Univerzitet u Beogradu _ Arhitektonski fakultet

Master akademske studije arhitekture

TEORIJSKE OSNOVE SIMBOLIČKE I ESTETSKE KOMUNIKACIJE U AHITEKTURI

_ Ambijentalna estetika u umjetnosti Milana Kundere _

Student: Sonja Jokić 2016/21048

T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |2

Beograd│2017.

Univerzitet u Beogradu _ Arhitektonski fakultet │ Master akademske studije

Istorija i teorija 3 │ MASA-23020-01

Teorijske osnove simboličke i estetske komunikacije u arhitekturi

Profesor: dr Vladimir Mako

- Ambijentalna estetika u umjetnosti Milana Kundere -

 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |3

Sadržaj:

1.0. Uvod ............................................................................................................................. 4

2.0. Prostor kao mnoštvo realija .......................................................................................... 5

2.1. Kunderina "teatralna kompozicija" ............................................................. 8

3.0. Zaključak ....................................................................................................................... 10

4.0. Literatura ....................................................................................................................... 11

 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |4

1.0. Uvod

Predmet istraživanja ovog rada biće razmatranje materijalnosti kao jedne od niza
činjenica kojim smo ograđeni u ovom životu, od nas samih, od drugih. Materijalnosti
koja uslovljava estetiku nastalog bića svojim opipljivim, kombinovanim načinom
prikazivanja stvarnosti, a kroz kompoziciju kontroverznog češkog pisca 20.-og i ovog
stoljeća, Milana Kundere. U središtu naše pažnje biće temeljna analiza ambijentalne
estetike prostora koje autor iznosi. Pokušaćemo da kroz razumijevanje uslova u kojima
Kundera stvara, kao i intelektualnih uticaja koje trpi, a čije tragove možemo naći u
njegovim djelima, pokažemo kako on vidi doba u kojem živi, odnosno u kojoj mjeri
uspjeva svojom kreativnom imaginacijom manipulisati nad postojećom strukturom, kao
i našim doživljajem iste.

Da li ambijentalnu estetiku u književnosti možemo nazvati samo jednim noumenonom,

kao što su to kod Platona bile ideje koje i oblikuju pravu stvarnost?
 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |5

2.0. Prostor kao mnoštvo realija

"Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda
uvijek sličan skici. Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek nacrt za nešto,
priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne slijedi
slika."1 Djelovati na tako malo prostora koji uokviruje i definiše vrijeme dato čovjeku
da odbrani i svoje najdublje žudnje, čini nas iluzionistima. Odavno je izgubljena vjera u
mogućnost i plodotvornost apstraktne reale. Djelovi iste ili apstraktne saznajne ideje
predstavljale su se kao suština stvarnosti, njena punoća. Danas bivamo privučeni
kratkoročnim zadovoljstvom, zadovoljstvom koje ne ispunjava mjerila karaktera koji
teži višem, daljem, ekstazi u potpunosti. Jesmo li zbilja stvoreni za osjetiti išta slično?
Šta nas to podstiče da mu težimo i da ga gradimo, da ovo malo prostora podređujemo
svojem ja?

Apsurd je pokušavati odbaciti uticaj sredine, koliko i ljudi, uticaj onoga što i sami
određenim dijelom možemo mijenjati, razvijati, stvarati ga prema sopstvenim
ophođenjima. Grad je nastao iz čovjekovih misli, put nas vodi kuda mislimo da je
neophodno, a sve nas to drži ovjekovečenim. Ulica, kamen, prvi haustor – kao da ne
vidimo od kolike je važnosti i sam detalj koji ispunjava svakodnevnicu, jer život se
objektivirao kao priroda, materijalna ili duhovna, i osnovna kategorija saznanja te
prirode sastavni je dio svega oblikovnog. Međutim, kako oči nisu navikle posmatrati
jednako, uvijek isprazno, one se gube i stvaraju iluziju, zidove pretvaraju u oceane,
prozore u beskrajne vidike. Nije ono o čemu svjesno razmišljamo i što vidimo, ono u šta
smo gledali tokom komponovanja ideje iz koje se sve razvija. I sada, kada još uvijek
pokušavamo postići apsolutno sjedinjavanje nepostojanog i postojanog, kada i dalje

