska granica svemira, - idui prema unutranjosti nalaze se krune staze planeta: Saturn koji obilazi oko Sunca za 30 godina, Jupiter za 12 godina, Mars za dvije godine, Zemlja za 1 godinu, Venera za 9 mjeseci i Merkur za 80 dana; - u sredini svijeta stoji Sunce, koje upravlja svojom porodicom zvijezda, - Zemlja ima tri gibanja: a) dnevno okretanje oko svoje osi (prividna vrtnja nebeske sfere), b) godinje gibanje oko Sunca od zapada prema istoku (prividno godinje gibanje Sunca), c) godinje konusno gibanje Zemljine osi oko normale na ravninu Zemljine staze u retrogradnom smjeru (precesija). Ovaj model i dalje je zadrao postavku da se planete gibaju jednoliko po krunicama, pa su i dalje neophodne epicikle da bi se objasnilo gibanje planeta. No bez obzira na taj nedostatak, ipak je oznaio ogromni napredak u shvaanju svemira i gibanja nebeskih tijela. Kako Kopernikov heliocentrini sustav nije imao prirodnu filozofiju koja bi ga opravdavala kao to je Ptolemejev sustav postavljen na Aristotelovoj filozofiji, mnogi ga nisu htjeli prihvatiti, a crkva ga slubeno zabranjuje 1616. godine (zabrana je skinuta tek 1757. godine). Poznato je da su neki uenjaci poslije Kopernika bili sueni zbog prihvaanja heliocentrinog sustava svijeta. Veliki fiziar Galileo Galilei (1564-1642) takoer je morao odbaciti heliocentrino shvaanje svijeta, ak je bio izveden pred sud inkvizicije 1633. godine. Iz tog doba potjee i legenda da je ustajui iz kleeeg poloaja nakon proitane presude ipak kroz zube promrmljao ''Eppur si mouve'' (ipak se kree). Poznati astronom Tycho Brahe (1546-1601) pokuao je pomiriti geocentrini i heliocentrini sustav pa je predloio kompromisan model: Zemlja je u sreditu svemira, a oko nje krue Mjesec i Sunce, a svi ostali planeti krue oko Sunca, a ne oko Zemlje. KEPLEROVI ZAKONI Na temelju rada Nikole Kopernika, te na temelju Braheovih opaanja planeta Marsa, Johannes Kepler (1571-1630) postavio je zakone kretanja planeta: planete se kreu oko Sunca po elipsama u ijem aritu je Sunce, radijus vektori koji spajaju sredite Sunca i sredite planeta u jednakim vremenskim razmacima opisuju jednake povrine, kvadrati vremena potrebni da planeti opiu punu putanju oko Sunca razmjerni su kubovima njihovih srednjih udaljenosti od Sunca. Prvi Keplerov zakon govori da u svakom trenutku udaljenost od sredita planeta do sredita Sunca ima razliite vrijednosti. U odreenom trenutku planet je najblii Suncu i taj poloaj planeta zove se perihel. U nekom drugom trenutku planet je najudaljeniji od Sunca i taj se poloaj planeta zove afel. Pravac koji spaja perihel i afel zove se AP crta ili apsidna crta. Kepler je prvo objavio svoja prva dva zakona (djelo Nova astronomija, 1609. god.), a treeg neto kasnije (u djelu Harmonija svijeta, 1619.god.). 9

1) Prvi Keplerov zakon Planete se oko Sunca gibaju po elipsama kojima je u jednom aritu Sunce. Matematiki oblik tog zakona u polarnom koordinatnom sustavu: p r= 1 + cos v r-radijus vektor p-parametar p = b/a -ekstrencititet = (a-b)/a v-prva anomalija (kut od smjera prema perihelu do radijus vektora planeta) 2) Drugi Keplerov zakon Znaenje drugog Keplerovog zakona, prikazuje radijus vektore koji spajaju Sunce s poloajima planeta u tokama A, B, C, D, E ili P (vidi sliku). Vrijeme potrebno da planet prevali put od poloaja B do poloaja P jednako je vremenu potrebnom da planet prevali put od poloaja A do poloaja C. Povrina koju zatvaraju toke BPS jednaka je povrini koju zatvaraju toke ACS. Slijedi da planet na dijelu putanje od A do C ima maju brzinu nego na dijelu putanje BP, a kut manji je od kuta .

Drugi Keplerov zakon Radijus vektori povueni sa Sunca na planetu u jednakim vremenima tvore jednake povrine.

r2

dv =c dt

3) Trei Keplerov zakon ''Kvadrati ophodnih vremena planeta oko Sunca odnose se kao kubovi srednjih udaljenosti od Sunca''. T 12 T 2 2 = = ... = c a13 a 2 3 T1 i T2 predouju ophodna vremena planeta, a a1 i a2 srednje udaljenosti planeta od Sunca. Ako se za vrijeme ophodnje uzme vrijeme ophodnje Zemlje ( T1=1 ili jedna godina ), a za udaljenost prvog planeta udaljenost Zemlje ( a1=1 ili jedna astronomska jedinica ), Keplerov izraz prelazi u oblik:

a =3 T2

Nakon otkria ovog zakona konano je objanjeno prividno retrogradno i progresivno gibanje planeta. Zahvaljujui otkriima Galilea i Keplera, te stvaranju novih filozofija (Newton, Leibniz, ...) koje su poele opravdavati heliocentrini sustav svijeta zabrana o gibanju Zemlje skinuta je 1757. god., a heliocentrini sustav prihvaen je 1835. god. 10

NEBESKA SFERA

Opaa koji u vedroj noi promatra nebeska tijela razasuta po nebu ima osjeaj da su ona od njega jednako udaljena i rasporeena po nebeskoj povrini oblika polukugle u ijem se sreditu nalazi on (opaa). U mislima sva nebeska tijela moemo projecirati na jednu kuglastu plohu koja se zove NEBESKA SFERA. Takvo razmatranje poloaja nebeskih tijela nam uvelike olakava prouavanje kretanja nebeskih tijela, kao i rjeavanje problema nebeskim osmatranjem za koje nije potrebno promatrati udaljenost nebeskih tijela ve samo njihove pravce kretanja. Polumjer nebeske sfere je neodreen, a za sredite se moe uzeti: poloaj opaaa (topocentar), sredite Zemlje (geocentar), sredite Sunca (heliocentar).

Nebeska sfera

Na slici je prikazana nebeska sfera s elementima koji su ovisni o poloaju opaaa na Zemlji. Opaa se nalazi na Zemljinoj povrini u toki A. Ako povuemo pravac okomit na horizont a koji prolazi kroz poloaj opaaa, dobit emo dvije toke na nebeskoj sferi. Toka koja se nalazi iznad opaaeve glave je zenit (Z), a nalazi se u sreditu vidljivog dijela sfere. Toka koja se nalazi u sreditu nevidljivog dijala sfere, a koja se nalazi ispod opaaa ja svojevrsni antipod zenita, a nazivamo je nadir (Na). Krugovi koji prolaze kroz te dvije toke se nazivaju vertikalni krugovi i okomito sijeku horizont. Vertikalna krunica koja prolazi kroz pol i zenit zove se mjesni meridijan, dok ona koja prolazi kroz toke istoka i zapada prvi vertikal. Male krunice paralelne s ravninom horizonta zovu se visinske krunice ili almukantari. Toka koja se nalazi iznad sjevernog Zemaljskog pola jest sjeverni nebeski pol (PN), a toka koja se nalazi iznad junog zemaljskog pola jest juni nebeski pol (PS). Projekcija Zemljina ekvatora na sferu daje nebeski ekvator, a projekcija zemaljskog horizonta daje nebeski horizont. Projekcija meridijana na nebesku sferu odreuje nebeski meridijan, odnosno projekcija mjesnog meridijana opaaa na Zemlji odreuje mjesni nebeski meridijan. Ravnina u kojoj se Zemlja giba oko Sunca zove se ravnina ekliptike, a ona presjeca nebesku sferu po velikoj krunici koja se zove ekliptika. 11

Glavni pravci i toke na nebeskoj sferi Poloaj svakog nebeskog tijela na sferi odreen je dvjema sfernim kooordinatama. Smjer brojenja moe biti: - progresivan ili direktni smjer (od zapada prema istoku, tj. obrnuto od kazaljke na satu), - Retrogradni ili indirektni smjer (od istoka prema zapadu, tj. u pravcu kazaljke na satu). Ovisno o tome koja je glavna krunica osnovna (od koje se odreuju kooordinate) razlikuje se vie koordinatnih sustava: - Horizontski - Mjesno-ekvatorski - Nebesko-ekvatorski - Ekliptiki

12

III. KOORDINATNI SUSTAVI I PRETVORBA KOORDINATA

Razlikuju se dvije vrste koordinatnih sustava: mjesni koordinatni sustavi, koji ovise o poloaju opaaa, te nebeski koordinatni sustavi, koji ne ovise o poloaju opaaa. U mjesne koordinatne sustave ubrajaju se koordinatni sustav horizonta (horizontski) i mjesni koordinatni sustav ekvatora (mjesno-ekvatorski). U nebeske koordinatne sustave ubrajaju se nebeski koordinatni sustav ekvatora (nebeskoekvatorski) i koordinatni sustav ekliptike (ekliptiki).
Koordinatni sustav horizonta

Polovi koordinatnog sustava horizonta su zenit i nadir. Oni se dobiju ako se iz poloaja opaaa produi okomica do nebeske sfere. Osnovne krunice tog sustava jesu nebeski horizont, nebeski meridijan i vertikalne krunice. Nebeski horizont je krunica koja se dobije ako se ravnina horizonta opaaa produi do nebeske sfere. Nebeski meridijan je glavna krunica koja se dobije ako se ravnina meridijana opaaa produi do nebeske sfere, a na njoj se nalaze zenit, nadir i nebeski polovi. Vertikalne krunice su krugovi koji prolaze zenitom, nadirom i sreditima nebeskih tijela. Osnovne koordinate u ovom sustavu jesu visina (V) i azimut (W). Visina je luk vertikalne krunice od nebeskog horizonta do sredita nebeskog tijela ili kut u sreditu sfere izmeu nebeskog horizonta i sredita nebeskog tijela. Mala krunica na nebeskoj sferi koja spaja sva nebeska tijela s istim visinama zove se almukantarat ili visinski paralel. Visina nebeskog tijela mjeri se od horizonta do zenita. Nebesko tijelo koje ima visinu 0 nalazi se u horizontu, a nebesko tijelo koje ima visinu 90 nalazi se u zenitu. Nebesko tijelo ne moe imati visinu veu od 90, a nebesko tijelo koje se nalazi ispod horizonta ima negativnu visinu. Komplement visine (90- V) predouje sfernu udaljenost nebeskog tijela od zenita i zove se zenitna udaljenost. Azimut nebeskog tijela je luk horizonta od sjeverne (ili june) njegove toke do vertikalne krunice na kojoj je nebesko tijelo, ili kut u sreditu sfere izmeu toke sjevera (juga) i toke presjeka vertikalne krunice na horizontu. Azimut nebeskog tijela je ujedno i kut u zenitu na nebeskoj sferi izmeu mjesnog nebeskog meridijana i vertikalne krunice kroz nebesko tijelo . Azimut nebeskog tijela mjeri se od sjeverne strane meridijana, u smjeru kazaljke na satu (retrogradno) do vrijednosti od 360. Azimut se takoer moe mjeriti u polukrunoj skali, od 0 do 180 preko istoka ili zapada, u kvadratalnoj skali (od 0 do 90), ili brojem i oznakom vjetra.

Koordinatni sustav horizonta

13

Mjesni koordinatni sustav ekvatora

Osnovna ravnina ovog sustava je ravnina nebeskog ekvatora. Polovi mjesnog koordinatnog sustava ekvatora dobiju se ako se os Zemlje produi do nebeske sfere, a to su sjeverni i juni nebeski pol. Glavne krunice ovog sustava jesu nebeski ekvator i nebeski meridijani (satne krunice). Nebeski ekvator je velika krunica koja se dobije ako se ravnina Zemljina ekvatora produi do nebeske sfere. Nebeski meridijan je glavna krunica koja se dobije ako se ravnina meridijana produi do nebeske sfere (istodobno je i vertikalna i satna krunica). Satne krunice su glavne krunice koje prolaze polovima i sreditima nebeskih tijela. Osnovne koordinate u ovom sustavu su deklinacija () i satni kut (s). DEKLINACIJA nebeskog tijela je luk satne krunice od nebeskog ekvatora do sredita nebeskog tijela ili kut u sreditu sfere izmeu nebeskog ekvatora i sredita nebeskog tijela. Mala krunica koja na nebeskoj sferi spaja sva nebeska tijela istih deklinacija zove se deklinacijski paralel. Deklinacija nebeskog tijela mjeri se od nebeskog ekvatora do pola i pozitivna je ako je nebesko tijelo sjevernije od ekvatora (ima oznaku N), a negativna ako je nebesko tijelo juno od ekvatora (ima oznaku S). Nebesko tijelo koje se nalazi na nebeskom ekvatoru ima deklinaciju 0, a nebesko tijelo na polu ima deklinaciju 90. Deklinacija ne moe biti vea od 90. Komplement deklinacije (90 ) predstavlja sfernu udaljenost nebeskog tijela od pola i zove se polarna udaljenost. SATNI KUT NEBESKOG TIJELA je luk nebeskog ekvatora od gornjeg meridijana do satne krunice nebeskog tijela, ili odgovarajui kut u sreditu sfere. Satni kut ujedno je i kut u polu izmeu gornjeg mjesnog meridijana (onaj koji sadri zenit) i satne krunice koja prolazi kroz nebesko tijelo. Satni kut nebeskog tijela broji se u kutnoj mjeri od 0 do 360 preko zapada, ili od 0 do 180 na istok i zapad. Satni kut esto se broji i u vremenskoj skali od 0 do 24 sata (24h=360, 1h=15). Prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan satni kut iznosi 0, a prolaskom nebeskog tijela kroz donji meridijan satni kut iznosi 180. Dakle, prolaskom nebeskog tijela kroz meridijan satni kut i azimut se razlikuju za 180.

Mjesni koordinatni sustav ekvatora

14

Ravnina nebeskog ekvatora i horizonta sijeku se u tokama istoka i zapada. Zapadna toka je na vidljivoj strani sfere (prema nama) kad je satni kut (mjeren u krunoj skali) manji od 180 (sjeverni pol lijevo od zenita), a na nevidljivoj kad je satni kut vei od 180 (sjeverni pol desno od zenita). Horizontski i mjesno-ekvatorski kooordinatni sustav povezani su mjestom opaaa, koji je u sreditu sfere, i zbog toga su oba ova dva sustava mjesna ili topocentrina. U nautikim godinjacima dati su satni kutovi nebeskih tijela za poetni (Greenwich) meridijan, a njihovim zbrajanjem sa zemljopisnom duinom opaaa dolazi se do mjesnih satnih kutova s = S + ( )

Veza izmeu grinikog i mjesnog satnog kuta

15

Nebeski koordinatni sustav ekvatora

Glavne krunice ovog sustava su nebeski ekvator i nebeski meridijan (satni krug) nebeskog tijela. Pomona krunica koja slui za odreivanje poloaja proljetne toke jest ekliptika (krunica po kojoj se Sunce prividno kree tijekom godine, odnosno krunica po kojoj se Zemlja giba oko Sunca). Ravnina ekliptike nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za kut i=2327. Ekliptika i nebeski ekvator sijeku se u dvije toke (vorovi). Toka u kojoj Sunce pri svom prividnom gibanu oko Zemlje prelazi s negativne na pozitivnu deklinaciju zove se proljetna toka (), a kad prelazi s pozitivne na negativnu deklinaciju jesenska toka. Proljetna toka je poetna toka u nebesko-ekvatorskom kooordinatnom sustavu. Koordinate nebeskog tijela u ovom kooordinatnom sustavu su: deklinacija () i surektascenzija (360- ).

DEKLINACIJA je ista kao i u mjesnom koordinatnom sustavu ekvatora, dakle to je luk nebeskog meridijana od nebeskog ekvatora do sredita nebeskog tijela ili kut u sreditu sfere izmeu ravnine nebeskog ekvatora i nebeskog tijela. Nebeska tijela s istom deklinacijom nalaze se na deklinacijskoj krunici koja je paralelana s nebeskim ekvatorom (nebeske parelele). REKTASCENZIJA () je luk nebeskog ekvatora od proljetne toke do nebeskog meridijana koji prolazi kroz nebesko tijelo, ili kut u polu izmeu nebeskih meridijana koji prolaze kroz proljetnu toku i nebesko tijelo. Broji se od 0 do 360 obrnuto od kazaljke na satu (progresivno). Budui da se rektascenzija broji suprotno od kretanja kazaljke na satu uvedena je koordinata surektascenzija koja se mjeri u smjeru kazaljke na satu. SUREKTASCENZIJA (360-) je luk nebeskog ekvatora od proljetne toke do meridijana koji prolazi kroz nebesko tijelo (kut u polu izmeu nebeskih meridijana koji prolaze kroz proljetnu toku i nebesko tijelo), a rauna se od 0 do 360 ili od 0000HRS do 2400HRS u pravcu kazaljke na satu (retrogradno).

Nebeski koordinatni sustav ekvatora.

16

Nebesko-ekvatorske kooordinate pogodne su za zvijezde stajaice, jer se ne mijenjaju zbog Zemljine rotacije i ne ovise o mjestu opaaa. U nautikim godinjacima dane su surektascenzije zvijezda, a koje zbrajanjem sa grinikim satnim kutom (S-takoer u godinjaku) i zemljopisnom duinom opaaa daje mjesni satni kut nebeskog tijela s(zvijezde). S + (360-) = S S + () = s

Veza izmeu surektascenzije i satnog kuta nebeskog tijela S = + (360-) =____________ S = + () =____________ s =

17

Koordinatni sustav ekliptike

Polovi ovog koordinatnog sustava jesu sjeverni i juni pol ekliptike. To su toke na sferi koje se dobiju kada se os koja je okomita na ravninu ekliptike i prolazi sreditem Zemlje produi do nebeske sfere. Osnovne krunice u ovom koordinatnom sustavu su ekliptika i meridijani ekliptike. Ekliptika je glavna krunica sfere po kojoj se Sunce prividno kree tijekom godine, a meridijani ekliptike su glavne krunice koje spajaju polove ekliptike i sredite nebeskog tijela. Osnovne koordinate ovog sustava su latituda ili ekliptina irina () i longituda ili ekliptina duina (). Latituda nebeskog tijela je luk meridijana ekliptike od ravnine ekliptike do sredita nebeskog tijela ili odgovarajui kut izmeu ravnine ekliptike i smjera nebeskog tijela. Broji se od ekliptike do pola ekliptike (od 0 do 90) i pozitivna ja ako se nebesko tijelo nalazi na sjevernoj hemisferi koordinatnog sustava ekliptike (s oznakom N), a negativna ako se nalazi na junoj (s oznakom S). Longituda nebeskog tijela je luk ekliptike od proljetne toke do ekliptikog meridijana kroz nebesko tijelo, ili kut u ekliptikom polu izmeu ekliptikih meridijana koji prolaze kroz proljetnu toku i nebesko tijelo. Broji se od 0 do 360 u progresivnom smjeru (obrnuto od kazaljke na satu).

Koordinatni sustav ekliptike

Na ekliptike koordinate ne utjee Zemljina dnevna rotacija ni mjesto opaaa pa je ovaj sustav kao i nebesko-ekvatorski koordinatni sustav, geocentrian. Za sredite ekliptikog kooordinatnog sustava moe se uzeti i Sunce, pa sustav postaje heliocentrian. Ekliptiki kooordinatni sustav prikladan je za tijela u Sunevu sustavu jer se ona sva nalaze u blizini ravnine ekliptike i mijenja im se samo longituda, dok im se u ekvatorskim sustavima mijenjaju obje kooordinate.

18

Prvi astronomsko-nautiki sferni trokut

Kombinacijom horizontskog i mjesnog-ekvatorskog koordinatnog sustava dobiva se prvi astronomsko-nautiki sferni trokut s vrhovima u polu (P), zenitu (Z) i u nebeskom tijelu (S). Zbog njegove upotrebe u astronomskoj navigaciji dobio je naziv astronomsko-nautiki sferni trokut poloaja. Kut azimuta i satnog kuta u trokutu uvijek je manji od 180, pa se kao takve veliine one broje polukruno preko istoka ili zapada. Stranice irine i zenitne daljine uvijek su manje od 90, stranica polarne udaljenosti moe biti manja ili vea od 90. Kut u nebeskom tijelu zove se paralaktiki kut.

Prvi astronomsko-nautiki sferni trokut Primjenom cosinusovog pouka o stranicama1 na kosokutni sferni trokut mogue je odrediti vezu izmeu horizontskog i mjesno-ekvatorskog koordinatnog sustava. Uz poznatu zemljopisnu irinu opaaa ( ) , deklinaciju ( ) i satni kut (s ) rauna se visina (V ) i azimut ( ) nebeskog tijela, ili obrnuto raunanje deklinacije ( ) i satnog kuta (s ) kada je poznata irina opaaa, visina i azimut nebeskog tijela. Odreivanje visine i azimuta nebeskog tijela
cos( 90 V ) = cos( 90 ) cos( 90 ) + sin( 90 ) sin( 90 ) cos s

sin V = sin sin + cos cos cos s

cos(90 ) = cos(90 ) cos(90 V ) + sin(90 ) sin(90 V ) cos sin = sin sin V + cos cos V cos sin sin sin V cos = cos cos V

Odreivanje deklinacije i satnog kuta nebeskog tijela: sin = sin sinVp + cos cosVp cos p cos s = (sinVp sin sin )/(cos cos )
1 Cosinus jedne stranice sfernog trokuta jednak je produktu cosinusa preostalih dviju stranica uveanih za produkt sinusa tih istih stranica i cosinusa kuta izmeu njih.

19

Drugi astronomsko-nautiki sferni trokut

Kombinacijom nebesko-ekvatorskog i ekliptinog koordinatnog sustava dobiva se drugi astronomsko-nautiki sferni trokut s vrhovima: nebeski pol (P), pol ekliptike () i nebesko tijelo (S).

Drugi astronomsko-nautiki sferni trokut Ravnina ekliptike nagnuta je prema ravnini ekvatora za kut i. Za tu istu veliinu udaljen je pol ekliptike od nebeskog pola, pa je to i jedna stranica ovog trokuta. Druge dvije stranice su komplementi deklinacije i latitude nebeskog tijela. Kut u nebeskom polu (90+) jednak je odgovarajuem luku ekvatora, a kut u ekliptikom polu (90- ) jednak je odgovarajuem luku ekliptike. Kut u nebeskom tijelu (p) zove se pozicijski kut.
Specijalni sliajevi astronomsko-nautikog sfernog trokuta

a) Izlazak-zalazak nebeskog tijela Visina tijela je 0, astronomsko nautiki sferni trokut postaje kvadrantan. b) Prolazak tijela prvim vertikalom Azimut jednak 90, astronomsko nautiki sferni trokut postaje pravokutan. c) Prolazak nebeskog tijela poloajem maksimalne digresije Tijela koja ne mogu proi kroz prvi vertikal iznad horizonta, u jednom trenutku dou u poloaj kada su najvie udaljeni od mjesnog meridijana. Tad ona postiu i najveu brojanu vrijednost azimuta, odnosno dolaze u poloaj maksimalne digresije (paralaktiki kut u nebeskom tijelu postaje pravi, tj. 90, astronomsko nautiki sferni trokut postaje pravokutan. d) Prolazak nebeskog tijela kroz gornji i donji meridijan opaaa U svom prividnom dnevnom gibanju nebesko tijelo u jednom trenutku prolazi kroz meridijan opaaa. U gornjem meridijanu satni kut nebeskog tijela jednak je 0, a u donjem 180. U gornjem prolaski nebesko tijelo postie najveu visinu za nepomina opaaa na Zemlji, a u donjem najmanju visinu. Gornji prolazak (<) V m =90- (- ) Ako su deklinacija i irina istoimene,
tada se deklinacija oduzima od irine, a ako su raznoimene, tada se one zbrajaju.

Gornji prolazak (>) Donji prolazak

V m = 90- (-) Vm = + - 90
20

Meridijanska visina pogodna je za odreivanje stajnice, odnosno zemljopisne irine opaaa. Ako se izmjeri visina nebeskog tijela u trenutku prolaza istog kroz gornji meridijan njegova e zemljopisna irina biti jednaka zbroju komplementa visine i deklinacije.

=z+ z Z * P * z

=z- Z

Z =-z P z Z * P p

*
V

p=90 - =V+p

Slika gore lijevo: nebesko tijelo izmeu nebeskog ekvatora i zenita = z + = (90-V) + ( i istoimeni) Slika gore desno: nebesko tijelo izmeu nebeskog ekvatora i horizonta = z - = (90-V) - ( i raznoimeni) Slika dolje ljevo: nebesko tijelo izmeu zenita i vidljivog pola = - z = - (90 - V) ( i istoimeni) Slika dolje desno: nebesko tijelo izmeu vidljivog pola i horizonta = V + p = V + (90 - ) ( i istoimeni)

21

Prijelaz s mjesno-ekvatorskih koordinata na horizontske Zadano: =5430'S s=7618'W =1102'S Rjeenje: V=1654,4'S =274.7 (85,3 W) Kako se satni kut broji preko zapada, a azimut preko istoka, u krunoj skali uvijek se odnose na nain da je jedan vei od 180, a drugi manji od 180. Satni kut s = W, p = 360- r. Satni kut s = E, p = r. Satni kut s je od 0 do 180; s = W. Satni kut s je od 180 do 360, s = 360- s; s = E. Satni kut s je od 360 do 540, s = s - 360; s = W. Satni kut je od 540 do 720, s = 720 - s; s = E. Prijelaz s horizontskih na mjesno-ekvatorske koordinate Zadano: =3625'N V=1520,7' =113 Rjeenje: =824,1'S s=6348,5E (29611,5W) Azimut je manji od 180, stoga satni kut poprima predznak East, tj. u krunoj skali to je 29611,5W. Satni kut, po definiciji, broji se uvijek preko zapada (u krunoj skali).

