A.

Compagnon – Demon teorije – AUTOR

- najspornija stavka u proučavanju književnosti = pitanje koje mjesto pripada autoru

- pod nazivom namjera uopće, bavimo se autorom, odnosom teksta i njegova autora, autorovom
odgovornošću za značenje i smisao teksta  može se krenuti od dvaju naslijeđenih nazora (starog i
modernog) da bi se suprotstavili ili da bi se oba zadržala:

a) stari naslijeđeni nazor – poistovjećivao smisao djela s autorovom namjerom (uvriježen u doba
pozitivizma, historizma, filologije)
b) moderni naslijeđeni nazor (više ne tako nov) – prokazuje mjerodavnost autorove namjere da bi
se odredili ili opisali smislovi djela (proširili ga ruski formalizam, američki novi kritičari i
francuski strukturalizam)  američki novi kritičari govorili o „zabludi o namjeri“ (intentional
fallacy) i činilo im se da je u proučavanju književnosti nekorisno i štetno posezati za pojmom
namjere
 sukob se može opisati kao prijepor između pristaša književne eksplikacije (objašnjenja) kao
istraživanja autorove namjere (u tekstu treba tražiti što je autor htio reći) i zagovornika
književne interpretacije kao opisa smislova djela (u tekstu treba tražiti što on kaže, neovisno o
namjerama njegova autora)  treći put (kojem se danas daje prednost) kao mjerilo
književnoga smisla ističe čitatelja (posrijedi je suvremeni naslijeđeni nazor)

- nove kritike unutar književne teorije (formalisti i potomci) polemizirale o autoru jer je simbolizirao
humanizam i individualizam, koje je književne teorija htjela odstraniti iz proučavanja književnosti, ali i
zato što je napad na njega za sobom povlačio sve ostale protupojmove književne teorije  važnost koja
se pridaje posebnim osobinama književnog teksta (literarnosti) obrnuto je razmjerna udjelu koji se
priznaje autorovoj namjeri  zahtjevi koji inzistiraju na tim posebnim osobinama autoru pripisuju
prigodnu ulogu (npr. ruski formalisti i američki novi kritičari autora uklanjaju da bi proučavanju
književnosti osigurali neovisnost naprama povijesti i psihologiji) i obrnuto - za pristupe koji autora
uzimaju kao središnje uporište tekst je samo sredstvo kojim se dopire do intencijske svijesti (smišljene
namjernosti)

- o autorovoj namjeri i o sporu koji se o njoj nije prestao voditi  rasprava uz pomoć nekoliko tekstova
koji nam mogu poslužiti kao putokazi:

1. proslov Gargantui gdje se čini da nas Rabelais ohrabruje da tražimo skriveno značenje njegove
knjige prema starom nauku o alegoriji, a zatim nam se ruga povjerujemo li u tu srednjovjekovnu
metodu koja je omogućila da se u Homera, Vergilija i Ovidija odgonetnu kršćanski smislovi 
osim ako on samo ne potiče čitatelja da sam preuzme odgovornost tumačeći knjigu koju drži u
rukama (mišljenja u pogledu namjere toga kapitalnog teksta o namjeri se još ne slažu, što
dokazuje da je pitanje nerješivo)
2. Proustova knjiga Protiv Sante-Beuvea jer je po tom naslovu u Francuskoj nastao moderan
naziv za problem namjere  nasuprot Sainte-Beuveu, Proust u tom tekstu tvrdi da biografija
(„književni portret“) ne objašnjava djelo jer je ono proizvod nekog drugog ja koje nije društveno
ja, dubinskog ja nesvodljivog na svjesnu namjeru
3. Borgesova pripovijest Pierre Menard, pisac Don Quijotea, uvrštenu među teorijske pripovijesti
u Izmišljajima – isti tekst napisala dva različita autora na razmaku od više stoljeća, to su dva
različita teksta koji se jedan drugome po značenju mogu čak i suprotstaviti jer im konteksti i
namjere nisu isti
1
Teza o smrti autora

- intencionalistička teza: autorska je namjera tradicionalni pedagoški ili akademski kriterij književnoga
značenja; ponovno uspostaviti dugo je bio glavni ili čak isključivi cilj eksplikacije teksta; prema
uobičajenoj predrasudi značenje teksta = ono što je autor teksta htio reći

- glavna prednost poistovjećivanja značenja s namjerom = dokidanje problema književne interpretacije:

ako se zna (ili se može doznati) što je autor htio reći, tekst nije potrebno tumačiti  objašnjenje
namjerom književnu kritiku čini beskorisnom (o tome sanjala književna povijest!), a suvišnom postaje i
sama teorija – ako je značenje intencionalno, objektivno, povijesno, nema potrebe za kritikom pa ni za
kritikom kritike da se prikloni nekoj kritici

- namjera, a osobito autor, bili su povlašteno poprište sukoba između starih (književne povijesti) i
modernih (nove kritike) 60-ih godina (Foucault - Što je autor?, Barthes - Smrt autora)  spor o
književnosti i o tekstu usredotočio se oko autora, a autorov se udio mogao sažeti u karikaturu  svi se
tradicionalni književni pojmovi mogu privesti pojmu autorske namjere ili se iz njega izvode

- polazište nove kritike: autor nije nitko drugo do sam građanin, utjelovljenje srži kapitalističke
ideologije  Barthes kaže da se objašnjenje nekog djela uvijek traži u muškarcu ili ženi koji su ga
proizveli kao da je djelo ispovijest i ne služi drugome do povjeravanju (smatra da se oko autora
organiziraju priručnici književne povijesti i cijela nastava književnosti)  Barthes autora (kao
proizvodno i eksplikativno načelo književnosti) nadomješta jezikom koji je neosoban i anoniman, a da
se on smatra isključivom građom književnosti zahtijevali su još Mallarmé, Valéry, Proust, nadrealisti te
lingvistika

- u usporedbi između autora i zamjenice prvog lica prepoznaju se razmišljanja Émilea Benvenistea o
naravi zamjenica, koja su veoma utjecala na novu kritiku  po njemu autor prednju stranu pozornice
ustupa pismu, tekstu ili onome tko piše i tko nikad nije ništa drugo do „subjekt“ u gramatičkom ili
lingvističkom smislu, papirnato biće, a ne „osoba“ u psihološkom smislu  on je subjekt iskazivanja
koji prije svojeg iskazivanja ne postoji, nego nastaje zajedno s njim, sada i ovdje  dakle, pismo ne
može „predstavljati“,“oslikavati“ bilo što što bi prethodilo njegovu iskazivanju i ono nema podrijetla
(kao što ga nema ni jezik)

- eksplikacija nestaje zajedno s autorom jer nema jedinstvenog, izvornog značenja u temelju teksta

