dasha&anna

~1~
knjigoteka
 dasha&anna

EDITH WHARTON

~2~
knjigoteka
 dasha&anna

I.

Djevojka izađe iz kuće odvjetnika Royalla, što se nalazila na kraju

jedine ulice u North Dormeru, i zastane na prvoj stepenici.
Bilo je to na početku jednog lipanjskog poslijepodneva. Prozirno,
proljetno nebo lilo je kišu srebrnih sunčevih zraka po seoskim
krovovima, livadama i šumama ariša koje su okruživale mjesto.
Povjetarac se zavlačio među okrugle, bijele oblake na ramenima
brjegova mičući njihove sjene poljima i travnatim putem, koji je
zaslužio ime ulice, a prolazio je North Dormerom. Mjesto se nalazilo
na povišenoj čistini, pa nije bilo u raskošnoj sjeni kao ona zaštićena
sela Nove Engleske. Skupine žalosnih vrba oko pačjeg jezera i
norveške smreke ispred dvorišnih vrata gospođice Hatchard bacale su
gotovo pa jedinu sjenku između kuće odvjetnika Royalla i mjesta gdje
se, na drugom kraju sela, cesta penjala iznad crkve i reda crnih ariša
što je zatvarao groblje. Lipanjski povjetarac rasplesano je puhao
ulicom njišući otužne resice omorika gospođice Hatchard te kradući
slamnati šešir mladiću, koji je upravo ispod njih prolazio, i otpuhujući
ga preko ceste ravno u pačje jezero.
Kad je potrčao da ga zgrabi, djevojka ispred odvjetnikove kuće
zapazi kako je riječ o strancu, da nosi gradsko odijelo i da se smije
otvorenih usta, baš kao što se mladež bezbrižno smije ovakvim
nezgodama.
Njezino srce se malo stegne i ona se žacne kao ponekad kad bi
vidjela ljude prazničnih lica, pa ode natrag u kuću pretvarajući se da
traži ključ za koji je znala da ga je već pospremila u džep. Usko,
zelenkasto zrcalo s pozlaćenim orlom kao ukrasom nalazilo se na zidu
hodnika: ona nezadovoljno pogleda svoj odraz po tisućiti puta
poželjevši da ima plave oči poput Annabele Balch, djevojke iz
Sprihgfielda koja je katkad ovamo dolazila provesti vikend sa starom
gospođicom Hatchard, pa onda ponad svojeg malenog lica poravna
šešir opaljen od žege i ponovno izađe na sunce.
”Mrzim sve na svijetu!” promumljala je.
Mladić je prošao kroz dvorišna vrata gospođice Hatchard, a ona
sama ode ulicom. North Dormer u svako doba dana je prazno mjesto i
u tri sata tog lipanjskog poslijepodneva onih nekoliko mjesnih
snažnih muškaraca bilo je na poljima ili u šumi, a žene u kućama gdje
su se bavile svojim dosadnim kućanskim poslovima.

~3~
knjigoteka
 dasha&anna

Djevojka je hodala, njišući ključ na prstu, i ogledala se s najvećom

mogućom pažnjom, kojoj je uzrok bio nazočnost stranca u domaćem
mjestu. Zapitala se kako North Dormer izgleda ljudima iz drugih
dijelova zemlje? Ona je ovdje živjela od svoje pete godine i dugo je
mislila da je riječ o nekom važnom mjestu. No, prije godinu dana
gospodin Miles, novi episkopalni župnik u Hepburnu, koji je dolazio
ovamo (kad putovi ne bi bili previše razrovani za putovanje) svake
druge nedjelje služiti misu u northdormerskoj crkvi, u žaru svoje
misionarske službe predložio je da mladi ljudi odu u Nettleton vidjeti i
čuti koju riječ o slikama Svete Zemlje. Desetak djevojaka i momaka,
koji su predstavljali budućnost North Domera, ukrcano je na zaprežna
kola i preko brjegova odvezeno u Hepburn, gdje su sjeli na lokalni vlak
kojim su otputovali u Nettleton. Tog nevjerojatnog dana Charity
Royall po prvi se put u svom životu vozila vlakom, prvi put je zavirila
u dućane sa staklenim izlozima, probala kokosovu pitu, sjedila u
kazalištu i slušala gospodina kako pripovijeda nerazumljive stvari
pred slikama koje bi rado gledala, samo kad je njegova objašnjena ne
bi priječila u njihovu razumijevanju. Ona zaključi, nakon ovog otkrića,
kako je North Dormer maleno mjestašce i probudi se u njoj žeđ za
spoznajom koju njezino mjesto voditeljice seoske knjižnice prije i nije
moglo pobuditi. Mjesec ili dva ona je grozničavo i neprestano čitala
prašnjave knjige Memorijalne knjižnice Hatchard, dok utisak
Nettletona nije počeo blijedjeti, a ona ponovno mogla lakše prihvatiti
North Dormer kao mjerilo svemira te prestati s čitanjem.
Pogled na stranca ponovno je u njoj oživio sjećanja na Nettleton,
a North Dormer se suzio u svoju stvarnu veličinu. Gledajući gore-
dolje, od blijedocrvene kuće odvjetnika Royalla na jednom kraju, do
bijele crkve na drugom, ona mu bezdušno uzme mjeru. Ležalo je tu,
na vjetrometini i suncu, planinsko selo bez ljudi, bez željeznice,
tramvaja, telegrafa i svih onih stvari koje modernim sredstvima
komunikacijame povezuju život sa životom. Nije tu bilo dućana,
kazališta, škola, poslovne četvrti, već samo crkva koja bijaše otvorena
svake druge nedjelje, ako bi stanje putova do dopuštalo, i knjižnica za
koju knjige nisu kupljene već dvadeset godina, a one stare mirno su
na policama skupljale prašinu. No, Charity Royall oduvijek se priča da
mora smatrati privilegijom što je njezina obitelj nastanjena u North
Dormeru. U usporedbi s mjestom iz kojega je došla, znala je to ona,
North Dormer je predstavljao blagoslov najotmjenije civiliziranosti -
u selu su joj to svi govorili otkako je ovamo došla kao dijete, jednom
užasnom prilikom to joj je rekla i stara gospođica Hatchard: ”Dijete
moje, nikad ne smiješ zaboraviti da je gospodin Royall bio taj koji te je
doveo s Planine.” Ona je ”dovedena s Planine”, s tajne litice koja
svoje zle zidove diže ponad nižih obronaka Eagle Rangea, stvarajući
~4~
knjigoteka
 dasha&anna

vječnu pozadinu mrkoj i usamljenoj dolini. Planina bijaše udaljena

dobrih dvadesetak kilometara, no toliko se uspravno dizala ponad
nižih brjegova da se činilo kako baca sjenu na cijeli North Dormer.
Bila je poput velikog magneta koji je privlačio oblake u oluji ih
razbacujući dolinom. I na najčišćem ljetnom nebu iznad North
Dormera znala bi se pojaviti pruga maglice koju bi Planina privukla
kao što brod privuče vir, uhvatile bi je stijene, rascijepale i umnožile,
a onda sve bacile na selo u obliku kiše i mraka.
Charity nije bila baš načisto s tom stvari oko Planine. Bijaše riječ
o lošem mjestu, to je znala, pa se sramila svog porijekla i zato je
morala, kakav god North Dormer bio, a kako ju je to jednom
podsjetila gospođica Hatchard, pamtiti da je odande dovedena ovamo
dolje i zbog zahvalnosti držati jezik za zubima.
No pogled na mladića, koji je prošao dvorišnim vratima gospođice
Hatchard, ponovno je u njoj stvorio sliku blistavih nettletonskih ulica.
Osjećala se posramljeno zbog svojega starog ljetnog šešira, tužno
zbog North Dormera i ljubomorno svjesna Annabele Balch iz
Springfielda, koja je otvarala svoje plave oči negdje daleko u
krasotama većima i od krasota Nettletona.
”Mrzim sve na svijetu!” ponovila je.
Na pola puta ulicom ona se zaustavi ispred obješenih dvorišnih
vrata. Prošla je kroz njih pa krenula stazom od opeka do neobičnog,
malenog ciglenog hrama s bijelim drvenim stupovima što su
podupirali zabat na kojem je pisalo blijedozlatnim slovima:
Memorijalna knjižnica Honoriusa Hatcharda, 1832.”
Honorius Hatchard je bio prastric stare gospođice Hatchard,
premda je nesumnjivo kako bi ona upotrijebila neku drugu riječ i
istaknula, tek da se uvidi razlika, činjenicu da mu je ona bila
pranećakinja. Jer Honorius Hatchard, u ranim godinama devetnaestog
stoljeća, bio je poznata osoba. Na mramornoj ploči u unutrašnjosti
knjižnice za rijetke goste je pisalo kako je on posjedovao značajan
literarni dar i napisao niz priča nazvanih Samotni Eagle Range, koje
su govorile o njegovu poznanstvu s Washingtonom Irvingom i Fitz-
Greeneom Halleckom i da je umro u naponu snage od groznice što ju
je dobio u Italiji, To je bila jedina veza između North Dormera i
književnosti, veza dostojno obilježena podizanjem spomenika tu gdje
je Charity Royall svakog utorka i četvrtka poslijepodne sjedila za
svojim stolom ispod zahrđale, čelične gravure pokojnog pisca,
postavljajući sebi pitanje bi li se osjećala išta više mrtva u svojem
grobu nego tu u njegovoj knjižnici.
Bešumnim koracima je ušla u svoj zatvor, skinula šešir, nataknula
ga na bistu Minerve, otvorila kapke prozora, nagnula se da vidi ima li
~5~
knjigoteka
 dasha&anna

gore u lastavičjem gnijezdu koje jaje, da bi na kraju sjela za stol,

izvukla rolu čipkaste trake i čeličnu kačkalicu. Nije ona bila previše
spretnih ruku i trebalo joj je mnogo tjedana da napravi pola metra
tanke, dugačke trake koju je omotala oko raspadnutog primjerka The
Lamplightera. Ali nije bilo drugog načina da dođe do trake kojom bi
ukrasila svoju ljetnu bluzu, a otkako je Ally Hawes, najsiromašnija
seoska djevojka, došla u crkvu sa zavisti vrijednim prozirnim gornjim
dijelom haljine, Charityina je kačkalica bila mnogo brža. Odmotala je
traku, kukicom napravila omču i namrštena čela dala se na posao.
Iznenada otvore se vrata. I prije nego je podigla pogled, bila je
svjesna kako je u knjižnicu ušao mladić kojega je vidjela kako prolazi
kroz dvorišna vrata gospođice Hatchard.
S rukama na leđima on započne polako šetati duž dugačke
prostorije nalik podrumu uopće ne obraćajući pažnju na nju. Njegove
kratkovidne oči dizale su se i spuštale po redovima ofucanih knjiga.
”Imate li knjižni katalog?” pitao je iznenada ugodnim glasom.
Zbog tog neobičnog pitanja ona prestane plesti. ”ŠTO?
”Pa, znate...” Zastao je, a ona shvati da ju je sad po prvi put
zapazio, jer kad je ušao i sve odjednom pogledao, očito ju je doživio
kao dio namještaja knjižnice.
Činjenica da je izgubio nit onoga što je želio, pošto je sad nju
primijetio, njoj nije promaknula, pa je oborila pogled i nasmiješila se.
I on se nasmiješio.
”Ne, mislim da ne znate”, ispravio se. U stvari, baš šteta...”
Ona pomisli kako je otkrila blagu dozu ljubaznosti u njegovu
glasu. Britko ga upita: ”Zašto?”
”Zato što je mnogo ugodnije, u knjižnici kao što je ova, njuškati
sam... uz pomoć knjižničarke.”
Zadnje je riječi dodao s toliko poštovanja da se sva raznježila.
Uzdahnula je i odgovorila mu: ”Bojim se da vam ne mogu previše
pomoći.”
”Zašto?” upitao je on.
Ona mu odvrati da ovdje ionako nema mnogo knjiga i da ih je ona
pročitala tek nekoliko. ”Pune su crva”, dodala je sumorno.
”Ma da? Pa to je šteta, jer vidim neke dobre naslove.” Činilo se da
je izgubio zanimanje za razgovor i ponovno je odšetao ne mareći za
nju. Njegova ravnodušnost ju je razdražila i zato podigne svoj rad
odlučivši da mu ne ponudi ni najmanju pomoć. Sve je govorilo kako je
i ne treba, jer dugo je vremena proveo njoj okrenut leđima, izvlačeći
iz paučine na nedalekoj polici jednu po jednu debelu knjigu.

~6~
knjigoteka
 dasha&anna

”Oh, evo ga!” uskliknuo je.

Kad je podigla pogled, vidjela ga je kako vadi svoju maramicu i
nježno briše rubove knjiga što ih je držao. Taj čin povrijedio ju je kao
neopravdana kritika njezine brige o knjigama. Rekla je razdraženo:
”Nisam ja kriva što je to prljavo.”
On se okrene i pogleda je s ponovno oživljenim zanimanjem. ”Oh,
onda vi i niste knjižničarka?”
”Naravno da jesam, ali ne mogu čistiti prašinu sa svih tih knjiga.
Uostalom, nitko ih nikad ne čita. Sad je već i gospođica Hatchard
previše slaba da bi svraćala.”
”Da, da, vjerojatno je tako.” Odložio je obrisanu knjigu i stao je
šutke promatrati.
Ona se zapita nije li ga poslala gospođica Hatchard da zaviri kako
izgleda knjižnica, a ta sumnja dodatno ju je oneraspoložila.
”Malo prije sam vas vidjela kako ulazite u njezinu kuću, zar ne?”
pitala je na novoengleski način izbjegavajući spomenuti njezino ime.
Odlučila je doznati zašto prekapa po knjigama.
”U kuću gospođice Hatchard? Da. Ona je moja rođakinja i ostat ću
kod nje”, odgovorio je mladić. Dodao je kao s nekom namjerom da
razoruža vidljivo nepovjerenje: ”Zovem se Harney, Lucius Harney.
Možda me je spominjala.”
”Ne, nije”, rekla je Charity želeći da je mogla reći: ”Da,
spominjala vas je.”
”Oh, u redu...” reče rođak gospođice Hatchard kroz smijeh. Nakon
stanke, tijekom koje je Charity shvatila kako njezin odgovor nije bio
ohrabrujući, on zamijeti: ”Čini se da niste jaki u arhitekturi.”
Bila je potpuno zaprepaštena. Što ga je više željela razumjeti, to
se više činilo kako su njegove primjedbe nerazumljivije. Podsjetio ju je
na gospodina u Nettletonu koji je ”objašnjavao” slike, pa ju je težina
vlastite neukosti pritisnula poput plašta.
”Mislim, ne vidim knjige o ovdašnjim starinskim kućama.
Pretpostavljam kako onda ovaj dio zemlje i nije dobro istražen. Svi se
samo bave Plymoouthom i Salemom. Baš bez veze. Kuća moje
rođakinje je izvanredna. Mjesto mora imati svoju povijest - mora da je
ovo nekad bilo i više od običnog mjesta.” Nakratko je stao iznenada se
posramivši poput čovjeka koji je čuo samog sebe i uplašio se da
previše brblja. ”Ja sam arhitekt, znate, i u ovim krajevima tražim
stare kuće.”
Ona se zapanji. ”Stare kuće? Pa u North Dormeru je sve staro, nije
li? Ljudi pogotovo.”

~7~
knjigoteka
 dasha&anna

On se nasmije i ponovno započne potragu.

”Imate li što o povijesti mjesta? Mislim da je jedna napisana oko
1840. godine - knjiga ili brošura o provom naselju”, rekao je iz
udaljenog dijela prostorije.
Ona je svoju kačkalicu prislonila na usta i zamislila se. Postojalo
je takvo nešto, znala je: ”North Dormer i razvoj općina županije
Eagle.” Ta knjiga joj je posebno išla na živce, jer bila je riječ o
raskupusanoj knjizi koja je uvijek ili padala s police ili se zavlačila
nekud iza i gubila se kad bi tko gledao susjedne knjige. Sjećala se,
kako je zadnji put kad ju je uzimala, pitala sama sebe kako se ikome
na ovom svijetu dalo pisati knjigu o North Dormeru i susjednim
mjestima: Dormeru, Hamblinu, Crestonu i Creston Riveru. Sve ih je
ona poznavala: bila je riječ o skupini kuća u uvalama između golih
litica: u Doremru su ljudi iz North Dormera nabavljali jabuke, u
Chreston Riveru se nalazila tvornica papira sivih zidova što ih je
uništavala bujica, a u Hamblinu bi uvijek pao prvi snijeg. Bila je to sva
njihova slava. Ustala je i rastreseno se zaputila među police. No, nije
imala pojma kamo je zadnji put stavila tu knjigu i sve joj je govorilo
da će zaigrati svoju uobičajenu igru i ostati nevidljiva. Ovo nije bio
njezin sretan dan.
”Negdje mora biti”, rekla je da dokaže svoju revnost. Ali govorila
je bez vjere, osjećajući da se to vidi u njezinim riječima.
”Oh, u redu...” reče on ponovno.
Znala je da i on ide., pa je tu knjigu željela pronaći kao nikad prije.
”Naći ćete je sljedeći put”, dodao je. Uzeo je knjigu sa stola i
pružio je prema njoj. ”Usput, malo zraka i sunca ovoj će knjizi
koristiti - vrijedna je.”
Kimnuo je, nasmijao se i otišao.

~8~
knjigoteka
 dasha&anna

II.