22

IV. NEBESKA TIJELA

SUNEV SUSTAV

Nebeska tijela Suneva sustava jesu sva tijela koja imaju vlastito kretanje oko Sunca. Sunev sustav ine: Sunce kao sredinje tijelo sustava, planeti Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton sa svojim satelitima, planetoidi, kometi, meteori i meteoriti. Osnovna mjerna jedinica za udaljenosti u Sunevu sustavu jest astronomska jedinica koja predouje srednju udaljenost Zemlje od Sunca i iznosi 149,6 milijuna kilometara. Masa Suneva sustava gotovo je u potpunosti koncentrirana u sreditu sustava, Suncu, na koje otpada 99,9% mase, dok na sve planete i ostala tijela otpada samo 0,1%. Sunce ima 333 000 puta veu masu od Zemlje. Planeti se mogu podijeliti prema nekoliko kriterija: A. Po veliini planeti su podijeljeni na vee i manje. Vei planeti su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun, a svi ostali su manji (njima pripada i Zemlja). B. Po kutu elongacije planeti su podijeljeni na planete kod kojih kut elongacije ne moe dosei 90 i planete kod kojih kut elongacije moe imati bilo koju vrijednost. Po tom kriteriju planeti su podijeljeni na unutarnje ili donje i vanjske ili gornje. Drugim rijeima unutarnji planeti su oni koji se nalaze izmeu Zemlje i Sunca, a vanjski oni koji su udaljeniji od Sunca nego Zemlja. C. Po poloaju prema asteroidnom pojasu planeti su podijeljeni na Zemljinu ili terestriku skupinu planeta (nalaze se unutar pojasa asteroida) i Jupiterovu skupinu ili jovijansku skupinu planeta (nalaze se izvan pojasa asteroida). Zemljinoj skupini pripadaju manji planeti: Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Jupiterovoj skupini pripadaju svi vei planeti osim Plutona, a to su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Sunce Merkur Venera Zemlja Mars Jupiter Saturn Uran Neptun Pluton Promjer (km) 1 391 000 4 878 12 101 12 756 6 787 142 796 120 000 50 800 48 600 2 300 Udaljenost (AJ) 0,387 0,723 1,000 1,524 5,203 9,555 19,22 30,11 39,44

Sunce je sredinje tijelo Suneva sustava. Okree se oko svoje osi, ali nejednoliko. Najbra je rotacija oko ekvatora i traje oko 25 dana. Po klasifikaciji zvijezda Sunce je zvijezda patuljak. Nije zvijezda stajaica, ve se kree brzinom od 20 km/s prema bliskim zvijezdama u smijeru apeksa, koji se nalazi u blizini zvijezde Vega. Sunce je izvor ivota na Zemlji. Kad su Suneve zrake okomite, povrina od 1 m2 prima Sunevo zraenje snage 1370 W, to je solarna konstanta. Temperatura na povrini Sunca je oko 6 000 C, dok je temperatura u sreditu priblino 15 milijuna stupnjeva. Osnova goleme Suneve energije jest atomska fuzija, to jest pretvorba vodika u helij. Suneva atmosfera se sastoji od triju slojeva: fotosfere, kromosfere i korone. Na povrini Sunca koja se naziva fotosfera uoavaju se brojne Suneve pjege i granule, koje znae svojevrsno kljuanje fotosfere. Iz kromosfere se uzdiu protuberancije, koje mogu biti eruptivne ili mirne. Protuberancija izgleda poput mlaza plina i moe dosegnuti visinu od etiri milijuna kilometara. Mirne protuberancije imaju oblik lebdeeg oblaka. Iznad kromosfere se nalazi najvei sloj Suneve atmosfere, korona. To je sjajna aureola koja se najbolje zapaa za vrijeme pomrine Sunca. Temperatura korone je mnogo via od temperature fotosfere, i iznosi priblino milijun Kelvina.
23

Mjesec je Zemljin satelit, koji spada u grupu veih satelita. Promjer mu iznosi 3 475 km. Od Zemlje je prosjeno udaljen 384 400 km. Temperatura na povrini Mjeseca varira od -150C do +120C, to ovisi da li je povrina okrenuta prema Suncu. Mjesec se oko svoje osi okrene za 27,5 dana, to je gotovo isto koliko mu treba da se okrene oko Zemlje (prema zvijezdi 27,1222 srednja dana, odnosno prema Suncu 29,530588). Venera je navigacijski planet, koji je veliinom i masom najsliniji Zemlji. Ekscentricitet putanje je vrlo malen i iznosi 0,007, a nagib putanje nad ekliptiku iznosi oko 3,5. Siderika revolucija (prema zvijezdi) traje 224,7 dana. Budui da je ravnina ekvatora praktiki usporedna sa ravninom putanje, godinjih doba nema. Rotacija je retrogradna i spora, a traje 243 dana. Dakle, planet Venera se bre okrene oko Sunca nego oko vlastite osi. Venera ima vrlo gustu atmosferu, tako da tlak na povrini iznosi 90 bara, to odgovara tlaku mora na dubini od 900 metara. Venera je poslije Sunca i Mjeseca prividno najvee tijelo na nebeskoj sferi Mars je takoer poput Venere navigacijski planet. Putanja planeta je znatno izduenija od Zemljine i Venerine, a ekscentritet putanje iznosi 0,093. Ravnina ekvatora je nagnuta nad ravninu putanje za 25. Planet se oko vlastite osi okrene za 24 sata 37 minuta i 23 sekunde (rotacija), a oko Sunca za 687 dana (revolucija). Zbog nagiba putanje nad ravninom ekliptike, koji je priblino isti kao i Zemljin, planet ima godinja doba slina Zemljinim, samo zbog spore revolucije ona traju due od Zemljinih godinjih doba. Prosjena temperatura planeta je -23C, ali je u vrijeme ljeta neto via od 0. Na samom ekvatoru temperature bi mogle biti 18C. Atmosfera Marsa je vrlo rijetka, a sastoji se od valikim dijelom od ugljik-dioksida. Planet ima izraene polarne kape koje se sastoje od smrznutog ugljik-dioksida. Jupiter je poput Marsa i Venere, takoer navigacijski planet. To je najvei planet Suneva sustava. Udaljenost od Sunca mu se mijenja vrlo drastino radi ekscentriciteta putanje koji iznosi 0,0483. Putanja planeta je nagnuta nad ravninu ekliptike za 1,3, a ravnina ekvatora je gotovo u ravnini putanje nad koji je nagnuta 3,1. Brzina rotacije nije ista za svaku toku na planetu, to je vrijedan pokazatelj da planet nije kompaktna cjelina. Ekvator uini rotaciju za 9 sati 50 minuta i 30 sekundi. Znai da je kutna brzina rotacije planeta oko 10 000 vorova. Revolucija traje 11,9 godina. Radi velike brzine rotacije unutar atmosfere puu jaki vjetrovi brzinom preko nekoliko stotina kilometara na sat. Debljina sloja atmosfere ne prelazi 1 000 km. Lako je uoljiva velika crvena pjega koja predstavlja stalnu meteroloku aktivnost atmosfere. Jupiter ima 16 satelita i tanak prsten. Njegovi sateliti su Europa, Io, Ganymed, Kalisto, Metis, Adrastea, Amalthea, Thebe, Leda, Himalia, Lysitheja, Elara, Ananke, Carme, Pasiphae i Sinope. Na satelitu Iu je prisutna vulkanska aktivnost. Saturn je uz Veneru, Mars i Jupiter posljednji navigacijski planet. Planet nije kompaktna povrina tako da je najbra rotacija ekvatora koja traje 10,6 sati. Revolucija mu traje 29,5 godina. Budui da je planet sastavljen od vodika i helija, nema veliku masu. Na ekvatoru u smjeru kazaljki na satu puu stalni vjetrovi brzinama veim od 1 000 km/h. Radi velike brzine rotacije planet je na polovima spljoten 11%. Pretpostavlja se da je jezgra planeta promjera 10 000 km sastavljena od nakupina stijena i leda. Posebno atraktivna pojava na Saturnu su njegovi prstenovi. Planet ima tri vidljiva i jedan vrlo malen prsten (koji je teleskopom nevidljiv), a sastoji se od praine, i nalazi se tik uz povrinu planeta. To je prsten D. Prsten C je udaljeniji od planeta od prstena D, a sastoji se od praine i stijenja promjera 100 m. Ostala dva prstena su istog sastava. Prsten A je najudaljeniji od planeta, a prsten B se nalazi izmeu prstena A i C. Debljina prstenova je samo 15 km. Saturn posjeduje izrazito velik broj satelita:Rhea, Titan, Hyperion, Iapetus, Phoebe, Atlas, Prometheus, Pandora, Epimetheus, Janus, Mimas, Enceladus, Tethys, Telesto, Calypso, Dione i Helena. Merkur je uz Pluton najmanji planet. Siderina revolucija mu traje 88 dana. Za neku toku njegova ekvatora Sunev dan traje 176 dana, stoga su dnevne temperature jako visoke i iznose
24

oko +430C. No traje jednako dugo, tako da su none temperature vrlo niske i iznose -170C. Os rotacije je gotovo okomita na ravninu putanje pa se Sunce nalazi uvijek u ravnini ekvatora. Kut maksimalne elongacije je izmeu 18 i 28, stoga se moe opaati neposredno prije izlaska ili poslija zalaska Sunca. Uran ima vrlo brzu rotaciju koja traje od 15 do 17 sati. Period revolucije iznosi 42 godine. Nagib ravnine ekvatora nad ekliptiku iznosi 82, tako da se planet praktiki kotrlja po ravnini putanje. Radi toga je u jednom periodu Suncu okrenut jedan pol planeta, a drugom periodu drugi pol planeta. Neptun je veliinom i masom slian Uranu. Ima dva velika satelita, Triton i Nereid i vei broj manjih. Satelit Triton je veliinom slian Mjesecu. Pluton je posljednji otkriveni planet (izgubio status planeta 2006. godine). Pretpostavlja se da je planet zapravo komad leda promjera oko 2 300 km. Posjeduje satelit Haron promjera 1 000 km. Planetoidi su hladna tijela promjera manjih od 1 000 km. Nepravilnog su oblika, a smjeteni su izmeu 2,2 i 3,5 AJ i rijetko koji naputa taj pojas. Neki planetoidi imaju vlastite satelite (Herkul). Najvei planetoid je Ceres iji je promjer 1 000 km. Ostali vei planetoidi su Pallas, Juno, Vesta, Hygiea, Davida, Cibele itd. Zemlji se najvie pribliava planetoid Eros na 23 milijuna kilometara. Postoji hipoteza da su planetoidi nastali raspadom planeta masa kojeg bi bila desetina Mjeseeve. Meteoriti postoje jo iz vremena nastanka Suneva sustava. Velik je broj meteorita pao na Zemlju, ak vie od 7 000 komada. Prolazak kroz atmosferu ih usporava pa na Zemlju najee padaju slobodnim padom. Postoje tri osnovne skupine meteorita: eljezne (sideritne), kamene (aerolitne) i eljezno-kamene (siderolitne). Najzanimljivija podskupina su hondriti, koji su dobili ime po hondrama, okruglim zrncima pravilnog oblika koji su uvueni u osnovnu masu meteorita, a starost im odgovara starosti Sunca. Meteor je nebesko tijelo koje je prolo kroz zemljin omota, ali nije palo na njezinu povrinu. Najee je to materija zaostala za putanjom kometa. Vrlo sjajni meteori zovu se bolidi. Meteori obino izgaraju na visini od 70 do 130 km, a pojavljuju se pojedinano ili u rojevima u kojima ponekad moemo vidjeti i vie od 10 000 meteora u razdoblju od jednog sata. Prolaskom kroz atmosferu meteori ioniziraju stupac zraka koji zbog toga zasvijetli, pri emu se ionizacija ne gubi odmah, ve stupac zraka neko vrijeme luminiscira. Vei meteori prodiru kroz vei sloj atmosfere koju jako ioniziraju, pa luminiscencija traje i do jedan sat. Ti se meteori nazivaju bolidi. Pojavu bolida ponekad prati neobjanjiva pojava umova ili udaljene tutnjave. Kometi se sastoje od jezgre, kome i repa. Kreu se po vrlo sloenim putanjama, a neki od njih se povremeno pribliavaju Suncu. Smatra se da je izvor kometa u Oortovu oblaku koji se nalazi na polovici udaljenosti Sunca i najblie zvijezde. Jezgra i koma ine glavu kometa. Jezgra je najmanji dio kometa, a sainjava je komad leda male gustoe. Oko jezgre je koma. Veliina kome varira od 5 000 do nekoliko milijuna kilometara, a na jezgru opada samo 1 do 10 km. Kad se komet priblii Suncu na njega djeluje Sunev vjetar koji formira rep kometa. Rep je sekundarna pojava i zapravo je izrazito rijedak, a za zemaljske uvjete on je vakuum. Veliina repa kometa moe biti ak 150 milijuna kilometara, to je vie od udaljenosti izmeu Zemlje i Sunca. Najpoznatiji su Halleyev komet, komet Schuster, Enckeov komet, komet Kohoutek itd. Enckeov komet ima vrijeme ophodnje 3,3 godine. Zodijaka svjetlost pojavljuje se u blizini ekliptike (zodijaka), a uzrokuju je estice praine veliine 1 do 10 mikrometara. Najbolje se opaa u ekvatorijalnom i suptropskom podruju. 25

Meusobni poloaji Sunca, Zemlje i planeta

U kretanjima oko Sunca planeti dolaze u razliite meusobne poloaje. Kut pod kojim opaa sa Zemlje vidi poloaj planeta u odnosu prema Suncu zove se kut elongacije. Ovisno o veliini kuta elongacije planet se moe nalaziti u poloajima konjunkcije, opozicije ili kvadrature. Konjunkcija je poloaj planeta kad je kut elongacije jednak nuli. Planet se sa Zemlje gleda prema Suncu. Planet moe zauzimati poloaj gornje konjunkcije ili donje konjunkcije. Poloaj donje konjunkcije zauzima planet koji se nalazi izmeu Zemlje i Sunca, a to su dva unutarnja planeta, Merkur i Venera. U poloaju gornje konjunkcije planet je na suprotnoj strani svoje putanje u odnosu prema Zemlji, pa se Sunce nalazi izmeu Zemlje i planeta. Takav poloaj mogu zauzimati svi planeti, a u tom su poloaju Zemlja i unutarnji planet najudaljeniji.

Poloaj unutarnjih planeta u odnosu prema Zemlji i Suncu U bilo kojem trenutku poloaj planeta prema Zemlji i Suncu odreen je kutom elongacije. Kad se unutarnji planet najvie udalji od Sunca, nalazi se u poloaju maksimalne elongacije. Za Veneru on iznosi 48, a za Merkur 28. Zbog toga se ta dva planeta mogu vidjeti samo neposredno nakon zalaska ili neposredno prije izlaska Sunca. Ako planet ima istonu elongaciju, nalazi se istono od Sunca, pa izlazi i zalazi poslije Sunca, a ako ima zapadnu elongaciju, nalazi se zapadno od Sunca, pa izlazi i zalazi prije Sunca. Opozicija je poloaj kad kut elongacije iznosi 180. Tada je planet na strani horizonta koja je suprotna onoj na kojoj se nalazi Sunce, pa u trenutku kad prolazi kroz gornji meridijan opaaa Sunce prolazi kroz donji meridijan i obrnuto. U poloaju opozicije Zemlja se nalazi izmeu Sunca i planeta. Poloaj opozicije mogu zauzimati samo vanjski planeti, odnosno oni planeti putanje kojih su udaljenije od Sunca nego to je putanja Zemlje. Kvadratura je poloaj kada kut elongacije iznosi 90 ili 270 i taj poloaj mogu zauzimati samo planeti koji su od Sunca udaljeniji nego Zemlja. Kao to se vidi na slikama planeti posjeduju faze kao i Mjesec, samo izmjena faza nije pravilna. Vanjski planeti Zemlji su uvijek okrenuti svojim osvijetljenim stranama, a unutarnji mogu biti okrenuti svojom osvijetljenom ili potamnjelom stranom.

26

Poloaj vanjskih planeta u odnosu prema Zemlji i Suncu

Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca

Putanja Mjeseca ima oblik iskrivljene elipse koja se s vremenom mijenja, a u jednom aritu nalazi se Zemlja. Poloaj u kojem je Mjesec najblii Zemlji zove se perigej, a poloaj u kojem je Mjesec najudaljeniji od Zemlje zove se apogej. U poloaju apogeja Mjesec je udaljen oko 400000 km, a u poloaju perigeja oko 360000 km. Zbog razlika u udaljenosti Mjesec prividno mijenja veliinu promjera, pa je nekad prividno vei, a nekad manji od Sunca. Vrijeme trajanja revolucije Mjeseca u odnosu na neku zvijezdu zove se sideriki mjesec i traje oko 27,32166 srednjih dana. To je razdoblje izmeu dviju kulminacija Mjeseca i neke zvijezde. Sinodiki mjesec je razdoblje izmeu dviju uzastopnih kulminacija Sunca i Mjeseca. Traje oko 29,530588 dana. Sideriki i sinodiki mjesec razlikuju se zbog promjene poloaja Zemlje u odnosu na Sunce.

Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca Kada je Zemlja u poloaju A, Mjesec je u poloaju A'. Mjeseevo kruenje oko Zemlje traje 27,5 dana, pa Zemlja kroz to vrijeme na svojoj putanji prevali put od priblino 27 i nalazi se u poloaju B, a Mjesec u poloaju B'. Do poloaja C, kada e ponovo kulminirati sa Suncem, preostaje jo oko 27. Od poloaja A' do B' proteklo je razdoblje jednog siderikog mjeseca, a od poloaja A' do C razdoblje jednog sinodikog mjeseca. Toke u kojima ravnina Mjeseeve
27

putanje sijee ekliptiku zovu se vorovi. Ulazni vor je toka na nebeskoj sferi u kojoj Mjesec prelazi s june strane na sjevernu stranu ekliptike, silazni vor ima obrnuto znaenje. Zbog promjene nagiba ravnine putanje u odnosu prema ravnini ekliptike, linija vorova rotira uzdu ekliptike u retrogradnom smjeru. Zbog kretanja vorova u retrogradnom smjeru, Mjesec kroz jedan od vorova prolazi prije nego izvri kruenje od 360. Razdoblje izmeu dvaju uzastopnih prolaza Mjeseca kroz ulazni ili silazni vor je razdoblje drakonistine revolucije mjeseca, a traje oko 27,21222 dana. Razdoblje izmeu dvaju uzastopnih prolaza mjeseca kroz perigej ili apogej je razdoblje anomalistike revolucije, a traje oko 27,5546 dana. Vrijeme za koje se Mjesec vraa ope istim longitudama, tj. u isti poloaj prema proljetnoj toki definira Tropski mjesec koji iznosi 27,32158 dana. Sinodika Mjeseeva rotacija sinkronizirana je sa sinodikom revolucijom, a siderika rotacija sa siderikom revolucijom, pa je Mjesec zbog toga uvijek istom stranom svoje povrine okrenut ka Zemlji. Ipak sa Zemlje se vidi oko 60% povrine Mjeseca, a uzrok tome je libracija odnosno nagib Mjeseeva ekvatora na ravninu Mjeseeve putanje.

Mjeseeve faze Mlad mjesec je trenutak kad je razlika longituda Sunca i Mjeseca 0 (konjunkcija). Kada je razlika longituda 90, Mjesec je u kvadraturi. Kada Mjesec doe u opoziciju sa Suncem, tada je razlika longitude 180. U posljednjoj etvri razlika longitude je 270. Osvjetljenost Mjeseca raste od faze punog mjeseca i osvjetljeni dio uvijek mu je okrenut prema zapadu. Osvjetljenost opada od punog prema mladom mjesecu i osvjetljeni dio uvijek mu je okrenut prema istoku. U jednoj lunaciji Mjesec proe sve svoje faze (sinodiki mjesec). Metonov Ciklus Period u kojem se ostvari pun broj lunacija i pun broj godina (ime je dobio po atenskom astronomu Metonu, V st.p.n.e.). U 19 tropskih godina ispuni se 235 lunacija. Tropska godina predstavlja interval izmeu dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu toku (365,24219 srednjih dana). Sarosov ciklus Period u kojem se ostvari pun broj pomrina Sunca i Mjeseca, i nakon kojeg nastupaju istim redosljedom. Taj period iznosi 242 drakonska mjeseca = 223 sinodika mjeseca= 6585,36 dana 18 god 11m 8 h .
28

ZVIJEZDANI SUSTAVI

Zvijezde su vrlo udaljena nebeska tijela koje posjeduju vlastite izvore energije i koje emitiraju vlastitu svijetlost. Jedna od teorija kazuje da su nastale skupljanjem meuzvjezdanog materijala sve do postizanja kritine mase. Zatim su u sreditu zvijezda zapoeli termonuklearni procesi, pretvaranja lakih elemenata u tee. Stvarni pomaci zvijezda zovu se vlastita kretanja zvijezda. Od trenutka velikog praska svemir je u neprestanom irenju i sve se zvijezde kreu kroz prostor velikim brzinama. Toka na nebeskoj sferi prema kojoj se kree neko nebesko tijelo zove se apeks. Sunce ima apeks usmjeren prema jednoj toki na sferi s koordinatama ( = +30, = 270) u sazvijeu Herkules i sa itavim svojim planetarnim sustavom kree se brzinom od 20 km/s. Stvarna kretanja zvijezda mogu se primijetiti tek nakon dugih razmaka vremena. Udaljenost izmeu zvijezda izraava se svjetlosnim godinama ili parsecima. Svjetlosna godina je udaljenost koju svijetlo prevali u vakuumu za vrijeme jedne tropske godine, i iznosi 9,46 x 1012 km. Parsec (pc) je udaljenost s koje se srednji polumjer putanje Zemlje vidi pod kutem od jedne lune sekunde, a iznosi 3,26 godina svjetlosti. Parsec je izvedenica paralakse od jedne sekunde. ZVIJEZDA Proksima Centauri Alfa Centauri Barnardova zvijezda Wolf 359 Luyten 726-8 Lalande 21185 Sirius Ross 154 UDALJENOST BROJ 4,3 4,3 6,0 7,7 7,9 8,2 8,7 9,3 1 2 ? 1 2 ? 2 1 VRSTA ZVIJEZDE Crveni patuljak uti i crveni patuljak Crveni patuljak Crveni patuljak Crveni patuljci Crveni patuljak Bijela zvijezda i bijeli patuljak Crveni patuljak

U tablici su prikazane zvijezde koje se nalaze na udaljenosti manjoj od 10 svjetlosnih godina. Osim po prividnim veliinama, to je subjektivan poloaj opaaa, zvijezde dijelimo po apsolutnom sjaju. Po tom kriteriju zvijezde se svrstavaju s obzirom na njihov sjaj kada bi bile na udaljenosti od 10 parseca. Po tom kriteriju zvijezde svrstavamo u : - superdivove (Rigel, Spica, Deneb) - divove i - patuljke (Procyon, Altair, Sunce) Postoji klasifikacija i po svjetlosnom spektru. Klasa O, A i B su tri klase bijelih zvijezda, F je klasa ukastobijelih zvijezda, G je klasa utih zvijezda, K je klasa crvenkastih zvijezda a M i N su klase crvenih zvijezda. Dvojne i mnogostruke zvijezde formiraju sustave u kojima su kretanja pojedinih zvijezda ovisna o meusobnim gravitacijskim silama. Postoje sustavi od dvije, tri ili vie zvijezda koje rotiraju oko zajednikog teita. Pojedinana tijela sustava mnogostrukih zvijezda nazivaju se komponentama. Neki zvjezdani sustavi imaju jednu komponentu sjajniju od druge, pa se prolaskom tamne komponente ispred svijetle mijenja sjaj zvijezde. Promjenljive zvijezde su zvijezde koje mijenjaju sjaj zbog procesa koji se u njima odvijaju. Dijele se na kratkoperiodine, dugoperioine i nepravilno promjenljive zvijezde.
29

Zvjezdana jata su skupine zvijezda ponekad pravilnog okruglog oblika i velike gustoe, tzv. zbijena jata, a ponekad nepravilnog oblika i razliite gustoe tzv. otvorena jata. Najpoznatije otvoreno jato su Vlaii. Okom se vidi sedam zvijezda tog jata, a teleskopom oko dvjesto. Galaktike su skupine zvijezda, a u svakoj galaktici se nalazi oko stotinu milijardi zvijezda. U poznatom svemiru je oko stotinu milijardi galaktika. Naa galaktika zove se Mlijena staza ili Kumovska slama, a naa matina zvijezda Sunce, nalazi se na periferiji galaktike. U naoj blizini nalazi se galaktika M31 koja se moe usporediti sa naom galaktikom po veliini i masi, a opaano sa Zemlje nalazi se u sazvijeu Andromede.
Navigacijske zvijezde

U navigacijskoj praksi osim planeta Venere, Marsa, Jupitera, Saturna te Sunca i Mjeseca upotrebljavaju se i zvijezde. U mrkloj noi golim okom na nebeskoj sferi moe se vidjeti oko 2000 zvijezda. U nautikim godinjacima prikazane su efemeride za 54 zvijezde, ukoliko se radi o domaem izdanju, ili 130 zvijezda u Brown's Nautical Almanac. Da bi se uspjeno vodila astronomska navigacija potrebno je na nebeskoj sferi raspoznati pojedine zvijezde. Zahvaljujui matematikim modelima lako ih je identificirati, ali poznavanje pojedinih sazvijea i zvijezda jo uvijek je stvar posebnog profesionalnog ponosa svakog navigatora. Identifikacija alignamentima temelji se na zamiljenim crtama koje spajaju pojedine zvijezde u sklopu sazvijea, tako se identifikacija moe izvesti polazei odreenim alignamentom od poznate zvijezde prema nepoznatoj. Tako, na primjer, sazvijee Orion ili Lovac najizraenije je sazvijee na nebu. Prostire se na objema polutkama, a sastavljeno je od sedam zvijezda od ega su etiri navigacijske. Sazvijee se moe lako uoiti. etiri zvijezde rasporeene su u nepravilan etverokut, a tri preostale nalaze se unutar etverokuta i meusobno jednako udaljene (predstavljaju pojas Oriona). Tri navigacijske zvijezde su Betelgeus, na vrhu otrog etverokuta, Bellatrix na vrhu tupog kuta etverokuta, i Rigel, u kutu ispod zvijezde Bellatrix. Ako se spojnica Rigela i preostale zvijezde u etverokutu produi do presjecita s crtom koju tvore zvijezde pojasa Oriona, u presjecitu se nalazi Sirius, najsjajnija zvijezda neba i najvea zvijezda sazvijea Velikog psa. Takoer, znaajno je spomenuti sazvjea velikog i malog medvjeda, uz pomo kojih se lako dolazi do zvijezde Polare (Sjevernjae).

Veliki i mali medvjed

30

Sazvjee Orion Prividna veliina zvijezda Prividna veliina zvijezda (m-magnitudo-lat. veliina) oznaava stupanj sjaja neke zvijezde, a ne njezine dimenzije. Jo je Hiparh podijelio zvijezde (vidljive golim okom) po sjaju na 6 prividnih veliina ili klasa. Najsjajnije su imale prvu, a najslabije estu prividnu veliinu. Danas se odnosi sjaja zvijezde (I) i njezine prividne veliine (m) izraavaju formulama: I 1 : I 2 = 2,512 ( m 2 m1) konstanta 2,512 je 5 100

Gore navedeni izraz znai da je zvijezda prve prividne veliine 100 puta sjajnija od zvijezde este prividne veliine: I 1 : I 6 = 2,512 ( 61) = 100 S obzirom da je danas mogue odrediti veliinu zvijezda na decimalu tono, sve zvijezde do 1,5m pripadaju prvoj prividnoj veliini, do 2,5m drugoj, itd. U nastavku su prividne veliine sjajnijih tijela kako ih mi vidimo sa Zemlje kad su najsjajniji: Tijelo Sunce Mjesec Venera Mars Jupiter Saturn m -26,7 -12,5 -4,5 -2,7 -2,7 0,0 Tijelo Sirius Canopus Vega Rigel Kent. Arcturus Capella m -1,6 -0,9 0,1 0,1 0,2 0,2

31

V. PRIVIDNA KRETANJA NEBESKIH TIJELA ORIJENTACIJA NA NEBESKOJ SFERI

Nebeska sfera je cjelokupna slika neba kako je vidi opaa na Zemlji. Ona prividno rotira od istoka prema zapadu. Ravnina horizonta mijenja se ovisno o poziciji opaaa, a nebeska tijela imaju izlaz, kulminaciju i zalaz ili neprekidno krue na razliitim visinama iznad horizonta. Jedino nebesko tijelo koje je prividno nepokretno na sjevernoj hemisferi jest Polarna zvijezda. Opaa na povrini Zemlje kretanje nebeskih tijela doivljava kao da Zemlja stoji nepomina u sreditu sfere koja rotira u pravcu ucrtanih strelica.

Prividno rotiranje sfere za opaaa na Zemlji Nebeska tijela prividno rotiraju zajedno s nebeskom sferom. U odreenom trenutku nebesko tijelo je iznad, a u nekom drugom trenutku ispod horizonta. Mjesto na sferi u kojem se nebesko tijelo uzdie iznad horizonta zove se toka izlaza. Mjesto na sferi u kojem nebesko tijelo zapada pod horizont zove se toka zalaza. Ako nebesko tijelo stalno krui iznad horizonta, kae se da nema izlaza ni zalaza. Zemlja se okree oko svoje osi od zapada prema istoku, zbog toga nama sa Zemlje izgleda da se nebeska sfera vrti od istoka prema zapadu (prividno gibanje). Svaka toka na nebeskoj sferi koja nema osjetnog vlastitog gibanja opisuje pri tome gibanju krunicu paralelnu s nebeskim ekvatorom. To se zove ''Dnevna krunica'' Dnevna krunica sijee horizont u dvije toke kada tijelo ima izlaz i zalaz. Na istonoj strani je toka izlaska nebeskog tijela, a na zapadnoj toka njegova zalaska. Dio dnevne krunice iznad horizonta zove se dnevni luk, a onaj ispod horizonta noni luk. Veliina tih lukova ovisi i zemljopisnoj irini opaaa i deklinaciji nebeskog tijela. Kada je rije o Suncu, tada se duljina dnevnog luka u vremenu zove obdanica.

32

Paralelna nebeska sfera

Paralelna nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se nalazi na nekom od zemaljskih polova.

Paralelna nebeska sfera Ako se opaa nalazi na jednom od zemaljskih polova, nebeski pol i zenit nalaze se u istoj toki, a ravnina nebeskog ekvatora poklapa se sa ravninom nebeskog horizonta. Nebesko tijelo A na slici ima deklinaciju 0 i krui u ravnini horizonta. Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju i nalazi se iznad horizonta na visini koja odgovara vrijednosti deklinacije. Budui da nema ni izlaza ni zalaza stalno je iznad horizonta, takva nebeska tijela zovu se cirkumpolarna nebeska tijela. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju, nalazi se ispod horizonta i opaa ga ne vidi, takva nebeska tijela zovu se anticirkumpolarna nebeska tijela. Za opaaa na Zemljinu polu Sunce tijekom godine ima visine istovjetne s deklinacijom. Najvea visina koju Sunce moe postii je 23,5, a to se za opaaa koji je na sjevernom polu dogaa prvog dana ljeta. Prvog dana proljea i prvog dana jeseni Sunce krui po nebeskom horizontu. Kad je deklinacija Sunca negativna, Sunce je ispod horizonta. Tijekom proljea i ljeta vlada polarni dan, kada je Sunce stalno iznad horizonta, a tijekom jeseni i zime vlada polarna no kad je Sunce stalno ispod horizonta.
Okomita nebeska sfera

Okomita nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se nalazi na ekvatoru. Budui da je opaa na ekvatoru, njegov je zenit u ravnini nebeskog ekvatora, a polovi su u nebeskom horizontu. Sva nebeska tijela bez obzira na deklinaciju, izlaze i zalaze okomito na nebeski horizont. Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0 izlazi u toki istoka i visina mu raste bez promjene azimuta koji iznosi 90 sve do trenutka prolaza nebeskog tijela kroz zenit opaaa, zatim se promjeni za 180 i do zalaza u toki zapada iznosi 270. Visina tog nebeskog tijela mijenja se pravilno, tono 15 na sat.

33

Okomita nebeska sfera Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u toki koja se nalazi sjevernije od toke istoka, a zalazi u toki koja se nalazi sjevernije od toke zapada. Toka izlaza ima azimut izmeu 0 i 90, a toka zalaza izmeu 270 i 360. U ovom sluaju nebesko tijelo ne moe imati azimut izmeu 90 i 270. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju i do prolaza kroz meridijan uvijek ima azimut koji je vei od 90, a nakon prolaza kroz meridijan azimut koji je uvijek manji od 270. Bez obzira na deklinaciju, vidljivi luk nebeskog tijela jednak je nevidljivome, a izlaz i zalaz okomiti su na horizont. Zbog tih razloga dan i no na ekvatoru uvijek traju jednako dugo, neovisno o godinjem dobu i deklinaciji Sunca. Zbog okomitog izlaza i zalaza Sunca sumraci na ekvatoru traju najkrae.
Kosa nebeska sfera

Kosa nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se ne nalazi ni na polu ni na ekvatoru, ve na nekoj zemljopisnoj irini izmeu tih dvaju ekstrema.

