Karen Marie Moning

Book as passion & BalkanDownload
1
KAREN MARIE MONING
KNJIGA PRVA
LJUBAV IZVAN VREMENA
Preveo Ruđer Jeny
2
Mojoj sestri Elizabeth s ljubavlju.

Ti si moje sunce...
Posebno zahvaljujem
mojoj majci i ocu,
Ricku Shomou,
Carrie Edwards i Jeanne Meyer
i mojoj agentici Deidre Knight.
Bez vas ne bih uspjela.
3
BELTANE
(Proljeće)
Ukraj zmije otrovne

I ježevi ukraj svi
I šturovi otale,
Ne smetajte kraljici.
SHAKESPEARE, San ivanjske noći
4
PROLOG
ŠKOTSKA
1.VELJAČE 1513.
MIRIS JASMINA I SANDALOVINE LEBDIO JE MEĐU STABLIMA JAREBIKA. Iznad

grana prekrivenih rosom samotni je galeb poput duha izišao iz oblaka magle i
vinuo se da poljubi zoru nad bijelim pijescima Morara. O alabastrenu obalu u
sjeni sireninih repova udarali su tirkizni valovi plime.
Elegantan kraljevski dvor naroda Tuatha Dé Danaana bio je mrlja u
pojasu bujnog zelenila. Sofe s jarkoljubičastim i žutim jastucima ukrašavale su
travnati brežuljak, u polumjesečastom rasporedu postavljene oko vanjskog
podija.
“Kažu da je ljepši i od tebe”, obratila se kraljica muškarcu koji se
nonšalantno ispružio u podnožju njezina podija.
“Nemoguće.” Njegov je podrugljiv smijeh zazvonio poput kristalnih
zvonaca na povjetarcu.
“Kažu da njegovoj muškosti čak i na pola koplja zavide i pastusi.”
Kraljica je napola spuštenih vjeđa pogledala svoje dvorane koji su je pozorno
slušali.
“Vjerojatnije miševi”, prezirno je odvratio muškarac do njezinih nogu.
Malo je raširio elegantne prste da se vidi na što misli, a maglicu je uznemirio
napola prigušen smijeh.
“Kažu da u punoj snazi ženu posve lišava razuma. Otima joj dušu.”
Kraljica je spustila duge trepavice sakrivši vragolasti sjaj u očima. Kako je
samo lako razdražiti moje muškarce!
Muškarac je zakolutao očima, a na arogantnu mu se profilu očitavao
prezir. Prekrižio je noge na gležnjevima i zagledao se u more.
Ali kraljicu nije prevario. Muškarac pod njezinim nogama bio je tašt i
ni približno imun na njezine provokacije kao što je glumio.
5
“Prestani ga navlačiti, kraljice moja”, prekorio ju je kralj Finnbheara.

“Znaš što budala čini kad mu povrijediš čast.” Umirujuće ju je potapšao po
ruci. “Dovoljno si ga zadirkivala.”
Kraljičine su se oči zamišljeno suzile. Za trenutak je pomislila da
odustane od takve osvete, no jedan proračunat pogled na njezine muškarce
bio je dovoljan da odustane od te pomisli kad se sjetila što ih je kasno sinoć
načula da pričaju do najsitnijih detalja.
Rekli su stvari koje su bile neoprostive. Kraljica nije bila žena koju se
moglo uspoređivati s nekom drugom ženom a da ne iziđe kao pobjednica.
Usta su joj se nezamjetno stisnula, a iznimno delikatan dlan stisnuo u šaku.
Pomno je odabrala sljedeće riječi.
“Ali ja sam ustanovila da je sve što o njemu pričaju istina”, mazno je
izgovorila.
U tišini koja je uslijedila ta je izjava prešućeno lebdjela u zraku jer je
udarac bio previše okrutan da ga se prizna. Kralj uz nju i muškarac pod
njezinim nogama nemirno su se promeškoljili. Već je počela misliti da nije
bila dovoljno jasna kad su obojica istodobno skočili na noge očito zagrizavši
mamac. “Tko je taj čovjek?”
Kraljica Aoibheal Vilinska diskretnim je zijevanjem sakrila smiješak
zadovoljstva, uživajući u ljubomori svojih muškaraca. “Zovu ga Jastreb.”
6
PRVO POGLAVLJE
ŠKOTSKA
1.TRAVNJA 1513.
SIDHEACH JAMES LYON DOUGLAS, TREĆI GROF OD DALKEITHA, koračao je

prostorijom. Voda mu je kapala s mokre kose i širokih prsa, skupljajući se u
potočić koji je tekao između dvostrukih nabora trbušnih mišića. Kroz
otvoreni prozor ulazila je mjesečina, kupajući mu brončanu kožu srebrnastim
sjajem i stvarajući iluziju da je stvoren od rastaljena čelika.
Voda u kadi iza njega se ohladila i odavno je bila zaboravljena, a žena
na krevetu također je bila hladna i zaboravljena. I znala je to.
A to joj se uopće nije sviđalo.
Previše lijep za mene, pomislila je Esmerelda. Ali za ime neba, bio je
smrtonosni vjetar, a još jedan dugi zalogaj njegova tijela jedini lijek za taj
otrov. Pomislila je na stvari koje je učinila da ga osvoji, da dođe u njegov
krevet, i - neka joj Bog oprosti - sve što bi učinila da ostane u njemu.
Gotovo ga je mrzila zbog toga. Znala je da sebe mrzi zbog toga. Trebao
bi biti moj, pomislila je. Gledala ga je kako preko prostrane sobe odlazi do
prozora otvorenog među granitnim stupovima sa žljebićima koji su se šest
metara iznad njezine glave spojili u visok luk. Esmerelda mu se iza leđa
podsmjehnula. Tako veliki nezaštićeni otvori u dvorcu bili su glupi ili
neizmjerno oholi. Pa što ako si mogao ležati u golemu krevetu na perini od
guščjeg paperja i kroz ružičasti luk gledati na baršunasto nebo posuto
treperavim zvijezdama?
Uhvatila ga je kako gleda u tom smjeru kad je večeras svom snagom
ušao u nju, podbadajući onu nezasitnu glad u njezinoj krvi muškošću tvrdom
poput stijene kakvu je samo on posjedovao. Cviljela je pod njim u ekstazi
kakvu nikad prije nije doživjela, a on je za to vrijeme gledao kroz prozor -
kao da je sam samcat.
Je li brojao zvijezde?
7
Ili šutke recitirao bestidne pjesmice kako se ne bi prevalio na madrac i

zaspao?
Izgubila ga je.
Ne, zaklela se Esmerelda, nikad ga neće izgubiti.
“Jastrebe?”
“Hmmm?”
Uzdrhtalim prstima poravnala je ljubičastu svilenu plahtu. “Jastrebe,
vrati se u krevet.”
“Večeras nemam mira, draga.” Igrao se stabljikom velikoga
svijetloplavog cvijeta. Pola sata prije toga po svilenastoj joj je koži posuo latice
još vlažne od rose.
Esmerelda je ustuknula na otvoreno priznanje da u njemu još ima
energije. Sneno zadovoljena, vidjela je da mu tijelo od glave do pete i dalje
bubnja nespokojnom jedrinom. Kakva bi to žena - ili koliko njih - trebala biti
da ovog muškarca ostavi u drijemežu opojnog zadovoljstva?
Više žena od nje, a kako ju je to samo, o bogovi, vrijeđalo.
Je li ga njezina sestra bolje zadovoljila? Njezina sestra koja mu je grijala
krevet dok Zeldie nije pronašla način da je zamijeni?
“Jesam li bolja od svoje sestre?” Riječi su joj izletjele prije nego što ih je
uspjela zaustaviti. Ugrizla se za usnu, željno iščekujući odgovor.
Njezine su mu riječi odvukle zamagljen pogled sa zvjezdanog neba
preko velikog prostora ložnice do zamamne Ciganke kose crne poput
gavranova perja. “Esmerelda”, blago ju je ukorio.
“Jesam li?” Njezin promukli kontraalt zvučao je pomalo goropadno.
Uzdahnuo je. “Već smo raspravljali o tome...”
“Ali nikad mi nisi odgovorio.”
“Prestani se uspoređivati, draga. Znaš da je blesavo...”
“Kako da se ne uspoređujem kad me ti možeš usporediti sa stotinama,
ili čak s tisućama, čak i s mojom vlastitom sestrom?” Lijepo su joj se
oblikovane obrve nabrale iznad sjajnih očiju.
8
Prostorijom se prolomio njegov smijeh. “A s koliko me muškaraca ti

uspoređuješ, ljupka Esmereldo?”
“Moja sestra nije mogla biti dobra kao ja. Bila je gotovo pa djevica.” S
gađenjem je ispljunula tu riječ. Život je bio previše nepredvidljiv da bi se u
njezinu narodu cijenilo djevičanstvo. Požuda je, u svim svojim oblicima, bila
zdrav element romske kulture.
Podignuo je ruku da je upozori. “Prestani. Odmah.”
Ali nije mogla. Otrovne riječi brzo su i žestoko optužile jedinog čovjeka
od kojeg joj se poganska krv ikad zapalila, a njegova dosada među njezinim
bedrima večeras se kao u granitu jasno ocrtavala na njegovu savršenom licu.
Zapravo, već mnogo večeri.
Pretrpio je njezin bijes bez riječi, a kad joj se jezik naposljetku smirio,
ponovno se okrenuo prema prozoru. Zavijanje samotnog vuka razbilo je
noćnu tišinu i ona je u sebi osjetila kako mu želi odgovoriti na isti način.
Znala je da Jastrebov muk znači rastanak. Odbijena i ponižena, drhteći je
ležala u njegovu krevetu - krevetu u koji, znala je, nikad više neće biti
pozvana.
Ubila bi za njega.
I baš je to htjela učiniti nekoliko trenutaka poslije kad je sa srebrnim
bodežom koji je uzela sa stola pokraj kreveta pojurila prema njemu. Da je
izgledao iznenađeno, Esmerelda je možda i mogla otići a da ga ne prokune. Ili
barem na trenutak uzbunjen. Možda i žalostan.
Ali nije pokazao nijedan od tih osjećaja. Savršeno mu je lice obasjao
smiješak kad ju je bez napora okrenuo, uhvatio za ruku i izbio joj bodež tako
da je odletio kroz otvoreni prozor.
Nasmijao se.
A ona ga je proklela. I sve njegove zakonite i sve nezakonite potomke.
Kad joj je poljupcima zatvorio usta, proklinjala ga je kroz stisnute zube,
premda joj se izdajničko tijelo topilo pod njegovim dodirom. Nijedan
muškarac ne bi smio biti tako lijep. Nijedan muškarac ne bi smio biti tako
nedodirljiv. I tako prokleto neustrašiv.
Nijedan muškarac ne bi smio ostaviti Esmereldu. On je završio s njom,
ali ona nije završila s njim. Nikad neće završiti s njim.
9
★★★
“Nisi ti kriv, Jastrebe”, rekao je Grimm. Sjedili su na terasi Dalkeitha

popločanoj kamenim kockama i uživali kao pravi muškarci, pijuckajući porto
i pušeći uvozni duhan.
Sidheach James Lyon Douglas savršenom si je rukom protrljao savršenu
čeljust jer mu je na živce išla savršena kratka brada koja bi se pojavila samo
nekoliko sati poslije brijanja.
“Jednostavno ne razumijem, Grimme. Mislio sam da sam je uspio
zadovoljiti. Zašto bi me pokušala ubiti?”
Grimm je podignuo obrvu. “Što točno činiš tim djevojkama u krevetu,
Jastrebe?”
“Dajem im ono što žele. Maštariju. Moje željno meso i krv da im ispuni
svaki hir.”
“A kako ti znaš o čemu žene maštaju?” naglas je razmišljao Grimm.
Grof od Dalkeitha tiho se nasmijao samouvjerenim promuklim glasom
za koji je znao da izluđuje žene. “Ah, Grimme, moraš je samo slušati cijelim
tijelom. Ona ti govori svojim očima, znala to ili ne. Usmjerava te svojim tihim
krikovima. Gotovo ne zamjetnim okretanjem tijela daje ti do znanja želi li te
ispred ili iza svojih raskošnih oblina. Nježno ili silovito, želi li blagog
ljubavnika ili joj je potrebna zvijer. Voli li da joj ljubiš usne ili da ih
proždireš. Voli li da joj dojke...”
“Shvatio sam”, prekinuo ga je Grimm i teško progutao. Promeškoljio se
u stolcu i izravnao prekrižene noge. Ponovno ih je prekrižio i povukao kilt.
Naposljetku ih je opet izravnao i uzdahnuo. “A Esmerelda? Znaš li o čemu
ona mašta?”
“I predobro. Jedna od stvari o kojima mašta je da postane gospođa
Jastreb.”
“Morala bi znati da to nije moguće, Jastrebe. Svi znaju da samo što nisi
oženjen otkad je kralj Jakov objavio tvoje zaruke.”
“Samo što nisam mrtav. Ali ne želim o tome razgovarati.”
10
“Taj se čas približava, Jastrebe. Ne samo da ćeš morati razgovarati o

tome nego ćeš i s tim u vezi morati nešto poduzeti - primjerice otići po svoju
mladu. Vrijeme ti istječe. Ili te nije briga?”
Jastreb ga je divlje pogledao.
“Samo provjeravam, ništa drugo. Ostala su ti manje od dva tjedna, zar si
zaboravio?
Jastreb je zurio u kristalnu noć prepunu sjajnih zvijezda. “Kako bih
mogao zaboraviti?”
“Doista misliš da bi Jakov mogao ispuniti svoje prijetnje ne oženiš li tu
Comynovu curu?”
“Apsolutno”, bez razmišljanja je odgovorio Jastreb.
“Ne razumijem zašto te toliko mrzi.”
Jastrebovim je licem prošao zajedljiv osmijeh. Znao je zašto ga Jakov
mrzi. Prije trideset godina Jastrebovi su roditelji ponizili Jakova do srži
njegove tašte duše. A budući da je Jastrebov otac umro prije nego što mu se
Jakov stigao osvetiti, kralj se umjesto na oca okomio na sina.
Petnaest dugih godina Jakov je nadzirao svaku minutu Jastrebova
života. Nekoliko dana prije nego što je trebao završiti obveznu službu, Jakov
je smislio plan koji je će utjecati na cijelu njegovu budućnost. Kraljevim je
dekretom Jastreb bio prisiljen oženiti djevojku koju nije poznavao i koju nije
želio. Povučenu usidjelicu za koju se govorilo da je neopisivo ružna i posve
sigurno luda. Doživotna kazna koju je smislio izopačeni um kralja Jakova.
“Tko može shvatiti umove kraljeva, prijatelju moj?” Jastreb se nastojao izvući
i efektno završio temu.
Dvojica su muškaraca neko vrijeme šutjela i gledala u baršunasto nebo,
obojica turobnih misli iz različitih razloga. Iz vrta se čuo tihi huk sove. Cvrčci
su trljajući nogama usklađeno cvrčali u počast sumraku u Dalkeithu. Zvijezde
su pulsirale i treperile na modro crnome noćnom nebu.
“Gle. Jedna upravo pada. Tamo, Jastrebe. Što misliš?” Grimm je pokazao
na bijelu mrlju koja se obrušavala s neba i za sobom ostavljala svjetlucavi
mliječni trag.
“Esmerelda kaže da će ti se sigurno ispuniti želja koju si poželio dok
zvijezda pada.”
11
“Jesi li sad što poželio?”

“Puka naklapanja”, podrugljivo je odgovorio Jastreb. “Glupa romantična
koještarija za djevojke sa sanjarskim očima.” Naravno da je nešto poželio. U
posljednje bi vrijeme svaki put kad bi vidio zvijezdu padalicu uvijek nešto
poželio. I to uvijek istu želju. Naposljetku, trenutak se doista bližio.
“Pa, ja ću pokušati”, zagunđao je Grimm koji se nije dao smesti
Jastrebovim ruganjem. “Želim...”
“Priznaj mi, Grimme. Što si poželio?” znatiželjno ga je upitao Jastreb.
“Što te briga. Ionako ne vjeruješ u to.”
“Ja? Vječni romantičar koji je nebrojene žene očarao svojim
pjesništvom i zavodničkim vještinama - da ne vjerujem u te ljupke ženske
stvari?”
Grimm je prijatelju uputio upozoravajući pogled. “Pazi se, Jastrebe.
Ismijavaj ih na vlastiti rizik. Jednoga bi dana neku djevojku doista mogao
naljutiti. I onda nećeš znati kako se s time nositi. Zasad još uvijek padaju na
tvoj savršen osmijeh...”
“Misliš na ovaj?” Jastreb je podignuo obrvu, nasmiješio se i zavodljivo
suzio pogled kao da djevojci kojoj je bio upućen govori da je jedina prava
ljepotica u njegovu srcu, srcu u kojem je bilo mjesta samo za jednu - onu koja
bi se tog trenutka našla u Jastrebovu zagrljaju.
Grimm je stresao glavom kao da se zgraža. “Uvježbavaš ga. Siguran sam.
Hajde, priznaj.”
“Naravno da ga vježbam. Zar ne bi i ti vježbao kad bi vidio da uvijek
pali?”
“Ženskarošu.”
“Aha”, složio se Jastreb.
“Pamtiš li im uopće imena?”
“Svih pet tisuća.” Jastreb je otpio gutljaj porta i čašom sakrio smiješak.
“Nitkov. Propalica.”
“Hulja. Raskalašenik. Gad. Ah, evo jednog dobrog: ‘pohotljivac’”,
pomogao mu je Jastreb.
12
“Kako to da te ne prozru?”
Jastreb je slegnuo ramenom. “Vole to što dobivaju od mene. Mnogo je
gladnih cura, a ja ih ne bih, u dobroj vjeri, nikako mogao odbiti. To bi mi
uznemirilo glavu.”
“Mislim da točno znam koju bi ti to glavu uznemirilo”, odvratio je
Grimm zajedljivo. “Onu istu koja će te jednog dana dovesti u velike
neprilike.”
“Što si poželio, Grimme?” Jastreb je zanemario njegovo upozorenje
istom onom bezbrižnošću kakvom se odnosio i prema djevojkama.
Grimmovim se licem polako raširio osmijeh. “Djevojku koja te ne želi.
Ljupku, zapravo ne, zanosno prekrasnu, obdarenu pameću i mudrošću.
Djevojku savršena lica i savršena tijela sa savršenim ‘ne’ na savršenim usnama
za tebe, o moj tako savršeni prijatelju. A poželio sam da mi bude dopušteno
da i prisustvujem toj bitki.”
Jastreb se samodopadno nasmiješio. “To se neće nikad dogoditi.”
★★★
Vjetar koji se tiho provlačio kroz borove nosio je bestjelesan glas koji je
lebdio na mirisima jasmina i sandalovine. A onda se oglasio smijehom i
riječima koje muškarci nisu mogli čuti. “Mislim da bi se tako što moglo
udesiti.”
13
DRUGO POGLAVLJE
MISTIČNI OTOK MORAR ZAOGRNUO JE SUMRAK, A KREMENI JE pijesak

svjetlucao srebrnim sjajem pod čizmama kralja Finnbheare koji je koračao po
njemu nestrpljivo čekajući povratak dvorske lude.
Kraljica i njezini omiljeni dvorani u udaljenom su gorštačkom selu
veselo slavili Beltane1 Gledajući svoju vilinsku Aoibheal kako pleše i očijuka
sa smrtnim gorštacima, njegova se uspavana ljubomora rasplamsala u silan
bijes. Vatrama Beltanea pobjegao je prije nego što bi mogao podleći želji da
uništi cijelo selo. Bio je previše ljut na smrtnike da bi u ovom trenutku mogao
imati povjerenje u samoga sebe u njihovu društvu. Sama pomisao na njegovu
kraljicu sa smrtnim muškarcem ispunjavala ga je neopisivim gnjevom.
Kao što je vilinska kraljica imala miljenike medu svojim dvoranima,
imao ih je i vilinski kralj. Prepredena dvorska luda već mu je dugo bio
kartaški partner. Poslao je ludu da prouči smrtnika Jastreba i da prikupi
informacije kako bi smislio prikladnu osvetu za muškarca koji se usudio
stupiti na vilinski teritorij.
“Njegovoj muškosti na pola koplja zavide i pastusi... otima ženi dušu.”
Kralj Finnbheara zajedljivim se falsetom rugao svojoj kraljici, a onda je
razdraženo pljunuo.
“Bojim se da je to istina”, rekao mu je luda čim se pojavio u sjeni
jarebike.
“Stvarno?” Kralj je iskrivio lice u grimasu. Samoga je sebe uvjerio da je
Aoibheal malo uljepšala stvari - naposljetku, ipak je bila riječ o običnom
smrtniku.
Luda se namrgodio. “Proveo sam tri dana u Edinburghu. Tip je živa
legenda. Žene samo o njemu pričaju. Izgovaraju mu ime kao da je neka
mistična čarolija koja će im zajamčiti vječnu ekstazu.”
1
Beltane je engleski naziv za keltsku svečanost koja se obično održava prvi svibnja, odnosno otprilike na
polovici između proljetne ravnodnevnice i ljetnog suncostaja. Slavi se u škotskoj, Irskoj i na otoku Manu.
(nap. prev.)
14
“Jesi li ga vidio? Vlastitim očima? Je li lijep?” brzo je upitao kralj.

Luda je kimnuo, a usta su mu se ogorčeno izvila. “Nema na njemu
nijedne mane. Viši je od mene...”
“Imaš više od dva metra u toj krinki!” pobunio se kralj.
“Gotovo je za dlan viši od mene. Ima kosu crnu poput gavrana
začešljanu u rep, snene crne oči, isklesano savršenstvo lica mladoga boga i
tijelo vikinškog ratnika. Odvratno. Mogu li ga osakatiti, gospodaru moj?
Unakaziti njegovo savršeno lice?”
Kralj Finnbheara razmišljao je o svemu što je čuo od lude. Na pomisao
da je taj tamni smrtnik dodirivao kraljičine krasne udove i priuštio joj
neusporediv užitak, želudac mu se stegnuo od mučnine. Otima joj dušu.
“Ubit ću ga za vas”, ponudio je luda pun nade.
Kralj Finnbheara nestrpljivo je mahnuo rukom. “Budalo! I tako
raskinuti Sporazum medu našim rasama? Ne. Mora postojati drugi način.”
Luda je slegnuo ramenima. “Možda bismo se mogli povući i ne učiniti
ništa. Jastrebu njegova vlastita rasa uskoro sprema propast.”
“Da čujem više”, zapovjedio je iznenada zainteresirani Finnbheara.
“Otkrio sam da se Jastreb za nekoliko dana treba oženiti. Zaručen je
dekretom svojega smrtnog kralja. Samo što ga nije zadesilo uništenje. Vidite,
gospodaru, kralj Jakov je zapovjedio Jastrebu da se oženi ženom imena Janet
Comyn. Ako Jastreb to ne učini, kralj je jasno dao do znanja da će uništiti
klanove Douglas i Comyn.”
“I? Na što ciljaš?” nestrpljivo je pitao Finnbheara.
“Janet Comyn je mrtva. Umrla je danas.”
Finnbheara se odmah ukočio. “Jesi li je ti ubio, ludo?”
“Ne, gospodaru moj!” Luda ga je povrijeđeno pogledao. “Umrla je od
očeve ruke. Nisam mu ništa više stavio tu ideju u glavu nego što sam stavio
ključ njezina tornja u njegov sporran”
“Znači li to da si mu stavio tu misao u glavu ili nisi?” sumnjičavo je
nastavio kralj.
“Ma dajte, gospodaru,” nadurio se luda, “mislite da bih se bavio takvim
smicalicama i sve nas ugrozio?”
15
Finnbheara je skupio dlanove i proučavao ludu. Nepredvidljiv, lukav i

nepromišljen, luda još nije bio dovoljno blesav da ugrozi njihovu rasu.
“Nastavi.”
Luda je nagnuo glavu i u polumraku mu se nazirao smiješak. “Stvar je
jednostavna. Vjenčanje se ne može održati. Kralj Jakov će uništiti Douglase. I
Comyne”, dodao je bezobzirno.
“Ah!” Finnbheara je za trenutak duboko razmišljao. Nije morao
podignuti ni mali prst, a Jastreb će uskoro umrijeti.
Ali to nije dovoljno, zapjenio se. Finnbheara je htio sudjelovati u
Jastrebovu uništenju. Osobno ga je uvrijedio i želio mu se jednako osobno
osvetiti. Nijedan smrtnik neće nabiti rogove vilinskome kralju bez božanske
kazne - a kako bi se samo božanski osjećao da uništi Jastreba.
U glavi mu se počela oblikovati zamisao. Što je dulje o njoj razmišljao,
kralj Finnbheara sve je više osjećao živost kakvu nije doživio već stoljećima.
Ludi nije promaknuo samodopadan smiješak koji je zatitrao na
kraljevim usnama.
“Smišljate nešto vrlo opako. Što planirate, gospodaru moj?”
“Šuti”, zapovjedio mu je kralj Finnbheara. Zamišljeno je trljao čeljust
razmišljajući o mogućnostima i pomno razrađivao plan.
Ako je vrijeme prošlo dok je Finnbheara planirao, nijedan vilenjak to
nije zamijetio; vrijeme nije mnogo značilo za rasu bića koja su se u njemu
mogla kretati po volji. Prva svjetla zore obojila su nebo nad morem kad je
kralj ponovno progovorio:
“Je li Jastreb ikad volio?”
“Volio?” ponovio je luda zbunjeno.
“Znaš na što mislim, onaj osjećaj zbog kojeg smrtnici pišu sonete, vode
ratove, podižu spomenike”, sarkastično mu je odgovorio kralj.
Luda je razmišljao. “Rekao bih da ne, kralju moj. Jastreb se nikad nije
udvarao ženi koju nije osvojio, a čini mi se da nikad nijednu ženu nije želio
više od neke druge.”
“Žena ga nikad nije odbila?” upitao je kralj Finnbheara u nevjerici.
16
“Nisam pronašao nijednu. Mislim da u šesnaestom stoljeću nema žene

koja živi i diše a koja bi ga mogla odbiti. Kažem vam, čovjek je legenda. Žene
padaju u nesvijest kad ga vide.”
Kralj se škrto nasmiješio. “Ludo, imam još jedan zadatak za tebe.”
“Što god poželite, gospodaru moj. Dopustite mi da ga ubijem.”
“Ne! Naše se ruke neće okrvaviti. Pažljivo me saslušaj. Prođi kroz
stoljeća. Pođi naprijed - u budućnosti su žene neovisnije i samosvjesnije.
Pronađi mi ženu koja je neodoljiva, izvrsna, inteligentna i jaka, ženu koja zna
što želi. Dobro pripazi, to mora biti žena koja neće izgubiti razum kad
proputuje kroz vrijeme i mora se znati prilagoditi neobičnim događajima. Ne
bi imalo smisla dovesti je njemu i da joj se onda pomuti razum. Mora barem
malo vjerovati u čaroliju.”
Luda je kimnuo. “Istina. Sjećate li se porezne knjigovotkinje koju smo
vratili u dvanaesto stoljeće? Preobrazila se u pomahnitalu luđakinju.”
“Baš tako. Žena koju pronađeš mora biti donekle naviknuta na
neobično, tako da prihvati putovanje kroz vrijeme a da ne skrene s uma.”
Finnbheara je na trenutak razmišljao o tome. “Znam što ćemo! Pogledaj u
Salem u kojem još vjeruju u vještice ili možda u New Orleans gdje drevna
magija kipi u zraku.”
“Savršena mjesta!” složio se luda.
“Ali najvažnije od svega, ludo, moraš mi pronaći ženu koja gaji osobitu
mržnju prema prekrasnim ženskarošima, ženu koja će tom smrtniku život
pretvoriti u pakao.”
Luda se zlokobno nasmiješio. “Mogu li dotjerati vaš plan?”
“Ti si mu najvažniji dio”, još zlokobnije odvratio mu je kralj.
★★★
Premda je bila neobično topla svibanjska večer u Seattleu, Adrienne de

Simone zadrhtala je od hladnoće. Navukla je džemper preko glave i zatvorila
visoka dvostruka vrata koja su vodila u vrt. Zagledala se kroz staklo i
promatrala kako se noć spušta na vrt koji se dalje od staze širio u neurednu
džunglu.
17
Pri sve slabijoj svjetlosti pogledala je kameni zid koji je zaštićivao

njezinu kuću na adresi 93 Coattail Lane, a zatim je pomno proučila sjene iza
veličanstvenih hrastova tražeći među njima neki pokret koji se nije uklapao.
Duboko je udahnula i naredila si da se opusti. Psi čuvari koji su pazili na
okućnicu bili su mirni - očito joj ne prijeti nikakva opasnost, uvjeravala je
samu sebe.
Neobjašnjivo napeta, utipkala je šifru na kontrolnu pločicu alarmnog
uređaja koji će aktivirati detektore pokreta strateški postavljene na njezin
travnjak od gotovo pola hektara. Bilo kakav namjerni pokret objekta težeg od
četrdeset kilograma i višeg od metra aktivirat će detektore, ali glasan
upozoravajući zvuk neće dozvati policiju ili neku zaštitarsku službu.
Adrienne će prije pojuriti prema pištolju nego prema telefonu. Prije bi
pozvala samoga vraga nego što bi i pomislila nazvati policiju. Premda je
prošlo pola godine, Adrienne se još nije osjećala dovoljno daleko od New
Orleansa, čak ni kad bi se preselila preko jednog ili dva oceana, što ionako
nije mogla učiniti; postotak bjegunaca uhićenih pri pokušaju izlaska iz zemlje
bio je šokantno visok.
Je li to bila i ona? pitala se. Mada je prošlo nekoliko mjeseci, nije se
prestala tome čuditi. Kako je ona - Adrienne de Simone - mogla postati
bjegunac? Uvijek je bila uzorna građanka koja je poštovala zakon. Sve što je
ikad tražila od života bilo je da ima dom i mjesto na koje pripada, nekoga
koga voli i tko voli nju, jednoga dana djecu - djecu koju nikad ne bi napustila
i dala u sirotište.
Sve je to pronašla u Eberhardu Darrowu Garrettu, pripadniku kreme
neworleanskog društva, ili je barem tako mislila.
Adrienne je prezirno otpuhnula dok je posljednji put pregledavala
travnjak i zatim preko dvostrukih vrata na vrt navukla zavjese. Prije nekoliko
godina posve je drukčije gledala na svijet, kao na prekrasno mjesto puno
obećanja, uzbuđenja i beskonačnih mogućnosti.
Naoružana samo neukrotivim duhom i s tristo dolara gotovine,
Adrienne Doe izmislila si je prezime i na dan kad je navršila osamnaest
godina pobjegla iz sirotišta. Oduševljeno je otkrila studentske kredite koje je
mogao dobiti gotovo svatko, čak i netko bez ikakve mogućnosti osiguranja
poput siročeta. Zaposlila se kao konobarica, upisala na fakultet i počela raditi
18
na svojem cilju da učini nešto od sebe. Nije točno znala što bi to moglo biti,
ali je uvijek osjećala da je iza ugla čeka nešto doista posebno.
Imala je dvadeset godina i bila je na drugoj godini fakulteta kad se nešto
posebno napokon dogodilo. Radeći u Blind Lemonu, elegantnom restoranu i
baru, Adrienne je osvojila oči, srce i zaručnički prsten tamnoga, zgodnog
bogataša Eberharda Darrowa Garretta, neženje desetljeća. Bila je to savršena
bajka. Mjesecima je živjela na oblacima sreće.
Kad su oblaci pod njezinim nogama počeli nestajati, zatvarala je oči
pred realnošću i nije htjela priznati da je njezin princ iz bajke možda nešto
mnogo mračnije.
Adrienne je čvrsto zatvorila oči nadajući se da će tako otjerati ružna
sjećanja. Kako je bila lakovjerna! Koliko je isprika pronašla - za sebe, za njega
- sve dok naposljetku nije morala pobjeći.
Tiho mijaukanje vratilo ju je u sadašnjost i nasmiješila se jedinoj dobroj
stvari koja se iz svega izrodila, njezinoj mačkici Moonshadow, drskoj lutalici
koju je putujući na sjever pronašla kraj benzinske postaje. Moonie joj se trljala
o gležnjeve i ushićeno prela. Adrienne je podignula malo dlakavo stvorenje i
čvrsto ga privila uz tijelo. Dar koji joj je Moonie davala bila je bezuvjetna
ljubav. Ljubav bez granica i izgovora - čista privrženost bez skrivenih
namjera.
Adrienne je tiho pjevušila češkajući Mooniene uši, a zatim je naglo
prestala kad joj je zvuk tihog struganja odvukao pozornost prema prozorima.
Nije se ni pomaknula, samo je držala Moonie i čekala, zadržavajući dah.
Vjerojatno samo grančica struže o krov, pomislila je. Ali nije li kad se
uselila u ovu kuću posjekla sva stabla iza nje?
Adrienne je uzdahnula, stresla glavom i zapovjedila mišićima da se
opuste. Gotovo je i uspjela u tome kad je na katu začula škripanje podne
daske. Napetost joj se odmah vratila. Ispustila je Moonie na tapecirani stolac i
pogledala strop kad se škripanje ponovilo.
Možda se samo kuća slijegala.
Morala je poraditi na tome da prestane biti tako plašljiva.
19
Koliko vremena treba proći da se prestane bojati kako će se okrenuti i

vidjeti Eberharda sa sjajnim pištoljem u ruci i podrugljivim smiješkom na
licu?
Eberhard je bio mrtav. Bila je sigurna, znala je to.
Pa zašto se onda osjećala tako ranjivo? Već je nekoliko dana imala
zagušujući osjećaj da je netko špijunira. Koliko se god trudila uvjeriti sebe da
su svi koji bi joj mogli poželjeti zlo mrtvi - ili nisu znali da je ona živa - ipak
ju je izjedao strašan nemir. Svaki ju je instinkt upozoravao da nešto nije u
redu - ili da će nešto poći po zlu. Odrasla u Gradu Duhova - sparnom,
praznovjernom, magičnom New Orleansu - Adrienne je naučila vjerovati
instinktima. Rijetko kad se nisu pokazali ispravnima.
Instinkti su joj bili točni i kad je bila riječ o Eberhardu. Od samog
početka imala je loš predosjećaj, ali je samu sebe uvjerila da je to posljedica
njezine nesigurnosti. U cijelom New Orleansu nije bilo poželjnijeg neženje od
Eberharda i prirodno je da se uz takvog muškarca osjećala pomalo nesigurno.
Tek je mnogo kasnije shvatila da je toliko dugo bila usamljena i da je
toliko željela da joj život postane bajka, da je pokušala natjerati stvarnost da
zrcali njezine želje, umjesto da bude obratno. Kazala si je toliko
dobronamjernih laži prije nego što se naposljetku suočila s istinom da
Eberhard nije bio muškarac kakvim ga je smatrala. Osjećala se kao budala.
Adrienne je duboko udahnula proljetni zrak koji je blago pirkao kroz
prozor iza nje, a onda je ustuknula i naglo se okrenula. Zabrinuto je gledala
lagano njihanje zavjesa. Nije li zatvorila taj prozor? Bila je sigurna da je. Prije
nego što je zatvorila vrata na vrt, zatvorila je sve prozore. Adrienne se
oprezno primaknula prozoru, brzo ga zatvorila i zabravila.
Bili su to samo živci, ništa više. Nitko nije virio kroz prozor, nijedan pas
nije zalajao, nijedan se alarm nije oglasio. Kakva je svrha poduzeti toliko
mjera opreza ako se nije mogla opustiti? Nije bilo moguće da je netko vani.
Adrienne se prisilila da se okrene od prozora. Krenula je preko sobe i
udarila stopalom o malen predmet koji se otkotrljao preko izblijedjela turskog
tepiha i udario o zid.
Adrienne ga je pogledala i žacnula se. Bila je to figura iz Eberhardova
šahovskog kompleta koji je ukrala iz njegove kuće u New Orleansu one noći
kad je pobjegla. Kad se uselila, posve je zaboravila na njega. Bacila ga je u
20
kutiju - jednu od onih naslaganih u kutu koje nikako nisu dolazile na red za
raspakiravanje. Možda je Moonie izvukla figure, razmišljala je, jer ih je
nekoliko bilo razbacano po tepihu.
Podignula je figuru koju je udarila nogom i pažljivo je protrljala među
prstima. Preplavili su je valovi emocija; more srama, ljutnje i poniženja, a
povrh svega neumoljiv strah da još nije sigurna.
Na stražnjoj strani vrata osjetila je zapuh zraka pa se istog trena ukočila,
stišćući šahovsku figuru tako čvrsto da joj se kruna crne kraljice bolno urezala
u dlan. Logika joj je govorila da su prozori iza nje zatvoreni - i znala je da je
tako - ali instinkt joj je govorio suprotno.
Racionalna Adrienne znala je da u njezinoj knjižnici nema nikoga osim
nje i mačkice koja je tiho hrkala. Iracionalna Adrienne teturala je na rubu
očaja.
Nervozno se nasmijala i prekorila što je toliko nervozna, a onda
proklela Eberharda što ju je učinio takvom. Neće podleći paranoji.
Spustivši se na koljena a da nije ni pogledala iza sebe, Adrienne je
skupila razbacane šahovske figure na hrpu. Zapravo ih nije voljela dirati.
Žena nije mogla provesti djetinjstvo u New Orleansu - dobar dio uz noge
kreolske pripovjedačice koja je živjela iza sirotišta - a da ne postane barem
malo praznovjerna. Komplet je bio prastar, originalno vikinški, a stara je
legenda tvrdila da je uklet. Adriennein život bio je dovoljno uklet. Jedini
razlog zbog kojeg je ukrala figure bila je mogućnost da ga proda zatreba li joj
gotovine. Bio je izrezbaren od morževe bjelokosti i ebanovine i kolekcionari
bi za njega sigurno izdvojili pravo bogatstvo. Osim toga, nije li ga zaradila
poslije svega što je morala proći s Eberhardom?
Adrienne je promrmljala slikovitu pogrdu o lijepim muškarcima. Nije
bilo moralno prihvatljivo da netko zao poput Eberharda ima tako lijepo lice.
Poetska pravda nalagala je suprotno - ne bi li ljudska lica trebala zrcaliti
njihova srca? Da je Eberhard bio izvana ružan kao iznutra, što je prekasno
otkrila, nikad ne bi završila s pogrešne strane pištolja. Naravno, Adrienne je
na teži način otkrila da je svaka strana pištolja pogrešna.
Eberhard Darrow Garrett bio je lijep i prijetvoran ženskar - i
upropastio joj je život. Čvrsto stišćući kraljicu dala si je obećanje. “Dok živim
i dišem nikad više neću izići s lijepim muškarcem. Mrzim lijepe muškarce.
Mrzim ih!”
21
★★★
S druge strane vrata na vrt na adresi 93 Coattail Lane nestvarni je

muškarac, biće koje ljudski uređaji nisu mogli zamijetiti ni zaustaviti, čuo
njezine riječi i nasmiješio se. Odluku je donio brzo i sigurno - Adrienne de
Simone definitivno je bila žena kakvu je tražio.
22
TREĆE POGLAVLJE
ADRIENNE NIJE IMALA POJMA KAKO JE DOSPJELA U MUŠKARČEVO krilo. Ni

najmanjeg.
Jedan je trenutak bila posve pri sebi - možda pomalo neurotična, ali
čvrsto uvjerena u svoj zdrav razum - a sljedećeg joj je nestalo tlo pod nogama
i propala je u jednu od onih Alicinih zečjih rupa.
Prvo što je pomislila bilo je da sanja: živ, užasavajuće podsvjestan izlet
u barbarsku noćnu moru.
Ali to nije imalo nikakva smisla. Samo nekoliko trenutaka prije mazila
je Moonshadow ili radila... nešto... što? Nije mogla samo zaspati a da toga
uopće nije bila svjesna!
Možda se spotaknula i udarila glavom o nešto, a ta je halucinacija bila
samo snena posljedica potresa mozga.
A možda i nije, zabrinula se ogledajući se po golemoj zadimljenoj sobi
ispunjenoj neobično odjevenim ljudima koji su razgovarali unakaženom
inačicom engleskog jezika.
Sad ti je doista uspjelo, Adrienne, trijezno je razmišljala. Naposljetku si
prešla preko ruba, a još se trzaš. Adrienne je nastojala fokusirati oči, ali kapci
su joj bili neobično teški. Muškarac koji ju je grlio bio je odvratan.
Podrigujuća zvijer, s debelim rukama i obješenim trbuhom, a usto je i smrdio.
Prije samo nekoliko trenutaka bila je u svojoj knjižnici, nije li tako?
Masna joj je ruka stisnula dojku i glasno je kriknula. Zbunjenost je
zamijenio posramljeni bijes kad joj je njegova ruka kroz džemper namjerno
okrznula vrh bradavice. Čak i ako je to bio samo san, nije mogla dopustiti da
takav potez prođe bez odgovora. Otvorila je usta da ga zajedljivo ukori, ali ju
je pretekao. Ružičasta su mu se usta okružena zamršenom bradom raširila u
golemo O. Dobri Bože, nije čak ni završio sa žvakanjem zalogaja i, što je
uopće nije iznenadilo, ono malo zubi koje je još imao bili su kratki i smeđi.
23
Kad je zagrmio, Adrienne je s gađenjem obrisala komadiće piletine i

sline s lica, ali se još više zabrinula kad je shvatila da razumije njegove riječi
izgovorene čudnim narječjem.
Bila je Božji dar, objavio je svima u prostoriji. Dar od anđela.
Sutradan će se vjenčati.
Adrienne se onesvijestila. Besvjesno joj se tijelo zgrčilo i zatim opustilo.
Crna joj je kraljica ispala iz ruke, udarila o pod i iznošena ju je kožnata čizma
šutnula pod stol.
★★★
Kad se Adrienne probudila, oči su joj još bile čvrsto zatvorene. Ispod
leđa osjećala je debelo naslagane kvrgave jastuke napunjene perjem. Mogao je
to biti i njezin krevet. Kupila je antikne jastuke i dala ih preurediti da
odgovaraju visokom Queen Anne krevetu. Uvijek je voljela stare stvari.
Oprezno je omirisala zrak. Nije bilo neobičnih mirisa banketa koji je
sanjala. Nije se čuo žagor narječja koji je prije zamislila.
Ali nije bilo ni buke prometa.
Naćulila je uši i nastojala uhvatiti svaki zvuk. Je li ikad prije čula takvu
tišinu?
Hrapavo je udahnula i natjerala srce da uspori.
Bacakala se po neravnoj perini. Je li tako počinjalo ludilo?
Neodređenim nagovještajem nelagode, strašnim osjećajem da te promatraju,
što brzo eskalira u pravo ludilo, a vrhunac je smrdljiva, dlakava zvijer koja ti
najavljuje skorašnje vjenčanje?
Adrienne je još čvršće zatvorila oči i poželjela da joj se vrati razum. U
mislima je vidjela obrise šahovskih figura; kula spremnih za borbu i
ogorčenih kraljica jasno vidljivih na pozadini zatvorenih vjeđa, a učinilo joj
se da postoji nešto čega bi se neodložno trebala sjetiti. Što je radila?
Glava ju je boljela. Bol je bio tup, u donjem dijelu grla popraćen gorkim
okusom bakra. Za trenutak mu se pokušala suprotstaviti, ali se pulsiranje
pojačalo. Šahovske figure neuhvatljivo su plesale u crnim i bijelim nijansama,
a zatim se stopile s uznemirujućom pozadinom. Nije moglo biti previše važno.
24
Adrienne se morala pozabaviti neodloživijim stvarima - gdje se,

dovraga, nalazila?
Stisnula je oči i čekala. Još samo nekoliko trenutaka i čut će brujanje
BMW-a koji klizi niz Coattail Lane ili će je prenuti bučna zvonjava telefona...
Nemoguće da je pijetao upravo zakukurikao.
Još jedna minuta i čut će Moonieino upitno mijau i osjetiti kako joj se
njezin rep očešao o lice kad je skočila na krevet.
Nije čula škripu istrošenih šarki, struganje preniskih vrata po
kamenome pragu.
“Gospo, znam da ste budni.”
Otvorila je oči i ugledala krupnu ženu prosijede smeđe kose i ružičastih
obraza kako trljajući dlanove stoji uz podnožje kreveta. “Tko ste vi?” oprezno
je upitala Adrienne, ne želeći vidjeti više od sobe osim dijela u kojem se
nalazila ta posljednja prikaza.
“Pih! Tko sam ja, pita ona? Cura koja se samo tako pojavila niotkuda,
poput vještice, molim vas, želi znati tko sam ja? Ha!”
Na obližnji je stol stavila pladanj hrane neobična mirisa i
preslagivanjem jastuka iza njezinih leđa natjerala Adrienne da se uspravi u
krevetu.
“Ja sam Talia. Poslali su me da se pobrinem za vas. Jedite. Ne budete li
jeli, nećete biti dovoljno jaki za vjenčanje s njim”, prekorila ju je.
Slušajući te riječi i gledajući u kamene zidove na kojima su visjele jarko
obojene tapiserije s prizorima lovova i orgija, Adrienne se ponovno
onesvijestila - ovaj put sa zadovoljstvom.
★★★
Adrienne se ponovno osvijestila okružena mnoštvom sluškinja koje su

držale donje rublje, čarape i vjenčanicu.
Žene su je pred velikim kamenim kaminom okupale u mirisavoj vodi.
Skutrena pod vodom u dubokoj drvenoj kadi, Adrienne je proučila svaki
centimetar sobe. Kako je san mogao izgledati tako stvarno, s toliko mirisa,
25
dodira i zvukova? Voda u kadi mirisala je na svjež vrijesak i jorgovane.

Sluškinje su čavrljale dok su je kupale. Kameni je kamin bio visok barem
poput tri muškarca - dosezao je do stropa i širio se uzduž polovice istočnog
zida. Bio je prekriven različitim srebrnim umjetninama: filigranski izrađenim
košarama, rukom načinjenim ružama koje su sjajile poput rastaljenog srebra,
a ipak je svaka latica bila drukčija i izgledala pomalo baršunasto. Iznad velike
klupčice kamina grubo istesane od hrastovine boje meda visio je prizor iz
lova s krvavim ulovom.
U proučavanju tapiserije prekinula ju je škripa vrata. Šokirani uzvici i
brzo utišani glasovi natjerali su Adrienne da baci pogled preko golog ramena,
a onda je i ona glasno ciknula. Nitkov s neurednom bradom na licu! Obrazi su
joj se zažarili od stida i dublje je uronila u kadu.
“Gospodaru, ovo nije mjesto za vas...” počela je sluškinja.
Pljuska je odjeknula sobom, ušutkavši služavkin prosvjed i
zaustavljajući druge da učine nešto slično i prije nego što bi pomislile na to.
Velika masna životinja iz njezine noćne more pohotnog je izraza lica čučnula
pred kadu iz koje se parilo. Plave oči stisnute u pukotine susrele su se s
Adrienneinim čelično sivima. Nije ustuknula nego je držala njegov grub
pogled.
Oborio je oči, preletio pogledom po površini vode i ispod nje.
Nasmiješio se kad je ugledao njezine ružičaste bradavice, a ona je brzo
prekrižila ruke i čvrsto se zagrlila.
“Mislim da neće loše proći”, promrmljao je muškarac. Podignuo je
pogled iz vode na njezino rumeno lice i zapovjedio joj: “Od ovoga trenutka
ime ti je Janet Comyn.”
Adrienne ga je bahato pogledala. “Zovem se,” prasnula je, “Adrienne de
Simone.”
Paf!
U nevjerici je podignula ruku na obraz. Sluškinja joj je uputila
prigušeno upozorenje.
“Pokušaj ponovno”, tiho ju je savjetovao, a bez obzira na blagost riječi,
u plavim mu je očima vidjela opasnu odlučnost.
Adrienne je bez riječi protrljala bolni obraz.
26
A njegova se ruka ponovno podignula i spustila.

“Gospo! Preklinjemo vas!” Sitna se sluškinja bacila na koljena kraj kade
i stavila ruku na Adrienneino golo rame.
”Tako je, ti joj reci, Bess. Znaš što se dogodi nerazumnoj djevojci koja
me odbije. Da čujem”, ponovio je Adriennei. “Reci da se zoveš Janet Comyn.”
Kad mu se ruka ponovno podignula i spustila, silovito je sletjela na
Bessino lice. Dok je udarao sluškinju, Adrienne je vrištala.
“Prestani!” povikala je.
“Kaži to!” zapovjedio je podižući opet ruku i spuštajući je. Bess se
jecajući skutrila na podu, ali je muškarac krenuo na nju, a dlan mu se stisnuo
u šaku.
“Zovem se Janet Comyn!” povikala je Adrienne, pridignuvši se napola
iz kade.
Comynova se šaka zaustavila u zraku i čučnuo je unatrag na pete, a u
očima mu se vidio pobjednički sjaj. Pobjeda - i to odvratno sporo proučavanje
njezina tijela.
Adrienne je pocrvenjela od čiste pohote u njegovim svijetlim očima i
ponovno je gornji dio tijela uronila u vodu.
“Ne, naposljetku neće proći uopće loše. Mnogo si ljupkija od moje
Janet.” Usta su mu se iskrivila u smiješak. “Volio bih da sam imao
zadovoljstvo sam isprobati te meke jastuke, ali stigla si u posljednji trenutak.”
“Stigla kamo?”
“Stigla odakle, moje je pitanje”, odvratio joj je. Adrienne je u tom
trenutku shvatila da bi bila teška pogreška podcijeniti toga okrutnog čovjeka.
Iza prostačkog ponašanja i neuredne vanjštine skrivao se čeličan karakter i
um oštar poput rapira. U mlitavoj ruci koja je zadavala udarce bilo je mišića.
Svijetle jedva otvorene oči koje se nisu prestajale micati nisu ništa propuštale.
Nije kaznio Bess jer je bio bijesan. Tukao ju je hladno i proračunato kako bi
od Adrienne dobio što je htio.
Zatresla je glavom, a oči su joj se zbunjeno raširile. “Doista, nemam
pojma kako sam se našla ovdje.”
“Ne znaš odakle si došla?”
27
Bess je tiho jecala, a Adrienneine su oči potamnjele kad je vidjela kako

se sluškinja sklupčala i krišom pokušala odmaknuti od Comyna. No ruka mu
je hitro poletjela i zaustavila se na sluškinjinu gležnju. Bess je beznadno
zajecala.
“A, ne, ljepotice moja. Možda ćeš mi još zatrebati.” Pohotnim je
pogledom prešao preko njezina uzdrhtala tijela. Adrienne je šokirano ciknula
kad je povukao Bessinu haljinu i nastavio je trgati s njezina tijela. Želudac joj
se grčio od boli kad je na sluškinjinim blijedim bokovima i bedrima vidjela
velike natečene modrice. Okrutne, natečene modrice od pojasa ili biča.
Ostale su sluškinje pobjegle iz sobe, ostavivši je samu s Bess i luđakom.
“Ovo je moj svijet, Adrienne de Simone”, rekao je kao da počinje govor,
a Adrienne je imala predosjećaj da će joj se riječi koje će izreći zadugo urezati
u pamćenje. Blago je milovao Bessino uzdrhtalo bedro. “Moja pravila. Moji
ljudi. Moja volja da podarim život ili smrt. Tvoj i njezin. Od tebe tražim nešto
vrlo jednostavno. Ne budeš li surađivala, ona će umrijeti. Zatim neka druga,
pa neka treća. Doći ću do srži toga budalastog osjećaja samilosti koji nosiš
poput vela. Zbog njega te lako iskoristiti. Ali sve žene su takve. Slabe.”
Adrienne nije ništa rekla, samo je pogureno sjedila i teškim disanjem
nadopunjavala Bessine umorne jecaje.
“Tiho, djevojko!” Udario je sluškinju u lice, a ona se još više sklupčala i
zaplakala u ruke da utiša zvuk.
Jednog ću ga dana ubiti golim rukama, zarekla se Adrienne u sebi.
“Ne znam kako si stigla ovamo ni tko si ali, iskreno, nije me ni briga. Ja
imam problem, a ti ćeš ga riješiti. Ako ikad zaboraviš to što ću ti reći, ako
ikad pogriješiš, ako me ikad izdaš, uništit ću sve do čega ti je stalo, a onda ću
te ubiti.”
“Gdje sam?” pitala je jedva čujno, protiv volje izgovarajući jedno od
pitanja koja su je mučila. Bojala se da bi, kad počne postavljati pitanja, mogla
otkriti da ovo zapravo uopće nije san.
“Baš me briga ako si luda”, zadovoljno se zacerekao. “Zapravo mi se
sviđa da ti u glavi lepršaju šišmiši. Bog mi je svjedok, i moja ih je Janet imala.
A to nije ni više ni manje nego što on zaslužuje.”
“Gdje se nalazim?” ponovila je Adrienne.
28
“I Janet je to teško mogla zapamtiti.”

“Pa, gdje sam?”
Comyn ju je pogledavao i slegnuo ramenima. “U Škotskoj. U dvorcu
Comynu - mojem dvorcu.”
Srce joj je stalo u grudima. Nemoguće. Je li doista poludjela? Adrienne
se prisilila na sljedeće pitanje - očito pitanje, užasavajuće pitanje koje je
pažljivo izbjegavala otkad se probudila. Naučila je da je katkad bolje ne
postavljati previše pitanja - odgovori bi te mogli posve obeshrabriti. Odgovor
na to pitanje mogao je narušiti njezinu ionako slabu vezu s razumom;
Adrienne je sumnjala da to gdje se nalazi nije jedini problem koji je imala.
Duboko udahnuvši, pažljivo je izgovorila: “Koja je godina?”
Comyn se grohotom nasmijao. “Malo si slaboumna, je li, djevojko?”
Adrienne ga je šutke gledala.
Ponovno je slegnuo ramenima. “Tisuću petsto trinaesta.”
“Oh”, tiho je rekla Adrienne. Omojbožeomojbože, jaukala je u dubini
uzburkanog uma. Udahnula je, polako i duboko, i rekla si da mora krenuti od
samog početka ove zagonetke. Možda će je tako raspetljati. “A tko ste,
zapravo, vi?”
“Ukratko, ja sam tvoj otac, djevojko. To je prva od brojnih stvari koje
nikad ne smiješ zaboraviti.”
Isprekidano jecanje za trenutak joj je skrenulo pozornost s njezinih
problema. Jadna Bess; Adrienne nije mogla podnijeti tuđi bol, pogotovo ako je
mogla poduzeti nešto da ga spriječi. Ovaj je čovjek htio nešto od nje i možda
bi u zamjenu za to ona također mogla dobiti nešto. “Pustite Bess”, rekla je.
“Prisežeš li mi odanost u toj stvari?” Imao je ravne oči poput zmije,
shvatila je Adrienne. Poput pitona u seattleovu zoološkom vrtu.
“Pusti je iz dvorca. Daj joj slobodu”, pojasnila je.
“Ne, gospo!” vrisnula je Bess, a zvijer se toplo nasmijala.
Oči su mu bile zamišljene dok je gladio Bessinu nogu. “Čini mi se, Janet
Comyn, da baš i ne razumiješ ovaj svijet. Oslobodim li je, osudit ću je na smrt
od gladi, silovanja ili nečega još goreg. Oslobodim li je moje ‘brižne
29
pozornosti’, sljedeći muškarac možda neće biti tako brižan. Tvoj vlastiti
suprug možda neće biti takav.”
Adrienne se počela jako tresti dok se borila da odvrati pogled s mlohave
ruke koja je ritmično gladila nogu. Izvor Bessine boli bila je ista ruka koja ju
je hranila. “Štitila” je. Žuč joj se podignula u grlu i umalo je ugušila.
“Nasreću, on već misli da si luda, pa poslije današnjeg dana možeš
govoriti što poželiš. Ali danas, od zore do sutona, zaklet ćeš se da si Janet
Comyn, jedina zakonita kći moćnoga Crvenog Comyna, zakleta nevjesta
Sidheacha Douglasa. Ovaj ćeš dan odraditi kako ti budem naložio...”
“A što je s pravom Janet?” nije odoljela da ga ne pita.
Pljas! Kako ju je stigao udariti prije nego što je uspjela trepnuti? Dok je
stajao iznad nje i tresao se od bijesa, rekao je: “Idući udarac neće ti biti u lice,
kučko, jer to haljina ne može pokriti. Ali ima načina da te udarim tamo gdje
najviše boli i gdje ne ostaju tragovi. Ne tjeraj me na to.”
Adrienne je šutjela i poslušno slušala što joj je govorio. Njegova je
poruka bila jasna. Ne bude li šutjela i bila poslušna, ubit će je. Bio to san ili
ne, udarci su je boljeli, a imala je dojam da bi i smrt ovdje bila bolna.
Tada joj je počeo nabrajati stotine detalja za koje je očekivao da ih sve
zapamti što je i učinila jer ju je barem privremeno sprečavalo da razmišlja o
punom opsegu njezina prividna ludila. Ponovila je svaki detalj, svako ime,
svako sjećanje koje nije bilo njezino. Pažljivim promatranjem svojeg “oca”
mogla je pogoditi brojna sjećanja koja su pripadala ženi čiji je identitet
preuzimala.
Ali sve to vrijeme mislima joj je odzvanjala tiha mantra. Ovo se ne
događa. Nije moguće. Ovo se ne događa. Ali bila je realist i shvaćala je da te
riječi ne znače ništa kad se nemoguće doista događalo.
Osim ako se uskoro ne probudi iz toga užasnog i realističnog sna, bila je
u Škotskoj, godina je bila 1513., a ona se upravo spremala za svoje vjenčanje.
30
ČETVRTO POGLAVLJE
“VISOKA JE KAO JANET.”

“Nema ih mnogo tako visokih.”
“Tiho! Ona je Janet! Ne smijemo govoriti drukčije, inače će nam
servirati glave na pladnjevima.”
“Što se dogodilo Janet?” tiho je upitala Adrienne. Nije ju iznenadilo kad
su se usta šestero sluškinja zatvorila, pa su se u grobnoj tišini posvetile
njezinu odijevanju.
Adrienne je zakolutala očima. Ako joj ne žele ništa reći o Janet, možda
će htjeti razgovarati o mladoženji.
“A tko je taj čovjek s kojim ću se vjenčati?” Sidhawk Douglas. Kakvo je
uopće to ime Sidhawk?
Sluškinje su se zahihotale kao leglo preplašenih prepelica. “Istinu
govoreći, gospo, o njemu smo čule samo priče. Zaruke je zapovjedio kralj
Jakov osobno.”
“I kakve ste priče čule?” podrugljivo je pitala Adrienne. “Njegovi su
podvizi legendarni!”
“Njegovim osvajanjima nema broja. Priča se da je proputovao cijeli
svijet u društvu samo najljepših djevojaka.”
“Govori se da nema zgodne djevojke u cijeloj Škotskoj koju nije
okrenuo...”
“... ni u Engleskoj!”
“...i nijednoj se ne sjeća imena.”
“Priča se da je božanski lijep i nedostižan u vještini zavođenja.”
“Basnoslovno je bogat i čule smo da mu je dvorac nezamislivo
luksuzan.”
Adrienne je trepnula. “Baš krasno. Materijalistički, nevjeran, prekrasan
plejboj koji se prepušta užicima, bezobziran prema drugima, a usto ima i loše
31
pamćenje. I sad je moj. Dragi Bože, što sam učinila da to zaslužim?” glasno se
pitala. Dvaput, turobno je pomislila.
Lisbelle ju je znatiželjno pogledala. “Ali glasine kažu da je čudesan
ljubavnik i iznimno zgodan, gospo. Što bi u tome moglo biti lošega?”
Čini mi se, Janet Comyn, da baš i ne razumiješ ovaj svijet. Možda je
imao pravo. “Tuče li svoje žene?”
“Ne ostaje s njima dovoljno dugo, tako barem kažu.”
“Iako sam čula da ga je jedna od njegovih žena nedavno pokušala ubiti.
Ne mogu zamisliti zašto”, dodala je sluškinja s nevjericom u glasu. “Kažu da je
više nego velikodušan prema svojim ljubavnicama kad završi s njima.”
“Mogu zamisliti zašto”, razdraženo je progunđala Adrienne, iznenada
nestrpljiva zbog svih tih ruku na njezinu tijelu koje su je povlačile,
učvršćivale, ukrašavale i uređivale. “Stanite, stanite.” Lagano je pljesnula
Lisbelleinu ruku sa svoje kose koju su oprali, nemilosrdno počešljali i
mukotrpno tapirali kako joj se činilo već cijelu vječnost.
“Ali gospo, moramo učiniti nešto s kosom. Sasvim je ravna! Morate
izgledati najbolje...”
“Što se mene tiče, radije bih izgledala kao nešto što je dovukla mačka.
Mokra, prljava i smrdljiva poput hrpe gnoja.” Začuli su se uzdasi nevjerice.
“Djevojko, bit će ti muž, a mogla si proći i mnogo gore”, čuo se strog glas s
druge strane sobe. Adrienne se polako okrenula i susrela znalački pogled žene
s kojom je odmah osjetila bliskost. “U nedostatku boljeg primjera, mogla si
dobiti mojega.”
Adrienne je oštro udahnula. “Gospodara Comyna?”
“Tvojeg oca, draga moja kćeri”, rekla je lady Althea Comyn s kiselim
osmijehom. “Otiđite - sve.” Kraljevskim je pokretom ruke pokazala
sluškinjama da iziđu iz sobe, a pogled joj se posebno zadržao na Bess.
“Jednoga će dana ubiti tu djevojku, doista će je ubiti”, tiho je rekla. Čvrsto je
stisnula oči i dugo ostala tako.
“Objasnio ti je što moraš učiniti?”
Adrienne je kimnula.
“I učinit ćeš to?”
32
Ponovno je kimnula. Lady Comyn glasno je odahnula od olakšanja.

“Bude li vremena da ti se odužim za tu ljubaznost...”
“Nije ljubaznost. Učinit ću to da si spasim život.”
“... trebaš samo pitati. Jer spasit ćeš i moj život.”
★★★
Adrienne je uspravno stajala pred svećenikom i odrađivala svoj dio

farse. “Ja sam Janet Comyn”, glasno je izjavila. Božji je čovjek vidljivo
problijedio i stisnuo svoju Bibliju tako čvrsto da se činilo da će mu zglobovi
prstiju popucati. On, dakle, zna da to nisam ja. Što se, zapravo, zbiva ovdje?
Osjetila je prisutnost uz svoje lijevo rame i nevoljko se okrenula da se
suoči s čovjekom za kojeg će se vjenčati. Oči su joj pale malo ispod njegove
prsne kosti i vidjela je da je sav oklopljen čelikom.
Adrienne je počela ustajati kako bi svojeg zaručnika pogledala u oči, ali
onda je, užasnuta, shvatila da ne kleči. I više nego razočarana, zabacila je
glavu unatrag i progutala tisuću bijesnih prigovora koji su joj začepili grlo.
Div joj je uzvratio pogled nedokučiva izraza lica, a u najmodrijim očima
koje je ikad vidjela plesali su plamenovi treperavih svijeća.
Ne mogu se udati za njega, u sebi je vrisnula. Ne mogu to učiniti!
Pogled joj je odlutao s njegove pojave i prešao preko prisutnih kako bi
pronašla nekoga tko bi je spasio od ove propasti. Bess je sjedila u stražnjem
redu, sklopljenih očiju kao da se moli.
Adrienne je ustuknula i također zatvorila oči. Molim te Bože, ako sam
poludjela, ozdravi mi razum. A ako nisam poludjela i ovo se doista događa -
žao mi je što ti nisam bila zahvalna za dvadeseto stoljeće. Žao mi je zbog
onoga što sam učinila Eberhardu. Žao mi je zbog svega i obećavam da ću biti
bolja osoba ako me IZBAVIŠ ODAVDE!
Kad je ponovno otvorila oči mogla se zakleti da je svećenik znao o
čemu je razmišljala jer mu je u očima vidjela zadovoljni sjaj kao da se
zabavlja.
“Pomozite mi”, izustila je bez glasa.
33
Brzo je spustio pogled u tlo i nije ga više podizao.

Iako to nije htjela, Adrienne se prisilila da pogleda trup svojeg
mladoženje, a zatim je podignula pogled još više, prema njegovu lijepom licu.
Dok su flautisti sve brže i radosnije svirali, podignuo je obrvu prema
njoj.
Od težine njegova pogleda spasila ju je iznenadna strka, a onda je
začula glas svojeg “oca” kako bijesno odzvanja ispod greda.
“Zašto govoriš da nije mogao sam doći?” Crveni Comyn vikao je na
vojnika.
“Bilo je nekakvih problema u Sjevernom Usteru. Jastreb je morao žurno
odjahati, ali nije zaboravio na svoju obvezu. Želi pokazati poštovanje prema
klanovima.” Vojnik je prenio svoju uvježbanu poruku.
“Time što nije ovdje vrijeđa svoju zadanu riječ!” zagrmio je lord
Comyn. Tada se okrenuo muškarcu pokraj Adrienne. “A tko si ti koji si ga
došao zamijeniti?”
“Grimm Roderick, kapetan Jastrebove straže. Došao sam vjenčati vašu
kćer kao zastupnik...”
“Kuga na zastupnika! Kako se usudio ne doći sam po ruku moje kćeri?”
“Sve je po zakonu. Kralj će priznati brak i obveza je ispunjena.”
Adrienne nije mogla zaustaviti radost koja joj je na te riječi obasjala
lice. Taj muškarac nije bio njezin muž!
“Zar sam ti tako odvratan, djevojko?” pitao ju je i podrugljivo se
nasmiješio jer mu nije promaknulo njezino olakšanje.
Otprilike odvratan kao plitica jagoda umočenih u tamnu čokoladu i
prelivenih šlagom, pomislila je zajedljivo.
“Prije bih se udala za žabu”, rekla je Adrienne.
Njegov joj je smijeh na usta izmamio slabašan smiješak.
“Onda stvarno nemate sreće, gospo. Jer Jastreb sigurno nije žaba. U
usporedbi s Jastrebom, ja sam doista prava žaba. Zapravo ne, trol. Još gore,
rogati i bradavičavi gušter. Ili...”
34
“Shvatila sam.” Dragi Bože, oslobodi me savršenstva. “Pa gdje je onda

taj moj nevoljni muž?”
“Rješava posljedice ozbiljnog problema.”
“A što bi to moglo biti?”
“Ozbiljna i strašna pobuna.”
“U Sjevernom Usteru?”
“Blizu.” Usne su mu se trznule.
Adrienne je zahvatio osjećaj žurbe. Ma kako bude odugovlačila, ovaj će
se čin obaviti. Mora li se suočiti s nepoznatim, najbolje da se s time odmah
uhvati u koštac. Čekanje je samo pogoršavalo stvari, a vika lorda Comyna
pomiješana s divljom kakofonijom flautista koji su nastojali nadglasati buku
razdraživala joj je živce. Ja, Janet, sam luda? To mi odgovara. Uspravljajući se
na svoju punu visinu od sto šezdeset šest centimetara, potražila je figuru
svojeg “oca” koji je i dalje urlao i povikala u gužvu.
“Ah, ušuti oče i završimo već jednom s tim! Čeka me vjenčanje, a ti ga
samo odlažeš. Pa što ako nije došao? Ne mogu reći da mu zamjeram.”
Na kapelicu se spustila grobna tišina. Adrienne se mogla zakleti da se
muškarac uz nju tresao od zatomljenog smijeha, iako ga se nije ponovno
usudila pogledati u oči.
Kapelicom su se odbijali šapati “Luda Janet”, a Adrienne je osjetila
navalu olakšanja. Glas o ludosti koji ju je pratio mogao se pokazati iznimno
korisnim. Sve dok se danas bude pokoravala Comynovim zapovijedima,
mogla je biti luda poput šeširdžije i nitko to ne bi smatrao nepriličnim.
Adrienne se brinula da neće uspjeti zapamtiti sve detalje koje joj je
Comyn rekao, da će pogriješiti i da će netko u domu njezina novog muža
otkriti da je varalica. Kad je razotkriju kao šarlatana, Comyn će ispuniti svoju
prijetnju i ubiti je.
Iznenada je taj pritisak nestao kao u oblačiću dima. Ovdje i sada (ako je
doista bila ovdje i sada) bila je luda Janet Comyn. Kako bi je se moglo držati
odgovornom ako kaže ili učini nešto što nema smisla? Ludilo je bila njezina
dozvola za slobodu. Dozvola da učini i kaže što god poželi - bez posljedica.
Nema više Eberharda, pištolja ni strašnih sjećanja.
Možda ovo mjesto i nije tako loše.
35
36
PETO POGLAVLJE
ADRIENNE JE NEKOLIKO SATI LUTALA OKO DALKEITHA kad je naletjela na

kovačnicu. Preživjevši naporno dvodnevno jahanje na mrzovoljnu konju iz
dvorca Comyna do njezina nova doma - Dalkeitha na Moru - planirala se
srušiti na najbliži meki krevet, spavati danima i kad se probudi (ako još uvijek
bude ovdje), pronaći poveću bocu viskija i napiti se do besvijesti. A zatim
ponovno provjeriti je li još uvijek ovdje.
No ne samo da u bučnom dvorcu nije mogla pronaći mek krevet nego
tu nije bilo ni viskija, ni znaka od njezina muža i svi su je u dvorcu složno
ignorirali. Bilo je vrlo teško osjećati se kao kod kuće. Iako se tijekom
putovanja ponašao kao pravi džentlmen, Grimm ju je napustio čim su ušli
među ružičaste granitne zidine dvorca Douglasa.
Ali Adrienne nije bila glupa. Nije ju trebalo udariti po glavi da shvati
kako ovdje uopće nije poželjna. Udana po zastupniku, bez dobrodošlice i bez
traga mužu. Očito je bila neželjena.
Adrienne je odustala od jalove potrage za svojim mužem, krevetom, čak
i bocom te se pošla prošetati da istraži svoj novi dom.
I tako je posve slučajno prolazeći među stablima jarebika nabasala na
kovačnicu smještenu na samome rubu šume. U njoj je bio muškarac, odjeven
samo u kilt, koji je pritiskao kovački mijeh i oblikovao čelik u potkovu.
Adrienne je čula da je njezin muž po zastupniku bio nezamislivo lijep,
ali ovaj je muškarac doista pretvarao veličanstvenoga Grimma u pravu žabu.
U dvadesetom stoljeću jednostavno nije bilo takvih pravih muškaraca,
pomislila je u bespomoćnom divljenju gledajući ga kako radi. Da bi vidjela
takvu vrstu muškarca u dvadesetom stoljeću žena bi nekako morala dobiti
pristup svetištu utega i bućica, mjestu gdje je muškarac oblikovao svoje tijelo
u počast samome sebi. No u ovom je stoljeću takvog muškarca jednostavno
stvorila priroda.
Njegov je svijet zahtijevao da bude dovoljno snažan da preživi, da
zapovijeda, da ustraje.
37
Kad se kovač okrenuo i sagnuo da uzme drugi čekić, ugledala je potočić

znoja koji mu je s obrva curio niz obraz i glasno kapnuo na prsa te zatim,
nevjerojatno polako, tekao uzduž visokih uzvisina trbušnih mišića. Do pupka,
gornjeg dijela kilta i još niže. Zadivljeno mu je gledala noge i čekala da se kap
znoja pojavi na snažnim listovima te kao u bunilu razmišljala o svakom
centimetru između toga.
Treperava vrućina kovačkog ognjišta bila je tako velika, a njezina
potreba tako neobična, da Adrienne nije ni shvatila da je prije nekoliko
trenutaka prestao raditi.
Sve dok nije podignula glavu s njegovih prsa i ugledala tamne, ne
nasmiješene oči.
Glasno je uzdahnula.
Krenuo je prema njoj i znala je da bi trebala pobjeći. Ali je također
znala da ne bi mogla pobjeći ni da joj je život o tome ovisio. U tim je očima
bilo nečega...
Grubom ju je rukom uhvatio za bradu i prisilio je da ga pogleda u sjajne
srebrne oči.
“Mogu li nešto učiniti za vas, lijepa kraljice? Možda vam treba nešto
oblikovano i stvoreno u vatri? Ili bih ja možda mogao svoje čelično koplje
preoblikovati u vatri vaše kovačnice, gospodarice?”
Oči su joj divlje lutale njegovim licem. Priberi se, zapovjedila je sama
sebi.
Nemilosrdno ju je protresao. “Trebaju li vam moje usluge?”
“To je od vrućine, ništa više”, jedva je izustila.
“Da, sigurno je od vrućine, ljepotice.” Oči su mu bile kao u vraga.
“Dođi.” Zgrabio ju je za ruku i počeo je brzo vući za sobom.
“Ne!” Udarila ga je po ruci.
“Dođi”, zapovjedio je i imala je neobičan osjećaj da očima prodire u nju
i volju joj usklađuje sa svojom. Premrla je od straha na tu pomisao.
“Pusti me!” viknula je.
Oči su mu krenule još dublje, ali iako je znala da je posve ludo,
Adrienne je osjećala da se bori za nešto iznimno važno. Znala je da ne smije
38
poći s tim čovjekom, ali nije mogla reći zašto. Osjećala je mračnu i iskonsku
opasnost. Neprirodnu i drevnu opasnost koju nije mogla kontrolirati. Ako
ponovno otvori svoja okrutno lijepa usta i još jednom joj kaže dođi, mogla bi
to doista i učiniti.
Otvorio je usta. Pripremila se za zapovijed za koju je znala da će
uslijediti.
“Pusti moju ženu”, začuo se iznenada dubok glas iza njih.
39
ŠESTO POGLAVLJE
DAKLE, MUŠKARAC IZ KOVAČNICE NIJE BIO NJEZIN MUŽ. Dragi Bože, što će
ugledati kad se okrene? Usudi li se okrenuti?
Malo se okrenula, kao da će brzo virenje preko ramena biti sigurnije i
ublažiti udarac. Adrienne je uskoro otkrila koliko je pogriješila. Ništa nije
moglo smanjiti dojam koji je ostavljao taj muškarac.
Valhala zdesna, vraćeni Raj slijeva.
Uhvaćena između Godivina trufla i čokoladnog eklera.
Između čekića i nakovnja. Dva vrlo tvrda mjesta, kako se doimalo.
Mrzim lijepe muškarce, tužno je jadikovala. Mrzim ih. Mrzim ih. Mrzim ih.
Ali odoljeti im...
Ruke su je odostraga obuhvatile oko struka i kovač ju je povukao prema
svojem isklesanom tijelu.
“Pusti me!” povikala je, a neobična joj se magla povukla iz mozga.
Kovač ju je pustio.
A taj veliki, prekrasni muškarac pred njom - legendarni Jastreb - zurio
je u nju poput Odina koji se sprema na nju baciti munju. Glasno je zadahtala.
“Ne gledaj me tako ljuto. Nisi se udostojao pojaviti na našem
vjenčanju.” Adrienne je počela koračati amo-tamo. Ako je stvarno bila Janet,
kako bi se Janet osjećala? Kako je strašno biti vjenčan poput neke imovine i
zatim tako bijedno dočekan od strane nove rodbine! “Provela sam dvije
očajne, vlažne noći na leđima kljuseta i prestaje li na ovom strašnom mjestu
ikad padati kiša? Trebala su nam dva dana da stignemo ovamo. Milostivi
Grimm ostavio me istog trenutka kad smo stigli u Dalkeith. Ti se nisi
udostojao ni dočekati me. Nitko me nije odveo do moje sobe. Nitko mi nije
dao ništa za jesti niti za piti.” Zastala je u svojoj litaniji i leđima se naslonila
na stablo, s rukama na bokovima i udarajući jednom nogom o tlo. “A onda
nisam mogla pronaći mjesto na kojem bih spavala jer bi moglo pripadati
nekome drugom, pa sam pošla u šetnju dok se naposljetku ne udostojiš
pojaviti, a ti me sad bijesno gledaš? Pa, samo da znaš...”
40
“Tiho, ženo.”
“Ja nisam žena koju gurneš ustranu i ona to krotko prihvati. Znam kad
nisam poželjna...”
“Posve sigurno si poželjna”, ubacio se kovač.
“Ne treba mi na glavu baciti tonu kamenja...”
“Rekao sam da šutiš.”
“Usto nisam dobila niti jedan jedini vjenčani dar!” dodala je, ponosna
što se toga dosjetila. Da, Janet bi se svakako uvrijedila zbog toga.
“Tišina!” zagrmio je Jastreb.
“Meni se ne može zapovijedati! Auuuf!” Adrienne je glasno zagunđala
kad je njezin muž naglo skočio do nje i oborio je na tlo. Kad je pala na zemlju
pod težinom nosoroga, kako joj se činilo, nekoliko ju je puta prevrnuo po tlu
zarobljenu u njegovu zagrljaju. Dok se nastojala iskobeljati iz njegova
čeličnog zahvata, čula je kako kovač tiho psuje, a zatim i zvuk nogu u bijegu.
“Budi mirna!” zarežao je Jastreb, a dah mu je bio topao na njezinu uhu.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati kako je drži gotovo zaštitnički, kao
da je štiti svojim tijelom. Adrienne je podignula glavu i vidjela kako mračnim
očima pomno promatra rub šume.
“Što radiš?” prošaptala je uzdrhtala srca. Zbog grubog kotrljanja,
uvjeravala je samu sebe, a ne zbog zagrljaja toga snažnog muškarca. Počela se
vrpoljiti.
“Rekao sam da budeš mirna.”
Migoljila se djelomice da mu se suprotstavi, a djelomice da makne
njegovu nogu između svojih bedara, ali uspjelo joj je samo da sve završi
naslanjanjem njezine stražnjice o njegovu - Bože moj - valjda tako ne hoda
posvuda sve vrijeme! Naglo se povukla od tog dodira i začula mukli udarac,
zvuk kosti kad joj je glava glasno udarila o njegovu bradu. Tiho je opsovao, a
zatim ih je grmljavina njegova promukloga baritonskog smijeha potresla dok
je čvršće stiskao ruke oko nje.
“Jesi li ti divlja mačka?” rekao joj je u uho.
Silovito se trzala. “Pusti me!”
41
Ali nije ju pustio. Zagrljaj je oslabio samo toliko da je može okrenuti, pa

je sad bila ispružena na njemu, okrenuta licem prema njemu. Velika, velika
pogreška, pomislila je sa žaljenjem. To ju je stavilo pred niz posve novih
problema, počev od toga da su joj grudi sad bile pritisnute o njega, noga mu je
bila među njezinima, a dlanovi su joj bili rašireni na njegovim mišićavim
prsima. Bijela mu je lanena košulja bila razdrljena i s njegovih se širokih prsa
podizala muška toplina. Niz arogantno izvijenu donju usnicu curila je krv, a u
jednom je suludom trenutku čak pomislila da je obliže. Jednim ju je brzim i
skladnim pokretom okrenuo pod sebe i oduzeo joj dah. Usne su joj se
razdvojile. Gledala ga je u nijemom divljenju i u tom je zastrašujućem
trenutku znala da će je muškarac za kojeg se udala po zastupniku poljubiti, a
kad to učini bila je sigurna da joj život više nikad neće biti isti.
Progunđala je. On se nasmiješio i spustio glavu prema njezinoj.
Baš u tom trenutku na čistinu je iznenada izbio kovač. “Nema nikoga,
kvragu!” ljutito je rekao. “Tko god da je bio, više ga nema.”
Jastreb se iznenađeno podignuo i Adrienne je iskoristila trenutak da se
odgurne od njega. Ali bilo je to kao da pokušava odvući Sfingu do Nila.
Tek je tada Adrienne vidjela strijelu koja je još titrala na stablu ispred
kojeg je samo koji trenutak prije ona stajala i bijesno korila novog muža. Oči
su joj se raširile kad je upitno podignula pogled prema Jastrebu. Bilo je to
previše čudno.
“Koga si uvrijedila?” Muž ju je žestoko protresao. “Tko te pokušava
ubiti?”
“Kako znaš da strelica nije bila namijenjena tebi i da je jednostavno
promašila.”
“Nitko mene ne pokušava ubiti, ženo.”
“A ja sam čula da je tvoja posljednja ljubavnica pokušala baš to”, zlobno
mu je odgovorila.
Besprijekorna mu je brončana koža za nijansu problijedjela.
Kovač se nasmijao.
Vrat ju je počeo boljeti od gledanja uvis. “Siđi s mene”, progunđala je
mužu.
42
Nije bila pripremljena na trenutak kad su Jastrebove oči potamnjele, a

on se prevrnuo i odgurnuo je od sebe.
“Iako me ustrajno odbijaš, ženo, mislim da sam ti potreban”, tiho je
rekao Jastreb.
“Ja ne mislim tako”, ljutito mu je odgovorila.
“Bit ću tu ako se predomisliš.”
“Riskirat ću. Nitko me nije ničime pokušao pogoditi dok se nisi ti
pojavio. To su dva pokušaja na tebe za koja znam i nijedan na mene.” Ustala
je i otresla haljinu. Prljavština i koprive uhvatili su se za debelu tkaninu.
Izvukla je nekoliko listova iz kose i oprašila stražnjicu sve dok nije postala
svjesna nelagodnog osjećaja. Polako je podignula oči s odjeće i ugledala oba
muškarca kako je promatraju pozorno poput vukova. Velikih, gladnih
vukova.
“Što je?” otresla se na njih.
Kovač se ponovno nasmijao. Smijeh mu je bio dubok, mračan i
zagonetan. “Mislim da gospa ne vidi kako slatko okrutno poziva takva
ljepota.”
“Poštedite me”, umorno je rekla.
“Svijetla zora vašeg rumenila, djevo, bajna, zrela i bujna.” Njezin se
suprug nije dao nadmašiti.
Adrienne je udarila nogom o tlo i obojicu ih ljutito pogledala. Gdje je
bio njezin Shakespeare sad kad ga je trebala? “Kleh se da si svijetla, mišljah da
si plava, a ko noć si crna, ko pakao tavna”, promrmljala je.
Kovač je zabacio glavu i glasno se nasmijao, a usne njezina muža izvile
su se u zadovoljni smiješak.
Jastreb se uspravio i ispružio ruku. “Zakuni se na mir sa mnom,
djevojko.”
Zakuni se. Taj je čovjek mogao i anđele natjerati u plač. Ali bila je
gladna. Žedna. Umorna. Prihvatila je njegovu ruku, vatreno se zaklevši da
nikad neće prihvatiti više od toga. Nikad.
Dok ju je muž odvodio s čistine, kovačev ih je glas slijedio na
povjetarcu koji je nosio miris jasmina. Iznenadilo ju je što joj muž nije
43
reagirao. Ili nije bio posesivan ili jednostavno nije čuo. Jer ona je jasno čula
kad je kovač rekao: “Ženo koja sve muškarce čini slabima poput mačića na
vrhnje, mogu te odvesti na mjesta koja si znala samo u snovima.”
“Noćne more”, promrmljala je i čula njegov tihi smijeh iza sebe.
Muž ju je znatiželjno pogledao. “Što je?”
Duboko je uzdahnula. “Noćno jahanje nije mi prijalo. Moram na
spavanje.”
Kimnuo je. “A onda ćemo razgovarati.”
Svakako. Ako još uvijek budem u ovoj nedođiji kad se probudim.
★★★
Sidheach James Lyon Douglas trljao je neobrijanu bradu žuljevitim

prstima. Je li bio ljut? Možda. U nevjerici, sigurno. Posesivan. Odakle je to
došlo, kvragu?
Bijes. Da, sigurno je to. Hladan, mračan bijes izjedao ga je iznutra, a bol
nije ublažavalo ništa osim jakog viskija.
Stajao je i gladnim očima gledao svoju novu ženu. Vidio je kako ju je
zahvatila sirova i iskonska žudnja za muškarcem - a to nije bio on.
Nevjerojatno.
“Nastaviš li tako piti, nećemo stići sutra u Uster”, upozorio ga je
Grimm.
“Ne idem sutra u Uster. Dok se vratim, moja bi žena već mogla biti
noseća.”
Grimm se nasmiješio. “Užasno je bijesna na tebe, znaš.”
“Bijesna je na mene?”
“Bio si previše pijan da je oženiš, još manje da je odvedeš u krevet, a sad
si se izbezumio jer je milo gledala Adama.”
“Milo? Daj joj pladanj i ona bi ga stavila pod njega i pogostila se
oblizujući usne!”
“Pa?”
44
“Ona je moja žena.”