Memorijalna knjižnica Hatchard radila je od tri do pet, no osjećaj za

dužnost Charity Royall obično ju je zadržavao za stolom još pola sata
duže.
Međutim, nikad nije opazila da bi od toga bilo ikakve praktične
prednosti za North Dormer ili nju. I nje se usuđivala, kad bi joj
zatrebalo, knjižnicu zatvoriti sat ranije. Ali nekoliko minuta nakon što
je gospodin Harney otišao, ona donese takvu odluku, odloži svoje
pletivo, zatvori kapke na prozorima i zaključa vrata tog hrama znanja.
Cesta na koju je izašla još uvijek je bila prazna. Pošto je pogledala
gore-dolje, krene prema svojoj kući. Umjesto da uđe, ona samo prođe
pokraj nje i skrene na poljsku stazu što je vodila do pašnjaka na
uzbrdici. Spustila je zasune na vratima utrtim putom krenuvši pokraj
starog zida do skupine ariša kojima je vjetar njihao svježe resice. Ona
tu na kosini legne, odbaci svoj šešir i zagnjuri lice u travu. Jedva i
svjesna toga, bila je slijepa, neosjetljiva na mnoge stvari. No, svaka
kap krvi u njoj bi odgovarala na sve što je bilo svijetlo i prozračno,
mirisavo i puno boja. Voljela je grubu, suhu planinsku travu pod
svojim dlanovima, miris majčine dušice koji bi joj milovao lice, vjetar
što bi je dirao po kosi i ispod vunene bluze, pucketanje zanjihanih
ariša.
Često bi se penjala na brijeg i ležala tamo samo da bi osjećala
vjetar i da bi joj trava milovala obraze. U tim trenucima obično o
ničemu ne bi razmišljala već bi samo ležala uronjena u neizrecivu
blagost. Danas je njezin osjećaj blagosti bio mnogo jači zato što je
pobjegla iz knjižnice. Jako je voljela, dok je obavljala svoju dužnost,
kad bi k njoj na razgovor došao prijatelj, no mrzila je gnjavažu s
knjigama. Kako bi ona upamtila gdje koja stoji kad su ih ljudi tako
rijetko tražili? Orma Fry povremeno bi posuđivala romane, a njezin
brat Ben volio je ono što je on nazivao ”semljopiz”, kao i knjige
povezane s trgovinom i računovodstvom, no nitko drugi nije ništa
tražio, osim katkad Čiča Tominu kolibu, Otvaranje ljuske kestena ili
Longfellowa. To je uvijek imala pri ruci i mogla ih je pronaći u pola
noći. No, neočekivani zahtjevi bili su toliko rijetki da bi je razljutili
poput neke nepravde...
Sviđalo joj se kako je mladić izgledao: njegova kratkovidnost,
njegov neobičan način pripovijedanja, ta njegova odrješitost i
nježnost, baš kao što su mu ruke bile opaljene suncem i snažne, ali s

~9~
knjigoteka
 dasha&anna

glatkim noktima kako da je žena. I njegova kosa bila je opaljena od

sunca, pa je imala boju paprati nakon mraza. Oči mu bijahu sive i
naočigled je bio kratkovidan, njegov osmijeh sramežljiv, ali povjerljiv
kao da je znao mnoge stvari o kojima ona nikad nije ni sanjala, no
ipak ni za što na svijetu ne bi dopustio da ona osjeti njegovu nadmoć.
Međutim, ona ju je osjetila i to joj se svidjelo, jer bilo je nešto potpuno
novo. Bila je jadna i neuka, svjesna da je ovdje u North Dormeru kamo
je došla s Planine, što je bila najveća sramota, jadnija od najjadnijih.
Ipak, u svojem malom svijetu uvijek je ona bila glavna. Naravno da se
to djelomično moglo zahvaliti činjenici što je odvjetnik Royall bio
”najvažniji čovjek u North Dormeru”, mnogo važniji od mjesta
samog, tako da su se ljudi izvana, koji ga nisu poznavali, uvijek pitali
kako ga ono uspijeva zadržati. Usprkos svemu, čak i usprkos gospodi
Hachard, odvjetnik Royall je bio glavni u North Dormeru, a Charity je
bila glavna u domu odvjetnika Royalla. Nikad ona to nije sebi
objašnjavala na takav način, no znala je svoju moć, znala je od čega je
sastavljena i mrzila je to. Na neobičan način mladi je čovjek u
knjižnici učinio da ona po prvi put osjeti kakve bi ljepote moglo biti u
neovisnosti.
Sjela je, očistila komadiće trave iz kose i dolje pogledala kuću
kojom je vladala. Bila je točno ispod nje, tmurna i zapuštena.
Izblijedjelo, crveno pročelje od ceste bijaše odijeljeno ”dvorištem” sa
stazom ograđenom grmovima ogrozda, kamenom dobrano obraslim
pavetinom i slabašnom ružom penjačicom što se držala uz lepezasti
potporanj koji je gospodin Royall jednom prilikom donio iz Hepburn a
da joj ugodi. Iza kuće, s komada neravnog zemljišta, užad za sušenje
rublja sezala je do suhozida, a iza njega polje pšenice i nekoliko
redova krumpira gubilo se u nedalekom divljem okolišu punom
kamenja i paprati.
Charity se nije mogla sjetiti kad je prvi put vidjela kuću. Rekli su
joj da je imala groznicu kad su je dovezli s Planine. Tek se prisjećala
kako se jednog dana probudila u kolijevci pri dnu kreveta gospođe
Royall i otvorila oči u hladno uređenoj sobi koja će poslije postati
njezina.
Gospođa Royall umrla je sedam ili osam godina kasnije. Otada je
Charitry većinu stvari mjerila po njoj. Da je gospoda Royall bila tužna,
plaha i slaba, to je znala. I da je odvjetnik Royall oštar, žestok i još
slabiji, i to je znala. Znala je da su je krstili kao Charity (u bijeloj crkvi
na drugom kraju sela) u znak na nesebičnost gospodina Royalla koji ju
je ”doveo u svoj dom” i u njoj na životu održavao dolični osjećaj
nezavisnosti. Da je gospodin Royall njezin zaštitnik, i to je znala, kao i
to da je nije zakonski posvojio, premda su o njoj svi govorili kao o

~ 10 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Charity Royall, Zašto se vratio živjeti u North Dormer, znala je i to, i

zašto nije ostao svoj posao raditi u Nettletonu, gdje je i započeo svoju
pravničku karijeru.
Bilo je nekih razgovora, nakon smrti gospođe Royall, o tome da je
se pošalje u internat. Bio je to prijedlog gospođice Hatchard i o tome
je dugo razgovarala s gospodinom Royallom koji je, da bi ostvario
njezin plan, na jedan dan otišao u Starkfield vidjeti tu instituciju koju
je predložila. Vratio se sljedeće večeri zamračena lica. Bio je u gorem
stanju, primijetila je Charity, nego ikad prije, a do tada već je stekla
određeno iskustvo.
Kad ga je pitala hoće li ubrzo na put, on je kratko odgovorio: ”Ne
ideš ti nikamo”, i zatvorio se u sobi koju je nazivao svojim uredom.
Narednog je dana gospođa, koja je rukovodila školom u Starkfieldu,
napisala kako se pribojava da ”u ovim uvjetima” ne može pronaći
mjesto ni za jednog novog učenika.
Charity je bila razočarana, no razumjela je to. Uzrok lošem stanju
gospodina Royalla nisu bila iskušenja Starkfielda nego pomisao da će
je izgubiti. On je bio očajno usamljeni čovjek. Znala je to jer je i ona
sama bila usamljena. On i ona, licem u lice u toj kući, osluškivali su
dubine usamljenosti. Premda ona prema njemu nije gajila nikakve
posebne osjećaje, pogotovo ne osjećaj zahvalnosti, žalila ga je, jer bila
je svjesna da je bolji od ljudi oko sebe te da je ona jedino biće između
njega i samoće. Pa zato, kad ju je dan ili dva kasnije gospođica
Hatchard pozvala da porazgovaraju o školovanju u Nettletonu, i rekla
joj da će ovaj put njezina prijateljica ”učiniti sve što je nužno”,
Charity ju je odrezala svojom objavom da je odlučila ostati u North
Dormeru.
Gospođica Hatchard ju je nježno nagovarala, no bez svrhe. Ona je
jednostavno odgovorila: ”Mislim da je gospodin Royall previše
usamljen.”
Gospođica Hatchard zbunjeno je žmirkala iza svojih naočala.
Njezino izduženo, slabašno lice naboralo se od zbunjenosti. Nagnula
se naprijed stavljajući ruke na naslonjač od mahagonija s očitom
željom da kaže neku stvar koju bi trebalo reći.
”Taj ti osjećaj služi na čast, draga moja.”
Pogledala je blijede zidove svojeg dnevnog boravka tražeći savjet
od naslijeđenih dagerotipija i didaktičkih modela. No, činilo se da sve
to govor čini još težim.
”Činjenica je, to nije samo... to nije samo zbog koristi. Postoje
drugi razlozi. Ti si premlada da to shvatiš...

~ 11 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Oh, ne, nisam” rekla je Charity oporo. Ispod svojeg plavog šešira
gospođica Hatchard je pocrvenjela do srži. Međutim, sigurno je
morala osjetiti i olakšanje što je njezino objašnjavanje bilo prekinuto,
jer zaključila je ponovno tražeći pomoć od dagerotipija: ”Naravno da
sam za tebe oduvijek činila sve što sam mogla. I u slučaju... u slučaju...
znaš da uvijek možeš doći k meni...”
Odvjetnik Royall na trijemu je čekao Charity kad je završila s
posjetom. Bio je obrijan, očetkana kaputa i izgledao je poput
veličanstvenog ljudskog spomenika. U tom trenutku doista mu se
divila.
”Dakle”, reče on, ”sve je dogovoreno?”
”Da, dogovoreno je. Ne idem.”
”Ne ideš u Nettleton na školovanje?”
”Nikamo.”
Nakašljao se i pitao je nepokolebljivo: ”Zašto?”
”Radije ne bih”, rekla je prošavši pokraj njega na putu u svoju
sobu. Sljedećeg tjedna u Hepburnu joj je kupio grimiznu ružu
penjačicu i postolje. Nikad prije nije joj ništa darovao.
Sljedeći značajni događaj njezina života zbio se dvije godine
kasnije: bilo joj je sedamnaest godina. Gospodin Royall, koji je mrzio
odlaziti u Nettleton, bio je pozvan u vezi nekog slučaja. On je tamo i
dalje radio svoj posao, jer u North Dormeru i njegovoj okolici je bilo
sve manje sudskih sporova. Ovaj put imao je priliku koju sebi nije
mogao dopustiti da je odbije. Tri je dana proveo u Nettletonu, dobio
spor i vratio se jako dobro raspoložen. Veoma rijetko bi bio takve
volje. Sve se to ovaj put manifestiralo za večerom gdje je pun dojmova
pripovijedao o ”strašnoj dobrodošlici” koju su mu priredili njegovi
stari prijatelji. Završio je sasvim siguran: ”Bila je prava glupost
napustiti Nettleton. Napravio sam to zbog gospođe Royall.”
Charity je odmah primijetila da mu se dogodilo nešto bolno i da
riječima pokušava nadvladati svoja sjećanja. Rano je otišla na
spavanje ostavljajući ga da sjedi sa svojim ćudljivim mislima s
laktovima se podupirući na istrošenom voštanom platnu večernjeg
stola. Na putu gore iz svojeg je ogrtača izvadila ključ kredenca gdje se
nalazila boca viskija.
Kad je čula zveckanje pred svojim vratima, brzo je skočila iz
kreveta. Čula je glas gospodina Royalla, tih i odlučan, pa je otvorila
vrata bojeći se neprilike. Na ništa drugo nije pomišljala, no kad ga je
vidjela na ulazu, gdje mu je jesenji mjesec obasjavao smeteno lice,
shvatila je o čemu je riječ.

~ 12 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Nekoliko su trenutaka šutke promatrali jedno drugo. Onda, kad je

on koraknuo preko praga, ona ispruži ruku i zaustavi ga.
”Odmah odlazite odavde”, rekla je reskim glasom koji je i nju
prestrašio. ”Večeras nećete dobiti taj ključ.”
”Charity, pusti me unutra. Ne želim ključ. Usamljen sam čovjek”
započeo je dubokim glasom koji bi je katkad dirnuo.
Srce joj je preskakalo od uzbuđenja, no prezrivo ga je odguravala.
”Hej, držim da ste pogriješili. Ovo više nije soba vaše supruge”
Nije bila prestrašena, jednostavno je osjećala duboko gnušanje.
Vjerojatno je on to naslutio ili je pročitao na njezinom licu, jer nakon
što ju je još časak gledao, povukao se i polako okrenuo leđa vratima. S
uhom na ključanici čula je kako silazi niz mračne stube i odlazi u
kuhinju. Čula je kako razvaljuje vratašca na kredencu, no umjesto da
ponovno njega začuje, nakon nekog vremena čulo se otvaranje
ulaznih vrata kuće. Zvuk njegovih teških koraka, dok je silazio
stazom, kroz tišinu probije se do nje. Došuljala se do prozora i vidjela
njegov pognuti lik kako hoda cestom po mjesečini. Tad u njoj, zajedno
sa spoznajom pobjede, plane zakašnjeli osjećaj straha. Ona spuzne u
krevet prestrašena do kostiju.
Dan ili dva kasnije jadna Eudroa Skeff, koja je dvadeset godina
vodila Hatchardovu knjižnicu, iznenada je umrla od upale pluća.
Poslije sprovoda, već narednog dana, Charity je otišla vidjeti
gospođicu Hatchard i zamolila je da ona postane knjižničarka. Činilo
se kako je taj zahtjev iznenadio gospođicu Hatchard: na otvoren je
način preispitala njezine kvalifikacije.
”Pa, ne znam, draga moja. Još si premlada?” oklijevajući će ona.
”Želim zaraditi nešto novca”, jedva da odgovori Charity.
”Zar ti gospodin Royall ne daje sve što ti treba? U North Dormeru
nitko nije bogat.”
”Želim zaraditi dovoljno novaca za odlazak.”
”Za odlazak?” Na licu gospođice Hatchard prodube se bore
zbunjenosti. Uslijedila je nesretna stanka. ”Želiš napustiti gospodina
Royalla?”
”Da. Ili želim da sa mnom u kući bude još jedna žena”, rekla je
Charity odlučno.
Gospođica Hatchard pljesnula je svojim nervoznim rukama po
naslonu stolca. Njezine oči zapnu o izblijedjele portrete na zidu, a
nakon što se mlako nakašljala, reče: ”Kućni... kućni poslovi su previše
naporni za tebe, pretpostavljam?”

~ 13 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Charityino se srce ohladilo. Shvatila je kako joj gospođica

Hatchard ne može pomoći i da će se morati izboriti i sama naći izlaz
iz problema. U potpunosti ju je preplavio duboki osjećaj odvojenosti:
osjetila ju je beskrajno starom. ”S njom treba razgovarati kako s
bebom”, pomislila je osjećajući sažaljenje prema trajnoj nezrelosti
gospođice Hatchard. ”Da, tako je”, rekla je na glas. ”Kućni poslovi su
za mene preteški.”
Svjedočila je trenutačnoj posljedici svoje potvrde. Gospođica
Hatchard poblijedi pri prisjećanju na odlazak jadne Eudore i obeća da
će učini što bude mogla. Naravno da su tu postojali ljudi s kojima je
trebalo porazgovarati: svećenik, gradski vijećnik North Dormera te
daleki rođak gospođice Hatchard iz Springfielda. ”Kad bi barem
krenula na školovanje!” uzdahnula je. Otpratila je Charity do vrata i
tamo, u sigurnosti koju je prag pružao, reče s prizvukom neizravne
molbe: ”Znam da je gospodin Royal... katkad neugodan. No, njegova
se žena s tim nosila. Uvijek moraš imati na umu, Charity, da je
gospodin Royall bio taj koji te je doveo s Planine.” Charity se vratila
kući i otvorila vrta ”ureda” gospodina Royalla. Sjedio je tajno pokraj
peći i čitao govore Daniela Webstera. Susretali bi se za objedom, u tih
pet dana što su prošli od događaja na njezinim vratima, i ona je
hodala pokraj njega na Eudorinom sprovodu, no ni riječi između sebe
nisu progovorili.
Podigao je iznenađeni pogled kad je ušla. Ona primijeti kako se
nije obrijao i da izgleda neobično staro, no kako ga je oduvijek
smatrala starcem, promjena njegova izgleda nije je dirnula. Rekla mu
je za svoj posjet gospođici Hatchard i zbog čega se on dogodio. Vidjela
je njegovu zaprepaštenost, ali nije ništa prigovarao.
”Rekla sam joj da su kućanski poslovi za mene preteški i da želim
zaraditi novac kako bih unajmila neku djevojku. Ali neću je ja plaćati -
vi ćete. Želim imati nešto vlastitog novca.”
Gospodin Royall se namrštio skupljajući guste, crne obrve i stao
po rubu stola lupkati noktima zamrljanima od tinte.
”Zašto želiš zaraditi novac?” pitao je.
”Zato da mogu otići kad želim.”
”Zašto želiš otići?”
U njoj bljesne prezir. ”Zar vi mislite da bi itko ostao u North
Dormeru da si može pomoći? Vi ne biste, kažu ljudi!”
Pitao ju je spuštene glave: ”Kamo bi pošla?”
”Bilo kamo gdje mogu zaraditi za život. Najprije ću pokušati
ovdje, a ako ne budem mogla ovdje, onda idem dalje. Otići ću na
Planinu, budem li morala.” Zastala je nakon ove prijetnje vidjevši
~ 14 ~
knjigoteka
 dasha&anna

kako je dala rezultat. ”Želim da gospođicu Hatchard i gradskog

vijećnika nagovorite da me uzmu u knjižnicu, a ovdje u kući želim da
sa mnom bude neka žena” rekla je.
Gospodin Royall je sasvim poblijedio. Kad je završila, on teško
ustane i nagne se nad stol. Sekundu ili dvije gledali su jedno drugo.
”Gledaj”, rekao je napokon kao da je taj napor bio krajnje težak,
”trebao sam ti to prije reći. Želim da se udaš za mene.”
Djevojka ga je i dalje nepomično gledala. ”Želim da se udaš za
mene”, ponovio je nakašljavši se. ”Svećenik dolazi ovamo sljedeće
nedjelje pa možemo tada. Ili ću te odvesti dolje u Hepburn k matičaru
i tamo to napraviti. Napravit ću kako ti kažeš.” Njegov se pogled obori
zbog nemilosrdnih očiju kojim ga je netremice promatrala. Nervozno
je prebacivao težinu s noge na nogu. Stajao je pred njom, tako
nespretan, otrcan, smušen, a ljubičaste vene izobličavale su mu ruke
dok je pritiskao stol. Izbočena govornička vilica tresla mu se od tog
napora otvorena priznanja - izgledao je poput odvratne imitacije
očinskog starca kojeg je inače poznavala.
”Udati se? Ja?” prasnula je podrugljivo se smijući. ”To je ono što
ste me došli pitati one noći? Što je s vama, pitam se? Koliko je prošlo
otkako ste se zadnji put vidjeli u zrcalu?” Uspravila se bezobrazno
svjesna svoje mladosti i snage. ”Pretpostavljam da je jeftinije oženiti
mene nego unajmiti djevojku. Svi znaju da ste najškrtiji čovjek u
županiji Eagle, ali ja se nadam da nećete dvaput na isti način rješavati
pitanje krpanja svojih čarapa.”
Gospodin Royall se nije micao dok je govorila. Lice mu je bilo
pepeljasto sivo, a obrve su mu drhtale kao da ga je zaslijepila vatra
njezine poruge.
”Prestani... prestani s time”, rekao je. Okrenuo se je prema
vratima i uzeo šešir s klinčanice. Zastao je na pradu. ”Ljudi nisu dobri
prema meni, ljudi nikad nisu bili dobri prema meni”, rekao je i otišao.
Narod u North Dormeru je nekoliko dana kasnije s iznenađenjem
doznao kako je Charity imenovana za knjižničarku Memorijalne
knjižnice Hatchard, za plaću od osam dolara mjesečno, te da stara
Verena Marsh iz Chreston Almhousea dolazi živjeti kod odvjetnika
Royalla da bi mu bila kuharica.

~ 15 ~
knjigoteka
 dasha&anna

III.