Kosa nebeska sfera 34

Ako se opaa nalazi na nekoj zemljopisnoj irini, zenit opaaa nalazi se izmeu pola i ekvatora. Nebeska tijela ovisno o poloaju na sferi, zauzimaju razliite poloaje u odnosu prema opaau. Ravnina nebeskog horizonta nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za vrijednost komplementa zemljopisne irine (90 ). Nebeski horizont i ekvator sijeku se u toki istoka (toke E) i toki zapada (toke W). Vertikalna krunica koja prolazi kroz toku istoka zove se istoni prvi vertikal, a vertikalna krunica koja prolazi kroz toku zapada zove se zapadni prvi vertikal. Luk nebeskog horizonta od toke istoka do toke izlaza nebeskog tijela i od toke zapada do toke zalaza nebeskog tijela zove se amplituda nebeskog tijela. Pozitivna je ako nebesko tijelo izlazi sjevernije od toke istoka, odnosno zalazi sjevernije od toke zapada. Negativna je ako nebesko tijelo izlazi junije od toke istoka, odnosno zalazi junije od toke zapada. Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0 i krui po nebeskom ekvatoru. Izlazi u toki istoka, a zalazi u toki zapada, vidljivi luk jednak je nevidljivom luku. Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u toki horizonta koja se nalazi sjevernije od toke istoka, a zalazi sjevernije od toke zapada i ima pozitivnu amplitudu. Vidljivi luk vei je od nevidljivog luka. Nebesko tijelo C ima deklinaciju koja ima isti predznak kao i zemljopisna irina opaaa, ali njegova deklinacija ima tono veliinu komplementa zemljopisne irine ( = 90 -). Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj toki horizonta, tj. samo tangira horizont u jednoj toki i nastavlja kretanje po sferi. Takvo nebesko tijelo zove se zadnje cirkumpolarno nebesko tijelo. Nebesko tijelo D takoer ima deklinaciju istog predznaka kao i zemljopisna irina opaaa, ali je vrijednost deklinacije vea od komplementa zemljopisne irine ( > 90-). To nebesko tijelo nema ni izlaza ni zalaza, dva puta prolazi kroz meridijan opaaa i stalno se na nebeskoj sferi kree po krunici ije je sredite u vidljivom polu. Takvo nebesko tijelo zove se cirkumpolarno nebesko tijelo. Nebesko tijelo E ima deklinaciju predznak koje je razliit od predznaka zemljopisne irine, a apsolutna vrijednost deklinacije manja je od komplementa zemljopisne irine (|| < 90||).Takvo nebesko tijelo ima svoj izlaz i zalaz, ali je njegov vidljivi luk krai od nevidljivog. Amplituda je negativna jer nebesko tijelo izlazi u toki horizonta koja se nalazi junije od toke istoka, a zalazi u toki horizonta koja se nalazi junije od toke zapada. Nebesko tijelo F ima deklinaciju koja ima razliiti predznak od zemljopisne irine opaaa, ali je apsolutna vrijednost deklinacije jednaka komplementu zemljopisne irine (|| = 90-||). Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj toki horizonta i nikad se ne pojavljuje iznad horizonta. Takvo nebeska tijelo zove se zadnje anticirkumpolarno nebesko tijelo. Ako deklinacija i zemljopisna irina imaju razliite predznake, a apsolutna vrijednost deklinacije vea je od komplementa apsolutne vrijednosti zemljopisne irine (|| > 90-||) nebesko se tijelo nikad ne pojavljuje na horizontu i stalno je skriveno oku opaaa. Takvo nebesko tijelo zove se anticirkumpolarno nebesko tijelo.
PRIVIDNO KRETANJE PLANETA NA NEBESKOJ SFERI

Pomicanje Sunca, Mjeseca i planeta od zapadne strane horizonta prema istonoj strani zove se progresivno kretanje, a pomicanje planeta od istone strane horizonta prema zapadnoj strani zove se retrogradno kretanje. Zemlja na putanji oko Sunca i Mjesec na putanji oko Zemlje dolaze u takve poloaje da se opaau sa Zemlje ini da Sunce i Mjesec na sferi lutaju od zvijezde do zvijezde. 35

Prividna kretanja Sunca i Mjeseca Slika prikazuje nebesku sferu u ijem sreditu je nepomino Sunce oko kojega krui Zemlja po ucrtanoj putanji, a oko nje krui Mjesec. U odreenom trenutku Zemlja se nalazi u poloaju Z1, a Mjesec u poloaju M1. U tom e trenutku opaa s povrine Zemlje vidjeti Sunce u blizini zvijezde na nebeskoj sferi, a Mjesec u blizini zvijezde . Nakon nekog vremena Zemlja e na svojoj putanji prei odreeni put i nai se u poloaju Z2, Mjesec e slijediti pomak Zemlje i u tom istom trenutku nai e se u poloaju M2. Opaa e sada vidjeti Sunce u blizini zvijezde , a Mjesec u blizini zvijezde na nebeskoj sferi. Sunce na nebeskoj sferi prividno prevali put od zvijezde do zvijezde , a Mjesec od zvijezde do zvijezde . Ako razdoblje iznosi jedan dan, Sunce na nebu prevali oko 1 (360 za 365 dana), a Mjesec oko 13 (360 za 27,32 dana). Prividno kretanje planeta neto je drugaije.

a) prividno kretanje unutarnjih planeta

b) prividno kretanje vanjskih planeta 36

Prividno kretanje unutarnjih planeta prikazuje sluaj a). Zemlja se na svojoj putanji u odreenom trenutku nala u poloaju Z1, a unutarnji planet u poloaju P1. Opaa sa Zemlje vidjet e planet pored zvijezde na nebeskoj sferi. U nekom drugom trenutku Zemlja e se nai u poloaju Z2, a unutarnji planet po drugom Keplerovu zakonu prevalit e vei put i nalazi se u poloaju P2. Opaa vidi planet pored zvijezde na nebeskoj sferi. U iduem trenutku Zemlja je u poloaju Z3, a planet u poloaju P3, opaa vidi planet pored zvijezde . Prividno je planet na nebeskoj sferi prevalio put od zvijezde do zvijezde , a zatim se vratio prema zvijezdi . Opaau na Zemlji se ini da je planet opisao nepravilnu petlju. U odreenom trenutku planet prividno miruje u nekoj toki na nebeskoj sferi pa se kae da je u tom trenutku stacioniran. Unutarnji planeti Merkur i Venera preteno se kreu u progresivnom smjeru, a jedino se u blizini donje konjunkcije odreeno vrijeme kreu u retrogradnom smjeru. Isti oblik nepravilnog kretanja zbog istih razloga pokazuju i vanjski planeti, sluaj b). Razliiti poloaji Zemlje Z1, Z2 i Z3, planeta P1, P2 i P3 te razliite projekcije planeta na nebeskoj sferi , , kazuje da je planet takoer napravio petlju. Vanjski planeti uvijek se kreu progresivno, osim u poloajima blizu opozicije kad u svojem prividnom kretanju prave retrogradnu petlju.
PRIVIDNO KRETANJE SUNCA KROZ GODINU

Sunce je nepomino u sreditu sfere, a oko njega krui Zemlja koja ima i vlastito rotacijsko kretanje. Opaa na povrini Zemlje kree se zajedno s njezinom povrinom i subjektivno osjea kretanje itave sfere. Sunce se svakog jutra pojavljuje na horizontu i za opaaa poinje dan. Prolaskom vremena visina Sunca sve vie raste, a kada je ono u najvioj toki ili toki kulminacije, do noi je preostalo upravo onoliko vremena koliko je prolo od trenutka izlaza. To je polovina dana ili podne. Nakon toga visina Sunca poinje padati i u trenutku kad zae ispod horizonta, poinje no. Te izmjene posljedica su rotacije Zemlje. Osim ovih pojava opaa zamjeuje i druge pojave. U zimskom razdoblju za opaaa na sjevernoj hemisferi Sunce izlazi relativno kasno, krae se zadrava na nebu, no nastupa relativno brzo, a temperatura zraka je niska. U ljetnom razdoblju situacija je obrnuta: Sunce izlazi rano, putanja mu see preko itavog neba, a u podne je visoko na nebu. Noi su kratke, a temperature visoke. To su posljedice kruenja Zemlje oko Sunca, odnosno prividno kruenje Sunca oko Zemlje.

Razliite putanje Sunca na nebeskoj sferi

37

Prvog dana proljea, oko 21. oujka, i prvog dana jeseni, oko 23. rujna, Sunce izlazi tono u toki istoka i zalazi u toki zapada (putanja B na slici). Tih se dana Sunce prividno kree po nebeskom ekvatoru, a njegova deklinacija iznosi 0. Vidljivi luk Sunca jednak je nevidljivom, pa je to dan ravnodnevnice ili ekvinocij. Za opaaa na sjevernoj hemisferi poslije prolaza kroz proljetni ekvinocij Sunce izlazi sve ranije, a zalazi sve kasnije. Dani se produavaju sve do prvog dana ljeta, oko 22. lipnja, kada Sunce dostie maksimalnu deklinaciju ( = +23,5). Tada Sunce izlazi najsjevernije i amplituda postie maksimalnu vrijednost (putanja C na slici). Dan je tada najdui, a no najkraa. Od tog trenutka dani se poinju skraivati, ali su jo dui nego noi i tako sve do prvog dana jeseni. Dolaskom prvog dana jeseni Sunce se ponovo prividno kree po nebeskom ekvatoru, pa je i to dan ravnodnevnice. Od tada dani poinju biti krai od noi i tako do prvog dana zime, oko 22. prosinca, kada deklinacija Sunca postie najniu vrijednost ( = -23,5). Tog je dana dan najkrai, a no najdua. Sunce izlazi najunije i amplituda postie minimalnu vrijednost (putanja A na slici). Ekliptika je prividna putanja Sunca tijekom godine. U razliitim trenucima Sunce se nalazi na razliitim tokama ekliptike, a tipini poloaji su proljetna i jesenja toka, toke ljetnog i zimskog solsticija, afel i perihel.

Gibanje Zemlje oko Sunca Toka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana proljea je proljetna toka (). To je toka na nebeskoj sferi u kojoj se sijeku ravnine ekliptike i ekvatora (deklinacije ide s negativne na pozitivnu). Toka u kojoj se Sunce nalazi prvog dana jeseni zove se jesenska toka (), predouje toku sjecita ekliptike i ekvatora na suprotnoj strani nebeske sfere (deklinacije ide s pozitivne na negativnu). Linija koja spaja jesensku i proljetnu toku zove se linija ekvinocija. Toka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana ljeta zove se toka ljetnog solsticija (maksimalna pozitivna deklinacija) i u blizini je afela, to jest poloaja kad je Zemlja najudaljenija od Sunca. Toka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana zime zove se toka zimskog solsticija (maksimalna negativna deklinacija) i u blizini je perihela, to jest poloaja u kojem je Zemlja najblie Suncu. Kada se promatraju gibanja oko Zemlje, tada je najblia toka perigej, a najdalja apogej. Linija koja spaja toke ljetnog i zimskog solsticija zove se linija solsticija. Crta koja spaja toke afela (apogeja) i perihela (perigeja) zove se apsidna crta. Ona je nagnuta 11 prema liniji solsticija.

38

Sumraci

Sumrak se zove vremenski interval u kojem Sunce prije izlaska ili prije zalaska osvjetljava horizont motrioca. To je dakle ono vrijeme kad Sunce svojim zrakama utjee na osvjetljenost horizonta, gibajui se prividno po svom nonom luku u blizini horizonta. Ovisno o tome kolika je visina Sunca postoje: - graanski ili civilni sumrak (visina izmeu 0 i -6), - nautiki sumrak (visina izmeu -6 i -12), - astronomski sumrak (visina izmeu -12 i -18) Kada je visina Sunca -18 (ili vee negativne vrijednosti) nastupa mrkla no. Za vrijeme graanskog sumraka Sunce jo uvijek dobro osvjetljava horizont i nisu vidljive sjajnije zvijezde. Za vrijeme nautikog sumraka na nebu postaju vidljive sjajnije zvijezde, a horizont motrioca jo uvijek je vidljiv. To je upravo vrijeme kada se na brodu snimaju zvijezde, otud mu i naziv nautiki. Za vrijeme astronomskog sumraka na nebu postaju vidljive i zvijezde slabijeg sjaja, meutim horizont se gubi, to onemoguuje snimanje s obinim sekstantom. U toku noi snimanja se mogu vriti iskljuivo sekstantom s umjetnim horizontom.
Godinja doba

Unato injenici to je ljeti Sunce najudaljenije od Zemlje, na sjevernoj hemisferi vlada ljeto. Kad je na sjevernoj hemisferi ljeto, na junoj je zima i obrnuto. Proljee na sjevernoj hemisferi poinje prolaskom Sunca kroz proljetni ekvinocij, oko 21. oujka i traje dok Sunce ne postigne maksimalnu deklinaciju, oko 22. lipnja, kada poinje ljeto. Nakon toga Sunce poinje opadati do prolaska kroz jesenski ekvinocij kada poinje jesen, oko 23. rujna. Nakon toga deklinacija Sunca postaje negativna i vrijednost joj opada dok ne postane najmanja, to se dogaa oko 22. prosinca, kad poinje zima. Nakon toga deklinacija raste dok ponovno ne postigne nultu vrijednost kada poinje proljee. Godinja doba ne traju jednako. Najdue na sjevernoj hemisferi traju ljeto, zatim proljee, pa jesen, a najkrae zima. Godinja doba ne traju jednako zbog tri razloga: - linija ekvinocija ne dijeli povrinu ekliptike na dva jednaka dijela, - u vrijeme ljeta Zemlja se nalazi u blizini afela, a po drugom Keplerovom zakonu brzina joj je najmanja, pa se u tom dijelu ekliptike zadrava najdue. Za vrijeme zime Zemlja je u blizini perihela, pa je po istom zakonu sada najbra i krae se zadrava u tom dijelu ekliptike. - apsidna linija ne poklapa se sa linijom solsticija. 39

Longituda perihela Zemljine staze mijenja se s vremenom. To je zbog toga to se proljetna toka pomie godinje 50,2'' retrogradno, a perihel 11,5'' progresivno (to znai da se longituda perihela godinje povea priblino 61,7''). Svako godinje doba traje toliko koliko je potrebno pravom Suncu da promjeni longitudu za 90. Mijenjajui longitudu Sunca od 0 do 360 (svakih 90), dobiva se trajanje godinjih doba u danima. - proljee: 92,8124d - ljeto: 93,6266d - jesen: 89,7963d - zima: 88,9821d Kada bi se pratilo kretanje Sunca na nebu tijekom godine, uoili bi da Sunce prevali puni krug po nebeskoj sferi. Dnevno se u prosjeku kree neto manje od jednog stupnja prema istoku. Prema tome, Sunce mijenja poloaj u sazvijeima. Ima ih dvanaest i uglavnom nose imena ivotinjskog svijeta, od tuda i naziv Zodijak (svako sazvjee obuhvaa 30 ekliptike duljine i oko +/-23,5 ekliptike irine). Sazvijea Zodijaka su: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, korpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak i Ribe. Poloaj Sunca za vrijeme ljetnog solsticija u antiko doba bio je u sazvijeu Raka, pa se paralela +23,5 zove i Rakova obratnica. Poloaj Sunca za vrijeme zimskog solsticija u to vrijeme bio je u sazvijeu Jarca, pa se paralela -23,5 zove Jareva obratnica.
PRECESIJA, NUTACIJA, ABERACIJA

Prividna brzina promjena poloaja zvijezda na nebeskoj sferi ovisi od udaljenosti zvijezda. Zbog vlastitih kretanja zvijezda, promjene u efemeridama zamjeuju se nakon dueg perioda. Mijenja se deklinacija i surektascenzija zvijezda. Prividna kretanja zvijezda nastaju zbog precesije, nutacije i aberacije. PRECESIJA Precesija (lat. prednjaenje). U fizici openito znai gibanje koje izvodi rotirajue tijelo zbog djelovanja sile koja nastoji promjeniti smjer osi vrtnje u prostoru. Zbog spljotenosti Zemlje i kosog poloaja polarne osi prema ekliptici, gravitacijska sila Sunca, Mjeseca i planeta, te centrifugalna sile na Zemlji, nastoje polarnu os pomaknuti prema osi ekliptike. Po zakonima zvrka polarna os Zemlje se giba tako da opisuje plat konusa oko pola ekliptike i ta se pojava u astronomiji zove PRECESIJA . Precesija je dakle pojava skretanja osi rotacije Zemlje zbog utjecaja gravitacijskih sila Mjeseca, Sunca i planeta. Kada bi Zemlja bila idealna kugla, gravitacijske sile Mjeseca, Sunca i planeta djelovale bi jednako na svaku toku povrine Zemlje i ne bi bilo pojave precesije. Budui da mase Zemlje nisu ravnomjerno rasporeene, gravitacijske sile najbliih nebeskih tijela ne djeluju jednako na sve toke Zemljine povrine. Zbog precesije mijenja se poloaj nebeskih polova na nebeskoj sferi. Sjeverni nebeski pol krui oko toke na nebeskoj sferi koja ima koordinate: = +60, 360- = 100. Pol opisuje spiralnu krivulju, a period jednog kruenja iznosi 25 800 godina i zove se Platonova godina.

40

Precesija Zemljine osi Danas Zemljina os usmjerena je u toku koja se nalazi u blizini Polarne zvijezde (2100 god. trebali bi se tono podudarati). Oko osam tisuite godine pol e biti u sazvijeu Labuda, a za jedanaest tisua godina polarna zvijezda bit e zvijezda Vega. Precesija ekvinocija Precesija ekvinocija je promjena sjecita ekliptike i nebeskog ekvatora zbog precesije. Proljetna se toka zbog toga pomie u retrogradnom smislu, a njezinim se pomakom mijenjaju rektascenzije odnosno surektascenzije. Lunarna precesija nastaje zbog djelovanja gravitacijske sile Mjeseca i iznosi 34,48" godinje. Solarna precesija nastaje zbog gravitacijske sile Sunca i iznosi 15,88" godinje. Zajedno to iznosi 50,36" (u retrogradnom smjeru) i zove se lunisolarna precesija. Meutim, postoji i utjecaj planata, tj. planetska precesija koja iznosi 0,12'' u progresivnom smjeru. Ukupna precesija, odnosno precesija ekvinocija tako iznosi 50,24" (u retrogradnom smjeru). Zbog precesije ekvinocija poloaj Sunca se mijenjao tijekom stoljea.
Nutacija

Nutacija je pojava skretanja poloaja nebeske osi najveim dijelom uzrokovana promjenom poloaja Mjeseca u odnosu na Zemlju. Mjeseeva putanja nagnuta je nad ravninom ekliptike za priblino 5, pa je Mjesec nekad iznad, a nekad ispod ekliptike te promjena precesije nije pravilna. Zbog nutacije Zemljina os ne pravi pravilnu precesijsku spiralu, ve su na njoj izraeni tzv. nutacijski nabori. Zbog djelovanja nutacije promjena deklinacije i rektascenzije nije sasvim pravilna: u jednoj poluperiodi koordinate se mijenjaju bre, a u drugoj poluperiodi sporije. Zbog nutacije pravi pol napravi jedno valovito gibanje oko srednjeg pola u periodu od 18,6 godina (u retrogradnom smjeru).

Precesijska spirala s nutacijskim naborima

41

Aberacija

Aberacija kao pojam (latinska rije) openito znai skretanje od smjera uobiajenog reda. Astronomska aberacija predstavlja optii efekt da motritelj vidi zvijezde na nebeskoj sferi u poloajima koji se razlikuju od onih u kojima bi ih vidio da miruje. Razlog tomu je to brzina svjetlosti nije beskonana. Aberacija se moe definirati i kao prividno odstupanje poloaja nebeskog tijela zbog odnosa brzine svjetlosti i brzine Zemlje na putanji oko Sunca. Postoji godinja i dnevna aberacija. Prva dolazi od godinje revolucije, a druga od dnevne rotacije Zemlje. Lijeva strana slike prikazuje vagon koji se kree konstantnom brzinom Vv (opaa na Zemlji). Iz poloaja A (stvarni poloaj nebeskog tijela) gaa se (gleda se) odreena toka, metak (brzina svjetlosti) ima odreenu brzinu Vm. Kad bi vagon bio nepokretan, metak bi izaao u toki B, ali kako i on ima vlastito kretanje, metak e izai u toki B'. Prividno se ini da se pucalo s poloaja A' (prividni poloaj nebeskog tijela). Kut prividnog odstupanja zove se aberacija. Na desnoj strani prikazana je Zemlja koja krui po ekliptici brzinom V. Zraka svijetla ima brzinu c, pa se zbog pojave aberacije ini kao da je zvijezda Z u poloaju Z'. Zbog toga zvijezde imaju prividni pomak udesno ili ulijevo, ovisno Aberacija o dijelu putanje Zemlje. Izraunato je da godinje aberacija iznosi 20,47 (zbog gibanja Zemlje oko Sunca). Neka je: A-aberacija, -kut upada svjetlosti (kut koji zatvara smjer B'A' s pravcem kretanja opaaa) , c-brzina svjetlosti, v-brzina Zemlje Iz slike slijedi: sinA:sin=v:c odnosno kada svjetlost pada okomito na horizontalnu ravninu (=90) tgA=v:C
sin Za vrlo mali kut A moe se pisati: A sin1' ' = v , odn c

odnosno za =90

A=

v 29,8 206265 = 20,5' ' c sin 1' ' 299792,458

Postoji i dnevna aberacija (zbog gibanja Zemlje oko svoje osi) i njena je priblina vrijednost na ekvatoru 0,32''. Godinja i dnevna aberacija utjeu na nebesko-ekvatorske i ekliptike kooordinate. Zbog utjecaja aberacije prividni pomak zvijezde je po velikom krugu prema apeksu (toki prema kojoj se motritelj giba), a jednak je umnoku konstante aberacije i sinusa kuta pod kojim se vidi zvijezda s obzirom na smjer brzine Zemljina gibanja (). Zbog malog iznosa aberacije, u astronomskoj navigaciji se njezin utjecaj zanemaruje. Pojavu astronomske aberacije otkrio je u prvoj polovini 18. st. engleski astronom James Bradley (1693-1762), koji je bio direktor zvjezdarnice Greenwich.
42

VI. VRIJEME I OSNOVE MJERENJA VREMENA

Vrijeme kao pojam nije mogue jednoznano definirati. Ono moe oznaavati tono odreeni trenutak nekog dogaaja, ali i razmak vremena izmeu dva uzastopna istovjetna dogaaja. Aristotel je vrijeme oznaavao kao ''broj odgovarajuih pokreta unaprijed i unatrag''. Newton je vrijeme definirao: ''apsolutno, pravo i matematiko vrijeme protjee samo po sebi i po prirodi je uniformno i nezavisno od bilo kakve vanjske stvari''. Meutim, Einstain je pokazao da to ipak nije tako, odnosno povezao je prostor i vrijeme u etverodimenzionalni prostornovremenski kontinuum (teorija relativiteta). U samim poecima ljudske civilizacije javila se potreba za odreivanjem vremena, odnosno njegova protoka. Protok vremena se moe odreivati prema pojavama koje se ponavljaju, tako na primjer, razdoblje izmeu dviju donjih kulminacija Sunca jest vrijeme jednog dana, razdoblje izmeu dviju uzastopnih konjukcija Mjeseca jest vrijeme jednog mjeseca, a razdoblje izmeu dvaju uzastopnih izlazaka Sunca u istoj toki horizonta predstavlja vrijeme od jedne godine. Sunev dan upravo je bio prva jedinica vremena koju je ovjek upotrebljavao. Mjerenju manjih jedinica od dana pristupilo se u 3 st. p.n.e. u Rimu (javlja se gnomon - vertikalni tap koji baca sjenu, tj. sunev sat). Vrijeme se tonije poelo odreivati tek u 18. st., izradom pouzdanih satnih mehanizama. Danas, osnovna jedinica za mjerenje vremena jest jedna sekunda, ija je definicija dana 1967. godine na 13. generalnoj konferenciji za mjere i utege, pa je sekunda trajanje od 9 192 631 770 perioda zraenja koje odgovara prijelazu izmeu dviju hiperfinih razina osnovnog stanja atoma cezija 133. Vea jedinica za mjerenje vremena jest jedna minuta, koju ini 60 sekunda. Jo vea izvedenica za mjerenje vremena jest jedan sat, kojeg ini vrijeme od 60 minuta.
DAN I VRSTE DANA

Razdoblje od jednog dana jest vrijeme koje protekne izmeu dviju uzastopnih kulminacija nekog nebeskog tijela u odreenom meridijanu na Zemlji. Budui da mnoga nebeska tijela mogu dvaput uzastopno kulminirati, postoje i brojne vrste dana (sunev, zvjezdani, planetski, mjeseev, tropski).

Vrste dana
43

U odreenom trenutku u meridijanu na kojem se nalazi toka A, na povrini Zemlje kulminirali su istodobno Mjesec, Sunce, jedan od planeta, proljetna toka i zvijezda. Nakon to je Zemlja izvrila rotaciju oko svoje osi, raspored nebeskih tijela vie nije isti. Mjesec je u tom vremenu proao oko 12 u progresivnom smislu (obrnuto od kazaljke na satu), Sunce oko 1 u progresivnom smislu, planet moe promjeniti svoj poloaj u progresivnom ili retrogradnom smislu, proljetna toka se pomakla za 00,12'' u retrogradnom smjeru (u pravcu kazaljke na satu), a samo je zvijezda zadrala isti poloaj. Tako moemo definirati pet vrsta dana: 1. Sunev dan je vrijeme koje je potrebno Suncu da dva puta kulminira u odreenoj toki na Zemlji (okret Zemlja u odnosu na Sunce). 2. Mjeseev dan je vrijeme koje je potrebno da Zemlja uini punu rotaciju oko svoje osi i jo oko 13. Srednja vrijednost Mjeseeva dana je 24 sata i 50 minuta. 3. Planetni dan je vrijeme potrebno da odreeni planet dvaput uzastopno kulminira u istoj toki na povrini Zemlje, a moe biti dulji ili krai od Suneva dana. 4. Tropski dan je vrijeme potrebno da proljetna toka dvaput uzastopno kulminira u odreenoj toki na Zemlji. Od Suneva dana je krai oko 4 minute. 5. Zvijezdani dan je vrijeme potrebno da odreena zvijezda dvaput uzastopno kulminira u istom meridijanu na Zemlji, koji je kao i tropski dan, krai od Suneva dana za 4 minute, pa se kao zvijezdani dan uzima tropski dan (priblino su jednaki). Za poetak zvijezdanog dana se uzima prolaz proljetne toke kroz gornji meridijan, pa se zvijezdano vrijeme poklapa sa satnim kutom proljetne toke. Za poetak Suneva dana se uzima prolaz Sunca kroz donji meridijan (donja kulminacija). Budui da se satni kut Sunca poinje raunati od trenutka prolaska nebeskog tijela kroz gornji meridijan, satni kut Sunca i pravo Sunevo vrijeme se razlikuju 12 sati ili 180.
GODINA I VRSTE GODINA

Godina je u povijesti imala za podlogu Mjesec sa trajanjem od 12 lunacija (sinodiki mjeseci), to jest 354,367 dana, pa se ona zvala Mjeseeva godina. Meutim, ve je u starom vijeku odreena godina koja je za osnovu imala kulminacije Sunca. Suneva godina je vrijeme koje je potrebno da Sunce po svojoj prividnoj putanji doe u isti poloaj na horizontu. 1. Tropska godina je razmak vremena koji proe izmeu dva uzastopna prolaska Sunca kroz proljetnu toku. Tropska godina ima 365,24219878 srednjih Sunevih dana, to jest 365 dana 05 sati 48 minuta i 46,08 sekunda. Kako godina nema cijeli broj dana, u javnom ivotu je uvedena takozvana graanska godina koja ima 365 ili 366 dana. 2. Zvijezdana ili siderika godina je razmak vremena koji proe izmeu dvije uzastopne kulminacije Sunca i jedne zvijezde. Odgovara vremenu za koje Sunce uini cijeli put po ekliptici. Zvijezdana godina je malo dulja od tropske i iznosi 365,2563628 dana, to jest 365 dana 06 sati 09 minuta i 10,75 sekunda. 3. Anomalistika godina je vremenski interval izmeu dva uzastopna Suneva prolaska kroz perigej, to jest dva uzastopna Zemljina prolaska kroz perihel. Budui da se apsidna linija giba prema istoku (progresivno), anomalistika godina je neto dulja od zvijezdane, i iznosi 365,25964134 srednjih Sunevih dana, to jest 365 dana 06 sati 13 minuta 53 sekunda. Sve tri vrste godina se vremenom mijenjaju, tako da se tropska godina u tisuu godina smanji za 5,3 sekunde, anomalistika godina se za stotinu godina uvea za 0,3 sekunde, dok je promjena zvijezdane godine zanemariva.