- i posljednja se karika novog sustava izvodi iz smrti autora  čitatelj je, a ne autor, mjesto gdje nastaje
jedinstvo teksta, na svojem odredištu umjesto na izvorištu; ali čitatelj nije osobniji od razvlaštenog
autora, već se i on postovjećuje s funkcijom: on je „onaj netko koji sadrži na jednom mjestu sve tragove
od kojih se pisani tekst sastoji“

- teorija se poklapa s kritikom ideologije: pismo ili tekst „oslobađa nešto što bismo mogli nazvati
antiteološkom djelatnošću koja je revolucionarna jer je odbijanje određivanja značenja ujedno i
odbijanje Boga i njegovih hipostaza - razuma, znanosti, zakona“

- 1968. godina: svrgnuće autora (označava prijelaz iz sustavnog strukturalizma u dekonstrukcijski

poststrukturalizam) odgovara proljetnoj pobuni protiv autoriteta, a da bi se pogubio autor, trebalo ga je
poistovjetiti s građanskim pojedincem, s psihološkom osobom (Barthes je te godine napisao Smrt
autora) i tako pitanje autora svesti na pitanje objašnjenja teksta životom i biografijom (takvo suženje ne
pokriva cijeli probjem namjere niti ga rješava!)

2
- Foucault „funkciju autor“ definira kao povijesnu i ideološku konstrukciju, psihologiziranu projekciju
načina na koji se postupa s tekstom  smrt autora za sobom povlači i polisemiju teksta, promaknuće
čitatelja i (dotad nepoznatu) slobodu komentara, no kako izostaje prava refleksija o naravi odnosa
između namjere i tumačenja - nije li posrijedi čitatelj kao zamjenski autor?  autor uvijek postoji (ako
to više nije Cervantes, onda je Pierre Menard)

- autora je teško odložiti kao sporedno pomagalo  s druge strane autorske namjere postoji namjera 
ako je i moguće da je autor moderna pojava/tvorevina, problem autorske namjere ne nastaje u doba
racionalizma, empirizma i kapitalizma, već je star, oduvijek se postavljao i nije ga jednostavno riješiti

- u toposu smrti autora brka se autor u biografskom ili sociološkom smislu (u smislu mjesta u
povijesnom kanonu) i autor u hermeneutičkom smislu svoje namjere ili intencionalnosti kao kriterija
tumačenja (Foucaultova „funkcija autor“)

„Voluntas“ i „actio“

- danas se teži razmišljanje o namjeri svesti na tezu o dualizmu misli i jezika koja je dugo prevladavala u
zapadnoj filozofiji (dualistička teza ide u prilog intencionalizmu, ali pitanje namjere ne rješava ni
suvremeno prokazivanje dualizma)
- Platon: pismo je udaljeno od govora kao što je govor (logos) udaljen od misli (dianoia); Aristotel:
odijeljenost priče (mythos) i njezina izraza (lexis)  cijela retorička tradicija razlučuje inventio (potraga
za zamislima) i elocutio (pretakanje zamisli u riječi)
- klasična retorika (kojom su se izvorno bavili pravnici) razlučuje namjeru i djelovanje  redovito
brkamo dva odijeljena hermeneutička načela na kojima se temeljila interpretatio scripti, načela koja je
hermeneutika preuzela od retoričke tradicije: juridičko (pravno) i stilističko
- prema Ciceronu i Kvintilijanu, retori koji su morali objašnjavati pisane tekstove oslanjali su se na
razliku između intentio i actio ili voluntas i scriptum, u pogledu osobite djelatnosti kakva je pismo, no
da bi riješili tu razliku pravnog podrijetla često su posezali za stilističkom metodom i u tekstovima tražili
dvoznačnosti koje su im omogućavale da sa scriptum prijeđu na voluntas (dvoznačnosti su se tumačile
kao naznake da se voluntas razlikuje od scriptum)  autor kao namjera i autor kao stil time su se često
brkali, a pravnu je distinkciju (voluntas i scriptum) zastrla stilistička distinkcija = pravo značenje i
preneseno značenje
- sv. Augustin ponovno navodi razliku pravnog tipa između onoga što znače riječi koje autor
upotrebljava da bi izrazio namjeru (tj. semantičkog značenja) i onoga što autor hoće reći
upotrebljavajući te riječi (tj. dianoetičke namjere)  u distinkciji između lingvističkog aspekta i
psihološkog aspekta komunikacije on se priklanja namjeri, smatrajući da voluntas nekog autora ima
povlašten položaj u opreci prema onome što je scriptum teksta
- sv. Augustin prokazuje interpretativnu zabludu po kojoj scriptum ima prednost pred voluntas, pri čemu
je njihov odnos analogan odnosu duše (animus) ili duha (spiritus) i tijela u kojem su zatočeni  kod
njega odluka da značenje hermeneutički ovisi o namjeri nije poseban slučaj etike koja bi tijelo i put
podređivala duhu i duši  on se opredjeljuje za duhovno čitanje teksta nasuprot putenom ili tjelesnom
pa tijelo poistovjećuje s doslovnošću teksta, a puteno čitanje s doslovnim čitanjem (no jednako kao što
tijelo zaslužuje poštovanje, i doslovnost teksta mora se očuvati - ne zbog sebe same, nego kao polazište
duhovnoga tumačenja)
- distinkcija između tumačenja prema puti i tumačenja prema duhu javlja se i kod sv. Pavla i ona nije
stilističkog, već pravnog podrijetla (kao u retoričkoj tradiciji)  distinkcija između slova i duha kod sv.
3
Pavla (ili tjelesnog i duhovnog tumačenja sv. Augustina) načelno je kršćanska transpozicija distinkcija
između djelovanja i namjere koja potječe iz juridičke retorike
- sv. Augustin, zbog primjene stilističke metode kako bi razabrao namjeru teksta, mnoštvo je sljedbenika
naveo da brkaju duhovno tumačenje (pravnog tipa) koje duh traži ispod doslovnosti i figurativno
tumačenje (stilističkog tipa) koje preneseno značenje traži uz pravo značenje  no sv. Augustin jedan
tip tumačenja ne svodi na drugi i nikad duhovno tumačenje ne poistovjećuje s figurativnim tumačenjem,
tj. ne brka pravnu distinkciju između slova i duha (scriptum i voluntas, actio i intentio) sa stilističkom
distinkcijom između doslovnog značenja (significatio propria) i prenesenog značenja (significatio
translata)
- pravnu (hermeneutičku) distinkciju i stilističku (semantičku) distinkciju brkamo mi jer izraz doslovno
značenje upotrebljavamo dvoznačno (tjelesno značenje u opreci prema duhovnom te ujedno i pravo
značenje u opreci prema prenesenom)
- retorička tradicija 2 glavne teškoće u tumačenju tekstova pripisuje raskoraku između teksta i
autorove namjere te dvoznačnosti (nejasnoći izraza; neovisno o tome je li namjerna)
- problem psihološke namjere (slovo naprama duhu) izrazitije potječe iz prvog djela retorike - inventio
(potraga za zamislima), dok problem semantičke nejasnoće (doslovno značenje naprama prenesenom
značenju) izrazitije potječe iz trećeg djela retorike - elocutio (pretakanje zamisli u riječi)