Gospodin Royall rijetke mušterije nije primao u ”uredu” svoje crvene

kuće. Bilo je nužno da zbog profesionalnog dostojanstva i muževne
neovisnosti ima pravi ured pod nekim drugim krovom. Njegov položaj
jedinog odvjetnika u North Dormeru tražio je da taj krov bude
zajednički mjesnoj vijećnici i poštanskom uredu.
Imao je naviku dvaput dnevno odlaziti u svoj ured, ujutro i
poslijepodne. Nalazio se je u prizemlju zgrade, imao je poseban ulaz i
na vratima pločicu s njegovim imenom. Prije nego bi ušao, odlazio bi
u poštanski ured po svoju poštu, što je obično bio uzaludan obred,
progovorio bi tamo riječ-dvije s činovnikom koji bi besposleno sjedio
iza pulta, a onda bi otišao u trgovinu na drugom uglu gdje je Carrick
Fry, prodavač, uvijek za njega imao spreman stolac i gdje je bio
siguran da će susresti jednog ili dva mjesna vijećnika nagnuta nad
dugačkim tezgom oko koje je vonjalo po užadi, koži, katranu i kavi.
Premda je gospodin Royall kod kuće bio šutljiv, kad je bio dobre volje,
nije bio nesklon svoje poglede dijeliti s prijateljima i sugrađanima.
Također, nije mu se sviđalo da ga te njegove rijetke mušterije u
prašnjavom uredu iznenade u sjedećem položaju, sama i besposlena.
Kako bilo, njegovo radno vrijeme tamo nije bilo mnogo duže ili
urednije od Charityina u knjižnici. Ostatak vremena provodio je ili u
dućanu ili putujući županijom glede posla povezana s osiguravajućim
društvima koja je predstavljao, ili bi sjedio kod kuće i čitao
Bancroftovu povijest Sjedinjenih Država i govore Daniela Webstera.
Od dana kad mu je Charity rekla da želi naslijediti mjesto Eudore
Skeff, njihov se odnos na neodređen, ali siguran, način promijenio.
Odvjetnik Royall je održao svoju riječ. Osigurao joj je mjesto pravim
manevrom, što je zaključila po broju suparničkih kandidatkinja i po
ogorčenosti kojom su je dvije, Orma Fry i najstarija Targattova
djevojka, gledale skoro pa godinu dana nakon toga. On joj je angažirao
i Verenu Marsh, koja je došla iz Crestona, kao kuharicu. Verena je bila
jadna, stara, uzdrhtala i nespretna udovica. Charity se činilo kako je
došla ovamo njoj na brigu. Gospodin Royall je bio i previše škrt da bi
davao dolar dnevno okretnoj djevojci kad je mogao imati gluhu
prosjakinju za ništa. No, ovako ili onako, Verena je bila ovdje, u
potkrovlju točno iznad Charity, i činjenica da je bila gluha nije previše
uzbuđivala mladu djevojku.
Charity je znala da se neće ponoviti ono što se dogodilo te nemile
noći. Shvaćala je, duboko kao što je otada prezirala gospodina Royalla,
~ 16 ~
knjigoteka
 dasha&anna

da on zbog toga sebe prezire još dublje. To što je tražila ženu za

kućanske poslove, bilo je mnogo manje zbog njezine obrane koliko
radi njegova ponižavanja. Nije ona nikog trebala da je brani: njegov
poniženi ponos bilo je najbolje osiguranje. On nikad nije izgovorio
riječ isprike ili priznanja krivice: kao da se nemio događaj nikad nije
zbio. No, posljedice su se skrivale u svakoj riječi koju bi njih dvoje
razmijenili, u svakom pogledu koji bi instinktivno okretali jedno od
drugog. Sad više ništa na svijetu nije moglo naštetiti njezinoj
vladavini u crvenoj kući.
Te noći, nakon susreta s rođakom gospođice Hatchard, Charity je
ležala u svojem krevetu golih ruku ispod uzburkane glave i
neprestano o njemu razmišljala. Pretpostavljala je kako namjerava
neko vrijeme ostati u North Dormeru. Rekao je da po okolici traži
stare kuće. Premda nije bila sigurna zašto to čini, jer zašto bi uopće
netko tragao za starim kućama kad ih toliko ima pokraj ceste, shvatila
je da mu u tome treba pomoć knjiga, pa je odlučila da će sljedećeg
dana pronaći primjerak koji prije nije uspjela, kao i sve ostale koji se
čine povezani s tom temom.
Njezino nepoznavanje života i knjiga nije joj nikad tako teško
padalo kao u ponovnom proživljavanju kratke, neprilične scene.
”Nema nikakve koristi pokušavati ovdje nešto postati”, promumljala
je u svoj jastuk. Zgrčila se pri pomisli na maglovite metropole,
blještave, grandiozne nettletone gdje su djevojke, odjevene bolje i od
Belle Balch, tečno razgovarale o arhitekturi s mladićima što imaju
ruke poput Luciusa Harneya. Onda se prisjetila kako je naglo zastao
kad se približio stolu i prvi je put ugledao. Zbog tog je prizora
zaboravio što reći. Prisjetila se i promjene na njegovu licu, pa poskoči
i po golim daskama otrči do svojeg umivaonika, pronađe šibice, upali
svijeću i podigne je do četvrtastog zrcala na bijelom zidu. Njezino
maleno lice, obično veoma blijedo, žarilo se poput ruže u nejakom
krugu svjetla, a ispod raščupane kose, oči su joj izgledale više upalo i
veće nego danju. Njezina želja da budu plave možda i nije bila dobra
ideja. Neugodna vrpca i gumb neizbijeljene spavaćice stezali su je oko
vrata. Otpustila ih je, oslobodila svoja vitka ramena pa ugledala sebe
kao nevjestu u satenu s dubokim izrezom kako ispod crkvene lađe
hoda s Luciusom Harneyem.
Ispred crkve on bi je poljubio... Spustila je svijeću i pokrila lice
rukama kao da ne želi pustiti poljubac. U tom trenutku čula je korake
gospodina Royalla, koji je odlazio gore na spavanje, i nju ponovno
preplave osjećaji odvratnosti. Do nedavno ga je samo prezirala, ali sad
je u njezinu srcu bila duboka mržnja prema njemu. Za nju je postao
samo grozan starac...

~ 17 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Kad se sljedećeg dana gospodin Royall vratio na večeru, njih dvoje

samo su šutjeli kao i obično. Verenina nazočnost za stolom bio je
izgovor za muk, premda bi njezina gluhoća dopustila najslobodniju
razmjenu povjerljivih stvari. Gospodin Royall je ustao od stola kad je
večera završila i pogledao Charity, koja je ostala pomoći starici da
pokupi posuđe.
”Želim s tobom malo porazgovarati ”, rekao je.
Krenula je začuđeno hodnikom iza njega. Sjeo je u svoj crni
naslonjač od konjske kože, a ona se ravnodušno naslonila na prozor.
Nestrpljivo je htjela što prije otići u knjižnicu i pronaći knjigu o North
Dormeru.
”Gledaj”, rekao je, ”zašto nisi u knjižnici u one dane kad moraš
biti tamo?”
Pitanje je odmah promijenilo njezinu blaženu nezainteresiranost i
oduzelo joj moć govora, pa je nekoliko trenutaka gledala u njega ništa
ne odgovarajući.
”Tko kaže da nisam?”
”Izgleda kako su se pojavili neki prigovori. Gospođica Hatchard
me je jutros pozvala...”
Charityini osjećaji nezadovoljstva i ljutnje pretvore se u uragan.
”Znam! Orma Fry, i ona odvratna Tagattova djevojka, i Ben Fry,
sigurno. On s njom harači. Podle uhode - oduvijek sam znala da će me
pokušati otjerati! Uostalom, kao da itko ikad dolazi u knjižnicu!”
”Netko jučer jest, a ti nisi bila tamo.”
”Jučer?” nasmijala se prisjetivši se sretnih prizora. ”U koje to
vrijeme ja jučer nisam bila tamo, voljela bih to znati?”
”Oko četiri sata.”
Charity je zašutjela. Toliko je uronila u sanjivo prisjećanje na
posjet mladog Harneya, da je zaboravila kako je napustila svoje radno
mjesto čim je on otišao iz knjižnice.
”Tko je došao u četiri sata?”
”Gospođica Hatchard.”
”Gospođica Hatchard? Zašto? Otkako je oslabila nijednom nije
tamo došla. Da i hoće, ne bi se mogla popeti stubama.”
”Valjda joj netko može pomoći. Dakle, jučer je bila tamo s
mladićem koji boravi kod nje. Koliko sam shvatio, on te je ranije
popodne zatekao tamo. Onda se vratio, rekao gospođici Hatchard da
su knjige u jako lošem stanju i da to mora vidjeti. Uznemirila se je i
odmah odvezla tamo, a kad je stigla, knjižnica je bila zaključana.
Pozvala je mene i rekla mi što se dogodilo, kao i za ovu pritužbu.
~ 18 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Zaključila je da ti zanemaruješ stvari i da će zaposliti školovanu

knjižničarku.”
Charity se nije ni pomaknula dok je govorio. Stajala je glave
zabačene na okvir prozora, rukama pripijenima uz tijelo, šaka toliko
čvrsto stegnutih da je na dlanovima osjećala oštre rubove noktiju -
nije bila svjesna boli koju joj je to zadavalo.
Od svega što je gospodin Royall rekao, ona je samo upamtila
riječi: ”Rekao je gospođici Hatchard da su knjige u jako lošem stanju.”
Zašto bi marila za tuđe optužbe? Zle ili istinite, prezirala ih je kao što
je prezirala i svoje klevetnike. No, stranac, koji ju je na neki tajnoviti
način privukao, sad ju je izdao! Baš u onom trenutku kad je otišla na
brijeg da bi o njemu slatko razmišljala, on je požurio kući kako bi
odao njezine mane! Prisjetila se da je u mraku svoje sobe rukama
pokrila lice da njegov poljubac zadrži što bliže. Njezino srce uhvati
bijes protiv njega zbog drskosti
”U redu, otići ću”, rekla je iznenada. ”Odmah ću otići.”
”Kamo?” začula je zaprepašteni glas gospodina Royalla.
”Pa, van iz njihove stare knjižnice, direktno van i više nikad
nogom u nju neću kročiti. Ne trebaju misliti da ću čekati i dati im
zadovoljstvo da kažu kako su me otpustili!”
”Charity, Charity Royall, slušaj me...”, počeo je teško ustajati iz
naslonjača. No, ona mu odmahne da samo sjedi i otiđe iz prostorije.
Na katu je ispod jastučića za igle, gdje ga je uvijek skrivala, uzela
ključ knjižnice, (tko je rekao da nije pažljiva), stavila šešir na glavu i
ponovno otišla na cestu. Ako ju je gospodin Royall i čuo, nije se ni
pomaknuo da je zaustavi. Zbog naglog izljeva srdžbe, vjerojatno je
shvatio kako je beskorisno s njom razgovarati.
Stigla je ona do ciglenog hrama, otključala vrata i ušla u ledeni
sumrak. ”Drago mi je da više nikad neću morati sjediti u ovoj rupi dok
su ostali ljudi vani na suncu!” rekla je na glas čim je osjetila poznatu
joj hladnoću. S gađenjem je pogledala dugačke, prljave redove knjiga,
Minervu s nosom ovce na njezinu crnom postolju kao i mladića
blagog lica sa širokim okovratnikom čija je slika visjela iznad njezina
stola. Namjeravala je iz ladice uzeti svoju rolu čipkaste trake i
knjižnični registar te otići ravno do gospođice Hatchard i objaviti joj
svoju ostavku. Međutim, iznenada ju je preplavio strašan očaj pa je
sjela položivši lice na stol. Srce joj je bjesnilo od najokrutnijeg
životnog otkrića: prvo biće koje joj se približilo u ovoj divljini donijelo
joj je bol, nimalo sreće. Nije plakala, teško su njoj suze dolazile na oči,
a oluje koje su joj pustošile srce ostajale su u njezinoj nutrini. Ali dok

~ 19 ~
knjigoteka
 dasha&anna

je tamo sjedila u nijemoj patnji, ona osjeti da joj je život previše

samotan, previše ružan i nepodnošljiv.
”Što sam mu ikad učinila da me toliko povrijedio?” gunđala je
stisnuvši šakama vjeđe ispod kojih su se počele nakupljati suze.
”Neću... neću ići tamo dok izgledam ovako grozno!” promumljala
je podignuvši i gurnuvši natrag kosu kao da ju je gušila. Otvorila je
ladicu, izvukla registar i okrenula se prema vratima. U trenutku kad
se okrenula, vrata se otvore i mladić, koji je bio kod gospođice
Hatchard, uđe zviždeći.

~ 20 ~
knjigoteka
 dasha&anna

IV.

Zastao je i smiješeći se podigao svoj šešir. ”Ispričavam se”, rekao je.

”Mislio sam da nema nikog.”
Charity stane ispred njega zapriječivši mu put. ”Ne možete ući.
Srijedom knjižnica nije otvorena za javnost.”
”Znam da nije. No, moja mi je rođakinja dala ključ.”
”Gospođica Hatchard nema pravo davati svoj ključ drugim
ljudima, baš kao ni ja. Ja sam knjižničarka i znam lokalne propise. Ovo
je moja knjižnica.”
Mladić se je činio iskreno iznenađenim.
”Ma, znam ja da jest. Žao mi je što vam nije drag moj posjet.”
”Pretpostavljam kako ste došli vidjeti što još možete naći i reći
protiv mene? Ne trebate se mučiti. Knjižnica danas jest moja, ali sutra
u ovo vrijeme više neće biti. Upravo krećem vratiti ključ i registar.”
Lice mladog Harneya se uozbilji, ali nije otkrivalo da je svjestan
krivice koju je tražila.
”Ne razumijem” rekao je. ”Sigurno je riječ o nekoj zabuni. Zašto
bih gospođici Hatchard govorio nešto protiv vas, ma bilo kome?”
Očigledno izbjegavanje odgovora samo je dodatno razljutilo
Charity. ”Ne znam ja zašto biste. Razumijem zašto bi to učinila Orma
Fry, ona me oduvijek želi izbaciti odavde. Ne znam zašto, ona ima
svoju kuću i oca da za nju radi; ni Ida Targatt, koja je prošle godine od
očuha dobila nasljedstvo. Kako bilo, mi ovdje živimo u istom mjestu, a
kad je to mjesto poput North Dormera, onda je, da se ljudi zamrze,
dovoljno da svakog dana hodaju istom cestom. Ali vi ne živite ovdje i
ne znate ništa o nikome od nas, pa zašto biste se u nešto pačali? Zar
mislite da bi druge djevojke držale knjige u boljem redu od mene. E
pa, Orma Fry teško da razlikuje knjigu od glačala! Što onda ako uvijek
ne sjedim ovdje ništa ne radeći dok na crkvi ne odzvoni pet sati? Koga
briga da li je knjižnica otvorena ili zatvorena? Zar vi mislite da ovamo
itko ikad dolazi posuđivati knjige? Vole ovamo ulaziti da bi se našle s
momcima s kojima hodaju, ako im dopustim. No, nikad ne bih
dopustila Billu Sollasu s Planine da se ovuda smuca čekajući najmlađu
Targattovu kćer, jer njega znam... i to je to... pa čak i ako ne znam sve
knjige koje bih morala...”
Zastala je s knedlom u grlu. Od bijesa tresla ju je drhtavica -
uhvatila se za rub stola dopustivši mu da zamijeti njezinu slabost.

~ 21 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Ono što je vidio, činilo se, duboko ga je dojmilo, jer njegovo je

opaljeno lice pocrvenjelo kad je promucao: ”Ali, gospođice Royall,
uvjeravam vas... uvjeravam vas...”
Njegova je zbunjenost dodatno ražarila bijes u njoj. Zasipala mu je
kad je došla do daha: ”Da sam na vašem mjestu onda bih imala
hrabrosti držati se onog što ste rekli!”
Činilo se kako ga je ovo izrugivanje osvijestilo. ”Nadam se, kad
bih bih znao o čemu je riječ, ali ne znam. Očito se dogodilo nešto
neugodno, a vi mislite da sam ja krivac. Ali ja ne znam o čemu se radi,
jer sam od ranog jutra bio gore na Eagle Ridgeu.”
”Ne znam ja gdje ste vi jutros bili, ali znam da ste jučer bili ovdje
u ovoj knjižnici i da ste vi bili taj koji je otišao kući i rekao svojoj
rođakinji da su knjige u lošem stanju te je doveo ovamo da vidi kako
sam ih ja zapustila,”
Mladi Harney je izgledao iskreno zabrinut. ”Zar su vam to rekli?
Onda se i ne čudim da ste ljuti. Knjige jesu u lošem stanju, a budući da
su neke zanimljive, to jest šteta. Rekao sam gospođici Hatchard da ih
uništava prašina i premalo zraka. Doveo sam je ovamo da joj pokažem
jednostavan način prozračivanja. Također sam joj rekao kako bi vam
trebao netko da vam pomaže brisati prašinu i prozračivati. Ako su
vam na pogrešan način prenijeli ono što sam rekao, jako mi je žao, jer
ja toliko volim stare knjige da bih radije sve spalio na lomači nego ih
ostavio da ovako propadaju.”
Charity je osjetila kako će zajecati, pa pokuša to zapriječiti
riječima. ”Nije me briga što ste joj rekli. Ja samo znam da ona misli
kako sam ja za sve kriva, da ću izgubiti posao, a treba mi više nego
ikome u ovom selu, jer ja nemam nikoga i ništa, kao što drugi imaju.
Samo sam željela uštedjeti dovoljno novca da nekamo odem odavde.
Zar vi mislite da bih ja inače tek tako tolike dane provela u ovoj staroj
rupi?”
Od svih pritužbi njezin sugovornik je čuo samo zadnje pitanje.
”Stara je ovo rupa, ali zar mora tako biti? U tome je stvar. To što sam
postavio pitanje o tome svojoj rođakinji, čini se, uzrok je problema”
Pogledom je pretražio polusjenu dugačke, uske prostorije
zaustavljajući ga na zamrljanim zidovima, bezbojnim redovima knjiga
i na neuglednom stolu od drva ruže iznad kojeg se nalazio portret
mladog Honoriusa. ”Naravno da nema koristi poduzimati bilo što sa
zgradom utisnutom u brdo poput ovog smiješnog mauzoleja: možete
napraviti dobar propuh samo ako izbušite rupu u planini. Ali dalo bi
se nekako prozračiti i sunce bi moglo unutra: pokazat ću vam ako
želite...”