“Ah, ovo postaje previše složeno za mene. Rekao si da te nije briga što
će se biti s njom nakon što je oženiš. Zakleo si se da ćeš poštovati zakletvu, a
to si i učinio. Pa čemu onda ovaj budalasti bijes, Jastrebe?”
“Neću dopustiti da mi moja žena nabija rogove.”
“Mislim da žena može nabiti mužu rogove samo ako mu je stalo do nje.
Tebi nije stalo.”
“Nitko me nije pitao je li mi stalo.”
Grimm je trepnuo, iznenađen Jastrebovim ponašanjem. “Sve djevojke
tako gledaju Adama.”
“Nije me ni zamijetila. Ona želi Adama. Dovraga, tko je uopće zaposlio
tog kovača?”
Grimm je mrmljao u svoje pivo. “Nije li kovač bio Thomas?”
“Kad bolje razmislim, da.”
“I gdje je Thomas nestao?”
“Ne znam, Grimme. Zato te i pitam.”
“Pa, netko je morao zaposliti Adama.”
“Ti nisi?”
“Ne, mislio sam da si ti, Jastrebe.”
“Ne. Možda je Thomasov brat, a Thomas je obolio.”
Grimm se nasmijao. “Ružni Thomas njegov brat? Nema šanse.”
“Riješi ga se.”
“Adama?”
“Da.”
Muk.
A onda: “Svih mu svetaca, Jastrebe, sigurno ne misliš ozbiljno! Nije ti
nalik da oduzmeš čovjeku posao zbog načina na koji ga neka djevojka gleda...”
“Nije bilo koja djevojka nego moja žena.”
“Da, baš ona koju nisi htio.”
45
“Predomislio sam se.”

“Usto, on sasvim dobro zadovoljava Esmereldu, Jastrebe.”
Sidheach je duboko uzdahnuo. “To je istina.” Šutio je nekoliko
ljubomornih otkucaja srca. “Grimme?”
“Ha?”
“Reci mu da se ne skida dok radi. To je zapovijed.”
★★★
Ali Jastreb nije mogao tek tako zaboraviti. Postao je svjestan kamo su ga
noge odnijele tek kad je prešao jantarni rub svjetlosti vatre ispod stabala
jarebike u Adamovoj kovačnici.
“Dobrodošao gospodaru Jastrebe od Dalkeitha na Moru.” Jastreb se
okrenuo i našao nosom uz nos s blistavim kovačem koji mu se nekako uspio
stvoriti iza leđa. Samo su rijetki mogli iznenaditi Jastreba i na trenutak je bio
istodobno fasciniran i iziritiran kovačem.
“Ja te nisam zaposlio. Tko si ti?”
“Adam”, hladno je odgovorio kovač.
“Adam što?”
Kovač je razmislio, a zatim se vragolasto nasmiješio. “Adam Black.”
“Tko te zaposlio?”
“Čuo sam da trebate čovjeka za rad u kovačnici.”
“Drži se dalje od moje žene.” Jastreb se iznenadio kad je izustio te riječi.
Svih mu svetaca, zvučao je poput ljubomornog muža! Namjeravao je nastaviti
s pitanjem tko ga je zaposlio, ali čini se da nije samo izgubio kontrolu nad
svojim nogama nego i nad riječima koje su mu izlazile iz usta, barem kad je
bila riječ o njegovoj novoj ženi.
Adam se zločesto nasmijao. “Neću učiniti ništa što gospodarica ne želi
da učinim.”
“Nećeš učiniti ništa što ja ne želim da učiniš.”
“Čuo sam da gospodarica ne želi vas”
46
“Željet će me.”
“A ako ipak neće?”
“Sve me žene žele.”
“Zanimljivo. Ja imam isti problem.”
“Nevjerojatno si nepristojan za kovača. Tko ti je prije bio gospodar?”
“Nisam poznavao čovjeka dostojnog da ga zovem gospodarom.”
“Smiješno, kovaču. I ja imam problem.”
Dva su muškarca stajala nos uz nos. Čelik uz čelik.
“Mogu te otjerati sa svoje zemlje”, odlučno je rekao Jastreb.
“Ah, ali tada nećete nikad znati bi li odabrala vas ili mene? A čini mi se
da ste u dubini duše ipak častan čovjek i da držite do staromodnih navada
poput pravednosti i kavalirstva, poštovanja i pravde. Budalasti Jastreb. Svi će
vitezovi ubrzo biti mrtvi, poput prašine snova koja nestaje po hirovitoj volji
vremena.”
“Drzak si. A od ovog trenutka i nezaposlen.”
“Bojite se”, začudio se kovač.
“Bojim se?” u nevjerici je ponovio Jastreb. Ova budala od kovača usudi
se stajati na njegovoj zemlji i reći mu da se on, legendarni Jastreb, boji.
“Ničega se ne bojim, a ponajmanje tebe.”
“Da, bojite se. Vidjeli ste kako me vaša žena gledala. Bojite se da je
nećete moći držati dalje od mene.”
Gorak, podrugljivi smiješak iskrivio je Jastrebove usne. Nije bio čovjek
sklon samozavaravanju. Doista se bojao da neće moći svoju ženu držati dalje
od kovača. To ga je grizlo i ljutilo, ali je kovač imao pravo kad je rekao da je
unatoč svemu ipak častan čovjek. A ta je čast zahtijevala, kako je Grimm
slutio, da ne uskrati čovjeku egzistenciju zbog nesigurnosti u vlastitu ženu.
Jastreb je patio od rijetkog hendikepa - bio je do srži pošten. “Tko si ti
zapravo?”
“Običan kovač.”
47
Jastreb ga je proučavao na mjesečini koja se probijala kroz jarebike.

Ništa ovdje nije bilo obično. Nešto mu se motalo mislima, nekakav tračak
sjećanja, ali nije mogao ustanoviti što je to. “Poznajem te, zar ne?”
“Sad da. A uskoro će me i ona poznavati.”
“Zašto me izazivaš?”
“Vi ste mene prvi izazvali kad ste zadovoljili moju kraljicu”, ispljunuo
je kovač ljutito i naglo se okrenuo.
Jastreb se pokušao prisjetiti kraljice koju je zadovoljio. Nijedno mu ime
nije padalo na pamet, ali obično je bilo tako. Ipak, muškarac mu je barem
jasno otkrio svoju igru. Negdje, nekad, Jastreb je okrenuo glavu neke žene od
tog čovjeka. A taj čovjek će sad istu igru zaigrati s njim. S njegovom ženom.
Dio njega nastojao se ne zabrinuti zbog toga, ali od trenutka kad je danas
ugledao Ludu Janet, znao je da je prvi put u životu u nevolji. I to u velikoj
nevolji jer da su ga njezine blistave srebrne oči navukle u živi pijesak, rado bi
pošao za njima makar potonuo.
Što kazati čovjeku kojem si uzeo ženu? Nije bilo ničega što bi mogao
reći kovaču. “Nisam imao namjeru uvrijediti”, naposljetku je izustio Jastreb.
Adam se okrenuo, a smiješak mu je bio previše vedar. “I napad i obrana,
sve je dopušteno u požudi. Želite li me i dalje otpraviti?”
Jastreb ga je dugo gledao u oči. Kovač je imao pravo. Nešto je u njemu
zazivalo pravdu. Poštena borba pod jednakim uvjetima. Ako ne može zadržati
ženu, ako mu je drugi preotme... Ponos ga je pekao poput vatre. Ako ga žena
napusti, bez obzira želi li je on ili ne, pa još s kovačem, legenda o Jastrebu
pjevat će se na posve novu melodiju.
Ali još gore od toga, otpusti li večeras kovača, nikad sa sigurnošću neće
znati bi li ga njegova žena odabrala umjesto Adama Blacka. A to mu je bilo
važno. Sumnja bi ga vječno razdirala. Sjećanje na to kako je naslonjena na
stablo promatrala kovača - ah! Donosilo bi mu noćne more čak i kad Adama
ne bi bilo.
Dopustit će kovaču da ostane, a večeras će zavesti svoju ženu. Kad bude
posve siguran prema kome gaji osjećaje, možda će tada otpustiti ovoga gada.
Jastreb je odmahnuo rukom. “Kako želiš. Neću ti zapovjediti da odeš.”
48
“Kako želim. Sviđa mi se to”, samodopadno mu je odgovorio Adam

Black.
★★★
Jastreb je polako koračao dvorištem trljajući glavu koja ga je još boljela

od pijanstva prije tri noći. Ukaz kralja Jakova bio je ispunjen. Jastreb se
oženio Comynovom kćeri i ispunio Jakovljevu želju. Dalkeith je ponovno bio
siguran.
Jastreb je iskreno vjerovao da daleko od oka doista znači i daleko od
misli te da će kralj Jakov zaboraviti na Dalkeith na Moru. Sve je ove godine
udovoljavao Jakovljevim uvrnutim željama, ali kralj bi od njega uvijek
zatražio više, sve do kraljevskog ukaza kojim je Jastrebu zapravo oduzeo
posljednje pravo na slobodu.
Zašto ga je to iznenadilo? Petnaest godina kralj je uživao u tome da mu
uskrati mogućnosti izbora, svodeći ih samo na pokornost ili smrt, ali i smrt
cijela njegova klana.
Prisjetio se dana kad ga je kralj pozvao, samo tri dana prije nego što mu
je trebala završiti vojna služba.
Jastreb je došao, a znatiželju mu je probudilo ozračje napetog
očekivanja koje je ispunjavalo prostranu prijestolnu dvoranu. Pripisujući to
još jednoj Jakovljevoj spletki - i nadajući se da nema nikakve veze s njim ili
Dalkeithom - Jastreb je prišao podiju i kleknuo.
“Dogovorili smo ti vjenčanje”, objavio je Jakov kad se prostorija utišala.
Jastreb se ukočio. Osjećao je poglede svih dvorana na sebi. Gledali su ga
kao se zabavljaju, kao da mu se rugaju i uz tračak... sažalijevanja?
“Odabrali smo najprikladniju” - Jakov je zastao i pakosno se nasmijao -
“ženu koja će ti krasiti preostale dane u Dalkeithu.”
“Koga?” Jastreb si je dopustio samo tu jednu riječ. Više od toga otkrilo
bi gnjevno odbijanje koje mu je kipjelo u venama. Svaki je djelić njegova
tijela buntovno vrištao i nije se usudio ništa reći ne znajući što bi mu izišlo na
usta.
49
Jakov se nasmiješio i pokazao Crvenom Comynu da priđe prijestolju, a

Jastreb samo što nije zaurlao od bijesa. Nije valjda zloglasna Luda Janet? Jakov
ga ne bi natjerao da oženi ludu usidjelicu koju je Crveni Comyn držao u
svojoj zabitnoj utvrdi!
Kut Jakovljeve usne podignuo se u okrutan smiješak. “Jastrebe
Douglasu, za nevjestu smo ti odabrali Janet Comyn.”
Tihi se smijeh proširio dvorom, a Jakov je zadovoljno protrljao ruke.
“Ne!” Riječ mu je pobjegla s usana u naletu zraka iz pluća i prekasno ju
je pokušao ponovno udahnuti.
“Ne?” ponovio je Jakov, a osmijeh mu se odmah zamrznuo. “Jesmo li to
upravo čuli da odbijaš našu zapovijed?”
Jastreb je uperio pogled u pod. Duboko je udahnuo. “Ne, kralju moj.
Bojim se da se nisam jasno izrazio.” Jastreb je zastao i teško progutao.
“Zapravo sam htio reći ‘ne, već ste bili tako dobri prema meni’.” Laž mu je
opekla usne i na jeziku ostavila okus spaljenog ponosa. Ali barem je Dalkeith
ostao siguran.
Jakov se zacerekao, zabavljen brzom Jastrebovom predajom, ali i zato
što je uživao u svemu što je dočaravalo doseg njegove kraljevske moći. Jastreb
je s gorčinom zaključio da su sve karte ponovno u Jakovljevim rukama.
Kad je Jakov ponovno progovorio, glas mu je bio natopljen otrovom.
“Jastrebe Douglasu, ne oženiš li Comynovu kćer, iz Škotske ćemo izbrisati
svaki trag Douglasovih. Ne učiniš li to, tvoja će loza nestati s lica Zemlje.”
Istom tom prijetnjom Jakov je uvijek kontrolirao Jastreba Douglasa i
jedina je koja je svaki put iznova mogla biti tako bezobzirno učinkovita.
Jastreb je pognuo glavu da sakrije gnjev.
Želio si je sam odabrati ženu. Zar je tražio previše? Tijekom petnaest
godina svoje službe pomisao na odabir vlastite žene, povratak u Dalkeith i
podizanje obitelji daleko od iskvarenoga Jakovljeva dvora držala mu je snove
na životu, usprkos kraljevim naporima da ih jedan po jedan ukalja i uništi.
Premda Jastreb više nije vjerovao u ljubav, vjerovao je u obitelj i klan, a
pomisao na to da će ostatak života provesti s dobrom ženom i okružen
djecom neizmjerno mu se sviđala.
50
Želio je šetati morskom obalom i pričati sinovima priče. Želio je ljupke

kćeri i unučad. Želio je napuniti dječju sobu u Dalkeithu. Ah, dječja soba,
pomisao ga je žacnula, nova stvarnost gorča i bolnija od svega što mu je kralj
ikad učinio. Sad nikad neću moći ispuniti dječju sobu - ne ako mi žena nosi
sjeme ludosti!
Za Jastreba neće biti mališana - barem ne zakonitih. Kako će izdržati da
nikad u naručju ne drži vlastito dijete?
Jastreb nije nikad govorio o svojoj želji za obitelji; kad bi Jakov saznao,
znao je da bi se potrudio uništiti mu svaku nadu da će se to ikad ostvariti. No
Jakov je očito nekako saznao ili je odlučio da kad već sam ne može imati ženu
kakvu bi poželio, neće ni Jastreb.
“Jastrebe, podigni glavu i pogledaj nas”, zapovjedio mu je Jakov.
Jastreb je polako podignuo glavu i pogledao Jakova očima u kojima nije
bilo ni traga svjetlu.
Jakov ga je odmjerio i zatim okrenuo svoj sjajan pogled prema Crvenom
Comynu te dodao posljednju prijetnju kako bi osigurao suradnju: “Uništit
ćemo i Comyn ne bude li se poštovao ovaj ukaz. Čuješ li što sam rekao,
Crveni Comyne? Nemoj nas iznevjeriti.”
Vlastelina Comyna neobično je uznemirila Jakovljeva zapovijed.
Klečeći pred kraljevim postoljem, Jastreb je ugasio i posljednju
pobunjeničku misao. Vidio je sažalne poglede vojnika s kojima je služio,
suosjećanje u Grimmovu pogledu, zadovoljnu mržnju i samodopadno
ismijavanje plemića nižeg ranga koji su mu već dugo zamjerali njegove
uspjehe kod žena te je prihvatio činjenicu da će oženiti Janet Comyn čak i
ako je bezuba i poremećena stara vještica. Jastreb Douglas uvijek će učiniti što
je potrebno da zaštiti Dalkeith i sve ljude u njemu.
O Janet Comyn, pomahnitaloj usidjelici, zatočenoj jer je bila neizlječivo
luda, kružile su brojne priče.
Dok je koračao kamenitom stazom prema ulazu u Dalkeith Jastreb se
naglas nasmijao lažnoj predodžbi koju je imao o Ludoj Janet. Shvatio je da
Jakov očito o njoj nije znao ništa više od drugih jer ga, da je znao kako
stvarno izgleda, nikad ne bi vezao s takvom ženom. Bila je previše lijepa,
previše vatrena. Jakov je htio da Jastreb pati, a jedini način na koji bi
51
muškarac mogao patiti kraj te žene bio bi da ne može staviti ruke na nju, da
ne može okusiti njezine poljupce i da ne uživa u njezinoj senzualnosti.
Jastreb nije očekivao ništa poput toga treperavog, svilenastog bića
vatrenog temperamenta koje je pronašao kraj kovačnice. Posljednjeg je dana
poslao Grimma da oženi djevojku kao zastupnik i namjeravao ju je posve
ignorirati kad stigne. Svima je jasno dao do znanja da joj nitko ne smije
poželjeti dobrodošlicu. Život u Dalkeithu nastavit će se kao da se ništa nije
dogodilo. Ako bude samo upola tako luda kako se pričalo, mislio je da
vjerojatno neće ni shvatiti da je udana. Zaključio je da će pronaći način da se
nosi s njom, čak i ako je to značilo zatočiti je negdje daleko od Dalkeitha.
Jakov mu je zapovjedio da je oženi, no nije rekao ništa o tome da moraju
živjeti zajedno.
A onda je ugledao “Ludu” Janet Comyn. Poput strasne božice oplela je
po njemu svojim riječima, pokazujući dovitljivost utjelovljenu u nezemaljskoj
ljepoti. Nije se mogao sjetiti nijedne djevojke koja bi u njemu pobudila jaku,
grčevitu glad kakvu je osjetio kad ju je milovao pogledom. Dok je ona svojim
očima milovala prokletog kovača.
Ogovaranja nisu mogla biti netočnija. Da je Jastreb mogao birati ženu
za sebe, osobine koje je imala Janet - neovisnost, pamet, opojno tijelo i snažno
srce - bile bi upravo one koje bi tražio.
Možda mu se život, razmišljao je Jastreb, ipak okrene na bolje.
52
SEDMO POGLAVLJE
ADRIENNE JE ZNALA DA SANJA. BILA JE BEZNADNO zarobljena u istoj noćnoj

mori koja ju je mučila mjesecima; onoj u kojoj je tamnim i praznim
neworleanskim ulicama bježala od smrti.
Bez obzira na to koliko se trudila kontrolirati san, nikad ne bi dospjela
na sigurno. Eberhard bi je uvijek natjerao u napušteno skladište u Blue
Magnolia Laneu. Samo se jedna stvar značajno razlikovala od realnosti koju je
Adrienne proživjela - u noćnoj mori nije na vrijeme stigla do pištolja.
Probudila se drhtava i blijeda, a obrazi su joj bili orošeni kapljicama
znoja.
A onda je ugledala Jastreba; sjedio je na kraju njezina kreveta i u tišini
je promatrao.
Adrienne se zapiljila u njega. U snenoj joj je zbunjenosti Jastrebovo
tamno prekrasno lice imalo tragove Eberhardove dijabolične ljepote, zbog
čega se nije mogla ne zapitati kakva je razlika među dvojicom muškaraca -
ako ju je uopće bilo. Noćna mora o privlačnom i smrtno opasnom muškarcu
te buđenje s drugim takvim muškarcem u blizini bili su jednostavno previše
za njezine istrošene živce. Iako se još nije mogla sjetiti kako se našla u
šesnaestom stoljeću, druga su joj sjećanja nažalost bila netaknuta. Adrienne
de Simone jedne se stvari sjećala kristalno jasno - nije voljela lijepe muškarce
niti im je vjerovala.
“Vrisnula si”, rekao joj je Jastreb slatkorječivim glasom.
Adrienne je zakolutala očima. Je li mogao učiniti bilo što drugo osim
presti kad bi otvorio ta svoja savršena usta?
Taj bi glas mogao i slijepu redovnicu natjerati da se odrekne čednosti.
“Odlazi”, promrmljala je.
Nasmiješio se. “Samo sam došao vidjeti jesi li možda pala kao žrtva još
jednog pokušaja ubojstva.”
“Rekla sam ti da ne traže mene”
53
Ukočeno se uspravio, naizgled ulovljen u grčevitu unutarnju borbu. U

mislima su joj se komešala neukroćena sjećanja na njezinu noćnu moru kad je
povjetarac zapuhao kroz otvoreni prozor i poljubio joj kožu. Dragi Bože,
njezina koža! Razdraženo je povukla svilenu plahtu na gotovo gole grudi.
Prokleta oprava koju je pronašla uredno složenu na krevetu - a odabrao ju je
netko tko je u odijevanju bio manje čedan od nje - teško bi se mogla nazvati
spavaćicom. Sićušni rukavi spali su joj s ramena, a suknja se nabrala; metri
prozirne tkanine skupljeni u prozračnu pjenu oko struka jedva su joj
pokrivali bedra - i to samo ako se ne pomakne. Adrienne je čvrsto uhvatila
opravu, pokušavajući je namjestiti a da drugom rukom ne ispusti plahtu.
Jastreb je zastenjao hrapavim glasom koji joj je zapalio završetke svih
živaca. Prisilila se da ga pogleda ravno u vatrene oči.
“Janet, znam da ovaj brak nismo počeli pod najboljim okolnostima.”
“Adrienne. I definitivno si dobro rekao.”
“Ne, zovem se Sidheach, a brat mi je Adrian. Ali većina me zove
Jastreb.”
“Mislila sam na sebe. Zovi me Adrienne.” Na njegov upitni pogled
dodala je: “Adrienne mi je srednje ime, a više ga volim.” Jednostavna mala
laž. Znala je da se neće odazivati na Janet i da će se kad-tad prevariti.
“Adrienne”, grlenim je glasom ponovio Jastreb, naglašavajući posljednji
slog imena. “Kao što sam rekao” - pomaknuo se uz krevet tako gipko da je
prekasno shvatila koliko joj je blizu - “bojim se da nismo dobro počeli i htio
bih to ispraviti.”
“Možeš to ispraviti tako što ćeš ovog trenutka nestati. Odmah. Iš.”
Čvršće je stegnula plahtu u šaci i drugom mu rukom pokazala da ode.
Opčinjeno ju je promatrao. No nije se ni pomaknuo pa je ponovila kretnju, ali
joj je u pola pokreta uhvatio ruku.
“Imaš prekrasne ruke”, promrmljao je, okrenuo joj dlan prema gore i
ovlaš je poljubio u osjetljivo središte. “Bojao sam se da je Luda Janet ružna
baba. Sad znam zašto te Comyn toliko godina držao zatočenu u svojoj utvrdi.
Ti si pravo srebro i zlato u Comynovoj riznici. Njegovo je bogatstvo posve
nestalo sad kad te izgubio.”
“Oh, prestani”, grubo ga je prekinula, a on je od iznenađenja trepnuo.
“Slušaj Sidheachu ili Jastrebe ili tko god da jesi, nisi me se dojmio. Ako ćemo
54
biti prisiljeni da se trpimo pod istim krovom, moramo razjasniti neke stvari.
Prvo” - podignula je ruku i počela nabrajati prstima - “ne sviđaš mi se.
Navikni se na to. Drugo, nisam se udala za tebe zato što sam to željela nego
zato što nisam imala drugog izbora...”
“Ti želiš drugoga.” Predenje se pretvorilo u nezadovoljno mrmljanje.
“Treće,” nastavila je ne zamarajući se odgovorom na taj komentar,
“tvoji me muški trikovi ni najmanje ne zanimaju. Nisi moj tip...”
“Ali Adam sigurno jest, ha?” Čeljust mu se stisnula, a crne oči bljesnule.
“Više od tebe”, slagala je, pomislivši da bi je možda mogao ostaviti na
miru ako ga u to uvjeri.
“Nećeš ga imati. Sviđalo ti se ili ne, ti si moja žena. A ja nisam nikakav
rogonja...”
“Moraš voljeti nekoga da bi postao rogonja.”
“Možda bih mogao.” Možda već je, a nije mogao shvatiti zašto.
“Pa, ja ne mogu.”
“Zar sam ti toliko odvratan?”
“Da.”
Samo je zurio. Ogledao se po sobi. Promatrao grede. Nigdje u zraku nije
bilo misterioznog odgovora koji je tražio.
“Žene su me uvijek smatrale zgodnim”, naposljetku je rekao.
“Možda je baš to tvoj problem.”
“Molim?”
“Ne sviđa mi se tvoj stav.”
“Moj stav?” šokirano je ponovio.
“Tako je. I zato se makni s mojega kreveta, nestani mi s očiju i večeras
mi se više ne obraćaj.”
“Ti si najnevjerojatnija žena koju sam ikad sreo.”
“A ti si najplitkiji, nepopravljivi nitkov kojeg sam ikad imala
nezadovoljstvo sresti.”
“Odakle ti sve te predodžbe o meni?” čudio se.
55
“Mogli bismo početi od toga da si bio previše pijan da se pojaviš na

vlastitu vjenčanju.”
“Grimm ti je rekao? Grimm ti to nikad ne bi rekao!”
“Prokleta muška odanost.” Adrienne je zakolutala očima. “Sve što mi je
rekao bilo je da se moraš pobrinuti za neku pobunu. Tvojeg želuca,
pretpostavljam. Sluškinja koja me dovela do sobe dala si je vremena da mi sve
ispriča. Nije mogla prestati govoriti o tome kako ste ti i tri bačve i tri žene
proveli tjedan prije našeg vjenčanja pokušavajući da te... znaš” - Adrienne je
nerazgovjetno promrmljala riječ - “do besvijesti.”
“Što do besvijesti?”
“Znaš”, Adrienne je zakolutala očima.
“Bojim se da ne znam. Koja je to riječ?”
Adrienne ga je oštro pogledala. Zadirkivao ju je? Je li mu to vragolasti
sjaj u očima? Polusmiješkom koji mu je zaobljavao prekrasna usta mogao je
rastopiti plahtu koju je držala u ruci, a sigurno i njezinu volju. “Očito ti je
uspjelo jer si još uvijek bez svijesti. Da nisi, sad bi mi se izgubio s očiju”, oštro
mu je odgovorila.
“Nije ih bilo tri.” Jastreb je progutao smijeh.
“Ne?”
“Bilo ih je pet.”
Čeljust joj se zategnula. Ponovno je podignula prste. “Četvrto - to će
biti brak samo na papiru. I točka.”
“Bačvi vina, mislio sam.”
“Nisi smiješan.”
Nasmijao se opasno gromko i teško. “Dosta je bilo. Sad ćemo nabrojiti
Jastrebova pravila.” Podignuo je ruku i počeo odbrojavati prstima. “Prvo, ti si
moja žena, a to znači da ćeš mi se u svemu pokoravati. Moram li ti zapovjediti
da dođeš u moj krevet, bit će tako. Drugo” - druga mu se ruka napola
podignula jer je očekivao da bi ga mogla udariti, ali joj je čvrsto dlanovima
obgrlio lice i pogledao je ravno u oči - “nećeš se približavati Adamu. Treće,
svojski ćeš se potruditi da izgledaš oduševljeno što si udana za mene - i u
javnosti i privatno. Četvrto, peto i Šesto, klonit ćeš se Adama. Sedmo” -
56
brzom ju je kretnjom povukao i uspravio na noge - “točno ćeš mi objasniti što

ti je na meni tako odvratno, nakon što s tobom budem vodio ljubav, i osmo,
imat ćemo djecu. Mnogo djece. Možda desetke. Možda ću te od ovog trenutka
jednostavno stalno držati nosećom.”
Svakom njegovom riječju Adrienneine su se oči sve više širile. Do
trenutka kad je došao do dijela s djecom, gotovo se posve uspaničila. Pokušala
je sabrati uzburkane misli i potražiti najučinkovitije oružje. Što je mogla reći
da se obrani od tog muškarca? Njegov ego. Njegov gargantuovski ego i muški
ponos. Morala ih je iskoristiti.
“Učini što hoćeš. Ja ću jednostavno misliti na Adama.” Suspregnula je
zijevanje i počela si proučavati nokte.
Jastreb je uzmaknuo i spustio ruke s njezina tijela kao da se opekao.
“Jednostavno ćeš misliti na Adama?”
Protrljao je bradu, ne vjerujući sasvim onome što je čuo od prikaze pred
njim, napola odjevene u oblak prozirne pjene. Srebrnoplava kosa padala je
oko najljepšeg lica koje je ikad vidio. Lice joj je bilo srcoliko, brada
profinjena, ali iznenađujuće snažna. Usne su joj bile pune, baršunaste
ljubičaste kao u šljive i imala je prodorne srebrnastosive oči. Bila je živa strast,
ali kao da nije bila svjesna svoje ljepote. Ili za nju nije marila. Požuda ga je
čvrsto zarobila i stisnula. Crne su mu se oči napeto suzile. Imala je svijetlu
kožu, prekrasna ramena, uzak struk, slasno zaobljena bedra i noge koje su se
uspinjale do neba. Njezina ga je ljepota ožigosala, zarobila. Bila je čisto
savršenstvo. Iako Jastreb nije bio praznovjeran, u tom se trenutku sjetio
Grimmove želje kad je vidio zvijezdu padalicu. Što je točno rekao?
Poželio je da Jastreb sretne “pametnu i mudru”, inteligentnu ženu.
“Znaš li zbrajati?” iznenada je upitao.
“Znam voditi knjige kao profesionalac.”
“Znaš li čitati i pisati?” nastavio je.
“Tri jezika tečno, dva pristojno.” Bio je to glavni razlog zbog kojeg je
njihovo narječje mogla tako dobro svladati i uvjeriti ih da je doista Luda Janet
Comyn. Iako su im se neke riječi i izrazi koje je upotrebljavala mogli doimati
neobičnima - ali su očekivali da je ćaknuta - u Comynovu dvorcu brzo je
učila, usvajajući njihov grleni govor lakoćom djeteta. Uvijek je imala uho za
jezike. Usto je i pogledala sve epizode Highlandera.
57
Jastreb je uzdahnuo. Drugi dio Grimmove želje bila je žena savršena u

licu i tijelu. O tome nije trebalo postavljati nikakva pitanja. Bila je nenakićena
Venera koja se uvukla u njegov svijet, ali izjedao ga je predosjećaj da njegov
svijet više nikad neće biti isti.
Dakle, prva dva zahtjeva koja je Grimm poželio bila su ispunjena. Žena
je istodobno posjedovala pamet i očaravajuću ljepotu.
Ali Jastreba je brinuo Grimmov posljednji zahtjev: Savršeno “ne” na
njezinim savršenim usnama...
Nije bilo žene koja bi Jastrebu ikad rekla ne.
“Ženo, ja te želim”, rekao je sirovim, hrapavim glasom. “Vodit ću ljubav
s tobom tako čudesno kako ne možeš doživjeti s ove strane Valhale. Mogu te
odvesti dalje od raja, tako da ćeš poželjeti da više nikad ne stupiš nogom na
zemaljsko tlo. Hoćeš li mi dopustiti da te odvedem tamo? Želiš li me?” Čekao
je, ali već je bio siguran u ono što će doći.
Usne su joj se slasno napućile prije nego što je s njih kliznula jedna
jedina riječ: “Ne.”
★★★
“Grimme, ukleo si me svojom prokletom željom!” Kasnije te večeri čulo

se kako je gospodar Sidheach James Lyon Douglas zavijao na nebo bez
zvijezda. Na čistini između stabala jarebika Adam je potaknuo žar i ispustio
glas malo previše mračan da bi bio smijeh.
★★★
Adrienne je sjedila u mraku na rubu svojeg kreveta dugo nakon što je

otišao i trgnula se na grleno zavijanje koje se uzdignulo da dotakne Mjesec.
Kletva? Baš! Ona je bila prokleta, a ne on.
Za njega je bila poput drugih, a jedino što je Adrienne de Simone
naučila kad je o muškarcima riječ, bilo je da ne može podnijeti da bude jedna
od mnogih.
58
Poput nebrojenih žena koje su pale prije nje, željela je tog muškarca
zvanog Jastreb. Žudjela je za njim nerazumnom glađu koja je daleko
nadmašivala onu prema kovaču. U očima kovača bilo je nešto gotovo
zastrašujuće. Kao u Eberharda. Ali Jastreb je imao prekrasne tamne oči
oprašene zlatnim pjegicama ispod gustih crnih trepavica. Jastrebove su oči
nagovještavale neslućene užitke, smijeh i, ako to nije samo umišljala,
svojevrsni bol koji je nastojao sakriti.
Baš, rekla si je zajedljivo. Bol zbog nedostatka vremena da vodi ljubav
sa svim prekrasnim ženama na svijetu. Znaš kakav je. Ženskar. Nemoj si to
ponovno učiniti. Ne budi glupa, Adrienne.
Ali nije se mogla otresti nelagode koju je osjećala svaki put kad se
prisiljavala da mu uputi okrutne i odvratne riječi. Možda ih nije zasluživao.
To što je Jastreb bio taman i prekrasan muškarac poput Eberharda, nije
značilo da mu i osobnošću mora biti nalik. Mučio ju je osjećaj da je prema
njemu bila nepravedna bez ikakva logičnog razloga.
Ah, ali sasvim sigurno postoji logično objašnjenje kako si se i zašto iz
1997. iznenada pojavila u 1513.? Podrugljivo se nasmijala samoj sebi.
Adrienne je naučila razmotriti činjenice i suočiti se sa stvarnošću, ma
koliko se ta stvarnost činila nelogičnom. Rođena i odrasla u New Orleansu,
shvaćala je da ljudska logika ne može objasniti baš sve. Katkad je na djelu bila
neka viša logika - nešto posve izvan dosega njezina razumijevanja. U
posljednje vrijeme Adrienne su više iznenađivale stvari koje su imale smisla
nego one bez njega - osobito kad bi se nelogične stvari našle na poznatu
terenu. Usprkos tome što je sve to bilo jako nelogično i posve nevjerojatno,
svih je njezinih pet osjetila ustrajalo u tome da se više ne nalazi u Kanzasu.
Slabo joj je sjećanje draškalo pozadinu uma... Što je radila neposredno
prije nego što se našla u Comynovu krilu? Sati prije toga bili su joj kao u
magli, nije ih se mogla pouzdano sjetiti. Sjećala se nelagodnog osjećaja da je
netko promatra... i što još? Adrienne se čvrsto uprla o veo zbunjenosti, no
uspjela si je samo jako ubrzati rad srca.
Za trenutak se mučila, a onda se prepustila bolu. Promrmljala je
vatrenu molbu da ta viša logika skrivena iza ove nelogične stvarnosti s njom
postupi dobrohotnije od one koja ju je povezala s Eberhardom.
Šteta što nije zaboravila neka od tih ružnih, vrlo ružnih sjećanja. Ali
nije se sjećala samo nekoliko neobičnih sati, kratkoga vremenskog razdoblja.
59
Možda joj je šok koji je doživjela zasad potiskivao sjećanje. Ali kad se privikne
na novu okolinu, sigurno će shvatiti kako je proputovala kroz vrijeme. A
zatim i smisliti kako da se vrati.
Međutim, počela se pitati, želi li se doista vratiti u ono što je ostavila za
sobom.
★★★
Ujutro se Adrienne poprskala hladnom vodom po licu i pogledala se u

mutnom, uglačanom srebrnom disku obješenom iznad lavora. Ah, ti mali
luksuzi. Topla voda. Pasta za zube. Za čime je najviše žudjela?
Za kavom. Sigurno je netko na svijetu 1513. uzgajao kavu. Ako joj je
njezin zgodni suprug toliko željno htio ugoditi, možda bi joj mogao pronaći
kavu - i to brzo. Svakog jutra trebat će joj barem bokal nastavi li gubiti toliko
sna.
Do trenutka kad je Jastreb sinoć napustio njezinu sobu, tresla se od
glave do pete. Iskušenje koje je predstavljao kovač bilo je samo slaba jeka
onoga što je svim njezinim osjetilima činio Jastreb. Sama njegova prisutnost
izazivala joj je treperenje u trbuhu i klecanje koljena - mnogo gore od onoga
što je doživjela s Adamom. Frknula je nosom prisjetivši se Jastrebovih pravila.
Četiri od njih zapovijedala su joj da se kloni kovača. Dakle, to je bio siguran
način da ga razdraži, poželi li to. Nakon što joj nabavi kavu.
Adrienne je prekapala po “škrinji za miraz” tražeći nešto jednostavno
za odjenuti. Navukla je limunskožutu haljinu (kako su u ovo doba pravili
tkanine tako jarkih boja?), istaknula je zlatnim pojasom oko struka i s
nekoliko zlatnih narukvica za nadlakticu koje je pronašla. Obula je meke
kožnate papuče, protresla srebrnastu grivu i krenula u potragu za kavom.
★★★
60
“Kava”, zakriještala je kad je naposljetku uspjela pronaći put kroz

labirint velikog dvorca i došla do nekolicine ljudi koji su uživali u opuštenom
doručku. Za stolom ih je bilo desetak, ali Adrienne je prepoznala samo
Grimma i Njega, pa je riječ uputila otprilike u njihovu smjeru.
Cijeli je stol zurio u nju.
Adrienne im je bez treptanja uzvratila pogled. I ona je znala biti takva.
“Mislim da je rekla kava,” nakon duge stanke javio se Grimm, “iako sam
razgovjetnije zvukove čuo i od naših sokola.”
Adrienne je zakolutala očima. Ujutro bi joj baršunasti glas uvijek
zvučao pomalo promuklo. “Treba mi kava”, strpljivo je objasnila. “A glas mi je
ujutro uvijek ovakav.”
“Glas koji valja cijeniti, gladak i profinjen kao najbolji malt viski”,
zapreo je Jastreb. Gledao ju je u lice, a zatim pogled polako spustio do stopala.
Kako je, za ime Boga, samo jedan pogled na nju u njemu probudio osjećaj kao
da joj je s tijela polako i s užitkom svukao haljinu?
“Nije li onaj tip s Cejlona u smočnici ostavio neke čudne stvari? Usput,
ja sam Lydia Douglas, majka ove vucibatine...”
“Majko...”
“Tiho. Upropastio si vjenčanje i sad nastavljaš upropaštavati stvari, pa je
najbolje da šutiš.”
Adrienne mu je u tom trenutku oprostila gotovo sve jer je tako trepćući
u tišini izgledao poput dječarca. “Gospodarice”, rekla je i pokušala joj se
nakloniti, nadajući se da je Jastrebovu majku ispravno oslovila jer joj se žena
odmah svidjela. Premda je rodila toga oholog ženskara.
“Zovi me Lydia, a ako smijem - Adrienne? Jastreb mi je rekao da voliš
da te zovu tako.”
“Adrienne je odlično. Kava?”
Lydia se nasmijala jer je očito nije smetala Adrienneina fanatična
opsesija. “Čini mi se da si se naviknula na jaku jutarnju kavu. Moj mi
iscjelitelj kaže da ima pomlađujuća svojstva i da prirodno osnažuje tijelo.”
“Da.” Adrienne je snažno kimnula.
“U smočnicu, Jastrebe”, potaknula je Lydia sina.
61
“Pustit ćeš me da odem”, zajedljivo je upitao.

“Otkad me slušaš?” pitala ga je Lydia s iskrom u oku. “Odvedi svoju
novu ženu da pronađe kavu. A Adrienne, treba li ti nešto drugo, čak i
suosjećajno uho, slobodno me potraži. Većinu dana provodim u svojim
vrtovima. Svi će te znati uputiti.”
“Hvala.” Adrienne je to najiskrenije mislila. Kako je bilo lijepo što
postoji netko tko će joj poželjeti prijateljsku dobrodošlicu! Netko tko nije
muškarac, i to nepodnošljivo lijep muškarac.
“Dođi.” Jastreb je ispružio ruku prema njoj. No nije ga htjela dodirnuti i
samo mu je milo uzvratila: “Poslije tebe.”
“Ne, ženo, poslije tebe”, pokazao je rukom. Njezina bi prekrasno
zaobljena bedra slijedio i pokraj rogatih podanika pakla.
“Moram inzistirati”, Adrienne se usprotivila.
“Baš kao i ja”, odvratio je.
“Idi”, oštro mu je rekla.
Prekrižio je ruke na prsima i odlučno je pogledao u oči.
“Oh, za ime Boga, moramo li se svađati i oko toga?”
“Ne ako mi se pokoriš, ženo.”
Iza njih Lydia se napola smijala, napola uzdisala. “Zašto jednostavno ne
pođete jedno uz drugo”, potaknula ih je.
“Dobro”, prasnula je Adrienne.
“Dobro”, zarežao je Jastreb.
★★★
Lydia se smijala sve dok joj se u veselim zelenim očima nisu pojavile
suze. Konačno - žena dostojna njezina sina.
62
OSMO POGLAVLJE
JEDNO UZ DRUGO. NIJE GA MORALA GLEDATI. Hvala Bogu na malim

darovima.
“A ovdje je smočnica”, rekao je Jastreb kad je otključao vrata i otvorio
ih. Adrienne je odmah bila bolje volje. Nos joj se gotovo nezamjetno trznuo.
Mogla je namirisati zrna kave, začine, čaj, raznorazne odlične stvari. Gotovo
je uskočila u prostoriju s Jastrebom za petama. Baš kad je htjela zavući ruku
duboko u vreću iz koje se širila najslasnija aroma grešno tamne kave, Jastreb
se nekako uspio uvući između Adrienne i njezine nagrade.
“Čini mi se da jako voliš kavu”, primijetio je, s malo previše zanimanja
za njezin ukus.
“Da.” Nestrpljivo je premjestila težinu s noge na nogu, ali imao je
poprilično veliko tijelo kojim joj je prepriječio put. “Pomakni se, Jastrebe”,
požalila se i tiho nasmijala kad ju je velikim rukama obuhvatio oko pasa,
gotovo ga posve okruživši.
Adrienne se ukočila jer joj je nosnice dražio miris izazovniji od
ljubljene kave. Miris kože i muškarca. Snage i seksualne moći. Smjelosti i
muževnosti. Miris svega što je zamišljala u svojim snovima.
“Ah, srce moje, to ima cijenu...” promrmljao je.
“Ti nemaš srca”, rekla je u smjeru njegovih grudi.
“Istina”, složio se. “Ti si mi ga ukrala. A sinoć sam u agoniji stajao pred
tobom dok si ga trgala na komade...”
“Ma daj, ohladi...”
“Čudno govoriš, srce moje...”
“Tvoje je srce zakržljali crni orah. Sasušen. Smežuran.” Nije ga htjela
pogledati.
Nasmijao se. “Ženo, zabavljat ćeš me i u moje pozne godine.”
“Kava”, promrmljala je.
63
“Podliježe maltarini.”
“A što mitničar želi?”
“Jutros želi nešto jednostavno. Drugih će dana možda biti drukčije.
Danas će te tvoja kava stajati samo malen poljubac.”
“Misliš izmusti poljupce u zamjenu za kavu?” u nevjerici je uskliknula. I
usprkos sebi nagnula je glavu prema natrag i pogledala ga u oči. Skoro. Oči su
joj zastale desetak centimetara ispod njegovih, na savršeno oblikovanim
usnama prekrasne boje. Usta muškarca ne bi smjela biti tako lijepa i poželjna.
Zaboravila je na kavu razmišljajući kako bi bilo da ga okusi, a koljena su joj
ponovno počela izdajnički klecati.
“Samo naprijed”, poticao ju je.
Nitkov. Znao je da ga želi poljubiti.
“Znam da to ne želiš, ženo, ali morat ćeš učiniti želiš li svoju kavu.”
“A ako te ne poljubim?”
“Ništa od kave.” Slegnuo je ramenima. “Stvarno ne tražim mnogo.”
“Mislim da to nije ono na što je mislila tvoja majka.” Nasmijao se
mračnim, senzualnim predenjem i osjetila je kako joj se bradavice ukrućuju.
Dragi Bože, bio je opasan. “Srce moje, moja je majka samo polovično
odgovorna za mene, pa je nemoj odmah uzdizati među svece.”
“Prestani mi govoriti ‘srce’. Imam ime.”
“Da, i zoveš se Adrienne Douglas. Moja žena. Budi sretna što tražim
samo uslugu za uslugu i jednostavno ne uzmem ono što mi zakonski pripada.”
Brzo poput munje uhvatila ga je za ruku i poljubila mu dlan traženim
poljupcem te je odmah ispustila. “Moja kava”, zahtijevala je.
Jastrebove tamne oči nestrpljivo su kipjele od žudnje. “Očito je, ženo,
da te štošta moram naučiti o ljubljenju.”
“Znam se ljubiti!”
“Zar? Možda bi mi trebala ponovno pokazati jer ako je to bila tvoja
predodžba o ljubljenju, morat ću zatražiti veću uslugu.” Nasmiješio joj se i
donja mu se usna primamljivo izvila.
64
Adrienne je zatvorila oči da ne mora gledati njegove savršene usne i

istog trenutka kad su joj se vjeđe zatvorile shvatila da je učinila ozbiljnu
taktičku pogrešku. Jastreb joj je dlanovima obuhvatio lice i pritisnuo je uza
zid, zarobljavajući je svojim snažnim tijelom. Odmah je otvorila oči. “Nisam
zatvorila oči kako bi me mogao poljubiti!” uskliknula je, ali je njezino
odbijanje izgubilo na snazi kad ga je pogledala u oči. Njihovo joj je prodorno
crnilo pomutilo razum, probudivši u njoj želju da prihvati nasladu koju je
nudio, ali znala je da ne smije. Pokušala se osloboditi njegova zahvata, ali
ruke na njezinu licu nisu popuštale. “Jastrebe! Ne mislim...”
“Da, misliš, ženo, i to previše”, prekinuo ju je gledajući je napola
sklopljenih kapaka kao da je zadirkuje. “I zato barem na trenutak prestani
razmišljati. Samo osjećaj.” Ovlaš ju je poljubio, iskorištavajući erotsku
prednost njezinih usta koje su još uvijek bile poluotvorene u protestu.
Adrienne se pokušala odgurnuti od njegovih grudi, ali nije se obazirao na
njezin otpor.
Zakopao joj je dlanove u kosu i nagnuo joj glavu prema natrag kako bi
je mogao dublje poljubiti, pa joj uronio jezikom u usta. Usne su mu bile
zahtjevne, zagrljaj snažan i posjednički, a kad je pritisnuo svoja bedra o
njezino tijelo, bio je nesporno pravi muškarac. Svojim ju je poljupcem
izazivao, bez riječi zahtijevajući da prizna napetost koja je postojala među
njima - toplinom koja je mogla sagorjeti slabo srce ili stopiti dva srca u jedno.
Žudnja joj je tako žestoko prostrujala tijelom da je zbunjeno i uplašeno
zastenjala. Adrienne je znala koliko je opasno uživati u njegovu dodiru,
previše pogibeljnom da bi dopustila ono što bi se sigurno pretvorilo u
ovisnost.
Jastreb se palcem igrao kutom njezinih usana, prisiljavajući je da se
posve prepusti njegovoj vještini. Uzbuđena, znatiželjna i bespomoćna da mu
se odupre, Adrienne je popustila. Od poljupca kojim ju je nagradio počela se
tresti; bio je to poljubac koji će joj srušiti sve obrambene zidove.
I što će onda biti sa mnom? Ponovno ću biti ranjiva - ponovno
zaluđena prekrasnim muškarcem.
Jastrebove su ruke skliznule s njezine kose i obuhvatile joj dojke, a
vlažnost između nogu koju je to izazvalo poput šoka joj je vratila svijest da ne
kontrolira svoje tijelo. Adrienne se trgnula, odlučna da ne postane samo još
jedno bestidno ženskarevo osvajanje. “Pusti me! Rekao si jedan poljubac! Ovo
nije bio dio pogodbe!”
65
Jastreb se ukočio. Dlanovima joj je i dalje obuhvaćao dojke, a onda je

odmaknuo glavu i pomno joj, gotovo ljutito, počeo istraživati lice. Što god da
je tražio, bilo joj je jasno da nije bio zadovoljan. Ni najmanje.
Još je za trenutak proučavao njezine raširene oči, a zatim joj je okrenuo
leđa i iz vreće izvadio punu šaku zrna kave.
Adrienne je razdraženo protrljala usne kao da može obrisati tragove
nezaboravnog užitka njegova dodira. Dok su u tišini izlazili iz smočnice i
hodali dugim hodnikom, odbijajući pogledati jedno drugo, Jastreb je zamotao
zrna kave u tkaninu i stavio je u svoj sporran.
Zaustavio se ispred Velike dvorane, a odmah za njim i ona, kao da su
vezani uzicom.
“Reci mi da si osjetila”, tiho joj je zapovjedio, premda se i dalje nisu
gledali. Ona je buljila u pod tražeći vrtloge prašine, a on je pregledavao strop
u potrazi za paučinom.
“Osjetila što?” Glas samo što joj nije puknuo. Poljubac na kojem se gradi
san, veliki prekrasni čovječe?
Povukao ju je na svoje tijelo i nije ga omelo ni kad je okrenula lice od
njega nego je spustio glavu i poljupcima joj zasuo obline dojki na mjestu gdje
su kipjele iz ruba haljine.
“Prestani!”
Podignuo je glavu, a lice mu je zamračilo režanje. “Reci mi da si i ti
osjetila!”
Trenutak se razvukao, prepun mogućnosti. Rastegnuo se u nesigurnost,
a onda ga je u strahu propustila.
“Ja? Mislila sam na Adama.”
Kako su njegove oči za manje od trenutka od napaljenih mogle postati
hladne i prazne? Kako je njegovo otvoreno lice moglo postati tako zatvoreno?
Plemenito lice postati tako divlje?
“Ženo, sljedeći put kad budeš dovoljno glupa da to kažeš nakon što te
dodirnem, neću biti odgovoran za ono što ću ti učiniti.”
Adrienne je zatvorila oči. Sakrij to, sakrij to, ne dopusti mu da zna kako
djeluje na tebe. “Neće biti sljedećeg puta.”
66
“Svakog će dana biti sljedeći put, Adrienne Douglas. Pripadaš mi. A i ja

imam svoje granice. Adam može biti otpušten. Kave može ponestati. Ja
kontroliram sve što želiš. Mogu biti jako dobar prema tebi ako želiš pokušati.
Jedino o čemu neće biti pregovora je Adam. Zato pokušaj sa mnom, a ja
tražim samo da zaboraviš Adama i nikad mi ne spominješ njegovo ime. Ako
mi možeš učiniti tu malu uslugu, neću ništa tražiti osim cijene za tvoju
jutarnju kavu. I obećavam ti da neće biti previsoka.”
Poljubac je bio previsoka cijena. Previše opasan. “S kojim pravom...”
“Sile. To je barem jednostavno.”
“Sirova sila...”
“Ne zamaraj se svaljivanjem krivnje na mene. Pitaj moju majku. To ne
uspijeva.”
Dobro, dobro. Nema tu nikakva viteštva, zamijetila je. Ali sve u svemu,
pogodba koju je nudio bila je razumnija od brojnih drugih alternativa. Mogao
je zatražiti sva svoja bračna prava, a ne samo mali poljubac svakoga jutra.
Mogla se nositi s time. “Poljubac svako jutro? To je sve što tražiš od mene da
ne spominjem Adama? I svaki ću dan dobiti kavu?”
“Kloni se Adama. Nemoj da te nađem kraj njega. Ne izgovaraj mu ime
preda mnom.”
“Za poljubac svakog jutra?” Morala je to čvrsto povezati s njegovim
pravilima.
“Za uslugu svakog jutra.”
“To nije pravedno! A što je usluga?”
Nasmijao se. “A tko je rekao da je život pravedan? Tko te tako nemilice
prevario? A znajući da smo vjenčani i da su alternativa mojoj dobrohotnoj
ponudi sve bračne obveze, odakle tebi pravo brbljati o pravednosti?”
“Pa, mogao bi to malo bolje pojasniti da me umiriš! U suprotnom ću se
buditi u strahu od nepoznatih stvari.”
Lice mu se zamračilo. “Želim joj pružiti putene užitke, a ona se boji
‘nepoznatih stvari’.” Ogorčeno se okrenuo.
67
“Nisam tako mislila...” zaustila je jer joj se nisu svidjeli nabori gorčine
koji su mu se pojavili oko očiju. Ona im je bila uzrok. Ali zbog svoje ih je
sigurnosti morala tamo zadržati pa se brzo zaustavila.
No on je ionako nije čuo, uronjen u turobnu zamišljenost dok je odlazio
od nje.
Prekasno, kad joj se već izgubio iz vida iza ugla, sjetila se svoje
izgubljene kave. Bila je u vrećici koju je nosio oko kukova. A smočnicu je
zaključao.
★★★
Tuš. Ništa drugo. Što bi dala za pola sata gustih oblaka pare, bogate
sapunice, šampona i ulja za tijelo te mekoga bijelog ručnika da se njime
obriše.
Adrienne je pomno ukrašavala finije detalje svojega zamišljenog
tuširanja kako ne bi mislila o Njemu dok je tražila vrtove. Pronašla ih je iza
dvorca; do njih se dolazilo kroz kuhinje ili zaobilazeći dvorac - a zaobilazak je
bila duga šetnja.
“Provirite malo više, a ne samo tim nosićem. Rado bih vidio cijelu našu
novu gospodaricu”, pozvao ju je glas iz kuhinje.
Adrienne je znatiželjno ušla. Kuhinja uopće nije bila nalik onome što je
zamišljala da postoji tako daleko u prošlosti. Bila je golema, dobro dizajnirana
i besprijekorno čista. U središtu prostorije bilo je visoko ognjište s otvorima sa
svake strane koje je učetverostručilo prostor za kuhanje. Kameni dimnjak
uzdizao se do otvora u visokom stropu. Pomnijim razgledavanjem shvatila je
da je kuhinja sagrađena kao poseban dodatak dvorcu i dizajnirana da bude
svijetla i dobro prozračena. Na dva obodna zida bili su veliki prozori, radne
plohe od uglačane hrastovine okruživale su cijelu prostoriju, a pod je bio od
najsvjetlijega sivoga rezanog kamena. Bez trule hrane, glodavaca i kukaca,
kuhinja se po svemu mogla usporediti s njezinom kuhinjom s kraja
dvadesetog stoljeća, osim što nije imala perilicu posuđa. Stubama se silazilo u
ostave, police za hranu bile su lukavo uklopljene u niše, a iza otvorenih
prozora prostirali su se bujni vrtovi. Na prozorskim daskama bile su poredane
posudice s travama i začinima.
68
“Sviđa li vam se naša kuhinja?”

Adrienne je sa strahopoštovanjem kimnula i okrenula se prema
nasmiješenome muškarcu. Bio je visok i preplanuo, vitkoga tijela i podlaktica
izbrazdanih nabreklim mišićima od mačevanja ili rada rukama. Tamna kosa i
kratko podšišana brada bile su prosijede, a kad su mu se bistre oči susrele s
njezinima, sjajile su znatiželjom i dobrodošlicom.
“Jastreb ju je dizajnirao. Prema svemu što je vidio na putovanjima.
Rekao je da je vidio čuda koja život mogu učiniti mnogo ugodnijim i
iskoristio ih je da unaprijedi Dalkeith.”
Gospodar dvorca dolazio je u kuhinju?
“Ispilio je radne plohe i sam načinio ormariće. Jako voli raditi s drvom.
To mu zapošljava ruke, kaže. Premda mi nije jasno kako pronalazi vremena.”
Muškarac je zakolutao očima, sklopio ruke iza glave i nagnuo stolac unatrag u
snop sunčeve svjetlosti koja je ulazila kroz prozor. “Zovem se Tavis,
gospodarice”, rekao joj je. “Drago mi je što vam mogu poželjeti dobrodošlicu.”
“Ja sam Luda Janet”, izletjelo joj je kao odgovor na njegovu ljubaznost.
“Ne znam baš jeste li ludi, ali Lydiji ste se svidjeli, a ona je jedna vrlo
stroga i kritična žena, rekao bih.”
Adrienne je načinila još jedan korak u kuhinju; pogled joj je preletio
prostorijom diveći se jednostavnoj genijalnosti kojom je bila dizajnirana. Sve
je bilo uredno i lako dostupno.
“Lydia je vani straga”, rekao joj je Tavis kao da je potiče. “Rekao bih da
vas već neko vrijeme očekuje.” Namignuo joj je. “Ne dajte da vas ovi
Douglasovi uplaše, gospo. Tvrdoglavi su i samouvjereni, ali srca su im od
čistoga zlata. U cijeloj Škotskoj nećete im naći para. Još jednom dobrodošli, a
ako vam išta zatreba, potražite Tavisa iz štavionice.” Savinuo je jake ruke. “Još
uvijek radim najmekše kože s ove strane Ustera. A možda i s druge strane.”
Osmijeh mu je bio pun ponosa dok ju je tjerao prema vratima.
Adrienne je stupila na sunce i duboko udahnula. Kozja krv, omiljen
miris iz njezina djetinjstva. Zlaćana ljepota ljutića koja se prostirala desno i
lijevo ispod prozora. U zraku se osjećala lavanda, krumpirova ruža i još jedan
opojan miris koji nije uspjela prepoznati. Čula je žuborenje vode koja pada u
bazen. Fontana? Slijedeći taj zvuk Adrienne je lutala kamenitim stazama
pokraj grmova rododendrona, bujnih šumarica, zumbula i raštrkanih
69
potočnica. Kamene su staze vodile u nekoliko smjerova, ali Adrienne je

nepogrešivo slijedila žuborenje vode. Na rubu kamene fontane na četiri kata,
mnogo više od nje, sjedila je lady Lydia. Na vrhu fontane bio je kameni dupin
u prirodnoj veličini, uhvaćen u pola skoka, iz čijih se usta izlijevala voda.
“Veličanstveno”, rekla je Adrienne, a Lydia se okrenula i pozdravila je
osmijehom dobrodošlice.
“Moj je sin pravi izumitelj.” U svakoj joj se crti lica zrcalio ponos.
“I ovo je njegovo djelo?” Adrienne se namrštila.
“Većinu neobičnih stvari u Dalkeithu načinio je moj sin. Na
putovanjima je uvijek tražio najnaprednije tajne drugih civilizacija kako bi ih
donio svojem narodu...”
“Dok je putovao svijetom u potrazi za prekrasnim priležnicama”,
zlobno ju je prekinula Adrienne, prisjećajući se riječi Comynovih sluškinja.
Lydia je nakrivila glavu i oči su joj zasjale kao da se zabavlja. “Tako se
priča?”
“Je li bilo tako?”
“A da ga sama upitaš? Ali dobro promisli o tome, Adrienne. Što bi ljudi
koji te ne poznaju dobro rekli o tebi?”
“Imate pravo”, priznala je Adrienne, nadajući se da Lydia nikad neće
otkriti njezinu šaroliku prošlost.
“Luda Janet”, tiho je rekla Lydia. “Ne izgledaš mi ni najmanje luda.
Zašto te je Comyn držao zatočenu u utvrdi?”
Adrienne je izdeklamirala riječi koje joj je na dan njezina vjenčanja
utuvio u glavu. “Bila sam previše lijepa da me vide njegovi ljudi. Tako mi je
rekao.” Bez razmišljanja je dodala i svoje riječi: “Istina je da se ja nikad nisam
osjećala takvom.”
Lydia je prezirno otpuhnuta. “Zar se nikad nisi vidjela u zrcalu?”
“Naravno da jesam. Ali ipak se nisam osjećala tako.”
“Baš kao Jastreb, čini mi se”, primijetila je Lydia. “Jednom mi je rekao
da zna da je zgodan samo po tome kako žene polude kad ga vide. I da žene ne
rade toliku graju, smatrao bi se samo prosječno čistim i urednim...”
70
“Prosječno čistim i urednim?” ponovila je Adrienne kao da ne vjeruje

što čuje. “Od glave do pete nema mu mane! U usporedbi s njime, David, grčki
bogovi i Pan izgledaju neproporcionalno. On je čisti seks u odčepljenoj boci.
A netko bi je trebao začepiti! On je - ahhhhl Pih!” Adrienne se zagrcnula i
zamucala kad je shvatila što je rekla jer se Lydia smijala tako glasno da su joj
potekle suze.
Kad je napokon uspjela doći do daha, zadovoljno je uzdahnula.
“Laknulo mi je. Nisam bila sigurna jesi li imuna. On misli da jesi. Ne brini. Bit
će to naša mala tajna, draga Adrienne, a sad dođi i sjedni do mene tako da ti
mogu reći koliko mi je drago da si ovdje. Žao mi je samo što ti kad si došla
nisam mogla prirediti pravu dobrodošlicu. Čula sam da su se svi ružno
ponijeli prema tebi.”
Adrienne je osjetila želju da pojuri u zagrljaj ruku koje su se u njezinu
cijelom životu doimale najsličnije majčinskima. Otvrdnulo joj se srce nalazilo
na opasno tankom ledu - usudi li se to učiniti? Usudi li se ne učiniti?
★★★
Iza grmova krvavocrvenih rododendrona trznula je nečija sjena. Mrzim

je! Mrzim je! Esmereldina se ruka tresla dok je podizala cijev, a zatim ju je
uspjela smiriti. Riješit će se neprijatelja i skratiti joj muke. Napućila je usne
oko otvora cijevi, održavajući smrtonosno oružje ravnim. Duboko je
udahnula i snažno puhnula kroz usta čvrsto stisnutih oko cijevi. Sićušna je
strelica izletjela iz drugog kraja cijevi, mala poput osine bodlje. Esmerelda je
gledala kako leti i zabija se u svijetlu kožu Adrienneina vrata. Zadovoljno se
nasmiješila kad se Adrienne pljesnula po vratu, kao da tjera napasnu mušicu.
Esmerelda je stisnula vjeđe - vidjela je sjaj strelice u Adrienneinu vratu dok je
razgovarala s Lydijom. Gotovo. Posao je obavljen.
★★★
“Gdje ti je muž, Lydijo?” Adrienne se jako pljesnula po vratu. “Mušice?

Zar već?”
“Ima ih, naravno. To je razlog zbog kojeg u ovo doba godine imamo
mrežice oko kreveta. A čini se da ih i malo metvice drži podalje. Uvijek je
71
stavim u džep pa listić ili dva uguram pod steznik.” Pružila joj je nekoliko
listića, a Adrienne ih je zahvalno primila. “A što se tiče mojega muža...” Oči
su joj postale zamišljene. “Taj me nemogući čovjek napustio još prije trideset
godina. Umro je neposredno nakon Jastrebova rođenja.”
“Kako?” Adrienne je nadlanicom obrisala čelo. Najednom je sunce
postalo prevruće.
“Bilo je to u bitki za kralja, a umirući se zarekao, ili je barem tako
tvrdio kralj Jakov, da će mu sin petnaest godina služiti za krunu, u zamjenu
za kraljevu zaštitu Dalkeitha. Zapravo, Sidheacheva je služba tek nedavno
završila.”
Adrienne je zbunjeno nabrala obrve. Lydijino šareno cvijeće iznenada
se stopilo u omamljujući vrtlog boja.
Lydia je strpljivo objašnjavala. “Dalkeith je bogat dvorac. Kad mi je
suprug umro, nije bilo muškarca koji bi nas zaštitio. Ostala sam s
nasljednikom kojem su bila tek dva mjeseca. Je li se moj muž doista zakleo ili
je Jakov izmislio, nikad neću znati. Sumnjam da bi Douglas obećao svojeg sina
Jakovu na bilo koji način, ali teško je pobijediti u raspravi s kraljem. Nisam se
još bila spremna ponovno udati jer sam previše tugovala za mužem. Kraljevi
su ljudi štitili Dalkeith dok sam bila u crnini. No Jakov nam je ponudio
zaštitu pod uvjetom da se Jastreb na svoj osamnaesti rođendan javi u
Edinburgh kako bi započeo petnaest godina službe kralju. Kao što mu je
obećao moj muž, tvrdio je.”
“Ne vjerujete da je vaš muž kralju obećao da će mu Jastreb služiti?”
upitala je Adrienne, a vid joj se sve više mutio. Jako je trepnula i ponovno se
razbistrio.
Lydijino lijepo lice postalo je zamišljeno i nekoliko je trenutaka
izgledala kao da neće odgovoriti. Adrienne je vidjela kako joj naviru sjećanja,
neka lijepa, druga očito bolna. “ Douglasova bračna ponuda bila mi je druga,
Adrienne.”
“A čija je bila prva?” pitala je dalje Adrienne, provukla prste kroz
svježu, hladnu vodu fontane i zatim si s nekoliko kapi navlažila sljepoočice.
“Kralja Jakova.”
“Ah! Odbijen muškarac.”
72
“Odbijen, tako je. I nimalo sklon opraštanju. Kralj Jakov htio se oženiti
za mene i nije se dao odvratiti. Bilo mi je šesnaest ljeta i bila sam na dvoru s
tvojom majkom Althejom. Obje smo tog ljeta dobile mnogo bračnih ponuda,
a Jakov je bio jedan od mojih najusrdnijih udvarača. Nisam ga uzimala previše
zaozbiljno jer je ipak bio kralj. Tek sam poslije spoznala koliko je bio ozbiljan.
Ali bilo je prekasno. Ja sam se još kao djevojčica odlučila za Douglasa. A
Douglas, pa, recimo samo da ga nije trebalo previše nagovarati.” Zelene su joj
oči zatreperile lijepim sjećanjima.
“Zato kralj mrzi Jastreba jer ste se odbili udati za njega? To se čini
nevjerojatno djetinjastim.”
“On i je djetinjast. Razmažen je od trenutka kad se rodio. Pazili su ga i
mazili bez kraja i konca, povlađujući mu u svemu. Do dobi za ženidbu, nitko
mu se nikad nije suprotstavio. U cijelome životu nikad nije čuo riječ ne i nije
ju imao nikakvu namjeru ikad čuti. Nije uopće mogao pojmiti da bi žena za
muža odabrala običnoga grofa kad je mogla postati kraljica svih Škota.”
Adrienne je pomislila na kraljevske obitelji svojega doba. Koliko se
netko morao žrtvovati da postane princeza i jednog dana kraljica. Lydia je
mudro odabrala kad se odučila udati iz ljubavi.
“Ono zbog čega je stvarno poludio bilo je što je budalasto objavio
svojem dvoru da ću biti njegova kraljica, čak i nakon što sam ga u nekoliko
navrata odbila. Za svojeg sam se Douglasa vjenčala dan nakon njegova
‘proglasa’, iako smo tek poslije nekoliko tjedana, kad su vijesti stigle do
Dalkeitha, saznali da je kralj otišao tako daleko i javno obznanio svoju
namjeru. Muž mi je rekao da smo tog dana zadobili moćnog neprijatelja. Ali
mislim da ni on ni ja nismo zapravo znali koliko doista može biti
osvetoljubiv. Pretpostavljam da je mnogo toga što se tijekom njegove službe
Jakovu dogodilo o čemu Jastreb nikad neće reći ni riječi. Priča se da mu je
Jakov stalno prijetio uništenjem Dalkeitha ako mu ne ispuni i najmanji hir.”
Glas joj je postao povjerljivo tiši. “Jastreb to ne zna, ali čim su se počele širiti
glasine o njegovoj službi, zatražila sam da me Jakov primi. Preklinjala sam ga
da se odrekne prava na službu mojega sina.” Oči su joj se zamaglile. “Nasmijao
se i rekao mi da sam se trebala mudro udati i da bi u tom slučaju Jastreb bio
kraljev sin, a ne njegov sluga.”
Adrienne je protrljala vrat i teško trepnula. Zabrinulo ju je što joj se vid
sve više maglio, a u glavi joj je bubnjalo. “Javno poniženje”, rekla je hrapavim
glasom. “Nisam još srela muškarca koji bi se s time dobro nosio.”
73
“Mislim da je to razlog zbog kojeg je kralj Jakov zapovjedio Jastrebu da

se oženi po njegovoj volji”, nastavila je tiho Lydia. “Još jedan prepreden način
da produži svoju osvetu. Mislim da se smrću mojega muža osjećao gotovo
izdanim, pa se često pitam što nam je mogao učiniti da mi je muž dulje
poživio. Pretvorio se u nevjerojatno ogorčenog čovjeka.” Lydia je zatresla
glavom. “Drago mi je da si to bila ti, Adrienne. Kralju se ne bi svidjelo da zna
koliko si lijepa i koliko si doista ne-luda. Ti si točno ono što Jastrebu treba. Ne
nekakva krotka ili tupava slaboumnica nego pametna i karakterna žena.”
Adrienne je od zadovoljstva pocrvenjela. Povišena temperatura činila
joj je čudne stvari u glavi. “Spomenula si da si se ponovno udala. Imaš li još
djece?” pitala je trudeći se svim silama držati se teme razgovora.
Na Lydijino se lice vratio smiješak. “Ah, da. Adrian i Ilysse. U
Francuskoj su kod moje sestre Elizabeth. U posljednjem me pismu upozorila
da Adrian postaje nepopravljivi buntovnik, a gotovo da je i odustala od
uljuđivanja Ilysse.” Lydia se nasmijala. “Ilysse zna biti vrlo energična i
neukrotiva. Svidjela bi ti se.” Adrienne nije znala što bi na to rekla pa nije
komentirala. Usto, uopće se nije osjećala dobro. Sad je dvostruko vidjela,
želudac joj se bolno grčio, a usta su joj bila suha poput vate. Teško je gutala.
“Vala haba ha?” zakriještala je.
“Adrienne?” Lydia ju je zabrinuto pogledala. “Adrienne!” Stavila je
ruku na čelo mlade žene. “Ti goriš!”
Adrienne je zastenjala, presavila se prema naprijed i srušila na kamenu
stazu.
“Jastrebe!” vrisnula je Lydia.
74
DEVETO POGLAVLJE
“OTROV.” JASTREBOVO JE LICE BILO OZBILJNO I MRAČNO. POMNO je

proučavao sitnu strelicu koju je iscjelitelj stavio na tkaninu.
“Callabron.” Iscjelitelj je prstima prolazio kroz dugu sijedu bradu i sjeo
na stolac uz Adrienne.
Jastreb je progunđao. Callabron nije bio nimalo bezazlen otrov.
Djelovao je polako i danima uzrokovao bolove prije nego što bi žrtvu ubio
gušenjem, postupno paralizirajući tijelo izvana prema unutra.
Jastreb je znao da nema lijeka. Za taj je otrov čuo dok je služio kralju
Jakovu. Pričalo se da je uzrokovao smrt brojne kraljevske braće. Kad je netko
htio ukloniti budućeg kralja, nije smio riskirati s otrovom koji bi mogao
zakazati. Jastreb je spustio glavu u šake i grčevito protrljao bolne i zamagljene
oči. Toplina podjarene vatre također nije pomagala. Ali toplina će njoj
pomoći, rekao je iscjelitelj. Možda će ublažiti vrućicu. No svejedno će
umrijeti.
Uzmi mene, samo da ona ne umre! poželio je Jastreb svim srcem.
“Možemo joj olakšati boli. Ima stvari koje joj mogu dati”, tiho je rekao
iscjelitelj.
“Tko?” bjesnio je Jastreb, ignorirajući starčeve riječi. “Tko bi to poželio
učiniti? Zašto ju je htio ubiti? Što je učinila?”
Iscjelitelj je ustuknuo i čvrsto zatvorio oči.
Lydia je stajala na vratima i teško uzdahnula. “Dakle, callabron je?”
“Da. Koža je pocrnjela oko rane i iz nje se šire svijetlozelene linije. To je
smrtonosni ugriz callabrona”
“Neću je izgubiti, Jastrebe”, zahtijevala je Lydia.
Jastreb je polako podignuo glavu iz ruku. “Majko.” Riječ je zvučala kao
molba, beznadna u svakom smislu. Majko pomozi joj. Ali znao je da ne može.
“Neki kažu da je milosrdnije skratiti joj muke u ranim fazama”, tiho se
opet javio iscjelitelj, ne usuđujući se pogledati Jastreba u oči.
75
“Dosta!” povikom ga je prekinuo Jastreb. “Ako je sve što možeš ponuditi

tama i propast, onda je bolje da nestaneš odavde!”
Ponos i ozlojeđenost ukočili su iscjeliteljeva leđa. “Gospodaru...”
“Ne! Ništa od toga. Nećemo je ubiti! Ona neće umrijeti!”
“Možda Romi znaju za kakav lijek”, predložila je Lydia.
Iscjelitelj je prezirno frknuo. “Gospodarice, uvjeravam vas da Romi ne
znaju ništa takva. Kažem li vam da nema lijeka, budite sigurni da je nitko ne
može ozdraviti. A pogotovo ta putujuća banda koljača, varalica i lupeža ne
bi...” Stari je iscjelitelj naglo ušutio kad ga je Jastreb mrko pogledao.
“Vrijedilo bi pokušati”, složio se Jastreb s Lydijom.
“Gospodaru!” Iscjelitelj je žestoko prosvjedovao. “Romi su samo podli
opsjenari! Oni...”
“Ulogoreni su na mojoj zemlji,” oštro ga je prekinuo Jastreb, “već više
od trideset godina, s mojim blagoslovom, pa zato dobro pazi na svoj jezik,
starče. Ako si tako siguran da ništa ne znaju, što te briga ako dođu?”
Iscjelitelj se podsmjehnuo. “Jednostavno ne mislim da će divlje plesanje
i pjevanje te smrdljivi komadići mumificiranih koještarija ikako pomoći
mojem pacijentu”, odbrusio je.
Jastreb je prezirno otpuhnuo. Očito je da iscjelitelj nije znao pravu
istinu o Romima, ponosnom narodu koji je bježao iz zemlje u zemlju tražeći
samo slobodu da žive po svome. Poput mnogih drugih koji su se usudili boriti
za ono u što su vjerovali, često su ih krivo shvaćali i ljudi su ih se bojali.
Cigansko pleme koje se ulogorilo u Dalkeithu bila je čvrsto povezana
zajednica nadarenih i mudrih ljudi. Iako su imali neka svoja praznovjerja,
Jastreb je ustanovio da su im mnogi “instinkti” točni.
Ali ovaj se iscjelitelj, baš poput mnogih drugih, bojao svega što je bilo
drukčije i zato ih je osuđivao. Neznanje je rađalo strah, a on se ubrzo
pretvorio u progon. Jastreb je upravio oštar pogled u starca i zarežao: “Sve što
bi moglo izliječiti moju ženu bilo bi dobro za nju. Baš me briga ako su to
mumificirani žablji mozgovi. Ili mumificiran iscjeliteljev mozak, kad smo već
kod toga.”
Iscjelitelj je zatvorio usta i brzo se prekrižio.
76
Jastreb je protrljao oči i uzdahnuo. Romi su svakako bili dobra šansa.

Brzo je rekao stražaru na vratima da u logor uputi glasnika.
“Mislim da činite veliku pogrešku, gospodaru...”
“Jedina pogreška u ovoj sobi bit će ako ponovno otvoriš usta”, oštro mu
je uzvratio Jastreb.
Iscjelitelj je bijesno ustao pri čemu su mu stari zglobovi zaškripali od
napora. Ljutito napućenih usana iz tunike je izvukao kamenu posudicu
zatvorenu voskom i čvrstim čepom. Stavio ju je na ognjište, a onda se s
drskošću i smionošću koje često steknu oni koji prežive pošasti, glad i rat pa
dosegnu duboku starost, usudio obrecnuti na Jastreba: “Možda ćete htjeti to
upotrijebiti kad vaši Romi podbace. A sigurno će podbaciti”, prije nego što je
napustio sobu uz škripu zglobova i lamatanje mršavim rukama.
Jastreb je zatresao glavom i turobno pogledao ženu koja se tresla na
krevetu. Svoju ženu. Svoju krasnu, ponosnu, vatrenu umiruću ženu. Osjetio
je neopisivu bespomoćnost.
Lydia je prišla s druge strane sobe i povukla sinovu glavu na svoja
utješna njedra. “Jastrebe, dragi Jastrebe.” Mrmljala je besmislene zvukove
koje samo majka zna.
Prošao je dug trenutak prije nego što je Jastreb odmaknuo glavu. Ako
nije mogao ponuditi utjehu svojoj ženi, neće ni prihvatiti utjehu od svoje
majke. “Ponovno mi ispričaj što se točno dogodilo u vrtu”, rekao joj je.
★★★
“Dođi slatka kurvo”, zapovjedio je Adam, a Esmerelda ga je odmah

poslušala.
Više se nije mogla iskupiti. I prije nego što je otišla do njega, Esmerelda
je znala tko je Adam Black. Njezin je narod to oduvijek znao i u skladu su s
time bili na oprezu. Posebice kad je bila riječ o ovome jer je poticanje njegova
gnjeva ili jednostavno privlačenje njegove pozornosti moglo značiti smrt za
cijeli narod. I premda je tako čudesna moć punila Esmeraldine vene
neopisivim strahom, bio je to ujedno i neodoljiv afrodizijak.
Što ga je dovelo ovamo? pitala se. Bila je to njezina posljednja razumna
misao prije nego što joj je počeo raditi stvari od kojih joj se tijelo izokrenulo.
77
Požuda mu je potamnjela lice iznad nje, pozlaćeno plamenovima vatre ispod

stabla jarebika. Miris sandalovine i jasmina podignuo se iz vruće zemlje oko
njih. Tek se razdanilo kad je naposljetku uspjela ispuzati iz njegove
kovačnice.
Gledajući tu ženu kako na klecavim nogama posrće iz njegova šatora,
Adam je prstima trljao sljepoočice i razmišljao o svojoj strategiji.
“Ludo!” Riječ je doletjela iznenada, oštro i prijekorno. Adam se ukočio.
“Zvali ste me, moj kralju?” pitao je, obraćajući se nevidljivom gospodaru.
“Što si ovaj put učinio, Adame?”
“Kad već pitate, zabavio sam se s Cigankom. Pa što?”
“Ljepotica leži na samrti.”
“Adrienne?” Adam je bio šokiran. “Ne od moje ruke.”
“Onda se pobrini za to!”
“Doista, moj kralju, nisam ništa imao s time.”
“Baš me briga. Pobrini se za to. Naša bi kraljica pobješnjela kad bismo
ugrozili Sporazum.”
“Hoću. Ali tko bi pokušao ubiti ljepoticu?”
“To je tvoja igra, ludo. Bolje je igraj. Kraljica već pita za tebe.”
“Nedostajem joj?” Adam je uobraženo iskoristio trenutak. Finnbheara je
prezrivo frknuo. “Možda si je usput i zadovoljio, ali ja sam njezin kralj.”
★★★
Adrienne je gorjela. Zavezana za kolac, kao srednjovjekovna vještica

uhvaćena među hrpom gorućeg drva dok su je seljani spokojno promatrali.
Pomozite mi! molila je kroz ispucale usne grčeći se u zagušljivom dimu.
Gušila se, gušila, a onda je osjetila strašan bol kao da joj tisuće vatrenih mrava
plazi neposredno ispod površine kože.
Nije bila svjesna Jastreba koji joj je spužvom brisao čelo, prao tijelo
hladnim tkaninama i obavijao je mekom vunenom odjećom. Odmaknuo joj je
vlažne pramenove s čela i nježno ga poljubio. Potpirio je vatru i brzo se
78
okrenuo, a onda je vidio kako se divlje bacaka ispod čvrste kukuljice

pokrivača za koje je iscjelitelj rekao da će joj možda smanjiti vrućicu.
Potonuo je u beznađe, okrutnije i razornije od najjače gorštačke oluje.
Iskonski mu je jecaj navro na usta kad ju je vidio kako snažno grebe
svoju besprijekornu kožu u uzaludnom pokušaju da ublaži napad zvjerske sile
kojom ju je vrućica okrutno mučila. Izgrebla bi se do krvi da je nije zaustavio,
a ipak nije imao snage da joj sveže ruke kako je iscjelitelj preporučio. U
mislima ju je vidio kako se pokušava osloboditi poveza i progutao je gorak
urlik bespomoćnoga gnjeva. Kako da se bori protiv nevidljiva neprijatelja koji
nije imao slabu točku? Kako da pobijedi otrov za koji nije bilo lijeka?
Zastao je samo na trenutak, a onda sa sebe strgnuo košulju i skinuo
čizme. Odjeven samo u kilt, spustio se na krevet i obgrlio je, rukama joj
primaknuvši tijelo uz svoje.
“Adrienne!” Opsovao je držeći je u naručju. Kako je mogao osjećati
takvu žalost za nekime koga gotovo i ne poznaje? Odakle je potekao taj
osjećaj da su trebali imati više vremena?
Naslonio se na zid obuhvativši je nogama i rukama je čvrsto grlio dok
se bacakala i tresla, a brada mu je počivala na njezinoj glavi.
Duboko u noć vrućica je dosegnula vrhunac, a ona je govorila i lila
srebrnaste suze.
Nikad neće saznati da ih je jednu po jednu brisao poljupcima.
Nikad neće znati da je teška srca slušao, kako zaziva muškarca kojeg
nije smatrao vrijednim suza te da je svim srcem poželio da je on bio prvi
muškarac kojeg je zavoljela.
Eberhard Darrow Garrett. Kopile koje je njegovoj ženi slomilo srce.
Koji bi se normalan Škot zvao Eberhard?
U cik zore Jastreb je opipao glatku bjelokost šahovske figure koju mu je
dao Grimm, čak i kad ju je Adrienne tražila u svojem deliriju. Proučavao je
figuru i zapitao se zašto joj je toliko važna da ju je, čak i dok je umirala,
očajnički tražila u tamnim hodnicima svojega uma.
79
★★★
Probudio ga je metež, iščupavši ga iz duboka i besana sna. Nije želio

otvoriti oči pa je okolinu najprije proučio drugim osjetilima. Dovraga, još je
gorjela! Vrućica joj se i povećala, ako je to uopće bilo moguće. Njegova
nesuđena žena umirala mu je na rukama. Tko ga je probudio? Jesu li to
napokon stigli Romi?
“Pustite me da prođem!” Kovačev je glas grmio s druge strane
zatvorenih vrata, dovoljno glasno da ih zatrese. Jastreb se posve razbudio.
Glas tog čovjeka doista mu je tijelo pripremio za bitku.
“Jastreb će te ubiti, čovječe”, podrugljivo mu je rekao Grimm. “Već mu
nisi drag, a usto sad nije ni raspoložen.”
Jastreb je kimnuo da se slaže s Grimmovim riječima i bilo mu je drago
što je pred vrata sobe Zelene gospe postavio polustražu. Tko zna što bi u
ovakvome stanju svijesti mogao učiniti da se probudi i ugleda kako ga odozgo
gleda bahati kovač.
“Budale! Rekao sam vam da je mogu izliječiti”, prasnuo je kovač.
Jastreb se skamenio.
“Ja sam budala, ha?” Grimmov glas bio je pun nevjerice. “Ne, budala je
onaj tko misli da ima lijeka za callabron!”
“Usudiš li se riskirati, Grimme?“ pitao ga je kovač hladno.
“Pusti ga da prođe”, zapovjedio je Jastreb kroz zatvorena vrata.
Čuo je metalni zvuk povlačenja mačeva kad su stražari odmaknuli
prekrižene oštrice koje su sprečavale ulazak u sobu Zelene gospe, a zatim je
na vratima stajao Adam i gotovo im ispunio okvir.
“Ako si se došao ovamo igrati sa mnom, Adame Blacku, otiđi dok ti
nisam prolio krv i gledao kako teče po podu. To bi mi neznatno odvratilo
pozornost, ali sigurno bih se osjećao bolje.”
“Zašto je tako držiš?” Tako blizu, kao da ti je draga?”
Jastreb je čvršće stegnuo ruke oko nje. “Ona umire.”
“Ali ti je jedva poznaješ.”
“Nemam razloga koji bi se činio razumnim. Ali odbijam je izgubiti.”
80
“Ona je prekrasna”, rekao je Adam.