Alegorija i filologija

- alegorijsko tumačenje nastoji razumjeti skrivenu namjeru teksta odgonetavajući njegove figure 
rasprave o retorici (od Cicerona do Kvintilijana) nikad ju nisu znale točno smjestiti  budući da je
istodobno figura misli i trop (ali trop koji se sastoji od više riječi; uobičajeno: produljena metafora),
dvoznačna je, kao da pluta između prvog dijela retorike (inventio) upućujući na pitanje namjere i trećeg
dijela (elocutio) upućujući na problem stila

- alegorija počiva na preklapanju dvaju teorijski razlučenih parova (i dvaju interpretativnih načela) od
kojih je jedan juridički, a drugi stilistički

- u tradicionalnom hermeneutičkom smislu alegorija je metoda tumačenja tekstova, sredstvo kojim

se tekst može i dalje tumačiti pošto se odvojio od svojeg izvornog konteksta i kad namjera njegova
autora više nije prepoznatljiva, ako je uopće i ikada bila  u Grka se ona nazivala hyponoia, kao
skriveno značenje kakvo se otkrilo u Homera kako bi se pridao prihvatljiv smisao onome što je postalo
strano te kako bi se našla isprika za sablasno ponašanje bogova

- alegorija izmišlja drugo, kozmološko, psihomahijsko, prihvatljivo značenje ispod doslovnosti teksta:
izmiruje stilističku distinkciju i juridičku distinkciju  ona je egzegetski model koji služi za
aktualizaciju teksta od kojeg nas dijele vrijeme ili običaji  ponovno ga posvajamo pridajući mu
drugo značenje (skriveno, duhovno, preneseno) koje nam odgovara danas  pravilo alegorijskog
tumačenja nije izvorna namjera, nego decorum (doličnost u sadašnjosti)

- alegorija je anakrono tumačenje prošlosti, čitanje staroga po obrascu novoga, hermenetučki čin
posvajanja: staru namjeru nadomješta namjerom čitatelja  alegorija je svemoćno sredstvo da se
novo značenje uvede u stari tekst

- i dalje je nezaobilazno pitanje namjere (F. Rabelais - da bi sa sebe skinuo odgovornost i zanijekao
svoju namjeru, navodi da će oni koji u Gargantui odgonetnu alegorije za to moći kriviti jedino same
4
sebe; Montaigne - „samodovoljni čitatelj“ koji u Esejima nalazi više značenja nego što je pisac svjestan
da je u njih uložio)

- Spinoza, otac filologije, u spisu Tractatus theologico-politicus (1670.) zatražio da se Biblija čita kao
povijesni dokument, tj. da se značenje teksta određuje isključivo u odnosu prema kontekstu u kojem je
bio napisan  razumijevanje u terminima namjere u prvom je redu kontekstualno ili povijesno 
pitanje namjere i pitanje konteksta već se tada dosta preklapaju  pobjeda nad načinima kršćanskog i
srednjovjekovnog tumačenja u 18. st. (prosvjetiteljstvo) predstavlja povratak na juridički pragmatizam
stare retorike  anakronični alegorizam izgnan

- od Spinoze filologija primijenjena na svete tekstove (a zatim i na sve ostale) nastoji suzbiti egzegetski
anakronizam, podržati prevagu razuma nasuprot autoritetu i tradiciji  prema dobroj filologiji,
kršćanska je alegorija antičkih autora nezakonita što otvara put povijesnome tumačenju

Filologija i hermeneutika

- hermeneutika – umijeće tumačenja tekstova, stara pomoćna disciplina teologije koja se dotad
primjenivala na svete tekstove, tijekom 19. stoljeća postala znanost tumačenja svih tekstova, pa i sam
temelj filologije i proučavanja književnosti

- F. Schleiermacher krajem 18. st. udario temelje filološkoj hermeneutici  prema njemu umjetnička i
književna tradicija postale su strane svom izvornom značenju  hermeneutici kao cilj zadaje da
ponovno uspostavlja prvotno značenje djela, jer se književnost, kao i umjetnost uopće, otuđila od
svoga iskonskog svijeta  umjetničko djelo dio svoje razumljivosti ima iz svog izvornog određenja pa
umjetničko djelo otrgnuto od svog izvornog sklopa gubi od svoga značenja  prema toj romantičkoj i
historičkoj doktrini, pravo značenje djela je značenje koje je ono imalo od nastanka: razumjeti ga
znači ograničiti alegorijske anakronizme i povratiti taj nastanak

- Schleiermacherova misao predstavlja najtvrđi filološki (ili antiteorijski) stav koji značenje djela strogo
poistovjećuje s uvjetima kojima je ono odgovaralo kad je nastalo, a njegovo razumijevanje s
rekonstrukcijom njegove izvorne proizvodnje  prema tom načelu povijest može i mora ponovno
uspostaviti izvorni kontekst; rekonstrukcija autorske namjere nužan je i dovoljan uvjet koji određuje
značenje djela  sa stajališta filologa, tekst ne može poslije značiti ono što nije značio izvorno  zato
povijesna lingvistika zauzima središte filološkog posla (treba jednoznačno odrediti jezik zajednički
autoru i njegovoj prvoj publici)

- srednjovjekovni tumači nisu naivni, i oni su kao Rabelais znali da Homer, Vergilije i Ovidije nisu bili
kršćani te da im namjera nije bila da proizvedu ili nagovijeste kršćanska značenja, no ipak su postavljali
hipotezu o namjeri koja nadilazi namjeru pojedinačnog autora i nisu pretpostavljali da se u tekstu sve
mora objasniti isključivo povijesnim kontekstom koji je zajednički autoru i njegovim prvim čitateljima
 stoga je alegorijsko načelo moćnije od filološkog načela koje, pridajući apsolutnu prednost
izvornome kontekstu, zapravo poriče da tekst znači ono što se u njemu pročitalo, tj. ono što je značio
tijekom povijesti  u ime povijesti, i to paradoksalno, filologija niječe povijest i očevidnu činjenicu da
tekst može značiti ono što je značio

- tu će polazišnu pretpostavku filologije (pravilo, etički izbor, a ne nužno zaključivanjem izvedenu

postavku) razbiti hermeneutičko kretanje  kako je moguće rekonstruirati izvornu namjeru? -

5
Schleiermacher opisao metodu suosjećanja ili divinacije koja je poslije nazvana hermeneutičkim
krugom – našavši se pred tekstom, tumač najprije iznosi hipotezu o njegovu značenju u cjelini, zatim
potanko analizira dijelove, a onda se vrati preinačenom razumijevanju cjeline (ne možemo spoznati
cjelinu, a da ne spoznamo dijelove i obrnuto)  hipoteza problematična: nisu svi tekstovi povezani 
filološka metoda postulira da hermeneutički krug može prenositi povijesni raskorak između sadašnjosti
(tumača) i prošlosti (teksta)