~ 22 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Zbog svoje arhitektonske želje da nešto poboljša, izgubio je iz

vida njezino žalovanje i poučno svoj štap podigao prema štukaturi. Ali
njezina šutnja kao da mu je rekla da nju ne zanima prozračivanje
knjižnice, pa se on naglo okrene prema njoj ispruživši ruke.
”Pogledajte - vi ne mislite ozbiljno ono što ste rekli? Pa ne mislite
valjda da bih ja učinio išta da vas povrijedim?”
Razoružala ju je nova boja njegova glasa: nitko nikad takvom
bojom glasa nije s njom razgovarao.
”Oh, a što ste onda napravili?” zakuka ona. Primio ju je za ruke, a
ona osjeti nježni dodir kakav je zamišljala dan ranije na padini brijega.
On joj lagano stisne ruke i pusti ih. ”Pa zato da vam uljepšam
život ovdje i da knjigama bude bolje. Žao mi je što je moja rođakinja
izvrnula ono što sam rekao. Razdražljiva je ona i bavi se tričarijama.
Trebao sam to imati na umu. Nemojte me kažnjavati time da misli
kako je uzimate ozbiljno.”
Bio je prekrasno slušati ga kako govori o gospođici Hatchard kao
o gunđavom djetetu. Usprkos svojoj sramežljivosti, ostavljao je dojam
moći koji vjerojatno daje iskustvo života u gradu. Činjenica da je
gospodin Royall živio u Nettletonu, usprkos raznim slabostima,
učinila ga je najjačim čovjekom u North Dormeru. A Charity je bila
sigurna kako je ovaj mladi čovjek živio u većem gradu od Nettletona.
Bude li i dalje govorila tim tonom, osjetila je, on će je prešutno
svrstati u rang s gospođicom Hatchard - zbog te pomisli ona
odjednom postane čedna.
”Gospođici Hatchard ja uopće nisam važna. Gospodin Royall reče
da će zaposliti školovanu knjižničarku. A ja ću ubrzo dati otkaz kako
selo ne bi govorilo da me otpustila.”
”Naravno da hoćete. Ali ja mislim da vas ona ne namjerava
otpustiti. U svakom slučaju, bilo bi najbolje da ja prvo doznam o čemu
je riječ i onda vas o tome obavijestim. Bit će vremena za otkaz ako
griješim.”
Ponos zaplamti u njezinim obrazima zbog tog prijedloga da se
umiješa. ”Ne želim da joj se itko ulaguje i da me drži ako nisam
dobra.”
I on se zacrvenio. ”Dajem vam svoju riječ da to neću napraviti.
Samo pričekajte do sutra, hoćete li?” Pogledao ju je ravno u oči svojim
sramežljivim, sivim pogledom. ”Možete mi vjerovati, znate... doista
možete.”
Sve stare, zamrznute boli kao da su se u njoj otopile i ona
bespomoćno promumlja odvraćajući pogled od njega: ”Oh, pa
pričekat ću.”
~ 23 ~
knjigoteka
 dasha&anna

V.

U Eagle Countyu nikad ne bijaše ovakva lipnja. Obično je to bio

nestalni mjesec s naglim promjenama zakašnjele zime i vrućina sa
sredine ljeta. Ove godine dani su prolazili u umjerenoj toplini. Svakog
jutra povjetarac je bez prestanka puhao s brda. Oko podneva stvorili bi
se veliki baldahini od bijelih oblaka, koji bi na polja i šume bacali
hladnu sjenu. Prije zalaska oblaci bi se razišli, a zapadno bi sunce
razlilo svoj čisti sjaj po dolini.
Baš je takvog poslijepodneva Charity Royall ležala na padini iznad
osunčane kotline lica zagnjurena u zemlju dok su kroz nju prolazila
topla strujanja iz trave. Točno pred njom grana kupine sa svojim
krhkim bijelim cvjetovima i plavozeleno lišćem ljeskala se na suncu.
Odmah iza grm paprati provirivao je između mladica trave i malenog,
žutog leptira koji je treperio u zraku poput zrake sunca. To je bilo sve
što je vidjela, no osjećala je, iznad sebe i oko sebe, snažne bukve što
su rasle na brežuljku, blijedozelene češere na bezbrojnim granama
smreka, nicanje bezbroj listova paprati u pukotinama kamenih
obronaka ispod šume te busene suručica i žutih perunika na
udaljenom pašnjaku. Sve to bubrenje biljnih sokova, otvaranje i
rasprskavanje cvjetnih kaleža, dolazilo je do nje u miomirisnim
valovima. Činilo se kako svaki list, svaki pupoljak i travka svojim
dahom doprinosi toj sveprožimajućoj milini u kojoj je prevladavao jak
mirisa bora praćen mješavinom mirisa majčine dušice i nježne
paprati. No, sve se to spajalo u vlažan zemaljski miris koji je sličio na
dah neke velike i suncem okupane životinje.
Dugo je Charity tamo ležala, nepokretna i grijana istim sunčevim
zrakama kao i padina na kojoj je ležala, kad se između njezinih očiju i
rasplesanog leptira pojave muške noge u velikim, ofucanim čizmama
zaprljanima crvenim blatom.
”Oh, nemoj!” uskliknula je podižući se na laktove i ispruživši
ruku upozorenja.
”Što nemoj?” upita hrapavi glas iznad njezine glave.
”Nemoj zgaziti ovo kupinovo cvijeće, blesane!” ona oštro
odgovori postavivši se na koljena. Noge zastanu, a onda nezgrapno
zagaze na krhku granu. Ona podigne pogled i iznad sebe ugleda
zaprepašteno lice nespretnjakovića u tankom, izblijedjelom šeširu
bijelih ruku što su se vidjele kroz poderanu košulju.

~ 24 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Zar ti nikad ništa ne vidiš, Liffe Hyatte?” napadne ona njega dok
je on ispred nje stajao poput čovjeka koji je taknuo u osinje gnijezdo.
Nasmijao se. ”Vidio sam tebe! Zato sam sišao ovamo”
”Otkuda si sišao?” upita ga ona sagnuvši se da pokupi latice koje
je pogazila njegova noga. ”Siječem drva za Dana Targatta.”
Charity sjedne na pete i zamišljeno se zagleda u njega. Nije se ona
ni najmanje plašila bijednog Liffa Hyatta, premda je on ”bio s
Planine” i premda su neke djevojke bježale kad su ga vidjele. Među
razumnijim ljudima važio je za bezazleno stvorenje, bio je neka vrsta
poveznice između Planine i civiliziranog svijeta, koji je povremeno
dolazio s Planine i malo pomagao u sječi drva farmeru kad nije imao
dovoljno radnika. Usto, ona je znala da je ljudi s Planine nikad ne bi
povrijedili: i sam Liff joj je to jednom rekao, još dok je bila malena
curica, kad ga je jednog dana srela na rubu pašnjaka gospodina
Royalla. ”Nitko od njih tebe neće taknuti i slobodno ti možeš doći
gore... Ali mislim da nećeš nikad”, dodao je on mudro promatrajući
njezine nove cipele i crvenu vrpcu kojom joj je gospođa Royall
zavezala kosu.
Prava je istina bila kako Charity nikad nije poželjela posjetiti svoje
rodno mjesto. Nije htjela da se zna kako je s Planine i sramila se kad
bi je tko vidio u razgovoru s Liffom Hyattom. No, danas joj nije bilo
žao što se pojavio. Mnoge su joj se dobre stvari dogodile otkako je
mladi Lucius Harney prošao vratima Memorijalne knjižnice Hatchard,
ali vjerojatno ništa nije bilo toliko nepredvidljivo poput činjenice
njezine iznenadne spoznaje da ne bi bilo naodmet iti dobar s Liffom
Hyattom. Nastavila je i dalje znatiželjno promatrati njegovo pjegavo i
od vremena istrošeno lice s nemirnim udubinama ispod jagodičnih
kostiju te blijedožutim očima bezazlene životinje. ”Tko zna je li mi
neki rođak?” pomislila je sva se stresavši od prezira.
”Živi li netko u smeđoj kući pokraj močvare, gore ispod
Porcupinea?” upita ona ravnodušnim tonom.
Liff Hyatt neko ju je vrijeme iznenađeno promatrao. Onda je
uspravio glavu i premjestio težinu s jednog poderanog đona na drugi.
”Uvijek netko živi u toj smeđoj kući”, rekao je blago se
osmjehnuvši.
”Oni su s tvoje strane, zar ne?”
”Njihovo prezime je isto kao i moje”, nastavio je nesigurno.
Charity ga je i dalje gledala odlučna pogleda. ”Gledaj, jednog dana
želim tamo otići i povesti sa sobom gospodina koji se hrani kod nas.
Ovdje je u ovim krajevima i crta slike.”

~ 25 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Nije se potrudila ponuditi mu objašnjene za svoju izjavu. Bilo je to

daleko izvan ograničenja Liffa Hyatta da bi se vrijedilo truditi. ”On
želi vidjeti smeđu kuću i proći sve oko nje”, nastavila je.
Liff je zbunjeno prstima prolazio kroz svoju kosu boje slame. ”To
je neki čovjek iz grada?” zapitao je.
”Da. Slikar je. Trenutačno dolje slika Bonnerovu kuću.” Pokazala
je dimnjak koji se vidio iznad nakošenog pašnjaka podno šume.
”Bonnerovu kuću?” ponovio je Liff nepovjerljivo. ”Da. Nećeš ti to
razumjeti, ali nije ni važno. Samo ti kažem - on za dan ili dva ide k
Hyattovima.”
Liff je izgledao sve više zbunjeno. ”Bash katkad poslijepodne zna
biti gadan.”
Zabacila je glavu i cijelom pogledom uhvatila Hyatta. ”Reci mu da
i ja dolazim.”
”Oni ne žele da te itko gnjavi, Hyaltovi to ne žele. Zašto ti uopće
želiš tamo dovoditi stranca?”
”Pa, rekla sam ti, nisam li? Samo tako reci Bashu Hyattu.”
Odvratio je pogled prema plavim planinama na horizontu. Tad
mu oči uhvate vrh dimnjaka ispod pašnjaka.”
”Sad je tamo?”
”Da.”
On ponovo prebaci težinu, prekriži ruke i nastavi promatrati
udaljeni krajobraz. ”Pa, doviđenja” napokon je blijedo rekao. Onda se
okrenuo i počeo gegati uz padinu. Na grebenu iznad nje on zastane i
vikne dolje: ”Nedjeljom ja ne bih tamo odlazio.” Tad se nastavi
penjati sve dok se drveće nije zatvorilo iza njega. Tad gore, visoko
iznad, Charity začuje odjek njegove sjekire. Legla je na topli greben
misleći na mnoge stvari koje je u njoj potaknula pojava drvosječe. O
svojem najranijem životu nije ništa znala i nikad nije osjetila nikakvu
znatiželju: u njoj je postojala neka mrzovoljna nesklonost istraživanju
kutka sjećanja gdje su prebivale određene zamućene slike. Međutim,
sve što joj se dogodilo u nekoliko zadnjih tjedana, razbudilo je te
njezine uspavane dubine. Postala je krajnje zainteresirana za samu
sebe, pa je sve što je imalo neke veze s njezinom prošlošću sad bilo
obasjano tom iznenadnom znatiželjom.
Više nego ikad mrzila je činjenicu da dolazi s Planine - više prema
tome nije bila ravnodušna. Sve što se na bilo koji način nje doticalo,
bilo je živo i jasno, pa su tako čak omrznute stvari postale zanimljive
zato što su bile dio nje.

~ 26 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Pitam se zna li Liff Hyatt tko mi je majka?” razmišljala je.

Ispunila ju je strepnja od iznenadne pomisli kako ju je neka žena,
nekad mlada i skromna, ali uzavrele krvi kao što je bila i njezina,
nosila u svojim njedrima i gledala je kako spava. Uvijek je svoju majku
zamišljala kao davno pokojnu i da nije više od bezimenog humka
zemlje. No, sad joj je palo na pamet da bi nekad mlada žena mogla biti
živa, puna bora i zamršene kose, poput žene što ju je katkad viđala na
vratima smeđe kuće koju je Lucius Harney želio naslikati.
Ova misao dovela ga je u središte njezine svijesti i ona odluta od
slutnji koje je potaknula nazočnost Lifta Hyatta. Zdvajanja o prošlosti
nisu je mogla dugo okupirati kad je sadašnjost bila toliko bogata,
budućnost tako ružičasta i dok se Lucius Harney, udaljen ni pedesetak
metara, naginjao nad svojom risankom, mršteći se, preračunavajući,
mjereći pa onda zabacujući glavu i iznenada se smiješeći vedrinom
koja je obasjavala sve oko njega.
Ona se popne na noge, no pošto ga je ugledala kako dolazi po
pašnjaku, bacila se na travu da ga pričeka. Kad bi on crtao i
premjeravao neku od ”svojih kuća”, kako bi ona to rekla, ona bi
najčešće sama odlutala u šumu ili bi šetala po obronku. Djelomično je
to činila zbog stidljivosti, zbog osjećaja nedoraslosti koji bi se u njoj
pojavio krajnje bolno kad bi njezin drug, zaokupljen svojim poslom,
zaboravio na njezino neznanje i nesposobnost da slijedi njegove
zadnje aluzije prepuštajući se monologu o umjetnosti i životu.
Izbjegavajući neugodnosti da ga sluša blijeda lica, ali i da pobjegne od
iznenađenih pogleda stanovnika kuća ispred kojih bi on odjednom
zaustavljao konja i otvarao risanku, ona bi odlazila na neko mjesto s
kojega je mogla skrovito promatrati kako radi ili barem kuću koju je
crtao. Isprva joj nije bilo neugodno da svi u North Dormeru i
susjedstvu znaju da ona rođaka gospođice Hatchard vodi okolicom u
kolima koja je posudila od odvjetnika Royalla. Uvijek je bila okrenuta
sebi, prezrivo se držeći postrani od seoskih ljubavi ne znajući točno je
li za vatreni ponos mogla zahvaliti osjećaju svoje okaljane prošlosti ili
se čuvala za neku sjajniju sudbinu. Katkad je zavidjela drugim
djevojkama na njihovim osjećajnim preokupacijama, njihovim
dugačkim satima nemušta ljubakanja s jednim od nekoliko preostalih
seoskih mladića. No, kad bi sebe zamišljala kako plete kosu ili stavlja
novu vezicu oko šešira za Bena Frya, ili nekog od Sollasovih momaka,
uhvatila bi je groznica i brzo bi opet postala ravnodušna.
Ona je sad znala značenje svog prezira i opiranja. Shvatila je
koliko vrijedi to što je Lucious Harney, vidjevši je prvi put, izgubio nit
svog govora, sav pocrvenio i primio se za rub stola. No, još se jedna
vrsta sramežljivosti pojavila u njoj: strah od izlaganja vulgarnim

~ 27 ~
knjigoteka
 dasha&anna

opasnostima tajnog blaga njezine sreće. Nije joj bilo žao što su susjedi
govorili da ona ”ide” s mladićem iz grada, ona samo nije željela da
cijela okolica zna koliko je ona dugih lipanjskih dana s njim provela u
prirodi. A najviše se plašila da ti neizbježni komentari ne dođu do
gospodina Royalla. Charity je instinktivno znala da malo stvari s njom
u vezi može promaknuti očima tihog čovjeka pod čijim je krovom
živjela. Usprkos trpeljivosti kojom je North Dormer gledao zaljubljene
parova, ona je oduvijek osjećala da bi, tog dana kad ona otkrije svoj
odabir, gospodin Royall od nje zatražio da ”plati za to”, kako bi ona
to rekla. Zašto, nije to znala, no strah je, zbog neodređenosti, bivao
sve jači. Da je ona uzvratila na pažnju nekom od seoskih mladića,
onda to ne bi bilo tako neshvatljivo: gospodin Royall ne bi mogao
spriječiti da se uda za koga želi. No, svi su znali da je ”hodanje s
gradskim momkom” drukčija i manje iskrena stvar: gotovo svako selo
m glo je pokazati žrtvu opasne pustolovine. Njezin strah od
intervencije gospodina Royalla pojačavao je radost sati provedenih s
mladim Harneyem, no istovremeno se sramila da je češće s njim
viđaju.
Kad se približio, ona klekne i raširi ruke iznad glave, što je bila
njezina nehajna gesta kojom je pokazivala svoju duboku sreću.
”Odvest ću te do kuće gore ispod Porcupinea” objavi mu ona.
”Koje kuće? Ah, da, one trošne građevine blizu močvare gdje žive
ljudi slični Ciganima. Neobično je da kuća s tragovima prave
arhitekture bude izgrađena na takvom mjestu. Ali ti ljudi imaju
zlovoljan pogled - misliš li da će nas pustiti unutra?”
”Oni čine sve što im kažem” reče ona sigurno.
Bacio se je pokaj nje. ”Hoće li?” nastavi on smiješeći se. ”Želio
bih vidjeti što je ostalo u kući. I rado bih porazgovarao s ljudima. Tko
mi je to neki dan rekao da su se oni spustili s Planine?”
Charity ga pogleda sa strane. Po prvi put je spomenuo Planinu,
osim kad bi na nju mislio kao na prirodni oblik. Što je još on o njoj
znao, što je znao o njezinoj povezanosti s Planinom? Njezino srce
počne lupati od plamtećeg otpora koji bi u njoj instinktivno planuo i
pred najmanjim naznakama omalovažavanja.
”Planina? Ja se ne bojim Planine!” Njezin obrambeni ton kao da
mu je promaknuo. Legao je trbuhom na travu, otrgnuo mladicu
majčine dušice i prislonio je na svoje usne. Daleko, iznad lanca
obližnjih brjegova, prema žutom večernjem suncu, prijeteći se
uzdizala Planina.
”Jedan dan moram otići gore. Želim je vidjeti”, nastavio je on.
Njezino se lupanje srca smiri i ona ponovno počne proučavati njegov

~ 28 ~
knjigoteka
 dasha&anna

profil. Ne bijaše na njemu neprijateljskih namjera. ”Zašto želiš otići

na Planinu?”
”Pa, sigurno je riječ o zanimljivom mjestu. Gore se nalazi čudna
naseobina - znaš ono, svojevrsni odmetnici, maleno nezavisno
kraljevstvo. Sigurno si čula priče o njima; no ja sam siguran da oni
nemaju ništa s ljudima iz podnožja, osim što ih odozgo gledaju. Držim
da je riječ o grubim svatima koji sigurno imaju jak karakter.”
Nije baš shvatila što je mislio pod tim da imaju jak karakter, no
njegov je ton dočaravao divljenje koje je produbilo njezinu probuđenu
znatiželju. Sad joj je bilo nekako čudno da ona zna toliko malo o
Planini. Ona nikad ništa nije pitala, a nitko se i nije ponudio da je
prosvijetli. North Dormer je Planinu uzimao zdravo za gotovo
smatrajući je uvredljivom i zato je nikad otvoreno ne kritizirajući.
”Čudno je, znaš” nastavio je on, ”što je gore, na njezinu vrhu,
šačica ljudi koje je baš briga za cijeli svijet.”
Zadrhtala je zbog tih riječi. Učinile su se kao ključ svih njezinih
protivljenja i prkosa te je žudila da mu kaže još više.
”Ne znam mnogo o njima. Jesu li oduvijek tamo gore?”
”Čini se da nitko ne zna točno koliko dugo. Dolje u Crestonu su mi
rekli kako se smatra da su prvi doseljenici bili ljudi koji su radili na
pruzi Springfield-Nettleton koja se gradila prije nekih četrdeset ili
pedeset godina. Neki od njih su se propili ili su imali problema s
policijom, pa su otišli - nestali su u šumi. Nakon godinu ili dvije
doznalo se da žive na Planini. Mislim kako su im se kasnije pridružili i
drugi... rodila su se djeca. Sad se govori kako je gore oko stotinu ljudi.
Čini se da dolina nema vlast nad njima. Nemaju školu, nemaju crkvu,
a i šerif nikad gore ne odlazi vidjeti što se događa. Zar ljudi u North
Dormeru ne razgovaraju često o njima?”
”Ne znam. Samo kažu da su loši.”
Nasmijao se je. ”Ma da. Mi ćemo otići to provjeriti, hoćemo li?”
Zacrvenjela se je na taj prijedlog i okrenula lice prema njegovom.
”Nikad ti nisam rekla, mislim... ja sam odozgo. Doveli su me
ovamo kad sam bila dijete.”
”Ti?” Podupro se laktovima gledajući je s iznenadnim, upornim
zanimanjem. ”Ti si s Planine? Baš zanimljivo! Držim da si zato toliko
različita...”
Od sreće krv joj udari u čelo. On ju je cijenio... on ju je cijenio zato
što dolazi s Planine!
”Ja sam... drukčija?” pobjedonosno će ona glumeći začuđenost.