“Poznavao sam mnogo prekrasnih žena.”
“Ljepša je od drugih?”
“Ona je više nešto od drugih.” Jastreb ju je obrazom nježno pogladio po
kosi. “Zašto si došao?”
“Čuo sam da je otrovana callabronom. Mogu je izliječiti.”
“Kovaču, nemoj me izazivati nemogućim. Ne mami me u lažnu nadu
jer ćeš umrijeti uz nju.”
“Nemoj ti mene izazivati nemogućim, gospodaru Jastrebe”, vedro je
ponovio Adam. “Usto, govorim istinu o lijeku.”
Jastreb je na trenutak pomno promatrao kovača. “Zašto bi to učinio,
ako stvarno možeš?”
“Zbog posve sebičnog razloga, jamčim ti.” Adam je pristupio krevetu i
sjeo na rub. Ispružio je ruku, a zatim zastao u pola pokreta bacivši pogled na
Jastrebovo lice. “Ne mogu je izliječiti a da je ne dodirnem, strašni Jastrebe.”
“Rugaš mi se.”
“Rugam se svemu. Nemoj to shvaćati tako osobno. Premda u ovome
posebnom slučaju i jest osobno. Ali govorim ti istinu. Mogu je izliječiti.”
Jastreb je zagunđao i zaštitnički čvršće stisnuo ruke oko svoje žene.
“Kako je moguće da običan kovač zna za tako neprocjenjiv lijek?”
“Uludo trošiš vrijeme na pitanja dok gospodarica umire.”
“Onda mi daj lijek, kovaču.”
“A ne. Ne tako lako...”
“Tko sad gubi vrijeme? Želim lijek. Daj mi ga i otiđi, ako ga doista
imaš.”
“Usluga za uslugu”, odrješito mu je odvratio Adam.
Jastreb je znao što slijedi. Muškarac je htio njegovu ženu. “Kurvin sine.
Što želiš?”
Adam se vragolasto nasmiješio. “Tvoju ženu. Ako je spasim, moja je.”
81
Jastreb je zatvorio oči. Trebao je otpustiti prokletog kovača kad je imao

priliku. Gdje su, dovraga, bili Romi? Dosad su već trebali stići u Dalkeith.
Kovač mu je mogao izliječiti ženu, barem je tako tvrdio.
Romi možda ne znaju ništa.
A sve što je kovač htio u zamjenu za spas života njegove žene bila je
njegova žena.
Svaki živac u njegovu tijelu vrištao je u odbijanju. Povjeriti tu ženu,
zavijestiti joj tijelo i raskošne darove drugome muškarcu? Nikad. Jastreb se
prisilio da otvori oči i zurio je u čovjeka koji se zvao Adam. Tom je bahatome
prekrasnom lupežu od kovača trebao dopustiti da spusti svoje tijelo na tijelo
njegove žene i usnama zarobi uzdahe njezina užitka? Kovačeve usne već su se
počele oblikovati u okrutan smiješak, uživajući u ratu koji se odvijao u
Jastrebovu umu.
Jastreb je znao kako smiriti lice. Nikad ne otkrivaj prave osjećaje. Kad
je bol najdublja, ne dopusti da vide što misliš. Kako je dobro od kralja Jakova
naučio tu lekciju.
Ipak, morao je učiniti sve da preživi. “Žena nije usluga koju se može
ponuditi. Dat ću ti je ako te ona bude htjela, i samo u tom slučaju”,
naposljetku je rekao. Ako umre, izgubit će je. Ako preživi po toj cijeni,
također će je izgubiti. Ali možda ipak neće. Opet je zatvorio oči jer je znao da
ne može ugasiti gnjev koji je gorio u njima.
“Dogovoreno. Dat ćeš mi je ako me bude htjela. Sjeti se svojih riječi,
gospodaru Jastrebe.”
Jastreb je ustuknuo.
Kad je ponovno otvorio oči, Adamov dlan bio je na licu njegove žene.
Iznad usana i na čelu svjetlucale su joj kapljice znoja. Iz pocrnjele rane na
vratu curio je zelenkasti gnoj. “Ne diraj je više nego što je potrebno da je
izliječiš”, upozorio ga je Jastreb.
“Zasad. Kad bude izliječena, dirat ću je koliko god ona poželi.”
“Ključna riječ je ona.”
Adam je stavio dlan na Adriennein obraz, pomno gledajući ranu na
vratu. “Treba mi vrela voda, zavoji i desetak prokuhanih plahti.”
82
“Donesite vrelu vodu, zavoje i desetak prokuhanih plahti”, zagrmio je

Jastreb kroz zatvorena vrata.
“I moraš izići iz sobe.”
“Ne.” U Jastrebovu odbijanju bilo je više konačnosti nego u smrti.
“Otići ćeš ili će ona umrijeti”, promrmljao je Adam, ravnodušno kao da
je rekao: “Zar ne vidiš da pada kiša?”
Jastreb se nije ni pomaknuo.
“Sidheache Jamesu Lyonu Douglasu, imaš li izbora?” pitao se Adam.
“Znaš mi sva imena. Kako znaš toliko o meni?”
“Pobrinuo sam se da saznam što više.”
“Kako ću znati da nisi sam ispucao strelicu s nekim nepoznatim
otrovom koji uopće nije callabron nego ga samo oponaša, pa sad samo glumiš
da je iscjeljuješ - a sve kako bi mi jednostavno ukrao ženu?”
“Apsolutno.” Adam je slegnuo ramenima.
“Što je apsolutno?” zarežao je Jastreb.
Adamove oči sjajile su poput dragog kamenja. “Ne možeš znati. Moraš
odabrati. Možeš li je spasiti, gospodaru Jastrebe? Mislim da ne. Koje su ti
opcije? Ona umire od nečega, to je očito. Misliš da je callabron, ali nisi
siguran. Što god bilo, ubija je. Ja kažem da je mogu izliječiti, ali tražim uslugu
za to. Koji ti je uopće izbor? Kažu da s tobom teške odluke izgledaju lako.
Kažu da si čovjek koji bi a da ne trepne pomaknuo planinu, kad bi želio
pomaknuti tu planinu. Kažu da imaš nepogrešiv osjećaj za pravdu, dobro i
loše, čast i suosjećanje. Također kažu” - Adam se na to namrštio - “da nisi loš
među plahtama, odnosno tako je rekla jedna žena, a to me jako povrijedilo.
Zapravo, o tebi govore previše za moj ukus. Došao sam te ovamo mrziti,
Jastrebe. Ali nisam došao ovamo mrziti ženu za koju tvrdiš da ti je supruga.”
Adam i Jastreb zurili su jedan u drugoga jedva zatomljujući bijes.
Iznenada je Adrienne bolno kriknula i zatresla se u Jastrebovu naručju.
Tijelo joj se zgrčilo, zatim ukočilo i istegnulo kao na rastezačama. Jastreb je
teško progutao. Kakav je izbor imao? Nije bilo izbora. Znao je što mora
učiniti.
“Izliječi je”, promrmljao je kroz stisnute zube.
83
“Jamčiš mi uslugu?” pitao je kovač.

“Kao što smo se dogovorili. Samo ako te ona odabere.”
“Nećeš ograničavati vrijeme koje će htjeti provoditi sa mnom. Od danas
ću joj se udvarati i ti je nećeš odvraćati od mene. Slobodna je da o meni misli
što želi.”
“I ja joj se udvaram.”
“To je naša igra, Jastrebe”, tiho je rekao Adam, a Jastreb je konačno
shvatio. Kovač nije samo htio da mu je jednostavno preda. Želio se natjecati u
bitki za njezinu naklonost. Želio je izazov i namjeravao je pobijediti.
“Neće ti se svidjeti kad je uzmem od tebe, strašni Jastrebe”, obećao je
Adam. “I zatvori vrata za sobom.”
84
DESETO POGLAVLJE
“KAKO JE MOGUĆE DA SE ČOVJEKOV SVIJET IZOKRENE I PRIJE NEGO što shvati

što mu se sprema i pokuša to spriječiti, Grimme?” Jastreb je počeo piti čim su
se zatvorila vrata sobe u kojoj je kovač ostao s njegovom ženom. Namjerio se
napiti do besvijesti, toliko da ne može hodati i da mu je zlo, ali nije mu
uspijevalo. “Misliš li da je može izliječiti, Jastrebe?”
Jastreb je za trenutak razmišljao. “Da, Grimme, mislim da može. Nešto
je neprirodno u Adamu Blacku i namjeravam otkriti o čemu je riječ.”
“Na što sumnjaš?”
“Ne znam. Grimme, želim da o tom čovjeku saznaš sve što možeš.
Razgovaraj sa svima na imanju dok ne dobiješ odgovore. Odakle je stigao, kad
je došao ovamo, tko mu je obitelj i što radi po cijele dane. Želim znati za svaki
njegov udah, svaki put kad ode pišati.”
“Razumijem, Jastrebe.”
“Odlično.”
Obojica su se okrenula prema vratima sobe Zelene gospe. Prošli su već
sati otkad je izišao iz sobe i za sobom zatvorio vrata. Otada iznutra nije došao
nikakav zvuk.
“Tko bi je pokušao ubiti, Jastrebe?” pitao se Grimm. “Luda Janet živjela
je kao pustinjak. Prema tračevima u Comynovoj palači, vidjelo ju je sve u
svemu manje od pet ljudi. Kako je žena tako daleko od svijeta mogla uvrijediti
nekoga toliko da je poželi ubiti?”
Jastreb je umorno protrljao glavu. U želucu mu je kuhalo, a viski nije
pomagao. Iznenada je zakotrljao bocu od sebe prema Grimmu. “Ne daj mi da
više pijem. Glava mi mora biti bistra. Sad uopće ne mogu misliti. On je dira,
Grimme. Možda je kupa, gleda njezino tijelo. Želim ga ubiti.”
“Ubij ga kad završi s njezinim izlječenjem”, rekao je Grimm.
“Ne mogu!”
“Onda ću ja to učiniti za tebe”, rekao je uvijek vjerni Grimm.
85
“Ne. Sklopili smo pogodbu.”

“Sklopio si pogodbu s njim?” Grimmove su se oči zapanjeno raširile.
“Dovraga, čovječe! Ti nikad nisi prekršio pogodbu. Zašto bi bio tako lud da
sklopiš pogodbu s čovjekom kojeg ne podnosiš?”
“Može mi spasiti ženu.”
“Kad si stekao te osjećaje za Ludu Janet za koju si se zakleo da ti nikad
neće postati ženom?”
“Začepi, Grimme.”
“Kakva je pogodba, Jastrebe?” ustrajao je Grimm.
“On želi Adrienne.”
“Dao si mu Adrienne?”
“Grimme, dosta je pitanja. Samo otkrij sve što možeš o tom Adamu
Blacku.”
“Budi siguran da hoću.”
★★★
“Nema ti mane, ljepotice”, rekao je kovač klizeći ugljeno crnim očima

njezinim golim tijelom umotanim u vlažne plahte.
“Mana kazna”, sneno je promrmljala Adrienne. Vrućica je polako
popuštala.
“Definitivno kažnjivo.”
Nije mogao znati. Ni u snu. “Što to znači?” Napinjala se da uobliči riječi,
a nije bila sigurna ni da je proizvela ikakav zvuk.
“Samo da mora biti nezakonito biti tako lijepa žena”, nestašno joj je
odgovorio.
“Nema ništa nezakonita u meni”, prošaptala je.
“Oh, ljepotice, mislim da u tebi ima mnogo nezakonitog.”
“Nešto nije normalno s tobom, Adame”, promrmljala je i dalje se
neumorno bacakajući po krevetu.
86
“Točno,” samodopadno je odgovorio, “ja sigurno nisam normalan. Daj

mi ruku, ljepotice, i pokazat ću ti što je nenormalno.”
A zatim je bila samo hladna voda, zapjenjeni ocean na pijesku bijelom
poput pudera. Šapat valića što su zapljuskivali plažu, hladan pijesak pod
njezinim golim stopalima. Nije bilo mrava, rastezača ni vatre. Samo mir u
njezinu omiljenom utočištu na svijetu. Obala Mauija na kojoj je bila na
odmoru s prijateljicama. Prekrasni, blaženi ljetni dani koje su provodile pijući
svježe iscijeđen sok od naranče i odlazeći na beskonačna džogiranja po plaži,
bosih stopala koja su pljuskala po rubu oceana.
Zatim su na red došli čudniji prizori. Miris jasmina i sandalovine.
Snježnobijeli pijesak posut ljubičastim svilenim šatorima i leptirima na svim
granama i grančicama stabla jarebika. Mjesto iz snova. A ona je ležala na
hladnome pijesku i zapljuskivali su je iscjeljujući tropski modri valovi.
“Ljepoto, ljepoto moja. Želi me. Osjeti me, žudi za mnom i ja ću ti
utažiti glad. ”
“Jastrebe?”
Adamova je ljutnja bila gotovo opipljiva.
Adrienne je s mukom provirila kroz vjeđe i teško dahnula. Da ju je
tijelo slušalo, odmah bi se uspravila na krevetu. Ali nije ju slušalo. Mlitavo i
slabo ležalo je na krevetu, no ćud joj je zato divlje pobunila. “Izlazi iz moje
sobe!” povikala je. Barem joj glas nije izgubio na snazi.
“Samo sam provjeravao je li vam se čelo ohladilo.” Adam joj se nestašno
nasmiješio.
“Tvrdoglavi klipane! Baš me briga zašto si ovdje, odlazi!”
Naposljetku ju je tijelo počelo slušati i uspjela je uhvatiti pehar kraj
kreveta. Preslaba da ga baci, uspjela ga je barem odgurnuti sa stola. Staklo je
udarilo o pod i rasprsnulo se, a taj ju je zvuk malo smirio.
“Umirali ste. Ja sam vas izliječio”, podsjetio ju je Adam.
“Hvala ti. A sad idi.”
Adam je trepnuo. “To je sve? Hvala i idi?”
“Nemoj misliti da sam tako glupa da ne znam kako si mi dirao grudi!”
bijesno je šapnula. Posramljenim izrazom lica otkrio joj je da je doista mislio
87
da nije bila pri svijesti. “To i moja zahvala su sve što ćeš dobiti od mene,
kovaču!” zarežala je. “Mrzim lijepe muškarce. Mrzim ih.”
“Znam”, Adam se nasmiješio s pravim zadovoljstvom i pokorio se
njezinoj zapovijedi.
Adrienne je čvrsto stisnula vjeđe, ali na ružičastosivoj pozadini vjeđa
motale su se sjene. Vidjela je kako je drže Jastrebova snažna bedra, kako je
obavijena rukama čvrstim poput čeličnih pojasova. Njegov joj je glas
mrmljajući ponavljao ime, dozivao je, zapovijedao joj da se vrati. Zahtijevao
da živi. Šaptao joj riječi... kakve? Što je rekao?
★★★
“Živa je, gospodaru Škanjče...”

“Jastrebe.”
“Oba su ptice grabljivice. U čemu je razlika?”
“Škanjac je strvinar. Jastreb svoj plijen bira pomno poput sokola.
Također mu se prikrada nepogrešivom upornošću. I promašuje jednako često
- dakle, nikada.”
“Nikada”, zamišljeno je ponovio Adam. “Ne postoji ništa što je
apsolutno, gospodaru Jastrebe.”
“Varaš se. Ja odabirem, ja slijedim, ja gonim, ja napadam, ja uspijevam.
To, moj zabludjeli prijatelju - to je apsolutno.”
Adam je odmahnuo glavom i s očitim zanimanjem proučavao Jastreba.
“Dostojan protivnik. Lov počinje. Bez varanja. Bez trikova. Ne smiješ joj
zabranjivati da me vidi. A znam da si to već pokušao. Odreći ćeš se svojih
pravila.”
Jastreb je nagnuo tamnu glavu. “Ona će odabrati”, prozborio je. “Ništa
joj neću zabraniti.”
Adam je zadovoljno kimnuo, gurnuo ruke duboko u džepove širokih
hlača i čekao.
“Dakle? Odlazi iz mojeg dvorca, kovaču. Imaš svoje mjesto i ono je
izvan mojih zidova.”
88
“Možda bi mi se mogao zahvaliti. Živa je.”

“Nisam siguran nisi li ti razlog zbog kojeg je umalo umrla.”
Nato su se Adamove obrve zamišljeno nabrale. “Nisam. Ali kad
razmislim malo o tome, imam posla. Pitam se... tko bi pokušao ubiti ljepoticu
ako to nisam bio ja? A nisam. Da jesam, bila bi mrtva. Nikakav spori otrov iz
moje ruke. Brza smrt ili nikakva.”
“Čudan si čovjek, kovaču.”
“Ali uskoro ću joj biti najbliskiji.”
“Moli se bogovima da je mudrija od toga”, mrmljao je Grimm dok je
Adam odlazio u mračan hodnik. Pala je noć, a većina svjetiljki u dvorcu još
nije bila upaljena.
Jastreb je teško uzdahnuo.
“Kakvu si pogodbu sklopio s tim vragom?” upitao je Grimm jedva
čujnim glasom.
“Misliš li da bi mogao biti vrag?”
“Nešto s tim čovjekom nije prirodno i namjeravam otkriti što.”
“Dobro. Jer on želi moju ženu, a ona ne želi mene. I u očima sam joj
vidio da ga strasno želi.”
Grimm se trgnuo. “Jesi li siguran da je ne želiš samo zato što ona neće
tebe, a hoće njega?”
Jastreb je polako odmahnuo glavom. “Grimme, nemam riječi za ono što
osjećam prema njoj.”
“Riječi ti nikad ne nedostaje.”
“Ovaj put ih nemam, što me doista upozorava da sam u velikoj nevolji
koja će se samo produbiti. Vrlo duboko jer moram zavesti tu ženu. Misliš li da
je netko bacio čini na mene?”
“Ako se ljubav može spremiti u bocu ili ispaliti iz Kupidonova luka,
prijatelju”, prošaptao je Grimm u povjetarac koji je Jastreb ostavio za sobom
ulazeći u Adrienneinu sobu.
89
★★★
U nadolazećim tjednima Jastreb se mnogo puta pitao zašto Romi kojima

je vjerovao i koje je cijenio, i za koje je smatrao da isto osjećaju prema njemu,
u tim strašnim trenucima nisu došli pomoći njegovoj bolesnoj ženi. Kad je
pitao stražara, rekao mu je da je prenio poruku. Ne samo da Romi nisu došli
nego su bili sumnjivo odsutni iz Dalkeitha. Nisu došli u dvorac prodavati
svoju robu. Nisu provodili večeri u Velikoj dvorani ispredajući priče pred
zanesenom i očaranom publikom. Nijedan se Rom nije približio Dalkeithu na
Moru, držali su se svojih polja s one strane jarebika.
Ta je činjenica zakratko kopkala Jastreba, ali su mu uskoro mnogo veće
brige skrenule misli. Obećao si je da će odgovor na to pitanje potražiti
posjetom ciganskom logoru kad mu žena posve ozdravi i kad se raščiste stvari
s čudnim kovačem. Ali proći će još mnogo vremena prije nego što će
naposljetku doći do romskog logora, a dotada će se stvari iz temelja
promijeniti.
★★★
Adrienne se iz iscjeljujućeg sna probudila ugledavši iznad sebe svojeg

muža koji ju je pozorno promatrao.
“Mislio sam da sam te izgubio.” Jastrebovo je lice bilo mračno,
osvijetljeno vatrom, i bilo je prvo što je ugledala kad je otvorila oči. Potrajalo
je nekoliko dugih trenutaka da otrese vatu koja joj je zamijenila mozak.
Buđenjem joj se vratio i prkos. Već joj je pogled na tog čovjeka posve
uzburkalo krv.
“Ne možeš izgubiti nešto što nemaš. Nikad me nisi imao, gospodaru
Jastrebe”, promrmljala je.
“Još”, ispravio ju je. “Još te nisam imao. Barem ne u smislu u kojem ću
te imati. Ispod sebe. Golu, sa svilenastom kožom vlažnom od moje ljubavi.
Mojih poljubaca. Moje gladi za tobom.” Palcem joj je prošao po donjoj usni i
nasmiješio se.
“Nikad.”
90
“Nikad ne reci nikad. Na kraju se samo osjećaš gluplje kad moraš povući
tu izjavu. A ja ne bih želio da se osjećaš glupo, ženo.”
“Nikad”, rekla mu je još odlučnije. “A ja nikad ne kažem nikad, osim
ako nisam posve sigurna da se nikad neću predomisliti.”
“U tome što si rekla bilo je mnogo nikada. Budi oprezna.”
“Tvoje je srce smežurana suha šljiva. A ja doista mislim sve od tih
prokletih nikada.”
“Misli ih koliko želiš, ženo. Bit će mi samo veće zadovoljstvo da te
naučim na svoje uzde.”
“Nisam kobila koju treba ukrotiti za jahanje!”
“Ah, ali mnogo je sličnosti, ne misliš li? Potrebna ti je snažna ruka,
Adrienne. Samouvjeren jahač koji se ne da smesti tvojom tvrdoglavošću.
Potreban ti je čovjek koji može ukrotiti tvoje ritanje i uživati u tvojem trku.
Neću te ukrotiti za jahanje. Ne. Samo ću te naučiti na svoju ruku i ničiju
drugu. Kobili ukroćenoj za jahanje svejedno je tko je na njoj, a divlja kobila
naučena na uzde samo jedne ruke ne gubi na svojoj žestini, no samo svojemu
pravom gospodaru dopušta da je zajaše.”
“Nijedan mi muškarac nikad nije bio gospodar i nikad neće. Utuvi si to
u glavu, Douglase.” Adrienne je zaškrgutala zubima nastojeći se uspraviti na
krevetu. Bilo je teško ležeći ispružena na leđima i osjećajući se suludo
slabašno u razgovoru suprotstavljati se tome divovskom čovjeku. “A kad je
riječ o uzjahivanju...”
Na njezinu veliku žalost i Jastrebovu veliku radost, ponovno je pala u
iscjeljujući san prije nego što je stigla završiti misao.
No nije znao da ju je u svojim snovima završila. Nikada! kipjela je u snu
čak i dok ju je privlačio veliki crni pastuh s vatrom u očima.
91
JEDANAESTO POGLAVLJE
“NE POKUŠAVAJU UBITI MENE”, PONOVILA JE ADRIENNE.

Ležala je zakopana u brda mekih jastuka i vunenih pokrivača, kao da ju
je progutala planina od perja. Svaki put kad bi se pomaknula, pomaknuo bi se
i prokleti krevet. Kao da je stegnuta luđačkom košuljom, svaki ju je pokret
umarao. “Želim ustati, Jastrebe. Odmah.” Nažalost, glas joj nije zvučao čvrsto
kako se nadala. Bio bi - trebao bi biti - da nije ležala u krevetu dok se
prepirala s tim muškarcem koji joj je misli poput lišća u zimskoj oluji raznosio
u zbrku strasnih slika; brončana koža uz njezinu svijetlu put, crne oči i vrući
poljupci.
Jastreb se nasmiješio, a ona se morala ugristi za usnu i potisnuti nagon
da mu uzvrati tupavim osmijehom, poput praznoglavog idiota. Kad je bio
ozbiljan bio je prekrasan, ali kad bi se nasmiješio bila je u teškoj napasti
zaboraviti da je neprijatelj. A to ne smije nikad zaboraviti. Naposljetku je
dobro iskoristila svoje frustracije i uspjela se dojmljivo namrgoditi.
Smiješak mu je nestao s lica. “Ženo, oba puta su tebe gađali. Kad ćeš se
suočiti s činjenicama? Mora te se čuvati. Naviknut ćeš se na to. Vrlo skoro
nećeš ni zamjećivati da te netko čuva.” Pokazao je na desetak mišićavih
muškaraca ispred sobe Zelene gospe.
Ovlaš je pogledala svoju “elitnu stražu”, kako ih je nazivao. Stajali su
raširenih nogu i ruku prekriženih na širokim prsima. Neumoljiva lica kao od
kamena, a svi s takvim tijelima da bi Atlas razmislio da na njih prebaci pola
svojeg tereta.
Gdje uzgajaju takve muškarce? Na farmi za lijepe misićavce? Prezirno je
otpuhnula. “Kako ne razumiješ da tolika zaokupljenost brigom za mene daje
ubojici priliku da napadne onoga koga zapravo želi ubiti. Jer to nisam ja!”
“Zovu li te ‘Luda Janet’ jer odbijaš prihvatiti realnost?” pitao se.
“Realnost je da te netko ne želi živu. Realnost je da te pokušavam zaštititi.
Realnost je da si mi žena i uvijek ću te nastojati zaštititi da ti nitko ne naudi.”
Svakom joj se riječju sve više približavao, naglašavajući riječi realnost je
92
oštrom gestom točno pred njezinim licem. Adrienne se na svaku njegovu

gestu sve više uvlačila u svoj paperjasti oblak.
“To mi je dužnost, čast i zadovoljstvo”, nastavio je. Očima joj je klizio
po licu i vidjela je da su potamnjele od želje. “Realnost... ah... realnost je,
draga moja, da si izvanredno lijepa”, rekao je iznenada promuklijim glasom.
Glas mu je prizivao prizore slatkog vrhnja pomiješanoga s najfinijim
viskijem, prelivenih preko kockica leda. Uglađen a istodobno i grub. Činio ju
je nervoznom i oduzimao joj ono malo pribranosti za koju se očajnički držala.
Kad je Jastreb punu donju usnu oblizao jezikom, usta su joj se osušila poput
pustinje. Tamne su mu oči sa zlatnim pjegicama obećavale beskonačnu strast.
Njegove oči koje su bile fiksirane na njezine usne i, ah, poljubit će je, a ona bi
sve učinila da to spriječi!
“Vrijeme je da saznaš istinu. Ja nisam Luda Janet”, oštro mu je rekla
samo da bi nešto rekla, bilo što, nešto što će spriječiti da mu usne zarobe
njezine u omamljujućem užitku. “I po ne znam koji put - nisam tvoja draga!”
Odmah se složio. “Nisam ni mislio. Da si luda, hoću reći. Ali ti jesi moja
draga, sviđalo ti se to ili ne. Usput, ni Lydia ne misli tako. Da si luda, mislim.
Oboje znamo da si inteligentna i sposobna. Osim kad je riječ o dvije stvari:
tvojoj sigurnosti i meni. U obje si te stvari posve iracionalna.” Slegnuo je
jednim mišićavim ramenom. “Zato i vodimo ovaj mali razgovor. Da ti
pomognem da jasnije sagledaš stvari.”
“Aaa! To su dvije stvari u kojima se ti tvrdoglaviš. Ja nisam u opasnosti i
ne želim te!”
Nasmijao se. Proklet bio, ali nasmijao se. “Jesi u opasnosti, a kad je riječ
o tome koliko me želiš...” Primaknuo joj se.
Smjestio se na jastuke punjene paperjem kraj nje od čega se pomaknula
i opasno nagnula prema njemu. Ravno u njegove ruke. Kako prikladno,
sarkastično je pomislila. Sad je shvatila zašto su u prošlosti imali te perine. I
zašto su imali toliko djece.
“Imaš pravo, želim...”
Ukočio se. “Želiš me?”
“... želim da iziđeš iz moje sobe”, nastavila je. “Da mi se makneš s očiju i
iz života. Ne ulazi u moj prostor, nemoj ni udisati moj zrak, u redu?”
93
“Kad već spominješ, to je moj zrak, kao gospodara dvorca i sve ostalo.
Ali dalo bi me se nagovoriti da ga podijelim s tobom, slatka ženo.”
Smiješio se!
“I ja nisam tvoja žena! Ili barem ne ona koju si trebao dobiti! Ja sam iz
tisuću devetsto devedesetih - gotovo petsto godina u budućnosti ako ne znaš
zbrajati - a Comyn je ubio svoju kćer. Kako? Ne znam, imam svoje sumnje, ali
nemam ni najmanjeg pojma kako sam dospjela u njegovo krilo. Ali morao je
nekoga vjenčati s tobom - rekao je da me poslao sam Bog - pa je iskoristio
mene kad sam se pojavila! I to je cijela priča o tome kako sam zaglavila ovdje
s tobom.”
Eto. Rekla je što je imala. Istinu. To bi ga trebalo zaustaviti u njegovim
planovima da je zavede. Bez obzira na to što joj je Lydia možda rekla istinu o
kralju Jakovu, samo će ugroziti cijeli Douglasov klan. Njezine su riječi
spriječile njegove usne da se spoje s njezinima, a to je bila neposredna
opasnost koja joj je prijetila. Toliko je čak ni bijes osvetoljubivih kraljeva nije
plašio. Još jedan prekrasan muškarac, još jedno slomljeno srce.
Jastreb je nepomično sjedio. Dugo ju je promatrao a da nije rekao ni
riječ i pokušavao shvatiti što mu je upravo ispričala. A onda mu je nježan
smiješak potjerao oblake iz očiju. “Grimm mi je rekao da pričaš nezemaljske
priče. Rekao mi je da imaš epsku maštu. Tvoj je otac rekao Grimmu kako si ga
molila da mu budeš bard, a ne kći. Ženo, nemam ništa protiv dobre priče i
rado ću je saslušati, samo ako ćeš ti mene poslušati kad je riječ o tvojoj
sigurnosti.”
Adrienne je frustrirano izdahnula i pramenom srebrnasto plave kose
očešala Jastrebovo lice. Poljubio ga je i nježno povukao preko usta.
U trbuhu joj se rasplamsala vatra. Zatvorila je oči i iz zakutaka duše
uspjela izvući toliko potrebnu pribranost. Neću zamišljati kako ljubi bilo koji
dio mojega tijela, čvrsto je odlučila.
“Ja nisam kći Crvenoga Comyna”, uzdahnula je i još čvršće stisnula
vjeđe. Kad će naposljetku shvatiti da zatvaranjem očiju ništa ne rješava?
Otvorila je oči. Dragi Bože, bio je prekrasan. Nakratko je ponosno razmišljala
o tome kako ga tako jako mrzi, a ipak može biti objektivna o njegovu izgledu,
što je bio siguran znak njezine zrelosti.
“Ne, nije važno. Sad si moja žena. Samo je to važno.”
94
“Jastrebe...”
“Šuti, ženo.”
Adrienne se umirila, zaokupljena toplinom njegovih dlanova na
svojima. Kad ju je uhvatio za ruke? I zašto ih nagonski nije povukla? I zašto je
polako, čulno pomicanje njegove kože o njezinu bilo tako opojno?
“Adrienne... taj callabron. Mora ući u tijelo kroz glavnu žilu da bi
djelovao kako treba.” Prsti su mu ovlaš prešli preko jedva vidljive crvene
mrljice koja joj je još nabirala prozirnu kožu vrata. “Ovo je bilo savršeno
naciljano. Nepogrešivo.”
“Tko bi me htio ubiti?” Teško je progutala. Zašto bi to netko htio?
Nitko je ovdje nije poznavao. Ali... što ako je netko htio ubiti Ludu Janet i
nije znao da to nije ona?
“Na to nemam odgovora, draga. Još. Ali sve dok ga ne saznam, čuvat će
te dan i noć. Svaki trenutak, svaki tvoj udisaj. Neću ponovno ispasti glup i
dovesti tvoj život u opasnost.”
“Ali ja nisam Janet Comyn”, ponovno se tvrdoglavo pokušala
usprotiviti.
Mračnim joj je pogledom ponovno proučavao bistre sive oči. “Ženo,
doista mi je svejedno tko si, tko si bila ili misliš da bi trebala biti. Želim te. U
mojem naručju. U mojem krevetu. Ako ti je lakše misliti tako... da si došla iz
budućnosti, onda misli tako. Ali od ovog si dana prije svega moja žena, a ja ću
te čuvati od svega što bi ti moglo naškoditi. Nikad se više ne trebaš bojati.”
Adrienne je bespomoćno podignula ruke. “Dobro. Čuvaj me. Mogu li
sad ustati?”
”Ne.”
“Kad ću moći?” snuždeno ga je upitala.
“Kad ja kažem.” Razoružavajuće se nasmiješio i pognuo glavu da ukrade
poljubac. No lice mu se naglo zaustavilo pljesnuvši o njezine dlanove. Morala
je uložiti svu snagu volje da mu ne obujmi lice i ne povuče ga na svoje u
poljubac koji je tražio uzdrhtalim rukama.
Zarežao je i dugo je odmjeravao pogledom. “Ženo, trebao bih se prema
tebi ponašati kao prema svojim sokolima.”
95
“Pusti me iz kreveta”, pomirljivo se pokušala nagoditi. Nema šanse da

ga pita kako se ponaša prema svojim sokolima.
Grleno je zagunđao i otišao. Ali elitna straža ostala je stajati na vratima
njezine sobe.
Kad je otišao sjetila se nečega što je vrlo jasno rekao. Nikad se više ne
trebaš bojati. Bio je predobar da bi bilo istinito.
★★★
Dani oporavka bili su pravo blaženstvo. Lydia je zanemarila Jastrebove

prigovore i u vrt dala prenijeti divan za Adrienne. Iako je straža i dalje bila
oko nje, na zlaćanom se suncu mogla sklupčati poput pospane, site mačke, što
je uvelike pridonijelo ozdravljenju. Dani provedeni medu ružama i u
razgovorima s Lydijom, čavrljajući i katkad šuteći, nisu joj iscjeljivali samo
iscrpljeno tijelo nego i dušu. Pijuckajući čaj (bila bi joj draža kava, ali to bi
vratilo u priču Jastreba i njegove usluge) i razmjenjujući priče, Adrienne bi
katkad protrnula od osjećaja da je ovo mjesto kojem je pripadala cijeloga
života.
Ljubav može rasti medu stijenama i trnjem života, pomislila je u
jednom trenutku tišine koji je bio ugodan poput omiljenoga starog pokrivača.
Iz jalovih pustopoljina svojega života nekako je dospjela ovamo, a ovdje je
život bio blažen - spokojan, savršen i jednostavan.
Adrienne je ozdravljivala brže nego što se itko mogao nadati. Savijajući
i proučavajući svoje naborane ruke, Tavis je istaknuo da je na njezinoj strani
bila otpornost mladosti. A da nepopustljivu narav i ne spominje, dodao je.
Misliš tvrdoglavost, ispravio ga je Jastreb.
Lydia je vjerovala da joj na licu možda nazire malo rumenila ljubavi.
Ha! podrugljivo se obrecnuo Jastreb. Možda ljubavi prema suncu. A Lydia se
umalo glasno nasmijala na uzavrelu Jastrebovu ljubomoru prema jarkim
zrakama koje su ulazile kroz kuhinjske prozore.
Grimm je ponudio mišljenje da je ona tako ljuta na Jastreba jer želi što
prije ozdraviti kako bi mu se mogla ravnopravno suprotstaviti. Evo muškarca
koji doista pozna žene, pomislio je Jastreb.
96
Nitko od njih nije znao da su ovo zapravo bili najsretniji dani u njezinu
životu i da ih je nagrđivala samo činjenica da joj je nedostajala njezina mačka.
Dok je spokojno ljenčarila okupana suncem, Adrienne je uživala u
blaženom neznanju. Užasnula bi se da joj je netko rekao da je u bunilu
spominjala Eberharda. Ne bi razumjela ni kad bi tko rekao da je govorila o
crnoj kraljici jer njezina se budeća svijest još nije sjetila šahovske figure.
Provodeći ugodno vrijeme s Lydijom nije imala pojma da je Grimm
otišao te da se sad vraćao iz Comynova dvorca gdje je otkrio šokantne
informacije o Ludoj Janet.
Spakirala bi ono malo svojih stvari i pobjegla glavom bez obzira da je
znala koliko se Jastreb odlučno namjerio da mu postane žena, u svakom
smislu te riječi.
Ali ona o svemu tome nije znala ništa, a dani provedeni u vrtovima
Dalkeitha na Moru bit će kao dragulj s ljubavlju pohranjeni u riznicu njezinih
sjećanja gdje će medu sjenama treperiti poput dijamanta.
97
DVANAESTO POGLAVLJE
NIJE BILO BAŠ ZABAVNO NJUŠKATI PO DVORCU S DESETAK OKORJELIH

komandosa koji su je pratili u stopu, ali Adrienne je ipak uspijevala. Nakon
nekog vremena pravila se da ih nema. Baš kao što se pravila da Jastreb nije
ništa više od dosadne mušice koju stalno treba tjerati od sebe.
Dalkeith na Moru bio je lijep kako je zamišljala kad se kao dijete
zavlačila pod šator od deka s ukradenom ručnom svjetiljkom kako bi dugo
nakon gašenja svjetla čitala bajke.
Sobe su bile prostrane i prozračne, s jarko izvezenim tapiserijama
obješenima na debele kamene zidove, sprečavajući prodor hladnog zraka koji
se mogao probiti kroz pukotine, premda Adrienne nije mogla pronaći nijednu
pukotinu - a provirila je iza nekoliko tapiserija samo da se uvjeri.
Povijesna znatiželja, rekla je sama sebi. A ne traženje nesavršenosti u
dvorcu ili u njegovu gospodaru.
Stotine prozora s prekrasnim stupovima po sredini. Stanovnici
Dalkeitha očito nisu htjeli biti zarobljeni u zatvorenome kad su mogli uživati
u bespućima bujnog krajolika škotskih planina, dolina i obale.
Adrienne je sjetno uzdahnula zastavši kraj lučnog prozora i uživajući u
pogledu na srebrnastosive valove koji su jedan za drugim zapljuskivali hridi
na zapadu.
Žena se mogla zaljubiti u mjesto poput ovog. Zapeti svilenim uvojcima
o fine satenske papuče i sletjeti u gomilu vrpci i uzbuđenja pod savršenim
nogama savršenoga gospodara.
U tom trenutku, kao da su ga njezine zabludjele misli pozvale, u
dvorištu dvorca u vidokrug joj je ušao Jastreb, vodeći jednog od najvećih
crnih konja kojeg je ikad vidjela. Adrienne se počela okretati od prozora, ali
usprkos najboljoj namjeri da ga ignorira, noge je nisu slušale, baš kao ni oči,
pa je ostala stajati na mjestu i gledati ga u bespomoćnoj očaranosti.
Elegantnim skokom škotski se plemić odjeven u kilt bacio na leđa
pastuha koji se njišteći otimao.
98
Dok je uzjahivao, lijepi mu se kilt podignuo i Adrienne omogućio

letimičan grešan pogled na snažna mišićava bedra, prekrasno posuta
svilenkastom crnom dlakom. Trepnula je kao da odbija razmišljati o tome što
je još mislila da je vidjela.
Sigurno su pod tim kiltovima nešto nosili. Sigurno je to bila samo
njezina previše aktivna mašta, besmisleno pripisujući Jastrebovu tijelu
pastuhovu očitu muževnost.
Da. To je bez ikakve sumnje bilo to. Dok je gledala Jastrebove noge,
kutkom oka zamijetila je pastuhove istaknute atribute i nekako ih uspjela
pobrkati. Sigurno nije vidjela da je i Jastreb bio obdaren poput pastuha.
Na tu su joj se pomisao zažarili obrazi. Naglo se okrenula na peti da
potisne misao i potraži sljedeću neposjećenu sobu. Tog je jutra odlučila
istražiti dvorac, velikim dijelom i zato da ne bi mislila na toga prokletog
muškarca. Kakva slučajnost da je prošetao kraj jedinog prozora kroz koji je
pogledala. I podignuo kilt kako bi dodao ulja na njezinu vatru.
Natjerala se da se vrati razmišljanju o ljupkoj arhitekturi Dalkeitha.
Nalazila se na prvom katu dvorca i već se proskitala desecima gostinjskih
soba, među njima i onom u kojoj je provela prvu noć. Dalkeith je bio golem.
U njemu je sigurno bilo više od stotinu soba, a mnoge su izgledale kao da već
desetljećima nisu upotrebljavane. Krilo koje je upravo obilazila posljednje je
obnovljeno i zato je često bilo u upotrebi. Zidovi su bili prekriveni svijetlim
drvom uglačanim do sjaja i nigdje nije bilo ni zrnca prašine. Debele pletene
prostirke prekrivale su podove i nigdje se nije mogao vidjeti rogoz ili goli
hladni kamen. Svežnjevi mirisnih trava i osušenog cvijeća visjeli su s gotovo
svake prozorske daske i mirisima prožimali hodnike.
Sunčana zraka privukla je Adrienneinu pozornost na zatvorena vrata
na polovici hodnika. U svijetlom drvu bio je izrezbaren elegantno propeti
konj, a uzdignutu mu je grivu nosio vjetar. Sa čela mu se uzdizao jedan
spiralni rog. Jednorog?
Zastala je s rukom na vratima jer joj je iznenada na pamet pala slutnja
da bi možda tu sobu trebalo izbjegavati. Ali znatiželja je bila jača...
Kad su se vrata bešumno otvorila prema unutra, ukočila se s
uzdrhtalom rukom na dovratku.
99
Nevjerojatno. Jednostavno nerazumljivo. Preneraženim je pogledom

prešla prostorijom od poda do stropa, s kraja na kraj i ponovno natrag.
Tko je to načinio?
Kao ženi, sviđao joj se svaki detalj u sobi. Priznaj si, Adrienne,
namrgođeno si je rekla, cijeli dvorac ti se sviđa kao ženi. Da i ne spominjemo
seksi, muževnoga gospodara dvorca.
Soba je bila očito namijenjena djeci. Uređena s toliko ljubavi da je bilo
gotovo pretjerano. Prije nego što ih je uspjela otjerati, tijelom joj je prošla
bujica osjećaja.
Bile su tu kolijevke od svijetloga hrasta, zaobljene i izbrušene vrlo
glatko kako dijete ne bi treščicom ozlijedilo nježnu kožu. Na istočnom su
zidu bili visoki prozori, uzdignuti od poda taman toliko da ih malo dijete ne
može dosegnuti, ali okrenuti prema zlaćanom sjaju jutarnjeg sunca. Drveni
pod bio je prekriven debelim prostirkama kako dječjim nožicama ne bi bilo
hladno.
Na policama su bili poslagani jarko obojeni drveni vojnici, a na
krevetićima su ležale s ljubavlju načinjene lutke. Mali dvorac s tornjevima,
opkopom i pokretnim mostom bio je pun sitnih izrezbarenih ljudi, prava
pravcata srednjovjekovna kuća za lutke!
Kolijevke i krevetiće prekrivale su meke dekice. Soba je bila golema i
bila je uređena tako da je dijete (ili njih desetak) u njoj moglo rasti od
dojenačke do rane adolescentske dobi i tek tada potražiti sobu za odraslije.
Bila je to soba koja bi djetetov svijet satima ispunjavala ljubavlju, sigurnošću i
zabavom.
Kao da je netko osmislio ovu sobu razmišljajući kao dijete i napunio je
svim blagima koja su ga u djetinjstvu usrećivala.
Ali ono što ju je najviše pogodilo bilo je to što je soba djelovala kao da
nekoga čeka.
Otvorena, topla i primamljiva, govorila je, ispuni me smijehom djece i
ljubavlju.
Sve je bilo spremno, a soba je samo iščekivala - sve dok se ne pojavi
prava žena i u nju udahne život pun dječjih pjesmica, snova i nade.
100
Adrienne je osjetila ubod čežnje za koju nije bila sigurna što

predstavlja. Ali bilo je povezano s time što je bila siroče i s hladnim mjestom
u kojem je odrasla - mjestom posve drukčijim od ove krasne sobe, u krasnome
domu u krasnoj zemlji, s ljudima koji bi svoju djecu obasuli ljubavlju.
Oh, kako bi bilo divno podizati djecu na ovakvome mjestu.
Djecu koja bi za razliku od Adrienne znala tko su im majka i otac.
Djecu koja se nikad ne bi trebala pitati zašto nisu bila vrijedna da ih se zadrži.
Adrienne je žestoko protrljala oči i okrenula se. Nije se mogla nositi sa
svim tim.
Okrenula se i gotovo se sudarila s Lydijom. “Lydia!” iznenađeno je
ciknula. Naravno. Zašto bi je iznenadilo da se zabije ravno u predivnu majku
predivnog muškarca koji je vjerojatno uredio ovu predivnu dječju sobu?
Lydia ju je uhvatila za laktove da ne padne. “Došla sam vidjeti je li ti
dobro, Adrienne. Mislila sam da je možda prerano da ustaneš i hodaš...”
“Tko je uredio ovu sobu?” prošaptala je Adrienne.
Lydia je pognula glavu i za trenutak je Adrienne imala apsurdan dojam
da Lydia pokušava suspregnuti smijeh. “Jastreb ju je osmislio i sam izradio”,
rekla je Lydia, usput namjerno izravnavajući sitne nabore na haljini.
Adrienne je zakolutala očima pokušavajući uvjeriti svoj emocionalni
barometar da prestane registrirati samo slabosti i posveti se nečemu
sigurnijem, primjerice ljutnji.
“Zašto, draga Adrienne, zar ti se ne sviđa?” ljupko je upitala Lydia.
Adrienne se okrenula natrag prema sobi i razdraženim pogledom
ponovno preletjela po njoj. Bila je svijetla, vesela i živa zbog toga što je njezin
tvorac u nju unio vlastite emocije.
Ponovno je pogledala Lydiju. “Kada? Prije ili poslije službe za kralja?”
Bilo joj je neizmjerno važno da zna je li je načinio sa sedamnaest ili osamnaest
godina, možda da ugodi majci, ili nedavno, nadajući se da će ju jednog dana
ispuniti vlastitom djecom.
“Tijekom službe. Kad mu je bilo dvadeset devet godina kralj mu je dao
kratak dopust. U ovim je krajevima bilo nekih poteškoća s gorštacima i
dopustio je Jastrebu da se vrati i bolje utvrdi Dalkeith. Kad su se kavge
smirile, neko je vrijeme proveo ovdje. Radio je kao opsjednut, a da budem
101
iskrena, nisam točno znala što radi. Jastreb je uvijek radio s drvom, obrađivao
ga i oblikovao različite predmete. Nikome nije dopuštao da vidi što je izradio
i nije mnogo pričao o tome. Kad se vratio Jakovu, došla sam ovdje vidjeti što
je sve to vrijeme radio.” Lydijine oči zakratko su se zamaglile. “Reći ću ti
istinu, Adrienne, rasplakala sam se. Jer sam shvatila da moj sin razmišlja o
djeci i koliko su dragocjena. Zapanjilo me kad sam vidjela završenu sobu.
Mislim da bi tako reagirala gotovo svaka žena. Muškarci obično ne gledaju
tako na djecu. Ali Jastreb je poseban čovjek. Baš kao i njegov otac.”
Nema potrebe da ga meni reklamiraš, mrzovoljno je pomislila
Adrienne. “Žao mi je Lydia. Umorna sam i moram se odmoriti”, hladno je
rekla i krenula prema vratima.
Kad je zakoračila u hodnik mogla se zakleti da se Lydia tiho smijala.
★★★
Jastreb je pronašao Grimma u radnoj sobi kako kroz otvorena vrata

promatra hridi na zapadu. Nisu mu promaknuli Grimmovi bijeli članci na
šaci kojom se držao za dovratak, baš kao ni ukočena leđa.
“Dakle?” nestrpljivo je rekao Jastreb. Otišao bi i sam u Comynov dvorac
da istraži prošlost svoje žene, ali to bi značilo da Adrienne mora ostaviti
nasamo s prokletim kovačem. A to nije dolazilo u obzir. Niti ju je mogao
povesti sa sobom, pa je poslao Grimma da otkrije što se dogodilo s Janet
Comyn.
Grimm se polako okrenuo, šutnuo stolac i sjeo ispred vatre.
Jastreb je također sjeo, podignuo noge na stol i obojici natočio konjak.
Grimm ga je zahvalno prihvatio.
“Dakle? Što je rekla?” Jastreb je čvršće stisnuo čašu i čekao da čuje tko
je njegovoj ženi činio tako strašne stvari da joj se um povukao u svijet mašte.
Jastreb je razumio što s njom nije u redu. Vidio je muškarce prekaljene u
bitkama koji su doživjeli takve strahote da su se na sličan način povukli u
sebe. Previše barbarskih i krvavih žrtava natjeralo bi vojnike u svijet snova
kojim bi zamijenili stvarnost, a s vremenom su mnogi počeli vjerovati da je
san zapravo stvarnost. Baš kao što se dogodilo i njegovoj ženi. Nažalost, nije
znao što je u njezinu slučaju uzrokovalo bolno povlačenje u tako neobičnu
102
maštariju da nije podnosila ni da je zovu pravim imenom. A što god da joj se

dogodilo, natjeralo ju je da ne vjeruje nijednome muškarcu, osobito ne njemu.
Jastreb se pripremio da posluša Grimmovu priču i da usmjeri svoj bijes
tako da ga može iskoristiti kao hladno i učinkovito oružje. Ubit će njezine
zmajeve i zatim joj pomoći da iscijeli. Tijelo joj je svakim danom bilo sve jače,
a Jastreb je znao da je u tome veliku ulogu imala Lydijina ljubav. No htio je da
joj njegova ljubav iscijeli najdublje rane. A jedini način da to učini bio je da
sazna i razumije što je pretrpjela.
Grimm je teško progutao, provrpoljio se na stolcu, nagnuo ustranu,
zatim ustao i otišao do ognjišta gdje se nemirno premještao s noge na nogu.
“Progovori već jednom, čovječe!” Tjedan dana koliko Grimma nije bilo
zamalo je natjeralo Jastreba u ludilo od razmišljanja o tome što je taj Eberhard
učinio. Ili još gore, možda je gospodar Comyn bio odgovoran za Adrienneine
boli. Jastreb se bojao te mogućnosti jer bi to značilo rat među klanovima.
Strašna stvar, sigurno, ali sve bi učinio da osveti svoju ženu. “Tko je taj
Eberhard?” Pitanje ga je izjedalo još od one noći kad je to ime prvi put
izgovorila u groznici.
Grimm je uzdahnuo. “Nitko nije znao. Nitko nikad nije čuo za njega.”
Jastreb je tiho opsovao. Dakle tako, Comyn očito ima tajne. “Govori”,
zapovjedio je.
Grimm je uzdahnuo. “Ona misli da je iz budućnosti.”
“Znam da Adrienne to misli”, nestrpljivo je rekao Jastreb. “Poslao sam
te da otkriješ što lady Comyn ima za reći.”
“Na nju sam i mislio”, odgovorio je Grimm. “Lady Comyn misli da je
Adrienne iz budućnosti.”
“Molim?” Jastrebove tamne obrve podignule su se u nevjerici. “Što mi
to govoriš, Grimme? Kažeš mi da lady Comyn tvrdi da joj Adrienne nije prava
kći?”
“Tako je.”
Pritajena napetost koja mu je kolala žilama iznenada je eksplodirala i
Jastreb je snažno udario čizmom o pod.
“Da vidim jesam li dobro shvatio. Althea Comyn rekla ti je da Adrienne
nije njezina kći?”
103
“Tako je.”
Jastreb se ukočio. Nije to očekivao. Zamišljao je sve i svašta, ali ni u
jednom mu trenutku nije palo na pamet da bi ženina majka mogla imati istu
fantaziju. “Pa što onda lady Comyn misli o toj ženi? Za koga sam se, dovraga,
oženio?” povikao je.
“Ona ne zna.”
“Pretpostavlja li nešto?” Pitanje mu je bilo natopljeno sarkazmom.
“Reci mi nešto, čovječe!”
“Nemam ti mnogo za reći, Jastrebe. A to što znam... pa, sve je vraški
čudno. Uopće nije ono što sam očekivao. Ah, čuo sam takve priče, Jastrebe,
koje iskušavaju čovjekovu vjeru u prirodan svijet. Dovraga, ako je ono što
tvrde istina, više ne znam u što čovjek može vjerovati.”
“Lady Comyn ima iste iluzije kao i njezina kći”, čudio se Jastreb.
“Ne, Jastrebe, jer osim Altheje Comyn tako misli i stotinjak drugih.
Toliko je ljudi koji su vidjeli kad se pojavila niotkuda. Razgovarao sam s
desecima ljudi i svi su više-manje rekli isto. Klan je bio na banketu kad se
iznenada ta djevojka - Adrienne - doslovce iz zraka pojavila u krilu gospodara
dvorca. Neke od sluškinja proglasile su je vješticom, ali tome se brzo stalo na
kraj. Izgleda da ju je gospodar dvorca smatrao darom od anđela. Lady Comyn
je vidjela da je neobično odjevenoj ženi iz ruke nešto ispalo i da je to panično
pokušavala naći. Bila je to crna kraljica koju mi je dala na vjenčanju, a koju
sam ja dao tebi kad smo se vratili.”
“I pitao sam se zašto mi je to poslala.” Jastreb je zamišljeno protrljao
čeljust.
“Lady Comyn je rekla da to može poslije postati važno. Rekla je da
misli kako je ta šahovska figura nekako začarana.”
“Ako je tako, možda je s time putovala kroz” - ušutio je kao da ne može
završiti misao. U životu je vidio mnogo čuda i nije bio čovjek koji bi posve
odbacio mogućnost magije - koji bi pravi Škot odgojen da vjeruje u vile i
vilenjake to mogao? Ali ipak...
“Putovala kroz vrijeme”, završio je Grimm njegovu misao.
Dvojica su muškaraca zurila jedan u drugoga.
Jastreb je odmahnuo glavom. “Vjeruješ li...?”
104
“Vjeruješ li ti?”
Pogledali su jedan drugoga, a onda su obojica pogledala u vatru.
“Ne”, istodobno su se obojica podsmjehnula, pomno proučavajući vatru.
“Ali ona doista ne djeluje obično, zar ne?” naposljetku je rekao Grimm.
“Mislim, neprirodno je pametna. Prekrasna. I domišljata, ah, da si čuo sve što
mi je pričala kad smo se vraćali iz Comynova dvorca. Vrlo je snažna za ženu.
I govori vrlo čudno. Ne znam jesi li zamijetio da katkad zna promijeniti način
govora.”
Jastreb je otpuhnuo. Naravno da je zamijetio. Kad je otrovana ležala u
vrućici govorila je neobičnim narječjem koje nikad nije čuo.
Grimm je nastavio, kao da priča sam sebi: “Takva žena može
muškarca...” Prekinuo je i oštro pogledao Jastreba. Pročistio je grlo. “Lady
Comyn zna tko je bila njezina kći, Jastrebe. Pritom je ključna riječ bila.
Nekoliko je sluškinja potvrdilo Lydijinu priču da je prava Janet mrtva.
Glasine kažu da je umrla od očeve ruke. Morao je nekoga vjenčati za tebe.
Lady Comyn je rekla da njihov klan nikad neće prozboriti o tome.”
“Naravno da neće”, prezirno je otpuhnuo Jastreb. “Ako je išta od toga
istina, a ne kažem da jest, Comyn zna da bi nas Jakov obojicu uništio.” Jastreb
je tu gorku misao dugo vrtio po glavi i naposljetku je odbacio kao nepotrebnu
brigu. Comyn bi se sigurno zakleo da je Adrienne Janet, baš kao što bi to
učinio i svatko iz Douglasova klana kad bi glas o tome stigao do kralja u
Edinburghu jer je o tome ovisio opstanak obaju klanova. Jastreb je barem u
tome mogao računati na odanost sebičnog Comyna. “Što je Comyn o tome
rekao, Grimme?”
“Niti riječ. Nije potvrdio da mu je kći, ali nije to ni opovrgnuo. No
razgovarao sam s Comynovim svećenikom koji mi je ispričao isto što i lady
Comyn. Usput, palio je debele bijele molitvene svijeće za dušu pokojne
Janet”, smrknuto je dodao. “Drugim riječima, ako u Comynovu dvorcu ima
iluzija, masovne su i u sviju su iste, prijatelju moj.”
Jastreb je brzo otišao do svojeg stola. Otvorio je izrezbarenu drvenu
kutiju i iz nje izvadio šahovsku figuru. Vrtio ju je među prstima i pomno
proučavao.
105
Kad je ponovno podignuo pogled, oči su mu bile tamnije od ponoći,

dublje od jezera i jednako tako nedokučive. “Lady Comyn misli da ju je ova
figura dovela ovamo?”
Grimm je kimnuo.
“Znači da bi je mogla i vratiti?”
Grimm je slegnuo ramenima. “Lady Comyn je rekla da je se Adrienne
nije sjećala. Je li je tebi ikad spomenula?”
Jastreb je odmahnuo glavom i zamišljeno pogledao najprije crnu
kraljicu, a onda rasplamsanu vatru.
Grimm je pogledao Jastreba u oči i Jastreb je znao da mu nikad neće
zamjeriti, niti to ikad više spomenuti odluči li to učiniti.
“Vjeruješ li?” tiho ga je upitao Grimm.
★★★
Dugo nakon što je Grimm otišao Jastreb je sjedio ispred vatre, malo
vjerujući, malo ne vjerujući. Iako je bio kreativan čovjek, bio je i vrlo logičan.
Putovanje kroz vrijeme jednostavno se nije uklapalo u njegovu predodžbu o
prirodi i svijetu. Mogao je vjerovati u duhove koji su naviještali neizbježnu
smrt i uništenje. Mogao je vjerovati čak i u druide, alkemičare i one koji su se
bavili neobičnim vještinama. U djetinjstvu su ga često upozoravali da se čuva
vodenih duhova u dubokim jezerima koji su zločestu djecu odvlačili u vodene
grobnice.
Ali putovanje kroz vrijeme?
Spremajući šahovsku figuru u sporran da je poslije prouči, govorio si je
da je bilo i važnijih problema s kojima se morao pozabaviti. Poput kovača. I
svoje tvrdoglave žene kojoj je kovačevo ime prečesto silazilo s usana.
U budućnosti će biti dovoljno vremena da otkrije sve Adrienneine tajne
i pronađe objašnjenje za masovne iluzije u Comynovu dvorcu. Ali najprije ju
je morao doista učiniti svojom ženom. Kad to postigne, može se početi brinuti
o ostalim detaljima. Tom je odlukom na stranu stavio uznemirujuće vijesti
koje mu je Grimm donio, baš kao i šahovsku figuru u svojem sporranu.
106
Sve su mu brige zamijenili planovi kako zavesti svoju prekrasnu ženu. S

opasnim osmijehom i odlučnošću u koraku, Jastreb je krenuo u potragu za
Adrienne.
107
TRINAESTO POGLAVLIE
ADRIENNE JE NESPOKOJNO HODALA, A U GLAVI JOJ JE KUHALO. Kratko je
odrijemala na suncu, ali nije joj pomoglo da rastjera zbrkane misli. Primjerice
kako je Jastreb bio sposoban, a očito i voljan, da djecom napuni onu prokletu
dječju sobu.
Nagonski je izbjegavala sjevernu vanjsku stranu posjeda jer se nije
htjela suočiti s kovačem i uznemirujućim prizorima koji su joj se vrzmali
glavom još otkad je bila bolesna.
Pošla je prema jugu kamo ju je pozivao odsjaj sunca sa staklenog krova i
znatiželja duboka poput jezera. Ovi ljudi nisu bili barbari, razmišljala je. A
ako nije pogriješila, hodala je ravno prema stakleniku. Kako je briljantan bio
um koji je podigao Dalkeith na Moru. Sa zapada je bio neosvojiv zbog hridi
koje su se okomito rušile u uzburkani ocean, a šireći se prema sjeveru, jugu i
istoku, bio je zatvoren divovskim zidovima visokim između dvadeset i
dvadeset pet metara. Kako neobično da je isti um koji je Dalkeith dizajnirao
kao utvrdu uspio dvorac učiniti tako lijepim? Složeni um čovjeka koji se
morao brinuti za ratne potrebe, ali koji je ipak uživao u miru.
Budi oprezna, čini se da postaješ zaintrigirana.
Stigavši do staklenika, Adrienne je zamijetila da je naslonjen na
okruglu kamenu kulu. Surfajući satima po internetu mnogo su je puta
privukle srednjovjekovne stvari. Sokolarnik? Čini se da su tu držali i vježbali
sokolove za lov.
Privučena životinjama i prisjetivši se Moonshadow koja joj je bolno
nedostajala, Adrienne se približila kuli od siva kamena. Što je Jastreb mislio
kad joj je rekao da se prema njoj treba ponašati kao prema svojim sokolima,
pitala se. Pa, sad će to sama saznati da zna što bi trebala izbjegavati u
budućnosti.
Visoka i posve okrugla, kula je imala samo jedan prozor prekriven
daščanom rebrenicom. Imalo je neke veze s tamom, negdje je pročitala.
Znatiželjno je prišla teškim vratima i odgurnula ih te zatvorila za sobom da
neki sokol ne bi došao u napast pobjeći. Nije htjela Jastrebu dati povod da je
ukori.
108
Oči su joj se polako naviknule na tamu i na slabašnom je svjetlu uspjela

nazrijeti nekoliko praznih prečki. Ovo je očito bio samo prostor za vježbanje.
Adrienne se pokušala sjetiti kako su sokolari u stara vremena trenirali svoje
ptice za lov.
Kula je mirisala na lavandu i začinske trave, težak miris koji je kroz
zidove dolazio iz staklenika. Bilo je to vrlo spokojno mjesto. Ah, kako bi se
lako mogla naviknuti da više nikad ne čuje prometnu buku, da se više nikad
ne mora sa strahom osvrtati, da više nikad ne vidi New Orleans - napokon ne
bi više bilo bježanja, skrivanja ni straha.
Zidovi kule na dodir su bili hladni i čisti, posve drukčiji od onih među
kojima je bila zatočena u prljavoj ćeliji neworleanskog zatvora.
Adrienne se stresla. Nikad neće zaboraviti tu noć.
Od svih mogućih stvari, svađa je počela oko putovanja u Acapulco.
Adrienne nije htjela ići. Eberhard je ustrajao. “Dobro, onda pođi sa mnom”,
rekla je. Imao je posla, nije mogao uzeti godišnji, odgovorio je.
“Što će ti sav taj novac ako nemaš vremena uživati u životu?” pitala ga
je Adrienne.
Eberhard nije rekao ni riječ, samo ju je fiksirao razočaranim pogledom
od kojeg se osjećala nelagodno poput kakve adolescentice, nespretno i
neželjeno siroče.
“Zašto me onda stalno šalješ samu na putovanja?” pitala je Adrienne,
trudeći se da zvuči odraslo i staloženo, ali pitanje je završila plačnim tonom
glasa.
“Koliko ti puta moram objašnjavati? Pokušavam te obrazovati,
Adrienne. Ako i na trenutak pomisliš da će siročetu koje nikad nije vidjelo
svijeta biti lako postati mojom ženom, razmisli ponovno. Moja žena mora biti
kulturna, profinjena, europskih nazora...”
“Ne šalji me ponovno u Pariz”, prekinula ga je Adrienne naglo. “Prošli
je put tjednima padala kiša.”
“Ne prekidaj me, Adrienne:” Glas mu je bio miran, previše miran i
pomno odmjeren.
“Zar ne možeš ići sa mnom - barem jednom?”
“Adrienne!”
109
Adrienne se ukočila, osjećajući se istodobno i glupo i kao da je

pogriješila, čak i ako je znala da nije bila nerazumna. Katkad se osjećala kao
da je ne želi uza se, ali to nije imalo nikakva smisla - planirali su se vjenčati.
Pripremao ju je da mu postane žena.
Ipak, imala je sumnji...
Kad se vratila s posljednjeg puta u Rio, od starih prijateljica u Blind
Lemonu saznala je da se Eberhard nije često pojavljivao u uredu - ali zato su
ga viđali u njegovu drečavom Porscheu s jednako drečavom brinetom.
Osjetila je žalac ljubomore. “Osim toga, čula sam da ne radiš baš previše kad
me nema”, promrmljala je.
Svađa se tada doista rasplamsala, postajući sve žešća sve dok Eberhard
nije učinio nešto što ju je toliko zapanjilo i prestrašilo da je bez razmišljanja
pobjegla u sparnu neworleansku noć.
Udario ju je. Jako. I iskoristivši njezinu zapanjenu pasivnost, nije stao
na jednom udarcu.
Uplakana je uskočila u Mercedes koji je Eberhard za nju uzeo na
leasing. Nagazila je na papučicu gasa i automobil je pojurio. Vozila je
naslijepo, kao na autopilotu, a suze obojene maskarom prljale su joj svileno
odijelo krem boje koje joj je odabrao za tu večer.
Kad ju je zaustavila policija i rekla da je vozila više od sto šezdeset na
sat, znala je da lažu. Bili su to Eberhardovi prijatelji. Vjerojatno ih je nazvao
čim je otišla od kuće i znao je kojim se putem uvijek vraćala.
Adrienne je stajala s policajcima kraj automobila, lica prekrivena
masnicama koje su počele oticati, krvavih usana, plačući i ispričavajući se
glasom koji je graničio s histerijom.
Tek joj je mnogo kasnije sinulo da je nijedan policajac nije pitao što joj
se dogodilo s licem. Ispitivali su očito pretučenu ženu ne pokazujući ni
najmanji znak zabrinutosti za nju.
Kad su joj stavili lisičine, odveli je u policijsku postaju i nazvali
Eberharda, nije se uopće iznenadila kad su spustili slušalicu, žalosno je
pogledali i poslali u pritvor.
Na tom je paklenome mjestu provela tri dana samo kako bi joj Eberhard
pokazao tko je glavni.
110
Te je noći shvatila koliko je doista opasan.

U hladnoći kule Adrienne je ovila ruke oko sebe, očajnički
pokušavajući otjerati duh prekrasnog muškarca Eberharda Darrowa Garretta i
budalaste mlade žene koja je, prije nego što ga je upoznala, živjela u sirotištu,
usamljeno i odvojeno od stvarnog svijeta. Bila je lak plijen. Jesi li vidio siroče
Adri-Annie? Eberbardovu ludicu. Gdje je čula te podrugljive riječi? Na
Rupertovoj jahti, kad su mislili da je sišla u potpalublje po piće. Snažno se
stresla. Nikad više neću biti muškarčeva budala.
“Nikad više”, glasno se zarekla. Adrienne je odmahnula glavom kao da
od sebe tjera navalu sjećanja.
Vrata su se iznenada otvorila i u kulu propustila jarku sunčevu
svjetlost. Ponovno su se zatvorila i opet je postalo posve mračno.
Adrienne se ukočila, čvršće stegnula ruke oko sebe i natjerala srce da
uspori. Već je bila u ovakvoj situaciji. Skrivala se, čekala, previše uplašena da
udahne jer se bojala da će lovac ustanoviti gdje se nalazi. Kako je trčala i
skrivala se! Ali nigdje nije bilo skloništa. Sve dok naposljetku nakon mučnog
putovanja zavojitim sporednim cestama između New Orleansa i pacifičkog
sjeverozapada spokoj nije pronašla u zabitim ulicama Seattlea.
Gorka sjećanja samo što je nisu obuzela kad je tišinu prekinulo muklo
pjevušenje.
Jastreb? Pjeva? Uspavanku?
Gelske su se riječi kotrljale promuklo i duboko - zašto nije pretpostavila
da mu je glas raskošan poput karamele? Govor mu je bio poput predenja, a
pjevajući je mogao zavesti i časnu majku samostana Presvetog Srca.
“Bila si znatiželjna? Vidim da si sama došla”, rekao je kad je završio
refren.
“Došla kamo?” prkosno ga je upitala.
“Da te ukrotim svojom rukom.” Glas mu je zvučao kao da se zabavlja i
čula je šuškanje njegova kilta dok je koračao u mrklome mraku.
Nije ga udostojala odgovora.
Slijedila je duga stanka, ponovno šuškanje tkanine i zatim: “Znaš koje
osobine mora imati sokolar, srce moje?”
111
“Koje?” promrmljala je sebi usprkos i usput se polako pomicala

natraške. Ispružila je ruke kao antene da joj pomognu snaći se u tami.
“To je zahtjevna vještina. Malo je onih koji mogu postati sokolari.
Sokolar mora biti beskonačno strpljiv, imati odličan sluh i besprijekoran vid.
Mora imati odvažan duh i blagu, ali čvrstu ruku. Stalno mora biti usklađen sa
svojom pticom. Znaš zašto?”
“Zašto?” prošaptala je.
“Zato što su sokoli osjetljive životinje koje se lako uzbude, srce moje.
Toliko su osjetljivi da često pate od glavobolje i svakovrsnih drugih ljudskih
boljki. Ta je ekstremna osjetljivost razlog zbog kojih su najbolji lovci svih
vremena, ali su zbog nje i vrlo zahtjevni. A ako uhvate stariju pticu... ah, to je
pravi izazov. Ali izazov koji nudi daleko najviše zadovoljstva.”
Nije ga htjela pitati zašto.
“Možda se u dubini te svoje tvrdoglave, šutljive duše pitaš zašto je tako,
srce moje?” Nasmijao se tako da mu je smijeh odzvanjao iznenada toplijom
kulom.
“Prestani mi govoriti ‘srce moje’”, promrmljala je povlačeći se oprezno
unatrag. Mora doći do zida. Kula je bila okrugla, a zid je jamčio da su u blizini
sigurno i vrata. U mrklome mraku kao da je bila slijepa.
Čula je njegove korake na kamenom podu. Dragi Bože, kako ju je
mogao vidjeti? Ali koračao je ravno prema njoj! Polako je hodala natraške,
kao da se šulja.
“Mrak mi nije nepoznanica, ženo”, upozorio ju je. “Pronaći ću te. Nema
boljeg sokolara od mene.”
Šutjela je i nije ispuštala nikakav zvuk.
“Reći ću ti zašto su odrasli sokoli takav izazov”, nastavio je, a u glasu
mu se nazirao smijeh. “Sokolar je rijetko voljan ukrotiti takvu pticu, ali
katkad, za doista rijetka Mjeseca, primjerice žetvenoga kakav je bio prošle
noći, sokolar pronađe tako pametnu i veličanstvenu pticu da zanemari oprez i
ulovi je, pa se zavjetuje da će je ukrotiti. Zavjetuje se da će je natjerati da
zaboravi svoju divlju prošlost - bilo to u tami ili na svjetlosti - i prepusti se
samo budućnosti sa svojim sokolarom.”
Ne smije mu odgovoriti jer će joj slijediti glas.
112
“Dragi moj sokole, da ti kažem kako ću pripitomiti tu pticu?”