- nakon Schleiermachera Wilhelm Dilthey snizit će filološki zahtjev za iscrpnošću, suprotstavljajući

eksplikaciji (objašnjenju), koja jedina može dosegnuti znanstvenu metodu kakva se primjenjuje na
pojave u prirodi, razumijevanje, koje će biti skromniji cilj hermeneutike ljudskog iskustva  tekst se
može razumjeti, ali se ne može objasniti nekom namjerom

- M. Heidegger: naše predrazumijevanje priječi nam da umaknemo svojoj povijesnoj smještenosti da

bismo razumjeli drugoga  njegova se fenomenologija temelji još na hermeneutičkom načelu
cirkularnosti i predrazumijevanja (prethodnog poimanja značenja), ali argument prema kojem naša
povijesna uvjetovanost kao predrasuda upravlja svakim iskustvom implicira da je rekonstrukcija
prošlosti postala nemoguća

- H. G. Gadamer nastavlja razmatrati tradicionalna pitanja hermeneutike nekon Schleiermachera  što

je značenje teksta? koliko je za značenje teksta mjerodavna autorska namjera? mogu li se razumjeti
tekstovi koji su nam povijesno ili kulturno strani? ovisi li svako razumijevanje o našoj povijesnoj
situaciji?  nema prvenstva prvotne recepcije („što je autor htio reći“)  prema Gadameru, smisao
teksta nikada ne iscrpljuju namjere njegova autora; kad tekst prijeđe iz jednog povijesnog ili kulturnog
konteksta u drugi, pridaju mu se novi smislovi, koje nisu predvidjeli ni autor ni novi čitatelji; svako je
tumačenje kontekstualno, ovisno o kriterijima koji se odnose na kontekst u kojem se odvija, a pritom
se tekst može spoznati i razumijeti jedino sam po sebi

- nakon Heideggera prekinulo se s hermeneutikom kakva je vrijedila od Schleiermachera nadalje  otad

se svako tumačenje poima kao dijalog između prošlosti i sadašnjosti ili kao dijalektika pitanja i
odgovora  vremensku udaljenost između tumača i teksta više ne treba premostiti ni da bi se
objašnjavalo, već se ona naziva stapanjem obzora te postaje neizbježno i produktivno obilježje
tumačenja: kao čin, tumačenje tumača navodi da uvidi kako su njegove zamisli prethodile tumačenju te s
druge strane čuva prošlost u sadašnjosti  odgovor koji pruža tekst ovisi o pitanju koje mu postavljamo
sa svog povijesnog stajališta, ali i o našoj sposobnosti da rekonstruiramo pitanje na koje tekst odgovara,
jer tekst vodi dijalog i sa svojom poviješću

- J. Derrida - namjera ne iscrpljuje tekst i tekst joj nije jednakovrijedan (pa se ne može svesti na značenje
koje ima za autora i njegove suvremenike, nego mora još uključiti povijest načina na koji su ga kritički
čitali svi čitatelji svih vremena, svoju prošlu, sadašnju i buduću recepciju)

Namjera i svijest

- pitanje odnosa između teksta i njegova autora ne svodi se na pitanja autobiografije, njezine pretjerane
uloge u tradicionalnoj književnoj povijesti  teza o smrti autora kao povijesne i ideološke funkcije
zastire teži iproblem: problem autorske namjere (namjera važnija od autora)

6
- Georges Poulet i ženevska škola  kritika svijesti (iz koncepcije književnosti odstranjuje se biografski
autor, a da se pritom ne dovede u pitanje uobičajena predrasuda prema kojoj je namjera neizostavni
preduvjet svakog tumačenja)  taj pristup od kritičara zahtijeva empatiju i identifikaciju kako bi
razumio djelo (tj. pošao ususret drugome, autoru, putem njegova djela - kao prema dubinskoj svijesti)

- sa stajališta dohvaćanja svjesnog čina koji predstavlja pismo kao izraz htijenja da se nešto kaže, svaki
dokument može biti jednako važan kao pjesma ili roman  ta vrsta kritike obično zapostavlja povijesni
kontekst u korist imanentna čitanja koje u tekstu vidi aktualizaciju autorove svijesti, a ta svijest više
nema nikakve veze s biografijom ni s refleksivnom ili unaprijed smišljenom namjerom, nego odgovara
dubinskim strukturama viđenja svijeta, svijesti o sebi i preko te svijesti o sebi svijesti o svijetu ili pak
namjeri na djelu  autor preživljava makar i kao „neodređena misao“ (Poulet)

- povratak tekstu kakav je zahtijevala nova kritika često je bio samo povratak autora kao „stvaralačkog
projekta“ ili „neodređene misli“  polemika Barthesa (podsvjesno i nesvjesno koja djeluju kao
imanentna namjera) i R. Picarda (jasna i prisebna namjera)

- Barthes: pisac je onaj kome jezik predstavlja problem, onaj tko iskušava njegovu dubinu, a ne
instrumentalnost ili ljepotu  književnost je otad pluralna, nesvodljiva na namjeru, čime se odstranjuje
autor  dok je Gadamer razumijevanje predstavljao kao stapanje obzora između sadašnjosti i prošlosti,
za Barthesa djelo od njegova podrijetla razdvaja apsolutan rez  ništa više nije preostalo od
hermeneutičkoga kruga ni od dijaloga pitanja i odgovora; tekst je zatočenik svoje recepcije sada i ovdje
 iz strukturalizma prešli smo u poststrukturalizam (u dekonstrukciju)

- Stanley Fish - suprotno objektivizmu (koji zagovara inherentno i permanentno značenje djela) tvrdi da
tekst ima onoliko značenja koliko ima čitatelja te nema načina da se ustanovi valjanost (ni nevaljanost)
tumačenja  čitatelj otad zamjenjuje autora kao kriterij tumačenja

Metoda usporednih ulomaka

- čak i pristaše smrti autora nikad nisu prestali govoriti, npr. o ironiji ili o satiri premda te kategorije
imaju smisla samo u vezi s namjerom da se kaže jedno kako bi se shvatilo nešto drugo: upravo takvu
namjeru htio osuditi Rabelais zadirkujući svog čitatelja u proslovu Gargantue

- na isti način običaj da se poseže za metodom usporednih ulomaka (koja je, da bi rasvijetlila nejasan
ulomak teksta, sklona drugi ulomak istog autora pretpostavljati ulomku drugog autora) za većinu
skeptika svjedoči o ustrajnosti stanovite vjere u autorsku namjeru  najopćenitija i najmanje
osporavana metoda  kad nam ulomak teksta zadaje problem svojom teškoćom, nejasnoćom ili
dvoznačnošću, u istome tekstu ili u drugom tekstu tražimo usporedan ulomak kako bismo rasvijetlili
značenje zagonetnog ulomka  izlučivanje razlika na podlozi ponavljanja  metoda omogućuje da od
posebnosti, pojedinačnosti, naoko nevidljive jedinstvenosti djela prijeđemo na mnoštveno te odatle u
sinkroniju i dijakroniju  vrlo je stara jer čitati, a nadasve čitati ponovno, znači uspoređivati