~ 29 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Oh, silno!” Primio ju je za ruku i poljubio preplanule prste.

”Hajde”, rekao je, ”idemo. Baš je krasan dan! Hoćeš li me sutra
povesti gore?”

~ 30 ~
knjigoteka
 dasha&anna

VI.

Charity je nakon jela te večeri sama sjedila u kuhinji slušajući kako

gospodin Royall i mladi Harney razgovaraju na trijemu.
Ostala je unutra nakon što je stol bio pospremljen, a stara se
Verena odgegala gore na spavanje. Kuhinjski je prozor bio otvoren, a
Charity je sjedila blizu njega s mirnim rukama u krilu. Večer bijaše
prohladna i mirna. Iza crnih brjegova jantarni zapad premetnuo se u
blijedozelenu boju, a malo kasnije postade tamnoplavi s velikom
zvijezdom što se okačila o njega. Blago hukanje malene sove probijalo
se kroz sumrak, a u međuvremenu glasovi muškaraca su se dizali i
spuštali. Gospodin Royall je bio pun zvonkog zadovoljstva. Već jako
dugo nije imao prilike razgovarati s nekom toliko kvalitetnim kao što
je to bio Lucius Harney. Charity je slutila kako mladić predstavlja svu
njegovu uništenu i nezaboravljenu prošlost. Kad je gospođica
Hatchard otišla u Springfield zbog bolesti svoje sestre udovice, mladi
Harney, koji se do tada već ozbiljno primio crtanja i premjeravanja
svih starih kuća između Nettletona i New Hampshirea, predložio je da
se doseli u crvenu kuću dok mu nema rođakinje. Charity je imala
bojazan da će ga gospodin Royall odbiti. Nije dolazilo u obzir da se
primi mladi gospodin: za njega nije bilo mjesta. Ispalo je kako bi ipak
mogao živjeti kod gospođice Hatchard ako bi mu gospodin Royall
dopustio da se hrani u crvenoj kući. Nakon jednog dana neodlučnosti,
gospodin Royall je pristao.
Charity je posumnjala kako je iskoristio priliku da zaradi nešto
novca. Znalo se da je škrtac, no ona je sve više držala kako je
vjerojatno siromašniji nego što ljudi misle. Njegov posao postao je
nešto malo više od maglovite legende koja je samo rijetko oživljavala
kad bi ga pozvali u Hepburn ili Nettleton. Činilo se da uglavnom
zarađuje za život s ono malo toga što se proizvede na njegovoj farmi
te od provizija što ih je primao od nekoliko osiguravajućih društava
koje je predstavljao u ovome kraju. Kako bilo, bez velikog oklijevanja
prihvatio je Harneyovu ponudu da mu za dolar dnevno iznajmi kočiju.
Njegovo zadovoljstvo pogodbom se pokazalo, što je bilo sasvim
neočekivano, na kraju tog prvog tjedna kad je novčanicu od deset
dolara bacio u Charityno krilo dok je sjedila dotjerujući svoj stari šešir.
”Evo! Hajde, kupi sebi nedjeljni šeširić zbog kojeg će poludjeti sve
ostale djevojke”, rekao je gledajući je i smeteno žmirkajući svojim
upalim očima. Ona je odmah shvatila da taj neobičan dar, jedini

~ 31 ~
knjigoteka
 dasha&anna

poklonjeni novac što ga je ikad od njega primila, predstavlja Harneyev

dug za prvi tjedan.
No dolazak mladog čovjeka donio je gospodinu Royallu i više od
novčane koristi. Po prvi put u mnogo godina dobio je muško društvo.
Charity je samo maglovito shvaćala svoje zaštitničke potrebe, no
znala je da on osjeća kako je iznad ljudi s kojima živi, a vidjela je kako
i Lucius Harney isto to misli za njega. Bila je iznenađena što se činilo
kako sad radosno razgovara kad ga sluša netko tko ga razumije. Bila je
u jednakoj mjeri iznenađena Harneyovom prijateljskom smjernošću.
Razgovarali su uglavnom o politici i temama izvan njezina
domašaja, ali večeras su je posebno zanimali, jer su počeli govoriti o
Planini. Sjedila je malo podalje kako ne bi vidjeli da ih sluša.
”Planina? Planina?” čula je da govori gospodin Royall. ”Pa,
Planina je sramota, eto, to je Planina, gospodine, sramota. Taj šljam
odozgo već je odavno trebao nestati. I bi, da se ljudi odozdo nisu
plašili. Planina pripada ovome mjestu i samo je North Dormer kriv što
gore živi skupina lopova i bandita, nama pred nosom, kršeći zakone
svoje zemlje. Pa, gore ni ne odlaze šerif, poreznik ili mrtvozornik.
Mjesni vijećnici okreću glave kad čuju da se gore pojavio neki problem
i počnu pričati o ljepoti mjesnog zdenca. Jedni čovjek koji gore odlazi
je svećenik, po kojega pošalju kad im tko unire. Bilo je gore na Planini
mnogo kršćanskih pogreba, ali nikad nisam čuo da je svećenik nekog
vjenčao. I nikad se nisu gnjavili sa mjesnim sudom. Jednostavno žive
poput pogana.”
Nastavio je dalje tehničkim jezikom objašnjavati kako malena
kolonija nametnika drži zakon po strani. Charity je plamtjela od želje
da čuje što će Harney na to odgovoriti. Ali činilo se kako je mladić više
zainteresiran da čuje stajališta gospodina Royalla nego da izrazi svoja.
”Držim kako vi nikad niste bili gore?” pitao je on.
”Da, bio sam”, reče gospodin Royall prezrivo se smijući. ”Seoski
mudrijaši su mi rekli da će me skratiti za glavu i da se neću vratiti.
Međutim, nitko me ni prstom nije taknuo. I baš sam jednog od
njihovih bio strpao u zatvor na sedam godina.”
”I nakon toga ste ipak otišli gore?”
”Da, gospodine, ipak sam otišao. Momak je došao u Nettleton
gdje je pobjesnio, kao što to s njima katkad bude. Nakon sječe drva
došli su dolje i spiskali novac. Taj je čovjek završio kako ubojica. Ja
sam mu sudio, jer su se te Planine plašili čak i u Nettietonu, a onda se
dogodila neobična stvar. Kolega me poslao da ga posjetim u zatvoru.
Otišao sam i evo što mi je rekao: ‘Glupan koji me branio obični je
kukavičji sin... i ne znam što sve ne, reče on. ‘Nešto za mene treba

~ 32 ~
knjigoteka
 dasha&anna

obaviti gore na Planini, a vi ste se na sudu činili kako jedini čovjek koji
to može napraviti.’ Rekao mi je da gore ima dijete, ili je tako mislio,
malenu djevojčicu. Želio je da bude odvedena dolje i odgajana kao
kršćanka. Bilo mi ga je žao, pa sam otišao gore i uzeo dijete.” Zastao
je dok je Charity slušala sa srcem u grlu. ”To je bio jedini put da sam
otišao na Planinu”, završio je.
Zbio se trenutak tišine, a onda Harney progovori. ”To dijete - nije
imalo majku?”
”Oh, imalo je, imalo je majku. No, njoj je bilo veoma drago da je
se riješi. Dala bi je ona bilo kome. Oni gore nisu ni napola ljudi.
Vjerujem da joj je majka do sada već mrtva zbog života kojim je
živjela. Kako bilo, od onog dana do danas nikad ništa o njoj nisam
čuo.”
”Bože moj, kako je to strašno”, promumljao je Harney. Charity se
gušila od poniženja. Skočila je na noge i otrčala na kat. Napokon je
saznala: bila je dijete osuđenika-pijanice i majke koja nije bila ni
”napola ljudsko biće” majke kojoj je bilo drago da ode. A čula je tu
povijest svojih korijena povezanih s jedinim bićem u čijem je očima
željela izgledati boljom nego ljudima oko sebe! Shvatila je kako ju
gospodin Royall nije imenovao, da je čak izbjegao svaku aluziju koja je
nju mogla približiti djetetu što ga je on doveo s Planine: njegova
šutnja, znala je, bijaše znak obzira prema njoj. No, od kakve je koristi
bila njegova diskrecija kad se tog poslijepodneva ona sama, zavedena
Harneyevim zanimanjem za otpadničku zajednicu, pohvalila da dolazi
s Planine? Sad joj je izgledalo kako svaka izgovorena riječ o tom
njezinom porijeklu širi udaljenost između njih.
Tijekom tog desetodnevnog boravka u North Dormeru, Lucius
Harney nije joj izgovorio ni jednu ljubavnu riječ. Založio se za nju kod
svoje rođakinje uvjerivši gospođicu Hatchard kako je ona vrijedna
knjižničarka. Međutim, to je bio običan čin pravde, jer samo je
njezinom krivicom ta vrijednost bila dovedena u pitanje. Zamolio ju je
da ga vodi uokolo u njegove crtačke pohode kad je unajmio kočiju
gospodina Royalla. Ali i to je bilo sasvim prirodno, jer on ovaj kraj
uopće nije poznavao. Najzad, kad je njegova rođakinja otišla u
Springfield, zamolio je gospodina Royalla da se kod njega hrani - no
gdje se drugdje u North Dormeru i mogao hraniti? Ne valjda kod
Carricka Frya, čija je žena bila oduzeta i čija prevelika obitelj nije stala
za stol; nije mogao ni kod Targattovih, koji su živjeli dva kilometra
dalje; nije ni kod stare, bijedne gospođe Hawes koja je, otkako ju je
napustila najstarija kći, jedva imala snage da sama sebi kuha, jer Ally
je sad za svoj život zarađivala kao švelja. Kuća gospodina Royalla bila
je jedina gdje je mladom čovjeku mogla biti ponuđena dolična

~ 33 ~
knjigoteka
 dasha&anna

gostoljubivost. Kako bilo, ne bijaše ničeg u svakodnevnom slijedu

događaja što bi u Charitynim grudima podgrijavalo nade zbog kojih je
treperila. No, ispod vidljivih događaja, koji su se zbili nakon dolaska
Luciusa Harneya, tekle su rijeke toliko tajnovite i silne kao ona snaga
koja šumi omogućuje da se razlista prije nego se led otopi na
jezerima. Posao zbog kojeg je Harney došao nije bio je svakidašnji.
Charity je vidjela pismo njujorškog izdavača koji mu je povjerio
zadaću stvaranja studije o kućama iz osamnaestog stoljeća u manje
poznatim dijelovima Nove Engleske. Cijela je ta stvar njoj bila
potpuno nerazumljiva, jednako kao i zašto se opčarano zaustavljao
ispred zapuštenih i neobojanih kuća, dok se na one koje su obnovili i
”dotjerali” lokalni građevinci uopće nije osvrtao, pa zato i nije mogla
napraviti ništa drugo nego posumnjati u to da je Eagle County manje
arhitektonski bogat nego je on tvrdio i da je dužina njegova ostanka
(koju je on odredio na mjesec dana) povezana s pogledom u njegovim
očima kojim ju je onog dana promatrao u knjižnici ukočivši se pred
njom. Sve što je slijedilo kao da je raslo iz tog pogleda: način na koji je
s njom razgovarao, brzina kojom je shvaćao što misli, njegova očita
velika želja da produži njihove izlete te da zgrabi svaku priliku i bude
s njom.
Ti su znakovi njegova simpatiziranja bili dovoljni, no bilo je teško
dokučiti što zapravo znače, jer njegovo je ponašanje bilo toliko
drukčije od bilo čega što je dotad vidjela u North Dormeru.
Istovremeno je bio jednostavniji i smjerniji od svih ljudi koje je
poznavala. Katkad, u trenucima kad je bio najjednostavniji, ona bi
najsnažnije osjećala koliko su udaljeni jedno od drugog. Obrazovanje i
drukčije prilike dijelile su ih razdaljinom koju nikakav napor nije
mogao premostiti, pa čak i kad bi ga njegova mladost i divljenje
približilo, neka slučajna riječ, neka nesvjesna aluzija., kao da bi je
ponovno bacili u ponor.
Nikad ta udaljenost ne bijaše toliko kao onda kad je pobjegla u
svoju sobu s ušima punima priče gospodina Royalla. Prva njezina
zbunjujuća misao bijaše molitva da više nikad ne vidi mladog
Harneya. Bijaše i previše bolno zamisliti ga kao nepristranog slušača
takve priče. ”Željela bih da ode, željela bih da sutra ode i da se više
nikad ne vrati!” mumljala je u jastuk. Dugo u noć samo je ležala u
svojoj izgužvanoj haljini koju je zaboravila svući. Cijelom njezinom
dušom vitlala je muka koja je njezine nade i snove gutala kao što bi
vir gutao slamke.
Sljedećeg jutra, kad se probudila, od sveg tog meteža ostala je
samo neodređena tuga u srcu. Prvo je pomislila na vrijeme, jer Harney
ju je zamolio da ga povede k smeđoj kući ispod Porcupinea, a onda

~ 34 ~
knjigoteka
 dasha&anna

oko Hamblina. Bio je to dugačak put na koji je trebalo krenuti do devet

sati. Sunce je zasjalo na nebu bez oblaka. Ona je u kuhinji bila ranije
nego prije slažući sendviče od sira, prelijevajući sirutku u bocu,
zamatajući komade jabučne pite te optužujući Verenu da je zagubila
košaru koja joj treba, a uvijek via na kuki u hodniku. Kad je izašla na
trijem u svojem ružičastom kretonu, koji bijaše pomalo ispran te
dovoljno svijetao da istakne njezinu preplanulost, imala je toliko jak
pobjedonosni osjećaj što je dio ovog osunčanog jutra da je u njoj
nestao svaki tračak tuge. Zar je uopće bilo važno otkuda dolazi i čije je
dijete dok u njezinim venama kola ljubav i kad će dolje na cesti
ugledati mladog Harneya kako ide prema njoj?
I gospodin Royall je bio na trijemu. Tijekom doručka nije zucnuo
ni riječi, no kad je izašla u svojoj ružičastoj haljini s košarom u ruci,
on je iznenađeno pogleda.
”Kanio ideš?” zapitao je.
”Pa... gospodin Harney jutros kreće ranije nego obično”,
odgovorila mu je.
”Gospodin Harney, gospodin Harney? Zar gospodin Harney još
nije naučio sam upravljati konjima?”
Ništa mu nije rekla, pa je sjeo u svoj stolac zabacivši glavu i
lupkajući po ogradi trijema. Po prvi put je tim tonom progovorio o
mladom čovjeku i Charity je nešto naslutila osjetivši blagu zebnju.
Nakon par trenutaka je ustao te otišao prema zemljištu iza kuće gdje
je najamni radnik kopao motikom. Zrak bijaše svjež i čist s jesenjom
iskričavošću koju je sjeverac raznosio brdima u tom ranom ljetu, no
noć je bila toliko mirna da se rosa za sve hvatala i to ne kao zaostala
vlaga, već kao kapi što su na paprati i travi blistale poput dijamanata.
Bijaše dug put do podnožja Porcupinea: prvo kroz dolinu koju su plavi
brjegovi okruživali strmim obroncima, onda nadolje kroz bukovu
šumu u smjeru Crestona, gdje je smeđi potok žuborio preko
baršunastih grebena, pa ponovno poljoprivrednim zemljištem oko
crestonskog jezera te laganom uzbrdicom preko vrhunaca Eagle
Rangea. Na kraju su stigli do prijevoja brda iza kojeg se pružala još
jedna dolina, zelena i neobrađena, a iza nje nazirali su se plavi
brjegovi što su poput valova odlazeće plime doticali nebo.
Nakon što je Harney zavezao konja za panj, otvorili su košaru
ispod starog oraha na srušenom trupcu iz kojeg su izletjeli bumbari.
Sunce je grijalo sve jače i iza njih se je čuo podnevni mrmor šume.
Ljetne bube plesale su u zraku, a jato blijedih leptira njihalo je vrhove
crvene kiprovine. U dolini se nije vidjela nijedna kuća. Činilo se kao da
su Charity Royall i mladi Harney jedina živa bića u velikoj praznini
između neba i zemlje. Charityino raspoloženje splasne i ponovno su je
~ 35 ~
knjigoteka
 dasha&anna

počele mučiti nemirne misli. Mladi Harney je sve više šutio. Dok je
ležao pokraj nje s rukama ispod glave gledajući splet lišća iznad sebe,
ona se pitala je li razmišljao o onome što mu je gospodin Royall rekao
i da li ju je to zbilja ponizilo u njegovom srcu. Više bi voljela da je nije
zamolio da ga danas vodi do te smeđe kuće. Nije željela da vidi ljude
od kojih je potekla dok je priča o njezinom rođenju bila svježa u
njegovoj glavi. Više nego jednom je došla u iskušenje iznijeti mu
prijedlog da po vrhuncu samo produže u Hamblin, gdje se nalazila
malena, napuštena kuća koju je želio vidjeti, no bojažljivost i ponos su
je odvraćali od toga. ”Najbolje je da on vidi te ljude kojima
pripadam”, reče ona sebi s pomalo usiljenim prkosom, premda je u
stvarnosti šutjela od srama.
Odjednom je podigla ruku i pokazala prema nebu. ”Sprema se
oluja.”
On poprati njezin pogled i nasmije se: ”Pa zar si se prestrašila
malenog oblačka iznad borove šume?”
”Iznad Planine je, a oblak iznad Planine uvijek znači nevolju.”
”Oh, ja ne vjerujem ni pola tih loših stvari koje svi vi govorite o
Planini! Kako bilo, stići ćemo mi do smeđe kuće prije nego počne
padati kiša.”
Nije to bilo daleko od istine, jer palo je samo nekoliko kapi kad su
skrenuli na put ispod šumovitog brijega Porcupinea i dovezli se do
smeđe kuće. Stajala je sama pokraj močvare okružene šikarom od johe
i visokog šaša. Nijedna druga građevina nije se vidjele, pa je bilo teško
dokučiti motiv koji je nagnao nekadašnje njezine stanovnike da svoj
dom sagrade u tom neprijateljskom okruženju.
Charity je pokupila dovoljno od obrazovanja svojega druga da
shvati što ga je privuklo ovoj kući. Zapazila je ukras u obliku lepeze s
razbijenim staklom iznad vrata, izrezbarene, neoličene stupove na
uglovima te okrugli prozor ugrađen u zabat. Znala je, premda joj
razlozi još nisu bili jasni, da tu ima stvari vrijednih divljenja i
bilježenja. Međutim, vidjeli su oni kuće koje bijahu daleko ”tipičnije”
(riječ je upotrijebio Harney), pa kad je konju preko vrata prebacio
uzde, on reče blago zadrhtavši od neugode: ”Nećemo dugo ostati.”
Nasuprot nemirnih ariša, koji su se bijelim porubom oslikavali
nasuprot oluje, kuća je izgledala veoma očajno. Na daskama vanjske
oplate boje gotovo i nije bilo, prozorska okna bijahu razbijena i
sanirana krpama, a vrt bijaše smrtonosna džungla od kopriva, čičaka i
visokog šaša iznad kojeg su brujale velike muhe zunzare.
Kad je čulo zvuk kotača, dijete plave kose i blijedih očiju poput
Liffa Hyatta, pogledalo je preko ograde, a zatim pobjeglo iza poljskog