44

KALENDAR

Kalendar ( lat. Calendae-prvi dan u mjesecu) je nain kombiniranja broja dana u mjesecima i godini tako da odreene pojave u prirodi budu stalno ili to je mogue priblinije u iste dane. Kalendar je bio jedan od najranijih oblika praktine primjene astronomije u ivotu. Povijest nam je dala razne vrste kalendara, one koji su za osnovu imali Mjesec (lunarni kalendar), one koji su za osnovu imali Sunce (solarni kalendar) ili one koji su za osnovu imali meusobnu interakciju Mjeseca i Sunca (lunisolarni kalendar). 1. Lunarni kalendar: godina je trajala 12 lunarnih mjeseci, koji su naizmjenino imali po 29 i 30 dana, pa je njihova srednja duljina iznosila 29,5 dana. Takva godina ima ukupno 354 dana (ako je prosta), dok prekobrojna godina ima 355 dana. Ovim kalendarom jo se slue neke muslimanske zemlje. 2. Solarni kalendar: najstariji solarni kalendar potjee iz starog Egipta, iako postoje naznake da su se njime poeli sluiti Kinezi ak prije Egipana. Egipani su u poetku raunali sa godinom od 360 dana, koja je bila podjeljena na 12 mjeseci, svaki od kojih je imao 30 dana. Zatim su raunali sa godinom od 365 dana, ali kako je ta godina bila kraa od tropske za dana, to u etiri godine iznosi jedan dan, Sunce je poslije etiri godine prolazilo jedan dan kasnije kroz proljetnu toku. Greku su raunali usporedbom izlaska zvijezde Sirijus i poplave Nila. Preklapanje ova dva dogaaja odvijalo se u intervalu od 1460 godina (Sotisov period). 3. Lunisolarni kalendar: temelji se na kretanju Mjeseca, koje se u odreenim razdobljima korigiralo sa kretanjem Sunca, tako da je nekim godinama dodavan trinaesti mjesec. Epohe su svojevrsni markantni dogaaji od kojih se poelo brojati vrijeme. Postoje razne epohe, no u upotrebi je ostala kranska epoha, koja je poela roenjem Krista, a brojenje po njoj je uveo Dionizije Exigus 533. godine. Rimljani su, prije nego je Julije Cezar uinio reformu kalendara, raunali kalendarom Numa Pompilija (715.-672. p. n. e.), po kojemu je graanska godina imala 354 dana. Godina je imala 12 mjeseci, a poinjala je sa dananjim treim mjesecom. Takav je kalendar bio u upotrebi do 46. g. p. n. e., a zadnja godina imala je 445 dana radi potrebe izjednaavanja s prirodnim pojavama. Julijanski kalendar je nazvan po rimskom vojskovoi Juliju Cezaru (100.-44. g. p. n. e.), koji je odluio popraviti velike greke rimskog kalendara na nagovor aleksandrijskog astronoma Sosigena. Uzevi kao osnovu tropsku godinu, Sosigen je odluio da svaka etvrta godina bude prijestupna sa 366 dana. Po nalogu Sosigena mjeseci su imali redom: po 31 dan (oujak, svibanj, srpanj, rujan, studeni i sijeanj) i po 30 dana (travanj, lipanj, kolovoz, listopad i prosinac) i 29 dana (veljaa). Mjesec sijeanj je izabran za prvi mjesec u godini (do tada je bio jedanaesti), jer je to mjesec prve mjeseeve mijene poslija zimskog solsticija. August Oktavijan je 8. g. p. n. e. izvrio preraspodjelu dana u mjesecima, tako da je mjesecu kolovozu dodao jedan dana, pa je on imao 31 dan. Meutim, to je dovelo do odreenih problema jer su sada tri mjeseca zaredom imala po 31 dan (srpanj, kolovoz i rujan), a proljetni ekvinocij pomakao se s 25. na 24. oujka. Stoga je nainjena nova raspodjela dana u mjesecima, koja se zadrala sve do dananjih dana. Julijanski kalendar je prihvatila kranska crkva na Nikejskom koncilu 325. godine. Tada je prihvaeno da proljetni ekvinocij bude 21. oujka, iako je ve tada padao 20. oujka. Prosjeno trajanje julijanske godine iznosilo je 365,25 dana, to je ostavljalo prazninu svake godine od 0,0078 dana ili 11 minuta i 14 sekunda u odnosu na tropsku godinu. Ta se razlika povea za jedan dan nakon 128 godina 2 mjeseca i 8 dana. Stoga je 1582. godine papa Grgur XIII dao reformirati julijanski kalendar, prihvativi prijedlog astronoma Luigia Liliua. Od Nikejskog koncila greka je narasla na 9,8 dana, pa je proljetni ekvinocij padao 11. oujka. Kalendar je reformiran tako da se prvo ispravila pogreka od 10 dana preavi sa etvrtka 4. 45

listopada 1582. godine na petak 15. listopada, a onda je svaka etvrta godina bila prijestupna, osim stoljetnih koje nisu djeljive s brojem 400 bez ostatka. Taj novi kalendar se po papi Grguru zove gregorijanski kalendar, ije je prosjeno trajanje godine 365,2425 dana. Ona je od tropske godine dulja za 0,0003 dana. Ta razlika naraste na jedan dan za 3330 godina. Dananja razlika izmeu julijanskog i gregorijanskog kalendara je 14 dana, jer je na staru razliku od 10 dana dolo jo po jedan dan 1700., 1800., 1900. i 2000. Ova nova reforma je toliko uskladila trajanje civilne i tropske godine da novo usklaivanje kalendara nee biti potrebno daljnih 2 000 godina. Ipak je nakon svretka drugog svjetskog rata pokrenuto pitanje reforme kalendara u sklopu organizacije Ujedinjenih naroda (UN). Predloeni nain raunanja vremena naziva se svjetski kalendar. Po tom kalendaru godina bi se podijelila na etiri kvartala jednake duljine, svaki od kojih bi imao tri mjeseca. U svakom bi kvartalu prvi mjesec imao 31 dan, a ostala dva mjeseca po 30 dana. Time bi se poklapali datumi sa danima u tjednu, i to jednako za svaku godinu. U normalnoj godini na kraju prosinca bi se dodavao jedan dan kao svjetski blagdan, a izvan kalendara. U prijestupnoj godini bila bi dva takva dana, jedan na kraju prosinca, a drugi na kraju lipnja. Takvim nainom svaki bi prvi dan prvog mjeseca u kvartalu bio nedjelja, prvi dan drugog mjeseca u kvartalu bio bi srijeda, a prvi dan treeg mjeseca u kvartalu bio bi uvijek petak. Ako se ovaj kalendar prihvati u budunosti, bit e vjean.
PRAVI SUNEV DAN I PRAVO VRIJEME

Pravo Sunevo vrijeme je vrijeme koje se rauna iz poloaja Sunca. Vrijeme koje protekne izmeu dviju kulminacija Sunca u nekom meridijanu je pravi Sunev dan. Pravo mjesno vrijeme (tp) moe se izraunati pomou satnog kuta Sunca (s) tp = 12h + s .

Pribrojnik 12h predstavlja vremensku razliku od trenutka poetka raunanja mjesnog satnog kuta (gornja kulminacija Sunca ili pravo podne) i poetka raunanja vremena (donja kulminacija ili prava pono). Meutim, poto se satni kut rauna od trenutka prolaska Sunca kroz gornji meridijan do 360, praktinije je raunanje pravog vremena pomou vrijednosti istonog ili zapadnog satnog kuta. Pri tome valja imati na umu: - ako je Sunce prolo gornji meridijan (ako je prolo pravo podne), mjesni satni kut ima zapadni predznak (sw) - ako Sunce nije prolo gornji meridijan (ako nije prolo pravo podne), mjesni satni kut ima istoni predznak (se) Pravo se Sunevo vrijeme tada moe izraunati iz izraza: tp = 12h se tp = 12h + sw Ovi izrazi su vani u navigacijskoj praksi za izraunavanje vremena izlaza i zalaza Sunca, trajanje sumraka te prolaza Sunca kroz istoni ili zapadni prvi vertikal (Sunce u azimutu 90, odnosno 270) i najveu digresiju (kut u nebeskom tijelu jednak 90). Pravo Sunevo vrijeme nije prikladno za primjenu u svakodnevnom ivotu, jer se Sunce ne giba jednakomjerno po ekliptici pa pravi Sunev dan ne traje jednako u razliitim razdobljima godine.

46

SREDNJI SUNEV DAN I SREDNJE VRIJEME

Budui da pravo Sunce nema ujednaeno prividno godinje kretanje, pojavljuju se razlike u trajanjima dana. Naelno, to je Zemlja blia Suncu to pravi sunev dan traje due (uz istu deklinaciju). Dan najdue traje prvog dana zime (oko 21. prosinca), a najkrae prvog dana ljeta (oko 22. lipnja), tako da je razlika izmeu najdueg i najkraeg pravog Suneva dana iznosi oko 51 sekundu. Ukoliko pretpostavimo da je putanja Sunca na nebeskoj sferi ujednaena, da Sunce nema deklinaciju, to jest da se giba po ekvatoru, i da mu se surektascenzija mijenja ravnomjerno, dobili bi neko zamiljeno srednje Sunce po kojemu bi mogli raunati srednje mjesno Sunevo vrijeme (ts) ili srednje Griniko Sunevo vrijeme (UT). Zamiljeno srednje Sunce upravo definira srednji sunev dan, odnosno tropsku godinu. Svaki meridijan ima svoje srednje (pravo) Sunevo vrijeme, stoga ista vremena u odreenom trenutku imaju samo ona mjesta koja se nalaze na istom meridijanu.
JEDNADBA VREMENA

Jednadba vremena je razlika izmeu pravog i srednjeg Suneva vremena, odnosno razlika rektascenzija srednjeg i pravog Sunca. e = Tp UT e = tp ts = sr-pr

Jednadba vremena Pravo Sunce moe se nalaziti ispred ili iza srednjeg Sunca, stoga jednadba vremena moe imati pozitivan ili nagativan predznak. etiri puta godinje pravo i srednje Sunce se poklapaju, pa je jednadba vremena jednaka nuli. To se dogaa 15. travnja, 14. lipnja, 2. rujna i 25 prosinca. Ekstremne vrijednosti javljaju se 12. veljae (oko -14, 3 min.) i 3. studenog (oko +16,5 min.).
VEZA IZMEU ZVJEZDANOG I SREDNJEG SUNEVA VREMENA, TROPSKA GODINA

Zvjezdano vrijeme, prihvaeno u astronomiji, neprikladno je u svakodnevnom ivotu, jer zvjezdani dan u toku godine poinje u raznim trenucima dana i noi. Npr, 23. rujna., kad je Sunce u jesenskoj toki, zvjezdano podne pada u pono suneva dana, tj. 12 sati prije. Zbog toga se jo od davnih dana koristi dnevno kretanje Sunca za mjerenje vremena. Iz mnogobrojnih motrenja ustanovljeno je da izmeu dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu toku proe 365,24219 srednjih (sunevih) dana. Taj vremenski interval zove se tropska godina. Da bi se nala veza izmeu srednjeg i zvjezdanog vremena treba znati koliko tropska godina traje u zvjezdanom vremenu.
47

Veza izmeu srednjeg i zvjezdanog suneva vremena Ako su Sunce i proljetna toka na poetku tropske godine u meridijanu AP nekog mjesta, po isteku jednog zvjezdanog dana proljetna toka e se nai u A, a Sunce e biti u toki B, zbog svoga prividnog godinjeg kretanja od zapada prema istoku. Sunce e u meridijanu biti 3min i 56,6s kasnije od proljetne toke. Za toliko je zapravo srednji dan dui od zvjezdanog. Svakoga narednog dana Sunce e se pomaknuti za isti kut. Po isteku drugoga dana, kad se proljetna toka ponovo nae u toki A, Sunce e biti u toki C, po isteku treega dana u toki D, itd. Na kraju tropske godine Sunce e obii gotovo cijeli nebeski ekvator i s proljetnom tokom e se nai u meridijanu ZP, a ne u meridijanu AP, jer se proljetna toka zbog precesije pomakla s istoka na zapad 50,2. To znai da proljetna toka u toku tropske godine naini jedan prolazak vie od Sunca kroz meridijan. Do istog rezultata dolazi se i iz razlike od priblino 4min dnevno, koliko je potrebno Suncu vie od proljetne toke da proe kroz meridijan. Ta razlika mjeseno iznosi dva sata, a godinje 24 sata. Dakle, u jednoj tropskoj godini su 365,24219 srednja dana ili 366,24219 zvjezdana dana. Iz te dvije jednakosti izvodi se veza izmeu srednjeg i zvjezdanog vremena : 366,24219 1 srednji dan = ----------------- = 1,00274 zvjezdanih dana 365,24219 Openito je T = k * S, gdje je T srednje sunevo vrijeme, S zvjezdano vrijeme, a k imbenik koji iznosi 1,00274. Takoer je i : 365,24219 1 zvjezdani dan = ---------------- = 0,99727 srednjih dana 366,24219 Openito je S = k * T, gdje je k = 0,99727. Iz tih veza izlazi da je : 24h 00min 00s 24h 00min 00s srednjeg vremena = 24h 03min 56,56s zvjezdanog vremena i zvjezdanog vremena = 23h 56min 04,09s srednjeg vremena

Odnos izmeu siderike (S) i tropske (T) godine moe se pisati: S : T=360: (360-50,25'')=1,00003878

48

VEZA IZMEU VREMENA, ZEMLJOPISNE DUINE, SATNOG KUTA I REKTASCENZIJE

Svako vrijeme, bilo ono zvjezdano, sunevo pravo ili srednje, povezano je s meridijanom mjesta motrenja. Prema tome to su sve mjesna vremena. Samo mjesta na istome meridijanu imaju u jednom trenutku isto mjesno vrijeme. Mjesta koja lee istono od izvjesnog mjesta, imaju za toliko sati, minuta i sekunda vie mjesnog vremena koliko je njihova zemljopisna duina izraena u satima, minutama i sekundama vea od one u prvom mjestu. Mjesto smjeteno zapadnije, imat e za toliko manje vremena. Znai luk ekvatora ili kut u polu izmeu dva meridijana mjeren u vremenskoj mjeri, odreuje razliku mjesnih vremena izmeu ta dva meridijana. Osnovni meridijan (nulti-meridijan) od kojeg se broji zemljopisna duina je onaj koji je prolazio kroz optiku os instrumenta na zvjezdarnici u Greenwichu. Danas je na tom mjestu muzej, ali je postavljena oznaka od koje se Zemlja dijeli na istoni i zapadni dio. Sva vremena i satne kutove koji se odnose na meridijan Greenwicha oznauju se velikim slovom. Na primjer : Tz = griniko zvjezdano vrijeme = Sy = satni kut proljetne toke u Greenwichu; Ts = srednje vrijeme Greenwicha = GMT = Greenwich mean time = UT = Universal time = svjetsko vrijeme. Sva druga mjesna vremena oznauju se malim slovom. Na primjer: tz = mjesno zvjezdano vrijeme = s = mjesni satni kut proljetne toke; tp = pravo mjesno sunevo vrijeme; ts = srednje mjesno sunevo vrijeme. Prema tome, veza izmeu grinikih i mjesnih vremena je zemljopisna duina, jer je: Tz = tz ( ) i tz = Tz + ( ) i = tz Tz Tp = tp ( ) i tp = Tp + ( ) i = tp Tp Ts = ts ( ) i ts = Ts + ( ) i = ts Ts

Veza mjesnih vremena i zemljopisnih duina mjesta U astronomiji se vrijeme mjeri pomou satnih kutova nebeskih tijela. Satni kut proljetne toke je zapravo zvjezdano vrijeme, a satni kut Sunca je sunevo vrijeme, pa se analogno tome moe pisati: S = s i S = s + i = s So = so i so = So + i = so So Satni kut je 0 kad tijelo prolazi kroz gornji meridijan. Znai da zvjezdani dan poinje kad je proljetna toka u gornjem meridijanu, a po veliini satnog kuta proljetne toke moe se odrediti koliko je zvjezdanog vremena. Na primjer ako je S = 45, znai da je Tz = 3h. Slino se u
49

astronomiji poetak suneva dana broji od trenutka prolaska Sunca kroz gornji meridijan, dok se u graanskom ivotu poetak suneva dana rauna od trenutka prolaska Sunca kroz donji meridijan. Za astronomiju je to imalo razloga da bi jednonono motrenje nebeskih tijela palo u isti datum, ali je zbog povezivanja s praktinim ivotom postalo smetnja, pa se i u astronomiji od 1. sijenja 1925. godine poetak sunanog dana poeo brojiti od trenutka prolaska Sunca kroz donji meridijan, tj. kad mu je satni kut 180 =12 h. To znai da je za Sunce: Tp = So 12h i tp = so 12h ili Ts = Tp ( e) = So 12h ( e) Vrijeme brojeno od prolaska srednjeg Sunca kroz donji meridijan zove se graansko vrijeme. Sunce se prvog dana proljea nalazi u poloaju proljetne toke, koja je presjecite ravnine nebeskog ekvatora i ekliptike. Budui da se taj dan nalazi i na ekliptici i na nebeskom ekvatoru, deklinacija Sunca je 0. Sa slike se vidi da se mjesni satni kut nebeskog tijela moe dobiti kao zbroj mjesnog satnog kuta proljetne toke i surektascenzije. S* = S + (360- ) Mjesni satni kut (s) nebeskog tijela razlikuje se od satnog kuta meridijana Greenwicha (S) za vrijednost zemljopisne duine () S=s Prema tome mjesni satni kut ili surektascenzija se mogu dobiti iz izraza: s = (S + ) + (360- ) (360- ) = s (S + ) Satni kut proljetne toke u meridijanu Greenwich (S - ita se iz godinjaka) predstavlja zvijezdano vrijeme tog meridijana, a mjesni satni kut proljetne toke (s ili (S + )) mjesno zvijezdano vrijeme.

S = Tz = S + = S - (360-) s = tz = s + = s - (360-) = S + - (360-)

50

ZONSKO VRIJEME I DATUMSKA GRANICA

Budui da svaki meridijan na zemlji ima vlastito pravo i srednje vrijeme, bilo bi sasvim nepraktino da svako mjesto na zemlji ima vrijeme koje se razlikuje od susjednog mjesta. Bilo bi jako teko uskladiti npr. polaske i dolaske aviona, vlakova , brodova, itd. Da se izbjegne takav kaos, povrina Zemlje je podijeljena na 24 vremenske zone, unutar kojih se vrijeme rauna po sredinjem meridijanu koji prolazi kroz svaku vremensku zonu. Takvo vrijeme se zove zonsko vrijeme. Podjela Zemlje na vremenske zone dogovorena je na kongresu u Rimu 1883. godine, ali su tek 1911. na meunarodnoj konferenciji u Parizu odreene zone i zonska vremena. Povrina Zemlje je podijeljena na 24 zone, gdje svaka zona obuhvaa podruje od oko 15 zemljopisne duine. Sredinji meridijan je meridijan u Greenwichu, koji je sredite nulte zone. Sredinji meridijani ostalih zona su oni meridijani koji su od prethodnika vei za 15, redom 0, 15, 30, 45, 60, 75, itd. Nulta zona obuhvaa podruje od 7,5 do +7,5, ostale se za 15 uveavaju, odnosno smanjuju. Prema istoku imaju pozitivnu zonsku vrijednost, a prema zapadu negativnu. Meutim, ni ovakva podjela nije rijeila probleme koji su se javljali. Tako granice vremenskih zona ne prate slijepo meridijan, ve granice drava kroz koju prolaze. Meutim to nije bilo mogue uiniti u dravama koje su se prostirale na velikim podrujima (SAD, Kanada, Rusija, itd.), stoga u tim dravama postoji vei broj vremenskih zona, koje potuju lokalne regionalne granice. Teritorij Rusije prekriva 11 vremenskih zona, teritorij SAD 6 vremenskih zona itd. Velik broj drava prihvatio je razliita zonska vremena za odreene sezone, tako da postoji i pojam sezonskog vremena (ljetno i zimsko). Povrina Zemlje podijeljena je na 24 zone. Dvanaestu zonu presjeca datumska granica, to je logina potreba, jer se putujui prema istoku, vrijeme tee unaprijed, tako da stigavi do 12. zone dobijamo 12 sati vie nego u griniu. Putujui prema zapadu vrijeme tee unazad, tako da se do 12. zone skupi 12 sati manje nego u griniu. Dakle, na meridijanu 180 vremenska razlika je 24 sata ili jedan dan. Datumska granica, radi prije navedenih problema, ne slijedi meridijan 180, ve slijedi granice drava. Zonsko vrijeme (tx) odreuje se prema vremenu sredinjeg meridijana zone, na nain da se srednjem Sunevu vremenu meridijana Greenwich (UT) doda vrijednost zone (x): tx = UT + ( x) Vrijednost zone je njen redni broj koji moe biti pozitivan ako se zona nalazi istono od meridijana Greenwich, ili negativan ako se zona nalazi zapadno od meridijana Greenwich. Zone se oznaavaju redom 0, 1, 2, 3, itd. Prilikom putovanja prema istoku sat pomiemo naprijed za 1 sat svakih 15, a pri putovanju na zapad oduzimamo jedan sat svakih 15. Prilikom prelaska datumske granice u vonji iz istone u zapadnu sferu treba ponoviti isti datum (ponavlja se tekui dan u tjednu), a pri vonji iz zapadne u istonu sferu mora se preskoiti jedan dan. Svi efemeridni podaci donose se u funkciji srednjeg grinikog vremena. Za pretvoriti UTC vremena iz nautikog godinjaka u zonska vremena nekog mjesta postupak je sljedei: ts= (iz N.G.) - = Ts(UT)= + x= tx=
51

52

MEUNARODNO ATOMSKO VRIJEME

Srednje sunevo vrijeme se u praksi odreuje iz promatranja zvijezda (UTC vrijeme). Kako se Zemlja neravnomjerno vrti oko Sunca takvo mjerenje vremena izaziva nesklad, jer vremenske jedinice nisu konstantne. Zbog toga se javila potreba da se izvede fizikalna sekunda. Na meunarodnoj konferenciji za fundamentalne astronomske konstante u Parizu 1950. godine predloilo se da baza za vremensku jedinicu umjesto rotacije bude revolucija Zemlje. Tako se 1958. godine prihvatilo da se sekunda izvede kao jedinica iz trajanja tropske godine. Tropska godina se vrlo malo mijenja (oko 0,5 sek u stoljeu) i ravnomjerno. Iz nje je izvedena efemeridna sekunda kao 31 556 925,975-i dio tropske godine. To je nova zvanina jedinica vremena, koja se upotrebljava od 1960. godine, i u njezinoj funkciji daju se kooordinate nebeskih tijela u astronomskim godinjacima. Generalna konferencija za mjere i utege 1967. godine uvela je novo, tzv. atomsko vrijeme. Njega registriraju atomski satovi, koji mogu precizno mjeriti vrijeme na principu prelaska elektrona s jednog nivoa na drugi u atomu cezija 133. Atomski satovi imaju preciznost od nekoliko milijuntnih dijelova sekunde. Jedinica atomskog vremena je atomska sekunda, koja se definira kao trajanje 9 192 631 770 perioda onog zraenja to odgovara prelasku izmeu dviju hiperfinih razina osnovnog stanja cezija 133. Ovako definirano atomsko vrijeme (AT) tonije je od bilo kojeg drugog vremena. Razlike koje nastanu izmeu atomskog i svjetskog vremena (UT) usklauju se dodavanjem ili oduzimanjem prestupne sekunde kad god ta razlika dostigne vrijednost 0,7 sec. To znai da se i to najpreciznije mjereno vrijeme prilagouje vremenu odreenom prema gibanju Zemlje, jer je na praktini ivot povezan s matinom planetom i njezinim gibanjem. Tonost najboljih satova na njihalo bila je izmeu 0,001 do 0,003 sekunde u 24 sata. Brodski kronometri zaostajali su za njima za dva reda veliine. Tonost obinih kvarcnih satova je 0,001 sec. Bolji kvarcni satovi imaju tonost od 10-6 do 10-7 sec. Kristal u kvarcnim satovima napravi u 5 minuta vibracija kao obini kronometar u jednoj godini. Tonost atomskih satova je od 10-12 do 10-13 sec. Jo suvremeniji satovi pogonjeni su vodikovim generatorima frekvencije, a nazivaju se mazeri. Primjena tonog vremena danas je prijeko potrebna u prometu, telekomunikaciji, astronomiji, geodeziji, astronautici, odreivanju staza umjetnih satelita, odreivanju koordinata toaka na Zemlji putem laserskih mjerenja u kojem se mjere vremenski intervali u nanosekundama (10-9 sec), to daje tonost udaljenosti satelita od Zemlje od 1,5 m, itd. Meunarodno atomsko vrijeme (Time Atomic International TAI) je realizacija idealnog terestrikog vremena (terestical time-TT). TAI je najpreciznije determinirana vremenska skala. Ona je rezultat analiza atomskih vremenskih standarda (normi) mnogih zemalja koju obavlja biro za mjere i dragocjenosti (Bureau International des Poids ed Mesures) iz Pariza. Iako TAI nije uveden do 1.1.1972. godine, atomska vremenska skala bila je na raspolaganju od 1956. godine. Nulta toka ovog vremena poklapa se s UT vremenom za trenutak 01/01/1958. godine. Fundamentalna jedinica TAI je jedinica u Internacionalnom sistemu, tj. SI sekunda. TAI vrijeme se s vremena na vrijeme korigira kako bi se uskladilo s UTC vremenom.
GPS vrijeme

GPS vrijeme takoer pripada atomskom sustavu i nominalno se razlikuje od TAI vremena za vrijednost od nekoliko sekundi (2006. god. je bilo 19 sekundi). GPS vrijeme u biti predstavlja ameriko atomsko vrijeme, odnosno vrijeme na kojem se temelji GPS sustav pozicioniranja. Razlika GPS i UTC vremena je poznata i redovito se publicira.

53

KRONOMETAR

Kronometar je izrazito precizan sat koji pokazuje srednje vrijeme meridijana Greenwich. Poznavanjem srednjeg grinikog vremena moe se astronomskim opaanjima odrediti zemljopisna duina broda. POVIJESNI PREGLED RAZVOJA KRONOMETRA Rainer Gamma Frisius, nizozemski matematiar i astronom, prvi je poetkom 16. stoljea predloio raunanje zemljopisne duine uz pomo tonog sata koji bi pokazivao tono vrijeme nekog meridijana kojeg bi usporeivali s mjesnim vremenom. Nizozemski znanstvenik Christian Huygens (1625-1695) konstruirao je 1660. godine sat na njihalo uz pomo kotskog izbjeglice, lorda Kincardinea, pravim imenom Aleksandra Brucea, koji je tada prebivao u Nizozemskoj. Nakon obnove monarhije u Velikoj Britaniji, Bruce se vratio i ponio dva takva sata u domovinu, koja je skupa sa Robertom Hookom 1662. godine ukrcao na jahtu Charlesa II i smjestio u teite broda. Isti pokus su ponovili i nakon dvije godine na nautikoj misiji u Gvineju. Iako je sat bio smjeten u kardanski sustav, zbog valjanja, njihanja i posrtanja nije davao valjane rezultate. Huygens je konstruirao novo njihalo u obliku konusa, a konopac je zamijenio lancem, ne bi li popravio prijanji negativni utjecaj. Sat je isproban 1665. godine i pokazivao je znatno veu tonost, no to nije bilo ni priblino dovoljno da bi se tadanji pomorci mogli pouzdati u njega. Huygens ne posustaje, ve 1676. godine izrauje novi poboljani sat sa specijalnim balansirom. Ipak to nije bilo dovoljno jer je na njega djelovala promjena temperature, te sat nije bio upotrebljiv na brodu. Ve u tim pionirskim pothvatima dolo se do spoznaje da satovi na njihala ne mogu zadovoljiti s obzirom na ekstremne uvijete rada na moru. I dalje se nastavilo predano istraivanje na revolucionarnom satu, meutim to su i dalje bili pokuaji pojedinaca. Kad je u maglovitoj noi 1707. godine 2 000 ljudi izgubilo ivote, nasukavanjem britanske eskadrile, komanda britanske ratne mornarice se obraa Parlamentu i trai konkretnu pomo. Sedam godina nakon te strahovite nesree, Parlamentu je podnesena predstavka, koju su potpisali pomorski kapetani, brodovlasnici i londonski trgovci, u kojoj naglauju vanost i potrebu odreivanja zemljopisne duine na moru. Parlament je 1714. godine osnovao Board of Longitude (Odbor za zemljopisnu duinu), koji je bio sastavljen od predstavnika pomoraca, brodovlasnika, astronoma i matematiara. Odmah je izglasana nagrada od 10, 15 i 20 tisua funti sterlinga onome tko pronae sredstvo za odreivanje zemljopisne duine s tonou od 1, 3/4 i 1/2 poslije est tjedana putovanja. Ovaj odbor je u 114 godina svog postojanja kontrolirao razvoj kronometra. ovjek koji je cijeli svoj ivot posvetio izradi takvog kronometra jest sin stolara, John Harrison (1693-1776). Sa nepunih 20 godina ivota konstruirao je svoj prvi sat na njihalo sa drvenim kotaima. Kasnije je zamijenio njihalo uspinjaem, pa je potaknut tada enormno visokim nagradama Odbora posvetio sve svoje umijee izradi toliko preciznog sata. Nakon petogodinjeg rada i usavravanja, 1735. godine, predstavio je Kraljevskom znanstvenom drutvu u Londonu svoj prvi kronometar poznatiji pod imenom H1. Nakon to su shvatili da pred njima stoji izvanredna naprava, dali su je iskuati na putovanju do Lisabona u svibnju 1736. godine. Nakon povratka broda u Englesku pogreka u zemljopisnoj duini je iznosila veoma malih 3', to je iznenadilo lanove Odbora. Stoga su odmah Harrisonu dali nagradu od 500 funta sterlinga, sa obvezom da usavri postojei sat te da mu smanji veliinu. Sa kronometrom H1 je po prvi puta u povijesti rijeen do tada nerjeivi problem odreivanja zemljopisne duine. Posljednji kronometar, H5, je napravio 1770. godine, poznatu Malu uru, koja je u svemu zadovoljila nemale uvjete Odbora. No nagradu je dobio tek tri godine poslije. 54

Kronometri su se nakon toga usavravali, iako ih brodovlasnici nisu odmah prihvatili, jer kako kronike kau bila je to velika investicija. Velik problem na koji se nailazilo na otvorenom moru, bio je odreivanje stanja kronometra, no o tome e se govoriti vie u posebnom poglavlju. VRSTE KRONOMETARA Postoji nekoliko vrsta kronometara od kojih su najvaniji: 1. Mehaniki kronometar ima precizan satni mehanizam s ugraenim sustavom regulacije. Osnovni dio je nemirnica koja trepe 14 400 puta na sat, a koju pokree sila elastinog pera od paladija sa otprilike 12 navoja. Navoj se spiralno namota navijanjem pomou posebnog kljua. Tonost njihanja regulira se mehanikim vijanim utezima. 2. Automatski elektronski kvarcni kronometar u poetku je koristio titraje glazbenih viljuki s frekvencijom od oko tri milijuna titraja u jednom satu. Dobivena se frekvencija dijelila elektronskim djeljiteljima frekvencije i pretvarala u precizan broj impulsa na osnovi kojih se mjerio protok vremena. Danas se umjesto glazbene viljuke koristi, posebnim tehnikama brueni, kristal kvarc s vrlo stabilnom frekvencijom titranja. Frekvenciju titranja odreuje dimenzija kvarca. Titranje kvarca stvara, zbog piezoelektrinog efekta, izmjenu napona na njegovoj povrini, koja je izrazito pravilna, s frekvencijama od 10 do 100 kHz, to ovisi o dimenzijama kvarca. Ovakvi kronometri mogu imati hod od jedne sekunde godinje. Veliina ovog smanjila se do veliine runog sata. Energiju mu daje mala baterija koja traje vie godina. 3. Atomski sat za svoj rad upotrebljava atomsku frekvencijsku jeku. Jezgra atomskog sata je mikro val ija rezonantna upljina sadri ionizirani plin, podesiv mikrovalni radiooscilator i povratni prsten koji slui da namjesti oscilator na tonu frekvenciju absorpcije, (karakteristino definiran kao oponaatelj individualnih atom). Dnevno odstupanje mu je 10-9 s. Treba mu 75 mW snage, to moe primati i preko baterije. STANJE I HOD KRONOMETRA, DNEVNIK KRONOMETRA Stanje kronometra (St) je razlika izmeu srednjeg grinikog vremena (UT) i vremena koje pokazuje kronometar (tk). St = UT tk Stanje kronometra moe biti pozitivno i negativno. Ukoliko vrijeme kronometra zaostaje za srednjim grinikim vremenom, stanje kronometra ima pozitivan predznak, a ako vrijeme kronometra prednjai u odnosu na srednje griniko vrijeme, stanje kronometra ima negativan predznak. Ukoliko poznamo stanje kronometra lako je izraunati sredenje griniko vrijeme: UT = St + tk Dnevni hod kronometra (h) je vrijeme za koje se promijeni stanje tijekom jednoga dana: h = St2 St1 Dnevni hod kronometra dobijemo usporeivanjem dva stanja tokom jednog dana. Kao i stanje, i dnevni hod moe biti pozitivan (ako kronometar uri) i negativan (ako kronometar zaostaje). Ako iz bilo kojeg razloga nismo u stanju izraunati dnevni hod kronometra u toku dva dana moemo ga izraunati i nakon duljeg perioda po formuli: h = (Stn St1) n-1 n predouje broj dana koji je protekao izmeu dvaju stanja kronometra. 55