- svaka se alegorija mora moći provjeriti usporednim ulomkom koji se može tumačiti doslovno  tu se
ponovno postavlja Augustinov zahtjev koji nije želio da se tumači duhovno ako to nije nužnno, no ako je
tekst nejasan, ako doslovno ne znači ništa, pogrešno ili prekomjerno tumačenje ograničava se
spomenutim pravilom

7
- u 18. st. (kad je nastala filologija) G. F. Meier jedan je od prvih koji je formalizirao hermeneutičku
funkciju usporednih ulomaka: usporedni ulomci dijelovi su diskursa koji imaju sličnosti s tekstom u
pogledu riječi ili u pogledu značenja i smisla ili oboje; prvi proizvode verbalni paralelizam, drugi
paralelizam stvari, a treći mješoviti paralelizam  paralelizam riječi i paralelizam stvari u tekstu se
suprostavljaju kao homonimija i sinonimija u jeziku

- verbalni paralelizam opisuje istovjetnost riječi u različitim kontekstima: namjena mu je da uspostavi

kazala i konkordacije; on je pokazatelj, vjerojatnost, ali ne i dokaz: riječ nema nužno isto značenje u
dvama usporednim ulomcima (npr. svako „kazalo osobnih imena“ bilježi paralelizme riječi, ali i
paralelizme stvari: mora uključiti kontekste u kojima se te osobe ne označavaju samo svojim vlastitim
imenom nego opisnim ili denotativnim perifrazama - to je primjer paralelizma stvari)  paralelizam
stvari kao da ponovno u filologiju uvodi alegoriju

- J. M. Chladenius razlikuje i paralelizam namjere i paralelizam veze među riječima:

a) paralelizam namjere od paralelizma stvari razlikuje se kao ono što hoće reći autor od onoga što
kaže tekst ili kao intentio od actio, voluntas od scriptum  paralelizam namjere paralelizam je
duha o koji se doslovnost ne može ogriješiti
b) paralelizam veze označava istovjetnost konstrukcije ili formalno ponavljanje: to je uzorak, motiv

„Straight from the horse's mouth“

- kakve god predrasude gajili u korist autora ili protiv njega, kritičari su skloniji služiti se ulomkom
istoga autora da bi razjasnili nerazumljiv ulomak teksta  radije se poseže za drugim ulomkom istoga
teksta, a ako ga nema, ulomkom drugoga teksta istog autora, ili naposljetku ulomkog teksta drugoga
autora  o tom redoslijedu prednosti postoji konsenzus

- kad treba rasvijetliti značenje nejasne riječi, usporedan ulomak istog autora uvijek ima veću težinu
nego ulomak drugog autora: metoda usporednih ulomaka implicitno se obraća autorskoj namjeri (ako ne
kao hotimičnoj nakani i prethodnoj promišljenosti, onda barem kao strukturi, sustavu, namjeri na djelu)
 ako se prosuđuje da autorska namjera nije mjerodavna da bi se odlučilo o značenju teksta, nije posve
razvidno kako obrazložiti činjenicu da se prednost obično daje tekstu istoga autora  čak i kritičari koji
su najsuzdržaniji spram autorske namjere kao kriterija tumačenja, ne libe se prispodobiti usporedne
ulomke da bi objasnili tekst kojim se bave

- usporedni ulomak drugog autora iz istog razdoblja uvijek ima više težine nego usporedni ulomak
autora iz drugog razdoblja  kad se prednost daje ulomku istog autora, posrijedi bi bio poseban slučaj
običaja da se prednost daje ulomku suvremenog teksta: nema suvremenijeg suvremenika nego je pjesnik
osobno, straight from the horse's mouth („iz prve ruke“)

- autor kao horse's mouth: metoda usporednih ulomaka ne bi prizivala autora kao namjeru, nego kao
književni palimpsest  najpouzdaniji svjedok o autoru nije nitko drugi do sam autor

- prednost se radije daje vremenski udaljenijem drugom tekstu istog autora nego vremenski bližem
tekstu drugog autora: postavlja se hipoteza da tekstove nekog autora tijekom vremena povezuje
minimalna dosljednost  bez hipoteze o minimalnoj dosljednosti usporedni ulomak istoga autora
nedvojbeno može učvrstiti tumačenje kao da je posrijedi usporedni ulomak drugog autora, ali izostanak
usporednog ulomka teško može oslabiti drugo tumačenje
8
Namjera ili dosljednost

- metoda usporednih ulomaka ne pretpostavlja samo da je autorska namjera mjerodavna za tumačenje

tekstova (prednost se daje autorovom usporednom ulomku pred usporednim ulomkom drugog autora)
nego i da je autorska namjera dosljedna  hipoteza o namjeri je hipoteza o dosljednosti, a ona
opravdava prispodobe, tj. uspostavlja određenu vjerojatnost za koju bi one bili dostatni pokazatelji 
ako se ne pretpostavi dosljednost u tekstu (tj. namjera), paralelizam je odviše krhak pokazatelj,
neizvjesna podudarnost: ne možemo se osloniti na vjerojatnost da ista riječ ima isto značenje kad se
pojavi na dvama različitim mjestima

- Chladenius pomišljao na problem koji izaziva mogućnost da dva usporedna ulomka istoga autora budu
proturječna (nemamo pravo skupa razmatrati usporedne ulomke nekog autora, a da pritom ne pravimo
razliku, nego samo one koje je onaj tko sastavlja tekst napisao ne promijenivši mišljenje)  paralelizam
između dvaju ulomaka bit će mjerodavan ako i samo oni upućuju na dosljednu namjeru  Montaigne:
„sadašnji ja i ja za neko vrijeme zapravo smo dvojica“  ako se autor premišlja i nedosljedan je,
verbalni paralelizmi postaju vrlo neizvjesni, no ipak se ne prestajemo služiti metodom usporednih
ulomaka da bismo stekli bolji uvid

- ta metoda pretpostavlja dosljednu povezanost ili, ako je nema, proturječnost  no što ako nije ni jedno
ni drugo?  dosljednost i/ili proturječje implicitno obilježavaju tekst koji je proizveo čovjek, u opreci
nprama tekstu koji bi sastavili majmun, vododerina ili stroj  tekst koji je nastao na taj način nastojat će
se objasniti, ne razumjeti