~ 36 ~
knjigoteka
 dasha&anna

zahoda. Harney je iskočio i pomogao Charity da izađe - upravo u tom

trenutku počelo je kišiti. Padalo je ukoso u obliku groznog pljuska s
vjetrom do zemlje povijajući grmlje i mlado drveće, trgajući s njih
lišće, pretvarajući put u rijeku poput jesenje oluje, a svaku rupu u
siktavu lokvu. Cijelo je vrijeme grmjelo pa su se neobični bljeskovi
svjetla širili sve crnjom zemljom.
”Nakon svega, imali smo sreće”, nasmijao se Harney. Zavezao je
konja u napola pokrivenoj suši, ogrnuo Charity svojim kaputom te s
njom otrčao u kuću. Dječak se nije ponovno pojavio, a budući da nije
bilo odgovora na njihovo kucanje, Harney je zgrabio kvaku i otvorio
vrata. S vrata je vidio da se u kuhinji nalazi troje ljudi. Neka stara žena
s maramom na glavi sjedila je do prozora. U krilu je držala mačkicu
koja je izgledala veoma bolesno. Kad god bi skočila i pokušala
otpuzati, ona bi je potegnula i podigla ne pokazujući nikakve osjećaje
na svom starom, istrošenom licu. Druga žena, nepočešljana kreatura
koju je Charity jednom zapazila u prolazu, stajala je nagnuta na
prozor gledajući ih. Na bačvi, blizu peći, u poderanoj košulji drijemao
je neobrijani muškarac. Prostorija je bila pusta i bijedna, a zrak
zagušljiv od smrada prljavštine i pljesnivog duhana. Charityino se srce
stegnulo. Ona se sjeti svih onih starih podrugljivih priča o ljudima s
Planine. Ženin pogled je bio toliko uznemirujući, a lice uspavanog
čovjeka toliko podbuhlo i bestijalno da se njezino gnušanje dodatno
obojilo neodređenim strahom. Nije se bojala sa sebe, jer je znala da
Hyattovi nju vjerojatno neće gnjaviti, ali zato nije bila sigurna kako će
se ponijeti prema ”gradskom momku”.
Lucius Harney vjerojatno bi se nasmijao na njezino strahovanje.
On je pogledao po prostoriji, izgovorio općenito ”kako ste” na što
nitko nije odgovorio, pa upitao mlađu ženu da li bi se kod njih mogli
skloniti dok oluja ne prođe.
Ona odvrati pogled od njega i zagleda se u Charity.
”Ti s’ ona cura od Royalla, jel’?”
Charitynio se lice zacrvenjelo. ”Ja sam Charity Royall”, rekla je
kao da želi potvrditi svoje ime na ovom mjestu gdje bi ono najprije
moglo doći u pitanje.
Činilo se da žena to nije primijetila. ”Mošte ostat’”, samo je
rekla, a onda se okrenula i nagnula nad posuđe u kojem je nešto
tražila.
Harney i Charity sjednu na klupu sklepanu od daske položene na
dvije kutije škrobnog brašna. Bili su okrenuti prema vratima
obješenima zbog slomljenih šarki. Kroz rešku mogli su vidjeti oči
plavokosog dječaka i blijede, malene djevojčice s ožiljkom na obrazu.

~ 37 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Charity im se nasmijala i pokazala im neka uđu, no čim su otkrila da

su otkrivena, bosonoga djeca pobjegnu. Ona pomisli kako se boje
probuditi uspavanog muškarca. Žena je vjerojatno dijelila njihov
strah, jer kretala se krajnje tiho izbjegavajući približavanje peći.
Kiša je nemilice udarala po kući. Na jednom ili dva mjesta kapi su
ulazile kroz zakrpana okna i u lokvama se skupljale na podu. Svako
malo mačkica bi mijauknula i poskočila, a žena bi je potegnula i
zaustavila čvrsto je primivši svojim koščatim rukama. Jednom ili
dvaput čovjek na bačvi se napola probudio, promijenio položaj tijela
da bi ponovno utonuo u san glave oborene na dlakave grudi. Kako su
minute prolazile, a kiša je i dalje udarala po prozorima, Charity su ovo
mjesto i ljudi bivali sve odvratniji. Prizor slaboumne starice,
prestrašene djece i muškarca u dronjcima, koji je pijan spavao, učinili
su da joj njezin život izgleda miran i pun obilja. Pomislila je na
kuhinju gospodina Royalla i njezin oribani pod, kredenc pun
porculana te osobiti mirisa kvasca, kave i sapuna koji je oduvijek
mrzila - sve joj se to sad učinilo simbolom kućanskog reda. Vidjela je
sobu gospodina Royalla s visokim naslonjačem od konjske dlake,
izblijedjeli, pohabani tepih, red knjiga na polici, iznad peći rezbariju
”Predaja generala Burgoynea”, otirač pred vratima i bijelosmeđeg
španijela na tamnozelenoj prostirki. Nakon toga njezine misli
otputuju do kuće gospođice Hatchard gdje je sve bilo puno svježine,
gdje je sve bilo čisto i mirisno - crvena kuća, u usporedbi s njezinom,
bijaše jadna i blijeda.
”Ja ovamo pripadam, ja ovamo pripadam”, ponavljala je sama
sebi, ali te riječi ništa joj nisu značile. Instinkti i navike činili su je
strankinjom među tim ljudima močvare što su živjeli poput zvijeri u
jazbini. Svim svojim srcem je željela da nije udovoljila Harneyevoj
znatiželji i dovela ga ovamo.
Pljusak ju je smočio, pa je počela drhtati ispod svoje tanke haljine.
Mora da je mlađa žena to primijetila, jer je otišla iz sobe i vratila se s
otkrhnutom šalicom čaja koju je ponudila Charity. Bila je dopola puna
viskija - Charity je odmahnula glavom. Međutim, Harney ju je uzeo i
prislonio na usne. Charity je gledala kako je spušta, poseže u džep i
vadi jedan dolar. Trenutak je oklijevao, a onda ga vratio. Nije želio,
pretpostavila je, da ona vidi kako nudi novac ljudima za koje je tvrdila
da su joj rod.
Muškarac koji je spavao se pomakne, podigne glavu i otvori oči:
trenutak su prazno buljile u Charity i Harneya, zatim se ponovno
sklope, a glava klone. No, na licu žene pojavi se zabrinutost. Pogledala
je kroz prozor pa se približila Harneyu.

~ 38 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Mislim kako će biti najbolje da sad odete”, rekla je. Mladić je

shvatio i ustao.
”Hvala vam”, rekao je pruživši ruku. Činilo se da ona nije
primijetila gestu, jer samo se okrenula kad su otvorili vrata.
Kiša je i dalje padala, no oni jedva da su toga bili svjesni. Čisti je
zrak bio poput melema na njihovim licima. Naoblaka se kidala i oblaci
su se dizali propuštajući kroz pukotine svjetlo što se slijevalo s
udaljenog plavetnila. Harney je odvezao konje i oni krenu po sve
slabijoj kiši koja se ljeskala na suncu.
Jedno vrijeme Charity je šutjela, a ni njezin drug nije ništa
govorio. Bojažljivo je pogledala njegov profil. Bio je ozbiljniji nego
obično - kao da je i njega snuždilo ono što su vidjeli. Iznenada je
rekla: ”Ja potječem od takvih ljudi koje smo sad napustili. Po onome
što sam čula, mogli bi mi biti rođaci.” Nije htjela da on pomisli kako
joj je žao što mu je ispripovijedala priču o sebi.
”Jadni ljudi”, odgovorio je. ”Pitam se zašto su otišli u tu zabit.”
Ironično se nasmijala. ”Da im bude bolje! Gore na Planini je još
gore. Bash Hyatt se oženio kćerkom farmera koji je bio vlasnik smeđe
kuće. Ono pokraj peći vjerojatno je bio on.”
Činilo se kako Harney na to nema što reći pa je nastavila:” Vidjela
sam kako si izvadio dolar i želio ga dati jadnici. Zašto si ga vratio u
džep?”
On se zacrvenio i nagnuo naprijed da otjera močvarnu muhu s
vrata konja. ”Nisam siguran...”
”Zato što si znao da je riječ o mojim ljudima i pomislio kako bi
mene bilo sram gledati te dok im daješ novac?”
Okrenuo se prema njoj pogleda puna stida. ”Oh, Charity...” Ovo je
bilo prvi put da ju je nazvao po imenu. Preplavio ju jad.
”Ja se ne... ja se ne sramim. To su moji ljudi i ne sramim ih se”
zamucala je
”Draga moja...”, zamucao je zagrlivši je rukom. Ona se nasloni na
njega tužno jecajući.
Bilo je prekasno što u Hamblin idu zaobilaznim putem. Kad su
stigli u nortdormersku dolinu i dovezli se do kuće, na vedrom nebu
sjale su zvijezde.

~ 39 ~
knjigoteka
 dasha&anna

VII.

Nije se usudila ni na trenutak prekršiti radno vrijeme knjižnice otkako

je ponovno dobila povjerenje gospođice Hatchard. Čak je dolazila prije
vremena i izrazila je glasno negodovanje kad se najmlađa Targattova
djevojka, koja je bila zaposlena da pomaže u čišćenju i preslagivanju
knjiga, dovukla kasneći, a onda je zanemarujući svoju zadaću kroz
prozor promatrala Sollasova sina. Kako bilo, dani u knjižnici Charity
su se više nego ikada činili dosadnim nakon njezinih živopisnih dana
slobode. Bilo bi joj veoma teško predstavljati dobar primjer
podređenoj djevojci da Lucious Harney nije dobio zadatak, prije
odlaska gospođice Hatchard, da s lokalnim tesarom pronađe najbolji
način prozračivanja Memorijalne knjižnice.
Veoma je pazila da se to istraživanje događa u danima kad je
knjižnica bila otvorena za javnost, jer na taj način je Charity bila
sigurna kako će dio poslijepodneva provesti u njegovom društvu.
Nazočnost Targattve kćeri, i rizik da će im zasmetati neki slučajni
prolaznik, sveo je njihov odnos na razmjenu svakidašnjih fraza, ali
Charity je bio magičan taj kontrast između javne uglađenosti i njihove
tajne intimnosti.
Dan nakon posjeta smeđoj kući knjižnica bijaše otvorena i ona je
sjedila za stolom ispravljajući katalog. Targattova djevojka, s jednim
okom na prozoru, jednolično je izgovarala naslove knjiga na hrpi.
Charityne misli bijahu daleko, u zlosretnoj kući pokraj močvare i
ispod polumračnog neba tijekom dugačke vožnje kući kad ju je Lucius
Harney utješio nježnim riječima. Tog dana, po prvi put otkako se kod
njih hranio, nije se pojavio u uobičajeno vrijeme za ručak. Nije bilo ni
poruke koja bi objasnila njegov nedolazak, a gospodin Royall, koji je
bio šutljiviji nego inače, nije odavao nikakvo iznenađenje ništa ne
komentirajući. Ta nezainteresiranost sama po sebi i nije bila posebno
značajna, jer gospodin Royall, zajedno s većinom svojih sumještana,
imao je naviku pasivno prihvaćati stvari kao da je odavno došao do
zaključka kako se nijedan stanovnik North Dormera ne može nadati
da će ih promijeniti. Ali Charity se činilo, zbog njezine velike
ushićenosti, da u toj šutnji ima nečeg uznemirujućeg. Činilo se kao da
Lucius Harney nikad - nikakve veze nije imao s njihovim životom:
hladnokrvna ravnodušnost gospodina Royalla kao da ga je lansirala u
područje nestvarnog.
Dok je sjedila radeći svoj posao, pokušala se otarasiti razočaranja
što Harney nije došao. Vjerojatno ga je neki beznačajni događaj
~ 40 ~
knjigoteka
 dasha&anna

spriječio da im se u podne pridruži. No, bila je sigurna u njegovu

žudnju da je ponovno susretne i da neće čekati do večere da se vide
zajedno s gospodinom Royallom i Verenom. Pitala se što će prvo reći i
pokušavala izmisliti način da se riješi Targattove kćeri prije nego
dođe, a tad vani začuje korake - dolazio je stazom u društvu
gospodina Milesa.
Svećenik iz Hepburna je rijetko dolazio u North Dormer, osim kad
bi se dovezao radi služenja mise u staroj, bijeloj crkvi koja je, na
neobično sretan način, pripala episkopalnoj zajednici. Bila je riječ o
žustrom, ljubaznom čovjeku koji je ponajviše bio zaslužan što je
malena jezgra ”crkvenih ljudi” preživjela u sektaškoj divljini, jer je
odlučno potkopavao utjecaj baptista iz crvenkastožute baptističke
kapelice na drugom kraju sela. No, imao je mnogo posla u
hepburnskoj župi, gdje su ne nalazile tvornice papira i krčme, pa je
rijetko nalazio dodatnog vremena za North Dormer.
Charity je odlazila u bijelu crkvu (kao i najbolji ljudi u North
Dormeru) i divila se je gospodinu Milesu i čak je maštala, tijekom
znamenitog putovanja u Nettleton, da će se udati za tog čovjeka koji
ima tako pravdan nos, koji tako lijepo govori i živi u župnom dvoru od
smeđe cigle prekrivenom američkom lozicom. Bilo je šokantno otkriće
da su tu privilegiju već iskoristili žena kovrčave kose i velika beba.
Međutim, pojava Luciusa Harneya odavno je gospodina Milesa
izbrisala iz Charitynih snova pa ga je sad, dok je hodao pokraj
Harneya, ona vidjela u pravom svjetlu: debeli, sredovječni muškarac
ćelave glave ispod svojeg svećeničkog šešira s naočalama na grčkom
nosu. Pitala se što ga je radnim danom dovelo u North Dormer te se
osjećala pomalo povrijeđenom što ga je Harney doveo u knjižnicu.
Malo kasnije joj se učinilo da je gospođica Hatchard zaslužna za
njegovu nazočnost. U Springfieldu je nekoliko dana pred
propovjedaonicom mijenjao kolegu. Tamo ga je gospođica Hatchard
upitala, shodno planu mladog Harneya, koji bi bio najbolji način
ventilacije Memorijalne knjižnice. Pipnuti u arku gospođe Hatchard
bila je ozbiljna stvar, a gospođica Hatchard je oduvijek bila puna
skrupula glede svojih skrupula (bila je to Harneyeva fraza) i htjela je
prije nego odluči dobiti mišljenje gospodina Milesa.
”Od vašeg rođaka nisam uspio shvatiti”, pojasnio je gospodin
Miles, ”kakve to promjene želite napraviti, a budući da to nisu
shvatili ni ostali kuratori, pomislio sam kako bi bilo najbolje da se
dovezem ovamo i sam vidim... jer siguran sam” dodao je okrenuvši
svoje dobrodušne naočale prema mladiću, ”nitko ne može biti
mjerodavniji... ali, naravno, ovo mjesto je posebno sveto!”