Stanje i hod kronometra odreuju se vremenskim signalima. Prve vremenske signale poeo je emitirati astronomski opservatorij u Parizu 23. svibnja 1910. godine. Najstariji sustav emitiranja vremenskih signala bio je ONOGO sustav, koji je davao vremenske signale pri kraju svakog sata , tako da bi kraj zadnjeg signala predstavljao poetak novog sata. Noviji sustavi su vrlo slini starom sustavu, samo to je duljina trajanja signala skraena. O stanju kronometra, dnevnom hodu, kontrolama vremenskog signala i openito o radu sa kronometrom, duni smo voditi dnevnik kronometra. To je posebna knjiga, koja je ovjerena od strane koja je odgovorna za sigurnost plovidbe, a vodi se svakodnevno bez iznimke. Tablica prikazuje izvadak iz dnevnika kronometra. Datum Vrijeme Pozicija (), () (tk) Stanje Dnevni Vremenska (St) hod (h) stanica: Signali: Vrijeme:

Dnevnik kronometra

Harrisonov model H1

Harrisonov model H5

Suvremeni kvarcni sat

Atomski sat
56

VII. INSTRUMENTI ZA MJERENJE VISINA I ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA

57

58

59

60

S obzirom na konstrukciju sekstanti se mogu podijeliti na obine sekstante i na sekstante s umjetnim horizontima. Obini sekstant moe postati sekstant s umjetnim horizontom ako mu se ugradi libelni dio. Postoje i posebni sekstanti za mjerenje horizontalnog kuta (angle sextant), koji se koriste iskljuivo u terestrikoj navigaciji. Slika prikazuje sekstant s osnovnim dijelovima.
61

Glavni dijelovi sekstanta su: tijelo sekstanta (1), alhidada (2), limb (3), bubnji (s nonijem) (4), dalekozor (5), veliko zrcalo (6), malo zrcalo (7), potamnjena stakla (8) i ruica sekstanta (9). Mikrometarski vijak alhidade omoguuje precizno mjerenje visine. U ruici sekstanta smjetena je baterija koja omoguuje osvjetljavanje skale limba. Glavi djelovi sekstanta su tijelo sekstanta, alhidada, limb, bubnji, dalekozor, veliko i malo zrcalo, potamnjena stakla i ruica sekstanta. Tijelo sekstanta je metalni okvir na kojem se nalaze svi djelovi sekstanta. Limb je kruni sektor veliine oko 70, s graduiranim oznakama stupnjeva. Stupanjska podjela pokazuje visine do 120 u pozitivnom smislu i 5 u negativnom smislu, to omoguava mjerenje visina s negativnim predznakom. To se svojstvo koristi samo za izraunavanje veliine indeksne pogreke sekstanta. Alhidada je pokretna poluga koja se okree oko osovine uvrene u sreditu krunog luka sekstanta. Na uvrenom dijelu alhidade nalazi se veliko zrcalo, a na pokretnom dijelu bubnji za fino mjerenje visina. Mikrometarski vijak pomie alhidadu uzdu limba pri preciznom mjerenju. Na jednom kraju mikrometarskog vijka nalazi se bubnji (sa skalom nonija za oitavanje desetih dijelova minute). Veliko zrcalo je pomino zrcalo, koje je uvreno na nepominom dijelu alhidade. Pomakom alhidade uzdu sektora limba mijenja se poloaj ravnine velikog zrcala u odnosu prema horizontu. Na stranjem dijelu zrcala nalazi se vijak kojim se moe regulirati okomitost na ravninu limba. Malo zrcalo je nepomino u odnosu na tijelo sekstanta. Podjeljeno je na dva dijela: jedna polovica malog zrcala je prozirno staklo kroz koje se gleda morski horizont, a druga polovica je zrcalo u kojem se slika nebeskog tijela s velikog zrcala odbija prema oku opaaa. Na taj se nain moe izmjeriti visina nebeskog tijela u odnosu prema horizontu. Na stranjoj strani zrcala su dva vijka kojima se usklauje okomitost malog zrcala prema ravnini limba i paralelnost s velikim zrcalom. Ruica sekstanta slui za dranje sekstanta prilikom mjerenja, ali ima i druge namjene: u njezinoj unutranjosti smjetena je baterija koja omoguuje osvjetljavanje limba i bubnjia pri itanju izmjerene visine, te prekida kojim se aktivira osvjetljenje limba i bubnjia. Potamnjena stakla se nalaze ispred velikog i malog zrcala, a slue za neutraliziranje blijetenja pri mjerenju visine Sunca. Intenzitet zatamnjenja pojedinih stakala je razliit, stoga sami odluujemo koliko zatamnjeno staklo emo umetnuti u leite za potamnjena stakla.
62

Nosa dalekozora slui za umetanje raznih oblika dalekozora koji slue za bolje uoavanje horizonta ili nebeskog tijela. U mjerenjima se koriste etiri vrste dalekozora: 1. Terestriki dalekozor moe biti obini (Galilejev) ili prizmatiki. Ima malo poveanje i veliko vidno polje. 2. Astronomski ili Keplerov dalekozor prikazuje izokrenutu sliku nebeskog tijela. Ima veliko poveanje, ali malo vidno polje. 3. Cijev bez lee se rabi za manje tona mjerenja kad horizont nije posve jasan ili slika nebeskog tijela nije sasvim ista. 4. Dalekozor za nona mjerenja koristi se za mjerenja u sumraku ili nou. Neke vrste ovakvog dalekozora tokasto svijetlo zvijezde pretvaraju u svijetlu crtu. Pribor sekstanta ine igla za namjetanje okomitosti i paralelnosti, komadi jelenske koe za ienje optike, kist za ienje metalnih djelova, boica sa posebnom tekuinom za ienje limba i jedno obojeno staklo. Za mjerenje visine nebeskih tijela koristi se optiko naelo sekstanta koje je otkrio Isaac Newton.

Optiko naelo sekstanta. Kut pod kojim se svijetlosna zraka odbija od glatke povrine jednak je upadnom kutu zrake, a ako se glatka povrina zakrene za odreeni kut, odbijena zraka zakrene se za dvostruko vei kut. Zraka s nebeskog tijela pada na povrinu velikog zrcala koje je sazdano tako da se njegova ravnina moe pomicati. Zraka upada pod kutom m i odbija se pod istim kutom prema malom zrcalu koje je konstruirano tako da se istodobno u njemu moe gledati odraena slika nebeskog tijela i morski horizont. Na malo zrcalo zraka upada pod kutom n u odnosu prema okomici i odbija se pod istim kutom u oko opaaa. Veliko zrcalo pomakne se za kut , a izmjereni kut izmeu nebeskog tijela i horizonta je . Meusobni odnos kutova i moe se dobiti iz dva formirana trokuta. Iz trokuta u ijim se vrhovima nalaze veliko i malo zrcalo i oko moe se dobiti: + 2m + 2n = 180 Iz trokuta u kojem se nalaze malo i veliko zrcalo i poloaj alhidade na limbu dobije se: + m + + 2n + m = 180
63

Izjednaavanjem se dobije: + 2m + 2n = + m + + 2n + m Kad skratimo vrijednosti dobijemo konani odnos: = 2 tj. kut u prirodi () jednak je dvostrukom kutu na sekstantu () Da bi se izmjerila visina nebeskog tijela, veliko je zrcalo potrebno zakrenuti za dvostruko manji kut od visine nebeskog tijela. Upravo radi toga limb ima estinu punog kruga, pa je tako i dobio ime sekstant. OSTALE VRSTE SEKSTANTA Sekstanti s umjetnim horizontom se koriste razliitim tehnikim rjeenjima kojima se identificira ravnina horizonta. Najee se upotrebljavaju sekstanti na libelu i sekstanti s giroskopom. Sekstanti na libelu omoguuju mjerenja visina nebeskih tijela dovoenjem odbijene slike nebeskog tijela u zrani mjehuri libele ili dovoenjem slike zranog mjehuria do nebeskog tijela. Ovi su sekstanti nali svoje mjesto u zrakoplovstvu. Najbolji sekstant ovoga tipa jest Soldov sekstant tvrtke Plath. Sekstanti s giroskopom koriste svojstvo iroskopa kojim se u horizontalnoj ravnini odrava posebno zrcalo ili regulira ravnina horizonta s njihalima. Ova se vrsta ne upotrebljava na brodovima. Najee se rabi Fleurijasov sekstant. Periskopski sekstanti se upotrebljavaju u zrakoplovima. Visine nebeskih tijela mjere se kroz posebnu prozirnu kupolu (astrodom) sustavom prelamanja svijetlosnih zraka, a koriste se umjetni horizonti. Glavni nedostatak ovih sekstanata jest njihova visoka cijena. Radiosekstant je mali radioteleskop koji omoguuje opaanje Sunca i Mjeseca i kad se oni ne vide (za vrijeme magle ili oblanog vremena). Kao horizont koriste giroskop. U sustav je ugraen raunski sklop koji odmah izraunava poziciju. Fotoelektrini sekstant odreuje poziciju broda usporeivanjem slike neba, koja je prikazana na posebnoj ploi s obzirom na koordinate zbrojene pozicije, i slike koja se projicira fotoelektrinim sekstantom na istu plou. Koristi se na zrakoplovima.

64

GREKE SEKSTANTA I NJIHOVO ISPRAVLJANJE Greke sekstanta moemo svrstati u dvije skupine: one koje moemo mehaniki ispraviti i one koje ne moemo, stoga ih uzimamo kao korekture u raunu izmjerene visine. Greke koje se ne mogu ispraviti su: greka podjele limba i nonija, greka ekscentriciteta (alhidata nije u centru krunice po kojoj je postavljena skala limba), prizmatika greka dalekozora. Greke koje se mogu ispraviti su: neokomitost zrcala prema ravnini limba, neparalelnost osi dalekozora prema ravnini sekstanta te pogreka u paralelnosti izmeu zrcala. Postupak ispravljanja ovih pogreaka naziva se rektifikacija. Greka u okomitosti velikog zrcala ispituje se izravnim opaanjem luka limba i njegovom slikom u velikom zrcalu (sekstant se dri u horizontalnoj ravnini, alhidada je na oko 35). Ako se obje slike vide kao jedna ta greka ne postoji. Ako su obje slike razdvojene greka postoji, a ispravljamo je okretanjem vijka na stranjoj strani velikog zrcala.

Greka okomitosti velokog ogledala Paralelnost optike osi dalekozora moramo ispitivati prije okomitosti malog zrcala, u iju svrhu slue posebne crte koje se nalaze u optici dalekozora. Ovu pogreku ispitujemo promatranjem dalekog objekta, najee linije horizonta, tako da postavimo sekstant na horizontalnu ravninu sa koje promatramo liniju horizonta. Ako je optika os paralelna, linija horizonta e se nalaziti tono u sredini izmeu dvije crte koje se nalaze u optici dalekozora, a ako nije, paralelnost namjetamo pomou vijka koji se nalazi na nosau dalekozora. Ova greka moe utvrditi tako da se motre dvije zvijezde na kutnoj udaljenosti veoj od 90. Odraena slika jedne dovodi se u dodir s izravnom slikom druge zvijezde na rubu vidnog polja dogleda. Zatim 65

se sekstant nagne tako da zvijezde dou na drugi kraj vidnog polja. Ako one ostanu u dodiru, greke nema. Greka okomitosti malog ogledala ispravlja se tako da se alhidada postavi na nulu, a zatim se promatra neka zvijezda. Bubnji se zakree lijevo desno i opaa se kako reflektirana slika zvijezde ide gore/dolje u odnosu na izravnu sliku. Ako odraena slika prolazi sa strane greka postoji. Moe se promatrati vertikalna crta (jarbol) ili u vodoravnom poloaju promatrati crtu obzora. Ako se izravna i odraena slika ne poklapaju greka postoji. Takoer, moe se promatrati obzor njihanjem sekstanta oko vodoravne osi. Ako linija obzora cijelo vrijeme ostaje neprekinuta, greke nema. Ispravlja se vijkom na poleini malog zrcala. Greka indeksa sadri u sebi sve preostale pogreke, a najee pogreku paralelnosti izmeu ravnina malog i velikog zrcala. Pogreku indeksa provjeravamo pomou linije horizonta tako da se alhidada i bubnji postave na nulu, nakon ega promatramo liniju horizonta. Ako pogreka ne postoji, izravna linija i odraena linija horizonta se poklapaju, a ako ta pogreka postoji ispravljamo je zakretanjem bubnjia sa kojeg oitamo kolika je pogreka.

Greka indeksa (promatranjem horizonta) Pogreku indeksa moemo izraunati i s pomou Sunca, na naina da se odraena slika Sunca dovede iznad stvarne slike Suneva diska, pa se izmjeri vrijednost kuta. Nakon toga odraenu sliku Sunca dovedemo ispod stvarne slike Suneva diska, pa opet izmjerimo vrijednost kuta. Ta je vrijednost pozitivna kad se mjeri kut odraenog Sunca iznad stvarnog Suneva diska, a negativna kad se mjeri kut odraenog Sunca koje se nalazi ispod stvarnog Suneva diska. Prilikom svakog mjerenja se izmjeri promjer Sunca. Ako indeksna pogreka ne postoji, oba izmjerena promjera bit e jednaka, a ako pogreka postoji pojavit e se razlika izmeu dviju izmjerenih veliina. Vrijednost indeksne pogreke dobijamo zbrajanjem dobivenih vrijednosti uzimajui u obzir predznake, i dijeljenjem sa dva.

Indeksnu pogreku (promatranjem Sunca) Ako je vrijednost indeksne pogreke manja od 2' ne ispravljmo je na sekstantu, ve vrijednost slijedeih mjerenja visina ispravimo tijekom raunskih operacija za iznos te pogreke (Ki). Meutim, ako je vrijednost indeksne pogreke vea od 2' dijelom je moemo ispraviti na nain da postavimo alhidadu na nulu te promatramo liniju morskog horizonta, ija se odraena slika radi pogreke indeksa nee poklapati sa stvarnom slikom, to usklaujemo zakretanjem vijka koji se nalazi na stranjoj strani malog zrcala. NT 32 (za Sunce i zvijezde) i NT 33 (za Mjesec) sadre korekcije za ispravljanje visina odreenih libelnim sekstantom. Tablice sadre ispravke za refrakciju i paralaksu, a drugi se popravci ne primjenjuju, osim greaka samog sekstanta.
66

MJERENJE VISINA NEBESKIH TIJELA

Prilikom mjerenja visina nebeskih tijela sekstant drimo u desnoj ruci okomito na morski horizont. Alhidadu i bubnji postavimo na nulu limba, pa tek onda moemo pristupiti mjerenju visine nebeskog tijela. Tada lijevom rukom pomiemo alhidadu dok odraenu sliku nebeskog tijela ne dovedemo ispod stvarne na nain da se vrh odraene slike dodiruje sa linijom horizonta. Precizno namjetanje slike se vri okretanjem bubnjia. Pri mjerenju visina Sunca, Mjeseca i ponekad Venere (kad se vidi kao kruni disk) ne moemo izmjeriti visinu koja je definirana sreditem tih planeta, ve je mjerimo do donjeg ili gornjeg ruba, to kasnije ispravljamo raunski. Visinu Venere ponekad moemo mjeriti procjenom sredita krunog diska, jer je pogreka zanemariva. Visine svih ostalih planeta i zvijezda mjerimo dovoenjem odraene slike do linije morskog horizonta. U trenutku kad se odraena slika nebeskog tijela nae u blizini horizonta sekstantom se napravi nekoliko blagih vertikalnih njihanja, pri emu se odraena slika pribliava ili udaljava od linije horizonta. Poloaj kada se slika najvie priblii ravnini horizonta odraava ravninu vertikalne krunice. Slika se tada preciznim pomicanjem bubnjia dovodi na samu liniju horizonta, i u tom trenutku na kronometru oitavamo tono vrijeme, a sa sekstanta izmjerenu visinu. Tonost mjerenja moemo znatno poveati ako nebeska tijela koja se nalaze na istonoj strani horizonta dovedemo neto ispod crte morskog horizonta, pa ekamo da porastom visine nebesko tijelo samo doe u ravninu horizonta. Visine nebeskih tijela koja se nalaze na zapadnoj strani horizonta mjerimo na nain da odraenu sliku dovedemo neto iznad ravnine horizonta, pa ekamo da se nebesko tijelo spusti na samu ravninu. Da bi jo vie poveali tonost mjerenja, visinu istog nebeskog tijela izmjerimo vie puta, a za svako mjerenje zabiljeimo vrijeme. Stvarnu visinu dobijemo kao aritmetiku sredinu svih izmjerenih visina, a stvarno vrijeme kao aritmetiku sredinu svih zabiljeenih vremena. Ovakav postupak ne smije trajati vie od etiri minute jer promjena visine nije razmjerna promjeni vremena u veem razdoblju. Potrebno je naglasiti da je prilikom mjerenja vremena prvo potrebno proitati sekunde, zatim minute i tek na kraju sate. Zbog refrakcije potrebno je izbjegavati mjerenje visine nebeskih tijela niih od 15. Potrebno je takoer izbjegavati mjerenja nebeskih tijela velikih visina jer je teko ustanoviti poloaj vertikalne krunice. Mjeriti zvijezde moemo ako unaprijed odredimo njenu priblinu visinu i azimut za odreeno vrijeme, to uvelike olakava sam postupak mjerenja jer odmah identificiramo zvijezdu. Planete opaamo poput zvijezda, samo to odreene planete moemo promatrati i danju: Veneru u blizini maksimalne elongacije i Jupiter u poloaju opozicije. Planete moemo razlikovati od zvijezda po tome to planete sjaje ravnomjernim sjajem, dok zvijezde trepere.

67

ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA

Visine izmjerene sekstantom potrebno je ispraviti za refrakciju, depresiju i paralaksu (paralaksa samo za blia nebeska tijela: Sunce, Mjesec i planete). Meutim, postoje i druge greke koje se za potrebe odreivanja pozicije broda veinom zanemaruju: radijus nebeskih tijela, augment, iradijacija, korektura za fazu, nestandardni uvjeti atmosfere, razlika temperature zraka i mora, koriolisova sila, greka zbog akceleracije, otklon od vertikale, itd. DEPRESIJA MORSKOG HORIZONTA Depresija je kut za koji je ravnina morskog horizonta nagnuta pod ravninu pravog (astronomskog) horizonta. Meutim, zbog loma svjetlosne zrake prolaskom kroz atmosferu Zemlje razlikujemo pravu i prividnu depresiju

Depresija Kad ne bi postojala razlika u gustoi medija kojim prolazi svjetlosna zraka, opaa koji se nalazi u toki A, koja se nalazi za Voka iznad povrine Zemlje, vidio bi horizont do toke B. Takav se horizont naziva geometrijski horizont. Kut izmeu ravnine pravog (astronomskog) i geometrijskog horizonta naziva se prava depresija (dep). Budui da se prolaskom kroz atmosferu svjetlosna zraka radi pojave refrakcije lomi, opaa e vidjeti vei horizont. Taj horizont nazivamo morski horizont. Kut na slici izmeu pravog horizonta (aproksimiran prividnim, tj. horizontom oka) i tangente na svjetlosnu zraku zove se prividna depresija (deppr). Izmjerena visina je pogrena upravo za tu vrijednost, a ona se izraunava iz izraza: ili NT 29 (u izdanju HHI) deppr = 1,77 Voka Veliina depresije je u funkciji visine oka opaaa, stoga je jako bitno da prilikom opaanja nebeskih tijela na loem vremenu (valjanje i posrtanje broda) budemo to blie simetrali broda.

68

69

70

71

72

73

74

75

76

Refrakcija se moe odrediti i na sljedee naine: = A tgz B tgz odnosno za normalne uvjete = 58,29 tgz 0,067 tgz Ova formula daje refrakciju s tonou 0,1 za sve zenitne udaljenosti do 75, odnosno moe se koristiti u navigaciji sve do z = 84 ili visine vee od 5. Tonija vrijednost refrakcije za male visine moe se dobiti: = A tgz B tgz + C tg5z D tg7z ... (C 0,000025 i D 0,000001) Manji raunalni programi esto koriste sljedee formule: = 0,972ctgV 0,00108ctgV (za V >7) = -1,902 + 1,542ctg (V+2,4) (za V < 7) p 283 Popravak srednje refrakcije za temperaturu i tlak (NT-35) = 0 1013 273 + t p tlak u hektopaskalima, t temperatura u C Sve su korekcije za temperaturu niu od 10C pozitivne i kreu se od 1 do 737, a iznad te temperature korekcije su negativne, s vrijednostima od 1 do 643. Korekcije za tlak su u manjim granicama. Za tlakove nie od 1013 hPa one su negativne, s maksimalnom vrijdnosti 146, a za vie tlakove korekcije su pozitivne, do 128. Browns Nautical Almanac daje podatke za srednju refrakciju za temperaturu od 50F (oko 10C jer je C=0,555xF-17,78C) i tlak zraka od oko 29,6 palaca (1002 hPa). Zbog te razlike u tlaku ima nekih malih razlika u srednjoj refrakciji prema naim tablicama
77

78

79

80

81

82

83

84

85

86

POLUMJER NEBESKIH TIJELA Jedina nebeska tijela ija se visina ne mjeri do sredita tijela jesu Sunce i Mjesec, stoga je takvu izmjerenu visinu potrebno ispraviti za vrijednost polumjera. Visinu ovih nebeskih tijela mjerimo do njihovog gornjeg ili donjeg ruba. Srednja vrijednost polumjera Sunca iznosi 16' 02'', a mijenja se od 15' 46'' (kada se Zemlja nalazi u poloaju afela) do 16' 18'' (kada se Zemlja nalazi u poloaju perihela). Srednja vrijednost polumjera Mjeseca iznosi 15' 42'', a mijenja se od 14' 44'' u poloaju apogeja do 16' 40,5'' u poloaju perigeja. Prividni polumjeri navigacijskih planeta: Venera od 5'' do 32'' Mars od 2,7'' do 12,6'' Jupiter od 16'' do 25'' Saturn od 7'' do 10''

87

Utjecaj polumjera Sunca ili Mjeseca na izmjerenu visinu. Visinu sredita tijela dobijemo ako izmjerenoj visini donjeg ruba pribrojimo vrijednost polumjera, ili ako izmjerenoj visini gornjeg ruba oduzmemo vrijednost polumjera: Vs = Vd + r Vs = Vg r

Nautiki godinjak daje za svaki dan u godini vrijednost geocentrikog polumjera Sunca i Mjeseca. AUGMENT Geocentrini polumjer (r.g.) je prividni polumjer nebeskog tijela koji bi zamiljeni opaa merio iz Zemljina sredita i on je uvijek manji od onog stvarnog, tj. prividnog kada je opaa na povrini Zemlje (r.pr.) Poveanje prividnog radijusa s visinom naziva se augment. Za sva nebeska tijela, osim Mjeseca on se zanemaruje. Za Sunce iznosi 1/24''. Za Mjesec priblino se rauna po formuli: A = 0,3' x sin V (V-opaena visina Mjeseca) Nautike tablice ne sadre posebno augment, jer je on ukljuen u ukupnu korekturu izmjerene visine.

88

Augment Mjeseca KOREKTURA ZA IRADIJACIJU Iradijacija je optika pojava koja se oituje tako da svjetli predmeti na tamnoj podlozi izgledaju vei nego to stvarno jesu. Zato Sunce u odnosu prema pozadini neba izgleda vee, a budui da je nebo svjetlije od mora, obzor se ini sputenim. Kada se opaa Sunev donji rub, tada se ove greke ponitavaju, a za gornji rub se zbrajaju. KOREKTURA ZA FAZU U periodima od jedne sinodike revolucije (pun okret u odnosu na Sunce) Mjesec i donje planete prolaze kroz svoje mjene (faze). Zbog tih mjena njihovo pravo sredite razlikuje se od prividnog. Kod Mjeseca to nije bitno jer se i tako opaa njegov donji rub, a ne njegovo sredite. Meutim, za blie planete, npr. Veneru, faza je mjerljiva. Ta korektura (moe se pronai u nautikim godinjacima) primjenjuje se samo kad se Venera motri u sumrak, a za dnevna mjerenja nije ju potrebno uzimati. KOREKTURA ZA NESTANDARDNE UVJETE ATMOSFERE Srednja refrakcija dana je za srednje uvjete atmosfere, i to za temperaturu od 10C i tlak zraka od 1013 hPa. Kad je temperatura via, kut refrakcije je manji, i obrnuto, a ako je tlak zraka vei, vea je i refrakcija. Nautike tablice NT-35 (HHI) daju popravak srednje refrakcije za temperaturu i barometski pritisak.

89

KOREKTURE ZA RAZLIKU TEMPERATURE ZRAK-MORE Temperatura i zlak zraka opadaju s visinom za normalne prilike u atmosferi. U najdonjem sloju atmosfere (troposfera - do 11km), temperatura prosjeno opada 1C za svakih 100 m visine, a tlak 1 hPa za svakih 7,9 m. Te vrijednosti izraunate su za neke srednje uvjete u atmosferi (standardna atmosfera). Nestandardne prilike nastaju pri znatnijoj razlici izmeu temperature mora i zraka. Kada je more toplije od zraka zna doi do fenomena koji se zove ''ledeni dim-Frost Smoke'', tj. do isparavanja s morske povrine, pa se u tom sluaju horizont ne vidi. Kada je more toplije, zrak se u dodiru s njim zagrijava i kao topliji se die. Gustoa u donjim slojevima se smanjuje, pa nastaje subrefrakcija. Stvarna depresija je vea od srednje. Obrnuto je kada je more hladnije. Ispitivanja su pokazala da ova korekture prosjeno varira od 0,2' do 0,28' za svaki stupanj razlike temperature zraka i mora. Ako se uzme srednja vrijednost od 0,24', tad ova korektura iznosi 1' za svaka 4,2 temperaturne razlike. Korektura se odnosi na sva nebeska tijela koja se mjere na morski horizont. CORIOLISOVA KOREKTURA Na svako tijelo koje se giba po Zemljinoj povrini djeluje otklonska sila Zemljine rotacije koja se zove Coriolisova sila. Ona djeluje u smjeru rezultante Zemljine rotacije i smjera kretanja u odnosu prema povrini Zemlje i uzrokuje skretanje udesno na sjevernoj hemisferi, odnosno ulijevo na junoj. Skretanje valova i oceanskih struja upravo je posljedica Coriolisove sile. Ova sila djeluje i na libelni sekstant, pa i na sekstant na njihalo, a posljedica je greka u horizontali, odnosno vertikali. Greka (Z) je u funkciji brzine kretanja (b), zemljopisne irine (), pravog kursa (K) i promjene kursa u stupnjevima (K) za jednu minutu vremena. Uzima se u obzir samo kod velikih brzina (avioni). Z = 2,62' b sin + 0,146' b 2 sin Ktg 5,25bK

GREKA ZBOG AKCELERACIJE (ubrzanja) Greka akceleracije nastaje zbog valjanja i posrtanja broda ili aviona, a javlja se i kod svake promjene brzine ili kursa. Posebno je izraena kod sekstanta s umjetnim horizontom, odnosno ovi sekstanti su gotovo neupotrebljivi na uzburkanom moru upravo zbog ove greke. OTKLON OD VERTIKALE Obino se pretpostavlja da je smjer sile tee normalan na sferoidnu Zemljinu povrinu. Ali, zbog nepravilnosti u gustoi atmosfere, i u blizini visokih planinskih masiva , dolazi do tzv. otklona od vertikale, koji moe biti i do 1,1'. Ova greka prisutna je uvijek kada se koristi sekstant (obini ili onaj s umjetnim horizontom), meutim u praksi se zanemaruje.

90

VIII. NAUTIKI GODINJAK

Nautiki godinjak nuna je publikacija u astronomskoj navigaciji, koji uz sekstant i kronometar ini temelj praktine primjene astronomske navigacije u pomorstvu. Sinonimi za ovu publikaciju su almanah i efemeride. Almanah dolazi od arapske rijei ''al manah'' i znai raunati. Efemeride dolaze od grke rijei ''epi'', to znai na, i ''hemere'', to znai dan. POVIJESNI RAZVOJ Kao poetak efemerida mogle bi se uzeti Hiparhove tablice deklinacije Sunca za epohu 128 g.p.n.e. Osim tih podataka za Sunce tu je i katalog od 850 zvijezda s nebeskim ekvatorskim koordinatama (deklinacija i rektascenzija). Velik broj efemeridnih podataka dat je i u Ptolemejevu Almagestu, a uz ostalo i katalog od 1022 zvijezde u ekliptikim koordinatama. Prvi pokuaji tonijeg odreivanja astronomskih efemerida zabiljeeni su poetkom jedanaestog stoljea, kada arapski astronom Al Battani (Albategnius) (1040. 1123) uspijeva izraunati kretanja Mjeseca i planeta. U gradu Toledu u panjolskoj su 1080. godine izdane poznate Toledske tablice (prve efemeride u Evropi). Slijede ih druge panjolske tablice, tzv. Alfonsove tablice iz 1252. god. Bez obzira na znaajan doprinos razvoju tadanje znanosti, navedene tablice nisu bile sasvim ispravne. Prve tablice raene na tiskarskom stroju objavljuje Puerbach u Beu 1487. godine. Regiomontanus izdaje efemeride za period od 1475. do 1506. godine. Ove tablice su tada davale najtonije podatke i njima su se koristili veliki istraivai tog vremena. Izmeu ostalog, Regiomontanus donosi i metodu mjeseevih udaljenosti (za raunanje zemljopisne duine). Prve tablice koje se baziraju na Kopernikovu heliocentrinom sustavu svijeta objavljuje 1551. godine Erasmus Reihold. Prve efemeride priblino dananjeg oblika objavljuju se u Parizu 1678. godine. Sastavlja ih francuski astronom Jacques Piccar za meridijan Pariza (zgrada opservatorija) i donosi efemeride nebeskih tijela od 1679. godine. Prve britanske efemeride (The nautical Almanah and Astronomical Ephemeris) sastavlja britanski astronom Nevil Maskelyne. Objavljuje ih 1756. godine Board of Longitude za godinu 1767. i dalje za svaku godinu. Podaci su dani za meridijan koji prolazi kroz zvjezdarnicu u Greenwichu. Poznati Brown's Nautical Almanah izlazi od 1858. godine. Britanski almanah bio je jedinstven za astronome i pomorce sve do 1914. godine. Nautiki godinjak u izdanju hidrografskog instituta u Splitu izdaje se od 1955. godine. SADRAJ NAUTIKOG GODINJAKA Nautiki godinjak prikazuje podatke o satnim kutovima i deklinacijama planeta (Mars, Venera, Jupiter, Saturn), Sunca i Mjeseca, satne kutove proljetne toke, surektascenzije i deklinacije odabranih zvijezda. itanje navedenih koordinata dato je u funkciji srednjeg grinikog vremena (UTC) za svaki sat odreenog dana u godini. Za minute i sekunde postoje posebne korekcione tablice, u zasebnom dijelu nautikog godinjaka. Za planete takoer je dat i podatak o surektascenziji. Nautiki godinjak takoer daje vremena izlaska i zalaska Sunca, vremena graanskog i nautikog sumraka, vremena izlaska i zalaska Mjeseca, vremena prolaska Sunca i Mjeseca kroz meridijan, prividne veliine planeta, prividni polumjer Sunca i Mjeseca, te podatke o jednadbi vremena (razlike pravog i srednjeg vremena). Poseban dio nautikog godinjaka posveen je zvijezdi Polari, odnosno nude se tablice uz pomo kojih je mogue odredtiti azimut polare i korekcije visina u cilju odreivanja zemljopisne irine. Nautiki godinjak u pravilu sadri i uputstvo s rijeenim primjerima, a neki daju i korekcione tablice za ispravak utjecaja refrakcije, depresije i paralakse nebeskih tijela. 91

Razlika nautikog godinjaka u izdanju Hrvatskog hidrografskog instituta u Splitu u odnosu na engleska izdanja (ili neka druga) minimalna je. Razliku je mogue pronai u oznakama pojedinih elemenata, odnosno dodatnim pomonim tablicama ne vezanim za same efemeride.