- osim prolaska vremena, Chladenius je razmatrao još dvije zapreke koje narušavaju valjanost metode
usporednih ulomaka: vrste i trope  govori o generičkoj opsjeni (od književnog djela ne očekuje se da
bude dosljedno na isti način kao filozofska rasprava)  usporednom ulomku koji bi pripadao autorovu
svjedočanstvu (u pismima, razgovorima, uspomenama, tj. u drugim vrstama) ne pridaje se pretežita
objasnidbena vrijednost u odnosu prema djelu

- govori i o metaforičkoj opsjeni (zabluda koja navodi na pogrešan zaključak da bi se riječ, ako se na
nekom mjestu uzima u prenesenom značenju, na isti način morala razumijevati i u drugom odlomku) 
posrijedi je stranputica koja vodi u prekomjerno tumačenje ili u obratno značenje

- hipoteza o namjeri ili o dosljednosti ne isključuje iznimke, osebujnosti, hapax legomenon 

usporednim se ulomcima služimo i da bismo obezvrijedili prekomjerna tumačenja, a hapax (jednokratno
upotrijebljen izraz) je poseban slučaj usporednih ulomaka kad nema usporednog ulomka na kojeg bi se
ukazalo

- posezati za metodom usporenih ulomaka nužno znači prihvatiti pretpostavku o intencionalnosti, tj. o
dosljednosti, pri čemu namjera ne znači hotimičnost, nago namjeru na djelu  stoga metoda
usporednih ulomaka ostaje eminentno sredstvo kritike svijesti, tematske kritike ili psihokritike: na
temelju usporednih ulomaka izabire se latentna, dubinska, podsvjesna ili nesvjesna mreža

- Barthes - osuda paralelizma (kako u istog autora tako i u suvremenika) podržava izbor strogo linearnog
čitanja, bez povratka unatrag  odbacivanje metode usporednih ulomaka

- ipak, nijedan kritičar ne odustaje od metode usporednih ulomaka koja uključuje običaj da se nejasan
ulomak razjašnjava tako da se ulomku istog autora daje prenost pred ulomkom drugog autora: dakle,
nijedan kritičar ne odustaje od minimalne hipoteze o autorskoj namjeri, kao tekstualnoj

9
dosljednosti ili proturječju koje se razrješuje na nekoj drugoj razini dosljednosti  ta je dosljednost
dosljednost potpisa, tj. kao mreža malih razlikovnih obilježja, sustav simptomatičnih pojedinosti
(ponavljanja, razlika, paralelizama) koji omogućuje da se djelo identificira ili se nekome pripiše

Dva argumenta protiv namjere

- i najzagriženiji prokazivači autora i dalje pretpostavljaju da u svakom književnom tekstu postoji

intencionalnost (ili barem dosljednost djela ili teksta) zbog koje s tekstom postupaju kao da je proizvod
slučaja  mogu se suprostaviti dva krajnja polemička stava o tumačenju – intencionalistički i
protuintencionalistički (kao u prepirci između Picarda i Barthesa):

1. u tekstu je potrebno i dovoljno tražiti što je htio reći autor, njegovu „jasnu u prisebnu
namjeru“, kako je rekao Picard  to je jedini kriterij valjanosti tumačenja
2. u tekstu uvijek nalazimo jedino to što (nam) on kaže, neovisno o namjerama svoga autora
 nema kriterija valjanosti tumačenja

 namjera je doista jedini pojmljivi kriterij valjanosti tumačenja, ali ne pistovjećuje se s „jasnom i
prisebnom“ hotimičnošću  u tom će se slučaju iznesena alternativa moći opisati ovako:

1. u tekstu se može tražiti što on kaže s obzirom na njemu svojstveni izvorni (jezični, povijesni,
kulturni) kontekst
2. u tekstu se može tražiti što on kaže s obzirom na kontekst koji je suvremen čitatelju

 te se dvije teze međusobno ne isključuju, nego se dopunjuju  privode nas u oblik hermeneutičkog
kruga koji povezuje predrazumijevanje i razumijevanje te postuliraju da se drugo ne može potpuno
proniknuti, ali barem se može malo razumjeti

- postoje 2 reda uobičajenih argumenata protiv autorske namjere kao kriterija valjanosti tumačenja:

1. autorska namjera nije mjerodavna  kad netko piše tekst svavako mu je namjera da nešto
izrazi, hoće nešto reći riječima koje piše, no odnos između slijeda napisanih riječi i onoga što je
autor tim slijedom htio reći, između značenja djela i onoga što je autor djelom htio izraziti,
nipošto nije siguran  premda se mogu poklapati, nema nužne logičke jednadžbe između
značenja djela i autorove namjere  ne samo da je autorovu namjeru teško iznova uspostaviti,
nego ona najčešće nije mjerodavna za tumačenje teksta
 dvije stvari spojile se u jednu:
1) autor je svoje namjere ostvario neuspješno pa se značenje djela s njima ne poklapa
i tada je njegovo svjedočanstvo nevažno jer neće reći ništa o značenju djela, nego
samo iskazati što je hio da ono kaže
2) autor je u svojim namjerama uspio pa se značenje djela poklapa s namjerama
autora, no ako djelo znači ono što je on htio da znači, njegovo mu svjedočanstvo
neće ničim pridonijeti
 jedina namjera koja je važna u autora jest namjera da napiše književno djelo, a sama
pjesma dovoljna je da se prosudi je li autor u toj namjeri uspio
 ukratko: iako nema razloga da se lišavamo svjedočanstva o namjeri, treba nastojati da se
tekst ne zamijeni namjerom jer značenje djela nije nužno istovjetno autorovoj namjeri 

10
 dolazimo u napast da odbacimo svako vanjsko (privatno) svjedočanstvo i istraživanje
ograničimo na unutarnje (tekstualno) očitovanje
 između svjedočanstva o namjeri i očitovanja teksta postoje druge obavijesti koje su na
razmeđi teksta i konteksta kao jezik teksta (značenje riječi za autora i njegovu sredinu) 
obavijesti tog tipa mogu se promatrati kao da pripadaju povijesti jezika pa ih obično
prihvaćaju protuintencionalisti koji se i dalje služe metodom usporednih ulomaka  oni
se obraćaju tekstu nasuprot autorovu životu, njegovim vjerovanjima, vrijednostima,
mislima, ali ne nasuprot jezičnim konvencijama  u većini slučajeva osim samoga djela
nema drugog očitovanja kojim bi se rekonstruirala autorova namjera; ako postoje druga
svjedočanstva, ona ne obvezuju modernoga tumača (treba ih krititzirati kao i svako
svjedočanstvo)
 i intencionalisti se radije oslanjaju na tekstualna obilježja koja su sa značenjem povezana
izravno, nego na biografske činjenice koje su sa značenjem povezane neizravno,
posredovanjem autorove namjere; ipak, ne poriču da biografskim činjenicama ide u prilog
određena vjerojatnost pa ponekad mogu barem potkrijepiti tumačenje
 protuintencionalizam strukturalista i poststrukturalista radikalniji je od prethodnog
razboritog stava jer je ishodio iz zamisli o samodostatnosti jezika prema de Saussureu 
ne treba se čuvati samo pretjeranog intencionalizma (jer za njih značenje ne određuje
namjere, nego sustav jezika)  isključenje autora polazište je tumačenja  u krajnjem
izvodu sam se tekst poistovjećuje sa stanovitim jezikom kao sustavom (langue), a ne s
govorom (parole) ili diskursom; drži se iskazom, a ne iskazivanjem: izvan konteksta ništa
ne omogućuje da se uklone dvoznačnosti iskaza  govorni činovi izjednačuju se s
tipovima iskaza, apstrahirajući njihove posebne upotrebe  shvaćen kao jezik, tekst
više nije ničiji govor