Potpuna tišina. U tami su kružili jedno oko drugoga poput životinja.
“Najprije ću joj zatvoriti oči, crnom svilenom kapuljačom da ništa ne
vidi.”
Adrienne je uzdrhtalom rukom zatomila ogorčeni usklik. Zašuštali su
joj nabori haljine kad je hitro zakoračila ustranu.
“Zatim ću joj skratiti kandže.”
Samo metar od nje kamenčić se zakotrljao po podu. Koraknula je natrag
pridržavajući skute da ne proizvedu zvuk.
“Na noge joj pričvrstim remenčiće i zvončiće tako da sam svjestan
svakog njezina pokreta jer i ja sam u mraku.”
Teško je udahnula - gotovo zadahtala - i odmah se prekorila zbog te
pogreške jer je znala da će slijediti njezin izdajnički zvuk. Znala je da mu je
strategija govoriti sve dok je ne potakne da mu otkrije svoj položaj. A što
onda? nije mogla da se ne zapita. Hoće li Jastreb voditi ljubav s njom ovdje u
mračnoj kuli? Trnci su joj prošli kroz tijelo, ali nije bila sigurna da je riječ o
strahu. Uopće nije bila sigurna.
”Zatim ću joj staviti uzicu kojom će biti svezana za prečku sve dok više
ne bude potrebe da je vežem. Sve dok ne bude svojevoljno vezana. A najbolji
je dio dug i polagan proces njezina vezanja za mene. Stalno joj pjevam istu
lijepu pjesmu dok se ne navikne na zvuk moga glasa, samo moga i ničijega...”
Ponovno je onim dubokim milozvučnim glasom počeo pjevati
uspavanku i topiti njezinu odlučnost.
Adrienne je polako zakoračila unatrag, a dašak zraka otkrio joj je da je
prošao samo nekoliko centimetara od nje. Gdje je više taj zid?
Gotovo je vrisnula kad ju je pronašao u tami i dugo se otimala iz
njegova željeznog stiska. Njegov joj je dah prošao licem i pokušavala mu se
izvući iz ruku. “Smiri se, slatki sokole. Neću ti nauditi. Nikada”, promuklo je
prošaptao.
Adrienne je osjetila kako joj toplina njegovih bedara prodire kroz tanku
jutarnju haljinu. Omotao ju je omamljujući miris mošusa i muškarca. O,
prekrasni čovječe, zašto te nisam upoznala prije nego što mi je razbijena
113
posljednja iluzija? Zašto te nisam srela kad sam još vjerovala? tužno je
pomislila. Grlio ju je i zibao no nije se prestala otimati.
“Pusti me!”
Jastreb je ignorirao njezine prosvjede i čvršće ju je stegnuo u zagrljaj.
“Da, morat ću ti zatvoriti vjeđe. Ili možda svezati ruke i staviti svilenu
kapuljaču, golu te poleći na svoj krevet tako da se posve otvoriš za osjećaje i
navikneš na moj dodir. Bi li te to pripitomilo, slatki sokole? Bi li mogla
zavoljeti moj dodir? Žudjeti za njim kao što ja žudim za tvojim?”
Adrienne je grčevito progutala.
“Sokola se mora pridobiti upornom i grubom ljubavlju. Uzimajući ptici
svjetlost i vežući joj oči, učimo je da svijet spozna preostalim osjetilima.
Osjetilima koja ne lažu. Sokol je mudro stvorenje, vjeruje samo u ono što
osjeća, onome što može držati u kandžama ili kljunu. Dodir, miris, sluh.
Postupno mu vraćajući vid i slobodu, vezan je za ruku koja mu to omogućava.
Ako ne vjeruje gospodaru i ako mu na kraju obuke ne podari apsolutnu
odanost - stalno će pokušavati pobjeći.” Zastao je, a usne samo što mu nisu
dodirnule njezine. “Nijedan moj sokol nije mi odletio s ruke a da se nije
vratio”, upozorio ju je.
“Ja nisam glupa ptica...”
“Ne, nisi glupa nego najbolja. Sokol je jedina ptica koja se letom,
preciznošću i brzinom može usporediti s jastrebom. Da i ne spominjem
srčanost.”
Pala je na njega istog trenutka kad je počeo pjevati. I nije se više bunila
kad je usnama dotaknuo njezine. Niti se bunila sljedećeg trenutka kad su
Jastrebove ruke na njezinu tijelu postale tvrde, vruće i zahtjevne. Kao da je
nagovaraju, osvajaju.
“Hoćeš li poletjeti za mene, slatki sokole? Povest ću te u visine u kojima
nikad nisi bila. Naučit ću te letjeti kako si dosad mogla samo sanjati”, obećao
joj je ljubeći je po bradi, nosu i vjeđama. Rukama joj je u mraku obuhvatio
čeljust, opipavši svaku oblinu, svaku ravninu i udubinu na licu i vratu, kao da
upija i pamti sve detalje.
“Osjeti me, ženo. Osjeti što mi radiš!” Pritisnuo je tijelo o njezino i
zanjihao kukove kako bi bio siguran da je osjetila njegovu nabreklu muškost
ispod kilta koja joj je draškala unutarnju stranu bedara.
114
A onda je napokon dodirnula zid koji joj je sve vrijeme očito bio
neposredno iza leđa. Hladan kamen na leđima i pakao koji ju je žario kroz
prednju stranu haljine. Podignula je ruke da ga udari, ali ih je Jastreb uhvatio
i prikliještio uza zid iznad njezine glave. Jaki su mu prsti raširili njezine šake,
isprepleli se s njezinima i draškali joj ruku. Dlan o dlan rašireni na kamenu
zidu.
“Slatki moj sokole”, dahnuo joj je na vrat. “Opiri mi se koliko god
hoćeš, nećeš od toga imati koristi. U mislima si mi samo ti i ovo je prvi put da
su ti oči svezane. U ovoj ćeš tami upoznati moje ruke koje će ti dirati svaki
svilenasti centimetar tijela. Neću od tebe uzeti ništa više od toga. Želim samo
da patiš pod mojim dodirima, ne moraš mi ni vidjeti lice. Bit ću strpljiv dok se
ne navikneš na moje ruke.”
Ruke su mu bile živa vatra, povukle su joj haljinu preko bedara, a oh!,
jutros nije imala pojma gdje da potraži donje rublje. Njegove ruke, njegove
jake, prekrasne ruke trljale su joj bedra, nježno ih razmaknule kako bi joj
među njih ugurao mišićavu nogu. Kad joj je među nogama osjetio izdajničku
vlažnost, trijumfalno je zapreo i promuklo zarežao. Adrienne je luđački
pocrvenjela; premda to nije namjeravala, ruke su joj se zaustavile na njegovim
ramenima i zaronile duboko u meku, gustu kosu. Slaba su joj koljena posve
popustila kad joj je skinuo steznik i spustio glavu na dojke, ližući i dodirujući
nabrekle vrhove jezikom, a zatim i zubima.
Jedva je zamijetila kad je podignuo kilt, ali nije mogla odmah ne osjetiti
kako joj se o bedro trlja njegova tvrda, vruća, teška erekcija. Adrienne je
ispustila grleni zvuk, napola cvilež, napola molbu. Kako joj je to učinio?
Jastreb je samo dodirivanjem nekako uspio srušiti sve njezine ograde koje je
tako neumorno uplela u krinku ravnodušnosti koju je prividno nosila.
S Eberhardom nikad nije bilo tako! Kao da joj je razum napustio tijelo i
uhvatila se za ruku koja joj je zatvorila oči.
Ruku koja joj je uskratila vid okusila je usnama - okrenula je glavu da
jezikom dopre do njegova prsta. Adrienne je gotovo vrisnula kad je isti taj
prst smjestio u sklisku vrućinu među njezinim nogama. “Leti za mene, slatki
sokole”, poticao ju je, obuhvativši joj jednu tešku dojku rukom i ližući joj
nabrekli vrh. Neumorno ju je dražio, nježno grickao i dirao je posvuda.
Usne su mu se s očajem izazvanim dugo neutaženom glađu vratile na
njezine i zarobile ih. Glađu koja možda nikad neće popustiti. Poljubac mu je
115
bio dug, čvrst i grub, a ona je uživala u neizrečenim zahtjevima. Zajecala je

kad je jagodicom palca pronašao sitnu vrelu kvržicu ugniježđenu među
njezinim naborima i samo je zabacila glavu kad joj se tijelom počeo širiti val
užitka. Prepuštajući se njegovim prstima, jeziku i usnama, odbacila je
posljednje tragove suzdržavanja.
“Adrienne,” muklo je prošaptao, “tako si krasna, tako slatka. Želi me,
ženo. Trebaj me kao što ja trebam tebe.”
Osjetila je žar bezimenog mjesta koje nije upoznala, a vukao ju je sve
dublje.
Adrienne se mučila izgovoriti riječi za koje je znala da moraju biti
izrečene. Samo jednu riječ za koju je znala da će je osloboditi. Taj legendarni
zavodnik žena - oh, kako je bilo lako razumjeti kako su horde žena pale pred
njim! Bio je neopisivo dobar u tome što radi. Zamalo ju je uvjerio da želi samo
nju i da žudi samo za njom. Zamalo je ponovno ispala budala.
Ali baš zato su ih i zvali varalicama. Zavodnicima. Don Juanima. Istu su
vještinu i neumornu odlučnost namijenjenu ratovanju iskorištavali i u
zavođenju - u osvajanju bilo koje vrste.
Oslanjajući se na ruševine svoje obrane, odlučno mu se suprotstavila.
Jastreb je bio izgubljen. Izgubljen još od trenutka kad je ugledao tu
očaravajuću ženu. Nisu bila važna njezina čudna sanjarenja proistekla iz tajne
i strašne prošlosti. Pronaći će način da joj izbriše sve strahove. Sve ono što mu
je Grimm ispričao nije ništa značilo. Ljubavlju je s vremenom mogao
prevladati sve prepreke. Sad i zauvijek bit će njegova sokolica. Cijenio je što
se prepustila njegovim rukama, gostio se njezinim medenim usnama kao
najslađom delicijom, drhtao na pomisao da će jednog dana za njega osjećati
ono što je on osjećao prema njoj. S njom ne bi nikad bilo kao prije, isprazno i
šuplje.
Ne, s ovom će se ženom združiti zauvijek. Nije joj bila važna ljepota
koju su druge žene tako obožavale. Ova je žena imala vlastite tajne. Vlastite
užase. Dubinu duše. Sve u svemu, bila je doista rijetka žena. Tonuo je i utapao
se u njezinim dubinama... poljubac je postao žešći i osjetio je kako mu zubima
gricka donju usnu. Samo što nije poludio od želje kad je to učinila.
“Oh!” dahnula je kad joj je gricnuo svilenasti vrat.
116
Ohrabren uspjehom, prošaptao je prve pokusne riječi. Morao joj je reći,

morala je shvatiti da to nije igra. Da se nikad u životu nije tako osjećao i da
više nikad neće. Na nju je čekao sve te godine - ona mu je ispunila srce. “Ari,
ljubavi, srce moje, ja...”
“Oh, šuti, Adame! Nema potrebe za riječima.” Pritisnula je usne na
njegove da ga ušutka.
Jastreb se ukočio, krut poput arktičkog ledenjaka i jednako tako hladan.
Usne su mu još bile na njezinima i Adrienneino je srce vrištalo u
agoniji. Ali koliko bi jače vrištalo ako ponovno ispadne budala?
Prsti su mu snažno stisnuli njezine bokove. Ostavit će modrice koje će
se vidjeti danima. Polako, vrlo polako, otpuštao je prst po prst.
Rekla je njegovo ime!
“Ženo, kad sljedeći put kažeš Adamovo ime, prestat ću pitati za ono što
već posjedujem i počet ću uzimati. Čini se da zaboravljaš da pripadaš meni.
Nema potrebe da te zavodim kad te jednostavno mogu odvesti u svoj krevet.
Izbor je na tebi, Adrienne. I biraj mudro.”
Jastreb je bez ijedne druge riječi izišao iz kule, ostavivši Adrienne samu
u tami.
117
ČETRNAESTO POGLAVLJE
ADRIENNE JE TREBALA VEĆ BITI GLADNA. OSTATAK DANA POSLIJE

sokolarskog incidenta provela je lutajući oko dvorca. Hoće li ovaj dan ikad
završiti? pitala se. Vjerojatno je propješačila trideset kilometara što je
zasigurno trebalo biti dovoljno da joj smiri potisnute frustracije. Čak je i
njezina elitna straža izgledala pomalo umorno kad se naposljetku odlučila
vratiti u dvorac i smogla snage suočiti se s Jastrebom.
Za večeru je bila poslužena ukusna juha od krumpira, s topljenim sirom
i začinjena s pet vrsta papričica, fina bijela riba skuhana iznad vatre u
zamašćenim listovima masline i ukrašena rakovicama mekim poput maslaca,
savršeno oparene šparoge, debele kobasice i hrskav kruh, pudinzi i voće, torta
od limuna i pita od borovica. Adrienne nije mogla pojesti ni zalogaj.
Ozračje na večeri bilo je užasno.
Podigne li glavu još jednom i uhvati smrtonosni pogled kojim ju je
Jastreb strijeljao, morat će si staviti šaku u usta da ne počne vrištati.
Adrienne je duboko uzdahnula dok je žlicom miješala po juhi u kojoj su
svi očito uživali. Vrtjela je žlicom s jedne na drugu stranu i gnječila sir.
Šparoge je slagala u uredne redove kad je Jastreb napokon progovorio.
“Ako ćeš se samo igrati s hranom, Adrienne, možda bi je mogla dati
nekome tko je doista gladan.”
“Na primjer vama, gospodaru?” Adrienne se slatko nasmiješila gledajući
u Jastrebov tanjur također pun netaknute hrane.
Čvrsto je stisnuo usne u mrku crtu.
“Ne sviđa ti se hrana, draga Adrienne?” pitala ju je Lydia.
“Odlična je. Ali mislim da mi se još nije pravo vratio apetit...” počela je.
Lydia je iznenada skočila na noge. “Možda bi se još trebala odmarati,
Adrienne”, povikala je i ljutito pogledala u sina. Jastreb je prevrnuo očima
kao da se ne želi miješati.
118
“Oh, ne, Lydijo”, brzo je prosvjedovala Adrienne. “Posve sam se

oporavila.” Nema šanse da se vrati u sobu Zelene gospe i glumi invalida. Za tu
je prostoriju veže previše čudnih sjećanja. Večeras je namjeravala pronaći
drugu spavaću sobu; u golemu dvorcu nije ih manjkalo. Zapravo se veselila
ponovnom istraživanju dvorca i biranju vlastite sobe. “Stvarno mi je dobro.
Samo sam previše pojela za ručak.”
“Nisi ručala”, komentirao je Jastreb hladno.
“A kako bi ti to znao?” uzvratila mu je. “Možda sam jela u kuhinji.”
“Ne, niste”, ubacio se Tavis. “Bio sam cijeli dan u kuhinji. Jednostavno
ste zaboravili jesti, gospo. Rekao bih da se i meni to dogodilo koji put, a što
sam bio gladniji, manje mi je bilo do jela. Zbog toga bi bilo bolje da jedete,
gospo. Trebat će vam snaga, a to ću rado i ponoviti!” Značajno je kimnuo
veselom glavom kako bi naglasio svoju izjavu.
Adrienne je samo zurila u tanjur, buntovno rumenih obraza.
Lydia je zaštitnički stala kraj Adrienneina stolca i ljutito pogledala
Tavisa.
“Čini mi se da ni ja nisam baš gladna”, rekla je Lydia. “A da ti i ja
prošećemo vrtom...”
“S onim grubijanima za leđima?” promrmljala je Adrienne i ispod
spuštenih trepavica pogledala Jastreba.
”... a moj će sin za to vrijeme otići u smočnicu po zrnje i skuhati nam
šalicu fine kave da nas dočeka kad se vratimo”, nastavila je Lydia, spominjući
mito kao da je Adrienne nije maloprije prekinula.
Adrienne je skočila na noge. Bilo što da pobjegne od njegovih očiju, a
usto bi još mogla dobiti i kavu.
U Jastrebovim očima vidjela se izdanost.
Lydia je uhvatila Adrienne pod ruku i povukla prema vrtu.
“Skuhat ću kavu, majko”, rekao je Jastreb za njima. “Ali pobrini se da
Maery premjesti Adrianneine stvari u Paunovu sobu.”
Lydia je zastala. Ruka kojom je držala Adrienne gotovo se nezamjetno
stegnula. “Jesi li siguran, Jastrebe?” strogo ga je upitala.
119
“Čula si je. Posve se oporavila. Ona je moja žena. Gdje bih je bolje
mogao zaštititi?”
“Onda dobro.”
“Gdje je Paunova soba?” Adrienne se okrenula na peti da ga pogleda u
oči.
“Na drugom katu.”
“Bit ću sama u njoj?”
“Kad mene ne bude. To je odaja gospodara dvorca.”
“Neću spavati s tobom...”
“Ne sjećam se da sam te pitao hoćeš li...”
“Bahati, uobraženi magarče...”
“Stvarno, Adrienne, moj sin nije ništa od toga”, prekorila ju je Lydia.
“To nema veze s tobom. Lydijo. Doista si mi draga”, pristojno je rekla
Adrienne. Ali pristojnost je brzo isparila kad je bijesno pogledala Jastreba.
“Neću spavati u tvom krevetu!”
“Ovo i nije baš neka tema za razgovor za večerom, rekao bih”, ubacio se
Tavis, počešao se po glavi, a obrazi su mu se zažarili.
Jastreb se nasmijao, a mračna joj je grmljavina prostrujala tijelom koje
je reagiralo ukrućenim bradavicama i bržim lupanjem srca.
“Ženo, večeras ćeš biti u mojoj sobi, pa makar te morao svezati i
odnijeti u nju. Ili ćeš pretrpjeti to poniženje ili ćeš dragovoljno doći na svojim
nogama. Nije me briga kako ćeš doći. Samo budi tamo”
U grudima joj se počeo buditi prkos koji je prijetio da će joj posve
pomračiti razum. Jedva je čula kako se iza nje otvaraju i zatvaraju vrata te
osjetila miris teškog parfema koji joj je okrenuo želudac. Nije znala koji je to
miris, no podsjetio ju je na sirotište, na tavane i kuglice protiv moljaca te na
dane kad su je opatice tjerale da riba podove i oprašuje masivan tamni
namještaj.
“Ljubavniče!” začuo se ushićeni ženski glas iza nje.
120
Lydijina se ruka bolno stegnula oko Adrienneine. “Olivia Dumont”,

promrmljala je gotovo nečujno. “Nebesa! Sumnjam da ću današnji dan završiti
zdrava uma.”
“Olivia?” ponovila je Adrienne, a oči su joj poletjele prema Jastrebu.
Olivia, turobno je pomislio Jastreb. Ovaj je dan brzo od lošeg postajao
sve gori. Nije želio susresti Adriennein znatiželjan pogled. Kako se usudi
spomenuti Adamovo ime usred vođenja ljubavi i zatim postavljati pitanja o
drugoj ženi? Nije na to imala pravo. Ne nakon što je rekla njegovo ime.
Bijes ga je proždirao svaki put kad bi pomislio na to.
Adam.
Vidio je sebe kako trga kovačevo meso s kostiju i to ga je barem
nakratko utješilo.
A onda ga je preplavila tjeskoba. Sad je imao dva problema, kako da
učini da ga Adrienne poželi i što da učini s Olivijom.
Da namjesti Oliviju kovaču?
To mu je prvi put poslije dugo vremena razvuklo usne u smiješak.
Naravno, Adrienne je sve pogrešno shvatila, misleći da je smiješak
namijenjen Oliviji, a tako je pomislila i Olivia. Baš kao i, sudeći po
namrgođenu licu, njegova majka. Grimm je ispod glasa opsovao. Tavis je
zatresao glavom, promrmljao žestoku kletvu i otišao od prepunog stola.
“Olivijo.” Jastreb je nagnuo glavu. “Što te dovodi u Dalkeith?”
“Jastrebe,” zaprela je Olivia, “zar moraš pitati? Nedostajao si mi na
dvoru. Nisi mi... bio blizu... vrlo, vrlo dugo. Pretpostavila sam da ću ako te
poželim morati doći po tebe. I tako,” završila je treptanjem trepavica i
napadnim “dođi ovamo” pogledom, “ovdje sam.”
Jastreb je shvatio kakvo je glupo pitanje postavio tek kad je Adrienne
hladno pogledala Oliviju. Iz iskustva je znao da je Olivia na svako pitanje -
ma koliko nevino bilo - mogla odgovoriti dvosmislenim aluzijama, ali
neugodna sjećanja na njezino prenemaganje izbacio je iz misli čim se vratio u
Dalkeith. Sinulo mu je da bi brzo trebao iskopati ta sjećanja. Ne bi bilo mudro
zaboraviti Olivijinu sklonost spletkama jer je guja sad bila u njegovu gnijezdu.
Čulo se kako joj je zastao dah kad je pogledala Adrienne.
121
“Pozdravljam te, Olivijo. Došla si razgovarati s mojim mužem?”

Za trenutak oslobođen Adrienneina gnjevna pogleda, Jastreb je likovao.
Muž, rekla je, i to posjednički. Možda je ipak bilo nade.
“U prošlosti smo razgovarali zajedničkim jezikom”, rekla je Olivia jako
sporo. “Komunicirali smo bez riječi, ako znaš na što mislim. Ona vrsta
razgovora koju Jastreb najviše voli.”
“Onda stavi nju u Paunovu sobu”, ispalila je Adrienne preko ramena
gurajući Lydiju kroz vrata i zalupila ih za sobom.
122
PETNAESTO POGLAVLJE
“KRALJ TE MOŽDA OSLOBODIO SLUŽBE, ALI JA NE BIH NI U SNU UČINILA takvo

što. U prošlosti si mi tako dobro služio, kunem se, da si me posve razmazio.”
Olivia mu se polako približavala na niskoj kamenoj klupi u dvorištu i
naposljetku se širokim kukom naslonila na njegovo mišićavo bedro.
Lydia se u kuću vratila niti četvrt sata nakon što je izišla s Adrienne,
prostrijelivši samodopadnim smiješkom sina koji je za velikim stolom sjedio s
đavoljom Olivijom. Posve zaboravivši na kavu, Jastreb je Oliviju brzo poveo u
vrt da vidi što mu radi žena. Kad ga je majka onako pogledala, a imala je um
poput dobro podmazanog katapulta, smrtonosnog u napadu.
Zato je Oliviju brzim koracima proveo kroz veliki vrt tražeći pogledom
stražare u pratnji njegove žene. Nije ih vidio. Povremeno bi mu pogled
skrenuo na sjever, prema treperavom odsjaju vatre na rubu čistine među
jarebikama.
“Mogu li pretpostaviti da ćemo se večeras zabaviti kao nekad, Jastrebe?”
Na obrazu je osjetio Olivijin topao dah.
Jastreb je jedva čujno uzdahnuo. “Olivijo, sad sam oženjen čovjek.”
Olivijin smijeh zvučao je malo previše veselo podsjetivši Jastreba da je
riječ o ženi koja je uživala u otimanju tuđih muževa. Što je muškarac bio
nedostupniji, to je Olivia bila sretnija. Jastreb je dobro poznavao njezinu
čudnu igru; uživala je u nanošenju boli drugim ženama, u razaranju njihovih
snova i slamanju njihovih srdaca. Jastreb je pretpostavljao da se na neki način
svetila, da joj je jednom neka žena preotela muškarca i da se od toga nikad
nije oporavila - postala je ogorčena i destruktivna žena. Kad je to naposljetku
shvatio, gotovo ju je počeo žaliti. Gotovo.
“Ona je Luda Janet, Jastrebe”, sarkastično je rekla Olivia.
“Zove se...” Naglo je ušutio. Nije joj smio dati nikakvo streljivo. Pažljivo
je udahnuo i preoblikovao rečenicu. “Srednje ime joj je Adrienne i njega više
voli.” Hladno je dodao: “Možeš je zvati lady Douglas.”
123
Olivijina se obrva posprdno podignula. “Za mene nije nikakva lady.

Cijela zemlja zna da je luda poput bijesnog psa. Međutim, nisam čula da je
podnošljiva za oko.”
Jastreb je frknuo. “Podnošljiva? Moja je žena izvanredna po svim
mjerilima.”
Olivia se usiljeno nasmijala, a zatim joj je glas prešao u sarkazam. “Ma,
tko bi rekao? Da legendarni Jastreb možda ne misli da se zaljubio? Misli da će
se beskonačni niz žena prekinuti na ovoj? Oh, prestani, mon chéri. Muka mi
je od toga. Znam kakva si vrsta muškarca. Nema smisla spominjati uzvišene
osjećaje za koje oboje znamo da ih nemaš.”
Kad je progovorio, Jastrebov je glas bio santa leda. “Suprotno onome što
misliš, nisam čovjek kakva si upoznala na Jakovljevu dvoru. O meni ne znaš
ništa - osim iluzija u koje si odlučila vjerovati.” Zastao je i dugo šutio kako bi
sljedećim riječima dao dodatnu težinu. “Olivijo, ovdje nema kralja koji će mi
zapovjediti da ti ugodim, a ja se nikad neću vratiti na Jakovljev dvor. Gotovo
je s time. Zauvijek je gotovo.” Čim je izgovorio te riječi, srce kao da mu je
poletjelo. Bio je slobodan.
“To je bilo sve? Ugađao si mi?” pitala je Olivia.
“Znala si to.” Jastreb je posprdno frknuo. “Odbio sam te desetak puta
prije nego što si otišla Jakovu. Uvjerila si samu sebe da sam se predomislio?
Znaš točno što se dogodilo. Ti si molila kralja da me...” Jastreb je naglo stao
jer je na mjesečini nekoliko metara od mjesta gdje su sjedili zamijetio
srebrnasto-plavu kosu.
Prema njima je hodala Adrienne, ruku pod ruku s Adamom, s
prekrasnim grimiznim ogrtačem prebačenim preko ramena čija je svila
senzualno šuštala na blagom večernjem povjetarcu.
“Olivia.” Adrienne je nagnula glavu u znak pozdrava.
Olivia je tiho frknula i posjednički uhvatila Jastrebovu mišićavu ruku.
“Pridruži nam se”, brzo je rekao Jastreb, ne obazirući se na iznenadno
štipanje Olivijinih noktiju.
Pomisao na Adrienne kako s Adamom odlazi u mrak opasno mu je
poremetila razum. Jastreb se namrštio shvativši da bi je bilo jednako opasno
izložiti bilo čemu što bi Olivia mogla reći ili učiniti.
124
Ni u kojem slučaju nije htio da se razgovor nastavi na mjestu na kojem

je prekinut - ne pred Adrienne - bez njegova objašnjenja. Znao je da mora
vratiti kontrolu, ali nije imao iskustva s takvom vrstom situacije. Nikad nije
doživio da mu bivša ljubavnica pokušava isprovocirati ženu jer nikad prije
nije imao ženu i nikad prije nije sudjelovao u susretu koji je imao tako opasan
potencijal. Zabrinutost da bi Olivia mogla reći ili učiniti nešto što bi
povrijedilo Adrienne pomutila mu je uobičajenu logiku.
Nasreću ili na nesreću - ovisno kako je gledao na to - Adrienne je
odbila njegovu ponudu. Laknulo mu je i odlučio se riješiti Olivije čim mu se
ukaže prva prilika, a onda odvesti ženu od kovača i obaviti s njom važan
razgovor.
“Ne bismo vam htjeli smetati u ugodnom tête-à-tête2” odbila je
Adrienne. “Zapravo, bouche-à-boucbe3” promrmljala je ispod glasa.
“Što si rekla?” umiljato je pitala Olivia, “Tu parles frangais?4”
“Ne”, odvratila joj je Adrienne.
Olivia se živahno nasmijala i pogledala je. “Čini se da si žena s nemalo
tajni, Janet Comyn. Možda bismo ti i ja mogle imati naš tête-à-tête i
razmijeniti neke od tih intimnosti. Naposljetku...” - pogled joj je posjednički
pao na Jastreba - “imamo mnogo zajedničkog. Sigurno bi te zanimalo čuti
kako je Jastrebu bilo na Jakovljevu dvoru. Bio je prilično zauzet …”
“To bi bilo divno”, prekinula ju je Adrienne, zaustavivši bujicu
Olivijinih otrovnih riječi. Utroba joj se već posve pobunila; čuje li više,
vrisnut će ili zaplakati - nije znala što od toga, ali znala je da neće biti nimalo
damski. “Nekom drugom prilikom, Olivijo. Sad su mi ruke pune.” Ovila je
dlanove oko Adamova bicepsa, oponašajući Olivijin zahvat na Jastrebu.
Priljubila se uz njega i pustila da je povede dalje.
“Kovaču!” Jastreb je naposljetku smogao snage i viknuo za njima.
Razgovor dviju žena slušao je sleđen od užasa, pokušavajući smisliti kako da
se ubaci u riskantan okršaj riječima, ali Adrienne ga je ponovno nehotice
spasila prekinuvši Oliviju prije nego što joj je Jastreb svojim sporranom stigao
začepiti zaplotnjačka, lažljiva usta.
2
Franc. u četiri oka
3
Franc. usta na usta
4
Govoriš li francuski?
125
Adam se zaustavio u pola koraka i stisnuo se uz Adrienne. Grimizni joj

je ogrtač lelujao na blagom povjetarcu, a Jastrebu se činilo kao da ga izaziva.
Odakle joj, dovraga, taj ogrtač?
“Gospodaru?” Adam se pakosno nasmiješio. Velikim je preplanulim
dlanom prekrio Adriennein na mjestu gdje ga je držala za ruku.
“Trebat će mi potkove za devedeset dva konja. Ukupno tristo šezdeset
osam potkova. Baci se na posao. Odmah.”
“Svakako, gospodaru.” Adam se odvažno nasmijao. “Baš sam
namjeravao potaći vatru.”
Jastreb je stisnuo šake spuštene niz tijelo.
“Devedeset dva! Jastrebe!” Olivia je lepezom hladila grudi. Preusmjerila
je pohotnu pozornost na kovača i pozorno ga proučavala. Jastreb je gledao
kako jezikom polako oblizuje usne. “Znala sam da si bogat, ali očito imaš tu i
vrhunskog mesa”, otegnuto je govorila, a oči su joj išle gore-dolje,
proučavajući kovača od glave do pete. Naposljetku je odvukla pogled s
Adama. “Možda bi i meni našao pastuha?” Zatreptala je trepavicama i
postrance pogledala Jastreba.
“Svakako.” Jastreb je uzdahnuo gledajući kako mu žena nestaje u
daljini. “Što misliš o našem kovaču, Olivijo?” oprezno ju je upitao.
★★★
Što je to radila? Zar je poludjela? Kad joj je Lydia predložila da potraži

Adama i s njim prošeće vrtom, ideja joj je svidjela, ali sad nije imala pojma
zašto je to učinila.
Zato što ju je Jastreb naljutio, eto zašto. Usudio se pomisliti da je toliko
glupa da joj se može udvarati i isti dan u posjet pozvati ljubavnicu.
Jednom je već bila takva budala. Nekoć bi se mogla uvjeriti da je Olivia
samo neugodan uljez i da Jastreb nema ništa do iskrenih namjera. Da, nekoć
bi pomislila da Eberhard doista ide na zahod, ostavljajući je u glavnoj sobi na
zabavi, premda bi zapravo otišao u kućicu uz bazen na brzaka obraditi neku
laku ženu.
Ali ona više nije bila ta žena. I nikad više neće biti.
126
Jastreb, legendarni zavodnik žena, cijelo ju je poslijepodne pokušavao

uvjeriti da je jedina koju želi, ali do večere se već pojavila nova žena. Stara
ljubav. I nasmiješio joj se. S njom je prošetao vrtom. Zbog nje je zaboravio
Adrienneinu kavu. Bio je jedan od muškaraca koji su pozornost posvećivali
svakoj ženi koja im je bila blizu i spremna za akciju.
Olivia je svakako bila spremna za akciju.
A zašto te uopće briga, Adrienne?
Nije me briga. Samo mi se ne sviđa da me tretiraju kao budalu!
“Jastreb pravi budalu od tebe”, tiho je rekao Adam. Adrienne je gotovo
ciknula od šoka. Čovjek kao da joj je čitao misli. Ili je to bila istina koju su svi
mogli vidjeti, čak i kovač?
“Zaslužuješ mnogo više, Ljepoto. Dao bih ti sve što poželiš. Svilu za
tvoje savršeno tijelo. Svu kavu s Plave gore na Jamajci. A on ti ne pruža
ništa.”
“Nije važno. To mi ne znači ništa.” Adrienne je blago zadrhtala pod
ogrtačem kojim joj je Adam ogrnuo ramena.
“Trebalo bi ti značiti. Ti si najljepša žena koju sam ikad sreo, dražesna
Ljepoto. Dao bih ti sve. Bilo što. Samo kaži što želiš. Zapovjedi mi. I bit će
tvoje.”
“Vjernost?” Adrienne je uzvratila kovaču. Nekako su došli do
kovačnice, premda se Adrienne nije sjećala da su hodali tako daleko. Noge su
joj bile neobično lake, a u glavi joj se vrtjelo.
“Zauvijek,” zapreo je kovač, “i dalje od toga.”
“Doista?” pitala je Adrienne i odmah se prekorila. Zašto je uopće pitala?
Muškarci lažu. Riječi ne dokazuju ništa. Eberhard Darrow Garrett rekao joj je
sve prave riječi.
“Neki muškarci lažu. No s druge strane, neki muškarci ne mogu lagati.
Lažeš li i ti, slatka Ljepoto? Kad bih od tebe tražio vjernost i zavjetovao se na
vjernost tebi, bi li mi je podarila? Mogu li vjerovati tvojim riječima?”
Naravno, pomislila je. Ja nemam problem s vjernošću.
“Tako sam i mislio”, rekao je Adam. “Jedinstvena si, Ljepoto.”
127
Odgovorila mu je? Nije mislila da je nešto rekla. Adrienne se pomalo

vrtjelo u glavi. “Gdje su stražari?” promrmljala je.
“U mojem si kraljevstvu. Ne treba ti druga zaštita osim mene.”
“Tko si ti?” pitala je Adrienne.
Adam se nasmijao na njezino pitanje. “Dođi u moj svijet, Ljepoto.
Dopusti mi da ti pokažem čuda o kojima ne možeš ni sanjati.”
Adrienne je sanjarskim očima pogledala prema Dalkeithu, ali vidjela je
samo neobično treperenje na rubu šume - svjetla dvorca nisu se vidjela. Uši
joj je ispunio zvuk valova koji zapljuskuju obalu, ali to nije mogla biti istina.
Ocean je bio sa zapadne strane imanja, a ona je bila na sjeveru. Zašto nije
mogla vidjeti dvorac? “Gdje je dvorac, Adame? Zašto više ne vidim Dalkeith?”
Vid joj se zamaglio i obuzeo ju je nestvaran osjećaj da više nije u Škotskoj.
Gdje god da je bila, nije osjećala da je dobro mjesto za nju.
“Koprena je sve tanja”, preo je Adam. “Morar te čeka, ljupka djevo.”
Ležala je kraj njega na hladnom pijesku a da nije znala kako je dospjela
ovamo. U glavi joj je bila zbrka. Želudac joj je stegnuo neprijateljski i iskonski
osjećaj opasnosti. Ovaj čovjek... nešto s ovim čovjekom nije bilo sasvim u
redu.
“Tko si ti zapravo, Adame Blacku?” upitala ga je. Već i samo izricanje
riječi bio je pravi izazov, jezik kao da joj je natekao, a mišići su postali
gumeni.
Adam se nasmiješio. “Bliže si istini nego što misliš, Ljepoto.”
“Tko si?” ustrajala je, boreći se da zadrži kontrolu nad svojim osjetilima.
Um joj je mutio opojan, težak miris jasmina i sandalovine.
“Ja sam sin siriche du5, Ljepoto. Ja sam onaj za tebe.”
“I ti si iz dvadesetoga stoljeća?” pitala je omamljeno. “Što se događa sa
mnom? Zašto se osjećam tako čudno?”
“Tiho, Adrienne. Pusti da te volim kako zaslužuješ. Ti si jedina za
mene...” Prekasno je shvatio da je pogriješio.
Jedina. Jedina. Jastreb ju je također pokušao uvjeriti u to. Po čemu se
kovač razlikovao od njega? Sudeći prema čvrstoj erekciji kojom joj je
5
Na engleskom, crni vilenjak
128
dodirivao bedro, ne pretjerano. Baš poput Eberharda. Baš poput Jastreba. Ne

opet! Adrienne je nastojala smiriti glas, raščistiti misli. “Pusti me, Adame.“
“Nikad.” Adamove snažne ruke zarobile su joj tijelo. Osjetila je kako joj
otkopčava ogrtač i povlači ga preko grudi. Položivši je na svilenasti pijesak,
uzdignuo se iznad nje, a jantarno mu je lice bilo obasjano vatrom. Na
obrvama mu se skupio znoj i sjajio tik iznad njegovih okrutnih i prekrasnih
usana.
Adrienne se čudila nelogičnom pijesku ispod njezina tijela. Vidjela je
zlatnocrveni odsjaj vatre. Gdje se nalazila? Na plaži ili u kovačnici? Kao u
magli zaključila je da nije važno, samo neka je pusti. “Pusti me!” Krik joj je
odnio svu snagu.
Pusti je ako tako traži, ludo, zapovjedio je bestjelesni glas.
Iznenada je noć posve utihnula. Zvuk valova pretopio se u cvrčanje
cvrčaka.
Adamove su ruke bolno stisnule Adrienneina ramena.
Pusti je, Adame. Ona odabire, takva je pogodba. Poštuj dogovor...
Ali kralju Finnbheara - ona nas obeščasćuje!
Ludo! Nemaš li časti, ubuduće nećeš lutati slobodno!
Gorak zapuh povjetarca odnio je bijesan Adamov uzdah, a ona se u
idućem trenutku našla nos uz nos s Jastrebom. Lice mu je bilo mračno od
bijesa.
Svileni ogrtač na Adrienneinim ramenima divlje je lepršao poput
plamena grimizne vatre.
“Gdje si bila?” pitao je Jastreb.
“Adam i ja...” počela je Adrienne, a onda se osvrnula oko sebe. Adama
nije bilo na vidiku. Um joj je ponovno bio oštar i bistar; sanjarska je magla
bila samo neugodno i nepotpuno sjećanje. Stajala je uz vatru u kovačnici,
plamenovi su postali tek hladna žeravica, a noć je svakim trenutkom postajala
sve mračnija. “Samo sam šetala”, žurno je dodala i spustila glavu da izbjegne
njegov prodoran pogled.
129
“Adrienne.” Jastreb je zagunđao, gledajući odozgo na svijetli slap kose

koji joj je skrivao lice od njega. “Pogledaj me.” Krenuo je rukom prema
njezinoj bradi, ali ona se okrenula.
“Prestani.”
“Pogledaj me”, neumoljivo je ponovio.
“Nemoj”, molila je. Ali nije ju poslušao. Uhvatio ju je oko pasa i
povukao uz svoje čvrsto muško tijelo.
Adrienne je protiv svoje volje podignula pogled i zaronila u oči tamne
poput ponoći te oštre crte ratnikova lica. Njegovo je brončano, čvrsto
vikinško tijelo obećavalo kataklizmičku strast.
“Ženo, reci mi da nije on. Reci to. Da čujem te riječi. Čak i ako još ne
osjećaš ništa prema meni, reci mi da ne osjećaš ništa ozbiljno prema njemu i
ja ću prijeći preko toga što se dogodilo.” Zastenjavši, spustio je svilenkastu
tamnu glavu i naslonio je na njezinu, kao da uživa u njezinoj blizini.
Čist i pikantan miris njegove kose, crne poput grijeha, probudio joj je
osjetila na način koji nije mogla shvatiti ni objasniti.
“Osjećam nešto za Adama.” Jezik kao da joj je otežao. U blizini tog
muškarca čak joj je i tijelo nastojalo prkositi. Prisilila se da mu kaže okrutne
riječi kako bi ga povrijedila, a zapravo je zaboljelo nju.
“Odakle ti taj ogrtač?” pitao ju je smirenim glasom, a ruke su mu klizile
po naborima tkanine.
“Adam.” Možda je nije čuo. Ničime to nije pokazao.
Mirnim rukama vješto je otkopčao srebrni broš na njezinu vratu. Ne,
razmišljala je, sigurno je nije čuo. Možda je to promrmljala ispod glasa.
S lakoćom je skinuo ogrtač s njezina tijela.
Stajala je kao ukočena od šoka dok je svojim jakim, brončanim rukama
kidao ogrtač u dronjke. Lice mu je bilo ozbiljno i hladno. Sad je bila sigurna
da ju je čuo. Kako ju je mogla ne dirnuti ta barbarska i prekrasna navala
muškog bijesa potekla iz njegove... ljubomore?
Da, ljubomore.
Kakvu je ona osjećala prema Oliviji.
Dragi Bože, što joj se dogodilo?
130
ŠESNAESTO POGLAVLJE
“ZAŠTO SI TO UČINIO?” ZAVAPILA JE KAD JE DOŠLA DO DAHA.

Jastreb joj je stavio prst pod bradu i gurnuo joj glavu unatrag, tjerajući
je da ga pogleda u kristalne oči.
“Strgnut ću s tebe sve što ti Adam da. Zapamti to. Nađem li njegovo
tijelo omotano oko tvojeg, i njemu ću učiniti isto.” Oči su mu znakovito
prešle preko komada grimizne svile uhvaćene za koru drveta gdje je lepršala
na vjetru.
“Zašto?”
“Zato što te želim.”
“Pa ti me ni ne poznaš!”
Usta su mu se razvukla u prekrasan osmijeh. “Oh, slatka djevo, znam
sve o tebi. Znam da si komplicirana, prepuna dvojnosti; nevina si, ali čvrsta i
inteligentna” - izazovno je podignuo obrvu - “ali bez trunke obične
razboritosti.”
“Nije istina!” Adrienne se namrgođeno pobunila.
Promuklo se nasmijao. “Imaš prekrasan osjećaj za humor i često se
smiješ, ali katkad si melankolična.” Zarobio ju je svojim tijelom i gledao je s
visine onim mračnim, snenim očima. Adrienne je zabacila glavu i uzalud se
nastojala otarasiti njegova prsta pod bradom te izbjeći njegov prodoran
pogled.
Čvrsto joj je objema rukama obuhvatio lice. “Ti si poželjna žena, a ja
bih htio biti predmet žudnje takve poželjne žene. Htio bih da mi prepustiš
svoju volju i odanost tako postojano kao što mi ih sad uskraćuješ. Ja sam
odrastao muškarac, Adrienne. Bit ću strpljiv dok te osvajam - ali sigurno ću te
osvojiti.”
Adrienne je teško progutala. Proklet bio zbog svojih riječi!
Neću ti se samo udvarati, ženo - posve ću te osvojiti, pomislio je
također Jastreb, no te je riječi zadržao za sebe jer ih još nije mogao izreći
131
naglas. Ne kad ga je tako gledala, a donja joj je usna drhtala, malo ali dovoljno
da to zamijeti. Dovoljno da mu da nade. “Ženo, naučit ću te da cijeli život nije
dovoljan za sve užitke koje ti mogu pružiti”, obećao je.
Adrienne je zatvorila oči kao da ga u mislima šalje do pakla i još dalje.
“Gdje je Olivia?” upitala je zatvorenih očiju.
“Ako su nam bogovi naklonjeni, pala je niz liticu”, sarkastično je
odgovorio Jastreb.
Adrienne je otvorila oči i nabrala nos vireći u njega. Je li u njegovu
natmurenom pogledu zamijetila tračak osmijeha? Strastveni Jastreb bio je
smrtonosan, ali ona se čuvala strasti. Zadirkujući Jastreb mogao joj se provući
kroz obrambene zidove.
“A ako doista imam sreće i bogovi su milostivi, odlutala je u Adamovo
naručje i udarila ju je munja koja je udarila i mene kad sam te ugledao. Ne bi
li to riješilo moje probleme?”
Jedan joj je kut usana trznuo.
“Postoji i bolje rješenje. Otišla je u šumu i vilenjaci su je zamijenili za
nekoga svoga - recimo opakog vjesnika smrti - i nikad se više neće vratiti.”
Adrienne se nasmijala i za nagradu dobila Jastrebov osmijeh koji
razoružava.
Kao da ju je osmijehom topio, rušio joj obrambene zidove.
A osjećaj je bio fantastičan.
Ozbiljnije je dodao: “Zapovjedio sam stražarima da pošalju Oliviju
natrag čim joj se konji dovoljno odmore da mogu ponovno krenuti na put.”
Njegove su joj riječi odmah popravile raspoloženje.
“Adrienne.” Prošaptao joj je ime glasom poput najfinijeg porta, bogatog
i slatkog. “Samo si ti...”
“Stani!”
Iznenada mu se raspoloženje promijenilo. ”Želim te odvesti nekamo.
Hajde, ženo. Podari mi ovu noć da ti pokažem pravoga sebe. To je sve što
tražim.”
Adrienne je u mislima vrisnula odlučno “ne”... ali možda i nije bilo tako
opasno. Dopusti mi da ti pokažem pravoga sebe...
132
Misliš na nešto osim toga što si nepodnošljivo lijep?

Ali kakva bi mogla biti šteta od razgovora?
“Kakva može biti šteta od razgovora, Adrienne?”
Adrienne je iznenađeno trepnula. Kao da joj je iščupao te riječi iz glave.
“Gledaj, Adrienne, Mjesec izlazi, proviruje kroz jarebike.” Jastreb je
pokazao rukom prema nebu, a ona ju je pratila pogledom. Klizeći mišićavom
krivuljom podlaktice, preko snažne šake do sjajnog Mjeseca iza nje.
“Hladna srebrna kugla koja nas vodi kroz snove”, tiho je govorio
Jastreb. “Kladim se da u noćima poput ove ne spavaš mnogo, kad se sprema
oluja i prijeti da će narušiti spokojnu noć. Osjećaš li? Kao da je i zrak nabijen
napetošću. Prijeteća oluja u meni uvijek probudi nemir.”
Adrienne je osjećala kako od svake njegove riječi postaje sve slabija,
zavedena njegovim očaravajućim govorom.
“I u tebi osjećam taj nemir. Prošetaj sa mnom, Adrienne. Nećeš zaspati
vratiš li se sad u dvorac.”
Jastreb je stajao s ispruženom rukom i gledao je s obećanjem u očima.
Nije ju dodirivao, samo je čekao da se odluči, da se preda - makar samo za
šetnju s njim. Čekao je kao bez daha. Prsti su joj se neodlučno trzali pod
toplinom njegovih nasmiješenih očiju - sa sitnim borama u vanjskim
kutovima. Eberhard nije imao bore. Ona nikad ne bi mogla vjerovati
muškarcu bez pokoje bore oko očiju. Nije dovoljno živio i smijao se ako nije
imao nekoliko jedva vidljivih bora. Kako na Jastrebovu licu dosad nije
zamijetila sitne životne linije?
“Podari si ovaj trenutak, ženo”, promuklo je dahnuo. “Pokušaj.”
Adrienneina je ruka poput lahora skliznula u njegovu i osjetila je
njegov trzaj kad su se dodirnuli. Crne su mu oči zasjale i preplavio ju je
prekrasan osjećaj kad su mu se snažni prsti sklopili oko njezinih. Nagnuo se
prema njoj i usnama joj ovlaš dodirnuo obraz, kao neizgovoreno hvala za
priliku koja nije bila ništa više od toga.
“Ovuda sam šetao kad sam bio dječak...” Uzeo ju je za ruku i poveo je
prema zapadu, dalje od čistine među jarebikama i ruba šume.
Pričaj joj o sebi, mislio je. O dječaku koji si bio prije nego što si otišao.
O čovjeku koji nisi mogao dočekati da postaneš kad se vratiš. Ali najvažnije
133
od svega - učini da te zavoli prije nego što otkrije tko si bio između toga.
Ljubav možda neće biti dovoljna da shvati, ali barem će postojati šansa.
Razgovarali su i šetali, Jastreb je raspredao svoje uzbudljive priče o
dječačkoj nepromišljenosti i hrabrosti, nježni je povjetarac nosio njezin tihi
smijeh. Sjedili su na rubu litice i bacali kamenčiće u valove, a svjež slani zrak
preplitao joj je srebrnastoplavu kosu s njegovim crnim svilenim
pramenovima. Pokazao joj je gdje je objesio ležaljku, neposredno ispod ruba
litice i spuštenu za visinu čovjeka, te je nasmijao pričom kako se u njoj
skrivao od Lydije. Ležeći na leđima s rukama pod glavom gledao je more i
sanjario dok ga je majka satima tražila po imanju i zvonkim ga glasom
pozivala da se vrati.
Adrienne mu je pričala o opaticama i sparnim ulicama New Orleansa i
čak ga je jednom ili dvaput navela da mu izgovori ime kako su ga tada zvali.
N’Awlins. A on je slušao i nije ju korio što vjeruje u tu maštariju. Nije znala je
li mislio da samo smišlja priče ili je to na neki način sve stavio u kontekst
šesnaestog stoljeća. Znala je samo da ju je slušao kao što to prije njega nije
učinio nijedan muškarac. Pričala mu je o vudu kraljici Marie Leveau i
glasovitom piratu Jeanu Laffitteu, o velikim plantažama s veličanstvenim
kućama i mirisima te zvukovima Bourbon Streeta. Kad je govorila o jazzu,
ljubavnom poju bas saksofona i vrisku limenih rogova, oči su joj potamnjele
od tajanstvenosti i senzualnog uzbuđenja, tako da je gotovo mogao
povjerovati da je doista došla iz drugog doba. Sigurno iz neke druge zemlje.
“Poljubi me, ženo.”
“Ali... ne bih smjela.”
Očaralo ga je njezino zadihano, promuklo mrmljanje. “Zar je tako
loše?”
Adrienne je duboko udahnula. Ustala je, odmaknula se od njega i
nagnula glavu da pogleda u nebo. Nebo se razvedrilo, oblaci su se povukli na
pučinu i oluja je prošla a da nije ni započela. Ispod njih je dopirao zvuk valova
koji su zapljuskivali obalu. Zvijezde su se probile kroz ogrtač noći i Adrienne
je pokušala pronaći Velika kola kad se iznenada s neba obrušila treperava
mala, sjajna zvijezda.
“Vidi!” uzbuđeno je rekla. “Zvijezda padalica!”
Jastreb je skočio na noge. “Ženo, što god učinila, nemoj ništa zaželjeti.”
134
Pogledala ga je s nevinim, radosnim osmijehom na licu koji ga je toliko

očarao da na trenutak nije mogao ni razmišljati. “A zašto ne, Jastrebe?”
“Obistinit će se”, uspio je progovoriti.
Pogled joj se vratio na zvijezdu padalicu. Adrienne je zadržala dah i
svim srcem zaželjela želju. Molim te da mi se uskoro dogodi nešto vrlo lijepo.
Molim te! Nesposobna da izgovori te riječi makar ispod glasa, želju je uputila
zvijezdama.
Uzdahnuo je. “Što si poželjela?”
“Ne smijem ti reći”, drsko mu je odgovorila. “To se protivi pravilima.”
Jastreb je znatiželjno podignuo obrvu. “Kojim pravilima, ženo?”
“Znaš - pravilima o željama za zvijezde padalice”, rekla mu je glasom
koji je govorio da svi znaju ta pravila. “A što si to ti poželio da ti se ostvarilo?”
Jastreb je frknuo. “Upravo si mi rekla da ne smijem reći.”
Adrienne je zakolutala očima i nestrpljivo uzdahnula. “To vrijedi samo
dok se ne ostvari. Poslije možeš reći kome god poželiš.” Oči su joj plamtjele
znatiželjom. “Onda - da čujem.” Lagano ga je gurnula o prsa.
Jastreb je očarano zurio u Adrienne. Za trajanja ovog razgovora o
zvijezdama padalicama, žena kao da mu se vratila godinama unatrag. U
otvorenom joj je pogledu Jastreb jasno mogao razabrati povjerljivo dijete
kakvo je nekad bila.
“Zapravo nije riječ o tome što sam ja zaželio nego moj prijatelj za
mene”, tiho je rekao.
“A to je bilo?” pritiskala ga je Adrienne.
Jastreb se zamalo naglas nasmijao; čak je pomislio da će ga za kaznu
udariti ne odgovori li joj dovoljno brzo za njezin ukus. “Poljubi me,
Adrienne,” promuklo je rekao, “i dokaži da nije istina. Da te prijatelj ne može
prokleti željom za zvijezdu padalicu.”
“Hajde, Jastrebe, reci mi što je poželio!” Smijeh joj je zazvonio sa sočnih
napućenih usana, a on ju je poželio ljubiti sve dok mu ne ostvari sve njegove
najljepše snove.
“Hoćeš li me onda poljubiti?” cjenkao se s njom.
“Oh! Sve je pogodba, zar ne?”
135
Jastreb je slegnuo ramenima. “Milo za drago, ženo. Tako svijet

funkcionira. Ako kmet ima grah, a nema mesa, pronađe nekoga tko ima
meso, a nedostaje mu grah. Ja ti samo nudim obostrano zadovoljavajuću
pogodbu.”
“Hoću li dobiti i kavu?” lukavo je upitala. “Sutra ujutro? Za poljubac
večeras? Maltarina plaćena unaprijed?”
“Oh, ženice, tko te naučio da se tako dobro cjenjkaš?” Ali ako mu
uspije, mogao bi večeras izvući od nje dovoljno slatkih poljubaca da se ujutro
može samo okrenuti u krevetu i ponovno je poljubiti. U svojem krevetu.
“Znači li to ‘da’, Jastrebe?”
“Prestani i okani me se, ženo! Pogledaj me još jednom tim svojim
zavodljivim pogledom i dat ću ti cijelu smočnicu s kavom, a možda ću dodati
i nekoliko konja.”
“Dakle, imam tvoju riječ?”
“Imaš moju riječ i moje obećanje.”
“Dogovoreno.” Adrienne je brzo zapečatila dogovor. Odgovori, kava i
izgovor za poljubac. Kako je mogla tražiti više? “Najprije odgovor”,
zahtijevala je.
Jastrebova se velika glava nagnula i usta su mu se naslonila uz njezino
uho. Leđima su joj prošli trnci kad joj je njegov dah dotaknuo vrat. “Što? Ne
čujem te”, rekla je kad je promrmljao nešto posve nerazgovjetno.
“Doista je preblesavo da bih ponavljao...”
“Dogovor je dogovor, Jastrebe!” požalila se, tresući se poput šibe dok su
mu usne golicale njezin vrat.
Jastreb je zastenjao. “Poželio mi je savršenu ženu. Da mi žena bude sve
što sam se ikad usudio sanjati... sve čemu sam se nadao. A onda je poželio da
mi odbije ljubav. Da me ne želi ni dodirnuti. Da ne želi sa mnom podijeliti
krevet.”
“Zašto bi ti prijatelj poželio tako što?” razočarano ga je pitala.
“A zašto bi žena učinila tako što?” odmah je odgovorio uz meku resicu
njezina uha.
136
Osjetila je vrh njegova jezika na svojoj koži pa se i sama upitala zašto.

Zašto bi žena odbila tog nevjerojatno lijepog, intrigantnog muškarca?
Bilo joj se ubrzalo; okrenula je glavu i pogledala ga ravno u sjajne crne
oči neslućenih dubina. Zavedena navalom uzdrhtalih emocija, prstom mu je
dodirnula savršeno oblikovane usne. Um joj je očajnički pokušavao shvatiti
taj novi osjećaj i ukrotiti ga, ali tijelo je tražilo da ga upozna u smislu koji nije
imao ništa s razumom ili logikom.
“Dopusti mi da te volim, ženo. Neću uzeti ništa što mi ne želiš dati.”
Oči su mu počivale na njezinu licu, kao zavodljivo milovanje koje joj je
grijalo krv, pa se počela pitati što je moglo biti da ga je srela kad je još
vjerovala u sretno zajedništvo do kraja života. Kako bi se osjećala da mu
dopusti da joj prekrasnim snažnim rukama prijeđe preko uzdrhtalog tijela, da
je ljubi i zadirkuje te naposljetku zadovolji sirovim, pulsirajućim čelikom
svoje žudnje. Osjetila su joj bila preplavljena Jastrebom, njegovim opojnim
muškim mirisom, svilenastom kosom, tijelom koje se čvrsto naslonilo na nju.
Još jedan trenutak i onda ću ga zaustaviti, obećala si je dok joj je bradu
zasipao poljupcima. Dogovor je bio jedan poljubac u usta, podsjetila se.
Nakratko je umirila savjest i dopustila mu je da joj žuljevitim
dlanovima miluje tijelo, a kratkom joj bradom grebe vrat.
Iznenada to više nije bilo samo dopuštanje. Ruke su joj uspuzale oko
njegova vrata. Zakopala mu je prste u svilenastu tamnu kosu, zatim ih niz
vrat spustila na njegova snažna ramena, prateći obrise svakoga isklesanog
mišića.
Adrienne je uzdrhtalo i zbunjeno udahnula. U pluća joj nije stizalo
dovoljno kisika, ali to više nije bilo važno kad joj je Jastreb potrebu za zrakom
zamijenio potrebom za njegovim usnama, potrebom za njegovim jezikom,
potrebom za njegovom potrebom za njom.
“Ja sam taj, ženo”, tiho ju je upozorio. “Sve završava ovdje. Sa mnom.
Najboljim i posljednjim. Oh, svakako tvojim posljednjim.”
Moj posljednji, nevoljko je priznala jer je sumnjala da se ijedan drugi
muškarac može mjeriti s ovim.
U tom trenutku između dva udisaja prošlost se izgubila u beznačajnosti.
Kao da je Eberhard nikad nije dodirnuo, kao da dvadeseto stoljeće nije
137
postojalo. Kao da joj je cijeli život išao prema ovome trenutku. Prema ovome
muškarcu. Prema ovoj čaroliji.
Jastreb joj je poljupcima prekrio bradu i svaki centimetar lica, nos i
zatvorene vjeđe koje su lagano treperile, obrve, a zatim je prestao, lebdeći
senzualnim usnama iznad njezinih. Hoće li? Usuđuje li se?
Adrienne je ispružila jezik i okusila muškarca za kojim je žudjela od
trenutka kad ga je prvi put vidjela opčinjenim očima. “O, Bože”, prošaptala je.
Željela ga je, željela je ovo više nego što je ikad poželjela nešto u životu. Iz
grla mu se čulo promuklo stenjanje; raširio je dlanove na dnu njezina vrata i
nagnuo joj glavu da je može bolje ljubiti. Ružičasti vrh njegova jezika kružio
joj je oko usana, okusio svaki njihov kut, sve njihove obline i dražio je do
besvijesti. Sve dok nije postalo previše i usne su joj se opustile pod njegovima,
stopile se s njima i otvorile za njega, baš kao što joj se cijelo tijelo naizgled
otvorilo i zavapilo za njim. Bila je poput ružina pupoljka koji se otvorio na
zlaćanoj sunčevoj toplini. “Veličanstveno”, prošaptala je, nesvjesna da je
naglas izrekla svoje misli.
Ali Jastrebu nije promaknuto - čuo ju tu njezinu riječ i žudnja ga je
obuzela tako divlje da je zadrhtao. Čvrsto i vatreno, gotovo okrutno, Jastreb je
stavio usta na njezina. Nasrnuo je na njih nemilosrdnom glađu od koje su joj
u zatvorenim očima zatreperile zvijezde.
Adrienne je otvorila oči iz čistog užitka što ga promatra i vidjela je kako
gleda izravno u njih s tako vatrenim obećanjem užitka da mu je zastenjala u
usta.
Desetke metara pod njima priroda se urotila sirovim, nezasitnim čudom
strastvenog ritma: senzualno zapljuskivanje valova, milijarde litara vode koje
su žestoko udarale o obalu i zatim se vraćale u ocean. Val za valom osjeta
udarao je o Adrienne, plutala je na moru takve strasti da se doslovce osjećala
preoblikovanom, kao da se mijenjala pod dodirima ovog muškarca, baš kao
što je stalno milovanje oceana preoblikovalo stijene pod njima.
Jastrebov je jezik bio poput užarene svile, istraživao joj usta i dražio
jezik. “Oh,” prošaptala je, “nisam znala...”
“Onda, je li ljubljenje sa mnom tako loše, ženo?”
“Nije ljubljenje loše...” Riječi su joj se izgubile u tihom jecaju kad joj je
nagnuo glavu da je ponovno poljubi.
138
“Što je loše, srce moje?” Jastreb joj je nježno grickao vrat.

“Uuuh! ...Ti!”
“Ja? Ja sam loš?” Dug joj trenutak nije dao da odgovori dok joj je grickao
donju usnu, zadirkivao je, uvlačio je u svoja usta, a zatim polako pustio.
Adrienne je drhtavo udahnula. “Pa... mislim... ti jesi muškarac...”
“Da”, poticao ju je.
“Usput i prekrasan...”
“Mmm... da?”
“A ja mrzim prekrasne muškarce...” Ruke su joj prelazile preko
njegovih ramena, širokih mišićavih leđa i uskog struka pa niže na mišićava
bedra. Šokirala ju je vlastita smionost i bila je uzbuđena zadovoljnim
stenjanjem koje je izmamila od njega.
“Vidim to. Mrzi me baš tako, ženo. Ponovno me mrzi tako. Mrzi me
koliko hoćeš.”
Jednim glatkim pokretom Jastreb ju je nježno okrenuo na tlo i svojim
čvrstim tijelom prekrio njezino. Adrienne je bila zapanjena; s Eberhardom
nikad nije bila tako intimna, nikad nije iskusila ništa slično, taj nevjerojatno
omamljujući osjećaj ležanja pod muškarcem. Kakvo mučenje: dojkama
pritisnuta o njegova široka prsa, posesivan način na koji je jednu nogu
prepleo i ugurao među njezine, izbočina njegova golema kurca priljubljena uz
oblinu njezina bedra. Kad je težinu premjestio tako da mu se ud tvrd poput
stijene našao među njezinim nogama, tinjajuća se toplina među njima
rasplamsala, uzrokujući u njoj stezanje mišića za koje nije ni znala da postoje.
Zavrtio je kukovima, trljajući se o nju u sporim erotičnim krugovima. Zbog
osjećaja koje je u njoj izazvao u glavi joj se zavrtjelo i nije više znala gdje je.
Privila se uz njega i jednu nogu prebacila preko njegova tijela kako bi ga
povukla bliže — usmjeravajući tog uspaljenog muškarca ravno u žudnju koju
je osjećala medu bedrima.
Nježno joj je povukao gornji dio haljine tako da joj je kliznuo niz
ramena i oslobodio joj dojke kako bi im mogao posvetiti svu pozornost.
“Prekrasno”, promrmljao je, dražeći joj prstima uzdignute vrhove. Kad je
jezikom oblizao ružičaste bradavice tijelom joj se raširila vatra, kulminirajući
prekrasnom toplinom u trbuhu i još niže.
139
“O, moj Bože!” Adrienne je zabacila glavu u mirisnu travu i posesivno

mu provukla prste kroz tamnu kosu.
Jastreb je zastenjao, a njegov joj je vruć dah prešao preko dojke. “Kako
mi to činiš, ženo?” Bila je sve što je sanjao da će jednog dana imati, a onda se
oštro ukorio da prestane razmišljati kao budalasti dječak.
Ali sad se opet osjećao kao budalasti dječak.
Gotovo se nasmijao jer u tome je bilo nekakve pravde. Poslije svih žena
koje je imao, ovu je volio. Puno značenje te spoznaje zapanjilo ga je i ushitilo;
spustio je usne na njezine, bez riječi zahtijevajući od nje da mu uzvrati ljubav.
Svaki djelić svoje žudnje, svaki komadić svojega divljeg zavođenja stavio je u
tu nečujnu molbu - poljubio ju je tako duboko da više nije znao gdje završava
on, a počinje ona. Bokovi su joj se pokorili kad se pritisnuo o nju i željno
podignuli da pronađu njegove kad se odmaknuo. S usana natečenih i
poplavjelih od njegovih žestokih poljubaca bježali su joj iskonski zvukovi.
“Voli me, Adrienne”, grubo joj je zapovjedio. “Voli me!”
Jedini njezin odgovor bio je grleno stenjanje.
“Reci mi da me želiš, ženo”, gladno je zahtijevao usnama priljubljenima
o njezine.
“Molim te...”, jedva je izustila i čvrsto stisnula oči. Zaustavit ću ga za
koji trenutak. Bit će lakše ako ga ne gledam.
“Želiš li me, Adrienne?” pitao je Jastreb i odmaknuo se od njezinih
usana. Njezina mu molba nije bila dovoljan odgovor, želio je čuti te riječi od
nje. Želio je da čak i zatvorenih očiju zna da je on na njoj, da je on ljubi.
Ali ona nije odgovorila i oči su joj ostale čvrsto zatvorene.
Jastreb je zastenjao i ipak je ponovno poljubio, gubeći se na trenutak u
dodiru i okusu njezinih slatkih usana. Ali razdirala ga je sumnja. Ako ne bude
navaljivao, bio je svjestan da bi je u tom senzualnom i pijanom uzbuđenju
večeras mogao odvesti u svoj krevet. Ali nije htio da Adrienne bude nesvjesna
toga što se zbiva. Želio je da bude posve budna, posve svjesna i da traži od
njega da je dira. Želio je da joj se oči s njegovima susretnu iskrenom,
nesputanom glađu i da izgovori te riječi. Jastreb je teško dašćući otrgnuo usne
s njezinih.
140
“Otvori oči, Adrienne.” Prisilio se da leži posve mirno, nepomičnih

kukova pritisnutih o zavodljiv luk njezina tijela.
Prošao je trenutak u kojem su bezglasno disali usana razdvojenih
nekoliko centimetara.
“Pogledaj me. Reci moje ime. Sad”, zapovjedio joj je Jastreb.
Adrienneine su se vjeđe malo razmaknule. Ne tjeraj me da priznam...
nemoj od mene tražiti tako mnogo, molile su njezine oči. Tijelo joj se
ponovno izvilo pokušavajući naći njegovo, moleći ga da legne na nju, da je u
njezinoj pijanoj žudnji zavede tako da se sutra može praviti kao da to nije bio
njezin izbor.
“Pogledaj me i izgovori moje ime.” Glas mu se slomio izgovarajući te
riječi. Njegova prekrasna, izvanredno oblikovana usta lebdjela su samo dah
iznad njezinih.
Adrienne je bez riječi zurila u njega. Suze su joj pekle oči i prijetile da
će se sliti niz obraze.
“Zašto to ne možeš učiniti?” pitao je, a riječi su mu zvučale poput
grubog baršuna rastrganog krhotinama stakla. “Zar je tako nemoguće?
Sidheach. Samo to moraš reći. Ili James, čak i Lyon. Može proći i gospodar
Douglas!” Bilo što, samo da nije Adam.
Adrienne je samo zurila zgađena svojom slabošću. Ništa nije naučila!
Još samo centimetar, još jedan mali pokret i bila bi izgubljena kao nikad prije.
Kamo tijelo ide... srce slijedi... izgovori mu ime i poljubi ga ponovno pa duši
možeš zauvijek reći zbogom. Ovaj muškarac može te uništiti onako kako
Eberhard nikad nije mogao.
“Što treba da ga zaboraviš?”
Mislio je da je riječ o Adamu, ali nije. Riječ je bila o Eberhardu. Jer
ispadne li ponovno budala, ovaj put od nje neće ostati ništa.
“Za Boga miloga, ženo, izgovori mi ime!” zagrmio je Jastreb. Tresao se
od mješavine jedva ukroćene žudnje i nevjerice da je na njega mogla reagirati
tako erotično, tako potpuno, a ipak mu ne izgovoriti ime. “Postoji li za mene i
najmanja šansa, Adrienne, reci mi ime! Ako mi ne možeš reći ime, nemam
nikakve šanse ikada zadobiti tvoju ljubav!”
141
Njegova je posljednja molba bila bolan urlik ranjene životinje koji joj je
trgao srce.
Na vratu mu je pulsirala žila, pa je podignula ruku kako bi je dodirnula
uzdrhtalim prstima. Sve jače je ukrućivala svoje srce, sve dok ponovno nije
bilo sigurna iza ledenjaka zaborava i kajanja.
Odgurnuo joj je ruku.
“Reci mi ime.” Protisnuo je svoj zahtjev kroz stisnute zube.
“Ah, ovo je taaako dirljivo. Ja ću joj pomoći.” Bio je to Olivijin glas, a
riječi su joj bile natopljene otrovom. “Nazovi ga kraljevskom kurvom”,
zaprela je. “Na dvoru smo ga samo tako zvali.”
★★★
Oluja koja je u njemu bjesnjela u tom se trenutku posve stišala.

“Je li to istina?” naposljetku je prošaptala Adrienne, raširenih očiju koje
su otkrivale da je povrijeđena. Povrijeđena, ali i više od toga. Jastreb joj je
duboko u sivim očima vidio nijemi vrisak. Htio je zanijekati i riječima se
izvući iz te noćne more. Ali svojoj ženi neće lagati. Morat će ga prihvatiti
takvog kakav je ili ga uopće neće prihvatiti; kad ga prihvati, ako je još bilo
šanse za to, posve će ga posjedovati. U njemu se skupila gorčina, zaogrćući ga
takvim očajem da je od boli gotovo naglas zaplakao.
“Zvali su me kraljevskom kurvom”, napokon je odgovorio.
U sjajnim srebrnim očima zatitrale su joj sjene. Tamu za koju se zarekao
da će ukloniti sad je nahranio vlastitim rukama.
Skotrljao se s nje i polako ustao, zatim se išuljao u noć tiho poput vuka,
ostavljajući je na rubu litice sa svojom osvetoljubivom bivšom ljubavnicom.
Nadao se da će je Adrienne jednostavno gurnuti preko ruba, ali znao je da se
neće tako lako izvući. Jer po njegovu je sudu sad bilo samo pitanje trenutka
kad će se Adrienne naći u Adamovu krevetu.
Izgubio ju je.
Bilo bi bolje da nikad nije sreo tu ženu pa da nikad nije upoznao slatku
navalu emocija, strast koja odrješuje i oslobađajuća krila ljubavi kakva je
mogla biti.
142
Te je noći lutao izgubljen u sjećanjima na doba kad mu je zapovijedao

kralj. Sve za Dalkeith i svoju majku, za Ilysse i Adriana. Da, i za lijepu
Škotsku s vremena na vrijeme kad bi kralj previše poludio. Ne, nikad nije
imao drugog izbora.
Jastrebove su oči pretražile noćno nebo da pronađe još jednu zvijezdu
padalicu. Poželio je da im svima do kraja svojega života uputi samo jednu
želju. Sigurno će deset tisuća želja nadjačati jednu. Ali nebo se ponovno
zastrlo oblacima i u tami koja ga je okruživala nije treperila niti jedna
zvijezda.
143
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
“O, DRAGA, MISLILA SAM DA ZNAŠ!” NEVINO JE REKLA OLIVIA.

“Idi bestraga”, tiho je odvratila Adrienne ustajući na noge.
“Pokušavam ti pomoći...”
“Ne, ne pokušavaš. Jedina osoba kojoj pokušavaš pomoći si ti sama - uz
priličnu pomoć mojega muža.”
“Ah, da. Tvoj dragocjeni muž. Zar te nimalo ne zanima kako je živio na
dvoru?” Olivia je umilno zaprela.
“Doista misliš da sam dovoljno glupa da pomislim kako ćeš mi reći
istinu o njemu? Žena poput tebe?”
Olivia je zaustila nešto reći i iznenada stala, a usta su joj ostala napola
otvorena. “A što bi to trebalo značiti?”
Adrienneine škriljastosive oči hladno su susrele Olivijine ovale
uokvirene crnom olovkom. “Samo da si vrsta žene koja svoj uspjeh mjeri
muškarcima s kojima je spavala i ženama koje je povrijedila, a jednoga dana,
sudeći po tvojem izgledu u vrlo doglednoj budućnosti, nećeš biti ništa do
debeljuškasta neželjena stara žena bez prijatelja. I kako ćeš tada provoditi
vrijeme?” Olivia ju je možda prije mnogo godina i mogla prevariti, ali danas
sasvim sigurno ne.
“Kako se usuđuješ, ti petite salope6!” frknula je Olivia. “Samo sam ti
ponudila pomoć...”
“Slijedeći nas, špijunirajući nas i zatim spominjući njegovu prošlost?
Njegove prošlosti više nema, Olivijo.” Adrienne nije bila svjesna da ga štiti
dok nije čula što govori. “Neki ljudi uče iz svoje prošlosti, postaju bolji i
mudriji. Moj je Jastreb to učinio. Ti si samo ljuta jer znaš da više nije čovjek
kakav je bio. Da je još takav, ostao bi u vrtu s tobom umjesto da večer
provede razgovarajući sa mnom.”
6
Franc. mala kurvo
144
“Razgovarajući? On i ja smo također... tako razgovarali. Samo je

privremeno napaljen novim tijelom. Proći će ga. A kad se to dogodi, vratit će
se u moj krevet.”
“Varaš se”, mirno je rekla Adrienne. “I znaš da je tako. To je ono što te
zapravo grize.”
“Stare pse ne možeš naučiti novim trikovima, slatka budalice”,
zajedljivo je odvratila Olivia.
Adrienne je starijoj ženi uputila najslađi osmijeh. “Možda ne. Ali
katkad psi posve prestanu izvoditi stare trikove.”
“Govoriš kao zaljubljena žena. A ipak mu nisi htjela reći ime”, rekla je
Olivia i podignula nacrtanu obrvu.
Adrienne se prestala smiješiti. “Govorim u svoje i u muževo ime kad ti
kažem da Dalkeith napustiš čim svane, bez obzira na to jesu li se tvoji konji
odmorili ili ne. Ovdje više nisi dobrodošla. I ne vraćaj se više nikada.”
★★★
Baš ih znam odabrati, turobno je razmišljala hodajući kroz vrt.

Isto je bilo i s Eberhardom, plejbojem preplanula tena koji je bio tako
vješt u manipuliranju da nije ni znala što ju je snašlo, a već je pala na
prekrasnu iluziju. Prava ljepota morala je dolaziti iznutra. Muškarac kojeg su
zvali kraljevskom kurvom... gdje je u tome ljepota?
Još je gora pomisao bila na ono što se spremala učiniti, što bi rado
učinila s Jastrebom samo da se nije pojavila Olivia. Njegove su je molbe
gotovo posve razoružale i bila je sasvim sigurna kako bi još i sad ležala pod
njegovim prekrasnim tijelom i postala još jedna u nizu žena koje su pale na
kraljevsku kurvu.
Možda nije tako, Adrienne. Možda ne znaš cijelu priču, govorio joj je
glasić iz dubine srca.
Možda ne želim znati cijelu priču, zapjenjeno je pomislila. Stisnula je
šake tako snažno da je osjetila bolno ubadanje noktiju u meko meso dlanova.
Želim se vratiti kući, tužno je pomislila poput izgubljena djeteta. Želim
Moonie.
145
To je jedino što tamo vrijedi, mislila je.

Frustrirano je dahnula.
“Adrienne.” Glas mu je stigao iz sjena donjeg dijela dvorišta, tako tiho
da je isprva pomislila da joj se učinilo.
Okrenula se i pogledi su im se sreli. Zrake mjesečine poput kopalja su
se probijale kroz krošnje, obasjavajući mu isklesano lice srebrnom svjetlošću.
“Ostavi me na miru, Jastrebe.”
“Što ti je Olivia rekla?” Riječi su zvučale kao da ih je protiv volje morao
iščupati iz sebe.
“Zašto je sam ne pitaš? Čini se da ste vas dvoje nekad komunicirali
sasvim dobro. ‘Bez riječi’, ako se dobro sjećam.”
“Ženo, nemoj”, zastenjao je.
“Zašto ne? Boli li istina?”
“Adrienne, nije bilo tako. Nije bilo...” Glas mu se izgubio i onda je
uzdahnuo.
“Nije bilo kako?” rekla je ledenim glasom. Adrienne je čekala. Hoće li
objasniti? Riječ kurva mogla je imati nekoliko značenja, ali nijedno od njih
nije bilo laskavo. Znala je da je imao prekrasne žene, za mnogo ih je saznala
od Comynovih sluškinja, ali koliko ih je doista bilo? Tisuću? Deset tisuća?
Kad joj Jastreb nije odgovorio, Adrienne ga je pritisnula. “Jesi li Olivijin
ljubavnik?”
“Ne, ženo!”
“Jesi li bio?” Adrienne se natjerala da nastavi.
Jastreb je uzdahnuo. “Istina je, ali bilo je to davno i ne znaš u kakvim
okolnostima...”
Adrienne ga je oštro pogledala. “Ne želim znati za okolnosti pod kojima
si bio sa ženom poput nje! Da si bio imalo izbirljiv, nikad ne bi... Svi ste vi
muškarci isti!”
Jastrebov je glas postao promukliji. “Daj mi priliku, Adrienne. Saslušaj
me. Nije me fer mrziti zbog toga što si doživjela s drugim muškarcima. Daj mi
samo još jednu priliku - to je sve što tražim od tebe, ženo.”
146
“Dala sam ti ih i previše! Pusti me na miru, Jastrebe Douglasu. Samo me

pusti na miru!” Adrienne se okrenula i pojurila prema dvorcu prije nego što
se ponizi i brižne u plač.
★★★
Sanjala je Jastreba i obećanje koje mu je nazrela u očima. Nadu. Da je

znao njezinu prošlost, bi li je i dalje htio? Sve ju je to mučilo u snu. Smije li si
dopustiti da ga zavoli? Ili ne smije? Srce joj je još bilo prepuno ožiljaka. Nije
mogla ni pomisliti na to da bi se opet onako osramotila i zažalila. Ali
iskušenje da popusti svakim je danom bilo sve veće. Da je barem kod kuće u
svojoj zaštitnoj kukuljici osame. Ponovno sigurna, ali tako usamljena...
Sanjajući u snu, naposljetku se sjetila kako se našla ovdje i shvatila kako
bi se mogla vratiti kući. Način da izbjegne Jastreba i sva njegova obećanja o
strasti i boli.
Sjećanje ju je iznenada prenulo iz sna. Izvukla se ispod svilenih
pokrivača, otišla do prozora i zagledala se u noć crnu poput tinte.
Eberhardov šahovski komplet.
Napokon se savršeno jasno sjetila što je radila neposredno prije nego što
je kroz vrijeme katapultirana u Comynovo krilo.
Bila je u svojoj knjižnici, skupljajući šahovske figure iz Eberhardova
kompleta.
Prokleti šahovski komplet doista je bio uklet. Kad ga je ukrala iz
Eberhardove kuće, pomno je pazila da ih ne dotakne. Eberhard je često zbijao
šale o kletvi, ali Adrienne se radije držala podalje od legendi, kletvi i mitova.
Kad je uzela komplet, nije ga niti raspakirala i namjeravala ga je otvoriti samo
ako se odluči na prodaju.
Znala je da je kad se pojavila u krilu Crvenog Comyna u ruci držala
crnu kraljicu, ali gdje je nestala? Sad je posve sigurno nije imala. Možda ju je
sluškinja uzela? Hoće li se morati suočiti s podlim Crvenim Comynom da je
vrati?
Obeshrabreno je stresla glavom. Figura je morala biti negdje u
Comynovu dvorcu, a gdje god da je bila, morat će se pomučiti da je nađe.
Mogla bi je vratiti kući.
147
Bi li se znala vratiti u Comynov dvorac?

Naravno, uvjeravala se. Nakon što je sporednim cestama prevalila više
od tri tisuće kilometara, Adrienne de Simone nije se mogla izgubiti. Ali brzo
dok je još štiti pokrivač noći. I prije nego što joj popusti odlučnost.
★★★
Pola sata poslije bila je spremna. Šuljajući se kroz kuhinju našla je

nauljenu vreću i napunila je hrskavim kruhom, sirom i nekoliko jabuka.
Tavis je hrkao kraj vrata u svojem stolcu, a u ruci je držao napola punu čašu
nečega što je Adrienne oprezno pomirisala i zaključila da je riječ o čistom
alkoholu. Još samo kratko zaustavljanje u sobi Zelene gospe gdje je ostavila
čizme koje joj je dala Lydia i bit će spremna za polazak.
Išuljala se iz kuhinje i brzo prošla kratkim hodnikom te otvorila vrata
sobe Zelene gospe. Oči su joj se raširile od zaprepaštenja. Na krevetu je
spavao Jastreb s bijelom lanenom plahtom omotanom oko nogu i golim
torzom koji je milovala zora. Tamna mu je glava ležala na bijelim jastucima i
spavao je sam - u rukama držeći haljinu koju je nosila kad ju je pogodila
strelica.
Podsjetila se da su ga zvali kraljevskom kurvom. Možda je na dvoru
doista postojao takav službeni položaj. A možda je jednostavno bio tako
neizbirljiv da je sam zaslužio taj naslov. Bez obzira na sve, nikad više neće biti
jedna od mnogih.
Adrienne je na drvenom sanduku uz podnožje kreveta ugledala svoje
čizme. Pazeći da joj pogled ne pobjegne prema uspavanome mužu, uzela ih je
s uglačanog poklopca od borovine i tiho poput mačke krenula prema vratima
te ih zatvorila za sobom.
Sad ju je čekao teži dio. Posvuda po dvorcu bilo je stražara. Morat će
pobjeći kroz vrt, preko mosta do stražarske kule i kroz istočni toranj. Nekako
će uspjeti. Uvijek je uspijevala pobjeći.
Jastreb je provirio na jedno oko i gledao je kako odlazi. Zlovoljno je
promrmljao, promeškoljio se i stavio mišićave ruke iza glave. Gledao je u
vrata i čekao.
Ostavljala ga je?
148
Nikad. Ne dok je bio živ i disao, a u njemu je bilo mnogo više snage za
borbu nego što je mislila.
Sišao je s kreveta i zgrabio svoj kilt, labavo ga zavezavši oko pasa.
Dakle, tako će biti, gorko je razmišljao. Bježat će na prvi znak nečega
neugodnog iz njegove prošlosti. Nije mislio da će biti tako plaha. Mislio je da
se ispod svilenaste vanjštine skriva žena vatrena karaktera, ali samo jedan
spomen njegove prošlosti bio je dovoljan da ga napusti. Poslije užitka koji je
tako očito doživjela u njegovu naručju, ipak je odlučila otići.
Kvragu, pa gdje je mislila da je naučio dati ženi užitak?
Oh, ne. Kad mu sljedeći put žena bude u naručju, a taj će trenutak
svakako doći, popit će jedan ciganski napitak da ga malo omami. Tada će joj
doista pokazati prednosti ubrane iz prošlosti koju je tako žestoko izbjegavala.
Ponudio joj je svoju ljubav, slobodno i otvoreno. On koji nijednoj ženi
nikad nije ponudio ništa više od kratkotrajna tjelesnog užitka, ovoj je ženi
ponudio svoj život.
A ipak ga nije htjela prihvatiti.
Nije čak ni znala što je značilo biti kraljevska kurva. Olivia joj se
spremala reći u vrtu. Olivia koja je nemilosrdno iskoristila Jastrebovu službu
kralju moleći Jakova da Jastrebu zapovjedi da joj pruži tjelesne usluge koje joj
je prije odbijao dati. Olivia koja je tako kralju Jakovu dala nov način
ponižavanja Jastreba. Sjećanje na to odmah ga je razljutilo i posramilo.
Snagom svoje čelične volje otjerao je takve misli i slijepu srdžbu koju su u
njemu stvarale.
Prvi problem koji je morao riješiti bila je Adrienne. Jastreb je ljutito
uzdahnuo. Je li bježala da svijet otkrije u kovačevu naručju?
Da. Bio je siguran da je tako.
U tom je trenutku Grimm otvorio vrata i progurao glavu u sobu, s
neizrečenim pitanjem u očima.
“Je li krenula na sjever?” Jastreb je bio ogorčen.
“Ne”, čudio se Grimm. “I ja sam to očekivao, ali otišla je na istok.”
“Do stražarske kule? Sama?”
“Da. I nosi samo malu vreću.”
149
“Sigurno će se tamo naći s njim”, razmišljao je Jastreb. “Stražar je

slijedi?”
“Da, izdaleka. Sve dok ne zapovjediš drukčije.”
Jastreb je okrenuo glavu i pogledao u gotovo ugašen žar ognjišta. Morao
je donijeti odluku. Bi li je trebao pustiti? Je li to mogao? A ako se sastane s
Adamom, kako da se suzdrži i ne ubije ga golim rukama? Ne. Bolje da je
zaustavi prije nego što bude siguran u njezinu izdaju. “Što si saznao o
Adamu?” Jastreb je nogom udario po ognjištu.
“Ništa, Jastrebe. Kao da je doletio na vilinskom povjetarcu i ovdje se
ukorijenio. Jako čudno. Nitko ne zna odakle je došao. Mislim da najviše
informacija možemo dobiti od Esmerelde jer mu još grije krevet. Ali nisam je
još uspio pronaći.” Grimm si je zamišljeno protrljao bradu. “Čini se da je
Esmerelda svoj logor od jarebika na sjeveru preselila na pašnjake daleko na
istoku.”
Jastreb se okrenuo na peti i tamnim očima pomno proučavao Grimma.
“Romi nikad ne sele logor. Ljeti su uvijek na sjevernim pašnjacima.”
“Ovog ljeta ne.” Grimm je slegnuo ramenima. “Čudno. Čak će i žetvu
poslije Samhaina7 proslaviti na novome mjestu.”
“Čudno.” Jastreb je razmišljao o neobičnoj informaciji koju mu je
Grimm upravo otkrio. Ali ciganskom plemenu koje je logorovalo u Dalkeithu
posvetio je samo trenutak - morao se zabaviti mnogo važnijim stvarima. Žena
ga je upravo ostavila. “Grimme, zaustavi je u stražarnici. Začas ću doći.”
★★★
Adrienne je znala da je prate.