92

93

94

IX. IDENTIFIKACIJA ZVIJEZDA

Zvijezde se identificiraju pretvaranjem horizontskih koordinata koje se mogu mjeriti (visina i azimut) u mjesno ekvatorske koordinate (deklinaciju i surektascenziju). Tako dobiveni podaci se usporeuju s podacima u Nautikom godinjaku. Brown's Nautical Almanac daje podatke za ukupno 73 zvijezde, a Nautiki godinjak Dravnog hidrografskog instituta u Splitu daje podatke za 54 zvijezde (ukljuujui i Polarnu zvijezdu). Zvijezde se oznauju Bayerovim oznakama, koji je 1603. godine predloio nain po kojemu zvijezde odreenog zvijea oznaavamo slovima grkog alfabeta ispred imena zvijea, a u nedostatku simbola nastavlja se slovima latinske abecede. MATEMATIKI MODEL IDENTIFIKACIJE Identifikaciju nebeskih tijela vrimo pretvaranjem horizontskih koordinata u mjesno ekvatorske. Matematiki modeli pretvaranja mogu se vidjeti na slici.

Pri identifikaciji su nam poznate izmjerena visina nebeskog tijela te zemljopisna irina zbrojene pozicije. Koordinate iz osnovnog astronomsko nautikog trokuta moemo meusobno pretvarati prema pravilima sferne trigonometrije. sin = sin sinV + cos cosV cos sin V sin sin cos s = cos cos Zvijezde se najee mogu identificirati samim izraunom deklinacije, ali ako su koordinate zbrojene pozicije nepouzdane, a pogreka u mjerenju azimuta velika i postoji vie zvijezda sa priblino jednakim vrijednostima deklinacije, mora se izraunati i vrijednost surektascenzije, koja se dobije iz mjesnog satnog kuta zvijezde (szv iz gornjeg izraza): 360 = szv ( S + ) Proljetna toka () je presjecite nebeskog ekvatora i ekliptike za trenutak proljetnog ekvinocija, a moe se izraunati iz Nautikog godinjaka s poznatim vremenom meridijana u Greenwichu.
95

Prema tome poznati su nam toni podaci: izmjerena visina (Vi) i griniki satni kut proljetne toke (S), nedostatno precizan podatak azimuta () i pogreni podaci kordinata zbrojene pozicije (z i z) koji mogu imati toliko veliku pogreku da nam onemogue identifikaciju. IDENTIFIKACIJA ZVJEZDANIM KARTAMA I ZVJEZDANIM GLOBUSIMA Zvjezdane karte mogu se pronai u Nautikim godinjacima, ili u posebnim publikacijama (prirunicima), odnosno mogu se pronai samostalno kao infornativne karte. Veinom su to karte u stereografskim projekcijama, mada mogu biti i u Merkatorovoj projekciji (najee zemljopisne irine od + 70 do - 70). Zvjezdani globusi su pomagala koja predouju nebesku sferu s ucrtanim zvijezdama prve i druge veliine, te krugovima koji predouju nebeski ekvator, nebeski horizont, satne krunice i vertikalne krunice. Svi su oznaeni stupanjskom podjelom to nam omoguuje direktno usporeivanje koordinata razliitih koordinatnih sustava. Na zvjezdanim kartama i globusima su ucrtane samo zvijezde, jer se njihova deklinacija i surektascenzija ne mijenjaju, ili se mijenjaju vrlo sporo. Takoer, moe biti ucrtana ekliptika i raspored rektascenzije Sunca po kalendarskim mjesecima (poloaj Sunca u odreeno doba godine). IDENTIFIKACIJA ALIGNAMENTIMA Alignamenti (alinjmani) su zamiljene linije koje spajaju pojedine zvijezde, a mogu tvoriti razliite, manje ili vie, pravilne geometrijske likove. Identifikacija se vri na nain da krenemo od poznate zvijezde, zatim prema ve utvrenim pravcima zamiljamo alignamente i dolazimo do zvijezda koje elimo identificirati. Postoji mnogo raznih alignamenata, a kao primjer navest u alignamente zvijea Velikog medvjeda (Ursae Majoris) i Oriona (Orionis). Veliki medvjed jedno je od najuoljivijih zvijea sjeverne polutke. Posebno je lako prepoznatljiv dio zvijea zvan Velika kola, a sastoji se od sedam zvijezda, od kojih su etiri navigacijske (Alkaid, Mizar, Alioth i Dubhe). Alkaid je prva zvijezda u rudi Velikih kola, Mizar druga, a Alioth trea. Zvijezda Dubhe je stranji kota kola na strani ruda. Ako se spoje dvije zvijezde koje predstavljaju stranje kotae Velikih kola (od kojih je zvijezda Dubhe blia polu) i u tom pravcu proslijedi za pet njihovih meusobnih udaljenosti, dolazi se do najvee zvijezde zvijea Malog medvjeda (Ursae Minoris)-Polarne zvijezde, po mnogo emu najvanije zvijezde sjeverne polutke. Njezino je posebno obiljeje da se nalazi blizu sjevernog nebeskog pola, pa je izmjerena visina zapravo priblina zemljopisna irina opaaa. Posljednja je zvijezda u repu Malog medvjeda, a uz nju je i navigacijska zvijezda Kochab u stranjim kotaima na strani repa Malog medvjeda. Ako se spojnica stranjih kotaa Velikih kola produi do Polarne zvijezde za daljnjih pet meusobnih udaljenosti u priblino istom smjeru, dolazi se do zvijezde Capha u zvijeu Kasiopeje (Casiopeia). Isti smjer produen dalje za otprilike jednaku udaljenost od Polarne zvijezde do Capha vodi do zvijezde Alpheratza u zvijeu Andromeda. Alpheratz s jo tri zvijezde ini etverokut u zvijeu Pegaza, a zvijezda koja se u tom etverokutu nalazi u dijagonali Alpheratza jest navigacijska zvijezda Markab. Ako se produi ruda Velikih kola u zvijeu Velikog medvjeda, za otprilike etiri udaljenosti izmeu druge i prve zvijezde u rudi (Mizara i Alkaida), dolazi se do zvijezde Arcturus u zvijeu Bootes. Istonije od te zvijezde, u smjeru koji se dobije spojnicom zvijezda 96

Aliotha i Mizara (tree i druge zvijezde u rudi velikih kola), nalazi se zvijee sjeverna kruna (Corona Borealis) s najveom zvijezdom Alpheccom. U suprotnom smjeru na otprilike jednakoj udaljenosti nalazi se zvijezda Pollux u zvijeu Blizanaca (Gemini). Ako se spojnica zvijezda stranjih kotaa produi prema jugu za otprilike deset duina, dolazi se do zvijezde Regulus u zvijeu Lava (Leonis). Spojnica Polarne zvijezde i zvijezde koju predoava prednji kota Velikih kola, a koji se ne nalazi uz rudu, produena na jug za jednaku udaljenost, dovodi do zvijezde Denebola, takoer u zvijeu Lava. Spojnica iste zvijezde sa zvijezdom koja se nalazi dijagonalno u Velikim kolima (Dubhe) produena prema jugu za devet meusobnih udaljenosti, dovodi do zvijezde Spica, najvee zvijezde u zvijeu Djevice (Virgo). Zvijezde Arcturus, Denebola i Spica tvore na nebu istaknuti istostranini trokut. Kad se produi rep Malog medvjeda preko Polarne zvijezde za otprilike tri duljine repa nailazi se na zvijezdu Capella u zvijeu Koijaa (Auriga). Spajanjem zvijezde koja predouje prednji kota Velikih kola, a koja nije u rudi sa zvijezdom koja predouje zadnji kota Malih kola u produetku rude (zvijezda Kochab) produena za veliinu dvostruke meusobne udaljenosti dovodi do zvijezde Deneb u zvijeu Labuda (Cygnus). Orion ili Lovac najizraenije je zvijee na nebu. Prostire se na objema polutkama, a sastavljeno je od sedam zvijezda od kojih su etiri navigacijske. Zvijee se moe lako uoiti. etiri zvijezde rasporeene su u nepravilan etverokut, a tri preostale nalaze se unutar etverokuta na istom pravcu i meusobno jednako udaljene (predsavljaju pojas Oriona). Tri navigacijske zvijezde su Betelgeus, na vrhu otrog kuta etverokuta, Bellatrix, na vrhu tupog kuta etverokuta, i Rigel, u kutu ispod zvijezde Bellatrix. Ako se spojnica Rigela i preostale zvijezde u etverokutu produi do presjecita s crtom koju tvore zvijezde pojasa Oriona, u presjecitu se nalazi Sirius, najsjajnija zvijezda na nebu, i najvea zvijezda zvijea Velikog psa (Canis Majoris). Spojnica zvijezda u otrom kutu Oriona (Betelgeus) i tupom kutu Oriona (Bellatrix) prema istoku, na otprilike na dvostruko veoj udaljenosti, vode do zvijezde Procyon u zvijeu Maloga psa (Canis Minoris). Spojnica zvijezde u otrom kutu Oriona (Betelgeus) i Siriusa na polovici udaljenosti prema jugu od Siriusa dovodi do navigacijske zvijezde Adhara u zvijeu Velikog psa. Spojnica Procyona i Adhare, na otprilike jednakoj udaljenosti prema jugu, dovodi do zvijezde Canopus. Na istom alignamentu, a na udaljenosti od Canopusa koja odgovara dvostrukoj udaljenosti Canopusa i Adhare nalazi se zvijezda Achernar. Navigacijska zvijezda je i srednja zvijezda Orionova pojasa (Alnilam). IDENTIFIKACIJA POMOI IDENTIFIKATORA Svi identifikatori se temelje na istom naelu, usporeivanjem koordinata zvijezde u koordinatnom sustavu horizonta s koordinatama zvijezde u prvom koordinatnom sustavu ekvatora. Koordinate horizontskog sustava (visina i azimut) se mjere, a zatim usporeuju sa efemeridama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora, od kojih se deklinacija mijenja, a mjesni satni kut ovisi o rotaciji Zemlje. Na krug koji predouje model nebeske sfere u prvom koordinatnom sustavu ekvatora unesene su dnevne koordinate navigacijskih zvijezda. Postoji vie koordinatnih sustava, a poloaji zvijezda oznaeni su kao funkcije mjesnog satnog kuta proljetne toke. Na drugom krugu oznaene su koordinate u koordinatnom sustavu horizonta (visina i azimut). Krugovi koji predouju koordinatne sustave se pri identifikaciji preklope tako da se nebeski pol i zenit razlikuju za veliinu komplementa zemljopisne irine, a zatim se pronalazi zvijezda koja odgovara izmjerenim vrijednostima visine i azimuta. Identifikator koji se najee upotrebljava jest ameriki Star Finder and Identifier izdavaa U. S. Navy Hydrographic Office. Postoji i nekoliko hrvatskih identifikatora, a to su Kotlariev Identifikator zvijezda i umbeliev Identifikator. Svi nabrojeni identifikatori se temelje na gore navedenom naelu usporeivanja koordinata horizontskog i mjesno ekvatorskog koordinatnog sustava. 97

Veliki medvjed

Orion

Andromeda i Pegasus

Crux
98

Sjeverno nebo

99

Juno nebo

100

Primjer 2 (vidi sliku). Indentificirati nebesko tijelo Pz V=3850 =063 (10.01.2001 u 110415 UTC) -------------------------------------------------------------S = 27502,0 =38,9888885 + K = 00103,9 szv=296,7522431 + = - 06020,0 s = 21545,9 (360-)=080,9872431 101

=3130N =06020W (rjeenje: Vega)

X. STAJNICA U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI TERESTRIKA PROJEKCIJA NEBESKOG TIJELA

Poloaj neke toke na povrini Zemlje je definiran zemljopisnim koordinatama, zemljopisnom irinom () i zemljopisnom duinom (). Ako zemljopisne koordinate usporedimo sa koordinatama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora vidimo da zemljopisna irina () odgovara deklinaciji (), a zemljopisna duina () odgovara satnom kutu Greenwicha (S).

Terestrika projekcija nebeskog tijela jest toka na povrini Zemlje kroz koju prolazi spojnica sredita Zemlje i sredita nebeskog tijela. Njezine zemljopisne koordinate odgovaraju koordinatama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora (=, =s). Na slici, koja prikazuje Zemlju i nebesku sferu, toka G predstavlja poziciju Greenwicha, a toka A poloaj nebeskog tijela na sferi. Terestrika projekcija, oznaena tokom A' je zamiljena toka na povrini Zemlje kroz koju prolazi pravac koji spaja sredite zemlje i sredite nebeskog tijela. Terestrika projekcija mijenja svoj poloaj na povrini Zemlje, a kree se od istoka prema zapadu brzinom koja odgovara rotaciji Zemlje. Ako se nebesko tijelo nalazi u gornjem meridijanu opaaa, zemljopisna irina e biti zbroj deklinacije nebeskog tijela i komplementa visine, a zemljopisna duina odgovarat e vrijednosti satnog kuta meridijana Greenwicha. Ako se nebesko tijelo nalazi u donjem meridijanu, zemljopisna irina opaaa moe se dobiti zbrajanjem visine i komplementa deklinacije, a zemljopisna duina opaaa razlikovat e se za 180 od satnog kuta nebeskog tijela u meridijanu Greenwich. Nebeska tijela (zvijezde) koja ne mijenjaju svoju deklinaciju krue po deklinacionim paralelima, a ostala nebeska tijela po pravilnim ili nepravilnim spiralama.
102

KRUNICA JEDNAKIH VISINA I KRUNICA POZICIJA

Toke na povrini Zemlje sa kojih se u istom trenutku mjeri jednaka visina nebeskih tijela nalaze se na krivulji koja ima oblik krunice, a naziva se krunica pozicije. Dobije se ako se iz poloaja terestrike pozicije povue krunica radijusa zenitne udaljenosti (90- V). Negdje na krunici se nalazi poloaj broda, dakle ona je stajnica. Kao to je prikazano na slici, projekcija krunice pozicije na nebeskoj sferi jest krunica istih zenitnih udaljenosti.

Izmjerena visina nebeskog tijela ini krunicu na kojoj se nalazi opaa, i ona se naziva krunica pozicija. Projekcijom krunice pozicija na nebesku sferu dobiva se krunica jednakih zenitnih udaljenosti. Na Merkartorovoj karti krunica pozicija moe poprimiti razliite oblike, to ovisi o poloaju opaaa i nebeskog tijela. Ako se krunica pozicije u cijelosti nalazi izmeu ekvatora i pola, stajnica na Merkartorovoj karti poprima oblik nepravilne elipse s velikim polumjerom u smjeru meridijana. Ovakav oblik krivulje naziva se krivulja pozicija prve vrste, kao to je prikazano na slici.

.Krivulja pozicije prve vrste Ako krunica pozicija obuhvaa dvije polutke, a unutar nje se nalazi Zemljin pol, krivulja poprima oblik slian kosinusoidi, a naziva se krivulja pozicije druge vrste. Ako krunica pozicije dodiruje Zemljin pol, ona na Merkartorovoj karti poprima oblik koji je slian obliku parabole, a takav se oblik krivulje naziva krivulja pozicije tree vrste.
103

U praksi je rjetko neko nebesko tijelo u zenitu, takoer crtanje krunice pozicije na Merkatorovu kartu nije praktino. Crtanje krunice pozicije relativno bi bilo jednostavno kada bi imali velike globuse (gdje se sijeku dvije krunice pozicije to bi bila pozicija broda, svaka krunica za centar ima terestriku projekciju pripadajueg nebeskog tijela). Meutim, i globusi su nepraktini za praktinu uporabu.

Krivulja pozicije druge vrste (slika gore), i krivulja pozicije tree vrste (slika dolje). Krivulja pozicija (astronomska stajnica) moe se zamijeniti krunicom jedino u sluaju kada imamo vrlo male zenitne udaljenosti nebeskog tijela, dakle kada mjerimo nebeska tijela velikih visina, i za nebeska tijela sa vrlo malim vrijednostima deklinacija.
LUK I PRAVAC POZICIJE

S obzirom da se u navigacijskoj praksi mjere visine nebeskih tijela i do 70, a njihova krunica pozicije moe imati promjer i preko 1 000 NM, koristimo se lukom pozicije (umjesto krunice pozicije), koji se zamjenjuje pravcem pozicije. Luk i pravac pozicije dobije se iz krunice pozicije i kruga zbrojene pozicije Krug zbrojene pozicije dobijemo ako oko toke zbrojene pozicije opiemo krug polumjera koji odgovara jednoj esnaestini prevaljenog puta od zadnje provjerene pozicije po lijepom vremenu, odnosno jedne osmine prevaljenog puta za vrijeme plovidbe u uvjetima loeg vremena. Odnosno to je krug unutar koje bi se brod trebao nalaziti sa velikom vjerojatnou. ak i u uvjetima plovidbe po izrazito loem vremenu krug zbrojene pozicije je viestruko manji od krunice pozicije. Luk pozicije je onaj dio krunice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije, to jest luk AB prikazan na slici.

104

Luk i pravac pozicije Luk pozicije dio je krunice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije. Pravac pozicije dio je tangente na krunicu pozicije koja se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije. Pravac pozicije (astronomska stajnica) jest tangenta na krunicu pozicije unutar kruga zbrojene pozicije. Budui da se pozicija broda najee rjeava grafiki na Merkartorovoj karti, pravac pozicije je dio loksodrome. Ukoliko se zbrojena pozicija ne razlikuje znatno od prave pozicije moemo luk pozicije zamijeniti pravcem pozicije. Meutim, ako je pogreka zbrojene pozicije vea tada dolazi do odstupanja koje moemo izraunati iz izraza: D 2 tan V d= 6876 U gornjem izrazu, d oznaava odstupanje pravca pozicije od luka pozicije na udaljenosti D od toke u kojoj pravac pozicije tangira krunicu pozicije, a V je izmjerena visina nebeskog tijela. U tablici je prikazano odstupanje pravca pozicije od luka pozicije za razliite visine i razliite udaljenosti D. Visina nebeskog tijela: 10 35 60 80 85 Udaljenost od dodirne toke: D = 30 Nm D = 50 Nm D = 100 m Odstupanje pravca pozicije od luka ozicije: 0,02 Nm 0,06 Nm 0,26 Nm 0,09 Nm 0,25 Nm 1,02 Nm 0,22 Nm 0,62 Nm 2,51 Nm 0,74 Nm 2,06 Nm 8,25 Nm 1,50 Nm 4,16 Nm 16,62 Nm

Prema gore navedenim podacima greke se mogu zanemariti osim u sluaju plovidbe po izrazito loem vremenu, no tada poziciju raunamo tako da uz pomo koordinata zbrojene pozicije izraunamo koordinate pozicije koja nee biti prava, ve e od nje odstupati za relativno malu vrijednost, a nakon toga raun valja ponoviti uzimajui izraunate koordinate kao koordinate zbrojene pozicije. Ovako dobivena nova pozicija nee sadravati pogreku. U Nautikim tablicama broj 46 moemo izvriti korekciju stajnica ucrtanih na Merkartorovu kartu. 105

ASTRONOMSKA STAJNICA

Astronomsku stajnicu je otkrio 1837. godine ameriki kapetan Thomas Sumner. Nain na koji je doao do tog otkria je izrazito jednostavan. Potrebno je izraunati dvije pozicije tako da se jedna koordinata pretpostavi, a druga izrauna. Ovaj postupak treba ponoviti, ali za neku drugu vrijednost pretpostavljene koordinate. Bitno je naglasiti da nije vano koju koordinatu pretpostavljamo, meutim jednostavnije je raunati zemljopisnu duinu kao funkciju zemljopisne irine.
Pravac poloaja po metodi sekante (Sumnerova metoda)

106

Jedan i drugi nain meusobno su kompementarni to znai da kada jedna daje loe rezultate druga daje dobre i obrnuto. Kapetan T. Sumner koristio je prvu gore navedenu metodu (procjenjivao je zemljopisnu irinu, a raunao je zemljopisnu duinu). Ovaj nain najbolje rezultate daje u blizini prvog vertikala, a najloije u blizini meridijana. Ako se uzme proizvoljna zemljopisna irina, duina se moe dobiti i na sljedei nain: cos s = (sinVp sin sin )/(cos cos ) =s-S Uzimanjem 2, umjesto 1, dobit e se i 2. Drugim rjeima, dobit e se dvije toke koje kada se spoje definiraju stajnicu. Drugi nain, kada se procjenjuje zemljopisna duina, a rauna zemljopisna irina, najbolje rezultate daje u blizini meridijana, a najloije u blizini prevog vertikala.

PRAVAC POLOAJA PO METODI TANGENTE

Terestrika projekcija zanita na zemljinu povrinu daje stajalite opaaa., tj. toku broda. Smjer vertikalne krunice iz poloaja broda prema terestrikoj projekciji nebeskog tijela je smjer azimuta tog tijela. Takoer, poznato je iz geometrije da je tangenta u svakoj toki krunice uvijek okomita na polumjer, koji je u ovom sluaju luk velike krunice. Dakle, kad se za pravac poloaja uzme tangenta na krunicu u nekoj toki, tad je ona uvijek okomita na smjer azimuta. Zato je potrebno ustanoviti kooordinate neke toke na krunici poloaja i za tu toku izraunati azimut. S obzirom na nain kako se dobivaju koordinate odreujue toke na krunici poloaja, razlikuju se sljedee metode: - irinska, - duljinska, - visinska.
107

irinska ili Bordina metoda

Odreujua toka ove metode je zemljopisna irina, odnosno zemljopisna duina se procjenjuje (npr. iz zbrojene pozicije), a irina se rauna za tu procjenjenu zemljopisnu duinu kao i pripadajui azimut. Pravac poloaja (stajnica) prolazi kroz dobivenu toku i okomit je na azimut.
sin Vp sin x sin sin sin sin Vp cos = cos cos Vp cos( x) =
tgx = tg cos s

Ova metoda daje najbolje rezultate u blizini meridijana, a najloije u blizini prve vertikale.

Duljinska ili Johnsonova metoda

Odreujua toka ove metode je zemljopisna duina, odnosno zemljopisna irina se procjenjuje (npr. iz zbrojene pozicije), a duljina se rauna za tu procjenjenu zemljopisnu irinu kao i pripadajui azimut (obrnuto u odnosu na irinsku metodu). Pravac poloaja (stajnica) prolazi kroz dobivenu toku i okomit je na azimut. sin Vp sin sin Ova metoda daje najbolje rezultate u cos s = =s-S cos cos blizini prve vertikale, a najloije u blizini
cos = sin sin sin Vp cos cos Vp

meridijana.

Visinska metoda

Visinsku metodu otkrio je francuski pomorac Marcq de Saint Hilaire (Adolphe Laurent Anatole de Blonde Marcq de Saint Hilaire) potkraj devetnaestog stoljea. Ova je metoda postala ope prihvaena tek u dvadesetom stoljeu postavi dominantna metoda. Za zasluge radi otkrivanja ove metode dobio je in admirala. Pravac pozicije s ovom metodom se dobije kao razlika izmeu izmjerene visine i visine izraunate pomou koordinata zbrojene pozicije, a u pravcu azimuta kao to prikazuje slika.

Visinska metoda
108

Visinska metoda temelji se na ispravljanju koordinata zbrojene pozicije za vrijednost razlike izmeu izmjerene visine i raunate visine nebeskog tijela u pravcu azimuta. Toka Tp predstavlja terestriku projekciju nebeskog tijela, a toka Pz jest zbrojena pozicija. Luk krunice AA' jest luk pozicije, a pravac okomit na azimut jest pravac pozicije. S koordinatama zbrojene pozicije opaa e izraunati zenitnu udaljenost zr = 90- Vr. Mjerenjem visine nebeskog tijela ija se terestrika projekcija nalazi u toki Tp zenitna udaljenost bit e zp = 90- Vp. Razlika od toke Pz do toke Pp iznosi: zr zp = (90- Vr)-( 90- Vp) = 90- Vr - 90+ Vp = Vp Vr = V. zr zp = V Prava i zbrojena pozicija se razlikuju za vrijednost izraunate i izmjerene visine, u pravcu azimuta, pa se vrijednost zbrojene pozicije moe ispraviti za tu vrijednost. Toka u kojoj se sijeku pravac azimuta i pravac pozicije zove se rektificirana toka. Postupak crtanja stajnice je slijedei: 1. Izmjeri se visina nebeskog tijela i zabiljei vrijeme na kronometru. 2. Izmjerena visina (Vi) ispravi se za vrijednost depresije i refrakcije (te paralakse i radijusa za blia tijela) da bi se dobila prava visina (Vp), a kronometarsko vrijeme (Tk) za stanje kronometra (St) da bi se dobilo srednje vrijeme u meridijanu Greenwich (UT): UT = tk + St 3. Sa srednjim grinikim vremenom iz nekog od nautikih godinjaka dobiju se mjesne ekvatorske koordinate deklinacija () i griniki satni kut (S). Za zvijezde griniki satni kut dobit e se ako se vrijednosti grinikog satnog kuta proljetne toke pribroji surektascenzija (360- ). Mjesni satni kut (s) dobit e se ako se grinikom satnom kutu pribroji vrijednost zemljopisne duine zbrojene pozicije (z). Mjesni satni kut razlikovat e se od stvarnoga za veliinu razmjernu pogreki zemljopisne duine. 4. S deklinacijom (), zemljopisnom irinom zbrojene pozicije (z) i mjesnim satnim kutem (s) izraunava se visina nebeskog tijela (Vr), koja bi bila izmjerena da se opaa doista nalazio u zbrojenoj poziciji. Visina se izraunava iz izraza: sinV=sinsin + coscoscoss 5. Ovako izraunata visina se usporeuje s pravom visinom. Ako se opaa doista nalazio u zbrojenoj poziciji, pa su i zemljopisna irina i duina unesene u izraun neoptereene pogrekama, razlika izmeu izmjerene i izraunate visine nee postojati. Ako se, meutim, opaa nalazio u poziciji razliitoj od zbrojene, pokazat e se razlika izmeu izraunate (Vr) i prave visine (Vp): V = Vp - Vr 6. Koordinate zbrojene pozicije ispravljaju se za razliku visina u pravcu azimuta, pa je potrebno izraunati vrijednost azimuta po izrazu: sin sin sin V cos = cos cosV

Azimut se na kartu ucrtava od poloaja zbrojene pozicije, pa u raun azimuta moraju ui one vrijednosti koje odgovaraju koordinatama zbrojene pozicije, dakle vrijednost izraunate, a ne izmjerene visine. Azimut raunamo prema gornjem izrazu, a strana horizonta na kojoj se nalazi terestrika projekcija odredit e se na temelju mjesnog satnog kuta. Budui da se satni kut poinje raunati u trenutku prolaska nebeskog tijela kroz gornji meridijan, a azimut u trenutku prolaska nebeskog tijela kroz donji meridijan, te dvije vrijednosti se razlikuju za 180, pa se azimut moe izraunati prema ovim pravilima:
109

ako je satni kut vei od 180, nebesko tijelo nalazi se na istonoj strani horizonta, pa je izraunata vrijednost stvarna vrijednost azimuta ako je satni kut manji od 180, nebesko tijelo nalazi se na zapadnoj strani horizonta, pa se izraunata vrijednost azimuta mora oduzeti od 360.

7. Na Merkartorovoj karti iz zbrojene pozicije ucrtava se pravac azimuta i na tom pravcu odredi se rektificirana toka na ovaj nain: - Ako je razlika visina (V) pozitivna, vrijednost se nanosi na pravac azimuta prema terestrikoj projekciji nebeskog tijela. - Ako je razlika visina (V) negativna, vrijednost se nanosi na pravac azimuta u smjeru koji je suprotan poloaju terestrike projekcije nebeskog tijela. Stajnica se dobiva kad se kroz rektificiranu toku povue pravac okomit na pravac azimuta, kao to je prikazano na sljedeoj slici.

Konstrukcija astronomske stajnice na Merkartorovoj karti. Poziciju broda moemo odrediti mjerenjem visina dvaju ili vie nebeskih tijela istodobno ili u kratkom vremenskom razmaku, ucrtavanjem stajnica na Merkartorovu kartu ili prijenosom stajnice ako se mjerila visina samo jednog nebeskog tijela.