1
Kundera, Milan (1984). Nepodošljiva lakoća postojanja. Zagreb, str. 7
 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |6

uzdižemo odveć istrošenu zamisao, uprkos svemu posvetili smo se satisfakciji čula.
Kretati se po pravoj liniji biva zamorno sve dok se ista ne ustalasa, iskrivi, proširi. Dok
ne stvori mogućnost igre, laganog flerta ona ostaje linija koju slijepo pratimo. Stoga,
svaki činilac našeg djelovanja zahtijeva biti sa razlogom prisutan.

Mi smo, naime, toliko uslovljeni prostorom da se katkad bojimo dirnuti u njegovu

fizionomiju. Samo naše korespondiranje sa ključnim elementima prostora diktira jednu
originalnu, nezavisnu kretnju. Stoga isto naše stupanje u dodir sa datim faktorima
možemo protumačiti kao estetsku igru, a dublje zalaženje u njenu problematiku smatra
se umjetnošću. Ili su stvari same činjenično postavljene tako da čine umjetnost, da na
nas djeluju proizvoljno, apstraktno, ili, pak, simbolično. Dakle, simbioza u kojoj živimo
sa tom sumom, uzmimo simbola, čini i nas jednim dijelom sume. Posmatranje izvjesnog
prostora i zaključak izveden na osnovu toga, ponekad se uzima kao relevantan i ako
nema mnogo sudionika. Međutim, jedan prostor često nije ista realija za sve koji stupe
na dato mjesto. Možda jedno od prvih pitanja sa kojima se srećemo jeste da li na datom
mjestu dominira estetska ili pragmatična nota? Koliko ono samo doprinosi dojmu i u
kom pravcu se dalje razvija? Kakvo je kretanje, kakvo je naše sudjelovanje u kretanju?
Ukoliko zamislimo jednu od tih osobina kao dominantnu, prostor postaje samo
projekcija lijepog. On ni izbliza nije maestralno rješenje. Međutim, ukoliko je postavka
takva da ujedno objedinjuje kauzalitet i istorijsku normu lijepog, svakako se mora
pripisati u uspjehe. Dakle, jedno mjesto, kao što vidimo, može biti stjecište obeju
početnih zamisli, bez uzajamnog narušavanja, bez, nazovimo, bitnijeg ili logičnijeg
rješenja. Svakako, prostor je podložan protoku vremena. Ipak, njegovo trajanje nije
podređeno isključivo godinama, već i ljudskom faktoru. Čovjek je uglavnom onaj koji
stvara ambijent i daje mu pečat, ali najuticajniji prostori nisu čovjekovo djelo. On je
predodređen da im se divi, on gaji strah da dirne u savršenu formu.

Vrijeme, kao jedan od činioca sume, daje nam priliku za približiti mu se ili stvoriti
distancu sa koje jasnije uočavamo osnovu onoga što nas intrigira i uzbuđuje. Stoga,
vrijeme nam ovoga puta čini uslugu i dozvoljava nam da u korak sa njim ispratimo
kulminaciju navedenih karika. Najprihvatljiviji i opširno neizostavan način stoji u
pisanoj riječi. Literatura je priznata kao najistančenija forma, kojom se najlakše i na
svima razumljiv način mogu objasniti i najsloženiji pojmovi svakidašnjih stilova u
 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |7

umjetnosti, a i sama je jedna od njih. Prostorna umjetnost, poput arhitekture, doživjela

je velika manifestovanja kroz jednu takvu vremensku potvrdu. Arhitektura u
književnosti je više od puke metafore, zdanja su svakad emocionalno, ideološki ili
moralno koncipirana i sačinjavaju utopijske prikazane ravni za zabranjena osjećanja,
košmare i kritiku društva. Jezik književnog djela je slikovit, emotivan, harmoničan i
figurativan, i ne vidimo ujedno izravan i profinjen, utoliko drzak pokušaj suparništva i
harmonije. I odbacujemo misao kojom se književnost poistovećuje sa umjetnošću
imitacije.