Bijeg iz dvorca bio je poput bijega iz zatvora. Imala je manje šanse
izbjeći stražare nego se vratiti u dvadeseto stoljeće. A ovaj je put usto bila bez
pištolja.
Kao one noći kad je umro Eberhard - noći za koju se zaklela da nikad
više neće razmišljati o njoj.
7
Blagdan koji su Kelti 1.studenog proslavljali kao početak zime, a izravni je prethodnik današnjeg Dana vještica
150
Nije htjela da se dogodi ništa od onoga što se naposljetku dogodilo. Nije

ni znala što se zbiva sve do noći kad je naposljetku otkrila zašto je Eberhard
šalje na ta samotnjačka putovanja. Tako ljupka i glupo lakovjerna. Nije li ga
čula da je tako opisuje one noći kad se neočekivano vratila iz Londona u nadi
da će ga iznenaditi.
I doista ga je iznenadila.
Ušuljavši se kroz stražnja garažna vrata u njegov luksuzan dom,
Adrienne je načula razgovor koji nije bio namijenjen njezinim ušima.
Razgovor zbog kojeg bi je ubio da je znao da ga je čula.
Nije ga zazvala kad je stavila ruku na kvaku njegove radne sobe. Kroz
vrata se jasno čuo Gerardov glas.
“Je li se Rupert sastao s njom u Londonu?”
Adrienne se ukočila. Razgovarali su o njoj. Kako su znali da je Rupert
bio u Londonu? Tek ga je jučer srela ondje. Nije još bila ni nazvala Eberharda
i razgovarala s njime. Vratila se noćnim letom i trebao joj je cijeli dan i pola
noći da dođe kući. Pritisnula je uho na vrata i znatiželjno slušala.
Eberhard se nasmijao. “Baš kao što smo planirali. Rekao joj je da je u
Londonu kako bi kupio dar za ženu. Znaš kakva je Adrienne, sve će
povjerovati. Nije ništa zamijetila kad joj je zamijenio prtljagu. Tako je ljupka i
lakovjerna. Od početka si je dobro pročitao, Gerarde. Neopisivo je naivna.
Nema šanse da shvati što radimo dok ne bude prekasno.”
Adrienne se snažno trgnula, a ruka joj je i dalje bila pritisnuta na vrata.
“A kad je naposljetku uhvate, Eb? Što ćeš onda učiniti?”
Od Eberhardova smijeha zaledila joj se krv u žilama. “Ah, u tome je
prava čar. Iskopat će njezin dosje iz sirotišta koji sam malo prepravio. Sad u
njemu piše da je malodobna prijestupnica sa sklonošću kriminalnom
ponašanju. Samo će ona stradati. U ovom gradu nema policajca koji bi
pokušao išta prišiti gospodinu Eberhardu Darrowu Garretu - velikodušnome
političkom pokrovitelju. Nikad ne napuštam Kraljevstvo N’Awlins. Ona je ta
koja stalno putuje u inozemstvo.”
Oči su joj se raširile od užasa. Što je to govorio?
Gerard se nasmijao. “Eb, prošli smo mjesec njezinim Mercedesom
dobili veliku pošiljku. Posao s Acapulcom bio je uistinu briljantan.”
151
Pošiljku? Adrienne je mahnito razmišljala. Pošiljku čega? Tiho se

odmaknula od vrata.
Glupa. Lakovjerna. Prostodušna. Što je bilo loše u prostodušnosti? pitala
se šuljajući se mračnom kućom i zatomljujući jecaje. U prostodušnosti je
barem bilo časti. Ako ništa drugo, nikad nikog nije povrijedila, nikad nikog
nije iskoristila. Možda je i bila pomalo... lakovjerna. Možda joj je čak i
nedostajalo zdravog razuma. Ali to je i više nego nadoknađivala na druge
načine. Imala je dobro srce. To bi trebalo vrijediti nešto.
Grlo joj se stegnulo od potiskivanih suza. Prestani, prekorila se.
Usredotoči se. Pronađi kraljicu. Vrati se kući. U dvadesetom stoljeću nema
muškaraca poput Jastreba, a poslije njega nijedan je muškarac više neće
dovesti u iskušenje.
Pred njom se uzdizala stražarska kula. Zašto je nisu zaustavili? Znala je
da su još ovdje. Možda je Jastreb htio da je puste. Možda je bila tako naivna i
neiskusna da ga zapravo uopće nije zanimala. Naposljetku, takvom muškarcu
nikad neće biti teško pronaći voljnu ženu.
Zašto bi kraljevska kurva marila za to? Uvijek će biti drugih žena.
Ljutito je nogom šutnula kamenčić i gledala ga kako udara o zid
stražarske kule. Hoće li za nju podignuti rešetku i otvoriti pokrajnja vrata?
Odmotati crveni tepih kako bi proslavili njezin odlazak?
No kad je stupila u nadsvođeni prolaz, iz sjene je izronio Grimm.
Zaustavila se kao da joj je laknulo.
Pokušaj iznova, rekla je u sebi. Napiši tu scenu iznova, Adrienne de
Simone. Trebalo bi biti, “zaustavila se, bijesna jer su je zaustavili u bijegu. ”
Ali ne, definitivno joj je laknulo.
Uzdahnula je, a ramena su joj potonula. “Grimme, pusti me da prođem.
Ovo je moj život. Makni se.”
Odmahnuo je glavom. “Žao mi je, gospo.”
“Grimme, moram se vratiti u Comynov dvorac.”
“Zašto?”
Nakratko ga je proučavala na prvoj dnevnoj svjetlosti. Izgledao je doista
zbunjeno, a pogledom je pretraživao sjeverno dvorište kao da očekuje nekoga.
152
“Jer osjećam čežnju za domom”, slagala je. Možda to i nije bila prava laž jer joj
je strašno nedostajala Moonie.
“Ah!” Na lijepom mu je licu vidjela razumijevanje. Stajao je pred njom
razmaknutih nogu i prekriženih mišićavih ruku na prsima. “Nešto tražiš?”
“Što?” Nije mogao znati! Ili možda ipak je? “Grimme, je li lady Comyn -
mislim, moja majka - rekla nešto o... pa... nečemu mojemu što sam možda
ostavila tamo... kod kuće?”
“Čemu, na primjer?” pitao je Grimm, prava slika i prilika nevinašca.
“Da, čemu?” ponovio je glas iza nje. Nešto se u njegovu glasu
definitivno promijenilo, i to na lošije. Jastrebov baršunasti glas sad je postao
hladan poput uglačanog čelika.
Je li ona bila odgovorna za tu promjenu?
“Odvedi je u Paunovu sobu. Zaključaj vrata i donesi mi ključ, Grimme.”
“Ne!” uzviknula je i okrenula se prema njemu. “Moram ići! Želim ići u
Comynov dvorac!”
“Što tražiš, ženo?” ledeno ju je upitao.
Prkosno ga je pogledala i nije mu ništa odgovorila.
Jastreb je promrmljao mračnu kletvu. Je li moguće da je to bila istina?
Je li doista bila iz budućnosti i pokušavala je pronaći način da se vrati kući?
Od pomisli da bi ga mogla ostaviti zbog Adama gotovo je poludio.
Međutim, tmurno je razmišljao, ako je doista tražila crnu kraljicu,
sigurno je za to imala dobar razlog. Postojala je mogućnost da je s nekoga
drugog mjesta, možda i iz drugog vremena, i mislila je da bi je crna kraljica
mogla odvesti od njega.
To može saznati samo na jedan način, zaključio je.
“Tražiš li ovo, možda?” pitao ju je vadeći iz sporrana šahovsku figuru i
podignuo je pred njezinim očima koje su se iznenađeno raširile.
153
OSAMNAESTO POGLAVLJE
“DOĐI, ŽENO.” ZAPOVIJED JE BILA IZREČENA TIHO I NESUMNJIVO je zvučala

opasno. Ali čak i sad je već od jedne njegove riječi zadrhtala od žudnje.
Iznenadna navala topline prigušila joj je glas. “Jastrebe...”
“Nemoj.” Riječ je bila upozorenje. “Odmah. Uhvati me za ruku.”
Što će učiniti? mahnito je razmišljala. Čula je kako joj se Grimm iza
leđa primaknuo, tjerajući je prema Jastrebu.
“Čekaj!” Podignula je ruku da ga zaustavi.
“Krenite, gospo”, tiho je rekao Grimm.
“Nemoj me zaključati u sobu!”
“A zašto ne bih?” podsmjehnuo se Jastreb. “Kad znam da se želiš vratiti
na mjesto na kojem i nisi bila previše sretna - a ipak bi radije bila tamo nego
ovdje sa mnom!”
“Ne vjeruješ da sam iz budućnosti!” rekla je bez daha.
“Počinjem vjerovati u to”, promrmljao je. “Što misliš, kako sam znao za
ovo?” U ruci je držao crnu kraljicu.
Slegnula je ramenima. “Kako?”
“Ti si, draga ženo, pričala o njoj dok si ležala otrovana. Brinula si se
gdje je i pokušavala je pronaći...”
“Ali tek sam je se sad sjetila.”
“Tvoj se uspavani um sjetio prije.”
“Ali kako si ti došao do nje?”
Grimm joj je odgovorio. “Lady Comyn vidjela je da ti je ispala iz ruke
one noći kad kaže da si došla.”
“Ali kako...”
“Poslije vjenčanja ju je dala meni, a ja sam je dao Jastrebu.”
154
“Priznala je da joj nisi prava kći. Ne vidim razlog zbog kojeg bi lagala o
tome.” Osim ako Comynov dvorac nije zahvatilo neko neobično zarazno
ludilo, mrzovoljno je pomislio. “Hoće li te doista vratiti odakle si stigla?”
oprezno je upitao Jastreb.
“Mislim da hoće. Mislim da me ona i dovela ovamo”, rekla je pogleda
uprtog u stazu od kamenih kocaka.
“I plan ti je bio da je nađeš i vratiš se kući? Htjela si se sama iskrasti iz
Dalkeitha?”
“Ne! S tvojom majkom, Jastrebe!” odbrusila mu je. “Naravno da bih išla
sama!”
“Dakle, htjela si otići u Comynov dvorac kako bi pronašla ovu šahovsku
figuru i pokušala se vratiti odakle si došla? To ti je bio večerašnji plan?”
Promaknulo joj je upozorenje u njegovu odmjerenu tonu.
“Da, Jastrebe. Priznajem. U redu? Morala sam pokušati. Nisam bila
sigurna da ću uspjeti, ali to je bila posljednja stvar koju sam imala u rukama
prije nego što sam se našla ovdje, a legenda kaže da je taj šahovski komplet
uklet. To je jedina stvar koje se mogu sjetiti, a koja me mogla dovesti ovamo.
Ako me dovela ovamo, možda me može i vratiti.”
Jastreb se hladno nasmiješio. Prevrtao je kraljicu među prstima i pomno
je proučavao. “Vikinški rad”, promrmljao je. “Prekrasna figura. Lijepo
izrađena i dobro očuvana.”
“Vjeruješ li mi sad, Jastrebe?” Morala je znati. “Da sam doista iz
budućnosti?”
“Dovoljno je da kažem da ne vjerujem u nepotrebno riskiranje.” Još joj
nije posve vjerovao, ali je bilo beskonačno bolje biti oprezan nego poslije
zažaliti.
Naglo se okrenuo na peti i krenuo prema vrtu. “Dovedi je, Grimme”,
viknuo je preko ramena, gotovo usput.
Ali Grimm je nije morao nikamo voditi. U glavi joj je zazvonilo na
uzbunu i potrčala je za njim da ga dostigne. Njegov oprezan ton, čelično
držanje i njegova pitanja. Pomno je skupljao sve djeliće informacije. Jastreb
nije bio čovjek bez intelekta ili bez cilja. Nadala se samo da je ovaj put krivo
razumjela njegov cilj.
155
“Jastrebe!” povikala je.

Ramena su mu se ukočila. Ljutnja ga je dotad već napustila i prebacio se
u hladnu odlučnost. Znao je što mora učiniti pa je kroz vrt i preko dvorišta
potrčao u rumenu škotsku zoru. Dok sve ne bude gotovo nije mogao dopustiti
da ga dotakne, da svoje slatke ruke stavi na njegova ramena i da ga moli. Neću
riskirati kad je u pitanju moja žena.
“Čekaj!” potrčala je i Adrienne jer joj je strah zarobio srce kad je
shvatila da trči ravno prema sjevernom dijelu imanja gdje je svijetlilo ognjište
kovačnice.
“Ne, Jastrebe!” vrisnula je kad se stopio s raslinjem u vrtu.
Noge su joj letjele dok je jurila kroz bujno zelenilo, gazeći po gredicama
šumarica i grimiznih perunika. Preskakivala je preko niskih kamenih zidova i
s lica odmicala trnovite grane ruža raskrvarivši si meke dlanove. Napokon je
istrčala iz vrta i ugledala ga petnaestak metara pred sobom.
Hvatajući dah, upregnula je posljednju snagu u nogama. Ako i uspije,
bit će vrlo tijesno, možda i pretijesno.
S prozora visoko nad njima Lydia je promatrala što se zbiva.
Potiskujući bol preopterećenih mišića, Adrienne je očajnički
pokušavala sustići Jastreba, ali bilo je prekasno - već je stajao uz Adama, blizu
jarkocrvene žeravice u ognjištu.
Hvatajući dah, bacila se naprijed baš kad ju je Grimmova ruka uhvatila
za ogrtač. Snažno je potegnuo tkaninu i povukao je prema natrag. Ogrtač se
potrgao i ona je kriknuvši pala na tlo. “Jastrebe, nemoj!”
“Uništi to”, zapovjedio je Jastreb Adamu pruživši mu šahovsku figuru.
“Ne!” vrisnula je Adrienne.
Adam je ovlaš pogledao ljepoticu na tlu. “Čini mi se da lady ima
drukčije mišljenje.”
“Nisam te pitao za mišljenje, Adame Blacku, a prokleto mi je svejedno
što misli lady.”
Adam se vragolasto nasmiješio. “Znači li to da nisi uspio pripitomiti
sokola, gospodaru Jastrebe?”
156
“Spali to, kovaču. Ili možda želiš da se zadovoljim spaljujući tebe

umjesto kraljice?”
“Adame! Ne!” molila je Adrienne.
Činilo se da Adam na trenutak procjenjuje situaciju, a zatim je uz
neobično trijumfalan izraz na licu slegnuo ramenima i bacio figuru u ognjište.
Adrienne je ispružena ležala na tlu i imala je dojam da se sve odvija
usporeno.
S užasom je promatrala kako crna kraljica leti kroz zrak i pada među
užareno ugljevlje. Adrienne je zatomila jecaj kad su plamenovi lakomo
progutali šahovsku figuru. Jedini način kojim se mogla vratiti u svoje stoljeće
sad je bio izgubljen.
Jastreb je uzdahnuo od olakšanja. Adrienne je klonula na tlo, tupo
gledajući u zemlju. Crne kraljice više nije bilo, afrička ebanovina nije mogla
izdržati plamen toliko vruć da bi rastalio čelik.
Nema više Moonie. Nema povratka kući.
Zauvijek je bila ovdje u 1513. - s njim.
Kad se nagnuo prema Jastrebu, Adam je ispustio zvuk malo pregrub da
bi bio smijeh. Približio mu se toliko da je samo Jastreb mogao čuti riječi
kojima ga je izazivao. “Brzo će mi grijati postelju, glupi Jastrebe.”
Jastreb je ustuknuo. Kovač je imao pravo. Žena će ga mrziti zbog toga
što je učinio.
“Kojeg vraga si radio u kovačnici usred noći?” odbrusio mu je Jastreb.
Adam se vragolasto nasmiješio. “Ja sam noćna ptica. Usto, nikad se ne
zna kad će se ukazati prilika za čerupanje.”
Jastreb je zarežao na kovača.
Iza sebe je čuo kako se Adrienne podiže na nesigurne noge. Od trčanja
je još uvijek teško disala, a možda je svemu pridonio i šok. Jastreb je u grobnoj
tišini proučavao kovačnicu. Adriennein je glas podrhtavao od bijesa kad je
progovorila.
“Znaj jedno, gospodaru Douglase, i to je jedino što trebaš znati. Zapamti
to, pomisliš li ikada da sam se predomislila. Neću se predomisliti. Prezirem te.
157
Uzeo si od mene nešto na što nisi imao pravo. I nikad nećeš moći ništa učiniti
da zaslužiš moj oprost. Mrzim te!”
“Mrzi me koliko god želiš”, tiho je rekao, i dalje gledajući u ognjište.
“Ali sad me više ne možeš napustiti. Samo to je važno.”
158
LUGHNASSADH
(Ivanje)
Množi jade, množi čari;

gori ognju; kotle vari.
SHAKESPEARE, Macbeth
159
DEVETNAESTO POGLAVLJE
SUTON SE PRIŠULJAO S OCEANA I PREŠAO PREKO HRIDI PURPURNIM

nestrpljenjem koje je zidove Dalkeitha obojilo grimizom. Iz svoje je radne
sobe Jastreb kroz otvorena vrata na zapadnom dijelu promatrao dolazak noći.
Nepomično je stajala na rubu litice, a baršunasti joj je ogrtač nemirno
lepršao na vjetru. O čemu je razmišljala dok je prazno zurila u more?
Znao je što bi on mislio - da ju je čak i vjetar želio razodjenuti. Mučio je
samoga sebe sjećanjem na omamljujuće ružičaste vrhove koji su joj
okrunjivali dojke ispod svilene haljine. Tijelo joj je bilo građeno za ovo doba,
da nosi priljubljenu svilu i bogati baršun. Da bude gospa dobrome gospodaru.
Da bude žena ponosnog ratnika.
Dovraga, što da sad učini? Nije moglo dalje ovako.
Pokušavao ju je izazvati, nadajući se da će ga toliko naljutiti da izgubi
glavu i kazni je svojim tijelom. Ali svaki put kad bi navalio, reagirala bi samo
hladnom uljudnošću, a s takvim odgovorom nije joj mogao ništa. Okrenuo se
od vrata i zatvorio oči samo da se riješi sjećanja na svoju ženu koje ga je
proganjalo.
Prošlo je već nekoliko tjedana od onog dana u kovačnici - tjedana
prepunih lijepih dana i prekrasnih zora, grimiznih noći i ljetnih oluja. A svih
je tih dana, dragulja škotskoga ljeta, bilo tisuće prizora koje je htio podijeliti s
njom.
Prokletstvo! Udario je šakom o stol, razbacavši naokolo papire i
uzdrmavši kipiće. Bila mu je žena. Nije se mogla vratiti odakle je došla, gdje
god to bilo! Kad će to napokon shvatiti i na najbolji način iskoristiti situaciju
u kojoj se našla? Dao bi joj sve što poželi. Sve osim opcije da ga napusti. To
nikada.
Život mu je bio poput pozlaćenoga paklenog kaveza iz kojeg nije bilo
izlaza.
Baš kao što ga je brzo obuzeo, bijes mu se jednako brzo i stišao.
160
Adrienne, usne su mu nijemo oblikovale tu riječ. Kako smo se našli u

ovome pat položaju? Kako sam uspio sve tako upropastiti?
★★★
“Prošetaj sa mnom, ženo”, tiho je rekao, a ona se okrenula na rubu

litice, kao čudesno lepršanje srebrne i kobaltnomodre boje. Njegovih boja,
boja Douglasovih. Čini se da ih je nehotice prilično često nosila. Je li uopće
znala da je u jarkim bojama odjenula niti Douglasova tartana te da je nijedno
ime nije moglo više označiti njegovom ženom od toga?
Rukom je pokazao stražarima da ih napuste. Prije nego što ode, morao
je ukrasti nekoliko dragocjenih trenutaka s njom nasamo. Boreći se satima
sam sa sobom, donio je mnoštvo odluka. Prva i najvažnija bila je da već jako
kasni s posjetom Usteru, jednom od njegovih brojnih dobara te istodobno
jednom od onih koji su mu zadavali najviše muka. Ponašao se kao zaljubljeni
glupan i nije više smio zanemarivati svoja dobra. Gospodar se katkad morao
pojaviti i pokazati zanimanje za probleme svojih podanika.
Usto, ovdje nije bilo nikakva napretka. Ako u njegovoj odsutnosti
odabere Adama, može jednostavno u sebi umrijeti i nastaviti glumiti da živi.
Tako je preživio prvih trideset i nešto godina života. Kakva je budala postao
da pomisli da bi ostatak mogao biti bolji?
“Gospodaru Douglase”, odsječno je rekla.
U tišini su zajedno hodali rubom litice i uputili se prema šumi.
“Odlazim na neko vrijeme”, naposljetku je progovorio kad su zašli
među drveće.
Adrienne se ukočila. Je li to ozbiljno mislio? “Ka-kamo ideš?” I zašto ju
je to tako pogodilo?
Oštro je udahnuo i rekao: “U Uster.”
“A što je Uster?”
“Jedno od mojih dobara. Dalkeithu pripada sedamnaest dobara. U
Usteru su sela Duluth i Tanamorissey, a ljudi u njima prilično su neobuzdani.
Bili su problem i kad su Dalkeithom upravljali kraljevi ljudi.”
Kad su Dalkeithom upravljali kraljevi ljudi.
161
Kad je njezin muž bio kraljevska kurva.

Posljednjih se tjedana žestina Adrienneine ljutnje povukla, a ostala je
samo velika tuga. Jastreb ju je uglavnom izbjegavao, osim u rijetkim prilikama
kad se zbog nekog razloga htio posvađati s njom. Čak je očekivala da će je
zaključati u sobu, ali poslije one užasne noći samo se povukao u svoju radnu
sobu kraj mora u kojoj bi ostao svake noći - tih, prekrasan i usamljen.
“Jastrebe?” počela je nesigurnim glasom.
“Da?”
“Što zapravo radi kraljevska kurva?”
Jastreb se ukočio. Je li to bila prilika koju je čekao? Možda se ipak
usudio nadati. Smijeh mu je bio ispunjen samoizrugivanjem. “Jesi li posve
sigurna da želiš znati, ljupka Adrienne?”
★★★
Skrivajući se iza velikog hrasta, Esmerelda je proučavala Adrienneinu

srebrnastoplavu kosu, srebrnaste oči i vedro lice. Što li je Jastreb vidio u toj
mršavoj, blijedoj djevojci, a nije mogao pronaći u Esmereldinu opojnom
zagrljaju?
Prvi put u mnogo tjedana stražara nije bilo i kučka je šetala dovoljno
nezaštićena da ju je Esmerelda mogla napasti i pobjeći u zaklon mračne šume.
Voljeni će Jastreb neko vrijeme tugovati, ali kad se zemlja slegne na grobu
njegove žene, u Esmereldinu će zagrljaju pronaći utjehu i slatku strast.
Drhtavom je rukom podignula strijelu. Mršteći se zarila je rebrasti
šiljak u meso dlana sve dok na smećkastozlatnu kožu nije potekla krv. Bol joj
je zgrčio lice, ali i smirio živce. Ovaj put mora uspjeti. Esmerelda je pažljivo
odabrala oružje. Otrov se pokazao previše riskantnim - nategnut će lûk
poslati strelicu kamo ona želi i dovoljno snažno da se zarije u meso i kosti
Adrienneinih prsa.
Esmerelda se spustila na koljeno i čvršće stegnula kožnatu tetivu luka.
Na nju je zapela strelicu i u trenutku kad je Adrienne izišla na šumsku
čistinu, naciljala. Gotovo se pokolebala kad je vidjela izraz na Jastrebovu licu
dok je gledao svoju ženu. Volio je Adrienne kao što bi Esmerelda voljela
njega; onom divljom, posesivnom strašću koja ne zna za granice. Kad je
162
postala toga svjesna, iz Esmerelde je nestalo svako suosjećanje koje je mogla

osjećati prema Adrienne. Smirila je luk i naciljala u Adrienneina prsa. Začuo
se jedva čujan zvuk kad je strelica poletjela.
Esmerelda je prigušila mahnit krik. U posljednjem se trenutku Jastreb
okrenuo, kao da ju je vidio skrivenu među sjenama ili osjetio strelicu u letu.
Pomaknuo se. Ne!
★★★
“Uuuuh!” ciknula je Adrienne kad joj je Jastreb snažnom rukom prekrio

lice i gurnuo je uz stablo.
Adrienne se pokušala izvući iza njegovih leđa, ali kao da je pokušavala
pomaknuti planinu. Ovako ju je naumio ponovno osvojiti? Poslije nekoliko
tjedana pažljivog obuzdavanja, je li moguće da ju je poveo u šumu kako bi je
silovao?
“Uuuf!” Tiho je izdahnuo i jače je pritisnuo o deblo. “Što to radiš,
Jastrebe?” pitala ga je, ali nije joj ništa odgovorio.
Jastreb se stresao, boreći se s bolom dok su mu oči pretraživale drveće.
Osjećao je kako mu snaga kopni, ali još se nije mogao prepustiti slabosti. Ne
dok ne pronađe i zaustavi onoga koji mu je pokušavao ubiti ženu. Ali u
grmlju se ništa nije micalo. Napadač je očito pobjegao. Krv mu je navalila iz
rane i Jastreb je osjetio kako ga zapljuskuje olakšanje.
Kad se zaljuljao i srušio pred Adrienneine noge, ona je samo vrištala i
vrištala.
★★★
U sjeni grma Esmerelda je pritisnula šaku na usta. Osjećala je kako

Jastrebove oči prelaze preko mjesta na kojem se šćućurila, ali sjene su bile
pretamne da mu pogled prodre kroz njih.
Okrenuo se i u profilu je vidjela strijelu koja se još tresla od siline
udara, zarivenu neposredno iznad njegova srca. Sklopila je oči i napeto
progutala. Ubila ga je! Rebrasti šiljak strelice bio je jako izvitoperen pa ju je
bilo nemoguće izvaditi a da mu ne rastrga prsa. Namjerno ju je oblikovala
163
tako da nanese više štete pri vađenju nego prodirući u tijelo. Čak i ako žrtvu
ne ubije ulaskom, sigurno će je ubiti vađenjem.
Esmerelda se stopila sa Šumskim tlom i puzala kroz nisko raslinje dok
nije bila sigurna da je ne mogu vidjeti. Zatim je skočila na noge i potrčala ne
gledajući kamo ide, a luk je ostao ležati zaboravljen na vlažnome šumskom
tlu. Grančice su joj udarale o lice. Poželjela je vrisnuti, ali grlo joj se stegnulo.
Dok je preskakala srušeno deblo, Esmerelda je progutala gorki jecaj.
Iznenada se pred njom stvorila ispružena ruka i naglo je zaustavila.
Čvrstim zahvatom oko vrata, Adam ju je povukao prema sebi.
“Gdje si bila, ljupka kurvo?” Oči su mu nadnaravno sjajile.
Teško je disala u njegovo lice.
Adam ju je poprijeko gledao i grubo je zatresao. “Pitam te gdje si bila?”
Kako i dalje nije ništa odgovorila, Adam joj je stavio ruke oko vrata i
stisnuo ga. “Ciganko, tvoj mi život ništa ne znači.” Oči su mu bile ledene
poput glasa.
Oklijevajući, Esmerelda mu je ipak sve ispričala, preklinjući ga da spasi
čovjeka kojeg je voljela, da upotrijebi svoje nadnaravne moći i vrati ga u
život.
Dakle, znala je tko je on. Nije se iznenadio. Romi su bili upućeni u
drevne stvari. “Ako već znaš tko sam, ciganska kurvo, znaš da me tvoje želje
ni najmanje ne zanimaju - baš kao ni želje ikoga drugog. A sigurno me nije ni
najmanje briga za tvojega lijepog Jastreba. Zapravo, Jastreb je kučkin sin
kojeg sam došao uništiti.”
Esmerelda je problijedjela.
“Dođi”, zapovjedio joj je. I znala je da to ne misli na način na kako je
prije mislio. Ne više.
164
DVADESETO POGLAVLJE
“KAKO TO MISLIŠ DA ME NE ŽELI VIDJETI? JA ŽELIM VIDJETI njega i pusti me

unutra”, usprotivila se Adrienne. “Osim, naravno, ako ti nije zapovjedio da
baš meni ne dopustiš da uđem u sobu”, hladno je dodala. Jastreb to nikad ne
bi učinio.
Grimm se nije ni pomaknuo.
“Ne bi to učinio! Sigurno ne misliš tako. O-on...” nesigurno je ušutjela.
Jastreb je ne bi odbio. Nije nikad prije, ali...
Tvrdoglavi Grimm blokirao je vrata i mračno je gledao.
Adrienne se zagledala u njega. “Želiš li mi reći da mi je zabranjeno uči
u muževu sobu?”
“Dobio sam zapovijedi, gospo.”
“Ja sam mu žena!”
“E pa, da ste se prije ponašali kao njegova prokleta žena, možda sad ne
bi bio unutra!” Oči su mu ljutito bljesnule na savršeno isklesanom licu.
“Oh!” Adrienne se povukla za korak, iznenađena njegovim bijesom.
“Ja sam svojem prijatelju učinio teško zlo. Poželio sam mu nešto tako
strašno da bih to, kad bih mogao, od sveg srca htio povući. Ali ne mogu.”
“Ti si mu to poželio!” povikala je Adrienne.
Grimm je bez kolebanja nastavio. “A da sam znao kakvu sam strašnu
želju zaželio, koliko će dalekosežne i bolne biti njezine posljedice, prije bih se
ubio nego je zaželio. Ne zaslužujem se zvati kapetanom straže.” S gađenjem je
pljunuo na kamene kocke na tlu. “Nisam častan prijatelj. Ja sam najgori izmet
najgnusnije zvijeri. Neka mi bogovi oproste, najboljem sam prijatelju zaželio
tebe! I sad leži ranjen strelicom koja je bila namijenjena tebi!”
Oči su joj se raširile na blijedom licu. “Nisam tako loša”, prošaptala je.
165
“Vi ste, gospo, željezna djeva8 bez srca. Otkad ste došli, niste mu
donijeli ništa do boli. Sve godine koje sam proveo s Jastrebom nikad mu u
očima nisam vidio takvu patnju i neću to više trpjeti ni dana. Popeo bi se na
nebo i jednu po jednu skinuo sve zvijezde da ih stavi na vaše sjajno čelo, a ja
ću mu reći da niste toga vrijedni. Podsmjehujete se njegovim romantičnim
osjećajima, odbijate njegovu ponuđenu ljubav, ismijavate ga. Ne govorite mi
da niste tako loši, Adrienne de Simone. Vi ste najgora stvar koja se tom
čovjeku ikad dogodila.”
Adrienne se ugrizla za usnu. Grimm je imao tako pogrešno mišljenje o
svemu! A što je sa svim nepravičnim stvarima koje je Jastreb učinio njoj? Ona
je bila nevina, a ne on!
“Spalio je moju kraljicu! Ukrao mi je slobodu i zarobio me ovdje.”
“Jer vas voli i ne želi vas izgubiti! Zar je to tako strašno? Vlastitim je
tijelom spasio vaš život. Postavio se pred vas kao štit i dobio strelicu
namijenjenu vama. Pa, ja mislim da bi bilo bolje da je dopustio da vas pogodi
u grudi. To bi mu prekinulo muke i ne bi krvario iznutra ni izvana!”
“Nisam tražila od njega da me spasi!” pobunila se.
“Baš tako. Niste to morali tražiti od njega. Učinio je to svojom voljom.
Baš kao što bi vam sve dao. A vi ga osuđujete iako ne znate ništa o moćnome
Jastrebu! Recite mi, da ste vidjeli kako strelica leti prema njemu, biste li
žrtvovali svoj život za njegov? U očima vam vidim da ne biste. Žao mi je što
sam mu poželio vas i svake ću noći ostatak svojega bezvrijednog života svaku
zvijezdu moliti da ispravi krivicu koju sam mu učinio. A sad mi se gubite s
očiju. Jastreb vas sad neće vidjeti. Možda nikad više. To je za njegovo dobro.
Možda će za to vrijeme kad bude odvojen od vas ozdraviti na više od jednog
načina.”
Adrienne je ponosno podignula ruku i pogledala ga u razjarene oči. Nije
htjela pokazati bol koji joj je zarobio srce. “Reci mu da mu zahvaljujem što
me zaštitio. Reci mu da ću se vratiti sutra i dan poslije toga i dan poslije toga,
sve dok me ne bude htio vidjeti i dopustiti mi da mu sama zahvalim.”
“Neću mu to reći”, odbrusio joj je Grimm. “Niste dobri za njega i neću
ga uvlačiti u vašu igru.”
8
Jedna od najstrašnijih srednjovjekovnih sprava za mučenje, ormar sa željeznim šiljcima iznutra koje su trebale
probosti onoga koga se zatvori unutra.
166
“Barem mu reci da mi je žao”, tiho je rekla i doista je to mislila.

“Ženo, vi nemate dovoljno ljudske suosjećajnosti da biste osjećali žalost.
Ledeno srce u vatrenom tijelu. Najgora vrsta čovjeka. Muškarcu ne dajete
ništa osim kratkoga slatkog gutljaja, a zatim mu isporučite bačvu punu gorkog
taloga.”
Adrienne više nije ništa rekla, samo je odjurila niz slabo osvijetljen
hodnik.
★★★
“Gdje je ona? Je li dobro? Tko je čuva?” Jastreb se nemirno bacakao po

krevetu i nogama odgurnuo pokrivač sa sebe.
“Ništa joj nije, Jastrebe. Dva su stražara pred Paunovom sobom. Spava.”
Grimm se igrao s bocom viskija koju je na stolu ostavio iscjelitelj, zatim je u
čašu obilno natočio tekućinu. Naglo se okrenuo i otišao do ognjišta.
Jastreb je znatiželjno gledao Grimma. Njegov je odani prijatelj bio
neobično napet - vjerojatno je krivio sebe što nije bio ondje da spriječi napad,
zaključio je Jastreb. Pomno je proučavao svoju bandažiranu šaku. “Nije pitala
za mene, Grimme?”
Tišina je postajala sve teža dok naposljetku Jastreb nije sklonio pogled
sa svoje ruke i podignuo ga prema Grimmovu ukočenu profilu. Kad je Grimm
naposljetku podignuo pogled s vatre, Jastreb je u svakoj crti lica najboljeg
prijatelja vidio pregolemu tugu. “Nije pitala ni hoću li preživjeti? Ni gdje me
strelica probola? Bilo što?” Jastreb se trudio da mu glas zvuči mirno, ali ipak je
puknuo.
“Žao mi je.” Grimm je iskapio čašu i vrhom čizme udario užarenu
žeravicu u ognjištu.
“Dovraga, ta je žena od leda!”
“Smiri se, Jastrebe”, progovorio je Grimm i dalje okrenut prema vatri.
“Izgubio si mnogo krvi. Večeras si zamalo umro. Da nisi instinktivno
podignuo ruku da se obraniš, strijela bi ti probola srce, a ovako ti je samo
prikovala ruku za prsa.” Jastreb je slegnuo ramenima. “Mala ogrebotina na
prsima...” “Vraga, u dlanu imaš rupu veliku poput šljive! Stari je iscjelitelj
morao izvući strelicu kroz dlan da je izvadi. A i sam si čuo što je rekao. Da ti
167
se zarila u prsa, što bi se i dogodilo da nisi imao nevjerojatnu sreću, ništa te ne

bi spasilo jer joj je vrh bio sav izvitoperen. Ta će te ruka cijeli život boljeti i
ostat će velik ožiljak.”
Jastreb je mrzovoljno uzdahnuo. Još ožiljaka i još bola. Pa što? Nije se
potrudila ni vidjeti je li živ. Mogla je barem hiniti da je zabrinuta. Kratko ga
posjetiti da se održi dojam uljuđenosti. Ali ne. Vjerojatno se nadala da umire
jer bi njegovom smrću postala vrlo bogata žena. Možda već sad leži u
Paunovoj sobi i broji zlato i ostale blagodati?
“Baš nijedno pitanje, Grimme?” Jastreb je proučavao svilenaste dlačice
oko zavoja koji mu je omatao gotovo cijelu šaku. “Nijedno jedino.”
Jastreb nije pitao ponovno.
“Grimme, spakiraj mi torbu. Pošalji pola straže i dovoljno osoblja da
pripreme kuću u Usteru. Krenut ću u zoru. I prestani poticati tu prokletu
vatru - ovdje je i tako već prevruće.” Grimm je uz zveket ispustio žarač na
ognjište. Ukočeno se okrenuo od vatre i pogledao Jastreba u lice. “Ideš li
sam?”
“Upravo sam ti rekao da pripremiš pola straže.”
“Mislio sam na tvoju ženu.”
Jastreb je ponovno pogledao svoju šaku. Za trenutak ju je promatrao, a
zatim je podignuo pogled prema Grimmu i jasno izgovorio: “Idem sam. Ako
se nije mogla potruditi niti da vidi jesam li živ ili mrtav, možda je vrijeme da
prestanem pokušavati. U svakom slučaju, udaljenost će mi pomoći da jasnije
sagledam stvari.”
Grimm je ukočeno kimnuo. “Siguran si da možeš putovati s tom
ranom?”
“Znaš da mi rane brzo zacjeljuju. Zaustavit ću se u romskom logoru i
pokupiti malo kamilice i gavezovih obloga kojima...”
“Ali možeš li jahati?”
“Bit ću dobro, Grimme. Prestani se brinuti. Nisi odgovoran za to što se
dogodilo.” Jastrebu nije promakao gorak osmijeh na Grimmovu licu. Malo ga
je tješilo što zna da mu je prijatelj tako odan kad već njegovu ženu nije bilo
briga je li živ ili mrtav. “Pravi si prijatelj, Grimme”, tiho je rekao Jastreb. Nije
168
ga iznenadilo kad je Grimm hitro izišao iz sobe. Poznavao ga je već godinama

i znao je da mu je uvijek nelagodno od riječi pohvale.
★★★
U masivnu krevetu u Paunovoj sobi Adrienne se nemirno bacakala,

posve budna. Nije mogla zaspati. U ovom je trenutku bila sasvim sigurna da
nikad više neće moći spavati. Um joj se nikad neće oporaviti od gorke, ledene
bistrine koja joj je razdirala mozak i sve što je učinila otkad je stigla u
Dalkeith prikazivala u posve novom svjetlu.
★★★
Jastreb i Grimm izjahali su čim se iznad bujnih polja Dalkeitha ukazala

zora. Gledajući svoj dom, Jastreba je preplavilo zadovoljstvo. Godinama je
služio kralju, a sad kad je tome napokon došao kraj, bilo je vrijeme da se
posveti potrebama svojih podanika i da postane gospodar kakav je trebao biti.
Sad je želio još samo jednu stvar - da mu Adrienne postane žena u pravom
smislu te riječi i da uz njega upravlja Dalkeithom. Više od ičega želio je da
ovim imanjem hodaju njegovi sinovi i kćeri.
Jastreb se prokleo što je bio tako beznadna romantična budala.
“Žetva će za Samhain biti obilna”, primijetio je Grimm.
“Da, bit će, Grimme. Adame.” Jastreb je uljudno kimnuo kovaču koji se
približavao, a zlatno se polje razdvajalo oko njegova tamnog tijela.
“Odustaješ od igre? Priznaješ poraz, strašni Jastrebe?” Adam je
podrugljivo podignuo pogled.
“Nemoj zazivati vraga, kovaču”, kratko ga je upozorio Grimm.
Adam se nasmijao. “Zazovi vraga i prokuni ga. Ne bojim se vraga i ne
klanjam se nijednom čovjeku. Usto, to te se ne tiče ili te se tiče sasvim malo -
ali u svakom slučaju manje nego što se čini da misliš. Jako se precjenjuješ,
osorni Grimme.” Adam je gledao Jastreba u oči i nije se prestao smješkati. “Ne
bojte se, brinut ću se o njoj dok vas ne bude.”
“Neću ga pustiti ni blizu”, brzo ga je pokušao uvjeriti Grimm.
169
“Hoćeš, Grimme”, Jastreb je pomno birao riječi. “Ako bude tražila da ga

vidi, dopustit ćeš mu da joj se približi. Ali ni pod kojim drugim okolnostima.”
Adam je samodopadno kimnuo. “A sigurno će pitati, i to mnogo puta
onim svojim promuklim jutarnjim glasom. A Grimme, mogao bi joj reći da za
nju imam kavu koju sam dobio od Roma.”
“Nećeš joj to reći!” odbrusio je Jastreb.
“Pokušavaš joj ograničiti kontakt sa mnom?”
“Nisam pristao da ti na raspolaganje stavim i glasnika! Ipak - što će biti,
bit će. Moj je stražar čuva, ali ako joj se nešto dogodi, potražit ću tebe.”
“Daješ mi je na čuvanje?”
“Ne, ali smatrat ću te odgovornim dogodi li joj se išta loše.”
“Nikad ne bih dopustio da se bilo kojoj mojoj ženi išta dogodi - a ona je
sad moja, budalasti gospodaru Jastrebe.”
“Samo toliko koliko to ona želi biti”, tiho je odvratio Jastreb. A ako tako
poželi, oboje ću vas ubiti golim rukama i noću ću lakše spavati, premda
iznutra mrtav.
“Vi ste ili nevjerojatno drski ili nevjerojatno glupi, strašni Jastrebe”, s
podsmijehom mu je odgovorio kovač. “Vratit ćete se i pronaći savršenu
Adrienne u mojem naručju. Već i tako većinu popodneva provodi sa mnom u
vašim vrtovima - a uskoro će ih provoditi u mojemu krevetu”, bockao je
Adam.
Jastrebove su se čeljusti stisnule, a tijelo mu se napelo kao da se sprema
za napad.
“Nije pitala za tebe, Jastrebe”, ubacio se Grimm ispod glasa, vrpoljeći se
na nogama.
“Nije pitala za njega, kapetane straže?” vedro je pitao Adam. “Kapetane
časti, kapetane istine?”
Grimm je ustuknuo kad su Adamove tamne oči potražile njegove. “Da”,
škrto je odgovorio.
“Kako zamršenu mrežu pletemo...” Adam je polako rekao, a na
opaljenom mu se licu nazirao osmijeh.
“Što se to događa među vama, Grimme?” pitao je Jastreb.
170
“Kovač je neobičan čovjek”, promrmljao je Grimm.

“Poželio bih vam da vas Bog čuva na putu, ali mislim da Bog poklanja
malo, a možda i ništa, pozornosti ljudima poput nas. Zato vam želim samo
ratničko zbogom. I ne bojte se, čuvat ću vam ljupku Adrienne”, obećao je
kovač potapšavši sapi Jastrebova pastuha.
Dok je odlazio, u Jastrebovim očima plesale su sjene. “Pazi na nju,
Grimme. Pokuša li je ponovno netko ubiti, pošalji mi glas u Uster”, viknuo je
preko ramena i odjahao. Njegovi su je stražari mogli zaštititi, u to je bio
siguran. Ali ništa je neće sačuvati od Adama.
Dok je Grimm gledao najboljeg prijatelja kako odlazi, Adam je
proučavao stoičkog ratnika. “Nije pitala za njega?” tiho ga je zadirkivao.
“Tko si zapravo ti, dovraga?” zarežao je Grimm na njega.
171
DVADESET PRVO POGLAVLJE
“POKUŠAJ S VIŠE VRELE VODE”, REKLA JE LYDIA, A TAVIS JU JE poslušao.

Oboje su zurili u tavu kad je Lydia opet uzdahnula. “Dovraga i bestraga
sve to!”
“Gospo! Takav jezik ne priliči ženi vašeg položaja, rekao bih”, prekorio
ju je Tavis.
“Bome se ne ponaša kao čaj, zar ne, Tavise?”
“Ne, ni najmanje, rekao bih, ali to ipak nije razlog da se vi ne ponašate
damski.”
Lydia je zagunđala. “Samo se ti, Tavise, usudiš kritizirati moje
ponašanje.”
“Zato što ste inače slika i prilika savršenstva, pa me i više nego malo
smetaju takvi ispadi.”
“Ne posustaj, Tavise, miješaj! Nemoj pustiti da stoji.”
Tavis joj je uputio mrzovoljan pogled i opet počeo brzo miješati. “Ove
su vješte ruke načinjene za štavljenje najboljih koža u cijeloj Škotskoj, a ne za
miješanje ženskog napitka, rekao bih”, zagunđao je.
Lydia se nasmijala njegovim riječima. Stalno je pričao o svojim vještim
rukama! Netko bi mogao pomisliti da su načinjene od najčišćeg zlata, a ne od
mesa, kostiju i nešto žuljeva. Zamišljeno ga je gledala dok je miješao napitak.
Vjerni Tavis uvijek je bio kraj nje. Njezina jutra i poslijepodneva ne bi bila
tako ugodna bez tog muškarca. Njezine večeri, pa, večeri je već toliko godina
provodila sama da to više i nije zamjećivala - ili je barem voljela misliti da je
tako.
“Zašto se ne oženiš?” pitala je Tavisa prije dvadeset godina kad je još bio
mladić. Ali samo joj se nasmiješio klečeći kraj bačvi u kojima je namakao
jelenje kože sve dok ne bi postale meke poput maslaca.
“Ovdje imam sve što mi treba, Lydijo.” Raširio je ruke kao da bi njima
htio obgrliti cijeli Dalkeith. “Zašto biste me otjerali?”
172
“Ali ne želiš li imati djecu, Tavise MacTarvittu?” ispitivala ga je.

“Sinove koji će preuzeti tvoju štavionicu? Kćeri koje ćeš paziti i maziti?”
Slegnuo je ramenima. “Jastreb mi je poput sina. Ne bih mogao poželjeti
boljeg sina, rekao bih. A sad imamo i dva mala djeteta koja nam trče po kući i,
pa... vi ste ponovno bez muža, lady Lydia...” Glas mu je postupno utihnuo, a
snažnim je šakama trljao i gnječio kožu u slanoj otopini.
“Kako je to što nemam muža povezano s tobom,?”
Tavis je nagnuo glavu i uputio joj strpljiv, nježan osmijeh koji joj se
katkad javljao u mislima neposredno prije nego što bi navečer utonula u san.
“Samo to da ću ja uvijek biti tu za vas, Lydijo. Uvijek možete računati
na Tavisa iz štavionice, a to ću, ako treba, ponoviti i tisuću puta.” Oči su mu
bile iskrene i pune nečega s čime se nije mogla suočiti. Dva su joj rata već
odnijela dva muža, a dragi su sveci znali da je sljedeći rat bio samo pitanje
trenutka.
Ali Tavis MacTarvitt uvijek se vraćao. Pun ožiljaka i krvav, uvijek bi se
vratio.
Vratio bi se da bude uz nju u kuhinji dok suši začinske trave. Vratio bi
se da joj pomogne dok kopa bogatu crnu zemlju i orezuje ruže.
Bilo je trenutaka kad su zajedno klečali na zemlji, glavom uz glavu, a
ona bi u trbuhu osjetila lepršanje leptirića. I trenutaka kad je sjedila pokraj
ognjišta u kuhinji i zamolila ga da joj iščetka dugu tamnu kosu. Najprije bi
izvukao igle, a zatim joj jednu po jednu raspleo pletenice.
“Ništa se ne događa, Lydijo.” Tavisov joj je glas razbio sjetno sanjarenje
i natjerao je da se vrati u sadašnjost.
Stresla se i natjerala se da vrati pozornost na zadaću koja je bila pred
njom. Kava. Trebala joj je kava za snahu.
“Možda je poput graha ili sušenoga graška, pa je treba namakati preko
noći”, zabrinuto se počešala po stražnjoj strani vrata. Jutros joj baš ništa nije
išlo od ruke.
Lydia se probudila rano, razmišljajući o ljupkoj ženi koja je očarala
njezina sina. Razmišljala je kako situacija mora izgledati s njezina motrišta.
Od trenutka kad je došla u dvorac, nesreće su se samo nizale.
173
Zato je Lydia otišla u smočnicu i donijela priličnu količinu crnih zrna

za kojima je njezina snaha tako žudjela. Najmanje što je mogla učiniti bilo je
da danas pronađe šalicu kave za Adrienne prije nego što joj kaže da je Jastreb
u zoru otišao u Uster. Ili još gore, novost koju je Tavis otkrio prije manje od
sata: da je Esmerelda pokušala ubiti Adrienne, a sad je i sama bila mrtva.
Sve ju je to naposljetku dovelo u situaciju da zuri u tavu punu sjajnih
crnih zrna koja u kipućoj vodi i nisu izvodila bogzna što.
“Možda bismo trebali razmrviti zrna, Lydijo”, rekao je Tavis i nagnuo
se bliže. Toliko blizu da su mu usne bile samo nekoliko centimetara od
njezinih kad je rekao: “Što ti misliš?”
Lydia se razvedrila. “Tavise, mislim da si pronašao rješenje. Uzmi onaj
mužar s tučkom i počni ih mrviti. Danas bih doista htjela da Adrienne
započne dan kavom.” Trebat će joj.
★★★
“Stvari se otimaju kontroli, ludo. Smrtnica je mrtva”, oštro je rekao

kralj Finnbheara.
“Od ruku njezine rase, a ne moje”, pravdao se Adam.
“Ali da ti nisi bio tamo, to se ne bi dogodilo. Opasno si blizu da sve
uništiš. Ako se Sporazum ikad naruši, bit će to voljom moje kraljice, a ne zbog
tvojega idiotskog ponašanja.”
“I vi ste sudjelovali u tom planu, gospodaru”, podsjetio ga je Adam.
“Usto, nisam naudio nijednom smrtniku. Samo sam Romu rekao da nisam
zadovoljan. Oni su učinili ostalo.”
“Lijepo cjepidlačiš, ali vrlo si blizu narušavanja mira koji održavamo
već dva tisućljeća. To nije bio dio igre. Žena se mora vratiti u svoje doba.”
Kralj Finnbheara mahnuo je rukom i okončao razgovor.
★★★
Adrienne je šetala vrtom razmišljajući o prednostima šesnaestog

stoljeća i spokojnog blaženstva neiskvarene prirode kad se dogodilo. Imala je
174
strašan dojam da pada, kao da se otvorio veliki vrtlog i nemilosrdno je počeo

povlačiti u dubinu. Kad je shvatila da prepoznaje taj osjećaj, otvorila je usta da
vrisne, ali iz njih nije izišao nikakav zvuk. Baš tako se osjećala neposredno
prije nego što se našla u Comynovu krilu, kao da joj je tijelo jako rastegnuto i
nevjerojatnom brzinom juri zjapećom tminom.
Glava ju je od pritiska počela boljeti pa ju je uhvatila objema rukama i
zdušno počela moliti. O, dragi Bože, ne opet, molim Te ne opet!
Osjećaj rastezanja se pojačao, pulsiranje u sljepoočnicama pretvorilo se
u neizdrživi bol, a baš u trenutku kad je pomislila da će biti raspolovljena, sve
je iznenada prestalo.
Za trenutak nije mogla fokusirati oči, pa su se tamni obrisi pokućstva
mreškali i razlijevali u sivim nijansama. Zatim se svijet izoštrio, a ona je
iznenađeno ostala bez daha.
Šokirano je zurila u zavjese svoje spavaće sobe koje su lagano lepršale.
Zatresla je glavom da razbistri misli i zastenjala od bola koji je izazvao
čak i tako neznatan pokret.
“Spavaća soba?” promrmljala je u nevjerici. Zbunjeno je pogledala oko
sebe. Na prekrivačima kreveta sa šapama preko drvene prečke u dnu kreveta
ležala je Moonshadow i zurila u nju jednako šokiranog izraza na njezinu
mačjem licu. Zelenkastozlatne oči bile su joj raširene od iznenađenja.
“Princezo!”
Adrienne je krenula prema mački.
★★★
Adam je rukom načinio gestu za povratak i zažarenim očima pogledao

svojega kralja. “Ona ostaje.”
Kralj Finnbheara jednako je brzo pucnuo prstima. “A ja sam rekao da
odlazi!”
175
★★★
Adrienne je trepnula i jako zatresla glavom. Zar se vratila u vrtove

Dalkeitha na Moru? Ne, opet je bila u svojoj spavaćoj sobi.
Ovaj je put čvrsto odlučila doći do Moonie, skočila je prema njoj i tako
još više preplašila zbunjenu mačku. Leđa su joj se izvila poput potkove, a sitni
brkovi nakostriješili, skočila je s kreveta i hitrim šapicama brzo pobjegla iz
sobe.
Adrienne ju je slijedila u stopu. Ako će igrom sudbine dobiti drugu
priliku, željela je samo jedno. Povesti Moonshadow sa sobom u šesnaesto
stoljeće.
★★★
Adam je također pucnuo prstima. “Ni ne pomišljajte na to da sad

promijenite mišljenje. Složili ste se s planom, kralju. To nije bila samo moja
ideja.”
★★★
Adrienne je zastenjala. Ponovno je bila u vrtu.

Sve se u brzom redoslijedu ponovilo još triput i svaki je put očajnički
pokušavala uhvatiti Moonie. Dio uma govorio joj je da se ovo jednostavno ne
može događati, ali je drugi prihvaćao da bi mogla biti istina i da će, za slučaj
da je doista tako, pokušati uhvatiti voljenu mačku.
Posljednji je put zbunjenu mačkicu gotovo stjerala u kuhinjski kut, ali
baš je u tom trenutku u sobu ušla njezina bivša domaćica Marie.
‘“Ste to vi, gospođice De Simone?” Marie je začuđeno dahnula držeći se
za okvir vrata.
Adrienne se iznenađeno okrenula prema glasu.
Žene su zurile jedna u drugu. Tisuću je pitanja i briga prolazilo
Adrienneinom glavom; koliko je vremena prošlo? Je li domaćica Marie sad
176
živjela u kući? Je li vodila Moonie na cijepljenja? Ali nije ništa pitala jer nije
znala koliko joj je vremena preostalo.
Ugledavši priliku za bijeg, Moonshadow je potrčala prema vratima.
Adrienne je skočila za njom i najednom se opet našla u vrtu, tresući se od
glave do pete.
Glasno je zastenjala.
Gotovo ju je uhvatila! Samo još jednom, prošaptala je. Pošalji me natrag
samo još jednom.
Nije se dogodilo ništa.
Adrienne se spustila na kamenu klupu da odmori uzdrhtale noge i
nekoliko je puta duboko udahnula.
Ovakve se stvari nisu smjele događati odmah ujutro. Bilo je gore nego
kad se probudiš neukrotive kose. Kao sol na ranu dana bez kave.
Nepomično je sjedila i čekala, nadajući se da će se sve još jednom
ponoviti.
No nije se dogodilo ništa. Još je uvijek bila u vrtu.
Stresla se. Bilo je strašno doživjeti sve to, ali sad je barem znala da je s
Moonie sve u redu i da Marie očito nije predugo čekala da se iz sobe iznad
garaže preseli u kuću. I iako je Adrienne još boljela glava od putovanja kroz
vrijeme, tješilo ju je da njezina Moonshadow nije bila tek kostur koji luta
praznom kućom.
★★★
“Ja sam tvoj kralj. Moraš mi se pokoriti, ludo.”

“Ja sam pronašao ženu, pa bi se moglo reći da sam ja započeo tu igru,
gospodaru. Dopustite mi da je završim.”
Kralj Finnbheara je oklijevao, a Adam je iskoristio njegovu
neodlučnost.
“Kralju, ona je već mnogo puta odbila muškarca koji je zadovoljio našu
kraljicu. Stalno ga ponižava.”
177
Kralj je za trenutak razmišljao. On otima ženi dušu, rekla je kraljica kao

u snu. Za svih stoljeća koje su zajedno proveli nikad na Aoibhealinu licu nije
vidio takav izraz, osim ako on nije bio zaslužan za njega.
U kraljevim je venama kiptio bijes. Nije se htio povući iz ove igre ništa
manje od Adama - previše je uživao u Jastrebovoj muci.
Finnbheara je intenzivno proučavao ludu. “Zaklinješ li se da ćeš
poštovati Sporazum?”
“Naravno, gospodaru”, Adam je kao od šale slagao.
Smrtnik je zadovoljio moju kraljicu, turobno je pomislio kralj. “Onda
ostaje”, odlučno je rekao i nestao.
178
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
“DOBRODOŠLI, GOSPODARU.” RUSHKIN POZDRAV ZVUČAO JE ljubazno, ali

Jastreb je u njemu ipak osjetio neobičan nedostatak topline. Crne mrlje
nagrđivale su maslinastu kožu ispod starčevih umornih očiju ružičastih
rubova, bilo zbog toga što je sjedio preblizu zadimljenoj vatri ili od plakanja.
A Jastreb je znao da Rushka nikad ne plače.
Jastreb je stajao u tišini dok je starac provlačio žuljevite prste kroz crnu
kosu. Bila je obilato prošarana sivim i bijelim vlasima, a naborano mu je lice i
dalje bilo lijepo, premda obilježeno tragovima vremena. Kad se nad dolinom
posve razdanilo, starac je rastreseno počeo plesti dugu kosu, zureći u gotovo
hladnu žeravicu.
Iznad doline uzdizala se gora Brahir čiji se mutan ružičast obris isticao
na svijetlome nebu. Jastreb se spustio na velik kamen pokraj kruga vatre i
sjedio u tišini, što je bila osobina koja ga je omilila ovome ciganskom
plemenu.
Koji trenutak poslije pojavila se žena koja je pred njih stavila dvije
šalice iz kojih se pušilo, a onda ostavila dvojicu muškaraca u ugodnoj tišini
dvaju drugova.
Stari je Ciganin zamišljeno ispijao napitak i tek kad ga je do kraja popio
podignuo je pogled prema Jastrebu.
“Ne sviđa ti se naša kava?” pitao je, vidjevši da Jastreb nije ni taknuo
svoju šalicu.
Jastreb je zbunjeno trepnuo. “Kava?” Pogledao je u šalicu. Napitak je
bio gust, crn i još se pušio. Mirisao je gorko, ali zamamno. Otpio je gutljaj.
“Dobra je”, zamišljeno je rekao. S malo cimeta i slatkog vrhnja napitak bi
mogao biti veličanstven. Nije ni čudo da ga je Adrienne voljela.
“U pitanju je žena, je li tako?” Starac se neznatno nasmiješio.
“Uvijek si me znao prozreti, Rushka, prijatelju moj.”
“Čuo sam da si se oženio.”
179
Jastreb je prodorno pogledao starog prijatelja. “Zašto nisi došao,

Rushka? Kad je bila bolesna, poslao sam po tebe.”
“Rekli su nam da je callabron. Nemamo lijeka za taj otrov”, rekao je
starac. Rushka je odvratio oči od Jastrebova upornog pogleda.
“Mislio sam da ćeš doći, ako ništa drugo da mi to kažeš, Rushka.”
Starac je samo odmahnuo rukom. “Put bi bio uzaludan. Usto, mislio
sam da imaš prečeg posla. Ali sve u svemu, ozdravila je i sve je dobro što se
dobro završi, zar ne?”
Jastreb je trepnuo. Nikad prije nije vidio svog prijatelja da se ponaša
tako čudno. Rushka je obično bio ljubazan i vedar. Ali danas se u zraku
osjećala takva napetost da je i disanje iziskivalo napor.
Osim toga, Rushka nije govorio. Već je i to bilo jako čudno.
Jastreb je pijuckao kavu, a oči su mu pratile povorku ljudi na udaljenom
kraju doline. Ako je želio dobiti ikakav odgovor, morao je prestati okolišati.
“Zašto ste se preselili ovamo, Rushka? Godinama ste logorovali na mojemu
sjevernom polju s jarebikama.”
Rushkin pogled slijedio je Jastrebov i smeđe mu je oči zasjenila gorčina.
“Došao si zbog Zeldie?” iznenada je upitao.
Ne mogu zaručiti Zeldie, rekao je Jastreb ovom čovjeku prije deset
godina kad je službom bio vezan za svojega kralja. Rom se želio rodbinski
povezati s Jastrebom i ponudio mu je najljepšu djevojku iz svojega plemena.
No Jastreb mu je objasnio da se jednostavno ne može oženiti, a iako je Rushka
to razumio, Esmerelda nije. Zeldie, kako su je zvali, tako se naljutila da je
mijenjala muškarca za muškarcem, što je šokiralo čak i njezin slobodouman
narod. Cigani nisu držali do djevičanstva - život je bio prekratak za bilo
kakvu vrstu suzdržavanja, što je Jastrebu taj narod i učinilo tako zanimljivim
kad je bio dječak. Bilo mu je deset godina kad je potajice gledao tamnoputu
cigansku djevojku propupalih dojki i ružičastih bradavica kako vodi ljubav s
muškarcem. Dva ljeta poslije prišla mu je i rekla da je red na njega. Ah, što je
sve naučio od tih ljudi.
“Esmerelda i ja smo se razišli.”
Starac je kimnuo. “Tako je i rekla.” Rushka je pljunuo u prašinu kraj
svojih nogu. “A onda se spetljala s njim.”
180
“S kime?” pitao je Jastreb, dobro znajući što će mu Rushka odgovoriti.

“Ne spominjemo mu ime. Zaposlen je na tvojoj zemlji i radi s
metalima.“
“Tko je on?“ nije odustajao Jastreb.
“Znaš na koga mislim.”
“Da, ali tko je on zapravo?”
Rushka si je umornom rukom protrljao čelo.
Da, zapanjeno je shvatio Jastreb, Rushka je doista plakao prije njegova
dolaska.
“Postoje okolnosti pod kojima čak ni Rom ne želi trgovati, bez obzira
koliko mu zlata ponudili za usluge. Esmerelda nije oduvijek bila tako mudra.
Moj narod se ispričava, gospodaru”, tiho je rekao Rushka.
Zar je cijeli svijet poludio? pitao se Jastreb ispijajući posljednji gutljaj
kave. Rushkina priča nije imala nikakva smisla. Iznenada je njegov stari
prijatelj ustao i okrenuo se prema povorci Cigana daleko u dolini.
“Što se događa, Rushka?” pitao je Jastreb gledajući neobičnu povorku.
Izgledala je kao kakav romski obred, ali ako je bilo tako, Jastreb ga nikad nije
vidio.
“Esmerelda je mrtva. Predajemo je moru.”
Jastreb je skočio na noge. “U more! To je smrt za brudskara. Za onoga
koji je izdao vlastiti narod!”
“To je i učinila.”
“Ali ona ti je kći, Rushka. Kako?”
Starčeva su se ramena nagnula prema naprijed i Jastreb mu je u svakoj
crti tijela vidio bol. “Triput je pokušala ubiti tvoju ženu”, naposljetku je
progovorio.
Jastreb je bio zapanjen. “Esmerelda?”
“Triput. Strijelama i puhaljkom. Mi smo krivi za taj zavoj koji imaš na
šaci. Ako nas protjeraš sa svoje zemlje, nikad više nećemo nagrditi tvoja polja.
Iznevjerili smo tvoje povjerenje i izvrgnuli ruglu tvoju dobrohotnost.”
181
Esmerelda. Sve se slagalo. Ali razumnog, suosjećajnog i mudrog Rushku

nije mogao kriviti za njezina djela. Ni njega niti bilo kojeg Roma. “Nikad vas
ne bih mogao protjerati sa svoje zemlje, uvijek možete slobodno doći u
Dalkeith na Moru. Njezina sramota nije tvoja, Rushka.”
“Ah, ali je. Mislila je da ćeš se biti slobodan vjenčati s njom ako se riješi
tvoje mladenke. Iako mi je kći, bila je čudna. U nekim sam se trenucima i sam
pitao o tamnoj strani njezina srca. Ali on ju je sinoć doveo nama i na
mjesečini je sve priznala. Nismo imali izbora nego djelovati s čašću koju
dugujemo svim uključenim... stranama.”
Povorka se kretala prema moru, a svaki je muškarac, svaka žena i svako
dijete nosio bijeli jarebikin križ, izrezbaren i ukrašen jarkoplavim runama.
“Kakvi su to križevi, Rushka?” pitao je Jastreb. Za sve vrijeme provedeno s
tim narodom nikad nije vidio ništa slično.
Rushka se ukočio. “Jedan od naših obreda za takvu smrt.”
“Rushka...”
“Drag si mi poput sina, Jastrebe”, odrješito ga je prekinuo Rushka.
Jastreb je od iznenađenja zanijemio. Rushka je rijetko govorio o svojim
osjećajima.
“Godinama si svoj dom otvarao mojem narodu. Bio si darežljiv, ponašao
si se dostojanstveno prema nama i nisi nas osuđivao, premda su naši običaji
drukčiji od tvojih. Slavio si s nama i dopustio nam da budemo ono što jesmo.”
Rushka je zastao i neznatno se nasmiješio. “Malo je takvih kao što si ti,
Jastrebe. Zbog toga moram ovo reći i riskirati da naškodi mojem narodu.
Čuvaj se. Veo je tanak, a vrijeme i mjesto ovdje su preblizu. Čuvaj se jer se
čini da si u samome središtu stvari. Dobro se brini za one koje voliš i ma što
činio, ne ostavljaj ih dugo same. Kad se događaju takve stvari, bolje je da smo
na okupu...”
“Kad se događaju kakve stvari, Rushka? Budi konkretniji. Kako da se
borim protiv nečega što ne razumijem?”
“Prijatelju moj, ne mogu ti reći ništa više. Samo još ovo: do proslave
Blaženih mrtvih budi što bliže voljenima. I što dalje od onih na koje ne možeš
računati. Ne.” Rushka je podignuo ruku da zaustavi Jastreba i prije nego što je
otvorio usta da zatraži potpunije odgovore. “Ako imalo voliš moj narod, nećeš
nas ponovno posjetiti dok ne proslavimo sveti Samhain. Oh,” dodao je
182
Rushka kao da se još nečega sjetio, “starica je rekla da ti kažem da crna

kraljica nije ono što se čini. Znači li ti to išta?”
Jedina crna kraljica koje se mogao sjetiti sad je bila hrpica pepela u
ognjištu kovačnice. Jastreb je odmahnuo glavom. Starica je bila njihova
vidovnjakinja, a svojim je vizijama zaslužila Jastrebovo divljenje još dok je bio
dječak. “Ne. Je li rekla još što?”
“Samo da će ti trebati ovo.” Rushka mu je pružio vrećicu zavezanu
kožnatom uzicom. “Mast od kamilice po koju si došao.” Okrenuo se natrag
prema povorci. “Moram ići. Budi oprezan i čuvaj se, prijatelju. Nadam se da
ću tebe i tvoje voljene vidjeti za Samhain.”
Jastreb je bez riječi promatrao kako se Rushka pridružuje pogrebnoj
povorci svoje kćeri.
Kad bi neki Rom iznevjerio pravila po kojima su živjeli, sami bi se
pobrinuli za njega. Živjeli su u čvrsto povezanoj zajednici. Znali su biti divlji i
liberalnih nazora kad je riječ o mnogim stvarima. Ali imali su pravila po
kojima su živjeli i ta se pravila nisu kršila.
Esmerelda je prekršila pravilo od iznimne važnosti - onima koji pruže
utočište Romima ne smije se ni na koji način naškoditi. Kad je pokušala ubiti
Jastrebovu ženu, Esmerelda je pokušala naškoditi samome gospodaru
Dalkeitha. Ali Jastreb je osjećao da to nije bilo sve. Postojalo je još nešto što
mu Rushka nije rekao. Nešto što je Esmerelda učinila naštetilo je njezinu
narodu.
Promatrajući vijuganje povorke prema moru, Jastreb je prošaptao
romski blagoslov za kćer svoga prijatelja.
Ponovno je sjeo kraj vatre, odmotao zavoj i očistio ranjenu šaku
viskijem i vodom. Pažljivo je razvezao kožnatu vrećicu i znatiželjno pogledao
nekoliko začepljenih bočica koje su ispale iz nje. Uzeo je mast i stavio je na
stranu te provjerio ostatak.
Što je vidovnjakinja doista vidjela? namrgođeno je razmišljao. Dala mu
je još dva napitka, a za jednoga od njih zakleo se da ga nikad više neće
upotrijebiti.
Jastreb je prezirno otpuhnuo. Jedan napitak bio je afrodizijak koji je
kušao u mlađim danima i taj ga nije previše zabrinjavao. Onaj koji je mrzio
183
bio je načinjen da muškarca jako dugo održi u stanju seksualne uzbuđenosti,

ali na neki način hladno i suzdržano.
U ruci je okretao začepljenu bočicu s opakom zelenom tekućinom i
promatrao kako se sunce zrcali na njezinim fasetiranim prizmama. Neko su
ga vrijeme opsjedale sjene prošlosti sve dok ih njegova tvrdoglava volja nije
vratila natrag u pakao. Brzo je razmazao mast koja će mu ublažiti bol i ubrzati
oporavak. Šaka će mu već za dva tjedna zacijeljeti.
Adam. Iako to nije otvoreno rekao, Rushka je nagovijestio da je Adam
prošle noći doveo Esmereldu. A to je značilo da je Adam znao da je Esmeralda
pokušavala ubiti Adrienne.
Što je još Adam znao?
I što je njegova prijatelja Rushku, koji se u više od trideset godina
koliko ga je poznavao nikad nije ničega bojao, natjeralo da pokaže strah?
Previše pitanja i nedovoljno odgovora. Svaki je od njih ukazivao na
kovača koji mu je vjerojatno i u ovom trenutku pokušavao zavesti ženu.
Moju ženu koja me ne želi. Moju žena koja želi Adama. Moju ženu koju
nije bilo dovoljno briga ni da pita za mene kad sam ležao ranjen.
Esmerelda je bila mrtva, ali Rushka mu je jasno dao do znanja da
opasnost još uvijek vreba, dovoljno blizu Dalkeithu da otjera Rome. Adam je
očito bio upleten. A Jastreb je ostavio svoju ženu samu u dvorcu. Budi što
bliže...
U glavi mu je kuhalo dok je razmatrao malobrojne činjenice i tražio
najvjerojatnije rješenje nebrojenih problema. Iznenada mu se ukazao posve
jasan odgovor. Prezirno je otpuhnuo kao da ne može vjerovati da se nije toga
prije sjetio. Ali žena mu se znala tako duboko uvući pod kožu da mu u
njezinoj blizini mozak nije radio kako treba. Neće to više dopustiti! Vrijeme
je da preuzme nadzor, a ne da dopušta okolnostima da vode igru.
Dogovor koji je imao s kovačem glasio je da ne smije Adrienne
zabraniti da ga vida. Ali mogao joj je to jako otežati. Povest će je sa sobom u
Uster. Daleko od zagonetnog i privlačnog Adama Blacka.
Pa što i ako nije pitala za njega? Već mu je prvog dana jasno dala do
znanja da neće s njim u krevet. Zaklela se da će ga zauvijek mrziti, a ipak bi
prisegnuo na to da joj je tijelo reagiralo na njegovo. U Usteru će je imati samo
za sebe i moći će provjeriti tu teoriju.
184
Kad je zapravo postao ovako pasivan? Kad si se osjetio krivim što si joj
spalio kraljicu, podsjetila ga je savjest. Zarobivši je ovdje usprkos njezinoj
želji, ako je doista bila iz budućnosti. Ali osjećaj krivnje bio je za gubitnike i
budale, a ne za Sidheacha Douglasa. Kad je ona bila u pitanju, krivica nije
igrala nikakvu ulogu. “Volim je”, rekao je vjetru. “I zato sam postao prava
budala.”
Lijepa budala.
Bilo je vrijeme da to ispravi. U tom trenutku kao da mu je sve postalo
jasno, a osjećaji krivnje i posesivnosti samo su isparili. Jastreb koji je okrenuo
pastuha i krenuo prema Dalkeithu na Moru po svoju ženu bio je slika i prilika
Sidheacha iz prošlih vremena, vikinškog osvajača koji će pregaziti svakoga
tko mu se usudi suprotstaviti. Obvezujem se, osvajam, pobjeđujem.
Skočio je na konja i mamuzama ga natjerao u trk. Vezat ću ti oči i noge,
slatki sokole, obećao je i mračno se nasmiješio.
★★★
Ispod grana jarebike Adam se ukočio. Nije pošteno! Nije pošteno! Ne

vraćaj se! Ali bilo pošteno ili ne, dogodilo se. Jastreb se okrenuo i vraća se po
Adrienne. To jednostavno nije bilo prihvatljivo. Očito će morati poduzeti
nešto drastično.
★★★
“Kako je to moguće?” Lydia je zabrinuto koračala kuhinjom, a za njom

je vijorio tamnocrveni damast.
“Nemam pojma, Lydijo. U jednom sam trenutku bila u vrtu, a u idućem
u svojoj spavaćoj sobi u svojem vremenu.”
“Svojem vremenu”, tiho je ponovila Lydia.
Adrienne ju je pogledala u oči. “Gotovo petsto godina u budućnosti.”
Lydia je nagnula glavu i zastala, kao da u sebi vodi žestoku debatu.
Tišina je potrajala prilično dugo dok je procjenjivala granice svojih
vjerovanja. Lydia je uvijek smatrala da su žene, kad je riječ o neobjašnjivim
185
događajima, otvorenijeg uma i prilagodljivije od muškaraca. Možda zato što

su žene iz prve ruke doživljavale nepojmljivo i zapanjujuće čudo rođenja. Za
ženu koja je u svojoj utrobi mogla stvoriti nov život, putovanje kroz vrijeme
bilo je manje čudo od toga. Ali muškarci... muškarci su uvijek za sve
pokušavali pronaći razumna objašnjenja.
Kad joj je Jastreb rekao za neobične novosti koje je Grimm otkrio u
Comynovu dvorcu, Lydia je pomno proučavala Adrienne, tražeći bilo kakav
znak nestabilnosti ili neobičnog ponašanja. No bliskim je promatranjem
postala još uvjerenija da je Adrienne duševno zdrava koliko to netko može
biti. Zaključila je da je u prošlosti doživjela nešto što ju je jako povrijedilo, ali
što god to bilo, nije joj oslabilo um nego ga je ojačalo poput kaljenog čelika.
Oh, Lydia je znala da se iza Adrienneina zajedljivog humora i katkad hladne
vanjštine skriva usamljena mlada žena, ali također je znala da neprobojni
zidovi često skrivaju blago, a njezina je snaha doista bila pravo blago. Lydia ju
je neizmjerno voljela i svakako je željela da joj sin i ova ljupka mlada žena
podare unuke.
Pomisao da cijeli Comynov klan pati od nekoga čudnog ludila nije
imala nikakva smisla. Lydia je poznavala Altheu Comyn još od prije mnogo
godina kad su zajedno boravile na kraljevskom dvoru. Bila je praktična,
iskusna i mudra žena, a premda je s godinama živjela sve osamljenije, Althea
je i dalje bila pragmatična i razborita.
Lydia je dugo sumnjala da je gospodar Comyn sklon grubostima i
nasilju. Je li mogla vjerovati da je u napadu bezumnog nasilja ubio vlastitu
kćer? Posve lako. Najmlađeg je sina poput janjeta zaklao za kaznu što je
prešao klanske mede i spetljao se s jednom od Bruceovih pranećakinja.
Crveni Comyn iskaljivao bi svoju izopačenu i sitničavu osvetoljubivost
na mnogima, a onda bi Althea Comyn sanirala posljedice za dobrobit svojega
klana. Bila je izvanredna žena koja je snagom svoje volje i odlučnosti držala
djecu i unuke na okupu.
Zato je Lydiji bilo teže povjerovati da bi pragmatična lady Comyn
patila od fantazija nego u mogućnost putovanja kroz vrijeme. Jednostavno
rečeno, Althea Comyn bila je preveliki realist da se bavi glupostima.
Došavši napokon do zaključka svoje unutarnje debate, Lydia se blago
nasmiješila Adrienne koja je čekala u napetoj tišini. “Adrienne, Jastreb mi je
rekao što mu je kazala lady Comyn. Da nisi njezina kći. Da si se pojavila iz
186
zraka. Doista, čula sam kako se tvoj govor mijenja poput nepredvidljive
olujne plime.”
Adrienne se odmah ražalostila. “To ste čuli?”
Lydia je samo otpuhnula. “Kad si bila bolesna, govorila si sasvim
drukčije, draga.”
Adrienne je trepnula. “Zašto mi to nitko nije rekao?”
“Ako nisi zamijetila, otkad si došla u Dalkeith ovdje baš i nije mirno.
Nije prošao ni dan bez novih iznenađenja. Pokušaji ubojstva, neželjeni
posjetitelji, a da i ne spominjem da se Jastreb ponaša poput zaluđenog
dječarca. Usto, nadala sam se da ćeš mi se jednog dana svojevoljno povjeriti.
Stražari su mi rekli da si im pred očima nestajala i ponovno se pojavljivala.”
Lydia je protrljala dlanove o skute haljine i zamišljeno se zagledala negdje u
daljinu. “Iz budućnosti”, tiho je promrmljala. “Moj je sin smatrao da te na
tako ludu pomisao natjerala neka trauma, ali ipak...”
“Ali ipak što?” pitala je Adrienne.
Lydia je pogledala u Adrienneine bistre i mirne oči. Dugo su samo
zurile jedna u drugu, kao da jedna drugoj pretražuju oči.
Naposljetku je Lydia rekla: “Ne, u tim očima nema ni traga ludosti.”
“Ja sam iz drugog doba, Lydia. Nisam luda.”
“Vjerujem ti, Adrienne”, jednostavno je rekla Lydia.
“Vjeruješ?” Adrienne je gotovo kriknula. “Zašto?”
“Zar je važno? Dovoljno je reći da si me uvjerila. A kad se stvari ovdje
naposljetku vrate u normalu, ako se to ikad dogodi, ispričat ćeš mi sve o tome.
O tvojem dobu. Imam mnogo pitanja, no ona će pričekati. Zasad moramo
razjasniti neke stvari.” Čelo joj se nabralo od razmišljanja. “Kako si dospjela
ovamo, Adrienne?”
“Ne znam.” Adrienne je bespomoćno slegnula ramenima. “Stvarno
nemam pojma.”
“Jastreb je mislio da je to učinila crna kraljica. Lady Comyn je rekla da
je začarana.”
“I ja sam tako mislila.”
187
“Ali ipak nije bila crna kraljica... hmmm. Adrienne, moramo to posve
razjasniti. Što si točno radila u trenutku kad se to dogodilo?”
“Prvi put, kad sam završila u Comynovu dvorcu? Ili ovaj put?”
“Ovaj put”, rekla je Lydia. “Iako bismo trebali ispitati i prvi put te
potražiti sličnosti.”
“Pa... šetala sam vrtom i razmišljala o dvadesetom stoljeću. Razmišljala
sam koliko...”
“Koliko želiš otići”, završila je Lydia umjesto nje s gorčinom u glasu.
Adrienne je istodobno bila iznenađena i dirnuta. “Ne. Zapravo sam
razmišljala koliko je ovdje lijepo. Ljudi su u 1990-ima posve poludjeli! Djeca
su ubijala roditelje. Roditelji su ubijali djecu. Djeca su ubijala djecu. Svi su
imali mobitele zalijepljene za uši, a ipak nikad u životu nisam vidjela veću
udaljenost među ljudima koji su pokušavali biti bliski. A samo dan prije nego
što sam otišla trebala si vidjeti naslove u novinama. Dječak je zadavio
djevojčicu jer se nije htjela skinuti s telefona i dati ga njemu. Oh, gorko sam
razmišljala o tom dobu i uspoređivala ga s domom, a dom je svakako
pobjeđivao.”
“Što si to posljednje rekla?” tiho ju je pitala Lydia.
“Što?” zbunjeno je pitala Adrienne. “Ah da, naslovi u novinama, novine
su...” počela je objašnjavati, ali ju je Lydia prekinula.
“Dom.” Lydijino se lice razvuklo u prekrasan osmijeh. “Nazvala si ovo
domom.”
Adrienne je trepnula. “Jesam li?”
Dvije su se žene dugo promatrale.
“Pa, tako mi Sanhaina, Lydia, daj joj kavu, rekao bih.” S vrata se začuo
Tavisov grubi glas. “Sigurno je ožednjela od toliko nestajanja i vraćanja.”
“Kavu?” veselo je pitala Adrienne.
“Ah.” Lydia se nasmiješila, zadovoljna sobom i dvostruko zadovoljna
time što je njezina snaha nesvjesno Dalkeith nazvala svojim domom. Brzo je
porculansku šalicu napunila vrelom tekućinom i ponosno je stavila na stol.
188
Adriennein se nos trznuo kad su joj okusni pupoljci veselo zaplesali i

pohlepno je posegnula za šalicom. Zatvorila je oči, duboko udahnula i otpila
gutljaj.
I zagrcnula se.
Tavis ju je pljesnuo po leđima i optužujuće pogledao Lydiju. “Rekao
sam ti!”
Kad je Adrienne ponovno došla do daha, obrisala je suze iz očiju i
sumnjičavo zavirila u šalicu. “Oh, Lydia! Ne ostavljaš talog... ali čini mi se više
kao pasta. Što si učinila? Zdrobila zrna i pomiješala ih s vodom? Fuj!”
Nisam li ti rekao da bi ga trebalo propustiti kroz sito?” podsjetio ju je
Tavis. “Tako bi ti se sviđao?”
“U strci sam zaboravila!” Lydia je zgrabila šalicu. “Kad si tako siguran
da znaš kako se radi, onda je napravi sam!” Gurnula je šalicu prema Tavisu
tako snažno da se gusta smeđa tekućina prolila na pod.
“Dobro. Da znaš i da hoću, rekao bih!” Nadmeno se namrštio i krenuo
prema smočnici.
Lydia je uzdahnula. “Adrienne, znam da ti dan baš i nije dobro počeo.
Zato sam ti htjela spraviti kavu, ali što kažeš na šalicu čaja i malo razgovora?”
“Eh”, uzvratila je Adrienne. “Znam taj pogled, Lydia. Što nije u redu?
Osim što me bacakalo po vremenskim portalima?”
“Misliš na čaj?” izbjegavala je odgovoriti Lydia.
“Mislim na razgovor”, oprezno joj je uzvratila Adrienne.
Kako najbolje započeti? Lydia joj nije htjela ništa sakriti. Laži i
poluistine obično bi se razotkrile i pobudile nepovjerenje. Kad bi Adrienne
jasno vidjela tko je Jastreb, Lydia se nadala da joj istina ne bi naštetila, ali laži
kad-tad sigurno hoće. “Esmerelda je mrtva.”
“Žao mi je”, odmah je odgovorila Adrienne. “Ali tko je Esmerelda?”
“Jastrebova... hmmm... pa, bivša ljubavnica je vjerojatno najbolje
objašnjenje...”
“Misliš, osim Olivije? Uzgred, a gdje je nju držao? U tamnici? U kuli? U
sobi pokraj moje?”
189
Lydia je ustuknula. “Ništa takvo, Adrienne. S njom je prekinuo

mjesecima prije nego što si stigla. Živjela je s Romima koji u toplim
mjesecima logoruju na našim poljima. Prema onome što su njezini ovog jutra
rekli Tavisu, ona te pokušavala ubiti. Dobra je vijest da si sad sigurna.”
“Zar to nije ono što sam od početka govorila? Rekla sam ti da je to neka
od njegovih bivših djevojaka, zar ne? Oh!” Skočila je na noge.
“Adrienne.”
“Što je sad?”
Oh, kvragu, turobno je pomislila Lydia. Moraš joj reći, ohrabrivala se
jer je po izrazu Adrienneina lica znala da se priprema za još jednu žestoku
svađu s Jastrebom i da će poludjeti poput pomahnitale vodene vile kad shvati
da od toga neće biti ništa. “Jastreb je u zoru otišao u Uster.”
“Na kako dugo?” ljutito je protisnula Adrienne.
“Nije mi rekao. Adrienne! Čekaj! Moramo otkriti što te dovelo ovamo!”
Ali Adrienne je nije više slušala.
Lydia je uzdahnula kad je Adrienne izjurila iz kuhinje mrmljajući bez
prestanka ispod glasa: “Arogantni tvrdoglavi neandertalski gnjavator...”
190
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
ŠTO JE, ZAPRAVO, TVOJ PROBLEM, ADRIENNE DE SIMONE? BIJESNO je

upitala samu sebe.
Slegnula je ramenima i uzdahnula prije nego što je iduće riječi uputila
obližnjem grmu ruža: “Čini se da nešto osjećam prema tom čovjeku.”
Ružin je grm mudro kimnuo na laganome ljetnom povjetarcu, a
Adrienne je sve što ju je tištalo i više nego željno ispričala zanesenoj publici.
“Znam da je bio s mnogo žena. Ali drukčiji je od Eberharda. Naravno,
vjerojatno nitko nije poput Eberharda, osim možda peteroglave aždaje iz
utrobe pakla.”
Kad je ružin grm nije optužio za melodramatičnost ili zamornu
poetičnost, ispustila je sažaljiv uzdah i nastavila. “Ništa u vezi s tim čovjekom
ne razumijem. Najprije me želi - čak je spalio moju kraljicu da me zadrži
ovdje, što očito nije djelovalo, ali namjera je u svakom slučaju postojala.
Nekoliko mi je puta spasio život, iako je na neki način neizravno kriv što sam
se uopće našla u opasnosti, a sad me ne želi ni vidjeti. I da stvar bude gora,
samo se pokupi i ode, a da se ni ne pozdravi sa mnom!”
Adrienne je razdraženo čupkala ružin grm.
“Mislim da ne razumije potrebu za jasnom i pravodobnom
komunikacijom. A pod pravodobnom mislim sad odmah. I gdje je uopće taj
Uster?” Čak je razmatrala opciju da pronađe konja i sama odjaše tamo. Kako
se samo usudio napustiti je? Da se razumijemo, ne zato što joj se ovdje u
Dalkeithu na Moru nije sviđalo - mjesto je svakako bilo divno, ali što ako se
ponovno vrati u svoje vrijeme i više ga nikad ne vidi?
Odjednom je na sve gledala posve drukčijim očima. Nekoliko ratnika
koji su se borili u njezinim grudima na tu su pomisao izdajnički promijenili
strane.
Kako joj prije nije sinulo da bi mogla nestati i nikad više ne vidjeti
muškarca za kojeg je bila vjenčana? I da na to nikako ne može djelovati? Još je
191
dvadeset vojnika sukobljenih u njezinoj nutrini odmarširalo na Jastrebovu

stranu. Dragi Bože.
Ne pitaš li se, Adrienne, kako bi se osjećala ležeći kraj njega na
plahtama užarenim od veličanstvene strasti?
U redu. Na njezinoj je strani ostao samo još jedan borac, a ime mu je
bilo gospodin Nepovjerljivi Strašljivac.
Izdajnici! Namrštila se na nove Jastrebove postrojbe. Već ju je i
razmišljanje o njemu raspaljivalo. Prstima je prošla kroz mjehurićavu vodu
fontane neonečišćene bilo kakvim kemikalijama.
Nije mogla zamisliti da nikad više ne vidi ovu prekrasnu fontanu, da
više nikad ne osjeti miris lavande u djevičanskom zraku 1513. godine. Bez
Lydije i Travisa. Bez dvorca kraj mora. Bez gospodara Jastreba, čovjeka od
čelika i uzavrele strasti. Samo Seattle i gorka sjećanja te strah koji ju je držao
u kući kao u zatvoru. Posljednje desetljeće dvadesetoga stoljeća, zasićeno
smogom i ozonskim rupama.
Sumnjala je da bi je Jastreb ikad samu poslao na putovanje. Činio se kao
muškarac koji bi svoju ženu čuvao kao kap vode na dlanu i ne bi se odvajao
od nje ako bi mu to dopustila. Ne bi je odvajao od onoga prekrasnoga
mišićavog boka i onoga kilta ispod kojeg...
“Sanjaj poročan san i...”, tiho je uzdahnula. Adrienne je čvrsto zatvorila
oči i spustila glavu u ruke. Mnoštvo joj se pitanja motalo po glavi i polako, ali
sigurno svojem je posljednjem malom vojniku pomogla da se osovi na noge,
opraši i nasloni na nju dok ga je vodila na drugu stranu bojišnice. Donijela je
odluku. Pokušat će.
Polako je podignula glavu iz ruku i ugledala Adamove prodorne oči.
Koliko je dugo stajao ovdje i promatrao je s obožavanjem u očima? Tamnim
očima, crnima poput mržnje. Odakle mi samo ta pomisao?
“Mrziš Jastreba, zar ne, Adame?” pitala ga je u bljesku kristalno jasne
intuicije.
Potvrdno se nasmiješio. “Vi ste žene takve. Brzo zaključujete i
pronicave ste. Ali mržnja jako ovisi o svojem iskazu”, zadirkivao ju je
spuštajući se kraj nje na rub fontane.
“Ne igraj se sa mnom riječima, Adame. Odgovori mi na pitanje.”
192
“To želiš od muškarca? Iskrenost?”