110

XI. ODREIVANJE POZICIJE BRODA

Geometrijsko mjesto poloaja broda u astronomskoj navigaciji definira se kao krunica poloaja, luk poloaja i pravac poloaja. Krunica poloaja na Merkatorovoj karti predouje se krivuljom slinom elipsi, sinusoidi ili paraboli. Presjek dvaju geometrijskih mjesta (stajnica) sveden na isti trenutak i mjesto daju toku broda. Vie od dvije stajnice zatvaraju poligon poloaja, tri zatvaraju trokut, etiri etverokut, itd. Teorijski, sve stajnice svedene na isti trenutak i mjesto morale bi se sjei u jednoj toki, to u praksi nije mogue zbog navigacijskih greki. Metode odreivanja astronomskog poloaja broda mogu se podijeliti na dvije osnovne skupine: - izravne metode, - neizravne metode.
Izravne metode

Dvije krunice poloaja sijeku se u dvije toke. Jedna od njih je pozicija broda. Zadatak bi se najbre i najjednostavnije rijeio kad bi se mogle te krunice nacrtati na zemaljski globus. Meutim, to nije praktino (da bi se 1M prikazala duljinom od 1mm, globus bi morao imati promjer oko 7m). Raunski zadatak se svodi na rjeavanje sustava jednadbi: sinV1=sinsin1+coscos1cos(S1+E) sinV2=sinsin2+coscos2cos(S2+E) Ovaj sustav trigonometrijskih jednadbi treba rijeiti po nepoznanicama. Postupak je dug i zamren, pa se ne upotrebljava u praksi. Jedan od naina rjeavanja ovog problema dao je Charles T. Dozier (1949. godine): Neka je poloaj opaaa odreen prema slici dolje: S1- terestrika projekcija prvog nebeskog tijela S2 - terestrika projekcije drugog nebeskog tijela S=s1-s2=S++(360-1)-S--(360-2)=(360-1)-(360-2)

Dozierova metoda
111

Iz trokuta Pn S1 S2:

cosD=sin1sin2+cos1cos2cosS
cos( + A1) = sin 2 sin 1 cos D cos 1 sin D

Iz trokuta S1 P1 S2:

cos A1 =

sin V 2 sin V 1 cos D cos V 1 sin D

1=(1+A1) - A1 Iz trokuta Pn P1 S1: sin=sin1sinV1+cos1cosV1cos1

cos s1 = sin V 1 sin 1 sin cos 1 cos

=S1-s1
Neizravne metode

U neizravne metode odreivanja poloaja broda u astronomskoj navigaciji ubrajaju se one u kojima se raunanje zemljopisnih kooordinata ostvaruje posredno, preko pomonih veliina, bilo grafiki ili raunski. Od svih neizravnih metoda danas se gotovo bez izuzetka upotrebljava visinska ili Hilaireova metoda. Postupak se svodi na odreivanje stajnica (na nain ve opisan) od vie nebeskih tijela, bilo istovremenim opaanjem ili u razmaku vremena. Odreivanje pozicije istovremenim opaanjima Ukoliko nam okolnosti dozvoljavaju, potrebno je odrediti poziciju broda sa mjerenjima visina triju i vie nebeskih tijela. U navigacijskoj praksi mjerenja se vre za vrijeme jutarnjeg ili veernjeg nautikog sumraka kada se osim Sunca, Mjeseca i planeta mogu mjeriti i visine navigacijskih zvijezda. Bitno je obratiti panju na to da visine koje mjerimo ne smiju biti manje od 20 ni vee od 70. Azimuti opaanih nebeskih tijela moraju se razlikovati za najmanje 30, a najvie 150 (po mogunosti ravnomjerno po krugu od 360). Razlika vremena izmeu pojedinih mjerenje ne smije biti vea od vremena potrebnog da brod prevali jednu milju. Ako je vremenska razlika prevelika visina se moe ispraviti za vremensku razliku pomou izraza:
V z = b (t2 t1 ) cos( K p ) 60

U gornjem izrazu, Vz oznauje korekciju visine koja je prva mjerena, b brzinu broda, t1 vrijeme mjerenja prve visine, t2 vrijeme mjerenja druge visine, azimut, a Kp pravi kurs broda. Za svako opaanje izrauna se razlika visina (V) i azimut (), a na Merkartorovoj karti ucrtavaju se pravci pozicije. Pozicija broda jest presjecite pravaca pozicija, kao to je prikazano na sljedeoj slici. Presjecite pravaca pozicija, naalost, u praksi ne tvori toku, ve formira raznostranian trokut (od tri stajnice). Prava pozicija broda Pp se nalazi u sreditu dobivenog trokuta (u sjecitu simetrale kutova), ako su objekti ravnomjerno rasporeeni po horizontu od 360. Ako objekti nisu simetrino rasporeeni po horizontu (npr. unutar 180) najvjerojatniji poloaj broda je presjek simetrale kuta najvee razlike azimuta i suprotne stranice (tree stajnice). Ako je trokut prevelik potrebno je dodatno opaanje i provjera.

112

Pozicija broda istovremenim mjerenjima visina

Pozicija u razmaku vremena (tri nebeska tijela)

113

Poloaj broda s tri nebeska tijela simetrino rasporeena po obzoru od 360

Poloaj broda s tri nebeska tijela opaena na polovici horizonta (unutar 180)

Poloaj broda s etiri nebeska tijela simetrino rasporeene po horizontu od 360 Kada se opaaju etiri nebeska tijela rasporeena priblino simetrino po horizontu od 360, s razlikama azimuta od priblino 90, dobit e se etiri pravca poloaja. Pozicija broda (najvjerojatnija) trebala bi biti tamo gdje se sijeku simetrale suprotnih pravaca.

114

Odreivanje pozicije mjerenjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremena Ova metoda se jo naziva i metoda ''running fix''. Najee se pomou ove metode mjeri visina Sunca jer se danju jako dobro vidi horizont. Da bi pozicija bila to tonije, nakon prvog smjeranja trebamo ekati da se azimut Sunca promjeni za najmanje 30, tek nakon toga moemo smjerati po drugi puta. To znai da izmeu dva smjeranja treba proi dva sata ako se Sunce nalazi u blizini meridijana, ili tri sata ako se Sunce nalazi u blizini prvog vertikala. Postupak rada je slijedei: 1. Izmjeri se visina Sunca, izraunaju elementi stajnice (V1, 1) i na Merkartorovu kartu ucrta se stajnica s naznakom tonog vremena opaanja (t1). Toka A na slici presjecite je stajnice i linije kursa. 2. Nakon odreenog vremena, koje ne smije biti krae od tri sata, ponovno se izmjeri visina Sunca te izraunaju elementi (V2, 2) i na kartu ucrta stajnica s naznakom tonog vremena opaanja (t2). 3. S poznatom brzinom broda (b) u vorovima i razlikom vremena izmeu dvaju opaanja (t = t2 t1) izraenim u minutama izrauna se prevaljeni put broda (D) u miljama:
D= b t 60

4. Prevaljeni put nanese se na pravac kursa da bi se dobila toka B na slici. Kroz tu toku prenese se prva stajnica tako da se ucrta pravac paralelan s prvom stajnicom. Presjecite tog pravca i druge stajnice oznaava pravu poziciju broda (Pp) u trenutku t2.

Prava pozicija broda opaanjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremena (running fix). Ovako dobivena pozicija se ne moe smatrati posve sigurnom jer postoje pogreke zbog nepravilnog dranja kursa i netone brzine. Ako brod iz bilo kojeg razloga promijeni kurs, stajnice se najprije prenesu na toku okreta broda, a zatim se dalje prenose na opisan nain. 115

ODREIVANJE ZEMLJOPISNE IRINE

MERIDIJANSKA I KULMINACIJSKA VISINA Meridijanska visina je ona visina koju nebesko tijelo postie u trenutku prolaza kroz gornji ili donji meridijan, a kulminacijska visina je najvea visina nebeskog tijela u jednom danu. Ako je opaa nepomian, a nebesko tijelo ne mijenja svoje ekvatorske koordinate, meridijanska i kulminacijska visina su istovjetne. Meutim, ako nebesko tijelo mijenja svoju deklinaciju meridijanska visina ne mora biti i najvea (kulminacijska ) visina. Najvea razlika izmeu meridijanske i kulminacijske visine moe biti kod Mjeseca, ali u praksi ta razlika znatnije ne utjee na odreivanje zemljopisne irine ODREIVANJE ZEMLJOPISNE IRINE MJERENJEM VISINE NEBESKOG TIJELA U MERIDIJANU Mjesni satni kut poinje tei prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan. Iz osnovnog astronomsko nautikog sfernog trokuta dobijamo: sin V = sin sin + cos cos cos s Budui da se nebesko tijelo nalazi u meridijanu, njegov satni kut je nula, pa se gornji izraz pretvara u oblik:
sinV = sin sin + cos cos = cos( ) = sin[90 ( )]

Iz toga proizilazi: V = 90 + = 90 V + Prilikom odreivanja zemljopisne irine ovom metodom nije potrebno poznavati srednje griniko vrijeme. Ovo je najstarija metoda raunanja astronomske stajnice, a opisao ju je grki astronom Pytheas u etvrtom stoljeu prije Krista. Nebeski meridijan je velika krunica na nebeskoj sferi na kojoj se nalaze polovi sfere, zenit i nadir opaaa, pa je nebeski meridijan istodobno i vertikalna i satna krunica. U trenutku prolaska nebeskog tijela kroz meridijan deklinacija nebeskog tijela jest luk nebeskog meridijana od nebeskog ekvatora do sredita nebeskog tijela, a visina jest luk nebeskog meridijana od nebeskog horizonta do sredita nebeskog tijela. Komplement visine (z = 90-V) jest luk meridijana od sredita nebeskog tijela do zenita. Kao to se vidi sa slike zemljopisna irina (m) se moe izraunati iz izraza:

m = z + = 90 V + ( i istoimeni)
Nebesko tijelo izmeu nebeskog ekvatora i zenita ( i istoimeni)

m = z = 90 V ( i raznoimeni)

odnosno

116

Nebeska tijela ija je deklinacija vea od zemljopisne irine, i istoimena sa njom, dakle koja nemaju prolaz kroz prvi vertikal, kroz nebeski meridijan prolaze izmeu vidljivog pola i zenita. Zemljopisna irina za ta nebeska tijela se dobije iz izraza (vidi sliku lijevo): m = (90 Vm ) = z + ( i istoimeni) Ako je nebesko tijelo izmeu vidljivog pola i horizonta ( i istoimeni): m = V + p = V + 90 Opi oblik za raunanje irine moe se pisati: m = ( z ) + ( ) Koritenjem ovoga izraza treba Nebesko tijelo izmeu zenita i pola imati na umu da je zenitna udaljenost ( i istoimeni) komplement meridijanske visine (z = 90Vm), a ima pozitivan predznak ako se zenit opaaa nalazi izmeu pola i nebeskog tijela, a negativna je ako se nebesko tijelo nalazi izmeu pola i zenita. Meutim, postoji jo jednostavnije pravilo za odreivanje predznaka zenitne udaljenosti: ako je pri mjerenju visine nebeskog tijela u meridijanu opaa bio okrenut prema jugu, zenitna udaljenost ima pozitivan predznak, a ako je bio okrenut prema sjeveru zenitna udaljenost ima negativan predznak. Postupak izraunavanja zemljopisne irine je slijedei: 1. Sekstantom se prati visina nebeskog tijela u blizini meridijana sve dok ne postane najvea. Ta se visina ispravi za utjecaj depresije, refrakcije te paralakse i radijusa, ako je potrebno, i dobijemo visinu u meridijanu (Vm). 2. Deklinacija nebeskog tijela se moe dobiti na dva naina: itanjem vremena kronometra u trenutku kada je visina postigla svoju najveu vrijednost i pretvaranjem tog vremena u srednje griniko vrijeme pomou kojeg dobijemo deklinaciju iz Nautikog godinjaka, ili raunanjem vremena prolaza nebeskog tijela kroz meridijan. Bolji je nain raunanje vremena prolaska nebeskog tijela kroz meridijan zbrojene pozicije jer se unaprijed moe izraunati vrijeme kad treba poeti s mjerenjem visine. 3. S poznatom meridijanskom visinom (Vm) i deklinacijom () izrauna se zemljopisna irina. Cirkumpolarna nebeska tijela imaju dva prolaza kroz meridijan, i to prolaz kroz gornji i donji meridijan. Gornji prolaz moe biti izmeu pola i zenita ili izmeu ekvatora i zenita, pa moe biti pozitivan ili negativan. Meutim, prolaz kroz donji meridijan uvijek je na strani vidljivoga pola, a visina koju mjerimo jest najmanja visina nebeskog tijela. Zemljopisna irina se izraunava kao zbroj polarne udaljenosti (p = 90-) i visine u meridijanu: m = (90 ) + Vm Ova metoda se esto koristi u navigacijskoj praksi, i to uglavnom danju kada se mjeri visina Sunca u meridijanu. Za vrijeme lijepog vremena mogue je odrediti zemljopisnu irinu s vrlo velikom tonou.

117

ODREIVANJE ZEMLJOPISNE IRINE MJERENJEM VISINE POLARNE ZVIJEZDE Kao to se vidi na slici visina nebeskog pola iznad horizonta odgovara zemljopisnoj irini opaaa.

Visina pola za opaaa koji se nalazi u toki M na povrini Zemlje jest luk vertikalne krunice od nebeskog horizonta do nebeskog pola (PN). Zemljopisna irina opaaa () jest luk meridijana od zemaljskog ekvatora do poloaja opaaa. Zenitna udaljenost jest komplement visine, pa je luk satne krunice od ekvatora do zenita komplement zenitne udaljenosti, to jest visina pola. Upravo ta veliina odgovara zemljopisnoj irini opaaa. U blizini sjevernog zemaljskog pola se nalazi zvijezda poznata kao Polarna zvijezda (Polaris). Meutim, ona se ne nalazi u toki pola, ve je od njega udaljena, pa se vremenom pribliava polu. Godine 2100. bit e najblie polu, a ta e udaljenost iznositi 27'. Za izraun zemljopisne irine uz pomo Polare trebamo ispraviti visinu Polarne zvijezde za veliinu odstupanja njezina poloaja od nebeskog pola. Na sljedeoj slici je prikazan koordinatni sustav horizonta i poloaj polare na njemu. Toka Z predouje zenit, a toka P nebeski pol. Razlika izmeu izmjerene veliine i zemljopisne irine opaaa ovisi o poloaju zenita, odnosno mjesnom satnom kutu Polarne zvijezde. Trokut sa slike izmeu pola, Polarne zvijezde i toke A se zbog svoje zanemarive veliine moe smatrati pravokutnim, pa se vrijednost od pola do toke A moe izraunati iz veliine mjesnog satnog kuta s i polarne udaljenosti p, koja predstavlja polarnu udaljenost Polarne zvijezde (90- ): 90 = (90 V ) + p cos s = V p cos s = V (90 )cos s

118

Postupak za izraunavanje zemljopisne irine mjerenjem visine Polarne zvijezde jest slijedei: 1. Izmjeri se visina Polarne zvijezde i oita vrijeme na kronometru. Izmjerena visina se ispravi za utjecaj depresije i refrakcije, a vrijeme kronometra za stanje, kako bi dobili srednje griniko vrijeme (UT). 2. Sa srednjim grinikim vremenom (UT) iz Nautikog godinjaka izraunamo griniki satni kut proljetne toke. Toj vrijednosti pribrojimo zemljopisnu duinu zbrojene pozicije, pa dobijemo mjesni satni kut proljetne toke. Sa mjesnim satnim kutom proljetne toke iz prve tablice dobijemo ispravak K1. Sa mjesnim satnim kutem proljetne toke i zemljopisnom duinom zbrojene pozicije (ili ispravljenom visinom Polarne zvijede) iz druge tablice dobijemo ispravak K2. S mjesnim satnim kutom proljetne toke i datumom iz tree tablice dobijemo ispravak K3. Zbrajanjem ova tri ispravka dobijemo ukupnu korekciju. 3. Ispravljenoj visini pribroji se vrijednost ukupne korekcije i dobije se vrijednost zemljopisne irine. Odreivanje zemljopisne irine mjerenjem visine Polarne zvijezde mogue je samo na sjevernoj hemisferi, ako se nalazimo na irinama veim od 15.
AZIMUT U TRENUTKU PRAVOG IZLAZA ILI ZALAZA

Budui da zbog utjecaja refrakcije i depresije ne moe tono odrediti trenutak pravog izlaza ili zalaza, u praksi se ova metoda koristi samo za mjerenje azimuta Sunca. Sunce je u trenutku pravog izlaska ili zalaska na ili iznad horizonta onda kada se njegov donji rub nalazi na otprilike 2/3 promjera iznad horizonta. U trenutku izlaza ili zalaza visina nebeskog tijela je nula, to nam pojednostavljuje izraz koji dobijemo iz osnovnog astoronomsko nautikog trokuta:
cos W = sin cos

Postupak rada je sljedei: 1. U trenutku kad se Sunce nae dvije treine svog promjera iznad horizonta izmjeri se kompasni azimut (Wk) i zabiljei vrijeme (UT). 2. Sa srednjim grinikim vremenom (UT) iz Nautikog godinjaka se izrauna deklinacija Sunca (). Pomou deklinacije Sunca i zemljopisne irine zbrojene pozicije izrauna se stvarni azimut (Wp). 3. Razlika izmeu pravog i kompasnog azimuta daje nam ukupnu korekciju (Ku). Kad se od te vrijednosti oduzme varijacija dobija se vrijednost devijacije magnetskog ili irokompasa. Radei ovom metodom moe nas zabuniti predznak deklinacije i zemljopisne irine, stoga se azimut rauna s apsolutnim vrijednostima. Izraunata vrijednost se zatim oduzme od 90 to nam daje amplitudu Sunca (A). Zatim se azimut za sjevernu polutku rauna prema slijedeim pravilima: - ako su zemljopisna irina i deklinacija istoimene, azimut izlaza je 90- A, a azimut zalaza 270+A. - Ako su zemljopisna irina i deklinacija raznoimene, azimut izlaza je 90+ A, a azimut zalaza je 270-A.

119

XII. NAVIGACIJSKE GREKE U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI

Navigacijske greke openito se mogu podijeliti na: - sustavne, - sluajne, - previde. Sustavne greke su one koje preteno zadravaju predznak i veliinu u nizu mjerenja. Kada se ove greke odrede, koriste se kao popravci opaanja (npr. ako kompas uvijek pokazuje kut za stupanj vie, greka sekstanta, greka kronometra, itd.). Sluajne greke su one koje nemaju stalnu veliinu niti predznak. Teko ih je odrediti, odnosno odreuje se vjerojatnost da greka bude unutar odreenih granica. Sluajne greke obino podlijeu zakonu neke razdiobe (npr. normalne razdiobe3, tj. pozitivne greke javljaju se tako esto kao i njima suprotne negativne greke u velikom broju sluajeva, a male greke po apsolutnim vrijednostima su ee od onih s velikim grekama). Previdi su greke posade zbog neznanja, nepanje i sl. Previdi, takoer imaju obiljeje sluajnih greaka.
GREKE PRAVCA POLOAJA

Greke pravca poloaja nastaju zbog: a) Greke izmjerene visine: - greke zbog nepreciznosti, netonosti i nepodeenosti sekstanta, - greke zbog razlike izmeu prave i srednje refrakcije, - greke zbog razlike izmeu prave i srednje depresije, - greke zbog zanemarivanja paralakse i radijusa nebeskih tijela, - greke pri opaanju (osobna greka opaaa), - ostale greke (valjanje, slabo vidljiv horizont ili nebesko tijelo, otklon od vertikale, itd.) b) Greke raunane visine: - greke u deklinaciji i satnom kutu, - greke u stanju kronometra. c) Greke zbog prijenosa pravca poloaja d) Greke zbog zamjene luka poloaja lukom loksodrome e) Greke zbog zamjene ortodromskog loksodromskim azimutom

Za kontinuiranu sluajnu varijablu X s pripadajuom funkcijom gustoe f ( x ) =

1 2

( x )2

x R

kae se da ima normalnu razdiobu s parametrima i i pie se kao

X N ( , 2 )

120

GREKE POLOAJA BRODA

Poziciju broda odreuje sjecite dvije i vie stajnica. Greka poloaja broda izravno je posljedica greake pravca poloaja.
Pozicija odreena s dvije stajnice

a) Sustavnih greaka nema, a sluajne razliite od nule Dva pravca poloaja se sijeku pod nekim kutom i pri tome formiraju tzv. paralelogram neizvjeznosti (poloaja), jer svaka stajnica ima greku (vrijednost v kojoj pripada odreena vjerojatnost). Vjerojatni poloaj broda moe biti u bilo kojoj toki unutar paralelograma ili na njegovim stranicama. Prostor vjerojatnosti, pa i maksimalna greka, bit e manji to se paralelogram vie pribliava pravokutniku (kvadratu), odnosno ako se stajnice sijeku pod 90 (ne smiju se nikako sijei pod kutom manjim od 30). b) Sluajnih greaka nema, a sustavne razliite od nule Kad se pretpostavi da su sluajne greke zanemarive, a sustavne da su za oba pravca jednake, tad se moe konstruirati tzv. toni pravac poloaja kao bisektrisa (simetrala) kuta. Naime, u tom sluaju ukupne greke prvog i drugog pravca poloaja jednake su po veliini i predznaku, pa se pravci paralelno miu u smjeru azimuta, ili u suprotnom smjeru, za istu vrijednost. S obzirom na paralelogram ABCD (slika dolje), dua os paralelograma uvijek se nalazi na bisektrisi otrog kuta meu stajnicama. U praksi, kod odabira objekata, treba teiti da dva nebeska tijela koja se opaaju imaju razliku azimuta od 60 do 90, odnosno uvijek otri, a nikad tupi kut.

Paralelogram neizvjesnosti i bisektrisa kura

121

c) Sustavne i sluajne greke razliite od nule Kada postoje i sustavne i sluajne greke centar elipse pomie se za vrijednost sustavne greke u jednu ili drugu stranu bisektrise ovisno o predznaku. Kako je za smanjivanje sustavnih greaka povoljnija razlika azimuta manja od 90, a za sluajne tono 90, to se najpovoljniji uslovi za opaanje i uzimanje ovih greaka u raun razlikuju. Pod pretpostavkom da su obje greke jednake, tada je najpovoljnija razlika azimuta 90; ako je sustavna greka vea od sluajne, tada je najpovoljnije da razlika azimuta bude manja od 90 (60 do 70).

Sustavne i sluajne greke

Pozicija odreena s tri stajnice

Da bi se dobila sigurnija pozicija broda, opaaju se obino tri nebeska tijela. Pri ovom opaanju nastoji se da razlika azimuta bude 120 ili 60, a da njihove visine budu od 10 do 70. Tri stajnice koje se dobiju opaanjem tri nebeska tijela rijetko e se sijei u jednoj toki, odnosno formirat e se vei ili manji trokut. Ovaj trokut nastaje zbog prije navedenih greaka, ali isto tako i zbog nemogunosti da se sva opaanja izvre u istom trenutku. Kada se opaaju tri objekta simetrino rasporeena po horizontu (razlika azimuta 120) najvjerojatniji poloaj broda trebao bi biti u sjecitu bisektrisa (sredite krunice upisane trokutu). Pretpostavka je da su opaanja obavljena u istom trenutku, da su ukupne sustavne greke svih pravaca poloaja priblino jednake i da su maksimalne vrijednosti ukupnih sluajnih greaka takoer priblino jednake.

Pozicija broda - razlika azimuta 120

122

Ako se zanemare sluajne greke (jednake nuli), te ako su poznate sustavne greke za sve stajnice tada se o poziciji moe zakljuiti prema sljedeoj slici. Vrijednosti 1, 2, 3 neka predstavljaju pripadajue sustavne greke. Paralelno sa stajnicama I, II i III povuku se linije na udaljenosti 1, 2, 3 od odgovarajuih stajnica. Ove linije (I', II', III') daju drugi trokut A1B1C1. Spajajui vrhove tog trokuta s vrhovima trokuta ABC dolazi se do prave pozicije Pp.

Objekti ravnomjerno rasporeeni po horizontu (sluajnih greaka nema, sustavne poznate za svaku stajnicu) Ako se opaa samo na jednoj strani horizonta i pretpostavlja da su vee sustavne greke, najvjerojatniji poloaj bit e sjecite bisektrise tupog kuta i nasuprotne stranice. Naime, zbog utjecaja sluajnih greaka pozicija je unutar trokuta (toka Pp'-slika dolje), a zbog sustavnih greaka izvan trokuta (Pp-slika dolje).

Pozicija broda - opaanje neravnomjerno po horizontu (unutar 180) Pp'-pozicija koju odreuju sluajne greke (unutar trokuta) Pp-pozicija koji odreuju sustavne greke (izvan trokuta) Pretpostavlja li se da su dominantne sluajne greke (sustavne zanemarive), uzet e se toka najmanjih kvadrata Pv (udaljenost od stranica ili vrhova), a ako je trokut priblino jednakostranian, moe se uzeti i sjecite bisektrisa (pv') ili teite trokuta (Pv'') kao najvjerojatniji poloaj.
123

Toka Pv e se konstruirati tako da se za n uzme po volji odabran broj (s kojim se dijele stranice a, b, c) i da se potom na udaljenosti x, y, z od stranica trokuta a, b, c povuku pravci paralelni sa stranicama trokuta. Spajanjem vrhova trokuta ABC i novodobijenog A'B'C' dolazi se do toke Pv. Zbroj kvadrata udaljenosti od Pv do stajnica je najmanji zbroj kvadrata. Toka Pv uvijek je blia najmanjoj stranici. Koje od navedenih greaka imaju dominantan utjecaj, moe se samo priblino odrediti na temelju veliine Toka pozicije Pv - metoda najmanjih kvadrata trokuta greke. Ako su stranice trokuta (Pv'-sjecite bisektrisa, Pv''-teite trokuta) vee od 5M, moglo bi se zakljuiti da postoji neka konstantna sustavna greka, odnosno da je pozicija broda izvan dobivenog trokuta. Ako su stranice trokuta male, moe se pretpostaviti da postoji neka sluajna greka pa bi pozicija trebala biti unutar trokuta (sjecite bisektrisa, teite trokuta ili toka najmanjih kvadrata). Svakako, najbolje prektino rjeenje je da se objekti ravnomjerno opaaju po horizontu (teiti razlici azimuta od 120), jer e tada najvjerojatniji poloaj broda biti sjecite bisektrisa.
Pozicija odreena s etiri stajnice

Presjecite etiri linije pozicije daje etverokut greaka. Sa etiri stajnice mogu se dobiti dvije neovisne bisektrise (vidi sliku) koje su osloboene sustavnih greaka (za meusobnu razliku azimuta 90). U njihovom presjecitu nalazi se prava pozicija broda.

Odreivanje pozicije broda opaanjem etiri nebeska tijela Na greku pozicije (stajnice) uvijek utjeu i sustavne i sluajne greke. Pozicija Pp dobivena kao rezultat dvije bisektrise (simetrale suprotnih pravaca poloaja) ne znai da sustavnih greaka nema. One se samo pribliavaju nuli kako se razlika azimuta dvije stajnice (od kojih se crta bisektrisa) pribliava vrijednosti 180. Zbog toga se upravo ucrtavaju bisektrise onih stajnica ija je razlika azimuta to blia 180.
124

ZADACI

125

126

127

128

129

130

131

132

133

Ulomak iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije (Brown's, Son & Ferguson za 2001.)
134

Tablice za ispravljanje visina zvijezda i planeta (Brown's, Son & Ferguson za 2001.)

135

Tablice popravaka visina donjeg ruba Sunca (Brown's, Son & Ferguson za 2001.)

Ulomak iz Tablica Sjevernjae (Brown's, Son & Ferguson za 2001.)