~ 41 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Nadam se da ga malo zraka neće oskvrnuti”, kroz smijeh je

dodao Harney. Pošli su do drugog kraja knjižnice, a on je cijelo
vrijeme ideju pojašnjavao rektoru. Svojom uobičajenom
dobrohotnošću gospodin Miles je pozdravio dvije djevojke, ali Charity
primijeti kako je zaokupljen drugim stvarima i ubrzo je shvatila, na
osnovu djelića razgovora što ih je čula, da je još uvijek pod dojmom
svog posjeta Springfieldu koji je, činilo se, bio pun radosnih događaja.
”Ah, Coopersonovi... da, znaš ih, naravno”, čula je. ”Riječ je o
lijepoj, staroj kući! A Ned Cooperson je skupio nekoliko veoma
vrijednih impresionističkih slika...” Spominjao je imena koja su
Charity bila nepoznata. ”Da, da, u subotu navečer kvartet Schaefer je
svirao u Lyric Hallu. U ponedjeljak sam ih imao priliku ponovno čuti u
Towersu. izvanredna izvedba... Basch i Beethoven... najprije vrtni
domjenak... Usput, nekoliko puta sam vidio gospođicu Balch...
nevjerojatno je zgodna...”
Charity je pustila olovku i zaboravila poslušati Targattovu kćer
koja je jednolično čitala naslove. Zašto je gospodin Miles iznenada
izgovorio ime Annabele Balch?
”Ma da?” čula je Harneyev odgovor. Potom je podigao svoj štap i
nastavio: ”Gledajte, moj je plan da se maknu ove police i otvori
okrugli prozor na ovom zidu, točno ispod onog na zabatu.”
”Nadam se da će kasnije doći ovamo i zadržati se kod gospođice
Hatchard?” nastavio je gospodin Miles slijedeći svoj trag misli. Onda
se okrenuo, zabacio glavu unatrag i rekao: ”Da, da, vidim...
razumijem. To će omogućiti propuh, a izgled zgrade neće se
promijeniti. Nemam prigovora.”
Za vrijeme razgovora, koji je potrajao nekoliko minuta, dva su se
čovjeka vratila prema stolu. Gospodin Miles je ponovno zastao i
pažljivo pogledao Charity. ”Niste li vi malo blijedi, draga moja? Da
previše ne radite? Gospodin Harney mi kaže da ćete vi i Mamie
presložiti cijelu knjižnicu.” On se uvijek trudio upamtiti krsna imena
svojih župljana te je u pogodnom trenutku svoje dobrodušne naočale
nakrivio prema Targattovoj kćeri. Onda se ponovno okrene prema
Charity. ”Nemojte stvari uzimati prejako srcu, draga moja, nemojte.
Dođite kojiput u Hepburn posjetiti gospođu Miles i mene”, rekao je
stisnuvši joj ruku te odmahnuvši u znak zbogom Mamiei Tagartt.
Izašao je iz knjižnice, a Harney ga je slijedio. Charity je pomislila kako
je zamijetila smetenost u Harneyevim očima. Činilo joj se da on nije
želio ostati s njom nasamo. Uhvatila ju je iznenadna bol kad se
zapitala je li on zažalio što joj je noć prije govorio nježne riječi.
Njegove riječi bile su više bratske nego ljubavne, no ona je izgubila
njihov pravi smisao zbog mile topline njegova glasa. Uspio je postići
~ 42 ~
knjigoteka
 dasha&anna

da činjenicu što je žena s Planine osjeća kao dodatni razlog njegove

naklonosti umirujući je utješnim šaptanjem. Kad je vožnja završila i
kad je umorna, promrzla i ustreptala od osjećaja sišla s kočije, kao da
je stupila na tlo od sunčanog vala kojemu je ona bila pjena na vrhu.
Zašto se onda njegovo ponašanje tako iznenada promijenilo i
zašto je knjižnicu napustio u društvu gospodina Milesa? Njezina
uznemirena mašta prilijepila se uz ime Annabele Balch - Harneyev
izraz lica, tako se činilo, promijenio se od trenutka kad je spomenuta.
Annabel Balch je na vrtnom domjenku u Springfieldu bila
nevjerojatno zgodna... Možda ju je vidio u trenutku kad su Charity i
Harney sjedili u Hyattovoj kolibi između pijanca i slaboumne starice!
Charity nije bila sigurna da zna što je to vrtni domjenak, no prizor
tratina u Nettletonu omeđenih cvijećem dao joj je naslutiti o čemu je
riječ, a sjećanje puno zavisti na ”stare stvari” koje je gospođica Balch
otvoreno ”trošila” kad je došla u North Dormer, pomoglo joj je da je s
lakoćom zamisli u punom sjaju. Charity je shvaćala koje je asocijacije
to ime moralo pobuđivati te je osjećala beskorisnim boriti se protiv
nevidljivih silnica u Harneyevu životu.
Nije ga bilo kad se iz svoje sobe spustila na večeru. Dok je čekala
na trijemu, prisjetila se tona kojim je gospodin Royall govorio dan
prije tijekom njihova ranog odlaska. Gospodin Royall je sjedio pokraj
nje, stolica bijaše nagnuta unatrag, a njegove velike crne čizme s
gumom sa strane odmarale su na donjoj prečki ograde. Razbarušena
sjeda kosa padala mu je na čelo poput kreste neke srdite ptice, a na
kožno-smeđoj boji obraza punih žila isticale su se krvave pjege.
Charityje znala da su te crvene pjege znakovi predstojeće eksplozije.
iznenada je rekao: ”Što je s večerom? Zar se verena Marsh ponovno
spotaknula o svoje krekere?”
Charity ga je zaprepašteno pogledala. ”Pretpostavljam da čeka
gospodina Harneya.”
”Gospodina Harneya, je li? Onda bolje da nam servira. Neće on
doći.” Ustao je, otišao prema vratima i povikao u razmacima nužnim
da riječi dopru do ženinih bubnjića: ”Hajdemo s večerom, Verena.”
Chartity je sva drhtala shvaćajući što se zbiva. Nešto se dogodilo,
sad je u to bila sigurna..., a gospodin Royall je znao o čemu se radi.
No, ni za što na svijetu ne bi mu pružila zadovoljstvo da vidi njezinu
zabrinutost. Sjela je na svoje mjesto, a on je sjeo nasuprot gdje je
najprije sebi natočio punu šalicu, pa čajnik gurnuo k njoj. Verena ja
donijela kajganu kojom on napuni svoj tanjur. ”Zar nećeš jesti?” pitao
je. Charity se je pribrala i počela jesti.
Ton kojim je gospodin Royall rekao: ”Neće on doći”, činio joj se
pun zlosretnog zadovoljstva. Vidjela je kako je on iznenada počeo
~ 43 ~
knjigoteka
 dasha&anna

mrziti Luciusa Harneya i nagađala da je ona uzrok toj promjeni. Ali

nikako nije mogla znati da li je neki negostoljubivi čin s njegove
strane zadržao mladića postrani ili je jednostavno želio spriječiti da je
vidi nakon zajedničke vožnje do smeđe kuće. Jela je svoju večeru
namjerno pokazujući nezainteresiranost, no znala je kako ju gospođin
Royall promatra i da mu njezina uznemirenost nije promaknula.
Nakon večere otišla je u svoju sobu. Čula je kako gospodin Royall
prolazi hodnikom, a nakon nekog vremena zvukovi ispod prozora
rekoše joj da se vratio na trijem. Sjela je na krevet i počela borbu sa
željom da ode dolje i upita ga što se dogodilo. ”Radije ću umrijeti
nego to napraviti”, rekla je sama sebi. Odgovor je mogao ublažiti
njezinu nesigurnost, no nikad od nje neće dobiti zadovoljstvo da mu
postavi pitanje. Ustala je i nagnula se kroz prozor. Sumrak je nestajao
pred mrakom noći dok je ona promatrala blijedi zakrivljeni mlađak
što se objesio iznad brjegova.
Kroz mrak vidjela je jedan ili dva lika kako idu putom, no večer je
bila previše hladna za lutanje. Šetači ubrzo nestanu. Tu i tamo na
prozorima su počele sjati svjetiljke. Pruga svjetla osvjetljavala je
skupinu ljiljana u Hawesovu dvorištu. Dalje niz put svjetiljka Carricka
Frya marke Rochester bacala je svoju snažnu svjetlost na bačvu s
cvijećem u sredini travnjaka.
Dugo se je naginjala na prozoru. Grozničavi nemir cijelu ju je
prožimao. Napokon, ona ode dolje, s vješalice uzme šeširić i izađe iz
kuće. Gospodin Royall je sjedio na trijemu, a Verena je bila pokraj
njega sa svojim staračkim rukama sklopljenim u pokrpanoj suknji.
Kad je Charity sišla stubama, gospodin Royall je pozove: ”Kamo
ideš?”
Lako je mogla odgovoriti: ”Ormi”, ili, ”Dolje do Targattovih”, jer
svaki je odgovor mogao biti točan, budući da ni sama nije znala kamo
će. Ali ona samo šutke nastavi svojim putem odlučna da mu ne dade
pravo da je ispituje.
Na dvorišnim je vratima zastala i pogledala gore-dolje po putu.
Tama ju je privukla i ona pomisli da se popne na brdo i baci u dubine
šume ariša iznad pašnjaka. Tad kolebljivo pogleda niz cestu. Baš u
tom trenutku bljesne svjetlo u smrekama kod dvorišnih vrata
gospođice Hatchard. Tamo je bio Lucius Harney... Nije otišao u
Hepburn s gospodinom Milesom kao što je mislila. Ali gdje je onda
večerao i zašto se klonio kuće gospodine Royalla? Svjetlo bijaše dokaz
da je tamo, jer sluškinje gospođice Hatchard bijahu na dopustu, a
žene što su brinule za gospodarstvo dolazile su samo ujutro da bi
mladiću pospremile krevet i skuhale mu kavu. Nema sumnje kako je u
tom trenutku on sjedio pokraj te svjetiljke. Charity je trebala proći
~ 44 ~
knjigoteka
 dasha&anna

samo pola seoske ceste i pokucati na osvijetljenom prozoru da bi

doznala istinu. Oklijevala je minutu ili dvije, a onda se okrene prema
kući gospođice Hatchard.
Brzo je hodala napinjući oči ne bi li zapazila još nekog da hoda
cestom. Prije nego je stigla do Fryovih, ona prijeđe na drugu stranu da
je ne osvijetli svjetlo njihova prozora. Kad god bi bila nesretna,
osjećala bi se kao lovina u nemilosrdnom svijetu i uhvatila bi je neka
životinjska tajnovitost. Međutim, cesta bijaše prazna, pa je
nezapaženo prošla kroz dvorišna vrata i stazom do kuće. Njezino
bijelo pročelje blijedo se ljeskalo kroz drveće otkrivajući samo jedan
pravokutnik svjetla u prizemlju. Pomislila je kako se svjetiljka nalazi u
dnevnoj sobi gospođice Hatchard. No, sad je vidjela da svijetli kroz
prozor iz udaljenijeg dijela kuće. Nije znala koja je to prostorija, pa je
zastala ispod drveća ukočena od osjećaja neizvjesnosti. Ipak se
pomaknula mekano zakoračivši po pokošenom travnjaku držeći se
zida kako nitko iz te sobe, čak kad bi i ustao, ne bi vidio da se ona
približava.
Prozor je gledao na usku verandu s brajdom. Nagnula se prema
njoj i razmaknula vitice bijele loze, kojom bijaše prekrivena, te
pogledala u kut sobe. Vidjela je nogu kreveta od mahagonija, na zidu
rezbariju, umivaonik na koji bijaše bačen ručnik te jedan dio stola sa
zelenim stolnjakom na kojem se nalazila svjetiljka. Polovica sjenila
bacala je svjetlost u njezino vidno polje, a točno ispod nje dvije glatke,
preplanule ruke, u jednoj bijaše olovka u drugoj ravnalo, micale su se
ovamo-onamo po daski za crtanje.
Njezino je srce preskočilo, pa stalo. Bio je ondje, nekoliko metara
od nje. I dok se njezina duša utapala u moru boli, on je mirno sjedio
ispred svoje daske za crtanje. Prizor dvije ruke, što su se micale
uobičajeno vješto i precizno, probudio ju je iz sna. Njezine oči
raskolačile su se u neskladu između onog što je osjećala i uzroka
njezine uznemirenosti. Odmaknula se od prozora kad je jedna ruka
naglo gurnula dasku za crtanje u stranu, a druga ispustila olovku.
Charity je često primjećivala Harneyevu ljubav i pažnju prema
crtežima te njegovu urednost i metodičnost s kojima je pristupao i
izvršavao svaku zadaću. Nestrpljivo guranje ploče u stranu kao da je
otkrilo novi pristup. Postupak je govorio o iznenadnoj
obeshrabrenosti ili nezadovoljstvu vlastitim uratkom, pa se ona
zapitala nije li možda i on uznemiren zbog tajnovitih neprilika. Njezin
prvotni poriv da pobjegne sad se izgubio. Koraknula je na verandu i
pogledala u prostoriju.
Harney se laktovima podbočio na stol naslonivši bradu na
sklopljene ruke. Nije imao kaput ni prsluk, a ovratnik flanel košulje

~ 45 ~
knjigoteka
 dasha&anna

bijaše mu raskopčan - mogla je vidjeti snažne linije njegova mladog

vrata i završetke prsnih mišića. Sjedio je zureći ravno ispred sebe. Na
licu mu se vidio umor i nezadovoljstvo sobom samim - kao da je u
zrcalu gledao svoj unakaženi lik. Jedan trenutak Charity ga je
užasnuto promatrala, kao da je bio neki stranac poznatih osobina.
Onda je pogledala pokraj njega zapazivši na podu otvoreni putni
kovčeg dopola napunjen odjećom. Shvatila je da se sprema za odlazak
i kako je vjerojatno odlučio da se s njom ne pozdravi. Shvaćala je kako
ga je ta odluka duboko potresla, bez obzira na to što joj je bio uzrok.
Odmah je zaključila da je do promjene njegovih planova došlo zbog
potajnog uplitanja gospodina Royalla. Sva njezina stara zlovolja i
prkos sad se ražare te se na neki zbrkan način pomiješaju s čežnjom
koju je probudila Harneyeva blizina. Samo nekoliko sati ranije ona se
osjećala sigurnom zbog njegova razumijevanja i sućuti - sad je
ponovno bila vraćena samoj sebi, dvostruko samoj nakon tih
trenutaka zajedništva.
Harney i dalje nije bio svjestan njezine nazočnosti. Nepomično je
sjedio zlovoljno buljeći ispred sebe u točku na zidnim tapetama. Čak
nije imao energije da završi s pakiranjem, pa su njegova odjeća i
papiri ležali na podu oko putnog kovčega. Napokon je rastvorio ruke i
ustao. Chartity se brzo povukla i sišla s verande. Noć je bila toliko
mračna da nije bilo previše vjerojatno da bi je vidio, osim da je otvorio
prozor prije nego se ona uspjela sakriti i izgubiti u sjeni drveća. Stajao
je minutu-dvije gledajući po sobi s istim onim izrazom
nezadovoljstva samim sobom na licu - kao da je mrzio samog sebe i
sve što ga okružuje. Onda je ponovo sjeo za stol, potegnuo još
nekoliko crta pa odbacio olovku. Na kraju je prošao preko sobe,
nogom maknuo putni kovčeg s puta te s rukama ispod glave legao na
krevet mrzovoljno gledajući u strop. Upravo ga je tako Charity vidjela
pokraj sebe na travi ili na borovim iglicama, pogleda uprta u nebo dok
bi zadovoljstvo plamtjelo na njegovom licu poput sunca što bi se
probijalo kroz grane. No, sad mu je lice bilo toliko različito da ga je
jedva mogla prepoznati. Tuga zbog njegova nezadovoljstva nakupila
joj se u grlu, podigla do očiju i kapnula. Ostala je čučati na stubama
zadržavajući dah, ukrutivši se i ne mičući se ni milimetar. Zbog samo
jednog pokreta glavom, samo jednog udarca po oknu ona je mogla
zamisliti iznenadnu promjenu njegova lica. Sa svakom trzajem svojeg
ukrućenog tijela bivala je sve svjesnija ugode koju bi joj dale njegove
oči i usne, no nešto ju je priječilo da se pomakne. Nije to bio strah od
neke kazne, ni ljudske niti nebeske - nikad u svojem životu nije se
bojala. Bilo je to jednostavno zato jer je iznenada shvatila što bi se
zbilo da uđe. Bila je riječ o stvari koja se događa između mladića i
djevojaka, koju North Dormer ignorira u javnosti, ali joj se potajice
~ 46 ~
knjigoteka
 dasha&anna

smijulji. Bijaše to stvar o kojoj gospođica Hatchard još uvijek nije

ništa znala, no svaka djevojka Charityne klase ju je upoznala prije
napuštanja škole. Bijaše to ono što se dogodilo sestri Ally Hawes,
Juliji, a završilo je njezinim odlaskom u Nettleton i time da ljudi više
nikad nisu spominjali njezino ime.
Naravno da to nije uvijek toliko senzacionalno i možda uopće nije
toliko tragično. Charity je uvijek držala kako je prešućena Julijina
sudbina mogla imati i svoje dobre strane. Bilo je i drugih, gorih
završetaka za koje je selo znalo, onih opakih, bijednih, nepriznatih:
neki životi samo bi se nastavili u svojem jadu, bez vidljivih promjena
u skučenom okviru licemjerja. Međutim, to nije bio glavni razlog
njezina oklijevanja. Točno je znala što bi prekjučer osjećala da ju je
Harney zagrlio: doticanje dlanova i usana, veliki plamen koji bi je
zahvatio od glave do pete. No, uz taj osjećaj vezao se još jedan:
začudan ponos zbog njegovih osjećaja, zapanjujuća blagost koju su
oni ugnijezdili u njezino srce. Katkad, kad bi mladost zaiskrila u njoj,
zamišljala bi kako poput drugih djevojka u sumraku dopušta potajne
poljupce, ali pred Harneyem se nije mogla toliko poniziti. Nije znala
zašto odlazi, no kad već odlazi, ona je osjećala da ne smije ništa
poduzimati što bi pokvarilo sliku o njoj koju će ponijeti sa sobom. Ako
je želi, mora je potražiti. Ne smije se iznenaditi lako je osvajajući
poput djevojaka kao što su Julia Hawes, koju je osvojio...
Ni najmanji zvuk nije se čuo u uspavanom selu. U dubokoj tami
vrta tu i tamo bi čula šuštanje grana kao da na njima sjede noćne
ptice. Čula je korake kod dvorišnih vrata pa se stisnula u kutu. No,
brzo su se izgubili ostavljajući iza sebe beskrajnu tišinu. Njezine oči i
dalje su promatrale Harneyevo patničko lice: osjećala je kao da se
neće pomaknuti dok se on ne pokrene. Međutim, počela se kočiti zbog
neprirodnog položaja tijela, a misli su joj povremeno bile toliko
nejasne da joj se činilo kako će tu ostati već i zbog same
premorenosti.
Mnogo je vremena prošlo u tom neobičnom bdijenju. Harney je i
dalje ležao na krevetu, nepokretan i ukočena pogleda, kao da slijedi
misli svojeg gorkog kraja. Napokon se pomaknuo i blago promijenio
položaj - Charityno srce počelo je drhtati. Ali on je samo raširio ruke i
vratio se u prijašnji položaj. Duboko je uzdahnuo i maknuo kosu s
čela. Cijelo tijelo mu se opustilo, glavu je na jastuku okrenuo
postrance - sad ga je gledala kako spava. Izraz sreće vratio mu se na
usne, a nevolje izblijede s njegova lica ostavljajući ga svježeg kao u
dječarca.
Ustala je i odšuljala se.

~ 47 ~
knjigoteka
 dasha&anna

VIII.

Izgubila je osjećaj za vrijeme i nije znala koliko je kasno sve dok nije
došla na cestu i vidjela da su u mraku svi prozori od kuće gospođice
Hatchard do kuće gospodina Royalla.
Kad je zastala ispod mračnog plašta norveških omorika, učinilo
joj se da vidi dva lika u sjeni pokraj pačje bare. Povukla se je i
promatrala. No, ništa se nije micalo, ali ona je tako dugo zurila u
osvijetljenu sobu da ju je mrak zbunjivao, pa je pomislila kako je
pogriješila. Krenula je dalje pitajući se da li je gospodin Royall još
uvijek na trijemu. Sva uzbuđena uopće nije marila da li je čeka ili ne
čeka. Činilo joj se da leti visoko iznad života, na velikom oblaku jada
ispod kojeg se svakodnevica gubila u pukim mrljama u prostoru.
Trijem je bio prazan. Šešir gospodina Royalla je visio u hodniku na
klinu, a kuhinjska svjetiljka je ostavljena da svijetli kako bi mogla na
spavanje. Uzela ju je i otišla gore.
Sljedećeg su se dana jutarnji sati mirno provukli. Charity je
razmišljala o tome kako na ovaj ili onaj način mora doznati da li je
Harney već otišao, no Verenina gluhoća sprečavala ju je da bude izvor
novosti, a nitko drugi nije dolazio u kuću da je prosvijetli.
Gospodin Royall je rano izašao i vratio se tek kad je Verena
servirala stol za podnevni obrok. Kad je ušao, otišao je ravno u
kuhinju i zaderao se na staru ženu: ”Je li ručak spreman...”, onda se
okrenuo prema blagovaonici gdje je Charity već sjedila. Harneyev je
tanjur bio na uobičajenom mjestu, no gospodin Royall nije dao
nikakvo objašnjenje za njegov nedolazak, a ona ga ništa nije pitala.
Grozničavo je uzbuđenje od prošle noći ishlapilo, pa je sama sebi
ravnodušno, gotovo bešćutno, rekla kako je otišao te da će njezin
život sad ponovno upasti u usku brazdu iz koje ju je on podigao. Na
trenutak joj je došlo da se podsmjehne sama sebi što nije iskoristila
umijeće koje ga je moglo zadržati.
Sjedila je za stolom do kraja ručka kako je gospodin Royall ne bi
zapazio pri odlasku, no kad je on ustao, ustala je i ona ne pričekavši
da pomogne Vereni. Već je bila na stubama kad ju je pozvao da se
vrati.
”Boli me glava. Idem leći.”
”Želim da najprije dođeš ovamo. Moram ti nešto reći.”