Nerijetko u književnosti, a naročito sa prvim izdancima književnog realizma, imamo

priliku sučeliti se sa jasno iskazanom uslovljenošću čovjeka društvenom i prirodnom
sredinom. Deskriptivnost je u funkciji socijalno-psihološke karakterizacije likova, i česti
su primjeri metaforičke karakterizacije kada se upravo opisom ambijenta predočavaju
osobine ili psihološko stanje junaka. "Duga, duga staza pruža se preko močvara i naviše
u šumu – ko ju je ugazio? Muškarac, čovek, prvi koji je ovuda prošao. Za njega još nije
bilo staze."2 Hamsunov realan opis svakodnevnice i borbe za život Isaka i njegove
supruge, a posebnu pažnju posvetivši utemeljnoj deskripciji plodonosne zemlje, daje
nam za pravo da vođeni mišlju o svepostojanosti i zavisnoti od materijalnog, ipak
spoznamo strast čovjeka, duševnu i tjelesnu, kao jedan od osnovnih postulata stvaranja.
Ambijentalna estetika pojavljuje se kao imperativ koji će postaviti u drugi plan
intelektualni profil čovjeka i istaknuti se kao unutarnja spona dva polariteta – konačnog
i beskonačnog.

Estetiku kao naučnu disciplinu, definišemo na osnovu tri tačke gledišta, odnosno tri
filozofska koncepta: teorije čulnog saznanja, teorije lijepog i teorije umjetnosti. Dakle,
problemsko pitanje predmeta estetike, odnosno oblasti teorije vrijednosti, račvalo se na
ova tri utemeljenja. Kroz istoriju, proučavaoci su pokušali kvalifikovati ih prema
pitanjima koja su se ticala osobenog ili užitka ili iskustva, pri opservaciji predmeta,
pojava i sl. Stoga je potpuno opravdana izreka da je ljepota uvijek u oku posmatrača.
Dok definišemo svoje estetičke stavove, da li razmišljamo o estetici kao insuficijenciji
"ružnog" ili je samo posmatramo kao diferenciju između lijepog i prividno lijepog?

2
Hamsun, Knut (2013) Plodovi zemlje. Izdavačka kuća LOM. Beograd, str. 9
 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |8

Prilikom iskazivanja svoje misli, pisac nužno teži da svoja književno-teorijska, estetička
i filozofska shvatanja razvije u cjelovit i zaokružen misaoni sistem. Imajući u vidu
začetke i daljni progres Kunderine riječi, primjetićemo da na toj uzlaznoj putanji njene
refinirane individualnosti stalno dolazi do izvjesne "konverzije" estetičko-filosofskih
načela.

2.1. Kunderina "teatralna kompozicija"

Ovaj pisac je uistinu ozbiljno bio samo u estetici, odnosno umjetnosti i njome se
ozbiljno bavio. Traume postratnog iskustva i njemačke okupacije, kao i sovjetske
invazije i njenih recidiva, kompromisi s nalozima komunističke literature i dnevne
politike, kongresni referati, rezolucije i zaključci, umnogome su doprinijeli stalnim
previranjima životne i još više književne sudbine Milana Kundere. Razloge moramo
jednim dijelom tražiti i u njegovoj borbi protiv društvene, kulturne ili, pak, političke
nazadnosti. Stoga su perceptivne osnove ovog pisca postigle punu afirmaciju kroz
stalnu inovaciju njegove književne prodornosti. Međutim, možemo reći da je Kundera
tražeći odgovor na pitanje o količini "ljepote" i smisla života, zapravo potraživao efekat
ili duboke radosti ili duboke tuge. Dva, naizgled oprečna i kontrastna osjećanja, poput
"hipotetički zavisnih varijabli" poslužila su mu kao argument pri usporedbi čovjeka sa
gradom, sa bezimenom budućnošću i konfisciranom prošlošću. "Ljudi su u svim
gradovima poskidali ploče s nazivima ulica, a s cesta putokaze s imenima gradova.
Zemlja je preko noći postala bezimena."3