“Da.”
Slegnuo je onim prekrasnim, suncem opaljenim ramenom. “Mrzim
Jastreba.”
“Zašto?” ozlojeđeno ga je upitala Adrienne.
“Jer je budala. Odbija ti ustupiti ono što tvoja ljepota zahtijeva,
Ljepoto.”
“Moja što?” Njezina najmanje važna osobina.
Kovačeve su se usne razvukle u prekrasan osmijeh. “On ti samo želi
razmaknuti noge i uvući ti se među bedra, ali ja bih te latice orošene
ljubavnim sokovima učinio besmrtnima.”
Adrienne se ukočila. “Vrlo poetično, ali nema potrebe da budeš
nepristojan, Adame. A usto me i ne poznaješ.”
“Ne mogu zamisliti ništa na što bih radije utrošio vrijeme nego
upoznajući tebe. U biblijskom smislu jer za sve drugo što kažem misliš da je
previše slikovito. Je li to dovoljno dobro za tebe?”
“Tko si ti?”
“Mogu biti tko god želiš da budem.”
“Ali tko si fi?” tvrdoglavo je ponovila.
“Ja sam muškarac koji ti je cijeloga života bio potreban. Mogu ti dati sve
što poželiš i prije nego što uopće shvatiš da to želiš. Mogu ti ispuniti svaku
žudnju, izliječiti svaku ranu, ispraviti svaku nanesenu nepravdu. Imaš li
neprijatelje? Nećeš ih imati kad sam ja uz tebe. Gladna si? Pronaći ću
najsočniji i najzreliji zalogaj i nahraniti te golim rukama. Nešto te boli?
Oslobodit ću te bola. Loše sanjaš? Potjerat ću tvoje noćne more. Za nečime
žališ? Vratit ću se u prošlost i sve ispraviti. Zapovjedi mi, Ljepoto, i bit ću
tvoj.”
Adrienne ga je ošinula pogledom. “Sve loše što mi se dogodilo bilo je
povezano s lijepim muškarcima. Zato ti savjetujem da mi se skloniš s...”
“Misliš da sam lijep?”
Nešto s očima ovog muškarca nije bilo kako treba. “Samo estetski”,
pojasnila je.
193
“Lijep poput Jastreba?”

Adrienne je zašutjela. Znala je biti oštra, ali kad bi zagustilo bilo joj je u
naravi da ne povrijedi tuđe osjećaje. Radije bi prešutjela svoje mišljenje kad je
znala da se drugoj strani neće svidjeti, a u ovoj je prilici njezina šutnja bila
dovoljan odgovor.
Adam je zategnuo čeljust.
“Lijep poput Jastreba?”
“Muškarci su različiti. Ne možeš uspoređivati jabuke s kruškama.”
“Ni ne tražim to od tebe. Tražim da muškarca usporediš s muškarcem.
Jastreba sa mnom”, zagunđao je.
“Adame, ne želim se uvlačiti u tu diskusiju. Prisiljavaš me da kažem
nešto ...”
“Tražim samo iskren odgovor.”
“Zašto ti je to tako važno? Zašto te uopće briga?”
Raspoloženje mu se u trenutku promijenilo. “Pruži mi priliku, Ljepoto.
Rekla si da sam lijep. Ne možeš doista uspoređivati muškarce prije nego što si
imala priliku kušati zadovoljstvo koje ti mogu ponuditi. Legni sa mnom,
Ljepoto. Dopusti mi...”
“Prestani!”
“Kad si me gledala kako kujem metal, vidio sam da goriš.” Adamove su
crne oči ulazile u nju i prodirale sve dublje. Uzeo ju je za ruku, okrenuo je
dlanom prema gore i približio je usnama.
“Da, ali to je bilo prije nego što sam vidjela...” Zastala je prije nego što je
dovršila rečenicu.
“Jastreba”, ogorčeno je ispalio Adam. “Jastreba veličanstvenog. Jastreba
živu legendu. Jastreba zavodničko kopile. Jastreba - kraljevsku kurvu. Sjećaš
se toga?”
Žalosno ga je pogledala. “Prestani, Adame”, naposljetku je rekla.
“Jesi li legla s njim?”
194
“Ne tiče te se! I pusti mi ruku!” Pokušala je izvući ruku iz njegova

stiska, ali ju je uhvatio još čvršće i počeo joj milovati zapešće. Osjetila joj je
preplavila nekakva čudna zbunjenost.
“Odgovori mi, Ljepoto. Jesi li legla s Jastrebom?”
Teško je progutala. Neću mu odgovoriti, tvrdoglavo se zavjetovala u
trenutku u kojem su joj usne promrmljale: “Ne.”
“Igra, dakle, nije gotova, Ljepoto, i ja moram pobijediti. Zaboravi
Jastreba. Misli na Adama”, preo je i okrutnim joj poljupcem zarobio usne.
Adrienne kao da je sve dublje tonula u morsku tminu koja je u njoj
potaknula želju da se sklupča i uvuče u samu sebe.
“Adam. Reci to, Ljepoto. Vrisni moje ime.”
Gdje je bio Jastreb kad ga je trebala? “Ja-ja-jastrebe”, pro-šaptala je na
Adamovim usnama.
Na spomen Jastrebova imena Adam je pobjesnio i silom joj nagnuo
glavu unatrag tako da ga je morala pogledati u razjarene oči. Dok ga je
Adrienne gledala, tamno mu je lice počelo neobično treperiti, mijenjati se...
ali to nije bilo moguće, uvjeravala se. Tamne su mu oči iznenada dobile
Jastrebove zlatne mrlje, a donja mu se usna u trenu zaoblila u Jastrebov čulni
poziv.
“Moram li to učiniti da bih te dobio, Ljepoto?” ogorčeno je pitao Adam.
Adrienne je zurila kao da je istodobno i prestravljena i opčinjena.
Adamovo se lice topilo i mijenjalo oblik i u svakom je idućem trenutku bio
sve sličniji njezinu mužu.
“Moram li pribjeći takvoj smicalici? Je li to jedini način da me poželiš?”
Adrienne je ispružila drhtavu ruku i dodirnula mu lice. “A-adame, pre-
prestani!”
“Goriš li od ovoga, Ljepoto? Kad nosim njegovo lice i njegove ruke? Jer
to ću i učiniti ako je tako!”
Ti sanjaš, rekla je u sebi. Zaspala si i imaš strašnu noćnu moru, ali proći
će.
Adamove su joj ruke bile na dojkama, a prsti ledene vatre slali su joj
trnce izvanrednog osjećaja kroz kralježnicu... ali to nije bio užitak.
195
★★★
Desetak koraka od njih Jastreb je naglo zastao nakon što je trčeći prešao
preko dugog mosta u vrt. Crtu po crtu, mišić po mišić, lice mu je postalo
maska bijesa i boli.
Koliko ga dugo nije bilo? Desetak sati? Pola dana?
Rana koju je zadobio kad joj je spasio život žarila mu je ruku baš kao što
mu je želja za njom ljuto pulsirala pod kikom.
Prisilio se da ih gleda nekoliko trenutaka, da u misli zauvijek ureže
kolika je budala bio jer je želio tu ženu. Jer je voli čak i kad ga izdaje.
Ležali su na rubu fontane, a kovačevo se čvrsto, brončano tijelo
protezalo uz zamamne obline njegove žene. Prsti su mu bili zapleteni u
njezinu srebrnastoplavu kosu, a usne su mu se zalijepile za podatne usne
njegove žene.
Jastreb ju je gledao kako stenje, a ruke su joj u žudnji lutale kovačevim
tijelom... vukla ga je za kosu i divlje ga stezala za ramena.
Kad se Jastreb okrenuo, petom svoje čizme s bujne je zemlje otkinuo
travu i cvijeće.
★★★
Adrienne je jedva zadržavala prisebnost. “Odlazi... vraćaj se u taj

pakao... iz kojeg si do-došao...” U te je riječi morala uložiti svu energiju koju
je imala nakon čega je malaksalo hvatala dah.
Ruke koje su plazile po njoj iznenada su je pustile.
S ruba fontane pljusnula je ravno u vodu.
Hladna ju je voda istog trenutka osvijestila. Uplašeno se skutrila i
čekala da je dohvati kovačeva ruka, ali ništa se nije dogodilo.
“A-Adame?”
Dašak nestašnog povjetarca kroz tanku tkaninu haljine zagolicao joj je
navlažene bradavice. “Oh!“ brzo ih je pokrila dlanovima.
196
“A-Adame?” zazvala je nešto glasnije. Bez odgovora.

“Tko si ti?” bijesno je viknula u prazan zrak.
197
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
ADRIENNE JE BILA TOLIKO UTUČENA DA NIJE MOGLA NI JESTI. PITALA se je li

u 1513. godini bilo cigareta, ali se naposljetku predomislila i ipak odlučila
nešto pojesti.
Sve dok nije pronašla viski.
Bilo je i vrijeme, pomislila je sjedeći u Jastrebovoj radnoj sobi s nogama
na pisaćem stolu. Natočila si je viski u kristalnu čašu i popila gutljaj koji joj je
užario grlo. “Oh,” zamišljeno je rekla stolu, “baš znaju napraviti dobar viski,
zar ne?”
Ostatak dana provela je u njegovu svetištu, skrivajući se od kovačeva
zavođenja, Lydijine ustrajne brige i vlastitog bola u srcu. Čitala je njegove
knjige i gledala kako pada kišica koja je počela kad je ispraznila čašu viskija.
Imao je dobar ukus za knjige, pomislila je. Mogla bi se zaljubiti u čovjeka koji
voli čitati.
Prekapajući poslije po njegovu stolu rekla si je da na to ima puno pravo
jer su ipak bili u braku. Pisma prijateljima, pisma od prijatelja, pisma majci
kad je bio odsutan, sva uredno zavezana uzicama i složena u kutiji.
Adrienne je pregledavala ladice i u njima pronašla minijature
Jastrebove sestre i brata. Našla je i neka blaga iz njegova djetinjstva, stvari
koje su joj zagrijale srce: bezbroj puta krpanu kožnatu loptu, vješto
izrezbarene figurice životinja, kamenčiće i različite drangulije.
Nakon druge čaše viskija, nije joj se sviđao samo više nego prije nego
čak i previše. Dosta je bilo viskija, Adrienne. Već si davno trebala nešto
pojesti.
Na nesigurnim se nogama uputila u Veliku dvoranu.
198
★★★
“Ženo.” U glasu mu nije bilo nimalo topline.

Adrienne je ustuknula i ciknula. Okrenula se i našla licem u lice s
Jastrebom. Ali zar nije otišao u Uster? Očito nije. Srce joj je zadrhtalo. Bila je
spremna pokušati, ali obeshrabrilo ju je nešto u njegovu pogledu, no nije
znala što točno. Suzila je oči i intenzivno ga promatrala. “Izgledaš
mrzovoljno”, rekla mu je. Uplašeno je ciknula kad je skočio prema njoj. “Š-što
radiš, Jastrebe?”
Rukama joj je čvrsto poput okova uhvatio ručne zglobove i snažnim je
tijelom priljubio na hladan zid hodnika.
“Jastrebe, što...”
“Šuti, ženo.”
Raširenih očiju zurila je u njegovo lice, tražeći kakvu naznaku koja bi
objasnila ledenu agresivnost u njegovim očima.
Ugurao joj je mišićavu nogu između bedara i okrutno ih razmaknuo.
“Pila si, ženo.”
Na licu je osjećala njegov topao dah i u njemu jak miris alkohola. “Pa? I
ti si! A ja sam mislila da si u Usteru!”
Usne su mu se izobličile u gorak osmijeh. “Da, dobro znam da si mislila
da sam u Usteru, ženo.” Govorio je teško, odajući tako koliko je bijesan.
“Pa, ne vidim zašto se tako ljutiš na mene! Ti si imao devet milijuna
ljubavnica, ti si otišao a da me nisi ni pozdravio, ti se ne bi...”
“Ono što je dobro za gusana ne mora biti dobro i za gusku”, zarežao je.
Prstima ju je uhvatio za kosu i jako joj nagnuo glavu, ogolivši joj bijeli luk
grla. “Niti u pijenju alkohola niti kad je riječ o ljubavnicima, ženo.”
“Molim?” To što je govorio nije imalo nikakva smisla jer je pričao o
domaćim životinjama dok je ona pokušavala s njim voditi koliko-toliko
trezven razgovor. Dahnula je kad ju je nježno ugrizao za dno vrata gdje joj je
puls luđački udarao. Ako tog muškarca nije mogla ukrotiti trijezna, sigurno
mu se neće moći oduprijeti pripita.
199
Polako je povukao jezik niz njezin vrat i preko gornjih oblina dojki.
Usta su joj se osušila, a u trbuhu joj se podignulo cijelo jato cvrkutavih ptica.
“Bludnice”, dahnuo je o njezinu savršenu kožu.
Adrienne je tiho zastenjala, djelomice od bola koji je izazvala ta riječ, a
djelomice od užitka u njegovu dodiru.
“Nevjerna, okrutna ljepoto, što sam učinio da se tako ponašaš prema
meni?”
“Što sam ja učinila...”
“Ne!” zagrmio je. “Da nisam čuo ni riječi. Neću se izložiti zaslađenim
lažima iz zmijske jame koju nazivaš ustima. Da, ženo, raspolažeš
najokrutnijim otrovom. Bilo bi bolje da sam pustio da te ubije puhaljka ili
samostrel. Bio sam budala što sam zbog tebe pretrpio i najmanju bol.”
Sanjam li opet? pitala se Adrienne. Ali znala je da ne sanja jer nikad u
snu nije bila tako svjesna svojega tijela, svojega izdajničkog tijela koje ju je
molilo da se privine uz toga ljutitog muškarca iz kojeg je i u bijesu izbijala
seksualna privlačnost.
“Reci mi što ti on može dati, a ja ne mogu! Reci mi za čime žudiš u
tome muškarcu. A kad ti pokažem svaki centimetar onoga što ti imam za dati,
onda ćeš mi reći misliš li još uvijek da ima više od mene.”
“Kovač?” upitala je u nevjerici.
Ignorirao je njezino pitanje, kao da ga nije ni čuo. “Trebao sam to
učiniti davno. Ti si moja žena. Ti ćeš dijeliti moj krevet. Ti ćeš roditi moju
djecu. I posve sigurno, do trenutka kad završim s tobom, nikad više nećeš
izreći tu riječ. Već sam ti jednom rekao Jastrebova pravila. Sad ću te
posljednji put podsjetiti. Kovač i Adam riječi su koje nikad ne smiješ izreći
preda mnom. Ako to učiniš, kaznit ću te tako inovativno i okrutno da ćeš
poželjeti da se nikad nisi rodila.”
Riječi su bile izrečene tako užarenim ali pomno nadziranim bijesom da
se Adrienne nije ni usudila zapitati kakvu je to kaznu imao na umu. Nagonski
je znala da to nikad ne bi htjela saznati. Kad je otvorila usta da progovori,
Jastreb je protrljao tijelo o njezino, čvrsto pritišćući svoj ukrućeni kurac medu
njezina bedra. Riječi koje je namjeravala reći pretvorile su se u mek izdisaj
koji je završio grlenim stenjanjem. Adrienne se željela stopiti s njim, potpuno
200
se opustiti i priljubiti uz njegovo tijelo. Nije mogla ni stajati uz tog čovjeka a

da ga ne poželi.
Osmijeh mu je bio podrugljiv i okrutan. “Je li kao ja, ženo? Je li mu
toliko velik da ti može ponuditi vise užitka?”
Nijedan muškarac nije takav, uzbuđeno je razmišljala dok su joj se
kukovi požudno naslanjali o njegovo tijelo. Jastreb je tiho zagunđao i zatvorio
svoja usta nad njezinima u poljupcu grubom poput kazne.
Adrienne je osjetila kako mu ruka podiže njezinu haljinu i shvatila je
da će je u svojem bijesu Jastreb uzeti, i to ovdje u mračnom i hladnom
hodniku. Pripita ili ne, Adrienne se nije htjela ovako oprostiti od svojega
teško očuvanog djevičanstva. Htjela ga je, ali ne ovako. Sigurno ne ovako.
“Prestani! Jastrebe, što god mislio da sam učinila - nisam!” povikala je.
Ušutkao ju je vrućim, požudnim i grubim poljupcem. Shvatila je da je
kažnjava svojim tijelom, da ne vodi ljubav s njom, ali nije se mogla oduprijeti
njegovu jeziku i nije se mogla zaustaviti da mu bez daha ne odgovori na
poljupce.
Jastreb je spustio glavu i zubima je grickao po vratu, a zatim joj preko
haljine draškao ukrućene bradavice. Adrienne se tako izgubila u užitku da
nije shvaćala što joj radi sve dok nije bilo prekasno.
Osjetila je grebanje užeta oko zapešća kad joj je naglo povukao ruke i
okrenuo je, pa joj zavezao ruke pri dnu leđa.
“Kurvin sine!” prosiktala je.
“Kurvin sine”, zamišljeno je ponovio. “Sad ti se ni moja majka ne
sviđa?”
“Ne sviđaš mi se ti kad si ovakav! Jastrebe! Zašto to radiš? Što sam
učinila?”
“Šuti , ženo”, tiho je zapovjedio, a naučila je da ga se najviše treba bojati
baš kad mu je glas mek i podatan poput nauljene kože. Bila je to prva od
brojnih lekcija koje će je naučiti. Kad joj je niz lice kliznula svilena kapuljača,
vrisnula je od bijesa i počela ga tući nogama. Bacakala se, udarala ga, bjesnjela
u njegovu naručju i hrapavim ga glasom proklinjala.
“Ženo,” rekao joj je u uho kroz svilenu kapuljaču, “ti pripadaš meni. I
uskoro se nećeš sjećati da je postojalo vrijeme kad nije bilo tako.”
201
★★★
Adam je stajao u sjeni jarebika i gledao kako se Jastreb šulja kroz noć sa
zakukuljenom ženom koja mu se otimala u zagrljaju. Mislio je da može
pobjeći Adamu Blacku? Jastreb je mislio da je može odvesti? Lukavo. Kad su
dogovarali pravila, Adam nije naveo tu stavku. Jastreb je očito odlučio igrati
posve na rubu slova njihova dogovora.
Taj mu je čovjek počeo strašno ići na živce.
Ne, to uopće nije bilo to što je Adam očekivao kad je izveo onu scenu u
vrtu.
Dakle, čovjek je bio grublji nego što je mislio. Uvelike je podcijenio
svojega protivnika. Mislio je da je Jastreb previše pristojan i previše uljudan
da zna kad muškarac sa ženom mora biti čvrst i nepopustljiv poput čelika.
Računao je na plemenitog Jastreba kojeg će toliko povrijediti što je vidi s
kovačem da će je prokleti i otjerati, možda se i razvesti od nje - a bilo što od
toga, prema Adamovu planu, trebalo je Adrienne natjerati da pojuri prema
njegovu užarenom ognjištu među jarebikama. Mislio je, očito posve u zabludi,
da u Jastrebovu karakteru ima barem jedna ili dvije slabosti.
“Šuti, ženo!” Jastrebov je bariton odzvanjao u noći. Adam se stresao.
Nijedan smrtnik ne bi smio imati takav glas.
Nije smio dopustiti takav razvoj događaja. Morat će se ozbiljno
umiješati jer ako takav muškarac odvede ženu i neko je vrijeme zadrži, kad sa
njom završi žena će mu sigurno pripadati.
A Adam nikad ni u čemu nije izgubio, pa sigurno neće ni u ovome.
Iskoračio je iz sjene spreman za okršaj s Jastrebom kad je iza sebe čuo
strog šapat.
“Ludo!”
“Što je?” odbrusio je Adam i okrenuo se prema kralju Finnbheari.
“Kraljica traži da dođeš.”
“Sad?”
202
“Odmah. Zna što radimo. Mislim da je to zasluga one male radoznale

Aine. Morat ćeš napustiti igru barem toliko dugo da smiriš kraljičine sumnje.
Dođi.”
“Ne mogu sad”
“Nemaš izbora. Sama će doći po tebe ako se odmah ne pojaviš. A onda
nećemo imati nikakve šanse da uspijemo.”
Adam je dugo samo stajao, puštajući da se vatra bijesa u njemu ugasi i
da od nje ostane samo pepeo. Morao je biti oprezan s kraljicom. Ne bi mu se
pisalo dobro kad bi se na bilo koji način usprotivio njezinom hiru ili volji.
Još je jednom preko ramena pogledao lik koji se udaljavao na konju.
“Dobro, gospodaru. Kroz ovaj pokvareni pakao, protivno mojoj volji,
zavjetovan samo najljepšoj među kraljicama, povedi me.”
203
DVADESET PETO POGLAVLJE
PRESTALA JE VRIŠTATI TEK KAD JOJ JE POSVE PONESTALO GLASA. Glupo,

rekla je u sebi. Što si time postigla? Baš ništa. Svezao te poput kokoši koju se
sprema očerupati, a ne možeš ni pisnuti da se pobuniš.
“Samo mi skini kapuljaču, Jastrebe”, preklinjala ga je promuklim
šaptom. “Molim te.”
“Pravilo broj devet. Odsad mi je ime Sidheach. Sidheach, a ne Jastreb.
Kad ga upotrijebiš, bit ćeš nagrađena. Kad to ne učiniš, neću biti milostiv.”
“Zašto želiš da te tako zovem?”
“Tako da znam da razumiješ tko sam zapravo ja. Ne legendarni Jastreb
nego čovjek. Sidheach James Lyon Douglas. Tvoj muž.”
“Tko te prozvao Jastrebom?” pitala je promuklo.
Prigušio je psovku i osjetila je njegove prste na grlu. “Nije važno tko me
prozvao Jastrebom. Svi su me tako zvali. Ali kralj me zvao samo tako i nikako
drugačije”, zaškrgutao je kroz zube. Nije dodao da nikad u životu nijednoj
ženi nije dopustio da ga zove Sidheach. Niti jednoj jedinoj.
Odvezao joj je kapuljaču i skinuo je s njezina lica, a zatim joj u usta ulio
hladne vode, što je malo ublažilo žarenje koje joj je ogrubjelo glas. “Noćas više
nemoj vikati, ženo, jer će ti grlo prokrvariti.”
“Kralj Jakov te samo tako zvao?” brzo ga je pitala.
Još jedan uzdah. “Da.”
“Zašto?”
Osjetila je kako mu se tijelo napinje iza nje. “Jer je govorio da sam
njegov zarobljeni jastreb, a to je i bila istina. Petnaest me je godina
kontrolirao kao što sokolar kontrolira svoju pticu.”
“Bože moj, što ti je učinio?” prošaptala je, užasnuta njegovim ledenim
glasom kojim je govorio o svojoj službi kod kralja. Jastrebom je netko
upravljao? Nepojmljivo. Ali ako mu je nad glavom visjelo uništenje Dalkeitha,
204
njegove majke i braće? Kraljeva prijetnja da će ubiti stotine ljudi iz njegova

klana? Što bi plemeniti Jastreb učinio da to spriječi?
Nije bilo teško pretpostaviti. Njezin bi snažan, mudar, etičan muž
učinio sve što bi morao. Svakog bi drugog čovjeka Jastreb jednostavno ubio.
Ali škotskog kralja nije mogao ubiti a da kraljeva vojska ne uništi cijeli njegov
klan. Isti rezultat, bez ikakve mogućnosti izbora. Kazna od petnaest godina
koju je mogao zahvaliti razmaženom kralju kojeg je neka žena odbila.
“Zar me ne možeš jednostavno prihvatiti takvog kakav sam sad, ženo?
Sad je sve to iza mene. Slobodan sam.” Sledila se od njegova dubokoga glasa u
kojem se osjećao bol. Njegove su je riječi izbacile iz ravnoteže; takvo što je i
sama mogla reći kad bi je o njezinoj prošlosti upitao netko tko joj je bio drag.
Njezin je muž znao što je bol, možda i stid, a posve sigurno i kajanje. Kakvo je
pravo imala suditi nekome zbog davne prošlosti? Kad bi bila posve iskrena
prema sebi, priznala bi si da je njezina prošlost bila posljedica njezinih
naivnih pogrešaka, dok je njegovo mučno iskustvo bila prisila koju je morao
pretrpjeti kako bi sačuvao vlastiti klan i obitelj.
Htjela je dotaknuti i iscijeliti muškarca koji je ukočeno sjedio podalje
od nje, ali nije bila sigurna kako da počne. Međutim, bilo je sasvim jasno da
kraljevska kurva, što god to bilo, nije bio svojevoljno, a to ju je prilično
utješilo. Više od svega htjela je razumjeti toga strastvenoga, ponosnog
muškarca. Ukloniti mu sjene iz prekrasnih tamnih očiju. Naglo se trznula kad
je osjetila dodir svile na bradi.
“Ne! Nemoj mi opet stavljati kapuljaču. Molim te.”
Jastreb se nije obazirao na njezine prosvjede i samo je uzdahnula dok je
ponovno vezao uzicu.
“Hoćeš li mi barem reći zašto?”
“Što zašto?”
“Zašto mi sad vežeš oči?” Što je učinila da ga je tako ražestila?
“Uzmaknuo sam, ženo. Dao sam ti ono što ti nijedan drugi muškarac ne
bi dao. Dao sam ti vremena da me svojevoljno odabereš. Ali čini se da si
previše svojevoljna i treba ti više uvjeravanja. No na kraju ćeš me odabrati. A
kad to učiniš, na tvojim usnama neće biti imena drugog muškarca, među
tvojim nogama neće biti drugog muškarca i u tvojim mislima neće biti ničije
lice osim mojega.”
205
“Ali...” Htjela je znati zašto joj je vrijeme tako naglo isteklo. Što ga je
potaknulo da tako prasne?
“Nema ‘ali’. Bez riječi, ženo, ne želiš li da ti svežem i usta. Odsad ćeš
gledati bez pomoći svojih prekrasnih lažljivih očiju. Možda i nisam potpuna
budala. Možda ćeš bolje vidjeti svojim unutarnjim očima. A možda i nećeš.
Ali prva ti je lekcija da moj izgled nema nikakve veze s onime tko sam
zapravo ja. Kad me napokon budeš jasno vidjela, tada i samo tada moći ćeš
ponovno vidjeti svojim očima.”
★★★
U Uster su stigli nedugo nakon zore. Tjerajući konja cijelu noć, Jastreb
je dvodnevno putovanje skratio na manje od jednog dana.
Vodio ju je pokraj zaprepaštenog osoblja prema gospodarevoj
rezidenciji, stubama do spavaće sobe na katu gdje joj je bez riječi bodežom
razrezao poveze na zapešćima, gurnuo je na krevet i otišao iz sobe te za
sobom zaključao vrata.
★★★
Istog trenutka kad su joj ruke bile slobodne s glave je strgnula svilenu
kapuljaču. Bila ju je spremna razderati u najsitnije svilene dronjke, ali je
shvatila da će, ako to učini, Jastreb jednostavno upotrijebiti nešto drugo.
Usto, razmišljala je, nije se imala namjeru svađati s njim. Pred njom je bila
dovoljno velika borba s vlastitim emocijama i jednostavno će ga pustiti da
učini ono što misli da treba učiniti. To će joj dati više vremena da se upozna s
novim osjećajima koji su se probudili u njoj. Dragi Bože, doista je bio ljut na
nju. Nije znala zašto, ali i dalje je bila pri istoj odluci. Suočeni s njegovim
bijesom, njezini vojnici nisu promijenili stranu. Svi su ponosno stajali na
Jastrebovoj strani, a i ona je do posljednjeg čovjeka bila na njihovoj strani.
Planirao ju je bešćutno zavesti? Otvoriti joj unutarnje oči da ga bolje
vidi?
Nije trebao znati da su joj te oči već bile otvorene i da je besramno
iščekivala svaki trenutak njegova zavođenja.
206
★★★
Jastreb je polako hodao ulicama Ustera. Tako kasno navečer bile su

gotovo prazne i samo su iznimno hrabri, kukavne budale ili ljudi loših
namjera hodali ulicama na koje se spuštala gusta magla. Pitao se kojoj skupini
on pripada.
Mnogo je toga počelo danas, ali je i mnogo toga ostalo nedovršeno.
Većinu jutra proveo je pregledavajući mlinareve knjige i razgovarajući s
ljutitim seljanima koji su mlinara optužili da ih vara na žitu. Mlinar je bio
samo jedan, a postavili su ga kraljevi ljudi prije nego što je Jastreb završio sa
službom na dvoru. Kao jedini mlinar u gradu imao je apsolutan nadzor nad
žitom seljana, pa je u dosluhu s lokalnim upraviteljem imanja doista varao na
težini, zamjenjivao dobro žito pljesnivim brašnom i usto lijepo zarađivao u tri
sjeverna grada.
Jastreb je uzdahnuo. Bio je to tek prvi od desetak problema koji su
zahtijevali njegovu pozornost. Želi li riješiti sve što je pošlo po zlu zbog
njegova dobrohotnog zanemarivanja dok je služio Jakovu, morat će se ovdje
zadržati barem dva tjedna.
Ali imao je vremena da riješi brojne probleme seljana i planirao je to
učiniti. Ljudima je bilo drago što se vratio i što se ponovno počeo zanimati za
njihove potrebe. Od danas su tri čovjeka u Usteru imala mlinarske alate i
dobila pravo obavljati mlinarski posao. Jastreb je bio zadovoljan.
Konkurencija će biti dobra za njegove ljude.
U prolasku ulicom ispred jedne kuće do njega je dopro miris vratića i
metvice. Na vratima je stajala žena odjevena samo u umrljanu i poderanu
svilenu haljinu i pozivala ga da uđe. Jastreb je podignuo jednu obrvu i
nasmiješio se, no odbio je ponudu i produžio dalje svojim putem. Oči su mu
potamnjele, a u pogledu mu se nazirala gorčina. Kod kuće ga je čekala žena s
kojom je već imao pune ruke posla.
★★★
Adrienne je iznenađeno sjela kad je čula kako Jastreb otključava vrata

njezine sobe. Zamišljala je nježno zavođenje koje joj je pripremio i morala je
svim silama sakriti uzbuđenje zbog njegova dolaska.
207
“Oh, vratio si se”, rekla je polako, nadajući se da je uspjela sakriti

oduševljenje.
U dva je divovska koraka prešao sobu, zagrlio je i namršteno je
pogledao. Neumoljivo je spustio usne prema njezinima, ali ona je okrenula
glavu. Ne dajući se smesti, zubima joj se spuštao vratom sve dok nije došao do
dna gdje joj je uzbuđeno pulsirala izdajnička žila. U grlu joj je zastao dah kad
ju je gricnuo i jezikom joj golicao vrat odozdo prema gore. Ako ju je samo
njegova blizina toliko uzbuđivala, poljupci će je sigurno posve slomiti. Oštra
jednodnevna brada grebla joj je kožu kad joj je okrenuo glavu i nježno
zagrizao ušnu resicu. Adrienne je uzdahnula od zadovoljstva i prosvjedujući
malo ciknula, tek toliko da bude uvjerljivija.
“Zaboravit ćeš na kovača, ženo”, obećao je. Zgrabio ju je za kosu i
natjerao da ga pogleda u oči.
“Ionako ga nisam planirala zapamtiti. On je samo grubi, nasilni nitkov
koji si dopušta mnogo više nego što bi smio.”
“Dobar pokušaj, ženo”, odgovorio joj je Jastreb zajedljivo.
“Kako to misliš, ‘dobar pokušaj’? Zašto si tako opsjednut kovačem?”
“Ti si opsjednuta kovačem!” Podignuo je kapuljaču prema njezinoj
glavi.
“Tako si glup da ne vidiš istinu ni kad ti je točno pred nosom.”
“Ah, ali baš u tome je stvar, ženo. Neki sam dan u vrtu vlastitim očima
jasno vidio istinu. Da, i previše jasno, a sjećanje na to ne da mi mira i izluđuje
me. Upravo sam bio ranjen spašavajući tvoj hiroviti život, ali tebe kao da nije
bilo briga. Ti si već kovala druge, ljepše planove. Moja ti je odsutnost samo
olakšala. Nije me bilo tek nekoliko sati, a ti si se već našla pod njim na
fontani. Mojoj fontani. Moja žena.”
Dakle, u tome je stvar, razmišljala je. Vratio se i vidio kovača kad je
izvodio one zastrašujuće stvari, a ona mu se svim silama nastojala oduprijeti.
Stajao je tamo i promatrao kako ju je kovač gotovo silovao, a njemu je to
izgledalo kao da je ona pristala na sve. Nije mu ni palo na pamet da bi joj
mogao pomoći.
“Možda nisam jedina koja ne vidi posve jasno”, prekorila ga je. “Možda
je u ovoj sobi dvoje ljudi koji bi imali koristi od unutarnjih očiju.”
208
“O čemu to govoriš, ženo?” tiho je upitao Jastreb.

Tu mu glupost neće udostojati odgovorom. Čovjek ju je gotovo silovao,
a njezin je ljubomorni muž to samo promatrao. Što će više ukazivati na svoju
nevinost, više će izgledati kriva. A što je više o tome razmišljala, sve se više
žestila. “Samo predlažem da i ti pronađeš svoje unutarnje oko, mužu”, rekla je
jednako tiho.
Njezino tiho dostojanstvo natjeralo ga je da zastane. Bez izmicanja,
laganja ili ulizivanja. Bez opravdavanja. Je li možda krivo shvatio ono što je
vidio na fontani? Možda. Ali zakleo se da će je natjerati da zaboravi kovača.
Mrko se nasmiješio i ponovno joj na glavu navukao kapuljaču. Da, do
trenutka kad završi s njom, zaboravit će da je Adam Black uopće postojao.
Znao je kako će to učiniti. Bio je školovan za to. Najprije su ga
podučavali Cigani, a zatim vojvotkinja od Courtlanda. “Seks nije samo
trenutačno zadovoljstvo”, često mu je govorila. “To je umjetnost koju valja
vježbati s osobom izučene ruke i profinjenog ukusa. Poučit ću te tome
najljepšem pohodu u ljudske skandale. Kad završim s tobom, bit ćeš najbolji
ljubavnik kojeg je ova zemlja ikad vidjela. A to neće biti teško jer si ionako
bez ikakve sumnje najljepši.”
Kad su lekcije počele, ispostavilo se da je imala pravo - bilo je uistinu
mnogo toga što nije znao, a ona mu je pokazala - ovu točku ovdje, onu oblinu
ondje, ovaj pokret, tisuću položaja, profinjene načine upotrebe tijela da
izazove različite vrste užitka i, naposljetku, sve umne igrice koje su išle uz to.
Vrijedno je učio i pohranjivao tu umjetnost u pamćenje. Ali s
vremenom se njegova nestrpljiva dječačka glad postupno izgubila u
besmislenom nizu osvajanja i ljubavnica.
Međutim, nije bilo nikakve sumnje da je najbolji. Žene su se otimale za
njega. Legenda o Jastrebu svakim je danom rasla. A onda je jednoga dana žena
koju je Jastreb uporno odbijao - Olivia Dumont - od kralja Jakova zatražila
Jastrebove usluge, kao da je imovina koju se moglo podariti.
I baš kao kakvo kraljevsko dobro, Jakov ga je podario, pod istom onom
prijetnjom uništenja Dalkeitha ako mu se usprotivi.
Kralj je bio oduševljen - osobito kad je shvatio koliko je Jastreb zbog
toga bio ponižen. I tako mu je kralj rekao, bit ćeš ono što Mi želimo da budeš,
čak i tako jednostavna stvar kao Naša kurva kako bi zadovoljio Naše omiljene
209
dvoranke. Druge je muškarce slao u bitke. Jastreba je poslao u krevet s

Olivijom. Dvostruko poniženje.
Mnogi su mu muškarci zavidjeli jer je bio ljubavnik toliko prekrasnih
žena. Još ga je više muškaraca mrzilo zbog njegove vještine i muževnosti te
zbog legendi koje su žene isprele o njemu.
Naposljetku je Jakovu dosadilo slušati legende. Dozlogrdile su mu priče
žena o tome prekrasnom muškarcu, pa ga je počeo slati u inozemstvo na
najbesmislenije i najopasnije zadatke. Da ukrade perzijski krunski dragulj. Da
od stare nasljednice u Rimu iskamči neprocjenjivo vrijedan umjetnički
predmet. Za svaku neobičnu dragocjenost za koju je gramzivi Jakov čuo,
poslao bi Jastreba da je se na zakonit ili nezakonit način domogne. Kraljevska
kurva bila je baš to: čovjek koji je za kralja obavljao “prljave poslove”, sve što
bi hiroviti kralj u bilo kojem trenutku poželio.
A sad mu se pogled vratio na ženu koja je šutke stajala pred njim.
Bila je tako drukčija od svih žena koje je ikad upoznao. Od prvog dana
kad ju je ugledao znao je da nije izvještačena ili lažno sramežljiva. Nazirao je
da u njoj ima nešto skriveno, ali to nešto nije bilo zlonamjerno niti sebično
nego posljedica patnje i samoće, a ne podmuklosti. Shvatio je da joj je srce
čisto, čisto i stvarno te puno mogućnosti poput njegovih ciganskih polja, ali
ga je podarila čovjeku koji to nije zasluživao! Utjelovljenju prevare i neobične
prijetvornosti. Adamu Blacku.
Milom, silom ili na bilo koji način na koji bude potrebno udvarat će joj
se i osvojit će je. Potaknut će je da shvati koliko je pogriješila - i podarila srce
krivom muškarcu.
Bila je zakukuljena od njega i za njega, sve dok ponovno ne nauči
vidjeti svojim čistim srcem koje se povuklo u zaklon. On će ga probuditi,
prodrmati i prisiliti da ponovne iziđe i suoči se sa svijetom. A kad ga napokon
vidi takvim kakav doista jest, dopustit će joj da ga ponovno vidi svojim očima.
Adrienne je stajala ukočena i nesigurna. Osjećala se čudno jer je znala
da je on u sobi, ali ne i gdje je ili što radi. Ništa nije vidjela, što je značilo da je
mogao stajati pred njom gol golcat i svjetlucav na svjetlu lojanica. Zamišljala
ga je osvijetljenog mekim svjetlom svijeća. Sviđale su joj se vatre i baklje
ovoga stoljeća. Fluorescentna svjetla njezina stoljeća nisu bila ugođaj za
romantiku.
210
Bilo joj je žao što joj kapuljača uskraćuje pogled na njega, ali je
zaključila da je tako možda i najbolje. U suprotnom bi joj vidio oči, a to bi
sigurno odalo njezinu opčinjenost, a možda i spremnost na sve.
Osjetila je dašak zraka. Je li bio lijevo od nje? Ne, bio je desno.
“Prvi ću ti put izbrisati sva sjećanja na drugoga muškarca.”
Kružio je oko nje i srce joj je tutnjalo. Da je to bio neki drugi muškarac,
to što ga ne vidi osjećala bi kao prijetnju, ali s Jastrebom nije bila zabrinuta.
Premda je često bjesnio na nju, pokazao se časnim do srži. I premda joj je
stavio kapuljaču na oči, učinio je to da zadobije njezinu ljubav i povjerenje - a
ne da je pokori i ukroti. Nije bilo ničega opasnog u tome što joj je uskratio
pogled na sebe jer joj je tom svilenom kapuljačom otvorio srce. Nedostatak
vida izoštrio joj je sva ostala osjetila.
Kad ju je rukom pomilovao po vratu, progutala je uzdah zadovoljstva.
Jastreb ju je nastavio obilaziti; sa strane, s leđa, a jedan ga je trenutak
dug poput vječnosti osjetila i ispred sebe. Njezine su ga uši pokušavale
pronaći, a tijelo joj je drhtalo od napetosti, pitajući se i čekajući.
“Drugi put bit će vrijeme za učenje. Moraš naučiti kako je to kad te voli
čovjek poput mene. To nećeš nikad zaboraviti.” Dah mu je prešao preko
stražnje strane njezina vrata, a prsti su mu podignuli uvojak njezine spuštene
kose. Čula je samo teško disanje, ali nije bila sigurna je li njezino ili njegovo.
Ukočila se kad je rukom prešao preko obline njezina bedra, kao da joj je
tijelom prošla struja.
“Treći ću te put svezati i ukrotiti. Obećavam ti da će to biti kraj tvojeg
odupiranja.”
Prstima joj je prešao niz vrat, od jedne do druge bradavice na dojkama
pa niz zategnuti trbuh. Ovlaš ju je dotaknuo između nogu i brzo odmaknuo
ruku, ostavivši za sobom neutaženu strast.
“A četvrti put, ah, četvrti ću put slušati tvoje slatke krikove, ali taj će
put biti posvećen meni, ženo. Zbog čekanja, žudnje i agonije želje za tobom.
Taj će put biti samo za mene.”
Ruke su mu bile na njezinim ramenima i s njih skidale svilenu haljinu.
Jedan za drugim otkopčavao je sitne biserne gumbe pri dnu njezina vrata i
činilo joj se da to čini... zubima? Oh! Jezikom joj je doticao osjetljivu kožu pri
dnu vrata i zatim otklizao još niže.
211
Nebesa, pomislila je da bi je taj puteni dodir njegova jezika mogao

dokrajčiti. Grubi baršun jezika klizio je sve niže niz kralježnicu, pa još niže.
Zadrhtala je.
Koljena su joj otkazivala pa se bez glasa počela ljuljati. Ne smijem se
oglasiti, podsjetila se. Barem ne kakvim zvukom zadovoljstva. Smijem se
samo buniti.
Baš kad je bila sigurna da više ni sekunde ne može izdržati a da se ne
oglasi, odmaknuo se i osjetila je dašak zraka koji je prostrujao za njim.
Okrenula se i u tišini pokušala odrediti gdje je.
Leđa njezine haljine bila su otvorena, a koža joj je bila vlažna od
njegovih poljubaca. Šutke je iščekivala što će uslijediti. Gdje je?
Evo ga, pomislila je, osjetivši iznenada da joj je zgrabio haljinu.
Povukao ju je i svila se u sekundi našla u hrpi na podu. Slijedio je prsluk, a
zatim nije bilo više ničega osim samostojećih čarapa, čipkanih podvezica i
papuča.
Jastreb je bio zahvalan što su joj oči svezane da ne vidi kako mu se ruke
tresu kad se spustio na koljena i polako joj skinuo jednu čarapu, motajući je
polako niz nogu klečeći pred njom. Zatim joj je dugu, svilenastu nogu obasuo
poljupcima punim obožavanja. Od gipkog bedra preko stražnje strane koljena
do vitkog članka vrućim joj je poljupcima ljubio najprije jednu pa drugu
nogu, pomno pazeći da ne propusti nijedan slastan centimetar njezine svijetle
kože koju nije mogao dočekati kušati.
Nije pustila ni glasa, ali razumio je njezinu igru. Mrzila ga je i sigurno
neće dopustiti da joj iz grla pobjegne bilo kakav zvuk zadovoljstva. A da je na
to natjera, morao je zadržati hladnu glavu. Nije smio izgubiti kontrolu i
početi razmišljati o sjajnim kovrčama na mjestu gdje joj se sastaju bedra, samo
nekoliko centimetara od njegovih usta, ili o svilenoj kvržici koja se tu
skrivala, središtu njezine žudnje. Smješten tako pod njezinim nogama mogao
se diviti svakoj crti i oblini njezina savršena tijela. Pogledom joj je prešao
preko čvrstih bedara, podigao oči na čvrst, malo zaobljen trbuh, pa preko
bijelih dojki na alabastreni vrat gdje se sastajao s crnom svilenom kapuljačom.
Ako se nešto ubrzo ne dogodi, Adrienne je znala da će joj noge otkazati
i srušit će se na lice. Nije loša ideja, govorio joj je razum. Bila je šokirana.
Prestravljena. Ali možda...
212
Malo se zanjihala prema naprijed.

Jastreb je zastenjao kad su mu svilene kovrče dotaknule neobrijan
obraz. Klečeći pred njom zatvorio je oči da otjera viziju, potrebu, posve
nesvjestan da je jezikom oblizao usne, a usta su mu žudjela...
Tresući se cijelim tijelom zagunđao je i skočio na noge, a zatim su mu
se ruke našle na njezinu tijelu i znao je da je u ozbiljnoj nevolji. Gdje je,
dovraga, nestao Jastreb? pitao se prevalivši je grubo na krevet. Gdje je bio
legendarni gospodar kontrole koji će je izludjeti preko svake mjere i posve je
razoružati? Gdje mu se, dovraga, izgubila odlučnost? Koja odlučnost? pitao se
izgubljen na zelenom polju nevinosti, slađem i bujnijem od ijednog koje je
ikad vidio.
Adrienne je zastenjala kad joj je tijelo prekrilo njegovo i pritisnuto je na
mek krevet. Svaki centimetar njegova tijela gorio je žudnjom i potrebom. Oh,
božanski, prela je žena u njoj. Uzmi me, htjela je povikati. Ali ne tako lako,
neće se predati prebrzo.
Brzim pokretom Jastreb joj je strgnuo kapuljaču s glave i poljubio je,
ukopavši prste u njezinu kosu. Poljubio ju je tako duboko da je izgubila dah i
posljednje tragove straha.
Već se ljubila s nekoliko muškaraca. I više nego nekoliko. Plaho
poljubila, požudno poljubila. Eberhardovi poljupci ostavljali su je hladnom.
Muškarac nije mogao ljubiti ovako ako nije bio istinski zaljubljen.
Volio ju je. Ta ju je spoznaja najprije ovlaš dotakla, uvukla joj se pod
kožu i zatim prodirala sve dublje. Kako je veličanstveno bilo što zna da je
toliko voli. U to nije bilo nikakve sumnje. Lice joj je obujmio rukama kao da
je riječ o najdragocjenijoj stvari u svemiru. Otvorila je oči i pogledala ga u
napaćene oči, pokušavajući mu bez riječi pokazati sve što doista osjeća jer
riječima nije mogla. Nije znala kako. Nije to nikad učinila.
Kad ju je pomaknuo pod sobom i nabrekli mu se organ našao medu
njezinim nogama, ipak je to učinila i iz nje je provalio glas za koji se zaklela
da ga nikad neće pustiti. Gotovo je zaurlala. To je, dakle, bilo to. Od toga su
ljudi ludjeli od strasti, žudnje i želje. To je i Shakespeare u neko doba svojega
života upoznao kad je mogao napisati tako krasne ljubavne stihove Romea i
Julije. To je ono što je Jastreb nazvao Valhalom.
213
Izvila se prema njemu, a svi su joj mišići gorjeli od žudnje za nečime,

bolni i prazni.
“Ari”, dahnuo je spustivši glavu i nježno joj uvukao bradavicu u usta.
Ljubio ju je, povlačio i grickao. Pustio je ukrućenu bradavicu i puhnuo hladan
dah na topao vrh. Gricnuo ga je i zatim preko njega prešao kratkom bradom.
Vatra joj je zahvatila tijelo, šireći se od dojki i preplavljujući je valovima
požude.
Počeo ju je ljubiti još niže, slijedeći liniju trbuha, oblih bokova i čvrstih
bedara. Kad je zastao iznad središta njezina slatkog ognja, već joj je i sam
njegov dah na osjetljivoj koži bio pravo mučenje.
Jedan otkucaj srca zamijenilo je njih deset, a ona je ukočeno čekala
sljedeće milovanje.
Kad ga je osjetila, samo je tiho zajecala. Ljubio joj je baršunaste
prepone, a zatim je okusio središte njezine žudnje. Kad joj je jezikom počeo
lizati sitnu, čvrstu kvržicu, povikala je i uzdrhtalo joj je tijelo potražilo
njegovo. Osjećala se kao da poseže, polijeće za nečim što joj izmiče, a zatim...
oh!
Kako to da nikad prije nije iskusila ništa slično? Jastreb ju je uzdignuo u
zvjezdano nebo i bacio među planete, niz Mliječnu stazu do zvijezde koja je
upravo eksplodirala u supernovu. Protresao joj je svemir s jedne na drugu
stranu Sunčeva sustava. A kad ju je naposljetku nježno prizemljio, pod njim
se stresla u agoniji i ekstazi, znajući da više nikad neće biti isto. Nešto se u
njoj probudilo i trepnulo blijedim očima, nenaviknutima na zasljepljujući sjaj
i nevjerojatan intenzitet novog svijeta.
Ležala je, dahtala, pomalo preplašena, ali spremna. Spremna da se
istinski i potpuno preda svojem mužu te da im brak poleti pod oblake kako je
znala da može. Bila mu je spremna reći sve što je osjećala prema njemu.
Koliko se divila njegovoj osjećajnosti i samilosti. Koliko je obožavala njegovu
snagu i hrabrost. Koliko je cijenila čak i njegove nagle i strasne izljeve bijesa.
Koliko joj je bilo drago što mu je žena. “Jastrebe...”
“Ari, Ari... ja... ne. Ja ne mogu...” Lice mu je bilo razjareno i divlje i
pružila je ruke prema njemu da ga dodirne. No promašila je.
Jer Jastreb je u agoniji kriknuo i skočio s kreveta. Skočio je s nje i
gotovo pobjegao iz sobe a da se nije ni osvrnuo.
214
Soba je utihnula i čulo se samo okretanje ključa u bravi.

Adrienne je zbunjeno gledala u vrata.
Kao da je zaspala među ružinim laticama i probudila se u blatu.
Kako je samo mogao ustati i ostaviti je poslije ovoga?
215
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
SIDHEACH JAMES LYON DOUGLAS SE NE TRESE, PODSJETIO SE.

NE gubi
kontrolu. Ne počinje zamalo kmečati poput zaljubljenog dječarca samo zato
što je ženi podario orgazam života. To mu nije promaknulo.
Ali nije bila riječ o orgazmu. Čak ni o načinu na koji je drhtala uz njega
ili kako je prekrasno izgledala dašćući sva vlažna pod njegovim jezikom.
Bilo je to, zapravo, nešto što nikad u životu nije učinio - nikad nije
izgubio sjeme izvan žene. Ali i ne samo to nego i to što ju je volio, a ona još
nije izrekla njegovo ime. Čak ni na vrhuncu strasti nije mu uzviknula ime.
Ništa. Možda je razmišljala o Adamu. Djelomice joj je i zbog toga morao
strgnuti prokletu kapuljaču s glave. Isprva mu se činilo da je kapuljača dobra
ideja, ali ipak je se morao riješiti.
Sljedeći put kad bude vodio ljubav s njom natjerat će je da otvori oči i
gleda ga od početka do kraja, a nije ni najmanje sumnjao da će doći do kraja.
Uzdrhtali mu ud neće to mučenje moći podnijeti još jednom.
Ali nije joj htio dati svoje sjeme dok ne bude znao da mu pripada. Nije
želio da se dogodi da ne zna čije dijete nosi.
A onda se sjetio bočice koju mu je dao stari Rom. Pomno je razmislio,
pitajući se nije li vrijeme da isproba napitak.
Razmišljao je da to učini, premda je mrzio nuspojave napitka. Od njega
bi ostao hladan i distanciran usred najveličanstvenije strasti koju je ikad
upoznao.
★★★
Sljedeći put kad joj je prišao bilo je to od početka do kraja u potpunoj

tišini.
Jedva četvrt sata prije toga namrštio se kad je zubima s bočice skinuo
čep. Zakleo se da nikad neće ponovno popiti taj napitak, ali ovaj je put bilo
216
nužno. Htio ju je natjerati da ga želi, da je žudnjom poveže s njim kako bi

mogao početi raditi na tome da ga zavoli. A za to mu je trebala bistra glava.
Prošle je noći gotovo napravio budalu od sebe. Posve je izgubio
kontrolu. Bio je nadomak tome da se izlije na nju tijelom i srcem; budalastim
riječima o ljubavi i sjemenu i nadi za djecom i zajedničkim životom do smrti.
Zabacio je glavu i progutao gorku tekućinu iz bočice te pričekao.
Kad je osjetio njezine jezive prste kako mu se šire tijelom, tek je tada
otišao kod Adrienne.
Skinuo ju je do gola i položio je na pod. Nije mu se opirala; ostala je
nijema i nečitljiva izraza u očima. Jastreb nije znao da je taj izraz tiha
opčinjenost. Kad je ne bi gledao u lice, oči su joj zaljubljeno lutale svakim
centimetrom njegova tijela. Divila se osjetu hladnog poda na leđima i vrućeg
muškarca pred sobom, ali ovaj je put sve bilo nekako drukčije kad ju je
rukama i ustima odveo na ono sjajno mjesto na nebu, i to ne jednom nego pet
ili šest puta. Savršeno vješt, gotovo zastrašujuće koncentriran dok je
iscrpljeno ležala pod njim.
Uopće joj se nije svidjelo.
Kad se okrenuo od nje, osjetila se na neki način prevarenom. Kao da
nije bio u tome s njom. Pa što ako ju je dobro zadovoljio? Htjela je da mu u
očima sjaji isto ono sunce, ista nekontrolirano divlja strast koja je plamtjela
među njima.
“Jastrebe!” zazvala ga je.
Bio joj je okrenut leđima kad se na zvuk njezina glasa ukočio i zastao.
Vidjela je da su mu se mišići u ramenima i leđima zgrčili. Izgledao je
nedodirljivo.
“Oh. Nije važno...” tiho je rekla, a oči su joj zasvjetlucale od
povrijeđenosti.
★★★
Satima poslije Jastreb je peti put isprao usta i pljunuo u umivaonik. E

pa, to je bila katastrofa epskih razmjera. Napitak mu je više naštetio nego što
217
mu je pomogao. Održao mu je golemu erekciju i nije mu dopustio da išta

prospe.
Vatra koja se smrznula, postoji li takvo što?
Nikad više neće popiti taj napitak. Ne za svoju ženu.
Kad je naposljetku uspio ukloniti odvratan okus iz usta, odjenuo se i
krenuo do seoske dvorane za sastanke kako bi saslušao još slučajeva. Čekalo
ga je još odluka i još ljudi s potrebama. A sve se to vrijeme pitao hoće li on
koji je vladao brojnim imanjima, selima, utvrdama i ljudima ikad od svoje
žene doživjeti da ga nazove imenom.
Sidheach.
Htio je samo to i ništa drugo.
★★★
Adrienne je nemirno koračala gore-dolje o sobi. Što se to danas

popodne dogodilo? Osjećala se prljavo, kao da ju je intimno dodirivao stranac,
a ne kao da je vodila ljubav s mužem. Za razliku od prošle noći kad mu je
osim nevjerojatne žudnje u očima vidjela i poseban pogled, toplinu i nježnost,
danas popodne je bio nekako odsutan. Kad se vratio u njihove odaje da se
presvuče prije nego što je ponovno otišao, još je bio neobično distanciran. Je li
nešto učinio, je li nešto uzeo da ga...?
One bočice koje je sinoć vidjela u kožnatoj vrećici na stoliću pokraj
kreveta.
Pošla je prema stoliću da ih potraži, no vrećice nije bilo.
Kamo ju je stavio? Pogled joj je prešao na odjeću koju je ostavio na
stolcu kad se poslijepodne presvlačio. Premetala je po hrpi, pronašla što je
tražila i izvukla malu kožnatu vrećicu. Jedna prazna bočica i jedna puna. Ha!
Usto je pronašla i ljekovitu mast kojom je mazao ruku kad bi mijenjao zavoj.
Prazna bočica. Hmmm! Zaključila je da želi i ona sudjelovati u toj igri,
a Jastreb će požaliti dan kad je tek tako ostavio drugu bočicu da je ona nađe.
Pokazat će mu kako hladna može biti!
218
★★★
Kad se Jastreb te večeri vratio na imanje, bez ikakve je sumnje bio

uvjeren da je ušao u krivu kuću. Žena ga je u zaključanoj sobi dočekala posve
gola, s luđačkim izrazom u očima koji ga je uvjerio da sanja, da se izgubio ili
da je posve poludio.
“Jastrebe”, mazno je rekla prilazeći mu kao na oblaku.
“Adrienne?” oprezno je rekao.
Žena mu je bila tako prokleto prekrasna. Na trenutak ga nije bilo briga
što se tako ponaša. Bio je umoran od čekanja i od žudnje. Uhvatio ju je u
naručje i poljubio je, a vruće su mu usne gladno okusile njezine.
U idućem je trenutku na tlu kraj kreveta ugledao bočicu. Kao da je
netko popio tekućinu iz nje i bacio je na pod.
Jastreb je razočarano uzdahnuo i dopustio si još jedan čeznutljiv pogled
na zažarene obraze svoje žene, njezine veličanstvene dojke i raskošne obline
bez kraja. Jedan pogled na njezine tamne raširene zjenice i napućene usne,
zrele poput šljiva koje su pozivale na poljubac.
“Ženo, zar si popila taj napitak?” oprezno ju je upitao.
“A-ha”, polako je odgovorila i požudno mu potražila usne.
Bacio ju je na krevet tako da je glasno odjeknulo. Afrodizijak.
Procijenio je da mora proći oko dvanaest sati prije nego što će biti siguran da
joj se vratila njezina uobičajena goropadnost.
Zapravo je zaslužila da je odmah uzme i da zaboravi na čast, pomislio je
razdraženo.
Nažalost, nije bilo okolnosti pod kojima je mogao zaboraviti na čast.
Čak ni u trenucima kad ga je pulsirajući organ pitao kakve veze čast ima s
time da pojebe vlastitu ženu.
Oh, ona bi ga sigurno htjela ubiti kad ga sljedeći put vidi.
Zaključao je vrata i postavio četiri stražara pred njih, rekavši im da će
ubiti svakoga od njih tko bi u idućih dvanaest sati iz bilo kojeg razloga ušao u
sobu.
219
A onda je legendarni Jastreb sjeo na stube i čekao da napitak prestane

djelovati.
★★★
Kad je sljedeći put došao do nje, kipjela je od bijesa. “Što je bilo u toj
bočici?” zagrmila je na njega.
Jastreb nije izdržao da se ne nasmije. Pokušao je okrenuti glavu prije
nego što mu vidi osmijeh, ali nije mu uspjelo.
“Oh! Misliš da je smiješno, zar ne? Ostavio si me ovdje cijelu noć da
mislim... o Bože! Nemaš pojma koliko si mi trebao...”
“Ne ja, ženo.” Oči su mu bile tamne. “Nisi trebala mene. Popila si
romski afrodizijak. Nisam ti ga namjeravao dati niti sam ga mislio sam
upotrijebiti. Čak ga nisam ni tražio od njih. A ti si njuškala...”
“Popio si napitak da prema meni budeš hladan!” povikala je.
“Povrijedio si me!”
Jastreb je samo zurio u nju. “Povrijedio sam te? Nikad. Nikad te ne bih
povrijedio, ženo.”
“E, pa, povrijedio si me!” Oči su joj bile raširene i sjajne, a usne su joj
drhtale.
Istog se časa našao uz nju. “Kako sam te povrijedio? Samo mi reci i
odmah ću to ispraviti.”
“Bio si hladan. Osjećala sam se kao da me dira neki stranac.”
Srce mu je zaigralo. Vrući valovi želje nahrupili su mu u žile. Voljela je
njegove dodire.
“Voliš moje dodire?” dahnuo je prije negoli joj je s napućenih usana
ukrao poljubac.
“Ne kad me dodiruješ onako kao jučer!” Od zaprepaštenja joj se među
lijepim obrvama pojavila bora, a on ju je poljupcem brzo izgladio. “Usto, kad
ti je toliko stalo da me odvučeš u krevet, zašto nisi iskoristio priliku kad sam
bila onako uspaljena?” rekla je uzdahnuvši dok je ju ovlaš ljubio po vjeđama,
što ju je natjeralo da zatvori nemirne trepavice. Usne su mu bile vruće i
220
beskrajno nježne dok joj je ljubio vrh nosa, a zatim ne baš tako nježne kad je
ustima zarobio njezina.
“Kad budemo vodili ljubav, to neće biti zato što te opila neka droga
nego zato što si opijena mnome, baš kao što sam ja opijen tobom.”
“Oh”, dahnula je, a on joj je raspleo kosu i pustio je da joj se slobodno
prospe po ramenima.
“Zašto si je zavezala?” Prstima joj je prolazio kroz gustu kosu.
“Napitak je bio užasan. Nisam mogla podnijeti ni da mi kosa dotiče
kožu.”
“Tvoja me kosa doslovce ubija”, rekao je Jastreb nježno je preplićući
među prstima. Oči su mu potamnjele, kao da su mračno otežale senzualnom
pohotom. “Nemaš pojma koliko sam puta zamišljao osjećaj te srebrnastozlatne
vatre preko mojeg uda, ženo.”
Zamislila je prizor koji su dočaravale njegove riječi.
Ohrabren žudnjom u njezinim velikim očima, polako ju je pogurao
natraške prema krevetu.
“Ta te pomisao zanima, ženo?” zadovoljno je mrmljao.
Teško je progutala.
“Moraš mi samo reći, šapnuti mi što voliš. Ispunit ću ti svaku želju.”
Ohrabrila se. “Onda me poljubi, mužu. Poljubi me ovdje... i ovdje...
oooh!” Odmah ju je poslušao. Usne su mu bile vrele, meke i zahtjevne. “I
ovdje...” Posve je izgubila glas kad joj je skinuo haljinu i prevrnuo je na
krevet pod sebe.
“Želim navući zavjese oko ovog kreveta i zadržati te u njemu godinu
dana”, mrmljao je s usnama na glatkoj koži njezine dojke.
“Nemam ništa protiv”, promrmljala je.
“Zar mi se ne bi trebala odupirati, ženo?” Jastreb se odmaknuo i
pažljivo je promatrao.
“Ah...”
221
“Da, samo nastavi”, poticao ju je. Znao je da mu oči plešu od radosti.

Znao je da u ovom trenutku vjerojatno ima najgluplji mogući izraz lica. Je li
moguće? Je li moguće da je kroćenje počelo i da je već upalilo?
“Samo me diraj.” Nabrala je obrve. “Ne postavljaj toliko pitanja!”
Iz grla mu je zatutnjao tihi smijeh kao obećanje beskonačne strasti.
“Oh, ženo, kako ću te samo dirati.”
★★★
“Previše je. Otišao si predaleko.”

“Ne znam na što mislite.”
“Razmišljao sam, ludo. Moramo prekinuti. Kraljica Aoibheal zna što
radimo. Čak ni vrijeme koje si proveo s njom nije joj uklonilo sumnje. A ja ni
u kojem slučaju ne želim trpjeti posljedice njezine srdžbe. Ona se žena mora
vratiti u svoje doba, nema druge.”
Kralj Finnbheara mahnuo je rukom.
★★★
Jastreb se strovalio na krevet i zaprepašteno se ogledao po praznoj sobi.

Adrienne je uz tresak pala na pod svoje kuhinje iz dvadesetog stoljeća.
★★★
“Jesi li vidio što i ja?” iznenađeno je pitao kralj Finnbheara.

Adam je bio zapanjen. “Bila je gola. On je dahtao. Ona je... o, sranje!”
Kralj je suosjećajno kimnuo i obojica su mahnula rukama. “Ostaje.”
Bilo je to jedno od zlatnih pravila. Neke se stvari nije smjelo prekidati.
222
★★★
“Ti doista jesi iz budućnosti, zar ne?” Jastreb je promuklo šapnuo kad se
samo nekoliko trenutaka poslije Adrienne pojavila malo dalje od njega u
krevetu. Dok je Adrienne pila u njegovoj radnoj sobi, Lydia mu je ispričala
kako je nestala u vrtu. Jastreb se pokušao uvjeriti da Lydia griješi, ali stražari
su mu rekli da su vidjeli kako mu je žena u brzom slijedu nekoliko puta
nestala i ponovno se pojavila.
Dakle, mogla se vratiti u svoje doba čak i bez šahovske figure. Crna
kraljica nije ono što se čini. Vidovnjakinja je govorila istinu.
Adrienne je kimnula, još ošamućena od iznenadnog putovanja kroz
vrijeme. “Ali ne mogu to kontrolirati! Ne znam kad će se dogoditi!” Zgrčenim
prstima hvatala je vuneni pokrivač kao da će čvrst zahvat spriječiti da se vrati
u budućnost.
“Svih mi svetaca”, Jastreb je tiho dahnuo. “Budućnost. Drugo doba.
Doba koje se još nije dogodilo.”
Neko su vrijeme nijemo zurili jedno u drugo. Crne su mu oči bile
prepune sjena, a prekrasne zlatne pjegice gotovo su posve nestale.
Iznenada je Adrienne posve jasno shvatila da se više ne želi vratiti u
dvadeseto stoljeće. Nije htjela ostatak života provesti bez njega! Hladni prsti
očaja stegnuli su joj srce.
Već je bilo prekasno. Kako ga je voljela! Užasavala ju je nenadanost koja
ju je podsjetila da ne može kontrolirati koliko će još ostati, spoznaja da bi se
mogla vratiti u svoje doba i više nikad ne stići ovamo, činjenica da nije imala
pojma kako bi se sama mogla vratiti ovamo i je li to uopće bilo moguće.
Biti vraćena, ne, osuđena, na to hladno i prazno dvadeseto stoljeće,
znajući da je muškarac kojeg će vječno voljeti umro gotovo petsto godina
prije nego što se ona rodila, o dragi Bože, sve je bolje od toga.
Prestrašena svojim spoznajama zagledala se u njega i usne su joj se
razdvojile, neskriveno ranjive.
Jastreb je osjetio promjenu u njoj, svojevrsno prešutno priznanje koje se
u zbilo u onom dijelu Adrienne kojem je tako dugo želio pristupiti. Gledala
ga je istim nesputanim izrazom koji je vidio one noći na litici Dalkeitha kad
je uputila želju zvijezdi padalici.
223
Vidio je sve što je trebao. Istog se trenutka bacio na nju. Spoznaja da bi

u bilo kojem trenutku mogla biti otrgnuta od njega učinila je vrijeme
beskonačno dragocjenim. Nisu imali ništa osim sadašnjosti, a za sutra nije bilo
nikakvih jamstava.
Zarobio joj je tijelo i obasuo ga olujom nesputane strasti. Ljubio ju je i
uživao u njoj, očajan od straha da bi joj usne svakog trena mogle nestati pod
njegovima. Adrienne se bez suzdržavanja prepustila njegovim poljupcima.
Vrućina ih je obuzela kako je i trebalo biti od samoga početka da si je
dopustila vjerovati da su takva strast i takva ljubav uopće moguće.
Pala je natrag na krevet i rastopila se pod njim. Rukama mu je obujmila
vrat i privukla njegova gladna usta bliže.
“Voli me... oh, voli me”, prošaptala je.
“Uvijek”, obećao joj je gledajući je u oči. Obuhvatio joj je dojke i obasuo
ih poljupcima, uživajući u žestini njezine reakcije na njegove nasrtaje. Ovaj je
put bilo drukčije. Doista je vidjela njega, Sidheacha, a ne drugog muškarca
kojeg je imala prije. U srcu mu je eksplodirala nada. Je li počela čeznuti za
njim kao što je on čeznuo za njom? Je li se u njegovoj ženi pojavila glad koja
se mogla mjeriti s njegovom?
“Oh, molim te...” Izvila se i zarila glavu u jastuke. “Molim te...” dahnula
je.
“Želiš li me, Adrienne?”
“Da. Svakim djelićem tijela...” i duše, htjela je dodati, ali poklopio joj je
usta dubokim, vrućim poljupcima koji su je ušutkali.
Željela ga je, željela je otvoriti oči i gledati ga. Znao je da je ovaj put
stvarno.
Kad je rukom obuhvatila njegov nabrekli penis, kao da mu je iz grla
istrgnula jecaj.
“Vidjela sam te, znaš”, prošaptala je, očiju raširenih i tamnih od strasti.
“U sobi Zelene gospe. Ležao si na leđima.”
Šutke je zurio u nju, kao očaran. Naprezao se da kaže nešto smisleno,
bilo što, ali kad je stegnula ruku oko njega iz grla mu je pobjeglo samo
nerazgovijetno mrmljanje. Znači i ona je gledala njega? Kao što je on nju
špijunirao kad god bi ugrabio priliku?
224
“Ležao si tamo i spavao poput kakvoga vikinškog boga i tada sam prvi
put vidjela ovo.” Nježno mu je stisnula ud da bolje istakne svoje riječi.
Zastenjao je. Ohrabrena njegovom reakcijom Adrienne ga je odgurnula i
obasula mu isklesana prsa poljupcima. Gladnim mu je jezikom prešla niz
trbuh, kušajući mu svaki mišićavi nabor. Istraživala je njegova snažna bedra i
pulsirajuću muškost, zastajući da ga dodatno uzbudi laganim poljupcem
baršunastoga ružičastog vrha kojem bi pozavidio čak i pastuh.
“Je li ti se učinilo dovoljno... dobrim,” zastenjao je, “ono što si vidjela
tada i što vidiš sada?”
“Hmmmm...” Hinila je da razmišlja o njegovu pitanju, a onda mu je
dugim potezom oblizala baršunasto koplje od korijena do vrha. “Poslužit će.”
Zabacio je glavu i glasno se nasmijao. “Poslužit će... poslužit će?
Pokazat ću ti...” Ušutio je i grubo je povukao u naručje. Usta su mu poklopila
njezina i prevrnuo ju je na leđa.
Bilo je prekasno da se povuče ili da se brine o sjemenu ili djeci, daleko
od svake racionalne misli, nošen mošusnom ludošću koja se zvala Adrienne,
vješticom sirenom koja ga je posjedovala, uvukao joj se među noge i nadvio se
nad nju.
Neposredno prije nego što je popustio njezinoj vrelini, rekao je: “Uvijek
sam te volio ženo.” Tiho i kraljevski.
Suze su joj zasvjetlucale u očima i skotrljale niz obraze. Dotaknuo je
jednu sjajnu kap i na trenutak se divio koliko se dobro osjećao što ga je
napokon prihvatila. A onda nije više mogao izdržati i zario se u nju.
Iznenadna bol izmamila joj je još suza na oči. Iznad nje i jedva u njoj, Jastreb
je stegnuo čeljusti i ukočio se. Zurio je u nju bez ijedne riječi, zapanjen i
zadivljen.
“Molim te”, navaljivala je. “Nemoj stati. Molim te, želim to.”
“Adrienne”, prošaptao je, a lice mu je bilo mračno. “Ti si djevica”, tiho
je promrmljao. Dok mu je tijelo ukočeno ležalo na njezinu, gledao ju je u oči i
nije disao.
Zatim je osjetio kako ga prožima žestina i probio se kroz prepreku,
prodirući u nju barbarskom silinom. “Moja”, grubo je procijedio, a crne su mu
oči bljeskale. “Samo moja. Prva... najbolja... i posljednja.” Izvio je prekrasnu
225
glavu unatrag, a ona mu je zarila prste duboko u kosu. Ponovno je osjetila

onaj nekontrolirani drhtaj koji ga je protresao od glave do pete.
Na trenutak je osjetila bol koju su brzo zamijenili vrući valovi, a
zvijezde su joj dozivale ime i zvale je da poleti prema njima. Ovaj je put bilo
još intenzivnije, kao poziv iz dubine u kojoj ju je posve ispunjavao njegov ud.
Nagonski joj je glas govorio kako da se miče, kako da se zadovolji i da
istodobno zadovolji njega.
“Ne... miči se”, zaškrgutao joj je uz uho, suzdržavajući se da ne prospe
sjeme istog trenutka kad ga je obujmila njezina čvrsta toplina. Ne samo da je
bio uzbuđen, gotovo je poludio od strasti u kombinaciji sa spoznajom da
kovač nikad nije bio tu gdje se on sad nalazio. Čak ni legendarni Eberhard,
tko god on bio. Bio joj je prvi muškarac, njezin prvi i jedini ljubavnik.
“Ne mogu si pomoći... osjećam se tako... oh! Bajno!” Rukama mu je
milovala leđa, a zatim mu je noktima malo zagrebla brončana ramena dok ju
je polako ljuljao pod sobom.
“Prestani se micati, ženo!”
“Mislila sam da bih se i ja... trebala micati”, nerazgovijetno je
promrmljala. “Molim te...”
“Miruj. Najprije ću te naučiti polako. Sljedeći će put biti divlje i grubo.”
“Neka bude divlje i grubo sad” jasno je zahtijevala i te su riječi
prekinule povodac koji ga je dotad sputavao. Podignuo joj je noge i zabio se u
nju, izbacujući iz glave zabrinutost zbog njezine djevičanske osjetljivosti.
Ušao je u nju onako kako je htio od prvog trenutka kad ju je ugledao - grubo i
osvajački. Snažno i zahtjevno, posjednički. Požudno i gotovo okrutno, kao da
je obilježava svojom.
Adrienne je pod njim brzo gubila kontrolu, a vrhovi njezinih prstiju
slijedili su zvijezde dok se raspadala u tisuću svjetlucavih točaka. Osjetila je
da se ukočio i trenutak poslije snažno zadrhtao u njoj. Eksplodirali su zajedno
u savršenom ritmu, u savršenom skladu.
Teško dišući, Jastreb je dugo ležao na njoj dok je ona zadovoljno
milovala svojega muža. Svilenasta mu se kosa oslobodila i rasula. Prstima mu
je prelazila preko meke kože čvrstih, mišićavih leđa. Prekrasan muškarac,
razmišljala je, a ta pomisao više nije nosila nikakav opasan naboj. Šutke ga je
milovala po kosi, divila se svome životu i koliko ga je bogatijim on činio.
226
Naposljetku se bez riječi dignuo s nje i otišao do prozora gdje se

zagledao u ustersku noć.
“Oh, ženo, što sam učinio?” šapnuo je u prozorsko staklo.
Iza njega ni glasa. Adrienne je zaljubljeno promatrala svaki djelić tijela
svojeg muškarca.
“Mislio sam da si nevjerna i svadljiva. Ja sam te, slatki sokole, smatrao
najgorom od varljivih otrovnica. Stalno su mi srce kopkale tmurne misli. A
zapravo nisam mogao biti dalje od istine.”
I dalje tišina. Nije znao da se iza njega usne njegove žene razvlače u
nježan osmijeh.
“Ženo iz daleke budućnosti, bačena si u muškarčevo krilo, udali su te za
mene a da me nisi ni vidjela, a prije nego što si došla do mene preživjela si
svoj pakao. Ja sam samo dodao još jedan. Pun mojeg - oh, ženo, što sam
učinio? O, Bože, što sam ti učinio?”
“Volio si me.”
To nije bilo pitanje, ali je spremno uzvratio. “Da, volim te. Više od
života. Srce moje. Nisam samo odabrao slatku frazu kad sam tako rekao nego
je iz mene progovorila duša. Ne bih mogao živjeti bez svoga srca. A bez tebe
ne bih mogao disati.”
“Jesi li čovjek koji ima više od jednog srca?”
“Ne. Imam samo jedno. Ali ono je sad ogorčeno i tmurno od goleme
boli koju sam ti nanio.”
Zurio je kroz prozor u noćnu tminu. Djevičanska krv na njegovu udu.
Djevičanske suze na njegovim rukama. Djevičanska žena koja nikad nije
spavala s Adamom, ali ni za sve svoje godine niti s jednim drugim
muškarcem. Uzdrhtali dar koji je morala dati, dar koji je na silu iz nje izvukla
njegova mračna strast.
“Sidheach.” Riječ je bila kao opojno milovanje njezinih usana.
U prvi je tren pomislio da mu se učinilo. Jastreb je mislio da će cijeli
život provesti u patnji, uzalud čekajući riječ za koju je znao da je neće čuti iz
njezinih usta. “Bio sam grozan prema tebi, srce moje. Kunem ti se da ću se
iskupiti, pronaći ću način...”
227
“Sidheach.” Osjetio je njezine ruke na svojim bokovima, a onda ga je

zagrlila odostraga. Nije više od njega mogla skrivati istinu. Morala mu je reći,
morala je najbolje iskoristiti vrijeme koje će im prevrtljivi bogovi dati da
uživaju jedno u drugome. Nježno je priljubila lice uz njegova leđa i osjetila
drhtaj koji mu je protresao snažno tijelo.
“Sanjam li izopačen san?” promuklo je prošaptao.
“Volim te, Sidheache.”
Okrenuo se da je pogleda, tamnim očima koje su bile poluzatvorene.
“Gledaj me u oči i reci to ponovno.1” zagrmio je.
Adrienne mu je dlanovima obuhvatila tamno, prekrasno lice. “Volim
te, Sidheache, moj mužu od krvi i mesa. To je jedini razlog zbog kojeg sam te
mogla tako mrziti.”
S usana mu je pobjegao usklik radosti, ali u očima mu se i dalje vidjela
nevjerica.
“Volim te od one noći kraj mora. I zbog toga sam te svakim trenutkom
sve više mrzila.”
“Ali kraljevska kurva...”
“Ne govori mi o tome. Ja sam sebična žena. Sad si Adriennein muž.
Nitko drugi. Ali zahvalna sam dobrome kralju što je tako usavršio tvoje
vještine”, prpošno ga je zadirkivala. Neke je stvari bolje ostaviti na miru da
same od sebe zacijele. A to je više nije uznemiravalo jer je shvatila da ga je
njegova plemenita, viteška duša natjerala da učini sve što mora kako bi
zaštitio svoje voljene. Iako joj to ni on ni Lydia nisu rekli, neke je stvari
mogla i sama zaključiti.
Nasmijao se njezinoj drskosti, ali se brzo otrijeznio.
“Moram te ponovno vjenčati. Želim da razmijenimo zavjete. Da to
učinimo ti i ja, a ne preko neke zamjenske osobe.” Možda ju je neka čarolija
prebacivala kroz vrijeme? Kad je nestala doslovce iz njegova naručja
naposljetku je prihvatio da mu je žena stigla s nekih dalekih vremenskih
obala, a što bi to moglo biti nego magija? Magija koju nije mogao kontrolirati.
Ali što kad bi oni sami izveli majušnu čaroliju? Neke su legende pričale
o bračnim zavjetima izrečenima u krugu samhainskih vatri, moćne noći pred
proslavu Blagoslovljenih mrtvih, koji su vezali više nego što je čovjek mogao
228
shvatiti. Što ako izreknu svoje bračne zavjete u tako svetoj noći pred
mističnim Romom? Bi li on mogao vezati njegovu ženu za njega bez obzira na
granice vremena? Jastreb će pokušati bilo što.
“Da,” ushićeno je rekla, “učini tako.”
“Žao mi je samo što sam to prvi put propustio. A da sam znao da me ti
čekaš u Comynovu dvorcu, sam bih bio došao, srce moje. Već prvog dana
zaruka.”
Ali u očima mu se i dalje vidjela zabrinutost, pa je podignula ruku da
mu odagna crne misli. Uhvatio ju je i nježno joj poljubio dlan, a zatim joj
zatvorio prste preko njega.
“Imaš li povjerenja u mene, ženo?” tiho je upitao.
Povjerenje. Krhka, neuhvatljiva, izvanredno dragocjena stvar.
Jastreb je promatrao kako joj emocije lete izražajnim licem koje je sad
bilo prekrasno otvoreno za njega. Znao je da misli na mračna vremena o
kojima nikad nije govorila. Jednog će mu dana povjeriti svoje najintimnije
misli i strahove i shvatit će da to što joj se dogodilo u prošlosti neće nikad
promijeniti njegove osjećaje prema njoj.
Adrienne je s ljubavlju gledala muškarca koji ju je ponovno naučio
vjerovati. Muškarca u kojeg se beznadno i bespomoćno zaljubila. Muškarca iz
kojeg su doslovce izbijali čast, hrabrost, suosjećanje i viteštvo. Ni njezina niti
njegova prošlost nisu imale utjecaja na takvu ljubav. “Imam li u tebe
povjerenja, Sidheachu? Svim srcem i još više od toga.”
Njegov ju je osmijeh zaslijepio. “Adrienne...”
“Gospodaru?” glas joj je bio tih i topao te bezbrižan kao u djevojčice.
Kad ju je uzeo u naručje, zadrhtala je od požude. “Gospodaru!”
★★★
Adrienne nije vidjela kako su mu iznad njezine glave oči potamnjele.