136

137

ZADACI II dio SATNI KUTOVI I DEKLINACIJE Zadatak 1. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () Sunca i Mjeseca za opaaa koji se dana 10. lipnja, 2001. godine u UT = 17 h 20 m14 s naao na zbrojenoj poziciji PZ = Z = 1020,0' S SUNCE S= + S = S= + = s=
Z = 02145,2'W

. Satni kut Sunca za 17h Popravak satnog kuta Sunca za 20m 14s Satni kut Sunca za zadano vrijeme Geografska duina Mjesni satni kut Sunca Deklinacija Sunca za 17h Popravak za d = +0,2' u Tablici popravaka od 20m Deklinacija Sunca za zadano vrijeme Satni kut Mjeseca za 17h Popravak satnog kuta Mjeseca za 20m 14s Popravak za v = 12,5' u Tablici popravaka od 20m Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme Geografska duina Mjesni satni kut Mjeseca svodi se na manji od 180 Mjesni satni kut Mjeseca

07508,1' 5 03,5' 80 11,6' -02145,2' W 05826,4' W N 2303,1' + 0,1' N 2303,2'

d = +0,2'

=
+ d pop =

MJESEC S = 19827,3' + S = 4 49,7' + v pop = 4,3' ( v = 12,5' ) S = 20321,3' + = -2145,2' W s = 18136,1' W 36000,0' s = 17823,9' E

= + d pop = =

S2305,2' ( d = +6,4' ) Deklinacija Mjeseca za 17h Popravak za d = +6,4' u Tablici popravaka od 20m + 2,2' S2303,0' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme

Zadatak 2. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () Sunca i Mjeseca za opaaa koji se dana 27. studenog, 2001. godine u UT = 01h 30 m 45 s naao na zbrojenoj poziciji PZ = Z = 0516,2' N .
Z = 17220,8' E

SUNCE S=
+ S =
S=

19807,1' 7 41,3' 20548,8' +17220,8' E 378 09,2' W 360 00,0' 18 09,2' W

+ =
s=

Satni kut Sunca za 01h Popravak satnog kuta Sunca za 30m 45s Satni kut Sunca za zadano vrijeme Geografska duina Mjesni satni kut Sunca svodi se na manji od 180 Mjesni satni kut Sunca 138

s=

=
+ d pop =

S 2106,2' - 0,2' S 2106,2'

d = 0,4

Deklinacija Sunca za 01h Popravak za d = 0,4' u Tablici popravaka od 30m Deklinacija Sunca za zadano vrijeme Satni kut Mjeseca za 01h Popravak satnog kuta Mjeseca za 30m 45s Popravak za v = 15,4' u Tablici popravaka od 30m Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme Geografska duina Mjesni satni kut Mjeseca svodi se na manji od 180 Mjesni satni kut Mjeseca

=
MJESEC S= + S = + v pop =
S= + = s= s=

6106,0' 7 20,2' ( v = 15,4' ) 7,8' 68 34,0' +17220,8' E 240 54,8' W 360 00,0' 119 05,2' E

= + d pop = =

N 3 10,3' ( d = +12,6' ) Deklinacija Mjeseca za 01h Popravak za d = +12,6' u Tablici popravaka od 30m + 6,4' N 3 16,7' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme

Zadatak 3. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () Venere za opaaa koji se dana 02. listopada, 2001. godine u UT = 19 h18 m 27 s naao na zbrojenoj poziciji P = Z = 2342,8' N
Z

Z = 03211,9'W

VENERA S = 13030,0' + S = 4 36,8' + v pop = - 0,1'

S=
+ =

Satni kut Venere za 19h Popravak satnog kuta Venere za 18m 27s

v = 0,4'

Popravak za v = 0,4' u Tablici popravaka od 18m Satni kut Venere za zadano vrijeme Geografska duina Mjesni satni kut Venere Deklinacija Venere za 01h Popravak za d = 1,1' u Tablici popravaka od 18m Deklinacija za zadano vrijeme

s=

13506,7' - W 03211,9' 10254,8' W

= N 721,1' d = 1,1' + d pop =

- 0,3'

N 720,8'

Zadatak 4. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () Jupitera za opaaa koji se dana 02. veljae, 2001. godine u UT = 05 h 08 m 20 s naao na zbrojenoj poziciji P = Z = 1040,0' N .
Z

Z = 17520,1'W

139

JUPITER S= 14808,6' + S = 2 05,0'

Satni kut Jupitera za 05h Popravak satnog kuta Venere za 08m20s ( v = +2,4' ) Popravak za v = +2,4' u Tablici popravaka od 08m Satni kut Jupitera za zadano vrijeme Geografska duina Mjesni satni kut Jupitera Deklinacija Jupitera za 05h Popravak za d = 0,0' u Tablici popravaka od 08m Deklinacija Jupitera za zadano vrijeme

+ v pop =
S= + = s=

+ 0,3' 15013,9' -17520,1' W 25 06,2' E

= N 19 45,5' ( d = 0,0' ) + d pop =

0,0'

N 19 45,5'

Zadatak 5. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () zvijezde Deneb za opaaa koji se dana 04. svibnja, 2001. godine u UT = 19 h 52 m17 s naao na zbrojenoj poziciji P = Z = 3014,2' N .
Z

Z = 03120,7'W

DENEB S = + S = S = + (360 ) =
S= + = s=

147 43,5' 13 06,4' 160 49,9' 49 38,0' 210 27,9' -03120,7' W 179 07,2' W N4516,8'

Satni kut proljetne toke za 19h Popravak satnog kuta proljetne toke za 52m 17s Satni kut proljetne toke za zadano vrijeme Surektascenzija Deneba oita se iz N.G. za zadani datum Satni kut zvijezde Deneb Geografska duina Mjesni satni kut zvijezde Deneb Deklinacija Deneba oita se iz N.G. za zadani datum

Zadatak 6. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () zvijezde Canopus za opaaa koji se dana dana 16. prosinca, 2001. godine u UT = 06 h12 m 43 s naao na zbrojenoj poziciji P = Z = 0920,9' S .
Z

Z = 16531,2' E

CANOPUS S = + S = S = + (360 )
S= + = s=

174 56,9' 3 11,3' 178 08,2' 263 59,6' 442 07,8' + 165 31,2' E 607 39,0' W 720 00,0' 112 21,0' E S 52 41,7'

Satni kut proljetne toke za 06h Popravak satnog kuta proljetne toke za 12m 43s Satni kut proljetne toke za zadano vrijeme Surektascenzija Canopusa oita se iz N.G. za zadani datum Satni kut zvijezde Canopus Geografska duina Mjesni satni kut zvijezde Canopus svodi se na manji od 180

s=

Deklinacija se oita iz N.G. za zadani datum 140

ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA SUNCA ZADATAK 1. Dana 10. lipnja, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina donjeg ruba Sunca V I 0 = 24 o 42,5' . Pogreka indeksa iznosi K I = 2,3' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,0' , a visina oka VOKA = 12m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomou nautikog godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI). Nautiki godinjak - Brown's
VI O = 2442,5' +KI = +KE = 2,3' 0,0'

+ I pop = +7,9' ALTITUDE + HEIGHT OF EYE + II pop = 0,2' MONTH CORR VP = 2447,9'

Nautike tablice HHI

V I O = 2442,5' +K I = +K E = 2,3' 0,0'

VO O = 2440,2' + I pop = +14,0' za opaenu vi sin u + II pop = 6,1' za vi sin u oka + III pop = 0,2' za promjenu radijusa VP = 2447,9'

Tablice srednje refrakcije

VIO = +K +K
I

24 42 , 5 ' vi sin a izmjerena 2 ,3 ' 0 ,0 ' 6 ,1 za vi sin u oka ( DIP ) 24 34 ,1 ' vi sin a opaena 2 ,1 ' za refrakciju + 0 ,1 ' za paralaksu + 15 , 8 ' za polumjer 24 47 , 9 ' ( RO ) ( PA ) ( SD )

= =

+ dep = VO O = + = + = + r = VP =

141

ZADATAK 2. Dana 30. studenog, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina gornjeg ruba Sunca VI O = 3340,2' . Pogreka indeksa iznosi K I = +1,7' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,0' , a visina oka VOKA = 20m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomou nautikog godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI). Nautike tablice HHI
V I O = 3340,2' +K I = +K E = + 1,7' 0,0'

VO O = 3341,9' + I pop = +14,7' za opaenu vi sin u + II pop = 7,9' za vi sin u oka + III pop = 32,1' za promjenu radijusa (0,3 (2 16,2)) VP = 3316,6'

Tablice srednje refrakcije

VI O = 3340,2' vi sin a izmjerena +K I = +K E = + dep = + 1,7' 0,0' 7,9' za vi sin u oka ( DIP)

VO O = 3334,0' vi sin a opaena + = + = +r = VP = 1,5' za refrakciju ( RO ) + 0,1' za paralaksu ( PA) 16,2' za polumjer ( SD) 3316,4'

ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA ZVIJEZDA ZADATAK 1. Dana 25. listopada, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina zvijezde Vega V I O = 2640,8' . Pogreka indeksa iznosi K I = 0,6' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,0' , a visina oka VOKA = 15m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde pomou nautikog godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI).

142

Nautiki godinjak Brown's

V I = 2640,8' + KI = 0,6'

+ pop = 8,7' za vi sin u izmjerenu i vi sin u oka V P = 2631,5'

Nautike tablice HHI

V I* = +K I = +K E = VO = +I + II VP = 26 40 ,8 ' 0 ,6 ' 0 ,0 ' 26 40 , 2 '

pop = 1,9 ' za vi sin u izmjerenu pop = 6 , 9 ' za vi sin u oka 26 31 , 4 '

ZADATAK 2. Dana 22. studenog, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina zvijezde Betelgeuse V I = 2459,9' . Pogreka indeksa iznosi K I = 0,2' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,1' , a visina oka VOKA = 22m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde pomou nautikog godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI). Nautiki godinjak Brown's
V I = 2459,9' + KI = + Ke = 0,2 0,1'

+ pop = 10,6' za vi sin u izmjerenu i vi sin u oka V P = 2449,0'

Nautike tablice HHI

VI * = 2459,9' +K I = +K E = VO = 0,2' 0,1' 2459,6' 2,1' za vi sin u izmjerenu

+ I pop =

+ II pop = 8,3' za vi sin u oka VP = 2449,2'

143

ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA PLANETA ZADATAK 1. Dana 15. veljae, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina planete Venere V I = 2254,8' . Pogreka indeksa iznosi K I = 1,3' , pogreka ekscentriciteta K e = +2,4' , a visina oka VOKA = 18m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Venere pomou nautikog godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI). Nautiki godinjak Brown's
VI = 2254,8' + KI = + Ke = 1,3 + 2,4'

Nautike tablice HHI

V I * = 2254,8' +K I = +K E = VO = 1,3' + 2,4' 2255,9' 2,3' za vi sin u izmjerenu

+ pop = 9,8' za vi sin u izmjerenu i vi sin u oka VP = 2246,1'

+ I pop =

+ II pop = 7,5' za vi sin u oka + III pop = + 0,1 za horizontsku paralaksu (0,1' ) VP = 2246,2'

ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA MJESECA ZADATAK 1. Dana 15. travnja, 2001. godine u UT = 04 H 22 M 18 S sekstantom je izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca VI O = 2329,9' . Pogreka indeksa iznosi K I = 1,5' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,0' , a visina oka VOKA = 14m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu donjeg ruba Mjeseca pomou nautikog godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI). Nautiki godinjak Brown's

VI O = 2329,9' + KI = + dep = VP = 1,5' 6,0'

HP = 54,6' SD = 15,1'

+ pop = +102,5' 2424,9'

144

ODREIVANJE ZEMLJOPISNE IRINE POMOU MERIDIJANSKE VISINE

ZADATAK 1. Dana 10. lipnja, 2001. godine iz

= 1940,0' S PZ = = 03015,0' E

opaa se meridijanska visina Sunca

donji rub koja iznosi V0 = 4716,3' . Opaanje je izvreno prema sjeveru. Greka indeksa iznosi K I = +1,3' , a visina oka VOKA = 14m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku gornje kulminacije Sunca.
TM = 11H 59 M 00 S = 02 H 01M 00 S UT = 09 H 58 M 00 S + x = 02 H t X = 11H 58 M 00 S
V0 = 4716,3' + KI = + 1,3'

= 2301,6' N
+ d POP = +0,2'

(d = +0,2)

+ popI = +8,6' + popII = 0,2' VP = 4726,0'

= 2301,8' N

z = 90 V P z = 90 4726,0' = 4234,0' z = 4234,0' buduu da se Sunce gleda prema sjeveru

M = z + M = 4234,0'+2301,8' = 1932,4' M = 1932,4' S

ZADATAK 2. Dana 30. srpnja, 2001. godine iz donji rub koja iznosi
K I = 1,4' ,
V0 = 2031,7' .

= 4655,0' N PZ = = 02345,0'W

opaa se meridijanska visina Mjeseca

Opaanje je izvreno prema jugu. Greka indeksa iznosi Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku gornje

a visina oka kulminacije Mjeseca.

VOKA = 15m .

145

TM = 20 H 38 M 00 S TM = 3 M TM = 20 H 41M 00 S = 01H 35 M 00 S UT = 22 H 16 M 00 S + x = 02 tX =
H

TM =

24 M H 21 29 M 20 H 38 M = = 2,125 H 24 24 H

TM = 1,58 H 2,125 H 3 M

20 H 16 M 00 S

U tablicu za popravak vremena prolaska Mjeseca kroz meridijan (Correction for finding Greenwich date of Moon's Meridian Passage) se ulazi sa zemljopisnom duinom i razlikom izmeu vremena za zadani datum i prethodni datum (za istonu zemljopisnu duinu) ili slijedei datum (za zapadnu zemljopisnu duinu). Prema tome mogli smo iz navedene tablice interpolacijom izraunati vrijednost TM .
V0 = + KI = + dep = 2031,7' 1,4' 6,8'

+ popI = +104,4' VP = 2127,9'

HP = 55,5' SD = 15,2'

= 2132,7' S
+ d POP = 1,4'

(d = 5,0)

= 2134,1' S
z = 90 VP z = 90 2127,9' = 6832,1' z = +6832,1' zato to se Mje sec gleda prema jugu

M = z + M = 6832,1'+(2127,9' ) = +4658,0' M = 4658,0' N

ZADATAK 3. Dana 29. srpnja, 2001. godine iz PZ = = 3054,0' N
= 03230,3'W

opaa se meridijanska visina

planeta Mars koja iznosi VI = 3225,2' . Opaanje je izvreno prema jugu. Greka indeksa iznosi K I = 0,2' , a visina oka VOKA = 18m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku kulminacije Marsa. 146

M 28. JULY TM = 20 H 29 M 9M D = 3D 3 31. JULY TM = 20 H 20 M

TM =

20 H 26 M 00 S

= 02 H 10 M 01S UT = 22 H 36 M 01S + x = 02 H tX =
VI = + KI = + pop = VP =

20 H 36 M 01S

3225,2' 0,2' 9,1'

= 2651,6' S

(d = 0,0)

3215,9'

z = 90 VP z = 90 3215,9' = 5744,1' z = +5744,1' LEE GLEDAJU SJEVER

M = z + M = 5744,1'+(2651,6' ) = +3052,5' M = 3052,5' N

ZADATAK 4. Dana 28. oujka, 2001. godine iz

= 1015,1' N PZ = = 17003,2' E

opaa se meridijanska visina zvijezde

Sirius koja iznosi VI = 6310,1' . Opaanje je izvreno prema jugu. Greka indeksa iznosi K I = 0,5' , a visina oka VOKA = 20m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku kulminacije Siriusa. U trenutku kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi s = 0 , to moemo pisati i kao s = 360 .

(360 ) = s s
S = s ( )

s = s (360 ) s = 360 (360 )

s = 360 25842,2' = 10117,8' S = 46117,8'17003,2' = 29114,6'W S = 29045,8' za UT = 07 H S = 028,8' za 01M 55S

S = 29114,6'W

147

UT = 07 H 01M 55 S + x = 11H tX = 18 H 01M 55 S

VI = + KI = + pop = VP = 6310,1' 0,5' 8,3'

= 1643,3' S

6301,3'

z = 90 VP z = 90 6301,3' = 2658,7' z = +2658,7' zato to se zvijezda gleda prema jugu

M = z + M = 2658,7'+ (1643,3' ) = +1015,4' M = 1015,4' N

ZADATAK 5. Dana 08. svibnja, 2001. godine iz

= 5003,3' N PZ = = 16959,2' E

opaa se meridijanska visina (donja)

zvijezde Dubhe koja iznosi VI = 2155,3' . Greka indeksa iznosi K I = 1,0' , a visina oka VOKA = 16m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku kulminacije zvijezde.

(360 ) = s s
S = 180

= S S

(360 ) = 19402,9' = 6144,9' N

S = 180 19402,9' = 540 19402,9' = 34557,1' za TM = 07 H S = 33110,5' za 58M 57 S S = 1446,6' S = 34557,1'W
TM = TM = 07 H 58 M 57 S 31 58 57
H M S

08 / 05 07 / 05

VI = + KI =

2155,3' 1,0' 9,5'

= 11H 19 M 57 S UT = 20 H 39 M 00 S + x = 11H tX = tX = 31H 39 M 00 S 07 H 39 M 00 S 07 / 05 08 / 05

+ pop = VP =

2144,8'

p = 90 p = 90 6144,9' = 2815,1'

M = VP + p M = 2144,8'+2815,1' = +4959,9' M = 4959,9' N

148

PRORAUN ZEMLJOPISNE IRINE POMOU SJEVERNJAE (POLARE) ZADATAK 1. Dana 02. lipnja, 2001. godine u iz
= 1553,6' N PZ = = 11007,3'W

t X = 05 H 25 M

opaa se visina

Sjevernjae (Polare) koja iznosi VI = 1624,0' u t K = 12 H 24 M 49 S . Greka indeksa iznosi S K I = 1,0' , stanje St = +23 a visina oka VOKA = 14m . Istovremeno je izmjeren i azimut kompasni Polare koji iznosi K = 359,5 , a varijacija u podruju plovidbe iznosi var1999 = 905' E (2' E ) . Izraunaj zemljopisnu irinu i odredi devijaciju magnetskog kompasa.
S 12 H = 07101,3' + pop 25 M 12 S = 619,0' S = 07720,3' S = 43720,3' + = 11007,3'W s = 32713,0'W
VP = 1613,1' + a0 = 044,9' + a1 = + a2 = 1 0,4' 0,3'

TK = 12 H 24 M 49 S + St = + 23 S

VI = + KI =

1624,0' 1,0' 9,9'

UT = 12 H 25 M 12 S

+ pop =

VP = 1613,1'

var1999 = 905,0' E += 4,0' E

var2001 = 909,0' E var2001 +9,2

P = 1558,7' N
P = 000,7 P = 360,7
K = 359,5 KU = +1,2 var = 9,2

= (2001 1999 ) 2' E = 4' E

= 8,0

149

KONTROLA DEVIJACIJE MAGNETSKOG I ZVRNOG KOMPASA U TRENUTKU PRAVOG IZLAZA ILI ZALAZA NEBESKIH TIJELA U trenutku pravog izlaza ili zalaza mogu se vidjeti iskljuivo Sunce i Mjesec, a ponekad i planeti, dok se zvijezde u danom trenutku ne vide radi apsorbcije njihove svijetlosti u atmosferi. Sunce se opaa u trenutku kada se njegov donji rub nalazi na promjera iznad obzora. Metoda odreivanja devijacije magnetskog i zvrnog kompasa u trenutku pravog izlaska ili zalaska Sunca je najee koritena metoda u praktinom odreivanju devijacije na brodovima.

= 1530,0' S Dana 13. listopada, 2001. godine iz PZ = u trenutku pravog Suneva = 15000,0' E zalaska izmjereni su azimuti K = 258,5 i G = 262,0 . Varijacija u podruju plovidbe
iznosi var1995 = 825' E (4'W ) , vrijeme kronometra t K = 07 H 58 M 20 S , a stanje kronometra

ZADATAK 1.

St = +48 S . Izraunaj devijaciju magnetskog i zvrnog kompasa.

TK = 07 H 58 M 20 S + St = + 48 S

= 0749,3' S
+ d POP = 0,9'

(d = 0,9)

UT = 07 H 59 M 08 S sin cos sin ( 750,2') sin A = = cos( 1530,0') 0,1363495777 sin A = = 0,9636304532 sin A = 0,1414957126 A = 808,1' A 8,1 sin A =
var1995 = 825,0' E + = 24,0'W var2001 = 801,0' E var2001 +8,0 = (2001 1995) 4'W = 24'W

= 0750,2' S

=N
IZLAZ P = 90 A

=S P = 90 + A

ZALAZ P = 270 + A P = 270 A

P = 270 A P = 261,9

P = 261,9 K = 258,5
K U = +3,4 var = 8,0

P = 261,9 G = 262,0 G = 0,1

= 4,6

150

IZRAVNE METODE ODREIVANJA POZICIJE BRODA (DOZIEROVA METODA) ZADATAK 1. Dana 15. svibnja, 2001. godine u t X = 19 H 12 M iz zvijezda i biljee vremena kronometra: CAPELLA Vi = 2556,0' TK = 22 H 09 M 07 S
St = +01M 30 S K i = +1,0' VOKA = 10m
= 3006,5' N PZ Z Z = 04445,0'W

opaaju se visine

SIRIUS Vi = 1516,5' TK = 22 H 10 M 35 S SIRIUS

(360 ) = =

CAPELLA

(360 ) =
=
TK = + St = UT =

28049,0' 4559,9' 22 09 07 + 01m 30s 22h 10m 37s 2556,0' + 1,0' - 7,6' 2549,4' 20341,4' + 239,7' 20621,1' 28049,0' 48710,1' W - 36000,0' 12710,1' W
h m s

25842,4' 1643,2' 22h 10m 35s + 01m 30s 22h 12m 05s 1516,5' + 1,0' - 9,1' 1508,4' 20341,4' + 301,7' 20643,1' 25842,4' 46525,5' w - 36000,0' 10525,5' w

TK = + St =
UT =

Vi = + Ki = + pop = VP =
S 22 H = + pop10 M 37 S =

Vi =
+ pop =
+ Ki =
VP =

S 22 H =
+ pop10 M 37 S =
+ (360 ) =
S =

S = + (360 ) =
S = S =

S =
S =

S = S1 S 2 = 12710,1'10525,5' = 2144,6'
cos D = sin 1 sin 2 + cos 1 cos 2 cos S cos D = 0,411030178 D = 6543,8'

cos =

sin 1 sin 2 cos D cos 2 sin D

cos =

sin V P1 sin VP 2 cos D cos VP 2 sin D

cos = 0,959334095

cos = 0,3730133999

= 1623,8'

= 6805,9'

= = 1623,8'6805,9' = 5142,1'
151

sin = sin 2 sin V P 2 + cos 2 cos V P 2 cos sin = 0,497819341

= 2951,4' N
cos s 2 = sin V P 2 sin sin 2 cos cos 2

cos s 2 = 0,486869047 s 2 = 6051,9' = s 2 S 2 = 6051,9'10525,5' = 4433,6'

= 4433,6'W
ZADATAK 2.
Z = 3819,6' N Dana 11. prosinca, 2001. godine u t X = 17 H10 M iz PZ opaaju se visine Z = 05729,4'W zvijezda i biljee vremena kronometra: MIRFAK Vi = 3101,9' TK = 20 H 09 M 34 S DIPHDA Vi = 1956,6' TK = 20 H 10 M 45 S

St = +53 S

K i = 0,4'

VOKA = 22m

MIRFAK

DIPHDA

(360 ) =
=
TK = + St = UT =

30853,0' 4952,1' 20h 09m 34s + 53s 20h 10m 27s 3101,9' - 0,4' - 9,9' 3051,6' 2035,1' + 237,2' 2312,9' 30853,0'

(360 ) =
N

34904,8' 1758,7' S 20h 10m 45s + 53s 20h 11m 38s 1956,6' - 0,4' - 11,0' 1945,2' 2035,1' + 255,0' 2330,7' 34904,8' 37235,5' - 36000,0' 1235,5' w

TK = + St = UT =

Vi = + Ki = + pop = VP = S 20 H = + pop10 M 27 S = S = + (360 ) =

S =

Vi = + Ki = + pop = VP = S 20 H = + pop11M 38 S = S = + (360 ) = S =

S =

33205,9' W

152

S = S1 S 2 = 33205,9'1235,5' = 31929,4' S = 360 31929,4' = 4030,6'

cos D = sin 1 sin 2 + cos 1 cos 2 cos S cos D = 0,230127885 D = 7641,7'

cos =

sin 1 sin 2 cos D cos 2 sin D

cos =

sin V P1 sin VP 2 cos D cos VP 2 sin D

cos = 0,902722039 = 2528,9'

cos = 0,475123603 = 6137,9'

= = 2528,9'6137,9' = 3609,0'
sin = sin 2 sin V P 2 + cos 2 cos V P 2 cos sin = 0,618536873

= +3812,6' N
cos s 2 = sin V P 2 sin sin 2 cos cos 2

cos s 2 = 0,707655628 s 2 = 4457,3' E s 2 = 360 4457,3' = 31502,7'W

= s 2 S 2 = 31502,7'1235,5' = 30227,2' = 30227,2'360 = 5732,8'W

ZADATAK 3. Dana 23. prosinca, 2001. godine u t X = 17 H 40 M iz

= 3600,0' N PZ Z Z = 00633,5'W

opaaju se visine

zvijezda i biljee vremena kronometra: CAPELLA Vi = 2546,3' TK = 17 H 36 M 30 S VEGA Vi = 3438,4' TK = 17 H 40 M 01S

St = 25 S K i = +0,2' VOKA = 16m .

CAPELLA

VEGA

(360 ) =
=
TK = + St = UT =

28047,4' 4600,0' 17h 36m 30s - 25s 17h 36m 05s

(360 ) =
N

8045,5' 3847,1' 17h 40m 01s - 25s 17h 39m 36s

TK = + St = UT =

153

Vi = + Ki = + pop = VP = S 17 H = + pop36 M 05 S = S = + (360 ) =

S = S =

2546,3' + 0,2' - 9,1' 2537,4' 34717,9' + 902,7' 35620,6' 28047,4' 63708,0' W - 36000,0' 27708,0' W

Vi = + Ki = + pop = VP = S 17 H = + pop36 M 05 S = S = + (360 ) =

S = S =

3438,4' + 0,2' - 8,5' 3430,1' 34717,9' + 955,6' 35713,5' 8045,5' 43759,0' W - 36000,0' 7759,0' W

S = S1 S 2 = 27708,0'7759,0' = 19909,0' S = 360 19909,0' = 16051,0'

cos D = sin 1 sin 2 + cos 1 cos 2 cos S cos D = 0,060929001 D = 9329,6'

cos =

sin 1 sin 2 cos D cos 2 sin D

cos =

sin V P1 sin VP 2 cos D cos VP 2 sin D

cos = 0,973593407 = 1311,8'

cos = 0,567686818 = 5524,7'

= + = 1311,8'+5524,7' = 6836,5'
sin = sin 2 sin V P 2 + cos 2 cos V P 2 cos sin = 0,589119832

= +3605,7' N
cos s 2 = sin V P 2 sin sin 2 cos cos 2

cos s 2 = 0,313401157 s 2 = 7144,1'W

= s 2 S 2 = 7144,1'7759,0' = 00614,9' = 00614,9'W

154

ZADATAK 4.

Dana 22. oujka 2004. u tk1 = 21:53:07 izmjerena je visina zvijezde Denebola V1=2924,6', a u tk2 = 21:54:16 izmjerena je visina zvijezde Alphard V2=4554,1'. Podaci potrebni za rijeavanje zadatka su: Voka = 14m, Ki = -0,9' i St = -00:02:37. tk1 = 21:53:07 +St = -00:02:37 UT1 = 21:50:30 Vi1 = 2924,6' +Ki = -0,9' Vi1 = 2923,7' Ku = -8,3' Vp1 = 2915,4' S= 14037,4' +K1 = 1239,6' S= 15317,0' +(360-) = 18240,7' S1 = 33557,7' = 1432,9'N Denebola tk2 = 21:54:16 +St = -00:02:37 UT2 = 21:51:39 Vi2 = 4554,1' +Ki = -0,9' Vi2 = 4553,2' Ku = -7,6' Vp2 = 4545,6' S= 14037,4' +K1 = 1256,9' S= 15334,3' +(360-) = 21803,0' S2 = 37137,3' S2 = 1137,3' 2 = 1432,9'N Alphard

Denebola se nalazi na istonoj strani horizonta (u odnosu na meridijan Greenwich) jer je S>180 Alphard se nalazi na zapadnoj strani horizonta (u odnosu na griniki meridijan) jer je S<180 Prema tome: S = S2-S1 S = -32420,4' S = 3539,6' Gruba skica situacije: u progresivnom smislu u retrogradnom smislu

Sa skice je vidljivo:
155

Prvi zenit (Z1) smjeten je na zapadnoj i sjevernoj hemisferi, a oba nebeska tijela na istonoj su strani horizonta (oba satna kuta su vea od 180). Drugi zenit nalazi se na junoj i istonoj hemisferi: zvijezda Alphard je na zapadnoj strani horizonta (S<180), a zvijezda Denebola na istonoj strani horizonta (S>180).Sferni trokuti za prvi zenit (prvu poziciju):

Iz skice za prvi zenit:

cos M = sin A sin B + cos A cos B cos S

cos = cos = sin VA - sin VB cos M cosVB sinM

M = 42 18,5' = 95 01,2' = 56 57,7' B = 38 03,5' = 25 46,9'

s , = 28 o 31,9' B

sin A - sin B cos M cos B sinM B = -

sin = sin VB sin B + cos VB cos B cos B

sin VB - sin sin B cos s , = B cos cos B

S obzirom da je zvijezda Alphard na istonoj strani horizonta: o s B = 360 o - s , B sB = 331 28,2' o = sB - SB = 319 50,9' E = 40o 09,1' W P1 = 25o 46,9' N = 40o 09,1' W Pozicija je na sredini Atlantika, otprilike na pola puta izmeu Giblartara i Panamskog kanala.

156

Provjera rezultata (raunom visina Denebole i Alpharda za izraunate geografske koordinate prve pozicije): sA = SA + sin VA = sin sin A + cos cos A cos sA sB = SB + sin VB = sin sin B + cos cos B cos sB sA = 295o 48,6' VA = 29o 15,4'

sB = 331o 28,2' VB = 45o 45,6'

Drugi zenit (druga pozicija) smjeten je na junoj i istonoj hemisferi. Zvijezda Denebola nalazi se na istonoj strani horizonta (sA>180o), dok se zvijezda Alphard nalazi na zapadnoj strani horizonta (sB<180o). Sferni trokuti za drugi zenit (za drugu poziciju):

157

Iz skice za prvi zenit:

cos M = sin A sin B + cos A cos B cos S

cos = cos = sin VA - sin VB cos M cosVB sinM

M = 42 18,5' = 95 01,2' = 56 57,7' B = 151 58,9' = 45 48,2'

s B = 28 o 31,9'

sin A - sin B cos M cos B sinM B = +

sin = sin VB sin B + cos VB cos B cos B

sin VB - sin sin B cos cos B = sB - SB cos s B =
P2

= 16o 25,2' E

= 45o 48,2' N = 016o 25,2' W Pozicija je na oko 900 NM juno od Cape Towna

Provjera (raunom visina Denebole i Alpharda za izraunate geografske koordinate druge pozicije): sA = SA + sin VA = sin sin A + cos cos A cos sA sB = SB + sin VB = sin sin B + cos cos B cos sB sA = 352o 22,9' VA = 29o 15,4' sB = 28o 02,5' VB = 45o 45,6'

Ako bi se pozicije raunale preko zvijezde Denebola (paralaktikog kuta Denebole) svi bi matematiki modeli izgledali drugaije, ali bi rezultati (geografske koordinate pozicija) bili identini.

158

159

160

161

162

163

164

165

166

167

168

169

170

171

172

173

LITERATURA

Bowditch, N.: The American Practical Navigator (Internet) Brown's nautical Almanach (2001.), Brown's Son & Ferguson, Glasgow. Franui, B.: Astronomska navigacija I, Pomorski fakultet u Dubrovniku, Dubrovnik, 1989. umbeli P.: Astronomska navigacija II, Pomorski fakultet u Dubrovniku, Dubrovnik, 1990. umbeli P.: Indentifikator zvijezda Kitarovi, I.: Navigacijska astronomija, Visoka pomorska kola Rijeka, Rijeka, 2000. Klarin, M.: Astronomska navigacija I, kolska knjiga, Zagreb, 2005. Klarin, M.: Astronomska navigacija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996. Kondi, N. I Pali, J.: Zbirka primjera iz astronomske navigacije i oceanske navigacije s rjeenjima, Hrvatski hidrografski institut, Split, 2007. Lipovac, M..: Astronomska navigacija, Hidrografski istitut JRM, Split, 1981. Nautiki godinjak (2006.), Hrvatski hidrografski institut, Split Nautike tablice, Hrvatski hidrografski institut, Split Sight reduction tables for marine navigation

174