Ambijentalnost je ovoga puta direktno sudjelovala u nastanku nepokolebljive

vremenske riječi. Kundera je vodio određeni dijalog sa svojom sudbinom, kao takvom.
Uostalom, šta je potrebnije vremenu da bi se manifestovalo, osim prostora i poneka
čovjekova sudbina? Kao pisac, svoju je književnost uglavnom temeljio na ličnim
iskustvima, ne bi li se u potpunosti poistovjetio sa tematikom o kojoj piše. Naime, svi

3
Kundera, Milan (1984) Nepodnošljiva lakoća postojanja. Zagreb, str. 115
 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R |9

njegovi likovi uslovljeni su prostorom romana, kao jedinim realnim okvirom u kome se
i sam pisac najbolje snalazi. Oni nisu marginalizovani, već naprotiv, duboko utkani u
rečenicu kao cjelovitu misao. Ako su ponikli u njegovoj glavi, na papiru su stekli
potpunu afirmaciju. Stoga, možemo govoriti i o nekakvom sistematskom izdvajanju,
separatisanju određenih riječi. Bez određenog reda riječi nema ni rečenice. Tako je i u
prostornoj umjetnosti – bez određenog sklopa elemenata nema ni ambijenta. Kundera je
svoj izraz koncipirao na konstantnom previranju misli i riječi, tako da se čitalac smješta
u jednu psihodeličnu atmosferu sa mnoštvom ispada i izgubljenog smisla. Njegova djela
su takva da u nama bude potrebu da djelujemo u skladu sa zbivanjima, u nama se javlja
impuls koji nas primorava da bivamo u predodređenom prostoru, koji našu pažnju
usmjerava na osjećaje koji budi subjekat, isprovocirani imaginarnim.
 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R | 10

3.0. Zaključak

"Čovek je svemir, te stoga nije, kao njegov puki deo, zavisan od drugog dela, niti je
na određenom mestu uključen u zakonitost prirode, već je sam skup svih zakona i
upravo stoga slobodan..."4 Znači li ovo da je uprkos Kantovoj definiciji razumske
spoznaje kao nespoznatljivog svijeta stvari po sebi za razliku od svijeta pojava, koja se
može potvrditi samo na etičkom planu, čovjek, "svemir sam po sebi" kako ga opisuje
Vajninger, sposoban stvarati paralelno sa čulno spoznajnim i sa istim utjecati na razvoj
ideje djelovanja ili način intelektualnoga zrenja? Možemo li kao jedan od odgovora na
ovo pitanje istaći vizualizaciju, a kroz krajnje realistički postavljen prostor, spoznaje
dualnosti čovjekovog bića i borbu individue nad ustaljenim materijalnim poretkom u
Kunderinoj književnosti?

Čitalac je prilikom tih opisa svjedok jedne "ambijentalnosti" karaktera. Kundera ne

naturalizuje sveprisutnost čovjeka zatočenog unutar jedne scene, već diskretnom notom
nagovještava ljudsku jednakost pred onim vantjelesnim, pa nas samim tim provocira
mišlju da smo u mogućnosti intersubjektivno izgraditi "komunikaciju" sa tim
nespoznajnim i nadasve ga oblikovati.

Nikada ranije nisam jasnije doživljavala zrak u prostoru, dim u zraku i njegov
kratkotrajni vijek.

4
Vajninger, Oto (2013) Pol i karakter. Izdavačka kuća Feniks Libris. Beograd, str. 256
 T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R | 11

4.0. Literatura

1. Barkli, Džordž (1977) Rasprava o principima ljudskog saznanja. Beogradski

izdavačko-grafički zavod. Beograd

2. Hamsun, Knut (2013) Plodovi zemlje. Izdavačka kuća LOM. Beograd

3. Kundera, Milan (1984) Nepodnošljiva lakoća postojanja. Zagreb

4. Kundera, Milan (1982) Šala. Izdavačka kuća Znanje. Beograd

5. Rebac, S. Anica (1985) Antička estetika i nauka o književnosti. Književna zajednica

Novog Sada. Novi Sad

6. Vajninger, Oto (2013) Pol i karakter. Izdavačka kuća Feniks Libris. Beograd
T E O R I J S K E O S N O V E S I M B O L I Č K E I E S T E T S K E K O M U N I K A C I J E U A R H I T E K T U R | 12