Kako će je zaštititi? Kako će joj zajamčiti sigurnost? Kako brzo može pronaći
Adama i saznati što se zbiva? Jer bez obzira kakvim su mu labirintima misli
lutale pokušavajući dokučiti neobične događaje povezane s njegovom ženom,
229
sve su se vraćale na prokletog kovača. A to nije bila samo ljubomora, iako bi

Jastreb spremno priznao da ne trpi tog čovjeka.
Adrienne mu nije donijela crna kraljica niti ju je crna kraljica okrutno
otrgnula od njega. To je bila činjenica.
Pa što je onda ako nije crna kraljica?
Netko ili nešto imalo je tu moć. Moć da gospodara Dalkeitha uništi
jednim potezom - oduzimajući mu obožavanu ženu. Kakva se to igra, kakva
se užasna, izopačena zabava odigravala na obalama Dalkeitha? Kakva je moć
bila u to uključena i zašto?
Jastrebe, došao sam ovamo da te mrzim. Ali nisam došao ovamo mrziti
ženu koju nazivaš svojom. Adamove su mu riječi odzvanjale mislima i počeo
je nazirati nejasne obrise pomno smišljene osvete. Ali to bi značilo da je
Adam Black imao moći za koje Jastreb i nije vjerovao da postoje. Sjetio se
nekih detalja romskih priča koje je čuo još kao dječak, a sad su samo izazvali
nova pitanja i sumnje. Priče o druidima i Piktima i, da, čak i opakim i
nevaljalim vilenjacima. Lydia je uvijek govorila da su sve legende barem
djelomice utemeljene na istini, a mistični elementi bili su samo neobjašnjivi,
ali ne nužno i neistiniti.
Njegova je ljubav iskušavala same granice njegova vjerovanja u prirodni
svijet i posve ih srušila.
Ali ako bi priznao da vjeruje u magiju poput putovanja kroz vrijeme,
koju bi magiju mogao odbaciti kao posve neutemeljenu? Nijednu. Bez pomna
razmatranja nije mogao odbaciti nijednu mogućnost, ma koliko mu se činila
nezemaljskom.
Adam Black mogao je iscijeliti neizlječiv otrov callabron. Adam Black
uvijek je znao prokleto previše. Adam Black jasno je rekao da je u Dalkeith
došao kako bi se osvetio.
Romi su se preselili daleko od kovačeva ognjišta. Romi koji su vjerovali
u mitove i legende.
A Jastreb, zahvalan Adamu što mu je spasio ženin život, prisilio se da
previdi sve neobičnosti, pripisujući ih svojoj žestokoj antipatiji prema kovaču,
pa je sam sebe uvjerio da u neodređenim oblicima bezopasnih oblaka vidi
zmajeve.
230
On je nikad ne bi napustio, ali postojao je netko ili nešto što mu ju je

svakog trenutka moglo oduzeti.
Pronaći će to, uništiti ga i osloboditi je - zakleo se svojim životom.
Jer za njega nije bilo života bez nje.
231
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
IAKO JE JASTREB USTRAJAO DA NA PUT KRENU RANO SLJEDEĆEG JUTRA,

pobrinuo se i da na putu prema Dalkeithu imaju vremena uživati jedno u
drugome. Pola je straže poslao naprijed, a drugoj je polovici zapovjedio da
jašu daleko straga od njega i njegove gospe kako bi imali privatnosti. U Uster
će se vratiti i obaviti ostatak poslova kad pronađe vremena, nakon što završi
ovu bitku.
Adrienne je bila oduševljena njegovom žurbom da se vrate u Dalkeith i
obnove zavjete. Jednako je bila uzbuđena trodnevnim putovanjem i
uživanjem u hladnim jezercima iskričave izvorske vode te još dužim strasnim
igrama na mekoj mahovini ispod krošnji svijetloga treperavog lišća.
Trenucima u kojima ju je izazivao, ugađao joj i učio je sve dok sramežljiva
djevica nije postala sigurnija u svoju novootkrivenu ženstvenost, uzbuđena
osjećajem ženske moći nad svojim muškarcem. Ubrzo je postala vješta u
intimnim dodirima i razgovorima, vlaženju usana jezikom i pozivom u očima.
Znala je ukradene nježnosti i trenutačne reakcije koje su njezina slatkog,
prekrasnog muža pretvarale u pulsirajućeg, ukrućenog barbara.
Zapanjeno je otkrila i kako je jesen obojila brežuljke poput najboljeg
slikara; lišće u jarkim nijansama boja u rasponu od zlatne i crvene do
jantarnožute šuštalo je pod konjskim kopitima dok su prolazili kraj polja sa
zlaćanim žitom. Vjeverice su skvičale i skakale s krošnje na krošnju prkoseći
sili teži. Bila je to Škotska u najveličanstvenijem izdanju, dotaknuta ljubavlju
i darovima prirode obojena u čudesnu tapiseriju. Adrienne nije dotad znala da
je svijet tako prekrasno mjesto.
Njihova polaganog putovanja iz Ustera u Dalkeith sjećat će se kao
medenog mjeseca, vremena neopisive strasti i nježne romantike. Vremena
blaženog iscjeljenja i ljubavi. Ukratko, sjećat će se tog putovanja kao
najsretnijih dana svojega života.
232
★★★
Kasno drugoga dana, dok su ležali na tartanu plavih i sivih boja

Douglasova klana, Adrienne se sjetila nečega što dotad još nisu bili
spomenuli, a nije mogla izdržati da to prešuti. Obujmivši Jastrebovu glavu
dlanovima, snažno ga je i izazovno poljubila, a zatim se odmaknula i rekla
mu: “Mužu, ako mi ikad ponovno zabraniš da te vidim, kamen po kamen
srušit ću zidove Dalkeitha kako bih došla do tebe.”
Jastreb je zatresao glavom da je razbistri jer su mu misli bile zamućene
zamamnim poljupcem, ali i zbunjene njezinim riječima. Zatvorio joj je usta
jednako strasnim poljupcem, a kad je pod njim ležala i tiho dahtala, rekao je:
“Ako me ikad odbiješ vidjeti nakon što budem ranjen, u Dalkeithu ću
podignuti kamenu kulu i zatočiti te u nju da mi budeš ljubavna robinja kako
mi više nikad ne bi ništa uskratila.”
Sad je na nju bio red da ga zbunjeno pogleda, s ružičastim usnama
nabreklim od žarkog poljupca. “Ako misliš na ono kad te ranila strijela, ja sam
te pokušala vidjeti. Grimm me nije pustio k tebi.”
Jastreb ju je poprijeko pogledao. “Meni je rekao da uopće nisi došla.
Rekao je da spokojno spavaš u Paunovoj sobi kao da te ne mori nikakva briga,
osim možda kad ću konačno umrijeti i tako te osloboditi.”
Adrienne je uskliknula. “Nije istina! Bila sam s druge strane vrata.
Svađala sam se s Grimmom i nagovarala ga da me pusti unutra. Ali zakleo se
da si mi zabranio da uđem!”
“Nikad ti to nisam zabranio. Otvorio sam ti svoju dušu i molio te da
uđeš. Govoriš mi da si me te noći došla vidjeti, a Grimm ti je rekao da sam
zapovjedio da te ne pusti k meni?”
Raširenih očiju Adrienne je kimnula.
Jastrebovo lice zastro je gnjev kad se sjetio agonije koju je prošao jer je
mislio da ju nije bilo briga je li uopće živ. Iznenada je shvatio neobično
ponašanje svojega prijatelja te noći. Sjetio se Grimmova nemirnog pogleda.
Nervozna načina na koji je žaračem podjarivao vatru i udarao po pucketavim
cjepanicama. “Grimme, kakvu to vražju igru igraš?” promrmljao je. Je li
možda Grimm želio naškoditi Adrienne? Ili je svojega prijatelja i brata po
oružju samo htio zaštititi od veće nesreće?
233
Bez obzira na njegove razloge, to što je učinio bilo je neprihvatljivo.

Neovisno o tome što su godinama bili prijatelji, laži nikad nisu bile
prihvatljive. A Grimmove su laži žarile klin između njega i njegove žene, klin
koji je Jastreba natjerao da odjuri u Uster. A što bi bilo da se nije vratio po
Adrienne? Koliko bi ih Grimmove laži razdvojile jedno od drugoga? Što je
Adam mogao učiniti njegovoj ženi da se Jastreb nije vratio po nju?
Jastreb je stisnuo usne. Adrienne mu je dlanom dotaknula obraz i tiho
rekla: “Jastrebe, mislim da nije mislio ništa loše. Mislim da te htio zaštititi.
Rekao je da ti nisam donijela ništa osim boli i da je za sve on kriv.”
“On je kriv?”
“Jer je od zvijezde padalice zaželio nešto.”
Jastreb je prezirno frknuo. “I praznoglava djeca znaju da zvijezde ne
ispunjavaju želje.”
Adrienne je vragolasto podignula obrvu. “Ali rekao je da ti je poželio
savršenu ženu”, mazno mu je rekla. “A ja se uklapam u tu sliku”, izazivala ga
je.
“Da, to je istina”, zagunđao je Jastreb. Vragolasto se osmjehnuo i jednu
joj dojku obuhvatio rukom, gurnuo je na tartan pa se ponovno prepustio
njihovoj strasti. Prije nego što se izgubio u ljepoti i čaroliji svoje žene, glavom
mu je prošla posljednja suvisla misao da mu Grimm duguje odgovore, a
njegovoj ženi ispriku. A ako je već morao priznati, želje upućene zvijezdama
padalicama možda su se doista ispunjavale. U posljednje vrijeme događale su
se i mnogo čudnije stvari.
★★★
Posljednjeg je dana Jastreb tjerao konja kao da mu je vrag za petama.

Ukrao sam tri dana, namrgođeno je razmišljao, držeći svoju ženu pred sobom
u posjedničkom zagrljaju tako da mu je njezina svilena kosa milovala obraz.
U šumi se osjećao sigurno jer neprijatelj koji joj je prijetio, tko god da je
bio, nije mogao znati gdje se točno nalazi. Zbog toga je odugovlačio koliko je
mogao, nastojeći zaštititi ženu i spriječiti da joj išta naruši zadovoljstvo.
234
Usto, svaki put kad bi njegova zahtjevna mlada žena iskoristila njegovo
tijelo, samo što se ne bi onesvijestio. Prokleto čudna stvar. Nikad se prije na
tlo ne bi izvrnuo tako zasićen i zadovoljan. Ah, ta je žena znala prave čarolije.
No sad se morao pozabaviti ozbiljnijim i mračnijim stvarima. Do
proslave Blaženih mrtvih, upozorio ga je Rushka. Samhain je bio sutra, a dan
poslije Samhaina bila je proslava Blaženih mrtvih - ili Svih svetih, kako su je
neki zvali.
Za Samhain je bilo opasno biti sam. Pričalo se da te noći vilenjaci
dolaze u svojoj punoj slavi. Pričalo se da za Samhain vlada poročnost, pa su
klanovi podizali dvostruke lomače od breza, jarebika, hrastova i borova te
oko njih kopali duboke jarke. Svi bi se, svaki muškarac, žena i dijete, okupili i
zajedno slavili pod zaštitničkim krugom svjetla. U tom će krugu prisegnuti
životom svojoj ženi i pokušati izvesti malo svoje čarolije.
Ali u kostima je osjećao da će nešto jako poći po zlu.
235
SAMHAIN
(Žetva)
Jer bez tebe za me prostrani je svemir

Ništa, ružo moja; u njem ti si sve mi.
SHAKESPEARE, Soneti 109
236
DVADESET OSMO POGLAVLJE
ODLAZEĆI S VILENJAČKOG OTOKA MORARA, ADAM JE BIJESNO SIKTAO.

Vrijeme mu inače nije značilo ništa, ali sad je samo prohujalo, jedan po jedan
dragocjeni su dani jurili pokraj njega. Kad je igrao smrtničku igru, vrijeme je
imalo važnu ulogu. Predugo je zanemarivao svoje poslove u Dalkeithu, ali
potrajalo je dok je uspio uvjeriti kraljicu da ne sprema nikakvu vragoliju.
Sad se dalekovidni Adam posvetio Dalkeithu kako bi uočio promjene u
Jastrebovoj igri. Ukočio se i ponovno prosiktao. Kako su se usudili?
Kad je njegova kraljica izrekla kletvu koja je zapečatila Jastrebovu
sudbinu, Adam je nadugo i naširoko tražio savršeno oružje osvete. Lutao je
kroz stoljeća, slušao, promatrao i naposljetku je pomnom preciznošću odabrao
savršenu ženu. Adam se nije često miješao u živote smrtnika, ali kad bi to
učinio, rađale su se legende. I to mu se sviđalo.
Neki su ga zvali Puck. Shakespeare ga je nazvao Ariel. Mnogi su ga
znali kao Robina Goodfellowa9. Za Škote je bio sin siriche du - crni vilenjak.
Katkad bi uzeo obličje konjanika bez glave ili zastrašujućeg duha s kosom, a
sve zato da ga smrtnici što bolje zapamte. Ali kakvu god opsjenu izveo, uvijek
bi uspio u onome što je namjerio. A ovaj je put bio posve siguran u uspjeh! Ne
samo da je žena koju je izabrao odrasla u magičnom New Orleansu, nego se
muškaraca odrekla s toliko uvjerenja da je to odzvanjalo kroz stoljeća. Adam
ju je tjednima promatrao prije nego što se odlučio za nju; proučavao ju je i
saznao sve što se moglo znati o očaravajućoj Adrienne de Simone. Stvari koje
o njoj nije znao ni njezin voljeni muž. Bio je siguran da je riječ o ženi koja će
mrziti legendarnog Jastreba.
A sad, dok se približavao Dalkeithu na Moru, dalekometni mu je vid
pokazao presretnu Adrienne koja je sanjarila o planovima za svoje vjenčanje.
Ali Jastreb, ah... Jastreb u ovom trenutku baš i nije bio spokojan.
Osjećao je da nešto nije kako treba. Bit će spreman.
Adam je doveo Adrienne da bi odbila Jastreba i, naravno, da je osvoji za
sebe. Rijetko se rađao smrtnik uzbudljiv kao ta žena. Čak je i kralj bio očaran
9
Puck, kojeg često nazivaju i Robin Goodfellow, lik je iz keltskog i engleskog folklora, kućni duh ili vilenjak.
237
njezinom savršenošću. Kakva slatka osveta oženiti Jastreba za ženu koja ga

nikad neće voljeti, a Adam će je učiniti svojom. Nabit će rogove muškarcu
koji je ponizio vilinskoga kralja. No činilo se da se u Adrienne prevario baš
kao što se prevario i u Jastrebu. Oboje ih je podcijenio.
Voljela je Jastreba žarom kakvim je Jastreb volio nju.
Adam je zastao i podmuklo se nasmiješio kad mu je sinula ideja. Nabiti
Jastrebu rogove i nije bila neka naročita osveta.
Sad se sjetio nove i doista strašne mogućnosti.
★★★
Kad su se kasno te večeri Jastreb i Adrienne vratili u Dalkeith, Lydia i

Tavis sjedili su na popločanoj terasi.
Duboko u sjeni, tiho razgovarajući i pijuckajući slatki porto, gledali su
dvoje mladih kako ulaze u dvorac, silaze s konja, hvataju se za ruke i prilaze
terasi. Lydiji su od pogleda na njih oči zasjale od sreće.
Adrienne je rekla nešto na što se Jastreb nasmijao. Lijeno je zastao,
privukao je k sebi i poljubio, a ona mu je skinula vrpcu iz kose i bacila je u
mrak. Ono što je počelo kao nježan poljubac brzo je preraslo u strastvenu
glad. Prolazili su trenuci, a poljubac nije prestajao. Gospodar Dalkeitha na
Moru i njegova žena ljubili su se dugo i divlje, pod gotovo punim Mjesecom,
na travnjaku točno ispod terase.
I nisu prestajali.
Naposljetku je Lydijin smiješak izblijedio i nelagodno se promeškoljila
u stolcu. Prisilila se da duboko, teško udahne i poželjela da joj srce prestane
ludo lupati. Mislila je da joj je tijelo napokon zaboravilo takvu strast, no
činilo se da nije.
“To je pravi poljubac, rekao bih.” Javio se Tavisov duboki glas.
“Pra-pravi... poljubac.” Lydia je teško progutala. Koliko je vremena
prošlo otkad ju je muškarac tako poljubio?
Tavis joj se gotovo nezamjetno približio, a Lydia ga je oštro pogledala.
A onda joj je pogled postao zamišljen.
238
Tavis MacTarvitt bio je prilično zgodan muškarac, pomislila je. Kako to

dosad nije vidjela? I čemu taj zagonetan osmijeh na njegovu licu? pitala se.
“Zašto se smješkaš?” obrecnula se na njega.
“Baš je lijepa noć u Dalkeithu, rekao bih”, miroljubivo je odgovorio.
“Vratili su se kući. A čini mi se da će uskoro doći i djeca, a to ću rado i
ponoviti ako treba.”
“Ha.” Lydia je frknula. “Starče, jesi li naučio skuhati kavu? Voljela bih
da je ujutro dočeka šalica dobre kave.”
“Gospodarice.” Prekorio ju je nježnim pogledom. “Ja sam muškarac
vještih ruku, sjećate se? Naravno da znam skuhati kavu.”
Vješte ruke. Te su joj riječi odzvanjale glavom malo predugo za njezin
ukus pa je potajice bacila pogled na te ruke. I doista su izgledale kao dobre
ruke. Široke i jake, s dugim, gipkim prstima. Sposobne. Štavile su meke kože i
s ljubavlju obrezivale mlade ruže. Nježno su je češljale i kuhale čaj. Kakvim
su još užicima te ruke mogle obasuti ženu? Oh, Lydijo, uludo si potrošila
mnogo dobrih godina. Vidiš li to, ženo? njezino je srce, nijemo tolike godine,
naposljetku progovorilo.
Lydia se pomaknula malo bliže Tavisu tako da su im ruke opušteno
padale jedna uz drugu. Dodirivale su se posve nježno no namjera tog dodira
bila je da mu kaže mnogo toga. I rekao je.
Duboko u mraku, kad je Tavis MacTarvitt ostarjelu, ali još jaku i
sposobnu ruku položio na njezinu, Lydia od Dalkeitha pravila se da nije
zamijetila.
No ipak je čvrsto svinula prste oko njegovih.
★★★
Bilo je rano jutro, doba dana kad hladan Mjesec iznad zapadnog obzora
pozdravlja Sunce na istoku, kad je Adrienne osjetila da se Jastreb iskrada iz
kreveta u Paunovoj sobi koji je sam istesao. Zadrhtala je od iznenadne
hladnoće prije nego što su je ponovno obgrlili pokrivači. Zarila je nos u njih
jer su mirisali pikantno na njega.
Kad su prošle noći dojahali u Dalkeith, Jastreb ju je podignuo u naručje
i preskačući po tri stube svoju je ženu zažarenih obraza nosio kraj
239
zaprepaštene posluge. Naložio im je da u gospodarevoj spavaćoj sobi pripreme

vruću kupku, pa su se okupali u mirisavim, putenim uljima koja su im
natopila kožu. Zatim ju je žestoko i posjednički obljubio na hrpi zgužvanih
prostirki pred vatrom, a natopljena aromatičnim mješavinama tijela su im
klizila jedno o drugo kao podmazana.
Adrienne je osvojila i označila muškarčeva ruka. Bila je oteta,
oskvrnuta i posve konzumirana. Svojevoljno je prestala razmišljati
racionalno, postala je životinja koja se parila s divljim crnim pastuhom. Kad
ju je odnio u krevet, rukama mu je prešla preko tijela i lica, pamteći svaku
ravninu i kut, pohranjujući ih u sjećanje svojih ruku.
Ali između veličanstvenog vođenja ljubavi i spavanja, među ljubavnike
se uvukla tišina. Kao strančeva rukavica bačena na njihov krevet. Kad se
Adrienne izgubila u strahovima koje nije mogla nadzirati, osjetila je kako se
rukavica tišine steže oko nje.
Očajnički je provukla prste kroz Jastrebovove. Ako je bace natrag u
budućnost dok se bude čvrsto držala za njega, možda bi ga mogla povesti sa
sobom.
Mnogo je nespokojnih sati provela praveći se da spava. No bojala se
zaspati.
A sad kad se iskradao iz kreveta, osjetila je da se strah vraća.
Nije ga mogla držati za ruku svake minute svakoga dana!
Tiho se okrenula na bok, provirila ispod pokrivača i divila mu se.
Nagnute je glave stajao kraj lučnog prozora kao da sluša pucanje zore ili
tajne u krikovima galebova koji su se budili.
Dlanovi su mu bili rašireni na kamenoj prozorskoj klupčici i posljednje
su mu zrake mjesečine obasjavale tijelo rastaljenim srebrom. Gledao je zoru, a
oči su mu bile tamna zasjenjena jezera. Ozbiljan mu je profil mogao biti
isklesan od kamena od kojeg je bio izgrađen i Dalkeith na Moru.
Zatvorila je oči kad je posegnuo za kiltom i počeo se oblačiti.
Kad je otišao iz Paunove sobe, tišina se oslobodila i omotala prste oko
njezina srca.
★★★
240
Jastreb je stajao na vratima na drugome katu, očiju potamnjelih od

bijesa.
Bijesa zbog vlastite bespomoćnosti.
Pogriješio je kad ju je vratio u Dalkeith. Jako je pogriješio. Znao je to.
Kao da je i zrak u Dalkeithu bio nabijen, kao da je dvorac netko polio uljem
za uljanice i sad samo čeka da baci zapaljenu svijeću, uzmakne za korak i
promatra kako im vatreni pakao uništava živote. Nije ni najmanje sumnjao da
u Dalkeithu nije sigurna.
Ali nestala je i u Usteru.
To znači da moraju otići negdje dalje. Možda u Kinu. Ili u Afriku. Ili
barem otići iz Škotske.
Prokletstvo! Dalkeith je bio njegovo mjesto. Njihovo mjesto.
Dalkeith na Moru bio mu je cijeli život. Toliko je pretrpio da bi imao
ovo što sad ima. Da se vrati kući. Da gleda kako im se sinovi igraju na rubu
litice. Da gleda kako njihove kćeri trče kroz vrtove, sitnim stopalima gaze po
mahovini i popločanim stazama. Da za topla dana okupa djecu u bistrome
modrom jezeru. Da za spokojne ljetne večeri pod treperavim zvijezdama u
fontani zavede svoju ženu.
Zaslužio je da ostatak svojih godina provede šetajući s Adrienne po
ovim brdima i dolinama, promatrajući more i vječnu mijenu godišnjih doba
na kopnu, da im podigne dom prepun ljubavi, sjećanja i pustolovina. Svaki
djelić svega toga - prokletstvo - bio je tako sebičan! Želio je da se ispuni sve iz
tog sna. Trebao si se držati podalje, Jastrebe, to dobro znaš. Zašto si pomislio
da se možeš boriti protiv nečega za što ne znaš ni kako se zove? Čvrsto je
zatvorio oči i u mraku se zanjihao. Odreći se Dalkeitha zbog nje? Glava mu je
pala prema naprijed, pognuta pod opterećenjem teških odluka. Tijelom mu je
prošao uzdah, tako snažan da bi mogao ugasiti krijes. Da. Oženit će je na
Samhain. Zatim će je odvesti što dalje odavde, toliko daleko koliko budu
morali poći. U napetoj se tišini već počeo opraštati. Potrajalo je prilično dugo
jer bilo je toliko toga od čega se trebalo oprostiti u Dalkeithu na Moru.
A da ipak riskira i ostane na mjestu gdje su nepoznate sile imale moć
nad njegovom ženom? Nemoguće. “Ne možemo ostati”, rekao je sobi koja je
tiho i strpljivo čekala - sobi od koje se najteže bilo oprostiti. Sobi koju je
241
uredio za svoju djecu. “Bijeg je jedino inteligentno rješenje u ovom slučaju.

Jedini način da je sačuvam.”
Protrljao je oči i naslonio se na okvir vrata, nastojeći obuzdati osjećaje
koji su mu preplavili tijelo. Bio je zatočen, vezan preko svake mjere za ženu
koja je nevino spavala u njegovu krevetu. Ova zajednička noć bila je sve što je
ikad sanjao da će jednog dana doživjeti. Nevjerojatna intimnost vođenja
ljubavi sa ženom čije je misli mogao pročitati. Nije to bilo samo vođenje
ljubavi - večeras kad su im se tijela stopila u strasti, osjetio je bliskost koja ga
je posve izbacila iz ravnoteže. Ako ništa drugo, to što se dogodilo presložilo
mu je prioritete na pravo mjesto. Ona je na prvome mjestu.
Jastrebova se čeljust stisnula i tiho je opsovao. Oči su mu s ljubavlju
prelazile po kolijevkama, izrezbarenim igračkama, mekim vunenim
pokrivačima i visokim prozorima koji su gledali na baršunastu zoru. Mogao
joj je podariti dijete - dovraga, možda ga je već i nosila. A netko ili nešto
mogao je nju i to dijete istrgnuti iz njegovih ruku i njegova života. To bi ga
uništilo.
Dalkeith će cvjetati i bez njega; Adrian će biti dobar gospodar. Lydia će
ga pozvati kući iz Francuske. Ilysse će praviti društvo majci, a Adrian će se
oženiti i napuniti ovu sobu svojom djecom.
Jastreb neće žaliti ni za čime. On je djecu s Adrienne mogao imati i u
kmetskoj kolibi i bio bi jednako sretan.
Nepomično je stajao još koji trenutak, a onda su mu se usne izvile u
neznatan osmijeh.
Zatvorio je vrata starog sna uz blag smiješak i razumijevanje kakvo
može imati samo zaljubljen muškarac. Dječja soba nikad nije bila njegov san.
Ona je bila njegov san.
★★★
“Jastrebe!” Lydijina je donja usna drhtala u neizgovorenu prosvjedu.

Odvratila je pogled i počela proučavati isprepletene ruže penjačice.
“Mora biti tako, majko. Jedino tako mogu biti siguran da joj se ništa
neće dogoditi.”
242
Lydia je zaposlila ruke pažljivo otkidajući suhe listove, brinući se za

svoje ruže kako je činila već trideset godina. “Ali zar morate otići? I to
večeras!”
“Ne možemo riskirati i ostati ovdje. Ne vidim drugu mogućnost.”
“Ali Adrian uopće nije ovdje”, prosvjedovala je. “Ne možeš se odreći
naslova ako nema nikoga da ga preuzme!”
“Majko.” Jastreb se nije ni potrudio istaknuti koliko je njezin prosvjed
besmislen. Po uplašenom izrazu njezina lica bilo je očito da i sama zna da se
hvata za svaku moguću izliku.
“Govoriš da ćeš mi odvesti unučad!” Lydia je stisnula vjeđe da zaustavi
suze.
Jastreb ju je promatrao s mješavinom duboke ljubavi i strpljenja.
“Govoriš o unucima kojih još nema. O unucima koje nećemo stići napraviti
ako mi je oduzme to što njome upravlja.”
“Jastrebe, mogao bi je odvesti daleko odavde i ipak je izgubiti. Dok ne
otkrijemo što je nadzire, nikad neće biti posve sigurna”. Lydia se nije dala
razuvjeriti. “Nas smo dvije planirale podrobno proučiti njezina putovanja
kroz vrijeme kako bismo pronašle sličnosti među njima. Jeste li to učinili?”
Jastreb je zatvorenih očiju odmahnuo glavom. “Još nismo. Da budem
posve iskren, bilo mi je mrsko načeti tu temu. A ona je nije spominjala, pa
sam prešao preko toga. Kad se vjenčamo i odemo, bit će vremena da
razgovaramo o tome.”
“Jastrebe, možda Romi...”
Jastreb je nestrpljivo odmahnuo glavom. Jutros je već isprobao tu
taktiku. Bila mu je to posljednja šansa. Rushku je s ostatkom njegova naroda
pronašao na jugozapadnom brdu gdje su kopali jarke i skupljali sedam vrsta
drva za krijesove. Ali Rushka je odbio razgovarati o bilo čemu što je imalo
veze s njegovom ženom. Niti ga je Jastreb uspio namamiti u razgovor o
kovaču. Vraški ga je naljutilo što nije uspio dobiti odgovore čak ni od ljudi
kojima je život ovisio o njegovoj gostoljubivosti. Ali Romi - pa, Romi zapravo
nisu ovisili o ničijoj gostoljubivosti. Kad bi se stvari zakomplicirale,
jednostavno bi se preselili na bolje mjesto. Bila je to apsolutna sloboda.
Poslije neuspjeha s Romima, Jastreb nije uspio pronaći ni prokletog
kovača.
243
“Majko, gdje je Adam?”

“Kovač?” pitala je Lydia zbunjeno.
“Da. Ognjište je bilo hladno, a kola mu nema.”
“Da pravo kažem, nisam ga vidjela... čekaj malo... vjerojatno otkad ste
vas dvoje otišli za Uster. Zašto, Jastrebe? Misliš li da on ima nekakve veze s
Adrienne?”
Jastreb je polako kimnuo.
Lydia je to odmah iskoristila kao argument. “Eto vidiš! Ako odvedeš
Adrienne, a Adam ima neke veze sa svim ovim, krenut će za vama. Bolje je da
ostaneš ovdje i boriš se.”
Iznenađeno je zinula kad ju je Jastreb mrko pogledao. “Majko, neću
riskirati da je izgubim. Žao mi je što ti se to ne sviđa, ali bez nje... ah, bez
nje...” Zašutio je shrvan turobnim mislima.
“Bez nje što?” tiho je upitala Lydia.
Jastreb je samo odmahnuo glavom i otišao.
★★★
Adrienne je polako hodala dvorištem i tražila Jastreba. Nije ga vidjela

otkad je rano jutros otišao iz kreveta. Iako je znala da će uskoro stajati uz
njega kako bi razmijenili zavjete, nije mogla otresti osjećaj da će nešto poći po
zlu.
Približivši se kamenoj kuli prekrivenoj mahovinom, pogled na nju
sjetio ju je dana kad joj je Jastreb održao prvu lekciju o pripitomljavanju
sokola.
Kako se slasno ovaj sokol pripitomio.
Otvorila je vrata i provirila unutra, a usne su joj se razvukle u smiješak.
Jastreb ju je tog dana i prestrašio i opčinio. Doveo ju je u iskušenje i probudio
joj nadu, ali mu tada još nije mogla vjerovati.
Je li to čula lepršanje krila? Pogledala je u tamnu unutrašnjost kule i
zakoračila unutra.
Dio nje nije se ni iznenadio kad su se za njom zatvorila vrata.
244
Kad ju je sa svih strana poklopila tmina, iznenada je shvatila. Ovo je

bila opasnost koje se toliko bojala - bez obzira na to tko ili što bilo iza nje.
Adrienne se još od prošle noći osjećala kao na oštrici noža, stalno
očekujući da se dogodi nešto loše. Sad je potpuno razumjela što ju je držalo
budnom cijele noći - bili su to ponovno njezini instinkti koji su je upozoravali
na neposrednu opasnost, govoreći joj da je samo pitanje trenutka kad će joj se
svijet srušiti.
A tko god bio iza toga, bio je nagovještaj njezine propasti.
“Ljepoto.”
Adamov glas. Adrienne se ukočila. Vilica joj se zategnula, a šake
stisnule kad ju je u mraku uhvatio i snažno pritisnuo kukove o obline njezine
stražnjice. Poskočila je i pokušala pobjeći, ali ju je samo čvršće stegnuo i
povukao natrag uz svoje tijelo.
Kad ju je usnama dotaknuo po vratu pokušala je vrisnuti, ali nije mogla
ispustiti ni glasa.
“Znala si da ću doći,” dahnuo joj je uz uho, “zar ne, Ljepoto?”
Adrienne je htjela prosvjedovati, vrištanjem mu reći da nije tako, ali
dio nje znao je što se događa - duboko na podsvjesnoj razini. U tom su
trenutku svi njezini neobični susreti s Adamom Blackom postali kristalno
jasni. “Učinio si da zaboravim”, prosiktala je pod navalom sjećanja. “Neobične
stvari koje si učinio - kad si preuzeo Jastrebovo lice kod fontane - učinio si da
zaboravim sve to”, optužila ga je.
Adam se nasmijao. “Učinio sam da zaboraviš i kad sam te prije toga
odveo u Morar. Sjećaš li se sad kako si sa mnom ležala na pijesku, slatka
Ljepoto? Vraćam ti te ukradene trenutke.
Sjećaš li se kako sam te dirao? Sjećaš li se kad sam te odveo u svoj svijet
da te izliječim? I tada sam te dirao.”
Adrienne se stresla kad su joj se sva ta sjećanja iznenada vratila.
“Ljepoto, uzimam ono čega se ne bi trebala sjećati. Mogao bih ti iz
pamćenja izbrisati neugodna sjećanja. Da učinim to, Ljepoto? Da te zauvijek
oslobodim Eberharda?“ Adam je pritisnuo usne na njezin vrat i dugo ih držao
tako prije nego što je ponovno progovorio. “Ne, sad znam što ću učiniti.
245
Izbrisat ću ti svako sjećanje na Jastreba - učinit ću da ga zamrziš, da ti postane

potpuni stranac. Što kažeš na to?”
“Tko si ti?” protisnula je Adrienne očiju punih suza.
Adam ju je polako okrenuo u zagrljaju dok ga nije gledala ravno u oči.
Lice mu je bilo hladno i na sivkastom polusvjetlu uopće nije izgledalo ljudski.
“Ja sam muškarac koji će ti uništiti muža i sve u Dalkeithu ne učiniš li kako ti
kažem, ljupka Adrienne. Voliš li svoga muža, poslušat ćeš me vrlo, vrlo
pažljivo.”
★★★
Jastreb nije mogao pronaći Adama. Nije mogao pronaći Grimma. A sad
nije mogao pronaći ni svoju ženu. Kvragu, kakav je to dan vjenčanja?
Hodao je donjim područjem dvorišta i zazivao joj ime. Dlanovi su mu
bili zabrinuto stisnuti u šake. Ljudi su se već počeli okupljati na brežuljku.
Pripadnici klana pristizali su sa svih strana. Do sutona će se kod Dalkeitha
skupiti gotovo sedamsto tartana; Douglas je bio velik klan s mnogo kmetova
koji su obrađivali zemlju. Ranije tog jutra Jastreb je poslao svoje stražare po
brdima i dolinama da najave gospodarevo večerašnje vjenčanje i tako se
pobrinuo da na vjenčanje dođu svi, i mladi i stari.
Ali vjenčanja neće biti ako ne uspije pronaći svoju ženu.
“Adrienne!” zvao ju je. Kamo je, dovraga, otišla? Nije bila u dvorcu, nije
bila u vrtu... nije bila u Dalkeithu?
Ne!
“Adrienne!” zagrmio je i počeo trčati. Zazivajući njezino ime prošao je
kraj sokolarske kule.
“Jastrebe, ovdje sam!” čuo je odjek njezina glasa iza sebe.
“Adrienne?” Naglo se zaustavio i okrenuo.
“Ovdje sam. Žao mi je”, dodala je izlazeći iz kule i zatvarajući vrata za
sobom.
“Nemoj me više nikad ostaviti a da mi ne kažeš kamo ideš. Zar nisi čula
da te zovem?” zagunđao je glasom ogrubjelim od straha.
246
“Rekla sam da mi je žao, Jastrebe. Vjerojatno sam bila rastresena.”

Zaustavila se na mjestu.
Jastrebu se srce okrenulo u prsima. Pronašao ju je, ali zašto mu to nije
odagnalo strah? Nešto ga je kopkalo - nešto neopipljivo, ali posve stvarno i
potencijalno opasno poput nazubljenih litica Dalkeitha. U zraku oko kule
lebdio je opipljivi osjećaj nečega lošeg.
“Ženo, što nije u redu?” pitao ju je. Svaki mu se centimetar tijela napeo
kad je izišla iz sjene na istočnoj strani niske kule. Polovica joj je lica bila u
sjeni zalazećeg sunca, a druga je na slaboj svjetlosti bila vidljivo blijeda.
Jastreb je doživio prolazni trenutak nemoguće dvojnosti; kao da joj je
polovica lica bila nasmiješena, a druga čvrsto stisnuta u bolnu grimasu.
Sablasna mu je iluzija probola srce kopljem zle slutnje.
Ispružio je ruke, a kad se Adrienne nije pomaknula iz toga neobičnog
položaja napola na svjetlosti i napola u sjeni, žustro je krenuo prema njoj i
uzeo je u naručje.
“Što te mori, draga ženo?” pitao ju je gledajući odozgo na nju. Ali nije ju
povukao dovoljno prema sebi. Mrska sjena još joj je prekrivala trećinu lica i
skrivala joj oči od njegovih. Tiho je opsovao i zakoračio unatrag dok se nije
našla na svjetlu. Ta sjena, ta prokleta sjena kule natjerala ga je da pomisli da
joj jedna polovica postaje nestvarna, kao da bi mu mogla proći kroz prste a on
bi bio bespomoćan da to spriječi. “Adrienne!”
“Dobro sam, Jastrebe”, tiho je rekla i obgrlila ga rukama oko pasa.
Dok joj je sve slabija svjetlost obasjavala lice, iznenada se osjećao
blesavo. Pitao se kako je i na trenutak mogao pomisliti da joj sjena skriva
ljupko lice. Nije ovdje bilo nikakvih sjena. Ništa osim njezinih velikih očiju
koje su ga s ljubavlju promatrale.
Prošao je još jedan trenutak prije nego što su joj se usne razvukle u
osmijeh. S lica mu je odmaknula zalutali čuperak tamne kose i nježno ga
poljubila u bradu. “Moj krasni, prekrasni Jastrebe”, promrmljala je.
“Govori mi, ženo. Reci mi što te muči”, rekao je promuklo.
Nasmiješila mu se tako očaravajuće da su mu se misli naglo zamutile.
Osjetio je kako mu neizgovorena obećanja iz tog osmijeha raspršuju brige
poput latica na vjetru.
247
Usnama je dotaknuo njezine i osjetio kako mu je tijelo odmah reagiralo

od glave do pete. Koja sjena? Glupi strahovi, glupa mašta, zaključio je.
Dopustio je da mu se mašta razmaše na najmanji povod. Glupa joj je sjena pala
na lice, a veliki je Jastreb odmah u njoj vidio propast i pustoš. Pih! Nijedna se
žena ne bi tako smiješila da ju je nešto brinulo.
Uzeo joj je usne u grubom, osvetničkom poljupcu. Kažnjavao ju je zbog
straha koji ga je preplavio. Kažnjavao ju je jer mu je bila potrebna.
A ona se poput tekuće vatre stopila s njim, obavijajući ga i stišćući se o
njega strasnom hitnošću. “Jastrebe”, šapnula mu je u usta. “Moj mužu, moja
ljubavi, uzmi me... ponovno, molim te.”
Želja mu je prostrujala žilama brišući sve tragove panike. Nije ga
trebalo dodatno poticati. Pred njima je bilo još nekoliko sati prije nego što će
ih božji čovjek vezati pod samhainskim plaštem. Povukao ju je prema kuli.
Adrienne se odmah ukočila. “Ne, ne u kuli.”
Odlučio se za konjušnicu i poveo je do debele hrpe slatke grimizne
djeteline na kojoj su posljednje sate popodneva prije vjenčanja proveli poput
prosjaka koji posljednje novčiće troši na raskošnu gozbu.
248
DVADESET DEVETO POGLAVLJE

ADRIENNEINA JE VJENČANICA NADMAŠILA SVE NJEZINE DJEVOJAČKE
snove. Bila je sašivena od safirnozelene svile i elegantne čipke, sa
svjetlucajućim srebrnim nitima u uzorcima isprepletenih ruža utkanima u
ovratnik, rukave i porub. Lydia ju je ponosno izvadila iz hrastove škrinje
optočene cedrovinom, još jednoga domišljatoga Jastrebova izuma. Prozračila
ju je, parila je u zatvorenoj kuhinji iznad kotlova vrele vode i zatim lagano
namirisala lavandom. Haljina je u grudima i bokovima bila priljubljena uz
tijelo, a onda je u bogatim vrtlozima padala na tlo.
Sašili su je Romi za Lydijino vjenčanje s Jastrebovim ocem, ispričala joj
je Lydia dok joj je s još desetak djeveruša pomagala da se pripremi za
vjenčanje. Lydijino vjenčanje također je održano u Dalkeithu na Moru za
proslave Beltanea, pred dvostrukim krijesovima kakvi su se palili i za
Samhein.
Ali Lydia je već otišla na brežuljak. Djeveruše su također otišle jer ih je
Adrienne otjerala prije četvrt sata. Trebala joj je sva preostala snaga da preživi
posljednjih nekoliko sati.
Lydia je bila tako ushićena da samo što nije plesala po sobi, a Adrienne
se osjećala odrvenjelo i morala se prisiliti da glumi oduševljenje. Učinit će
nešto zbog čega će je Lydia i Jastreb posve sigurno prezreti, ali nije imala
drugog izbora.
Kako će podnijeti izraze njihovih lica kad to učini? Kako će se nositi s
mržnjom i izdajom koju će vidjeti u njihovim očima?
Adrienne je sama stajala u Lydijinoj lijepoj spavaćoj sobi među
glačalima koja su se sporo hladila i odbačenom odjećom te napola ispijenim
šalicama čaja ostavljenim u nervoznom iščekivanju.
Trenutak se bližio.
A srce joj se svakim dahom sve više hladilo. Stresla se kad ju je kroz
otvoren prozor Lydijine spavače sobe zapuhnuo svježi povjetarac. Prešla je
preko sobe da zatvori prozor, stavila jednu ruku na hladnu kamenu klupčicu
ispod njega i iznenada se ukočila. Hipnotizirano je zurila u noć.
Uvijek ću se sjećati ovoga, uvijek.
249
U sebe je upijala Dalkeith, pohranjujući u pamćenje svaki njegov detalj.

Pun ju je Mjesec očarao svojom svjetlošću koja je brežuljak okupala srebrnim
sjajem. Nisko nad obzorom doimao se mnogo bližim i mnogo većim nego
inače. Možda je mogla zakoračiti na nebo i stati uz njega, a možda ga i snažno
pogurnuti pa gledati kako se kotrlja po obzoru.
Adrienne se divila svoj toj ljepoti. Ovo mjesto je čarobno.
S prozora je imala savršen pogled na slavlje. Brežuljak je oživio
stotinama ljudi raštrkanih na jarkim tartanima oko krijesova. Razgovarali su,
jeli i plesali. Vino, pivo i viski tekli su u potocima dok je narod proslavljao
predstojeću žetvu. Bogatu žetvu jer se njezin muž pobrinuo za to.
Djeca su se igrala, trčala, cičala i vraćala se voljenim roditeljima. A
glazba... oh, glazba je dopirala kroz otvoreni prozor i stapala se s udaljenim
hukom oceanskih valova. Jak hipnotizirajući ritam bubnjeva, gajdi i glasnog
pjevanja.
Ugledala ga je između dvaju vatrenih krugova, gospodara Dalkeitha na
Moru kako zabačene glave pleše sa svojim narodom i dubokim melodioznim
glasom pridonosi ljepoti pjesme. Njezin muž. Barem je dobila priliku da ga
nakratko voli - možda ne zauvijek, ali...
Ritam bubnjeva se ubrzao i gledala ga je kako kruži oko vatre. Tako
primitivno i divlje, ali i nježno te puno ljubavi.
Obožavam ovo mjesto, pomislila je. Da sam u dvadesetome stoljeću
ikad mogla sanjati o mjestu na koje bih otišla, sanjala bih o ovome.
Naslonila je čelo na hladan kameni zid i stisnuvši oči pokušala
zaustaviti provalu suza. “Volim ga više od života”, naglas je prošaptala.
I upravo je to bio odlučujući argument.
★★★
“Ne.” Jastreb je podignuo ruke kao da prosvjeduje. “Morate mi ostaviti

dovoljno snage da se oženim i legnem večeras sa svojom ženom”, zadirkivao
je nasmijane žene koje su ga nagovarale na još jedan ples.
Usprkos razočaranim pogledima i sočnim primjedbama na račun
njegove muževnosti, Jastreb se polako uputio prema vrhu brežuljka. Dok je
250
plesao, vidio je i Lydiju i Tavisa kako idu u tom smjeru. Na trenutak je zastao
i osvrnuo se prema dvorcu, pogledom pomno pretražujući prozore. Eno ga.
Na pozadini jarko rasvijetljenog prozora Lydijine sobe vidio je siluetu svoje
žene. Gledao je kako prozoru okreće leđa. Krenula je.
Dok joj je gledao leđa, hladni su mu žmarci prošli niz vrat. Dugo ju je
promatrao, a kad se nije pomaknula, zapitao se što radi.
Trebao sam ustrajati na tome da stražar ostane s njom.
Hoće li mi stražar zakopčati gumbe na haljini? zadirkivala ga je, a njega
je definitivno obuzela ljubomora na pomisao da bi bilo koji od njegovih
stražara mogao dotaknuti svilenu kožu njegove žene.
S brežuljka joj je mogao vidjeti svaki korak, a dvorac čak i nije bio
posve napušten. Do brežuljka je bilo samo nekoliko minuta hoda. Ona će biti
dobro. Ali ipak je bio zabrinut...
“Jesi li vidio Grimma?” Lydia mu je ovlaš dotaknula ruku kako bi mu
privukla pozornost.
Jastreb je odvratio pogled s prozora. “Nisam. A ti?”
“Ne. I to me brine. On ti je najbolji prijatelj, Jastrebe. Mislila sam da će
biti ovdje. Što ga je moglo zadržati?”
Jastreb je slegnuo ramenima i brzo pogledao prema dvorcu. Ah,
konačno. Svijeće su se ugasile i njegova je žena bila na putu. Lydijina soba
bila je posve mračna. Iznenada ga nije bilo briga što je s Grimmom. Čak je i
njegova ozlojeđenost zbog Grimmovih laži nestala na pomisao o ljubljenoj
Adrienne.
Večeras ću je vezati za sebe za cijelu vječnost, zavjetovao se u sebi.
“Jastrebe?” Lydia mu je mahnula rukom pred licem i jedva je odvukao
pogled s dvorca.
“Hmmm?”
“Jao meni”, uzdahnula je Lydia. “Kad tako gledaš, neopisivo me
podsjećaš na svojeg oca.”
“Kako to gledam?” pitao je Jastreb, gledajući prednje stubište na kojem
je svakog trenutka očekivao vidjeti svoju ženu. “Kao divlji Viking koji želi
nešto osvojiti i zarobiti.”
251
“U ovom sam slučaju ja zarobljenik, majko”, odvratio joj je Jastreb.

“Mislim da me ta žena propisno začarala.”
Lydia se zvonko nasmijala. “Dobro. Dakle, sve je kako i treba biti.”
Ovlaš ga je poljubila. “Stići će svaki trenutak.” Lydia mu je izgladila košulju
koju nije trebalo izgladiti, uredila savršenu kosu kojoj nije trebalo uređivanje
i, sve u svemu, kvocala oko njega poput nervozne kvočke.
“Majko”, zarežao je.
“Samo želim da izgledaš što...” Lydia se prekinula. Zadržala je nervozni
smijeh za sebe. “Pogledaj me, sva ustreptala i uzbuđena zbog sinova
vjenčanja.”
“Već me vidjela u najgorem izdanju i svejedno me voli. I zašto se tako
vrtiš oko mene? Mislio sam da ne razgovaramo. Što si sad smislila?” pitao ju
je. Predobro ju je poznavao da bi pomislio kako će se bez otpora pomiriti s
njegovim planom da još večeras ode iz Dalkeitha.
“Jastrebe,” prosvjedovala je Lydia, “to me boli!”
Jastreb je glasno otpuhnuo. “Pitam te ponovno, kakav si opak plan
smislila da nas zadržiš ovdje? Stavila si nam nešto u vino? Unajmila si
nemilosrdne plaćenike koji će nas zatočiti u mome dvorcu? A ne ne, sad
znam - poslala si glasnika MacLeodu da mu kaže da bi sad bio pravi trenutak
za opsadu Dalkeitha, zar ne?” Ne bi ga iznenadilo da je učinila bilo što od
toga. Lydia je bila nezaustavljiva kad bi se na nešto namjerila. Učinila bi sve
kad bi to značilo da će zadržati Adrienne uza se. Kakva majka, takav sin,
priznao si je.
Lydia je samo odvratila pogled. “Do trenutka kad to doista ne učinite,
jednostavno ne mogu zamisliti da ćete otići. Dotad namjeravam uživati u
svakom trenutku sinova vjenčanja. Osim toga, posve je jasno da Adrienne
nema pojma što planiraš. I nisam sigurna da se neće prikloniti mojoj strani”,
otresito mu je odgovorila.
“Evo je, dolazi.” Tavis je prekinuo njihovo rječkanje i pokazao na
stubište koje se spuštalo u gornje dvorište.
“Oh! Nije li lijepa?” dahnula je Lydia.
Začuo se kolektivni uzdah koji se stopio s noćnim povjetarcem na
brežuljku. “Izgleda kao princeza!”
252
“Ne, kao kraljica!”

“Ljepša je od vilinske kraljice!” Djevojčica sa svijetlim uvojcima radosno
je pljesnula rukama.
“Gospodarica Dalkeitha na Moru.” Kmet je skinuo kapu i u znak
odanosti stavio je preko srca.
No Lydijin je smiješak brzo izblijedio kad je shvatila da Adrienne odlazi
prema konjušnici.
Svi su šutjeli dok se nekoliko trenutaka poslije nije ponovno pojavila
vodeći konja. “Ali, što? Što je to... konj? Ah, pretpostavljam da će dojahati
ovamo”, zbunjeno je promrmljala Lydia.
Na konju? Zašto nije jednostavno došetala? Put je prilično kratak, rekao
bih”, čudio se Tavis.
Pod sjajnom su Mjesecom jasno vidjeli kad je zakoračila na nizak
kamen i zajahala konja - i dalje odjevena u vjenčanicu.
Jastrebove su se oči zamišljeno stisnule. Tijelo mu se ukočilo i zatomio
je psovku kad je ugledao Rushku. Rom je u tišini stajao blizu njih i
gestikulirao rukama po zraku. “Što to radiš?” zagunđao je Jastreb i uhvatio ga
za ruku.
Rushka je prestao mahati i smeđim očima punim blagosti i duboke tuge
pogledao Jastreba. “Nadali smo se da on neće doći. Poduzeli smo sve mjere
opreza... križeve od jarebika. Rune. Učinio sam sve što sam mogao da to
spriječim.”
“Da tko neće doći? O čemu govoriš? Da spriječiš što?” ispitivao ga je
Jastreb. Svaki mu je djelić tijela iznenada oživio. Cijeli ga je dan nešto mučilo
i zahtijevalo da poduzme nešto, a sad je eksplodiralo u vatru koja mu je
potekla žilama. Htio je nešto poduzeti - ali protiv čega? Što se događalo?
Topot konjskih kopita zatresao je tlo oko njih.
“On dolazi.” Rushka je pokušavao osloboditi ruku iz Jastrebova čeličnog
zahvata, ali vjerojatno bi bilo lakše skinuti kamenu gromadu s prsa.
Začuo se topot konjskih kopita koji je svakim trenom postajao sve bliži.
“Govori”, zaškrgutao je Jastreb, svisoka gledajući Rushku. “Odmah”
“Jastrebe?” zabrinuto se ubacila Lydia.
253
“Jastrebe”, upozorio ga je Tavis.

“Jastrebe.” Iz mraka iza njih javio se mukli glas njegove žene.
Jastreb se ukočio, a pogled mu je i dalje bio prikovan za staroga Roma
koji mu je toliko godina bio poput oca. Treptaj u njegovim očima upozorio ga
je da se ne okreće. Da se pravi kao da se ništa ne događa. Ne gledaj svoju
ženu, govorile su Rushkine oči. Ali vidio ju je duboko u odrazu njegovih
smeđih očiju. Da se ne okrene? Nemoguće.
Jastreb je odvratio bijesni pogled od Rushke. Polako se okrenuo na peti.
Njegova žena. A uz nju je na Jastrebovu crnom pastuhu sjedio Adam.
Jastreb je stajao u tišini, ruku spuštenih niz tijelo i stisnutih šaka. Brežuljak je
bio sablasno tih, nije se čuo glas nijednog djeteta, nijedan kmet nije ispustio
dah niti nešto promrmljao.
“Čuvaru običaja.” Adam je kimnuo prema Rushki, a Jastrebov je pogled
letio između čudnog kovača i romskog prijatelja. Rushkino je lice bilo blijedo
poput svježe napadalog snijega. Raskolačio je smeđe oči, a vitko mu se tijelo
posve ukočilo. Nije uzvratio pozdravom nego je upro pogled u tlo i žustro
rukama po zraku crtao neobične simbole.
Adam se nasmijao. “Mislio sam da si dosad shvatio da to ne pomaže,
starče. Okani se ćorava posla. Čak ni tvoja... žrtva... nije pomogla. Iako me
malo odobrovoljila.”
Lydia je glasno dahnula. “Kakva žrtva?”
Nitko joj nije odgovorio.
“Kakva žrtva?” napeto je ponovila. “Misli li na Esmereldu?” Kad nitko
nije odgovorio, protresla je Rushkinu ruku. “Misli li na nju?” Pogled joj se
vratio na Adama. “Tko si ti?” zahtijevala je, a oči su joj se suzile kao u
medvjedice koja se sprema obraniti svoje mladunče.
Rushka ju je povukao prema sebi. “Budite mirni, gospo”, procijedio je
kroza zube. “Ne miješajte se u ono što ne razumijete.”
“Ne govori mi što...” vatreno je počela Lydia, ali ju je ušutkao Jastrebov
ubojiti pogled.
Jastreb se okrenuo prema Adrienne i mirno podignuo ruke kako bi joj
pomogao da sjaše, kao da je sve u najboljem redu.
254
Adam se ponovno nasmijao, smijehom od kojeg se Jastrebu naježila

koža.
“Ona ide sa mnom, gospodaru Škanjče.”
“Ona ostaje sa mnom. Moja je žena. A ja sam Jastreb, za tebe gospodar
Jastreb.”
“Ne. Škanjac, bijedni strvinar koji traži ostatke, gospodar Škanjac.
Dogovor je bio da ona bira, sjećaš se? Spasio sam ti ženu po ugovorenoj cijeni.
Cijena je sad plaćena. Izgubio si.”
“Ne.” Jastreb je polako odmahnuo glavom. “Već je odabrala i odabrala
je mene.”
Izgleda da se predomislila”, rugao mu se Adam.
“Silazi s mojega konja, kovaču. Ovog trena.”
“Jastrebe!” upozorio ga je Rushka, tiho i zabrinuto.
“Jastrebe.” Kad se oglasila Adrienne, ukočio se u pola koraka. Sve dosad
Jastreb je svoju pozornost i bijes usmjerio na kovača. A znao je i zašto. Zbog
istog se razloga oklijevao okrenuti kad je čuo približavanje konja. I zato je
uporno gledao u Rushku. Bojao se pogledati svoju ženu, bojao se što je mogao
vidjeti u njezinim ljupkim očima. Je li se doista predomislila? Je li mogao tako
pogriješiti? Zastao je s rukom na dršku mača i natjerao se da je pogleda.
Nesigurnost koja ga je obuzela onoga prvog dana kad je svoju ženu pronašao u
kovačnici sad se vratila i posve ga obuzela.
Lice joj je bilo ukočeno, lišeno emocija. “Rekao je istinu. Odabrala sam
njega.”
Jastreb je zaprepašteno zurio u nju. U srebrnim očima nije bilo ni traga
emocijama. “Ženo, kako te natjerao da lažeš?” Jastreb nije htio povjerovati
njezinim riječima i nastavio se držati za svoju vjeru u nju. “Čime ti je
zaprijetio, srce moje?”
“Ničime,” hladno mu je odgovorila Adrienne, “i prestani me tako zvati!
Nikad nisam bila tvoje srce. Od početka sam ti to rekla. Ne želim te. Uvijek
sam htjela samo Adama.”
Jastreb joj je pogledom pretraživao lice. Hladna i staložena, na kobili je
sjedila poput kraljice. Kraljevski i nedodirljivo. “A što je onda bilo ono u
Usteru?” zarežao je.
255
Slegnula je ramenima i podignula dlanove u zrak. “Godišnji odmor?”

drsko mu je odgovorila.
Jastreb se ukočio i zaškrgutao zubima. “A što se danas popodne
dogodilo u konjušnici...”
“Pogreška”, odsječno se ubacio Adam. “Pogreška koju neće ponoviti.”
Jastrebov pogled nije silazio s Adrienne. “Je li bila pogreška?” tiho je
upitao.
Adrienne je nagnula glavu. Stanka duga poput otkucaja srca. “Da.”
Jastreb joj na licu nije zamijetio ni trzaj. “Kakvu to igru igraš, ženo?”
dahnuo je, a opasnost je izbijala iz svakog dijela njegova ukočena tijela i
nabijala zrak oko njih.
Noć je bila tamna i teška. Na brežuljku se nitko nije ni pomaknuo, svi
kao da su bili prikovani zastrašujućim prizorom pred njim.
“Nije to nikakva igra, Jastrebe. S nama je gotovo. Žao mi je.” Još jedno
ravnodušno slijeganje ramenima.
“Adrienne, prestani se šaliti...” zarežao je.
“Ne šalim se“, prekinula ga je iznenadnim bijesom. “Jedina šala ovdje si
ti! Nisi valjda mislio da mogu ostati ovdje? Kako da ne!” Rukom je prezrivo
mahnula prema raskošnoj ženidbenoj gozbi. “Ja sam iz dvadesetoga stoljeća,
budalo. Naviknula sam se na luksuz. Male stvari koje te razmaze. Kava. Vrući
tuševi, limuzine, sjaj i vreva. Ovo je bila lijepa razonoda - zgodno utočište s
nekima od najfascinantnijih muškaraca...” Nasmiješila se Adamu, a Jastreb se
na jedvite jade suzdržao da ne skoči na kovača i golim mu rukama iz bahatog
tijela ne iscijedi život.
No nije to učinio nego je stajao poput mramornog kipa, a šake su mu
zgrčeno padale uz tijelo. “Bila si djevica...”
“Pa? Naučio si me užicima. Ali kovač mi je dao više. To je sve.”
Adrienne se poigravala vodicama svoje kobile.
“Ne!” zagrmio je Jastreb. “Ovo je nekakva igra. Čime si zaprijetio mojoj
ženi, kovaču?”
256
Ali odgovor je stigao od Adrienne i to istim onim mirnim, posve

ravnodušnim glasom. Muklim glasom koji ga je natjerao da samo što ne
poludi jer su riječi koje je čuo sigurno bile laži.
Međutim, nije izgledala kao da je netko prisiljava da se tako ponaša.
Nitko joj nije držao mač prislonjen na vrat. U očima joj nisu treperile suze. A
glas joj je, ah... glas joj je bio spokojan i miran. “Zaprijetio mi je samo većim
užicima od onih koje si mi ti u stanju pružiti. Na raspolaganju mu je prava
magija. Ne trati svoje vrijeme tražeći nas. Nećeš nas naći. Obećao mi je da će
me odvesti na mjesta o kojima nisam mogla ni sanjati.” Adrienne je potjerala
konja bliže kovačevu.
Adamov je osmijeh oslijepio Jastreba. “Izgleda da si na kraju ipak
izgubio, lijepa ptico.”
“Ne!” zagrmio je Jastreb, skočio na kovača i u jednome glatkom potezu
izvukao mač. Pastuh se prestrašio Jastrebova usklika i naglo ustuknuo.
Rushka je zgrabio Jastrebovu ruku i udario je prema dolje tako snažno
da se mač zabio u tlo pred njegovim nogama.
Adam je podignuo ruku.
“Ne!” Adrienne je brzo zadržala kovačevu ruku. “Nećeš ga ozlijediti!
Bez prolivene krvi. Obeć... gadno je”, dodala je. “Ne volim krv. Mučno mi je
od nje.”
Adam je nagnuo glavu i spustio ruku. “Tvoja želja za mene je zapovijed,
Ljepoto.”
“To je ono što doista želiš, ženo?” Jastrebove oči bile su posve tamne i
prazne.
“Da”, tiho je rekla. Oprezno.
“Ne prisiljava te?” Reci mi, kaži samo riječ, ženo, i ubit ću ga golim
rukama.
Odmahnula je glavom i pogledala ga ravno u oči.
“Reci”, proškrgutao je Jastreb. “Ne prisiljava te?”
“Ne... prisiljava... me...”
“Voliš li... ga?” Mrzio je samoga sebe jer mu je glas pucao na svakoj
riječi. Grlo mu je bilo tako stegnuto da je jedva disao.
257
“Volim ga kao što sam voljela Eberharda”, uzdahnula je. Nasmiješila se

Adamu koji je, začuvši posljednju njezinu riječ, iznenada upitno suzio oči.
“Dosta je bilo, Ljepoto.” Adam ju je uhvatio za ruku. “Svemir čeka na
nas, a tvoj je užitak meni zapovijed.”
Jastreb samo što nije svisnuo od jada. Prokleti Eberhard. Njezina prva
ljubav, bez obzira na to je li ikad vodio ljubav s njom ili ne. Okrenuo se prije
nego što je došao u napast da na brežuljku počini krvoproliće.
Kad je naposljetku vratio pogled prema njoj, bilo je prekasno - nestala
je.
Stotine ljudi na brežuljku kraj Dalkeitha na Moru nijemo je gledalo
kako oba konja s jahačima nestaju u noćnome zraku. U jednom su trenutku
bili tu, a u drugom ih više nije bilo.
Ali na povjetarcu je i dalje lebdio tihi glas. Imao si pravo za svoje
sokole, Sidheachu, povjetarcem su stigle čudne posljednje riječi žene koju je
volio, a koja je upravo posve uništila nekoć ponosnoga gospodara Dalkeitha
na Moru.
Lydia ga je malaksalo uhvatila za rukav.
Rushka je žestoko opsovao na jeziku koji nitko od njih nikad prije nije
čuo.
Jastreb je samo slijepo zurio u noć.
258
TRIDESETO POGLAVLJE
“GDJE SMO?” ADRIENNE JE TUPO UPITALA ADAMA.
Za vođice je vodio njezina konja mračnom stazom u čudnoj šumi.
Guste grane su im se iznad glava preplele u tunel. Mrak bi katkad probila
samo zraka slabe svjetlosti, a škripave grane sjajile su poput izbijeljenih
kostiju.
Nisu se čuli cvrčci. Nije bilo nikakvih uobičajenih zvukova, samo
kriještanje neobičnih letećih stvorenja. Paprat je šuštala i zakratko otkrivala
patuljke divlja izraza lica. Cijelo joj je tijelo drhtalo pa se obgrlila rukama.
“U mojem si carstvu.”
“Tko si zapravo ti, Adame Blacku?” Glas joj se slomio na toj
jednostavnoj rečenici, bolan i pun strepnje.
Odgovor je stigao u obliku podrugljiva smiješka. Ništa više.
“Reci mi”, uporno je zahtijevala. Ali tamni je muškarac kraj nje jahao
bez riječi.
“Barem mi reci zašto”
“Što zašto?” Znatiželjno je podignuo obrvu prema njoj.
“Zašto si mi to učinio? Što sam skrivila? Zašto si me poslao kroz vrijeme
i zatim ponovno dovukao ovamo?” I slomio mi srce i ostavio me da umrem
iznutra?
Adam je zaustavio konje, a na tamnom mu se licu vidjelo da se zabavlja.
Ispružio je ruku da je pogladi po blijedom obrazu i zadrhtala je pod njegovim
dodirom. “O, Ljepoto, tako misliš? Kako si samo egoistična i krajnje
dražesna.” Glasno se nasmijao. Ali dušu su joj poput noža probole sljedeće
njegove riječi.
“Nije to imalo nikakve veze s tobom, moja osvojiva ljepotice. Poslužila
bi mi bilo koja lijepa žena. Ali mislio sam da ti mrziš lijepe muškarce. Čuo
sam te, tamo u tvojoj knjižnici, kako proklinješ muškarce, sve muškarce. No
čini se da sam pogriješio. Ili si lagala, što je vjerojatnije.”
259
“Što to govoriš?” dahnula je. Poslužila bi mu bilo koja žena? Zlokobna

igra ovog muškarca ogoljela joj je i rasparala srce, a on se usudio otvoreno reći
da uopće i nije važno tko je ona? Bila je samo pijun? Opet? Čeljusti su joj se
na trenutak ukočile. Neću vrištati. Neću. Kad je bila sigurna da može
progovoriti a da ne pobjesni, hladno je rekla: “Dobio si što si htio. Zašto mi
onda ne kažeš tko si?” Morala je saznati što više o ovome muškarcu želi li mu
se osvetiti. Osvetiti se za sebe i za svoga muža.
“Točno. Dobio sam što sam htio. Jastreb je izgledao posve shrvano, zar
ne? Uništeno.” Adam je ovlaš rukom prešao preko njezine. “Obavila si dobar
posao večeras, Ljepoto. Ali reci mi” - oči su mu pomno pretraživale njezine, a
ona se ukočila kad je shvatila da joj mogu prodrijeti u dušu - “što si mislila
kad si rekla ono za sokole?”
Adrienne je zastao dah. “Jednom mi je rekao da su mu svi sokoli
odletjeli”, glatko je slagala. “Rekao si mi da moram biti posve uvjerljiva ne
želim li da ga ubiješ, pa sam to dodala kako bi bolje shvatio. To je sve.”
“I bolje ti je da je to sve.” Lice mu je bilo hladno i nepopustljivo. Baš
kakvo je bilo u kuli prije nego što ju je Jastreb došao potražiti. Prije onoga što
je trebalo biti vjenčanje iz snova. Ledenim joj je glasom zorno i detaljno
opisao kako će uništiti Jastreba i sve u Dalkeithu ne bude li se pokorila
njegovoj volji. Zatim joj je pokazao stvari koje je mogao učiniti. Stvari koje
njezin um još nije stigao sasvim pojmiti. Ali shvatila je da je i više nego
sposoban izvesti masovno ubojstvo kojim je zaprijetio. Ponudio joj je dvije
mogućnosti - da laže i Jastrebu slomi srce, a pritom i svoje, ili će ga pred
njezinim očima ubiti svojim nadnaravnim moćima. Zatim Lydiju. A onda i
sve muškarce, žene i djecu Dalkeitha.
Ne, nije imala izbora. Ta joj je paklena odluka koju je morala donijeti
napokon omogućila da shvati patnju koju je proživio muškarac kojeg su zvali
kraljevskom kurvom.
Kad je zadihana i blijeda izišla iz kule, iskoristila je posljednje trenutke
koje je imala. Strastveno je vodila ljubav s Jastrebom. Oprostila se od njega i u
sebi umrla. Znala je da će biti strašno kad mu bude lagala, ali nije mogla znati
koliko će je slomiti.
No Adam nije popuštao. Jasno joj je rekao da mora uvjeriti Jastreba da
ne želi njega nego Adama. A poslije one čarobne intimnosti u konjušnici,
260
znala je da će morati izgovoriti neke doista strašne stvari kako bi ga uvjerila u

to.
Zadrhtala je kad joj je Adamov palac dotaknuo donju usnu. Bojala se,
no ipak ga je udarila po ruci. “Ne diraj me.”
“Da i na trenutak pomislim da si mu htjela reći nešto više, ovog bih se
trena vratio i ubio ga, Ljepoto.”
“Dala sam ti što si htio, kopile!” povikala je Adrienne. “Dalkeith je sad
siguran od tebe.”
“Nije važno.” Adam je slegnuo ramenima kao da ga nije briga. “Ionako
je mrtav.” Povukao je vođice njezine kobile, pa su nastavili polako
napredovati ispod šuštećih grana.
“Molim?” prosiktala je Adrienne.
Adam se vragolasto nasmiješio. “Mislio sam da ćeš pri povratku uživati
u panoramskoj ruti. Ova staza prolazi kroz vrijeme i upravo smo prošli
godinu 1857. To je onaj magloviti zavoj tamo između... stabala... u nedostatku
bolje riječi. Jastreb je mrtav već tristo godina.“
U njoj se počeo dizati nijemi vrisak. “Tko si ti?”
“Zvali su nas bogovima”, ravnodušno je rekao. “Za tebe bi bilo dobro da
me obožavaš.”
“Prije ću te vidjeti u paklu”, dahnula je.
“Nemoguće, Ljepoto. Mi ne umiremo.”
261
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
SEATTLE
STUDENI 1997.
ADRIENNE JE ZAMAHNULA RUKOM I BACILA KNJIGU POPUT FRIZBIJA. Trebala

je preletjeti sobu i glasno udariti u zid no u stvarnosti je polako padala i
završila na podu uz podnožje kreveta.
S gađenjem je pogledala knjigu i spazila da se otvorila na jednoj stranici.
Škiljeći je pokušavala pročitati što piše na njoj sjedeći na dnu kreveta.
Snovi o začepljenim zahodima mogu simbolizirati mnogo toga: sanjar
potiskuje emocije. Preporučuje se emocionalno i/ili tjelesno pročišćivanje.
Ponavljajući san te vrste znači da je sanjar doživio traumatično iskustvo kojeg
se na neki način mora osloboditi jer u suprotnome može uzrokovati ozbiljnu
psihološku štetu.
Toliko o znaku s neba.
Adrienne je zatomila smijeh koji se pretvorio u jecaj. Tko piše takve
stvari?
Bosa su joj stopala visjela preko ruba kreveta i nožnim je palcem
zatvorila knjigu. 1001 mali san. Baš bizarno. Nije ni znala da ima tu knjigu.
Još je bizarnije bilo to što je deset noći uzastopno sanjala zahode. Ništa drugo.
Samo začepljene zahode koji se prelijevaju.
Baš krasno.
Ali nije ju morala u glavu pogoditi sanjarica. Znala je što s njom ne
valja. Prije petnaest dana materijalizirala se u svojoj velikoj viktorijanskoj
kuci na adresi 93 Coattail Lane, Seattle, SAD.
Od trenutka kad se to dogodilo ni sa kime nije progovorila ni riječ.
Svaki atom energije trošila je da sačuva pribranost. Svoju napetu kožu. Napete
suhe oči. Napeto umiranje iznutra. Ako joj iz suhog kuta oka potekne makar
262
jedna jedina suza, bilo joj je potpuno jasno da neće biti odgovorna za poplavu
koja bi mogla izazvati masovnu evakuaciju diljem države.
Napetom je rukom počešala napeto vlasište i napeto potapšala
Mooniena svilenasta leđa. Brzim je, ekonomičnim pokretom dodirnula
Mooniein ružičasti nos. U mačjem svijetu nema začepljenih zahoda,
razmišljala je Adrienne kad joj je Moonie zarila šape u kosu i glasno zaprela.
Upravo ju je Mooneino gladno mijaukanje potjeralo iz kreveta.
Adrienne je izvukla umorno tijelo ispod mekih pokrivača i polako otapkala u
kuhinju.
Bože, osjećala se kao da joj je petsto godina, od glave do pete u bolu od
slomljenog srca za koje je znala da nikad neće zacijeljeti.
Bezvoljno je otvorila konzervu tunjevine. Dugoperajna tuna. Za
Moonie samo najbolje. Srozala se na pod i iritirano odgurnula ruku koja joj je
pred oči stavila knjigu. “Odlazi, Marie, moram biti sama.” Adrienne se divila
svijetlim zelenkastim vijugama na tamnije zelenim kuhinjskim podnim
pločicama i čudila se kako ih nikad prije nije zamijetila. Prstima je ovlaš
prešla preko jedne vijuge. Pločice od škriljevca mogle su biti tako zanimljive.
Čak opčinjavajuće.
“Ova knjiga ispala vam”, rekla je Marie na lošem engleskome.
Adrienne se nije ni pomaknula. Knjiga joj je dodirnula obraz. Nebesa,
ova je žena baš bila uporna. Oštar ugao knjige zabio joj se u meki donji dio
vrata. Vjerojatno još jedna glupa sanjarica. E pa, neće je ni pogledati.
“Prestani me gurati.” Adrienne je uzela knjigu i ne pogledavši je jer su
joj oči bile čvrsto zatvorene. “Odlazi”, promrmljala je. Eto. Nije bilo tako
strašno. Pohvalila se jer je nešto obavila kako treba. Bez suza. Nijedna
pomisao na... stvar o kojoj nije razmišljala. Adrienne je duboko udahnula i na
silu se nasmiješila stisnutih usnica.
Sve će biti u redu. Male stvari sad, a uskoro će uslijediti i veće.
“Mislim trebate čaj”, rekla je Marie.
Adriennein se želudac zaljuljao i okrenuo. “Ne.”
“Mislim onda senoriti treba ručak.”
“Nisam gladna. Odlazi.”
263
“Okej. Stvari selim u garažu”, progunđala je Marie.