2. djelo nadživljuje autorsku namjeru  naglasak na autorskoj namjeri neraskidivo je vezan uz

projekt filologije da provede povijesnu rekonstrukciju  prigovor: značenje djela ne iscrpljuje
se namjerom niti joj je jednakovrijedno
 ukupno značenje djela ne može se jednostavno odrediti kao ono što ono znači za autora i
njegove suvremenike (prvotnu recepciju), nego se prije mora opisati kao proizvod
akumulacije, povijesti načina na koji su ga čitatelji tumačili do danas  historizam to
smatra nemjerodavnim i zahtijeva povratak izvoru, no književnom je tekstu (za razliku od
povijesnog dokumenta) svojstveno da izmiče svojem izvornom kontekstu, da se nakon
njega i dalje čita, da traje
 paradoks: intencionalizam taj tekst privodi u područje ne-književnosti, niječe proces koji
ga je pretvorio u književni tekst (sposobnost da nadživi kontekst)
 problem: ako je značenje teksta zbroj njegovih tumačenja u povijesti, prema kojem će se
kriteriju valjano tumačenje odijeliti od pogrešnoga? može li se održati pojam valjanosti?

- oba protuintenacionalna argumenta (nemjerodavnost namjere, sposobnost djela da nadživi

kontekst) izvode se iz iste premise: oba stavljaju naglasak na razliku između pisma i govora, a pisani se
tekst opisuje kao dvostruko udaljen od misli  pisani tekst nadživljuje svoje iskazivanje i priječi
komunikaciji da ga dotjeruje, a živa riječ to dopušta  povezujući dva protuintenacionalistička
argumenta, Gadamer je istaknuo da pisani tekst postaje eminentan predmet hermeneutike zato što se
njegova recepcija osamostaljuje naprama pošiljateljskom činu

11
- namjera, kriterij koji je prihvatljiv za govor i usmenu komunikaciju, postaje odviše normativan i
nerealističan koncept u pogledu književnosti ili pisane predaje uopće  kad je posrijedi govor u
komunikaciji, dvoznačnosti se uklanjaju (Ricoeur)

- Gadamer i Ricoeur upozoravaju nas da ne propitujemo isključivo što je htio reći autor i potiču da
podjednako istražujemo što hoće reći tekst

Povratak namjeri

- kad proučavatelji književnosti pobijaju mjerodavnost autorske namjere, ona se obično ne definira
dobro: je li to autorova biografija, njegov naum, projekt ili su to značenja na koja autor nije pomišljao,
ali na koja bi rado pristao kad bi mu ih podastro dostatan čitatelj?  književnost pokriva vrlo
nepostojane stupnjeve namjere pa je stoga i Chladenius primijetio da pouzdanost metode usporednih
ulomaka ovisi o vrsti te da se s književnim djelom i filozofskom raspravom ne smije postupati na isti
način sa stajališta namjere

- propitivanje autorske namjere najčešće se svodi na zahtjev za povratkom tekstu nasuprot čovjeku i
djelu, ali ga s tim povratkom ne treba pomiješati

- intencionalizam i protuintencionalizam neumjesno razlučivati: tobožnji protuintencionalisti

ravnodušni ne samo prema onome što hoće reći autor nego i prema onome što hoće reći tekst 
zapravo su krhka oba velika tipa argumenata protiv namjere (nemjerodavnost nakane, pod
pretpostavkom da se do nje može doprijeti, i sposobnost djela da nadživi kontekst) pa ih je prilično lako
pobiti  slijedi razmaranje obratnim redom

Značenje nije smisao

- umjetnička djela nadilaze prvotnu namjeru svojih autora i znače nešto novom u svakom vremenu 
značenje djela ne bi mogla odrediti ni nadzirati autorova namjera ili izvorni kontekst  ako djelo može i
dalje biti predmet zanimanja i imati vrijednost za buduće naraštaje, onda njegovo značenje ne mogu
zaustaviti autorova namjera ni izvorni kontekst

- filozofi jezika razlučuju smisao izraza i njegovu denotaciju ili referenciju (Danica i Večernjača
označuju isto, planet Veneru, ali na dva različita načina, tj. s dva smisla)  kako bi pobio
protuintencionalističku tezu E. D. Hirsch tu distinkciju protegnuo na tekst, odjeljujući njegovo značenje
i njegov značaj ili primjenu  možemo to nazvati značenje i smisao  prema Hirschu, značenje je ono
što u recepciji teksta ostaje postojano, ono je jedinstveno, a smisao (koji značenje dovodi u vezu sa
situacijom) je promjenjiv, mnoštven, otvoren i možda beskonačan

- kad čitamo tekst (suvremen ili star) njegovo značenje povezujemo sa svojim iskustvom, pridajemo mu
vrijednosti izvan njegova izvornog konteksta  značenje je predmet tumačenja teksta; smisao je
predmet primjene teksta na kontekst njegove (prve ili kasnije) recepcije, pa stoga i njegova
vrednovanja  razlučenost značenja i smisla, ili tumačenja i vrednovanja, isključivo je logička ili
analitička: uspostavlja logičko prvenstvo značenja naprama smislu, tumačenja naprama
vrednovanju (ne označava kronološko ili psihološko prvenstvo jer kad čitamo svoja tumačenja

12
zasnivamo na vrednovanjima, pristupamo značenju posredovanjem smisla, a da ne prihvaćamo uvijek
pomisao da su naša vrednovanja privremena, podložna preispitivanju u ovisnosti u značenju

- vrednovanje pjesme koja se temelji na pogrešnom tumačenju (na izokrenutom značenju) nije
vrenovanje te pjesme, nego neke druge  u svakom čitatelju postoje dva čovjeka (dva muškarca ili dvije
žene), jedan koji je ganut značenjem koje pjesma ima za njega i drugi koji je znatiželjan što je značenje
pjesme i što je njezin autor htio reći pišući je  te se dvije vrste libida mogu pomiriti

- tekst ima izvorno značenje (ono što znači za suvremenog tumača), ali i kasnija i anakrona značenja
(ono što znači za iduće tumače); ima izvoran smisao (koji njegovo izvorno značenje postavlja u odnos
prema trenutnim vrijednostima), ali i kasnije smislove (koji u svakom trenutku njegovo anakrono
značenje postavljaju u odnos prema trenutnim vrijednostima)

- što se tiče autorske namjere, ona se ne svodi na izvorno značenje, ali obuhvaća izvorni smisao (npr.
ironični tekst ima izvorni smisao koji je različit od njegova izvornog značenja, odnosno suprotan
njegovom izvornom značenju)

- razlučenost značenja i smisla, tumačenja i vrednovanja, prema Hirschu uklanja proturječje između
intencionalističke teze i sposobnosti djela da nadžive izvorni kontekst

- velika su djela neiscrpiva, svaki naraštaj razumijeva ih na svoj način i to znači da u njima čitatelji
nalaze nešto čime će razjasniti aspekt svojega iskustva  no ako je djelo neiscrpivo to znači da nema
izvornog značenja niti da autorova namjera nije kriterij toga izvornog značenja; neiscrpiv je njegov
smisao, njegova mjerodavnost izvan konteksta u kojem se pojavilo

- svi komentatori priznaju da postoji izvorno značenje, ali nisu svi spremni na isti napor da bi ga
rasijetlili  postojanje izvornog značenja = općenita i gotovo konsenzualno prihvaćena pretpostavka

- argument da djelo podliježe mijeni ne uklanja autorsku namjeru kao kriterij tumačenja jer se ne tiče
izvornoga značenja, nego nečega drugog što se može nazvati smislom, primjenom, vrednovanjem,
mjerodavnošću, u svakom slučaju nekom drugom namjerom

Namjera ne znači hotimičnost

- brojni filozofi jezika poistovjećuju autorovu namjeru i značenje riječi

- tumačiti književni tekst znači najprije ustanoviti glavni ilokucijski čin (npr. pitati-odgovoriti) što ga
izvodi autor kad piše tekst (npr. njegovu vrsnu pripadnost)  ilokucijski su činovi intencionalni 
tumačiti tekst znači razabrati namjere njegova autora

- nije riječ o tome da je autor htio nešto reći zato što na to nije pomišljao  ostvareni smisao u cijelosti
je intencionalan jer prati ilokucijski čin koji je intencionalan

- autorska se namjera ne svodi ni na nakanu ni na potpuno svjesnu smišljenost (Picardovu „jasnu i

prisebnu namjeru“)  ona ne uključuje svijest o svim pojedinostima koje izvodi pismo i nije zaseban
događaj koji bi prethodio ili pratio izvedbu  namjeravati da se nešto učini ne znači djelovati svjesno ni
planirati

- protuintencionalistička teza temelji se na pojednostavljenoj koncepciji namjere

13
- namjera se ne ograničava na ono što je autor odlučio napisati (npr. na izjavu o namjeri) kao ni na
pobude koje su ga potaknule da piše (želja da stekne slavu ili zaradi novac) niti na tekstualnu dosljednost
djela  namjera u slijedu riječi koje je napisao autor jest ono što je htio reći riječima koje je upotrijebio
(namjera autora koji je napisao djelo jednakovrijedna je onome što je htio reći iskazima koji tvore tekst)
 pokazatelji su te namjere njegov plan, pobude, dosljednost teksta za određeno tumačenje  stoga
mnogi suvremeni filozofi smatraju da nije potrebno razlikovati autorovu namjeru i značenje riječi, no to
ne implicira da se ujedno vraćamo čovjeku i djelu jer namjera nije smišljena nakana, već uloženo
značenje

Pretpostavka o intencionalnosti

- uklonjene prepreke da se namjera održi kao kriterij tumačenja: predmet je tumačenja značenje, a ne
smisao; namjera, a ne plan  autorska namjera zacijelo nije jedino moguće pravilo za čitanje tekstova
(alegorijska tradicija dugo ga je zamjenjivala zahtjevom za smislom koji je prihvatljiv u sadašnjosti) i
nema književnog čitanja koje ne aktualizira i smislove djela, koje djelo ne posvaja, pa čak i ne izdaje na
plodan način (književnom je djelu svojstveno što znači i izvan svoga početnog konteksta)

- naša koncepcija djela koje je proizveo čovjek obuhvaća pojam intencionalne djelatnosti, tj. predodžbu
da dotične riječi nešto znače  u djelu se tumače ponavljanja i razlike (metoda usporednih ulomaka)

- kad se netko oslanja na tekst suprotno autorskoj namjeri, najčešće zaziva kriterij unutarnje dosljednosti
i složenosti kakav može opravdati samo namjera  jednom se tumačenju daje prednost pred drugim jer
tekst čini dosljednijim i složenijim  tumačenje je hipoteza kojoj iskušavamo sposobnost da obuhvati
najveći broj elemenata teksta  dokazivati dosljednost ili složenost da bi se potkrijepilo neko tumačenje
ima smisla jedino s obzirom na vjerojatnu autorovu namjeru  svagdje u proučavanju književnosti
postavljamo implicitne hipoteze o autorskoj namjeri kao jamcu značenja

- smatramo li da razni dijelovi teksta (stihovi, rečenice) čine cjelinu, pretpostavljamo da je tekst
intencionalna radnja  tumačimo li djelo, predmnijevamo da ono odgovara namjeri, da je proizvod
ljudskog htijenja  to ne znači da smo primorani istraživati namjere djela, već to da je značenje teksta
vezano uz autorovu namjeru ili čak da značenje teksta jest autorova namjera

- dosljednost i složenost kriteriji su tumačenja teksta zato što ne pretpostavljaju autorsku namjeru  ako
to nije slučaj (kao u tekstovima natalim nasumce), dosljednost i složenost nisu kriteriji tumačenja 
svako tumačenje izražava tvrdnju o namjeri, a ako se autorska namjera poriče njeno mjesto zauzima
neka druga (kao u Don Quijoteu Pierrea Menarda)  izvaditi djelo iz knjegova književno-povijesnog
konteksta znači pridati mu drugu namjeru (drugog autora: čitatelja) pa više ne tumačimo isto djelo

- kad se pozivamo na jezična pravila, povijesni kontekst i dosljednost i složenost da bismo usporedili
tumačenja, pozivamo se na namjeru jer oni na nju upućuju (bolje nego izjave o namjeri)

- pretpostavka o intencionalnosti ostaje temeljna zasada proučavanja književnosti, ali protuintencionalna

teza s pravom upozorava da se treba čuvati prekoračenja u kakva se upušta povijesna i biografska
kontekstualizacija  kritička odgovornost prema autorovu značenju ishodi iz etičkog načela poštovanja
prema drugom  ni riječi na stranici ni autorove namjere ne sadržavaju ključ smisla djela, i nijedno se
tumačenje koje zadovoljava nikad nije ograničilo da značenje traži samo u jednom ili samo u drugom 
riječ je o tome da se prevlada lažna alternativa: tekst ili autor  nijedna isključiva metoda nije dovoljna

14