Preselit će stvari? Otići iz kuće? “Ne!” Adrienne je uz krajnji napor
volje kontrolirala glas. “Mislim, nema potrebe, Marie. Ova je stara kuća
dovoljno velika za nas dvije.”
“Nije dobro. Nisam dobra vama. Preselim se natrag u garažu.” Marie ju
je pomno promatrala.
Adrienne je uzdahnula. Marie je jednostavno morala ostati u kući.
Znala je da ne bi mogla podnijeti grobnu tišinu i prazne sobe. Mogla bi
poludjeti od brujanja hladnjaka.
“Marie, ne želim da se odseliš iz kuće. Doista želim da ostaneš s...”
Adrienne je otvorila oči, a glas joj se naglo utišao kad je ugledala knjigu u
svojoj ruci. Studija srednjovjekovnoga sokolarstva.
Saberi se!
Hoćeš li poletjeti za mene, sokole? Povest ću te u visine u kojima nikad
nisi bila. Naučit ću te svladati visine kakve si mogla samo sanjati.
To je obećanje u svakom slučaju ispunio. A sad je s tih nevjerojatnih
visina padala bez padobrana, kišobrana Mary Poppins ili bilo čega drugoga što
bi joj ublažilo pad. Adrienne de Simone Douglas rukama je obgrlila trbuh i
počela vrištati.
Sićušna Kubanka kleknula je kraj nje i nježno je zagrlila. Polako ju je
zibala, gladila je po kosi i pokušavala sve da je utješi.
Adrienne je danima bez prestanka ležala na leđima i sva svoja sjećanja
reproducirala na praznom ekranu stropa iznad sebe. Na prozore je navukla
zavjese i ugasila sva svjetla. Svijet bez njega nije mogao imati svjetla.
Marie je ulazila i izlazila, donosila hranu i napitke koji bi ostali
nedirnuti, a Moonie je ni na trenutak nije napuštala.
Adrienne je često gubila svijest jer joj se um nije mogao nositi s
preteškom tugom. Naposljetku je uspjela doći k sebi, ali dugim, zaobilaznim
putem.
264
★★★
Na blistavu kremenom pijesku Morara Adam Black bahatom je

otmjenošću pristupio svojoj kraljici.
“Gdje si to lutao, minstrele moj?” svilenastim ga je glasom pitala kraljica
Aoibheal. “Kakve si nove priče i zabavu pronašao za mene?”
“Oh, priču bolju od svih koje ste dosad čuli! Čudesnu epsku
pustolovinu”, hvalio se Adam, mameći otmjene dvorane da im se približe.
Vilenjaci su voljeli dobru priču, a što je bolji bio zaplet, što su strasti
bile intenzivnije, dvor bi se više uzbudio. Već su se davno zasitili sretnih
završetaka, a s obzirom na to da su sami bili imuni na patnju, rado su slušali o
mukama i trpljenju smrtnika. Kraljici su se najviše sviđale tragikomedije
pogrešaka, a nova je priča pripadala upravo tom žanru.
“Pričaj nam ludo, pjevaj nam i sviraj!” povikao je dvor naroda Tuatha
De Danaana.
Adam se ozareno nasmiješio. Pogled mu je uhvatio kraljičin i dugo ga
držao. “Jednom davno živio je muškarac. Muškarac tako lijep da ga je zapazila
i vilinska kraljica...”
Kraljica ga je slušala blistavih očiju, isprva zabavljeno, ali nakon nekog
vremena vidljivo potresena te naposljetku s osjećajem koji je pomalo
nalikovao grizodušju.
265
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
LYDIA JE PROBIRALA SJEMENJE I GLASNO UZDAHNULA. Nova godina vukla

se brzinom puža. Nije se htjela ni sjetiti turobnog Božića. Zima se svom
snagom spustila na Dalkeith - sige su u gomilama visjele s prozorskih kapaka,
a prokleta vrata na ulazno stubište jutros su se zamrznula, zarobivši je u
vlastitu domu.
Sjećala se vremena kad je voljela zimu. Kad je uživala u svakome
godišnjem dobu i jedinstvenim užicima koje je donosilo. Božić joj je nekad
bio najdraži blagdan. Ali sada... nedostajali su joj Adrian i Ilysse. Vratite se
kući, djeco. Trebam vas, molila je u sebi.
Zrakom se iznenada prolomio zvuk cijepanja drva natjeravši je da naglo
podigne glavu i iz ruku ispusti sjemenje.
Prokleto bezobzirno da cijepaju drva vani kraj prozora.
Lydia je nervozno prošla rukom kroz kosu i počela skupljati rasuto
sjemenje. Sanjala je o cvijeću koje će zasaditi - ako se proljeće ikad vrati.
Velikom dvoranom prolomio se još jedan glasan tresak. Lydia je
zatomila ne damsku psovku i odložila sjemenje na stranu. “Stišajte se tamo!
Čovjek ovdje ne može ni razmišljati!” povikala je.
No zaglušujući su se udarci ipak nastavili. “Ne nedostaje nam ogrjeva,
momci!” zagrmila je Lydia kroz zamrznuta vrata.
Umjesto odgovora začula je strašnu škripu.
“Sad bi bilo dosta. Sad bi bilo dosta!” Kipteći od bijesa skočila je sa
stolca. Ta užasna škripa kao da se čula... s kata?
Nagnula je glavu ustranu.
Netko je odlučio da je vani prehladno za cijepanje drva ili je bio
zabavljen pretvaranjem namještaja u triješće.
Poslije treska začuo se zvuk lomljenja stakla. “Svih mu svetaca!”
promrmljala je Lydia, kako je znala reći njezina ljupka snaha. Okrenula se na
peti, podignula skute haljine i potrčala uza stube kao djevojka od dvadeset
266
ljeta. Držeći ruku na srcu, pojurila je hodnikom kraj zabezeknutih sluškinja i

napetih vojnika. Koliko je tu ljudi stajalo i slušalo to suludo uništavanje dok je
ona sjedila u prizemlju?
Samo ne dječju sobu, molila je, samo ne to.
Njezin sin nikad ne bi uništio sobu svojih snova. Istina, nije baš bio
posve priseban, ali ipak... Ne. Sigurno ne bi učinio nešto tako strašno. Ne
njezin sin.
Ali za ime Božje, oh, učinio bi to. I upravo je to činio.
Disala je kao da guta užareni zrak gledajući zabezeknuto sina kako stoji
u dječjoj sobi okružen razbacanom gomilom uništenog namještaja. Doslovce
je trgao predmete koje je s ljubavlju načinio. Na sebi je imao samo kilt, a torzo
mu se sjajio od znoja. Vene na rukama su mu nabrekle, a dlanovi su mu bili
izranjavani i krvavi. Crna mu je kosa bila raspuštena, osim što je na svakoj
sljepoočnici imao ratnu pletenicu. Dragi Bože, oboji li lice u plavo, neću ni
znati da je to moj sin! pomislila je Lydia.
Jastreb je stajao na mjestu, razjarenih očiju i u tišini. Na licu mu je bila
krvava mrlja gdje je rukom obrisao znoj. Lydia je kao skamenjena gledala
kako naginje posudu s uljem i polijeva ga po ostacima namještaja, igračkama i
knjigama te prekrasnoj kući za lutke koju je u nekontroliranom bijesu posve
sravnio.
Kad je ispustio svijeću, tihi joj je krik širom otvorio usta.
Plamenovi su liznuli uvis, proždrljivo gutajući hrpu Jastrebovih i
Lydijinih uništenih snova. Tresući se od bola i bijesa, Lydia je dlanom pokrila
usta i zatomila jecaj. Okrenula se prije nego što je životinja koja je nekoć bila
njezin sin mogla vidjeti njezine suze.
★★★
“Moramo nešto učiniti”, tupo je promrmljala Lydia, bezizražajno

gledajući u kuhinjsko ognjište.
Tavis joj je prišao s leđa, s rukama u zraku neposredno iznad njezina
struka. Nagnuo je glavu prema naprijed i duboko udahnuo njezin miris.
“Razgovarat ću s njim, Lydijo...”
267
“Neće slušati”, zagrcnula se dok se okretala prema njemu. “Pokušala

sam. Dragi Bože, svi smo pokušali. Kao da se pretvorio u bijesnog psa koji reži
i pjena mu ide na usta i oh, Tavise! Moja dječja soba! Moja unučad!”
“Ja još nisam pokušao”, mirno je rekao Tavis i spustio ruke da je uhvati
za struk.
Lydia je nagnula glavu kao da se divi bezuvjetnom autoritetu u
njegovim riječima. Opet ju je uspio iznenaditi, taj nježan muškarac koji je
tako dugo strpljivo bio uz nju.
“Razgovarat ćeš s njim?” s nadom je ponovila njegove riječi, a oči su joj
zasvjetlucale od neisplakanih suza.
“Hoću”, potvrdio je.
Odgovor mu je bio nabijen snagom i uvjerljivošću. Zašto joj je trebalo
tako dugo da shvati kakav je čovjek?
U njezinu se pogledu očito naziralo zaprepaštenje jer joj se strpljivo
nasmiješio i nježno joj rekao: “Znao sam da ćeš jednoga dana progledati,
Lydijo. Također sam znao da će to biti vrijedno svake minute čekanja”, tiho je
dodao.
Lydia je teško progutala preplavljena valom topline, nade i
omamljujuće ljubavi. Ljubav. Koliko je već dugo zaljubljena u ovog
muškarca? nijemo se zapitala.
Tavis je usnama ovlaš dotaknuo njezine, blagi dodir koji je obećavao
neusporedivo više. “Nemoj brinuti. Drag mi je kao da je moj, Lydijo. I baš kao
da je moj, vrijeme je da razgovaramo kao otac i sin.”
“Ali što ako ne bude htio slušati?” brinula se.
Tavis se nasmiješio. “Slušat će. To ti obećava Tavis MacTarvitt, rekao
bih.”
★★★
Jastreb je turobno gledao u vatru i zurio u duhove koji su plesali među

plamenovima. Dolazili su iz sjećanja i odlazili u pakao, kao i on. Ali zato mu
je čistilište - a možda i raj - bilo nadomak ruke, spremljeno u bocu kojom je
nazdravio duhovima tjerajući ih u zaborav.
268
Uzeo je još jednu bocu viskija i okrenuo je u ruci, pijanim uvažavanjem

proučavajući njezinu tamno jantarnu boju. S rukom na grliću podignuo ju je
prema ustima i zubima iščupao čep. Na trenutak se sjetio kako je na isti način
odčepio bočicu s ciganskim napitkom. Sjetio se i kako je svojim tijelom
pokrio tijelo svoje žene i kušao ga, dirao, ljubio... Bio je dovoljno blesav da
vjeruje u ljubav.
Pih! Adam! Uvijek je željela Adama. Od prvog dana kad ju je vidio.
Stajala je naslonjena na stablo i požudno promatrala prokletog kovača. Ispio
je gutljaj viskija i počeo razmišljati o tome da se vrati na dvor. Natrag kralju
Jakovu.
Gorak mu je osmijeh iskrivio usne. Dok se zamišljao kako ponovno
posjećuje edinburške ložnice, drugi mu je dio uma prizivao oblake guste pare
koji su se podizali iz mirisave kupke, sjaj ulja na njezinoj koži kad bi zabacila
glavu i ogolila vrat za njegove ugrize. Cijela mu se ogolila. Ili je barem tako
mislio.
Adrienne... Podmukla, izdajnička, lažljiva nevjerna kučka.
“Položite me u mrtvu zemlju da završimo s tim”, promrmljao je u vatru.
Uopće nije reagirao kad su se vrata sobe otvorila tako naglo da su tresnula o
zid. “Čovječe, zatvori vrata. Propuh mi hladi kosti”, rekao je Jastreb pletući
jezikom, ni ne pogledavši tko mu je narušio pijanu omamu pakla u kojem je
živio. Ponovno je nagnuo bocu prema ustima i dobro potegnuo iz nje.
Tavis je u tri odmjerena koraka prešao prostoriju i izbio bocu iz
Jastrebove ruke takvom snagom da se razbila o kameno ognjište i zalila ga
viskijem. Jastreb ga je zbunjeno pogledao, a onda je kao da ga nema posegnuo
za drugom bocom.
Tavis je stao između Jastreba i sanduka s viskijem.
“Makni mi se s puta, starče”, zarežao je Jastreb, napinjući se da ustane.
Jedva da se uspravio na noge kad ga je u bradu pogodila Tavisova šaka, tako
jako da se samo svalio natrag u stolac.
Jastreb je nadlanicom obrisao usta i zabuljio se u Tavisa, “Zašto si to
učinio, Tavise MacTarvittu?” promrmljao je i ne pokušavajući se obraniti.
286
269
“Nije me ni najmanje briga što činiš sebi, gospodaru”, prezirno mu je

odvratio Tavis. “Samo otiđi iz prokletog dvorca i ne čini to pred svojom
majkom.”
“Što si umišljaš, tko si ti?”
“Znam tko sam! Ja sam čovjek koji te gledao kako od dječarca postaješ
dobar gospodar. Ja sam čovjek koji je pucao od ponosa gledajući te kako
donosiš teške odluke.” Tavisov se glas naglo utišao. “Da, ja sam samo čovjek
koji te volio od dana kad si prvi put gladno udahnuo zrak. A sad sam čovjek
koji će te prebiti kao zeca ako se konačno ne pribereš.”
Jastreb je samo otvorio usta, a onda zlovoljno mahnuo rukom prema
Tavisu. “Odlazi.” Umorno je zatvorio oči.
“Oh, nisam još završio, dječače”, procijedio je Tavis kroz stisnute zube.
“Nisi dostojan ni da budeš gospodar gnojišta. Očito se nemaš namjeru srediti,
pa dok to ne učiniš, lijepo se pokupi iz Lydijina dvorca. Ovog trena! Poslat ću
poruku Adrianu i pozvati ga da se vrati kući. On će biti dobar gospodar...”
Jastreb je razrogačio oči. “Samo preko mene mrtvoga”, zarežao je.
“Dobro. Neka bude tako”, odbrusio mu je Tavis. “Ovakav nisi od koristi
nikome. Tvoji ljudi nemaju ništa od tebe i možda bi bilo najbolje da padneš
na svoj mač.”
“Ja sam ovdje gospodar!” zaplitao je jezikom ljutiti Jastreb. “A ti... ti,
starce, dovraga, otpušten si.” Iako je namjeravao - da je još imao svoju ženu -
prepustiti svoj položaj Adrianu, sad je bilo prokleto hladno vani i nije
namjeravao nikamo po toj hladnoći. Možda na proljeće, ako se dotad ne utopi
u viskiju.
Tavis je odlučnim pokretom povukao Jastreba na noge, tako naglo da je
iznenadio pijanoga gospodara. “Prilično si snažan za starca”, promrmljao je
Jastreb. Tavis je vukao posrćućeg Jastreba prema vratima radne sobe.
“Pusti me!” zatulio je Jastreb.
“Očekivao sam više od tebe, dječače. Možda sam budala, ali mislio sam
da si muškarac koji se bori za ono što želi. A ti si se samo raspao suočen s
najmanjom nedaćom...”
270
“Ah, to što me žena ostavila zbog drugoga, to je mala nedaća? Tako ti

na to gledaš?” Jezik mu se sve više petljao i, što je bio ljući, govorio je sve ne
razgovjetnije.
“Bez obzira na to kako ti doživljavaš ono što se dogodilo, ovdje još imaš
obitelj i klan kojem je potreban gospodar. Ako ne možeš obavljati taj posao,
prepusti ga nekome tko može!”
“Tko te, dovraga, zadužio za mene?” zagrmio je Jastreb.
Tavis je podivljao od bijesa. “Tvoja majka, glupi idiote! Čak i da me nije
pitala, sam bih te doveo u red! Možeš se ubijati, dječače, ali neću da pritom
mučiš Lydiju!”
“Ne radim ništa nego malo pijem, starče”, pobunio se Jastreb.
“Ti sad već ‘malo piješ’ više od mjesec dana. A ja sam već umoran od
toga kako se ubijaš alkoholom. Ako ne možeš ostaviti bocu, gubi se odavde.
Otiđi ispišati noć u snježni nanos gdje te ljudi koji te vole neće biti prisiljeni
gledati.”
Tavis je udarcem nogom otvorio vrata i posrćućeg Jastreba naglavačke
bacio u snijeg.
“I ne vraćaj se dok se ne budeš mogao pristojno ponašati prema majci.
Kad ponovno budeš spreman biti gospodar i odrekneš se boce, možeš se
vratiti. Ali dotad se ne pojavljuj!” grmio je Tavis dok je Jastreb pokušavao
podignuti lice iz snijega.
Kad se Jastreb naposljetku uspio osoviti na noge, u nevjerici je
zagunđao vidjevši da je čovjek kojeg je smatrao štaviteljem blaga karaktera
poslao stražare da raskoračenih nogu stanu pred vrata i da mu ruku
prekriženih na prsima zapriječe ulaz u njegov dvorac.
“Ne ulazi!” povikao je Tavis tako glasno da ga je Jastreb čuo kroz teška
drvena ulazna vrata dvorca.
★★★
Adrienne nije shvaćala koliko zapravo mrzi zimu.

Sat sa svijetlim brojčanikom iznad kamina zazvonio je jednom, dvaput,
a onda prestao. Dva sata ujutro, doba kad se onaj tko je budan osjeća kao
271
jedino živo biće na planetu. A Adrienne se osjećala baš tako, sve dok nije čula
Marie kako tiho ulazi u knjižnicu. Adrienne je podignula glavu i htjela joj
poželjeti laku noć, ali usprkos brani koju je mukotrpno podignula, iznenada
je iz nje provalila bujica riječi.
Marie se sklupčala u naslonjač i preko krila stavila pokrivač.
Dok je joj pričala priču koju nikome nikad nije ispričala, Adrienne je
žaračem podjarivala vatru i otvorila bocu slatkog porta. Priču o djevojci iz
sirotišta koja je mislila da se zaljubila u princa, a onda je otkrila da je
Eberhard Darrow Garrett kralj organiziranog kriminala te da ju je slao na
putovanja kako bi u svojoj prtljazi, automobilu ili zašivenu u odjeću preko
granice prenosila drogu. A budući da su je uvijek pakirali i raspakiravali
njegovi pomoćnici, nije ni slutila što se događa. Jednostavno je uživala nositi
njegov deseterokaratni dijamantni zaručnički prsten, voziti se u njegovim
limuzinama i pokazivati dugi nos sestrama franjevkama u starome sirotištu u
Prvoj ulici. Nije znala da FBI polako plete mrežu oko Eberharda. Vidjela je
samo da je bogati i bez ikakve sumnje naočiti muškarac zasipa ljubavlju,
barem je tako u to vrijeme mislila. Nije imala pojma da mu je bila posljednja
nada za prebacivanje nekoliko pošiljki u inozemstvo. Nije ni pomislila da mu
ne znači ništa - bila je samo prekrasna, nevina mlada žena u koju nitko nikad
ne bi posumnjao. Savršena mula.
Sve do dana kad je slučajno čula strašan razgovor koji nije bio
namijenjen njezinim ušima.
Tihim je glasom ispričala Marie kako se nagodila s državnim
odvjetnikom i kupila si slobodu. A zatim kako je Eberhard, kojeg FBI ipak
nije uspio uloviti, krenuo u lov za njom da joj se osveti.
Marie je pijuckala porto i slušala.
Ispričala je Marie kako ju je Eberhard na kraju stjerao u staro,
napušteno skladište, a ona je, umorna od bježanja, skrivanja i straha učinila
jedino što je mogla kad je podignuo pištolj prema njoj.
Ubila ga je prije nego što je on stigao ubiti nju.
272
★★★
U tom je trenutku Marie nestrpljivo odmahnula. “To ne stvarna priča.

Zašto mi pričate?” pitala ju je, a u glasu joj se osjećalo negodovanje.
Adrienne je trepnula. Upravo je toj ženi ispričala ono što se bojala
kazati ikome. Da je ubila čovjeka. Istina, učinila je to u samoobrani, ali ipak je
ubila čovjeka. Rekla je Marie ono što nikad prije nije povjerila nikome, a ona
je samo odmahnula rukom. Gotovo da ju je optužila da joj trati vrijeme.
“Kako to misliš, Marie? To se dogodilo”, pokušala se obraniti. “Dogodilo se.
Meni.”
Marie je prekapala po svojemu skromnome engleskome vokabularu
kako bi pronašla odgovarajuće riječi. “Da da, senorita. Možda istina, ali ne
važno. Gotovo i zaboravljeno. I ne plačete zato kao da je smak svijeta.
Ispričajte pravu priču. Koga briga odakle došli, ili ja? Važno samo danas. Jučer
samo koža zmije, stalno se presvlači.”
Adrienne je dugo šutke sjedila osjećajući trnce u leđima koji su se niz
kralježnicu spuštali prema trbuhu. Sat je odzvonio četvrt sata i Adrienne je s
novim poštovanjem pogledala Marie.
Duboko udahnuvši, Adrienne joj je počela pričati o Dalkeithu na Moru.
O Lydiji. I o Sidheachu. Marieine su oči zasvjetlucale od zanimanja, a
Adrienne je imala priliku vidjeti nešto što je vjerojatno vidjelo vrlo malo
ljudi. Dok je slušala o njezinoj ljubavi i vremenu provedenom s Jastrebom,
ženica maslinaste kože smijala se i pljeskala svojim malim rukama. Jako su je
zanimale pojedinosti, divila se dječjoj sobi, ljuto je gledala kad je previše
spominjala Adama, zaneseno slušala o vremenu koje su proveli u Usteru i
uzdisala zbog neodržanog vjenčanja.
“Ah... konačno... to stvarna priča.” Marie je kimnula.
★★★
U godini 1514. Jastreb je bezuspješno pokušavao zaspati. Čuo je da

čovjek može umrijeti zaspe li u snijegu. Ali u tom je nanosu bilo prokleto
hladno ili on nije bio dovoljno pijan da zaspe. No znao je kako će riješiti taj
problem. Dršćući, čvršće se ogrnuo tartanom da se zaštiti od hladnoga,
273
zavijajućeg vjetra. Nespretno se uspravljajući na noge teško je održavao

ravnotežu uspinjući se vanjskim stubištem do krova, znajući da će tamo
sigurno naći nekoliko boca koje su stražari ostavili da se zagriju na straži.
No nije imao sreće. Na krovu nije bilo ni boca ni stražara. Kako je to
mogao zaboraviti? Svi su stražari bili unutra, na toplome. Samo je on bio vani.
Besciljno je nogom opalio po snijegu na krovu, a onda se trznuo kad je na
sjajnome bijelom snijegu spazio tamnu sjenu koja se micala. Stisnutih je vjeđa
pokušavao vidjeti kroz vlažne uskomešane pahulje. “Kojeg vraga radiš ovdje,
Grimme?”
Grimm je nevoljko prestao proučavati suton u daljini. Zaustio je da mu
sve objasni, ali onda je vidio Jastrebovo lice i odustao.
“Grimme, pitao sam te što radiš ovdje? Rekli su mi da sad živiš na
mojemu krovu.”
Grimm se iznenada razbjesnio i odbrusio mu: “A meni su rekli da ti
živiš u boci viskija!”
Jastreb se ukočio i protrljao neobrijanu čeljust. “Ne viči na mene,
kurvin sine! Lagao si mi o mojoj...” Nije mogao izreći tu riječ. Nije mogao ni
misliti na nju. Njegovoj ženi, za koju je Grimm imao pravo. Njegovoj ženi,
koja ga je ostavila zbog Adama.
“Tako si nevjerojatno glup da ne vidiš istinu ni kad ti je pred nosom”,
obrecnuo se Grimm.
Jastreb se pijano zaljuljao, Bože, gdje je već čuo iste te riječi? Zašto mu
je zbog njih poskočilo srce u grudima? “Što radiš ovdje, Grimme?” tvrdoglavo
je ponovio, hvatajući se za prsobran da ne padne.
“Čekam prokletu zvijezdu padalicu da zaželim njezin povratak, pijana
budalo.”
“Ne želim da se vrati”, zarežao je Jastreb.
Grimm je prezirno frknuo. “Možda sam jednom zasrao, ali nisam bio
jedini koji je dopustio da mu emocije pomute razum. Kad bi samo zaobišao
svoj budalasti ponos i ljutnju, shvatio bi da te ta cura nikad ne bi svojevoljno
napustila zbog prokletog kovača!”
Jastreb je ustuknuo i protrljao si lice. “Čovječe, što to govoriš?”
274
Grimm je slegnuo ramenima i okrenuo se, a oči su mu pomno

pretraživale nebo. “Kad sam mislio da ti slama srce, pokušao sam vas
razdvojiti. Bilo je to skroz glupo od mene, sad to dobro znam, ali učinio sam
što sam u tom trenutku mislio da je najbolje. Kako sam, dovraga, mogao znati
da se zaljubljujete jedno u drugo? Nikad tako što nisam doživio. Meni je to
izgledalo kao krvava bitka! Ali sad kad o tome razmišljam mislim da te voljela
od prvog trenutka. Kad bismo barem takvom jasnoćom mogli vidjeti i
budućnost. Kad bi izvukao glavu iz te boce i iz svoje tvrdoglave guzice,
možda bi i ti vidio jasnije.”
“Rekla-je-da-voli-kovača”, Jastreb je pažljivo izgovarao svaku riječ.
“Sigurno se sjećaš da je zapravo rekla da ga voli kao Eberharda. Reci mi,
Jastrebe, kako je to voljela svojeg Eberharda?”
“Ne znam”, zajedljivo je odgovorio Jastreb.
“Pokušaj zamisliti. Sam si mi rekao da joj je slomio srce. Da je govorila
o njemu dok si je držao...”
“Začepi, Grimme!” zagrmio je Jastreb i otišao.
★★★
Jastreb je lutao vrtom prekrivenim snijegom ne skidajući ruke s ušiju

kako bi zatomio bujicu glasova u glavi. Spustio bi ruke samo da ponovno
potegne iz boce koju je ukrao konjušaru. Ali zaborav nije dolazio i glasovi se
nisu stišavali - baš naprotiv, postajali su sve glasniji i jasniji.
Volim te, Sidheachu. Vjerujem ti svim srcem i više od toga.
Nijedan sokol nikad nije odletio s moje ruke a da mi se nije vratio,
upozorio ju je na početku toga čarobnog ljeta.
Imao si pravo za svoje sokole, Sidheachu, rekla je kad je otišla s
Adamom. Mnogo je noći probdio razmišljajući o tim riječima i zašto ih je
rekla, ali i dalje mu nisu imale smisla. No sad mu se kroz pijani mamurluk
probio tračak razumijevanja.
Imao je pravo za svoje sokole...
Zar su mu ljubomora i nesigurnost zbog kovača tako pomutile razum?
275
Nijedan od mojih sokola nije odletio s moje ruke...

Jastreb se naglo uspravio kad mu je na pamet pala strašna misao.
Na dan njihova vjenčanja nije bila uz njega više od dva sata. Nije ju
mogao pronaći. A onda je užurbano izišla iz sokolarske kule. Htio ju je
povesti natrag u ugodan hlad kule kako bi vodio ljubav s njom, ali ga je
odlučno odvela u drugom smjeru. Umjesto u kulu, otišli su u konjušnicu.
Što je na dan njihova vjenčanja radila u kuli?
Pohitao je kroz zaleđeni vrt i preskočio niski zid, pa potrčao prema
donjem dijelu dvorišta. Otvorio je vrata kule i zastao na njima, duboko
uvlačeći zrak u pluća. Noć je već padala i u kuli je bilo premračno. Vratio se
van i otvorio kapke. Nije bilo mnogo svjetla, ali možda će dostajati.
Stajao je u središtu okrugle kule gdje su sa svih strana prema njemu
navirala sjećanja. Naposljetku su mu se oči naviknute na tamu. Što si mi
pokušavala reći, ženo?
Misli su mu se komešale dok je očima proučavao pod, strop, zidove...
Tamo.
Otišao je do zida kraj vrata na kojem je ugledao nekakva sitna slova.
Napisana komadom bijeloga vapnenca na tamnome zidu.
Nijedan tvoj sokol nije te svojevoljno napustio, ljubavi moja. Uvijek
tvoja! A.D.S.D.
U brani njegove muke pojavila se pukotina kroz koju je procurio tanak
mlaz bola, a jednom kad je potekao, nije prestajao teći. Pokušala mu je reći.
Ne prisiljava me, to su riječi koje mu je rekla. Ali prisilu je kovač očito morao
upotrijebiti prema nekome ili nečemu što je Adrienne značilo više od vlastite
sreće.
Kako to nije prije shvatio? Da bi njegova obožavana žena žrtvovala sve
da sačuva Dalkeith, baš kao što bi i on učinio. Da je njezina ljubav bila tako
duboka, tako nesebična, da bi otišla u pakao i vratila se samo da zaštiti ono što
voli.
Jastreb je glasno zastenjao dok su mu se glavom kovitlala sjećanja.
Adrienne koja ga je pri povratku iz Ustera prala u hladnom izvoru i
obožavanje koje joj je izviralo iz očiju dok je gledala divlji škotski krajolik.
Adrienneine bi oči uvijek zasjale kad bi pogledala Dalkeithove kamene
276
zidove. Adrienneina nježnost i dobro srce pomno skriveni iza naizgled

ravnodušnog lica.
Prokleti kovač sigurno ju je pronašao u kuli ili ju je možda pratio. I
sigurno joj je zaprijetio da će svojim nadnaravnim moćima uništiti Dalkeith, a
Adrienne je učinila sve da to spriječi.
Ili joj je možda zaprijetio da će uništiti njega, Jastreba? Ta ga je pomisao
još više razjarila. Njegova se žena žrtvovala da ga zaštiti i ostavila mu
ljubavnu poruku kako bi znao da mu to nije mogla reći jer je bilo preopasno.
Reći mu da će ga uvijek voljeti. Njezine su čudne riječi bile pomno odabrane
da se zapita zašto ih je rekla. Da ga natjeraju da ode u sokolarsku kulu i
provjeri. Nije mogla riskirati i biti jasnija jer se bojala da Adam ne shvati što
radi.
Te je riječi vjerojatno napisala samo nekoliko trenutaka prije nego što
ju je pronašao na dan vjenčanja. Znala je da ga mora napustiti da bi ga spasila,
a htjela je jednu posljednju stvar - da ne prestane vjerovati u nju.
A on je učinio suprotno. Bjesnio je poput ranjene životinje i odmah
povjerovao u najgore.
Progutao je gorku žuč srama. Nikad ga nije prestala voljeti. Nije ga
svojevoljno napustila. Bila je to mala utjeha.
Kako je ikad mogao posumnjati u nju?
Boca mu je ispala iz ruku i tupo udarila u tlo. Sidheach James Lyon
Douglas, najljepši muškarac i ljubavnik poznat na tri kontinenta, muškarac
kojem su mogli zavidjeti i vilenjaci, pao je na tlo i ostao mirno sjediti. Tako
mirno da bi mu se suze gotovo zaledile na licu prije nego što bi se skotrljale
na tlo.
★★★
Satima poslije Jastreb se trijezan vratio na krov i sjeo kraj Grimma. Kao
da razgovor koji su prije vodili nisu ni prekinuli, rekao je: “Eberhard... Rekla
je da ju je iskoristio kao budalu i plakala je.”
Grimm je pogledao najboljeg prijatelja i zamalo uskliknuo od olakšanja.
U Jastrebovim divljim crnim očima ponovno se razabirao razum. Oštri, krhki
dijelovi njegova srca više nisu bili vidljivi. Na licu mu se vidio tračak stare
277
odlučnosti i snage, ali i taj je tračak bio dobar početak. “Jastrebe, prijatelju
moj, u Dalkeithu nema muškarca, žene ili djeteta koje bi povjerovalo da te
napustila svojevoljno. Ili ću ja ostati ovdje čekajući zvijezdu padalicu dok mi
ne otpadnu smrznuta muda ili ćeš sam pokušati učiniti nešto u vezi s time. U
svakom slučaju, ja – i moji smrznuti visuljci - bili bismo ti itekako zahvalni.
Baš kao i cijeli Dalkeith. Učini nešto, čovječe.”
Jastreb je zatvorio oči i duboko udahnuo. “A što da učinim? Vidio si da
su samo nestali u zraku. Ne znam ni gdje bih je potražio.”
Grimm je bez riječi pokazao na zamagljeni vrh Brahira, a Jastreb je
polako kimnuo.
“Da. Romi.”
Grimm i Jastreb na trenutak su u tišini gledali uskovitlanu sivu maglu.
“Jastrebe?”
“Ha?”
“Vratit ćemo je”, obećao mu je Grimm.
278
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
FRUSTRIRAJUĆA POTRAGA ZA ROMIMA POTRAJALA JE VIŠE OD MJESEC

dana. Preselili su se u toplije krajeve gdje su ostali cijelu zimu. Grimm im je
naposljetku ušao u trag i doveo Rushku u Dalkeith. Jastreb to nije znao, ali
Adriennein je povratak za Grimma postao neka vrsta osobne pokore, a
pronalaženje Roma bio je tek mali korak prema tom cilju.
“Tko je Adam Black?” pitao je Jastreb.
Svi okupljeni u Velikoj dvorani u nekom su si trenutku tijekom
boravka čudnog kovača u dvorcu postavili isto pitanje i svi su naćuljenih ušiju
čekali odgovor.
“Vi gorštaci taj narod nazivate daoine sith. Adam je vilenjak. Luda na
dvoru vilinske kraljice.” Rushka je uzdahnuo i zabrinuto provukao prste kroz
sijedu kosu.
“Vilenjaci”, polako je ponovio Grimm.
“Oh, nemoj mi se sada prestrašiti, Grimme Rodericku”, rekao mu je
Rushka. “Sam si čuo vjesnika smrti one noći kad je stradao tvoj narod. Vidio
si bean nighe, pralju, kako pere krvavu haljinu tvoje majke prije nego što je
umrla. Pitam se što si još vidio, a da o tome ne govoriš.” Rushka je naglo
ušutio i zatresao glavom. “Ali nema od toga nikakve koristi. Činjenica je da
ove otoke naseljavaju vilenjaci. Tu su bili mnogo prije nego što smo mi došli,
a vjerojatno će i ostati tu dugo nakon što nas više ne bude.”
“Uvijek sam vjerovala da je tako”, tiho je rekla Lydia.
Jastreb se nemirno promeškoljio kraj vatre. Odgojen je na legendama o
vilenjacima, a vilenjačka luda - sin siriche du - bio je najopasniji od njih.
“Rushka, reci mi kako da ga pobijedim. Reci mi sve što znaš o njima.”
Usmena predaja bila je iznimna sposobnost i nisu svi Romi mogli u
svojim glavama držati tako golemu količinu podataka. Ali Rushka je bio jedan
od najboljih čuvara tradicije i svi su ga štovali jer je naizust znao drevne priče
- riječi njegova oca i one oca njegova oca - unatrag pedeset naraštaja.
“Ovako su mi ispričali.” Rushka je duboko udahnuo i počeo.
279
“Dva su načina kako se osigurati od vilenjaka. Jedan je iznuditi

kraljičinu prisegu na sporazum s narodom Tuatha De Danaan. Njega je
gotovo nemoguće dobiti jer se kraljica rijetko zamara susretima sa
smrtnicima. Drugi je saznati pravo ime vilenjaka s kojim imaš posla. Ime mu
se mora izgovoriti ispravno, na jeziku tog bića, gledajući ga ravno u oči i
izdajući mu izravnu naredbu. Naredba mora biti jasna i potpuna jer će biti
izvršena točno do u riječ. Nema ograničenja dužine naredbe, ali mora biti
izgovorena bez zastajkivanja i zadrške, u neprekinutom slijedu. Može se
načiniti stanka, ali rečenica ne smije biti završena dok naredba nije
izgovorena u cijelosti. Ako se naredbu prekine da bi se obratio nekom
drugom ili uključio u neki razgovor, više ne postoji obveza njezina izvršenja.”
Rushka je na trenutak zastao i proučavao vatru. “Dakle, naša nam povijest
govori da te vilenjak mora poslušati pogledaš li ga ravno u oči i izgovoriš mu
pravo ime.” Rushka je nervozno koračao pred ognjištem u Velikoj dvorani.
“Koje mu je pravo ime?”
Rushka se neznatno nasmiješio i u pepelu ognjišta nacrtao nekoliko
simbola. “Ne izgovaramo ga naglas. Ali on je crni vilenjak koji nosi zaborav.
Ima i mnogo drugih imena, ali tebi je samo ovo važno.”
Jastreb nije mogao vjerovati. Samo da je Adamovo ime izgovorio na
gelskome, imao bi ga. “Zar je tako jednostavno, Rushka? Želiš li mi reći da je
bio tako samouvjeren i siguran u sebe da se nazvao Adam Black?” Amadan
Dubh. Jastreb je u mislima ponovio Adamovo gelsko ime. Doslovce
prevedeno značilo je Adam Black.
“Da. Ali postoji kvaka. Najprije ga moraš pronaći. Natjerati ga da ti se
pokori možeš samo ako je prisutan i ako mu izgovoriš ime gledajući ga ravno
u oči. A kažu da te njegove oči brzo mogu natjerati u ludilo.“
“To sam već doživio”, odsutno je promrmljao Jastreb. “Zašto mi to nisi
rekao dok je još bio ovdje? Prije nego što je odveo Adrienne?”
Rushka je zatresao glavom. “Bi li mi povjerovao da sam ti rekao da je
Adam pripadnik mitske rase? Da smo vjerovali kako je djevojku doveo ovamo
zbog neke čudne osvete? Lydia mi je rekla da nisi vjerovao ni da je Adrienne
iz budućnosti dok je sam nisi vidio kako nestaje.”
Jastrebove su se oči zamaglile i nestrpljivo je protrljao bradu. “To je
istina”, naposljetku je nevoljko priznao. “Ali mogao si me upozoriti...”
280
“Upozorio sam te, Jastrebe, zar se ne sjećaš? Koliko sam mogao, onog
dana kad smo pokapali Zeldie.”
Jastreb je ozbiljno kimnuo. To je bila istina. Ali glava mu je bila toliko
obuzeta razmišljanjima o njegovoj ženi da je vlastite žudnje pretpostavio
upozorenjima.
“Usto, čak i da sam mislio da ćeš mi povjerovati, vjerojatno ti ne bih
rekao. Natjerati vilenjaka da te posluša posljednje je što ćeš učiniti. Iznimno
je opasno. Ludinim pravim imenom možeš ga natjerati na poslušnost samo
jednom - i to prema slovu vašega dogovora. Luda će poslušati točno ono što
mu kažeš. Kad bi mu, primjerice, rekao: “Naređujem ti da mi vratiš Adrienne,
morao bi ti je vratiti. Ali mogla bi biti mrtva jer mu nisi rekao u kakvom
stanju treba biti.”
Jastreb je zabacio glavu i frustrirano jauknuo.
Rushka je nastavio. “Ili, kad bi mu rekao: ‘Odvedi me k njoj’, morao bi i
to učiniti, ali bi ti mogao biti mrtav. Teško je natjerati vilenjačku ludu na
poslušnost. I opasno.”
Jastreb je protrljao svježe obrijano lice i turobno se zagledao u vatru,
pozorno slušajući što mu Rushka govori. Iz bujice informacija pažljivo je
odabirao najvažnije. Bilo je izvedivo. Postojao je način. Kad je Rushka
naposljetku završio, Velika dvorana utonula je u tišinu koju je prekidalo samo
pucketanje vatre.
“Odlučiš li pokušati, ostaje nam još jedan mali problem, prijatelju moj”,
upozorio je Rushka.
“Koji?” odsutno je upitao Jastreb.
“Otišao je. Kako ćeš ga pronaći? Jastrebe, poznavao sam ljude koji su
legendarne vilenjake tražili cijeloga života, ali nikad nisu ugledali ni
zalutaloga vodenog duha.”
Jastreb je na trenutak razmišljao o tome, a onda se nasmiješio. “Rekao si
da je egoističan?”
“Da.”
“I tašt.”
“Da”, potvrdio je Rushka.
281
“Mislim da si rekao i da je sklon provalama bijesa i podvalama.”

“Da.”
“A čini se da je ovamo došao natjeran posve ljudskom osobinom
ljubomore. Na mene.”
“Istina je.”
“Odlično. Onda ću mu malo protresti taj njegov pokvareni svijet.”
“Jastrebe, što imaš na umu?” pitao je Rushka, a na izboranu mu se licu
pojavio tračak osmijeha.
Jastreb se također nasmiješio i skočio na noge. Čekalo ga je mnogo
posla.
★★★
Adrienne je potrčala stubama na adresi 93 Coattail Lane žustro kao što

nije učinila već mjesecima.
“Marie! Marie!” povikala je već s vrata, tražeći sitnu Kubanku koja joj je
proteklih mjesec dana postala i više od domaćice; bila joj je poput majke i
drage prijateljice.
Adrienne je zapovjedila Marie da se doseli k njoj u kuću i polako su
stekle naviku ugodnih prijateljskih rituala; večernji čajevi, jutarnji razgovori,
smijeh i suze.
“Marie!” Ponovno je zazvala. Ugledavši Moonie, podignula ju je u
naručje i sa iznenađenom mačkom počela plesati predvorjem.
“Adrienne?” Marie se pojavila na vratima, a oči su joj zasvjetlucale od
nade. Pažljivo je odmjerila Adrienne, njezino nasmiješeno lice, blistave oči.
“Bila... kod doktora?”
Adrienne je odrješito kimnula i čvršće stisnula Moonie u naručju.
Mačka je nezadovoljno frknula i uzvrpoljila se. Adrienne i Marie gledale su se
preko mačkine glave.
“I što doktor rekao...” poticala ju je Marie.
282
“Marie, imala si pravo! Zato mi je bilo tako mučno. Nosim Jastrebovo

dijete, Marie”, uskliknula je Adrienne, ne mogavši tu vijest više držati u sebi.
“Nosim Jastrebovo dijete!”
Marie je pljesnula rukama i oduševljeno se nasmijala. Adrienne će se s
vremenom oporaviti. Imati dijete čovjeka kojeg je voljela ulilo bi nadu u srce
svake žene.
★★★
Jastreb je unajmio pedeset harfista i lakrdijaša te ih podučio novim

pjesmama. Pjesme o kržljavoj vilenjačkoj ludi kojeg je iz Dalkeitha na Moru
otjerao legendarni Jastreb. A budući da je već u svoje doba bio takva legenda,
priče o njemu smatrali su neospornim istinama. Svirači i pjevači bili su
oduševljeni epskom ljepotom priče pune strasti.
Kad su do savršenstva uvježbali napjeve i refrene u kojima se govorilo o
ludinu porazu, Jastreb ih je poslao po engleskim i škotskim grofovijama.
Grimm je pratio skupinu glazbenika koja je putovala u Edinburgh kako bi i
sam pomogao u širenju priče, a Jastreb je za to vrijeme dokasna pisao uz
svjetlost svijeće, uređujući i usavršavajući svoju zapovijed, spremajući se za
ludin dolazak. Katkad bi u sitne jutarnje sate posegnuo za svojim kompletom
oštrih šila i oštrica, pa bi jednog za drugim rezbario male vojnike i lutke.
★★★
Na otoku Moraru kraljica je malom rukom prekrila usta kako bi

zatomila tihi smijeh kad su preko mora stigle prve inačice nove priče. Adam
je prezrivo otpuhnuo.
Luda se već mjesecima naslađivao svojom pobjedom nad Jastrebom.
Samodopadno je govorio kralju i svakom tko bi ga slušao: “Možda je i bio
zgodan, ali nije mi bio ravan. Lijepo lice i šuplja glava.”
Kralj je nestašno podignuo obrvu kao da ne može odoljeti a da malo ne
podbode ludu. “Šuplja glava, kažeš? Pobijedio si ga? Hej, hej, ludo, izgleda da
smo ti dali dobro ime. Legenda o vilenjačkoj ludi dobila je novo poglavlje.
Smrtnici će se do vječnosti sjećati tvojega poraza, a ne njegova.”
283
Luda je bijesno kriknuo i u trenu nestao. Ovaj je put Finnbheara otišao

ravno do svoje kraljice.
“Luda je otišao Jastrebu”, obavijestio ju je. Adam je djelovao
pomahnitalo, a jednom je već gotovo uništio njihovu rasu. Sporazum se ne
smije prekršiti.
Kraljica se okrenula na bok i dugo promatrala supruga. Zatim mu je
ponudila svoje usne da ih obaspe poljupcima i Finnbheara je znao da ponovno
ima naklonost svoje ljubavi.
“Dobro si učinio kad si mi to rekao, dragi.”
★★★
Katkad bi kasno navečer Adrienne sanjala da ponovno šeta zelenim

padinama Dalkeitha. Svjež, slan zrak s natruhom mirisa ruža prošao bi joj
kroz kosu i pomilovao kožu.
U snovima bi je Jastreb uvijek čekao na obali; njezin veličanstveni
škotski gospodar u kiltu. Nasmiješio bi joj se i kutovi očiju bi mu se nabrali, a
pogled potamnio od uzavrele strasti.
Uhvatila bi ga za ruku i nježno je stavila na nabrekli trbuh, a lice bi mu
zasjalo srećom i ponosom. Zatim bi je na rubu litice nježno uzeo u ritmu
oceanskih valova koji su zapljuskivali hrid. Žestoko bi je i posjednički
obljubio, a ona bi se čvrsto privila uz njega.
Ali prije zore nestao bi poput dima u zraku.
Adrienne bi se probudila obraza vlažnih od suza, a ruke joj ne bi držale
ništa osim pokrivača ili jastuka.
284
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
1.TRAVNJA 1514.
Bio JE BLIZU. JASTREB GA JE MOGAO OSJETITI DOK JE U RADNOJ SOBI polirao

maloga drvenog vojnika do visokog sjaja, promatrajući kroz prozor kako se
preko mora prevlači prva danja svjetlost. Pri dnu leđa osjetio je trnce koji su
se penjali kralježnicom i izoštrili mu sva osjetila.
Jastreb se mračno nasmiješio i oprezno odložio igračku. Približava se
nešto zlokobno. Da. Ali ovaj put sam spreman, kopile!
Došao je do radnog stola, smotao debeli svežanj pergamenta i zataknuo
ga za pojas sporrana. Bio ga je spreman upotrijebiti, ali tek nakon što bude
imao zadovoljstvo boriti se s kovačem pod smrtničkim uvjetima.
Iskoračio je u rano jutro osjećajući se posve živo. Već se mjesecima nije
osjećao tako. Čuvaj se i vjeruj u mene, ljubavi, prošaptao je kroz stoljeća.
Jer ljubav i vjera bili su sami po sebi ozbiljna magija.
★★★
“Iziđi, kukavice”, viknuo je, a glas mu se smrzavao u hladnome

jutarnjem zraku. Snijeg je prestao prije nekoliko tjedana i na tlu ga je još bilo
samo na zasjenjenim mjestima. Proljeće će uskoro ponovno ukrasiti Dalkeith
na Moru. Kao i moja žena, vatreno se zakleo u sebi. Danima je već bio napet
jer je znao da će se nešto dogoditi. Osjetio je to u srcu, baš kao što su Romi
katkad imali pretkazanja. A jutros se probudio u sitne sate, znajući da je
kucnuo čas. Danas će se dogoditi bitka, bitka u kojoj će pobijediti.
“Pokaži se! Lako se boriti iz sjene. To mi samo govori da si prevelika
kukavica da se suočiš sa mnom”, podrugivao se maglovitu zraku.
Na trenutak se osjećao blesavo što se obraća zraku, ali je brzo potisnuo
taj osjećaj. Adam Black bio je blizu, znao je da je tako, osjećao je u kostima.
Namamili su ga minstrelski igrokazi i vlastita slabost.
285
“Neprijatelju! Suoči se sa mnom! Kukavički, kržljavi, cendravi okote.

Kladim se da si se kao malen skrivao iza majčinih skuta, je li tako? Drhtao si i
rugao se zaštićen ženskim leđima, baš kao i sad.” Jastreb se ismijavao u tiho
jutro. “Iskoristio si ženu kao pijuna. Svatko bi mogao odigrati takav slabašan
potez. Izazivam te na pravo natjecanje, kukavni crve.”
Povjetarac se pojačao i postao nestašniji, ali nitko nije došao. Zrak se
uskovitlao u brzo nadirućim oblacima tamnih trbuha. Jastreb se glasno
nasmijao, osjećajući kako mu kroz vene nadire snaga.
“Smrtnik sad zna istinu o tebi, Adame - da nisi mogao osvojiti moju
ženu, da te zbog mene prezrela.” Naravno, izostavio je činjenicu da ga je
Adam privremeno uvjerio da je Adrienne s njim otišla dobrovoljno. Ali
Jastreb se osvijestio, baš kao što je vratio vjeru i povjerenje u svoju ženu.
“Znam da te odbila, kovaču! Znam da si je natjerao da me napusti protiv svoje
volje. Odabrala je mene umjesto tebe i to sad cijela zemlja zna.“
“Prestani, smrtniče”, povjetarac je donio Adamov glas.
Jastreb se nasmijao.
“Smiješno ti je? Misliš izazvati moj gnjev, preživjeti ga i poslije se tome
smijati? Jesi li doista toliko lud? Nisi mi ravan.”
Jastreb se još smiješio kad je tiho rekao: “Bio sam ti i više nego ravan
kad je riječ o Adrienne.”
“Suoči se sa svojim krvnikom, lijepa ptico.” Adam je prijeteći iskoračio
iz guste gorske magle.
Dva su se muškarca bijesno odmjeravala.
Adam je zakoračio bliže.
Jastreb je učinio isto. “Pošteno ćemo se boriti, prevrtljivi vilenjače.
Osim ako se previše ne bojiš.”
“Zbog toga si me zvao? Da se borimo goloruki?”
“Preuzmi smrtni oblik, Adame. Bori se sa mnom do smrti.”
“Mi ne umiremo.” Podrugljivo je odvratio Adam.
“Onda se bori do neriješena ishoda. Bori se pošteno.” Oprezno su
obilazili jedan drugoga, a mišićava su im se tijela napinjala od oslobođene
agresivnosti. Nasilje koje se kuhalo od trenutka kad su se dvojica muškaraca
286
prvi put srela napokon je uskipjelo. Za Jastreba je bilo olakšanje što će se sve
napokon riješiti. I konačno će mu to kopile od kovača proći kroz šake!
“Ja sam se uvijek borio pošteno.”
“Lažeš, ludo. Varao si na svakom koraku.”
“Nikad nisam varao!”
“Dobro, onda ni sada nemoj varati”, upozorio ga je Jastreb dok su se
omjeravali. “Goloruki. Veličinom si mi jednak. Ali jesi li i snagom, hitrinom i
lukavošću? Ne bih rekao.”
Adam je nemarno slegnuo ramenima. “Zažalit ćeš što si se rodio, lijepa
ptico. Već sam te pobijedio i uzeo ti ženu, a danas ću ti zapečatiti sudbinu.
Danas ću uništiti Dalkeith sve dok od njega ne ostanu samo granitne krhotine
koje će pasti u gladan ocean. Među njima će biti i tvoje kosti, Jastrebe.”
Jastreb je zabacio tamnu glavu i grohotom se nasmijao.
★★★
Zaogrnut gustom maglom, dvor Tuatha Dé Danaana promatrao je

borbu.
“Jastreb pobjeđuje!”
Svilenasti uzdah. “Kakav muškarac.”
“Pogledaj kako se kreće! Brz poput pantere, smrtonosan poput pitona.”
“Ne razmišljajte o njemu, sad je siguran od svih nas. Tako sam
zapovjedila”, rekla je kraljica na ledenom zapuhu zraka. Duga tišina.
“Hoće li se luda boriti pošteno?” zanimalo je Aine, tihu, plahu vilu.
Kraljica je uzdahnula. “Je li to ikad učinio?”
★★★
Adrienne je uhvatila Marie za ruku i glasno uzdahnula osjetivši slab

udarac u trbuhu. Nekako joj se činilo da je Jastreb blizu i da su mu potrebni
njezina snaga i ljubav. Kao da je u zraku lebdjelo nešto magično, što bi gotovo
287
mogla uhvatiti svojim vitkim prstima. Čvrsto je zatvorila oči i poslala svoje
srce preko ponora vremena.
★★★
Adam je zagunđao. “Dosta je bilo te smrtničke gluposti. Vrijeme je da

se ovo završi jednom zauvijek.” Krvario je iz rasječene usne i razbijenog nosa.
Upotrijebio je svoju besmrtničku snagu da baci Jastreba na tlo pred svojim
nogama. U ruci mu se pojavio mač čiji je vrh prislonio na smrtnikovo grlo.
“Dovraga i Sporazum”, promrmljao je Adam, držeći mač oštar poput britve na
Jastrebovoj vratnoj veni. Izvio je jednu obrvu i zadirkivao paloga smrtnika.
“Na trenutak sam se zabrinuo da si uspio nešto saznati o našoj rasi, nešto što
ne volimo da smrtnici znaju. Ali čini mi se da sam sve vrijeme imao pravo
kad je o tebi riječ i da sam se brinuo nizašto. Stvarno si glup. Mislio si da me
goloruk možeš pobijediti?” Adam je zatresao glavom i podrugljivo prosiktao.
“Kako da ne. Potrebno je mnogo više da se pobijedi moja vrsta. I usput,
pripremi se da umreš, smrtniče.”
Ali legendarni muškarac pod njegovim nogama nije ni trepnuo na te
riječi. Jastreb je rukom zgrabio oštricu i pogledao Adama ravno u oči.
Smrtnikov intenzivan pogled nevjerojatnom se snagom usredotočio na
Adamov.
Adam se napeo, a licem mu je prošao bljesak nesigurnosti.
Jastreb se nasmiješio. “Amadane Dubhu, obvezujem te ovako...”
Adam se ukočio i otvorio usta iz kojih je ispustio posve ljudski izraz
zaprepaštenja. Kad su ga čvrsto zarobile riječi drevnog rituala obveze, mač
mu je nestao iz ruke. “Ne možeš to učiniti!” procijedio je Adam.
Ali Jastreb je mogao i učinio je to.
Adam je muklo zarežao, zvukom koji nije bio sve samo ne ljudski.
Dvadeset minuta poslije Adam je samo zurio u nevjerici. Jastreb je
odmotao pergament zataknut za pojas sporrana i s njega čitao vrlo dug, vrlo
konkretan popis zahtjeva.
“...i nikad više nećeš se ni približiti Dalkeithu na Moru...”
Adam se stresao. “Hoćeš li konačno završiti, lijepa ptico?”
288
Jastreb je bez prekida nastavio, dalje odmotavajući svitak pergamenta.

“Napisao si prokletu knjigu? Ne ide to tako”, procijedio je Adam kroz
stisnute zube. “Imaš jednu zapovijed. Ne možeš sve to pročitati.”
Jastreb samo što se nije naglas nasmijao. Znao je da će vilenjak početi s
trikovima. Pokušat će iskoristiti svaku priliku koja mu se ukaže. Ali Jastreb
nije ništa propustio i nije mu namjeravao pružiti nijednu priliku koju bi
mogao iskoristiti. Nastavio je čitati.
“Rekao sam da prestaneš, djetinjasti, kukavni smrtniče. Neće ti uspjeti.”
“... i nikad nećeš...”, nastavio je Jastreb.
Adam se pjenio i bjesnio, a ledeno mu je lice bilo sve bljeđe. “Proklet ću
tvoju djecu i djecu tvoje djece; proklet ću Adrienne i svu njezinu djecu...”
Adam je opako prijetio.
Jastreb se ukočio i zastao. Oči su mu poletjele prema Adamovim.
Adam je zatomio uzdah zadovoljstva jer je bio siguran da će Jastreb
pogriješiti i prekinuti svoju zapovijed.
Iz Jastrebovih se usta začulo žestoko režanje: "... i nikad nećeš pokušati
prokleti moju obitelj, moj soj, mene ili sjeme ili osobu za koju ti naređujem da
je se kloniš ili bilo kojeg Douglasa za kojeg ti naređujem da se kloniš...
uključujući i Adrienne; Douglas se izričito definira kao svaki rođak izravnom
krvnom vezom, ženidbom ili posvojenjem, soj se definira kao potomstvo,
posvojena ili na drugi način dobivena djeca; nećeš učiniti nikakvo zlo
životinjama koje pripadaju...”
Adam je nervozno hodao amo-tamo, a u svakom mu se koraku nazirao
strah.
“…pokornost se definira kao... a kad mi vratiš Adrienne, sve će biti u
redu u Dalkeithu na Moru... Jastreb i svi njegovi ljudi bit će zaštićeni od zle
kobi, živi i u dobru zdravlju bez ikakvih smicalica... a Adrienne će sa sobom
kroz vrijeme sigurno dovesti i svoju mačku... i...”
Adamovo nekad lijepo lice sad se pretvorilo u masku prepunu mržnje,
”Neću izgubiti! Pronaći ću način da te pobijedim, Jastrebe.”
“... i okanit ćeš se svih misli i djela osvete protiv Douglasa...”
289
Adam je mahnuo rukom i pred njima se pojavila Adrienne. Izgledala je

zbunjeno i zapanjeno, a u rukama je držala mačku koja je izvukla pandže i
otimala se.
Jastreb je gotovo nezamjetno zadrhtao jer je znao da je to još jedan
Adamov trik kako bi prekinuo izgovaranje naredbe. Pet mjeseci, pet strašnih,
bezdušnih mjeseci nije mogao vidjeti lice svoje voljene, a sad je stajala pred
njim. Njezina mu je ljepota oduzimala dah i slamala srce. Jastrebov joj je
pogled gutao lice, njezinu srebrnastu kosu, bujno tijelo, zaobljeni trbuh...
Zaobljeni trbuh? Oči su mu se razrogačile od čuđenja i bojazni te
poletjele prema Adrienneinim, a tijelo mu je snažno potresla posesivnost.
Njegovo dijete! Njegova kći ili sin. Krv njegove krvi - njegove i
Adrienneine.
Adrienne je bila trudna.
Jastreb je ostao bez riječi.
Nije mu promaknulo da se Adam zlokobno nasmiješio.
Neće izgubiti Adrienne. Imao je još previše toga za pročitati. Čeličnom
je voljom Jastreb odvratio pogled od voljene žene.
Bila je to najteža stvar koju je u životu učinio.
Adrienne ga je gutala pogledom.
Bojala se prekinuti ih, bojala se i pomaknuti. Na neki je način čudesno
odvučena iz svoje knjižnice s Moonie koja se nalazila na drugom kraju sobe
kraj kamina, a sad joj se stiskala u naručju. Još je vidjela Marieno iznenađeno
lice kako joj nestaje pred očima.
Pred njom je stajao Jastreb, njezin voljeni suprug, njezin život.
“Kako si mi mogla odoljeti, Ljepoto?” Adam se ponovno pretvorio u
kovača, odjeven u kilt i svjetlucava tijela. Lijep sam poput Jastreba i mogao
bih te zadovoljiti onako kako ne možeš ni zamisliti. Mogao bih te iskrenuti
iznutra prema van i natjerati te da zaplačeš od ekstaze. Kako si me mogla
odbaciti?”
“Volim svoga muža.” Mnogo je mjeseci provela držeći se za nadu koju
joj je davalo Jastrebovo dijete u trbuhu i proučavajući sve o keltskom folkloru
290
što bi joj moglo pomoći da otkrije kako da se vrati u Dalkeith. Ali čini se da je
Jastreb pronašao rješenje umjesto nje.
“Ljubav. Što je ta ljubav koju vi smrtnici toliko cijenite?” rugao se
Adam.
Dosta je, ludo, odjeknuo je iznenada kristalni glas vilinske kraljice.
Čak je i Jastreb počeo zaplitati jezikom kad ga je čuo.
A bilo bi dosta i od tebe, prekrasni muškarče, legendarni Jastrebe.
Ljepši od zvonjave kristalnih zvonaca, glas joj je bio poput putenog
milovanja s neba. Ali Jastreb je nastavio bez zastajkivanja, ... a upotrijebljena
u zapovijedi, riječ osoba će značiti i uključivati, kad je potrebno, pojedinca ili
neko biće; ako je potrebno, množina će zamijeniti jedninu, a jednina
množinu; riječi u bilo kojem rodu uključivat će i drugi rod...”
Adrienne je promatrala svojega muža, očiju blistavih od ljubavi i
ponosa.
Luda će me poslušati. Ja sam njegova kraljica.
Jastreb je na trenutak zastao, nedovoljno da naruši kontinuitet, ali
dovoljno da joj pokaže da ju je čuo.
Usto, više ne zapovijedaš. Sad samo ukrašavaš i ponavljaš stvari. Ipak,
dobro si obavio posao, smrtniče. Ona je sigurna, oboje ste sigurni. Pobrinut
ću se da tako bude sada i dovijeka.
Jastreb je nastavio: “... svi rečenični dijelovi povezani s ako ili i,
odnosno drugim veznicima neće, budu li naizgled proturječni, djelovati
isključivo niti će na bilo koji način nešto ograničavati, nego će povezivati,
preklapati i dopuštati najširu moguću definiciju upotrijebljenih pojmova...”
Vilinska je kraljica uzdahnula. Ahhh, shvaćam. Nećeš prestati s tim
naklapanjem dok ti ne ponudim jamstvo. Pametno.
Tražiš moju prisegu? Dat ću ti je. Imaš prisegu vilinske kraljice prema
Sporazumu naroda Tuatha De Danaana. Ona ne može biti razvrgnuta jer bi to
značilo nestanak naše rase.
Jastreb je ispustio svitak koji se učas smotao i glasno zatvorio. Tek kad
ju je pobjedonosno pogledao u oči, Adrienne je uočila da mu ruke dršću.
291
“Dala nam je zaštitu i prisegu.” Osmijeh mu je mogao zapaliti

samhainske krijesove. Pogledao ju je od glave do pete, zaljubljeno se
zadržavajući na svakom centimetru između njih.
“Sigurni smo?” šapnula je Adrienne, a na oči su joj navrle suze.
Osobno ću se pobrinuti za to, pjevušio je zvonki glas. Sada i zauvijek.
Ludo?
Adam je zastenjao.
Izgleda da te ne mogu spriječiti da izvodiš ludorije, pa ti dajem novu
družicu. Aine će idućih petsto godina biti s tobom. Pokušat će te držati na
uzici.
Ne Aine! Adamova molba samo što se nije pretvorila u cmizdrenje. Ta
radoznala mala vila zaljubljena je u mene! Mogao bih svoje vrijeme provoditi
ugađajući vama, kraljice moja. Dopustite mi!
Ugađat ćeš Aine, ludo, ili ćeš idućih tisuću godina provesti sam u
podnožju planine. Misliš li da ti je sada dosadno?
Adam je za kraj još jednom prostrijelio Jastreba pogledom i nestao.
Gdje smo ono stali? pitala je kraljica. Adrienne je škiljeći pogledala u
smjeru iz kojeg je dolazio glas. Jedva je uspijevala nazrijeti treperavi obris
žene koja je lebdjela u maglovitu zraku iza Jastreba.
Ah, da. Vi ste se dvoje trebali vjenčati na brežuljku pokraj mora. Luda
je to vrlo neprilično prekinuo. Ja ću nastaviti tamo gdje vas je on omeo. Ja,
Aoibheal, kraljica naroda Tuatha De Danaana, proglašavam vas mužem i
ženom. Ni smrtnik niti besmrtnik nikad vas neće rastaviti jer će ga u
suprotnome sustići moj vječni gnjev. Eto. Vjenčala vas je vilinska kraljica. To
se nikad još nije dogodilo i tako je rođena nova legenda.
Adrienne i Jastreb i dalje su se gledali preko lijeha, kao da se oboje boje
pomaknuti makar i centimetar.
Što čekaš? Poljubi ženu veliki prekrasni muškarce! Hajde.
Jastreb je promuklo udahnuo.
Promijenio se, shvatila je Adrienne. Proteklih je mjeseci postao još
ljepši. Nije znala da je on u istom trenutku to mislio o njoj. Pogledom je
292
prešao preko nje, od srebrnaste kose do golih nožnih prstiju koji su joj
izvirivali ispod neobičnih hlača.
A onda mu je bila u rukama, u snažnom zagrljaju koji je sanjala svake
noći ležeći u krevetu s rukom na zaobljenom trbuhu, moleći nebesa za još
jedan dan s mužem.
Usnama je lagano dodirnuo njezine. “Srce moje.”
“Tvoje srce je... oh!” Izgubila je dah pod njegovim gladnim usnama.
“Ahhh”, divila se kraljica jer je i narod Tuatha De Danaana osjećao
strahopoštovanje prema pravoj ljubavi. Dostojni ste onoga što vam sada
dajem, prošaptala je neposredno prije nego što je nestala. Neka vam to bude
vjenčani dar...
293
EPILOG
ADRIENNE JE DUBOKO UDAHNULA. NIŠTA SE NIJE MOGLO USPOREDITI s

mirisom ruža i proljetnom kišom, hukom valova koji su udarali o zapadne
hridi i daškom soli u djevičanski čistom zraku. Otišla je vani kako bi gledala
prelijevanje sutona po moru. Zatim će se vratiti Lydiji i planovima za dijete.
Dlanom je pokrila usne i zatomila smijeh. Lydia je naposljetku Jastrebu
izravno naredila da ode, žaleći se da svojoj snahi ne može poželjeti
dobrodošlicu i pripremiti se za unuka ako je on ne prekine ljubiti. Adrienne,
doduše, nije imala ništa protiv toga.
Jastreb se ražestio poput ukorenog dječarca.
“Cijeli čete život provesti zajedno,” zajedljivo je primijetila Lydia, “dok
mi žene imamo samo nekoliko kratkih mjeseci da se pripremimo za dijete.”
“Nekoliko kratkih mjeseci?” Jastreb je izgledao iznenađeno. Zatim
zabrinuto. A onda je odjurio, mrmljajući nešto u pola glasa.
Adrienne je zabačene glave stajala na kamenom stubištu i upijala
spokojnu ljepotu baršunastog neba kad joj je pogled privukao nekakav pokret
na krovu.
Grimm ju je pogledao preko prsobrana i lijepo mu je lice zabljesnuo
osmijeh. Jastreb joj je tog popodneva ispričao sve što se dogodilo dok je nije
bilo, uključujući i to kako je Grimm pomogao da je vrate u Dalkeith. Samo
nekoliko sati prije Grimm je s rukom na srcu klečeći molio Adrienne da mu
oprosti što joj je lagao. Naravno da mu je odmah oprostila.
“Grimme, nadam se da ne tražiš zvijezdu padalicu”, viknula je prema
njemu.
“Nikad više”, zakleo se.
Adrienne je glasno dahnula jer je baš u tom trenutku ugledala sićušnu
bijelu mrlju koja je bljesnula i ugasila se te za sobom ostavila bijeli dimni trag.
“Moj Bože, Grimme, pogledaj! Zvijezda padalica!” Čvrsto je zatvorila oči i u
sebi vatreno izrekla želju.
“Što si poželjela?” zarežao je odozgo na nju, ukočen od napetosti.
294
Kad je ponovno otvorila oči, vragolasto mu je odgovorila: “Ne mogu ti

reći, protivi se pravilima.”
“Što si zaželjela?” zagrmio je opet.
“Hej, nisi li malo previše praznovjeran?” izazivala ga je smijući se.
Strijeljao ju je pogledom s krova cijelim putem dok se vraćala u dvorac.
Pogledavši ga preko ramena, uputila mu je vragolasti smiješak. “Grimme,
pripremi se. Reći ću ti samo ovo - želju sam utrošila na tebe”
“Ženo, zar ne znaš koliko je opasno razbacivati se beskorisnim
željama!” zagrmio je.
“Ah, ova uopće nije bila beskorisna”, veselo mu je odgovorila prije nego
što su se za njom zatvorila vrata. Na krovu Dalkeitha Grimm je pao na
koljena i zurio u nebo, očajnički se nadajući da će ugledati još jednu zvijezdu
padalicu... za svaki slučaj.
★★★
Adrienneina haljina šuštala je dok je koračala hodnikom. Lydia joj je

rekla gdje bi mogla naći Jastreba i uz šalicu mirisava čaja od metvice ispričala
joj neke stvari koje joj je Jastreb propustio reći. Primjerice da je uništio
obožavanu dječju sobu, onu o kojoj je budna sanjala nasukana u dvadesetom
stoljeću. Dakle, tamo mu se žurilo kad je onako zabrinuto shvatio da je
“ostalo samo nekoliko kratkih mjeseci”. Ušla je u sobu tako tiho da je Jastreb
uopće nije čuo.
Prstima je lagano dotaknula i s ljubavlju pomilovala prekrasno izrađenu
lutkicu i zastala.
Jastreb je klečao kraj kolijevke i mekom krpom utrljavao ulje u drvo.
Na sebi je imao samo kilt s plavo-srebrnim tartanom, a tamna mu je kosa
padala naprijed u svilenastom valu. Dječju su sobu obasjavali deseci uljanica i
moćni mu torzo kupali brončanom svjetlošću. Gledala ga je kako
koncentrirano utrljava ulje u drvo pri čemu mu se mišići u rukama stežu i
opuštaju.
Adrienne se naslonila na dovratak i tiho ga promatrala, brojeći
skroman namještaj u sobi. Bilo je mnogo igračaka, ali kolijevki i krevetića nije
bilo. Kakva je nevjerojatna žestina morala bjesnjeti u njemu!
295
“Pretpostavljam da bih se trebala osjećati polaskano”, tiho je

progovorila.
Naglo je podignuo glavu kao da ga je zatekla u nečemu.
Adrienne je ušla u sobu, svjesna da joj se pod haljinom njišu dojke,
nabrekle u trudnoći, i da je Jastreb bio opčinjen zrelošću njezinih bujnih
oblina. Tog su poslijepodneva vodili ljubav, očajnički, brzo i pomamno, jedva
smogavši snage da iz vrta odu u privatnost svoje spavaće sobe. Lydia je
strpljivo pričekala cijeli sat prije nego što je pokucala na vrata i zatražila da
vidi snahu.
Kad je Adrienne bila zarobljena u dvadesetom stoljeću i bojala se da
više nikad neće biti intimna sa svojim mužem, sjećanja na njihovu
nevjerojatnu strast kovitlala su joj se mislima s primjesom tuge, povećavajući
svjesnost na sve putene užitke koje je htjela podijeliti s Jastrebom, ali su joj
bili uskraćeni. Ti dugi mjeseci žudnje, u kombinaciji sa zahtjevnim
hormonima trudnoće, sad su je samo dodatno ohrabrili. Nije mogla dočekati
polako, bajno vođenje ljubavi koje je smatrala zauvijek izgubljenim u
prošlosti. “Jastrebe?”
Pogledao ju je još čučeći na podu, spreman na skok ako se ona pomakne
samo koji centimetar.
Adrienne se pomaknula - namjerno i erotično. Sagnuta se da podigne
drvenog vojnika, spustivši se tako duboko da su joj dojke gotovo ispale iz
dekoltea. Ugrizla se za donju usnicu i zavodljivo ga pogledala. U trenu se
našao na nogama.
“Stani!” Adrienne je podignula ruku kako bi ga zaustavila.
Jastreb se ukočio usred koraka.
“Što želiš od mene, Adrienne?” promuklo je prošaptao.
“Trebam te”, rekla mu je bez daha. Pojurio je prema njoj, a ona je
ponovno podignula ruku. “Ne, pusti me da te gledam”, rekla je polako kružeći
oko njega. Nasmiješila se kad su mu se oči raširile. “Kad sam bila u svojem
vremenu, jedna od stvari koju sam svakako htjela razjasniti bilo je pitanje o
Škotima i njihovim kiltovima...”
“Koje pitanje?”
“Jednog sam te dana vidjela kad si uzjahivao konja...”
296
“Znam da si me vidjela”, samodopadno je rekao. “Bila si na prozoru kraj

dječje sobe.”
“Oh! Učinio si to namjerno!”
Jastreb se nasmijao, a oči su mu se vragolasto stisnule, što je samo
potaknulo njezinu odlučnost. Ako je on mogao zadirkivati nju - mogla je i
ona zadirkivati njega. Vidjet će koliko će dobro podnijeti da se malo poigra s
njegovom žudnjom.
Približivši mu se, Adrienne mu je stavila ruku na mišićavo bedro i
izazovno ga pogledala u oči. Nosnice su mu se raširile, a oči potamnjele ispod
zasjenjenih vjeđa. Drugom je rukom povukla gornji dio haljine tako da su joj
dojke ispale preko ruba. Osjećala se prekrasno grešno, znajući da su joj se
ružičaste bradavice ukrutile i samo što ne mole da ih se poljubi. Kad se
nagnuo da učini baš to, zaigrano ga je odgurnula, skliznula rukom uz njegovo
bedro i rukom mu obuhvatila ud, oduševljena njegovim promuklim
uzdisanjem. “Nema ničeg ispod tartana, baš kao što sam pretpostavljala”,
drsko je komentirala.
“Adrienne. Ubijaš me.”
“Tek sam počela, ljubavi.” Prstima je obuhvatila njegovu veličanstvenu
erekciju i mekim je pokretima pomicala gore-dolje.
Jastreb ju je uhvatio za bokove i spustio glavu da je poljubi, ali je
okrenula glavu i nasmijala se kad je umjesto toga zakopao glavu među njezine
dojke.
“Prestani”, zapovjedila mu je.
“Što?” zapitao je u nevjerici.
“Odmakni se”, rekla mu je. “Ne diraj me dok to ne zatražim. Pusti da ja
diram tebe.”
Jastreb je glasno zastenjao, ali pustio je da mu ruke padnu s njezina
tijela. Oči su mu bile divlje i razjarene i Adrienne je sumnjala da će joj još
dugo dopuštati da ga tako suptilno muči.
Bez žurbe mu je rastvorila kilt i bacila ga na tlo. Njezin je muž gol
stajao pred njom, brončano mu je tijelo sjalo na svjetlosti svijeća, a tvrdi mu
se ud trzao. Adrienne je uzbuđeno rukom prešla preko njegovih ramena i
širokih, mišićavih prsa. Usnama je ovlaš prešla preko njegovih, poljubila ga u
297
bradu, bradavice, jezikom mu draškala mišićavi trbuh, zatim se spustila na

koljena tako da su joj usne bile samo nekoliko centimetara od njegova uda i
raširila dlanove preko njegovih bedara.
“Adrienne!”
Poljubila je njegovu slast, povlačeći jezik gore-dolje po njegovu
ukrućenom udu. Jastreb joj je zavukao prste u kosu i zagrmio duboko u grlu.
“Dosta!” Uspravio ju je na noge i leđima naslonio na prozorsku klupčicu.
Zgrabio ju je, posjeo na klupčicu, podignuo joj haljinu i raširio joj noge kako
bi ušao među njih. Sad, Adrienne. Želim te sad” Žestoko ju je ljubio dok je
nježno, ali nezaustavljivo ulazio u njezinu slatku vlažnost. Kad ju je posve
ispunio, Adrienne je zastenjala od užitka. Jastreb nije skidao pogled s njezina
lica, obraćajući pozornost na svaki njezin drhtaj, svaki jecaj koji bi joj
pobjegao iz usta, a kad se sva u grču približila izvanrednom vrhuncu, baš kad
je osjetila da počinje najslađi drhtaj - prestao se micati.
“Jastrebe! ”
“Hoćeš li me opet tako izazivati, ljubavi”, promrmljao je.
“Apsolutno”, drsko mu je odgovorila.
“Hoćeš? ”
“Naravno. Jer znam da me moj muž nikad ne bi ostavio nezadovoljenu.
Baš kao što ga ja nikad ne bih izazivala a da mu posve ne utažim želju. Zato
me zadovolji, moj slatki gorštački gospodaru. Mužu, odvedi me u Valhalu.”
Tiho se nasmijao, a onda se pažljivo i nježno zarivao u nju dok nisu
svršili u savršenu skladu. Intenzitet njihova sjedinjenja, savršen tjelesno i
duševno, natjerao je Adrienne da u tom čudesnom trenutku glasno krikne.
Poslije je Jastreb zatvorio vrata dječje sobe i odnio svoju pospanu,
zadovoljenu ženu u Paunovu sobu gdje ju je cijelu noć držao u naručju,
razmišljajući zadivljeno kako mu je život činila potpunim.
★★★
Lydia se nasmiješila kad je čula zatvaranje vrata dječje sobe na katu

iznad nje. U Dalkeithu na Moru sve je bilo u najboljem redu. Zastala je i na
trenutak sanjarila o dječici koja će uskoro doći u dječju sobu.
298
Život nikad nije bio ljepši.

Ali mogao bi biti još ljepši, Lydijo.
Zamišljeno se zagledala u leđa Tavisa MacTarvitta koji je stajao kraj
vatre, očito zadubljen u misli. Zapljusnuo ju je val krivnje kad se sjetila kako
se vratio k njoj one noći nakon što je razgovarao s Jastrebom, a ona ga je
hladno ostavila i ponovno se povukla u poznatu sigurnost formalnosti.
Napetost u njegovu strpljivom smiješku bio je jedini znak prijekora koji
je pokazao.
Ljubavi, zazvao ju je, a ona se osjećala krivom što je imala ljubav kad je
njezin sin bio posve sam pa ju je odbila priznati. Koliko još vremena planiraš
uludo izgubiti, ženo?
Lydia je tiho izvadila ukosnice iz pletenica i raspustila kestenjastu kosu.
Nije skidala oči s Tavisovih leđa. Sa smiješkom punim nade zabacila je glavu,
prstima raščešljala kosu u razbarušene uvojke i pustila ih da joj se prospu po
leđima.
Toliko godina!
Nervozno je izravnala haljinu, na trenutak mu je još proučavala leđa, a
onda je slegnula ramenima i otkopčala nekoliko bisernih gumba na
ovratniku. Duboko je udahnula osjetivši lepršanje svilenih krila leptirića u
trbuhu.
“Tavise?” tiho ga je pozvala. Sad kad je donijela odluku, nije više htjela
protratiti nijedan dragocjeni trenutak.
Tavisova su se leđa izravnala i ovlaš ju je pogledao preko ramena.
Samo što se nije glasno nasmijala kad su mu se oči razrogačile i naglo se
okrenuo prema njoj prelazeći pogledom preko raspuštene kose, raskopčanog
ovratnika i rastvorenih usnica.
“Lydia?”
U toj je riječi čula stotinu pitanja i bila je oduševljena što će mu
napokon dati pravi odgovor. “Vidiš starče, nešto sam razmišljala”, rekla je
tapšajući klupu kraj sebe. “Te tvoje ruke...” Glas joj se stišao, a u očima joj se
pojavio grešan sjaj. Koketno je jezikom ovlažila donju usnu u pozivu starijem
od samoga vremena.
299
“Da?” Glas mu je imao hrapav prizvuk.

“Budući da su tako vješte i jake...”
“Da?” Podignuo je obrve. Dah mu je zastao u grlu kad je Lydia tim
rukama predložila nešto što je istodobno šokiralo i oduševilo Tavisa
MacTarvitta.
★★★
Kad je Grimm te večeri naposljetku sišao s krova i ušao u Veliku

dvoranu, jedva se suzdržao da ne opsuje i brže-bolje pobjegao iz prostorije. U
dvorani, od svih mogućih mjesta! Lydia! I Tavis!
“Oh! Ljubav!” progunđao je zvijezdama koje su sjale iznad njega u
veličanstvenom spokoju.
★★★
Tri mjeseca poslije hodnicima Dalkeitha na Moru odjeknuo je plač

zdravoga dječačića.
Pucajući od ponosa, Jastreb Douglas sjedio je na krevetu kraj Adrienne.
“Pogledaj ga, Jastrebe! Savršen je!” uskliknula je Adrienne.
“Nije jedini”, promuklo je dodao Jastreb, odmičući joj kosu s čela.
Adrienne mu se nasmiješila. Držao ju je za ruku tijekom poroda, ne
znajući bi li opsovao sebe ili nju što mu je dopustila da je učini trudnom.
Ali bit će još mnogo takvih trenutaka, razmišljala je Adrienne jer je
čvrsto odlučila imati šestoro djece. Jastreb će se samo morati naviknuti na
proces njihova dovođenja na svijet.
Adrienne mu je znatiželjno dotaknula obraz. “Plačeš”, prošaptala je.
“Od sreće. Podarila si mi novi život, Adrienne - život o kakvom nisam
mogao ni sanjati.”
Zaljubljeno ga je pogledala s djetetom priljubljenim medu njima.
300
Adrienne je tako mogla ostati satima, ali u tom je trenutku u Paunovu

sobu ušao Grimm, odrješito zapovijedajući stražarima. “Stavite je tamo, kraj
kreveta.”
Jastreb je pogledao preko ramena. “Ah, kolijevka. Sinoć sam je završio.
Pretpostavljam da neko vrijeme i neće biti previše u upotrebi.” Jastreb je
zaštitnički uzeo sina u naručje. “Ne misliš li da bi neko vrijeme trebao spavati
s nama?”
“Mislim da neću moći odvojiti pogleda od njega, zar ne?”
Jastreb je potvrdno kimnuo i zagledao se u sina. “Ima moju čeljust”,
ponosno je rekao. “Pogledaj samo te istaknute kutove.”
Adrienne se nasmijala. “Tvrdoglave kutove,” zadirkivala ga je, “a već
ima tamnu kosu.”
Iza njih se Grimm prigušeno nakašljao.
Jastreb ga je upitno pogledao preko ramena.
“Kakvo je to prokleto čudo... ah, oprostite mi, gospodarice,” rekao je
Adrienne, “a neka mi oprosti i maleni”, obratio se djetetu. “Ali, Jastrebe, zašto
si na kolijevku urezao ovo?” pitao je Grimm. “Nije li nam svima dosta
prokletih vilenjaka?”
Jastreb je zbunjeno podignuo obrve. “O čemu to govoriš, Grimme?”
Nježno je prepustio sina Adrienne i krenuo prema kolijevki.
Ukrasna su slova bila urezana duboko u drvo. Cijela je kolijevka sjala
kao da je posuta zlatnim prahom. Jastreb je dugo promatrao riječi za koje je
znao da ih nije on urezao. Usne su mu se izvile u smiješak dok je naglas čitao
Adrienne:
Smrtniče, sjeti se da imate svoju
vrstu besmrtnosti - besmrtnost ljubavi.
Blagoslovljeni bili Douglasovi.
Aoibheal, vilinska kraljica
301
O AUTORICI
Karen Marie Moning diplomirala je društvene znanosti i pravo na

Sveučilištu Purdue. Romani su joj bili bestseleri USA Todaya i pojavili su se
na proširenom popisu bestselera New York Timesa. Za njih je dobila brojne
nagrade, među njima i vrlo cijenjenu Nagradu RITA. Kontaktirati je možete
preko internetske stranice www.karenmoning.com.
302

Karen Marie Moning - Serijal Highlander - Ljubav Izvan Vremena 1 PDF

Încărcat de

Informații document

Titlu original

Drepturi de autor

Formate disponibile

Partajați acest document

Partajați sau inserați document

Opțiuni de partajare

Vi se pare util acest document?

Este necorespunzător acest conținut?

Drepturi de autor:

Formate disponibile

Karen Marie Moning - Serijal Highlander - Ljubav Izvan Vremena 1 PDF

Încărcat de

Drepturi de autor:

Formate disponibile

Book as passion & BalkanDownload

LJUBAV IZVAN VREMENA

Preveo Ruđer Jeny

Mojoj sestri Elizabeth s ljubavlju.

Ukraj zmije otrovne

MIRIS JASMINA I SANDALOVINE LEBDIO JE MEĐU STABLIMA JAREBIKA. Iznad

“Prestani ga navlačiti, kraljice moja”, prekorio ju je kralj Finnbheara.

SIDHEACH JAMES LYON DOUGLAS, TREĆI GROF OD DALKEITHA, koračao je

Ili šutke recitirao bestidne pjesmice kako se ne bi prevalio na madrac i

Prostorijom se prolomio njegov smijeh. “A s koliko me muškaraca ti

“Nisi ti kriv, Jastrebe”, rekao je Grimm. Sjedili su na terasi Dalkeitha

“Taj se čas približava, Jastrebe. Ne samo da ćeš morati razgovarati o

“Jesi li sad što poželio?”

MISTIČNI OTOK MORAR ZAOGRNUO JE SUMRAK, A KREMENI JE pijesak

“Jesi li ga vidio? Vlastitim očima? Je li lijep?” brzo je upitao kralj.

Finnbheara je skupio dlanove i proučavao ludu. Nepredvidljiv, lukav i

“Nisam pronašao nijednu. Mislim da u šesnaestom stoljeću nema žene

Premda je bila neobično topla svibanjska večer u Seattleu, Adrienne de

Pri sve slabijoj svjetlosti pogledala je kameni zid koji je zaštićivao

Koliko vremena treba proći da se prestane bojati kako će se okrenuti i

S druge strane vrata na vrt na adresi 93 Coattail Lane nestvarni je

ADRIENNE NIJE IMALA POJMA KAKO JE DOSPJELA U MUŠKARČEVO krilo. Ni

Kad je zagrmio, Adrienne je s gađenjem obrisala komadiće piletine i

Adrienne se morala pozabaviti neodloživijim stvarima - gdje se,

Adrienne se ponovno osvijestila okružena mnoštvom sluškinja koje su

dodira i zvukova? Voda u kadi mirisala je na svjež vrijesak i jorgovane.

A njegova se ruka ponovno podignula i spustila.

Bess je tiho jecala, a Adrienneine su oči potamnjele kad je vidjela kako

“I Janet je to teško mogla zapamtiti.”

“VISOKA JE KAO JANET.”

Ponovno je kimnula. Lady Comyn glasno je odahnula od olakšanja.

Adrienne je uspravno stajala pred svećenikom i odrađivala svoj dio

Brzo je spustio pogled u tlo i nije ga više podizao.

“Shvatila sam.” Dragi Bože, oslobodi me savršenstva. “Pa gdje je onda

ADRIENNE JE NEKOLIKO SATI LUTALA OKO DALKEITHA kad je naletjela na

Kad se kovač okrenuo i sagnuo da uzme drugi čekić, ugledala je potočić

Ali nije ju pustio. Zagrljaj je oslabio samo toliko da je može okrenuti, pa

Nije bila pripremljena na trenutak kad su Jastrebove oči potamnjele, a

Sidheach James Lyon Douglas trljao je neobrijanu bradu žuljevitim

“Ona je moja žena.”

“Predomislio sam se.”

Jastreb ga je proučavao na mjesečini koja se probijala kroz jarebike.

“Kako želim. Sviđa mi se to”, samodopadno mu je odgovorio Adam

Jastreb je polako koračao dvorištem trljajući glavu koja ga je još boljela

Jakov se nasmiješio i pokazao Crvenom Comynu da priđe prijestolju, a

Želio je šetati morskom obalom i pričati sinovima priče. Želio je ljupke

ADRIENNE JE ZNALA DA SANJA. BILA JE BEZNADNO zarobljena u istoj noćnoj

Ukočeno se uspravio, naizgled ulovljen u grčevitu unutarnju borbu. U

“Mogli bismo početi od toga da si bio previše pijan da se pojaviš na

brzom ju je kretnjom povukao i uspravio na noge - “točno ćeš mi objasniti što

Jastreb je uzdahnuo. Drugi dio Grimmove želje bila je žena savršena u

“Grimme, ukleo si me svojom prokletom željom!” Kasnije te večeri čulo

Adrienne je sjedila u mraku na rubu svojeg kreveta dugo nakon što je

Ujutro se Adrienne poprskala hladnom vodom po licu i pogledala se u

“Kava”, zakriještala je kad je naposljetku uspjela pronaći put kroz

“Pustit ćeš me da odem”, zajedljivo je upitao.

JEDNO UZ DRUGO. NIJE GA MORALA GLEDATI. Hvala Bogu na malim

Adrienne je zatvorila oči da ne mora gledati njegove savršene usne i

Jastreb se ukočio. Dlanovima joj je i dalje obuhvaćao dojke, a onda je

“Svakog će dana biti sljedeći put, Adrienne Douglas. Pripadaš mi. A i ja

“Sviđa li vam se naša kuhinja?”

potočnica. Kamene su staze vodile u nekoliko smjerova, ali Adrienne je