~ 48 ~
knjigoteka
 dasha&anna

U tom je trenutku, zbog tona njegova glasa, bila sigurna kako će

doznati ono što je svaki živac u njoj bolno želio znati. Ah kad se
okrenula, učinila je zadnji napor da izgleda nezainteresirano.
Gospodin Royall je stajao na sredini ureda, guste su mu obrve bile
namrgođene, donja vilica mu se malo tresla. Najprije je pomislila kako
se napio. Brzo je shvatila da je trijezan, ali da ga je uznemirio dubok i
ozbiljan osjećaj potpuno različit od njegove uobičajene prolazne
ljutnje. Iznenada je shvatila da ga sve do sad ona nikad nije uistinu
zamjećivala ili o njemu razmišljala. Osim kad bi je uvrijedio, on je za
nju jednostavno bio osoba koja je uvijek ovdje, neupitna, središnja
činjenica života neizbježna poput nezanimljivog North Dormera ili
bilo koje stvari što bi je neizbježna sudbina na nju natovarila.
Oduvijek ga je promatrala samo u odnosu prema sebi samoj i nikad ne
mozgajući o njegovim osjećajima, osim što bi instinktivno znala
zaključiti da je više neće gnjaviti na isti način. Međutim, sad se počela
pitati kakav je on doista bio.
Objema rukama je zgrabio naslon stolca i stajao gledajući je.
Nakon nekog vremena reče: ”Charity, hajdemo ovaj put ti i ja
porazgovarati kao prijatelji.”
Odmah je osjetila da se nešto dogodilo te da je ima u svojim
rukama.
”Gdje je gospodin Harney? Zašto se nije vratio? Jeste li ga vi
otjerali?” ispalila je ni sama ne znajući što govori.
Promjena na licu gospodina Royalla ju je prestravila. Izgledalo je
kao da mu se sva krv povukla iz žila koje su na njegovim
crnomanjastim, ali blijedim obrazima, izgledale poput dubokih, crnih
pruga.
”Zar nije bilo vremena da ti on sam odgovori na neka od tih
pitanja? Dovoljno dugo si bila s njim!” rekao je.
Charity je stajala bez riječi. Podrugivanje je bilo u potpunom
neskladu s onim što se događalo u njezinoj duši, tako da ga i nije
razumjela, ali probudilo je u njoj instinkt samoobrane.
”Tko kaže da sam prošle noći bila s njim?”
”Sad to već cijelo mjesto govori.”
”Pa onda ste vi bili taj koji im je laž stavio u usta. Oh, oduvijek
vas mrzim!” povikala je.
Očekivala je uzvrat istom mjerom, pa se iznenadila kad je na
njezin uzvik potiho uzvratio.
”Da, znam” rekao je gospodin Royall polako. ”No to nam sad
nimalo neće pomoći.”

~ 49 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Pomaže meni, jer me nije briga za laži što ih širite!”

”Ako laž i postoji, ona nije došla od mene - kunem se Biblijom,
Charity. Ne znam gdje si bila. Prošle noći nisam izlazio iz kuće.”
Ništa mu nije odgovorila i on nastavi: ”Je li laž da su te vidjeli
kako negdje oko ponoći odlaziš od kuće gospođice Hatchard?”
Istegnula se je od smijeha, a sva njezina bezobzirna drskost se
obnovi. ”Nisam marila za vrijeme.”
”Ti izgubljena djevojko... ti... ti... Oh, Bože moj, što mi to govoriš?”
rekao je bacivši se u stolac i pognuvši glavu kao da je neki starac.
Zbog osjećaja da je u opasnosti, Charity ponovno postane
hladnokrvna. ”Zar mislite da bih se gnjavila s lažima kad ste vi u
pitanju? Ionako, tko ste vi da me ispitujete kamo idem kad noću
izlazim?”
Gospodin Royall podigne glavu i pogleda je. Lice mu je sad bilo
mirno, gotovo popustljivo - viđala ga je katkad takvog, sjećala se, kad
je bila malena djevojčica i još dok je gospođa Royall bila živa.
”Nemoj se tako ponašati, Charity. To ni tebi niti meni ne može
donijeti ništa dobrog. Vidjeli su te da odlaziš u kuću tog
momka...vidjeli su te kako izlaziš... Osjećao sam da će se nešto
dogoditi i pokušao to spriječiti. Bog zna, morao sam...”
”Oho, pa to ste bili vi? Znala sam da ste ga vi potjerali!”
Iznenađeno ju je pogledao. ”Zar ti nije rekao? Mislio sam da
razumije.” Govorio je polako s nužnim stankama. ”Nisam mu
spominjao tvoje ime: prije bih odrezao ovu ruku. Samo sam mu rekao
da više neću imati slobodnih konja te da je Vereni kuhanje postalo
prenaporno. Pretpostavljam da se je već susretao sa sličnim
situacijama. Kako bilo, nije se previše uzbuđivao. Ionako, reče, njegov
je posao ovdje skoro gotov. To je bilo zadnje što smo rekli jedan
drugome. Ako ti je rekao nešto drugo, onda je lagao.”
Charity ga je poslušala u hladnom transu od bijesa. Nije ju bilo
briga što selo govori... nego za sve to uplitanje u njezine snove!
”Rekla sam vam da mi ništa nije rekao. Sinoć nisam s njim
razgovarala.”
”Nisi s njim razgovarala?”
”Ne... Ne zato što mi ne bi stalo do onog što govorite..., ali i vi to
dobro znate. Stvari između nas nisu takve kao što vi mislite... i drugi
ljudi ovdje. Bio je dobar prema meni, bio mi je prijatelj, a onda je
iznenada prestao dolaziti - odmah sam znala da ste vi krivac, VI!”
Sva njezina neizmirena sjećanja na prošlost suknuše na njega. ”Dakle,
sinoć sam otišla tamo kako bih saznala što ste mu vi rekli - to je sve.”

~ 50 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Gospodin Royall teško uzdahne. ”Ali ako... ako nije bio tamo, što
si cijelo vrijeme ti radila, Charity, zaboga, reci mi. Moram to znati da
zaustavim naklapanja.”
Nije ju ganulo patetično odricanje od svake vlasti nad njom:
mogla je osjetiti samo uvredu zbog njegova uplitanja.
”Zar ne shvaćate da mi nije stalo do onog što drugi govore? Istina
je da sam ga išla posjetiti, da je bio u svojoj sobi, da sam dugo stajala
vani i promatrala ga, ali nisam se usudila ući zbog straha da ne
pomisli kako ga uhodim...” Ona osjeti da je glas izdaje, no prkos ga
brzo osnaži. ”Neću vam oprostiti do kraja života!” kriknula je.
Gospodin Royall nije ništa odgovorio. Sjedio je i duboko
razmišljao oborene glave. Ruke pune žila držale su se za rukohvate
stolca. Starost se spustila na njega kao što se zima nakon nevremena
spušta na Planinu.
”Clarity, ti kažeš da ti nije stalo. Ti si najponosnija djevojka koju
poznajem i zadnje što želiš je da ljudi govore protiv tebe. Znaš da te
stalno promatraju: ti si zgodnija i pametnija od svih ostalih, a to je
sasvim dovoljno. I sve do nedavno uopće im nisi davala povod. Sad ga
imaju i iskoristit će ga. Vjerujem u ono što si rekla, ali oni neće...
Gospođa Toma Frya te vidjela kako odlaziš... Još dvije-tri su te vidjele
kako se vraćaš. Otkako je došao, s tim momkom si bila svaki dan od
jutra do večeri..., a ja sam odvjetnik i jako dobro znam da klevete
veoma teško zamiru.” Zastao je, no ona je samo nepomično stajala ne
dajući mu nikakav znak priznanja ili da je to zanima. ”On je ugodan
momak za razgovor... Bilo mi je drago što je dolazio. Ali mladić ovdje
gore nema nikakvih izgleda. No, postoji jedna stvar stara poput
planina i jasna kao dan: ako te je želio na pošten način, onda je to
trebao reći.”
Charity je šutjela. Činilo joj se da ništa ne bi moglo nadmašiti
gorčinu slušanja takvih riječi s tih usana.
Gospodin Royall ustane sa stolca. ”Gledaj, Charity Royall: jednom
mi je na pamet pala sramna misao i ti si me natjerala da platim za to.
Nije li rezultat bio nešto veoma blisko poniženju? Postoji u meni
nešto čemu nisam uvijek gospodar, no prema tebi sam se uvijek
ponašao kako treba, osim taj jedan put. I znaš da će i dalje tako biti...
imaš povjerenja u mene. Jer ponad svih tih tvojih poruga i sveg
prezira uvijek si znala da te volim na način koji muškarac voli doličnu
ženu. Mnogo sam godina stariji od tebe, ali ja sam daleko iznad ovog
mjesta i svih njegovih ljudi, a to ti isto dobro znaš. Jednom sam se
poskliznuo, ali to nije razlog da se ne ide dalje. I ako pođeš za mene,
ja ću to učiniti: ako se udaš za mene, napustit ćemo ovo mjesto i
odseliti se u neki veliki grad gdje ima ljudi, posla i gdje se nešto zbiva.
~ 51 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Još za mene nije prekasno da ponovno počnem... Vidim to po načinu

na koji se ljudi prema meni vladaju kad odem dolje u Hepburn ili
Nettleton...”
Charity se nije ni pomaknula. Ništa u njegovu obraćanju nije
doprlo do njezina srca. Mislila je samo na riječi koje ranjavaju i ruše.
No, sve veći umor ju je spriječio u naumu. Kakve ima veze što je on
govorio? Vidjela je kako je stari način života ponovno okružuje i uopće
se nije obazirala na njegove maštovite zamisli o njegovoj promjeni.
”Chartiy... Charity... reci mi da ćeš to učiniti”, čula je njegovo
nutkanje sa svim izgubljenim godinama i uvelim žudnjama u glasu
”Oh, kakve koristi od toga? Kad budem odlazila, to neće biti s
vama.”
Još dok je govorila, krenula je prema izlazu, ali on je ustao i
postavio se između nje i vrata. Odjednom se činio visok i jak, kao da
mu je ovo krajnje poniženje dalo novu snagu..
”To je sve, je li? Nije mnogo.” S vrata se nagnuo toliko nadmoćno
i snažno da se činilo kako njegov lik prerasta sobu. ”Dakle, pazi onda
ovako... U pravu si: nemam ja prava na tebe - zašto bi ti obraćala
pažnju na propalog čovjeka kao što sam ja? Ti želiš dugog momka i ne
krivim te zbog toga. Odabrala si najbolje kad si imala priliku - upravo
takav sam i ja.” Svoje je stroge oči zalijepio za nju, a ona je imala
osjećaj kako je borba u njemu dosegnula vrhunac. ”Želiš da te oženi?”
pitao je. Duže vrijeme samo su stajali i gledali jedno drugo, izravno u
oči, s jednakom dozom hrabrosti radi koje je katkad osjećala da
njezinim žilama teče njegova krv.
”Želiš li ga, reci? Ako želiš, bit će ovdje za sat vremena. Nisam ja
nizašto odvjetnik trideset godina. Unajmio je momke Carricka Frya da
ga odvezu u Hepburn, no krenut će tek za sat vremena. Ja mu mogu
prenijeti kako stvari stoje, a on se neće dugo premišljati... Mekan je
on, vidio sam. Ne kažem da ti poslije neće biti žao, ali, za Boga
miloga, dat ću ti priliku za to, samo ti reci.”
Šutke ga je saslušala, ali mislima previše daleko od svega što je
osjećao i govorio da bi se u njoj pokrenuo olakšavajući izljev prezira.
Dok je slušala, u njezinoj se mašti stvorila slika blatnih čizama Liffa
Hyatta kako gaze preko bijelih cvjetova kupina. Sad se događala ista
stvar: nešto prolazno i osjetljivo procvjeta u njoj, a ona je tek stajala
sa strane i gledala kako to biva zgaženo u blatu. Dok je ta misao
strujala u njoj, bila je svjesna gospodina Royalla, koji se i dalje sav
potišten i ponižen naginjao prema vratima kao da je tišina bila
odgovor kojeg se najviše bojao.
”Od vas ne želim nikakvu uslugu: drago mi je da odlazi”, reče.

~ 52 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Još uvijek je stajao na istom mjestu rukom držeći kvaku.

”Charity!” molio ju je. Ništa nije odgovorila, pa on pritisne kvaku i
izađe. Čula je petljanje sa zasunom brave i vidjela kako silazi niz
stube. Prošao je dvorišnim vratima nakon kojih se njegov pognuti,
teški lik polako zaputi cestom.
Nekoliko trenutaka se zadržala tamo gdje ju je ostavio. Još uvijek
je drhtala zbog njegovih zadnjih, ponižavajućih riječi koje su toliko
glasno zvonile u njezinim ušima da joj se činilo kako odjekuju selom i
govore da je ona biće koje je pristalo na takve ogavne prijedloge. Sram
ju je pritiskao kao neki stvarni teret, a strop i zidovi kao da su je
gnječili - osjetila je poriv da pobjegne pod vedro nebo gdje ima mjesta
za disanje. Otišla je do ulaznih vrata i baš u tom trenutku otvorio ih je
Lucius Harney.
Izgledao je ozbiljnije i manje sigurno nego obično. Trenutak ili
dva oboje su šutjeli. Tada on ispruži ruku. ”Izlaziš?” pitao je. ”Mogu li
ući?”
Bojala se išta reći koliko joj je srce snažno kucalo, pa je suznih
očiju samo stajala pred njim. Onda je postala svjesna što njezina
šutnja govori i brzo je rekla: ”Da, uđi.”
Krenula je prva u blagovaonicu gdje su sjeli na suprotne strane
stola - između njih našli su se stalak za bočice s uljem i octom te
lakirana košara za kruh. Svoj slamnati šešir Harney je položio na stol.
Dok je sjedio u ležernom ljetnom odijelu sa smeđom kravatom
zavezanom ispod ovratnika od flanela i sa svojom smeđom kosom
počešljanom od čela, ona ga je zamišljala onako kako ga je sinoć
vidjela u ležećem položaju na krevetu dok mu pramenovi kose padaju
u oči, a goli vrat uzdiže se iz nezakopčane košulje. Nikad joj se nije
činio toliko udaljenim kao u trenutku kad joj se u glavi pojavila ta
slika.
”Žao mi je što se moramo pozdraviti: pretpostavljam da znaš za
moj odlazak”, počeo je naglo i zbunjeno. Pretpostavljala je da pita zna
li ona razloge njegova odlaska.
”Držim da si ovdje s poslom završio prije nego što si očekivao”,
rekla je.
”Pa da, ovaj, ne: još je mnogo stvari koje bih volio napraviti. Ali
moji su praznici ograničeni, a sad kad gospodin Royall treba konja za
svoje potrebe, teško je naći prijevoz za vožnju po okolici.”
”Ovdje baš i nema previše kočija na raspolaganju”, potvrdi ona, a
potom ponovno zašute.
”Dani provedeni ovdje su bili... strašno ugodni. Želio sam ti na
lome zahvaliti”, nastavio je zacrvenjevši se.

~ 53 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Nije mogla domisliti nikakav odgovor, pa on nastavi: ”Bila si

krajnje ljubazna prema meni i želim ti reći... želio bih da te mogu
vidjeti sretniju, ne toliko usamljenu... U budućnosti stvari će se
sigurno promijeniti...”
”U North Dormeru stvari se neće promijeniti. Ljudi su naviknuti
na njih.”
Odgovor kao da je narušio red njegovih unaprijed smišljenih
utješnih riječi i sad ju je samo nesigurno promatrao. Na kraju je
progovorio slatko se smiješeći: ”To ne vrijedi za tebe, i nikad neće.”
Osmijeh je bio poput uboda nožem u njezino srce: sve u njoj
počelo se tresti i lomiti. Ustala je svjesna suza na licu.
”Pa, zbogom”, rekla je.
Tada je osjetila kako je prima za ruku: stisak bijaše beživotan.
”Zbogom.” Okrenuo se, ali onda zastane na vratima. ”Hoćeš li
pozdraviti Verenu?”
Čula je zvuk zatvaranja ulaznih vrata i zvuk njegovih brzih koraka
na stazi.
Sljedećeg jutra, kad je ustala u hladnoj zori i otvorila kapke
prozora, vidjela je dječaka koji je stajao na drugom kraju ceste i
gledao je. Bio je to dječak s farme udaljene pet-šest kilometara
cestom prema Crestonu. Pitala se što u ove rane sate tamo radi i zašto
uporno gleda njezin prozor. Kad ju je vidio, prešao je cestu i
ravnodušno se naslonio na dvorišna vrata. U kući se nitko nije čuo pa
je prebacila maramu preko svoje spavaćice, otrčala dolje i izašla.
Ubrzo je došla do vrata, no dječak je već odlunjao niz cestu bezbrižno
zviždukajući. Medu rešetkama na vratima zapazila je zataknuto
pismo. Uzela ga je i požurila natrag u sobu.
Na omotnici je bilo njezino ime, a u njoj se nalazio list istrgnut iz
džepnog podsjetnika.
Draga Charity,

ne mogu samo tako otići. Još ću nekoliko dana ostati u Creston

Riveru. Hoćeš li doći dolje da se nađemo kod jezera? Čekat ću te do
sutona.

~ 54 ~
knjigoteka
 dasha&anna

IX.

Charity je sjedila ispred zrcala namještajući šešir koji joj je Ally Hawes
potajno uresila. Bio je od bijele slame, spuštenog oboda i poruba boje
višnje zbog kojeg joj je lice sjajilo poput unutrašnjosti salonskog
kamina.
Četvrtasti komad zrcala je naslonila na kožom uvezenu Bibliju
gospodina Royalla, a ispred njega stavila je bijeli kamen na kojem je
bio naslikan prizor brooklynskog mosta. Sjedila je ispred svog odraza
savijajući obod na sve strane dok ju je blijedo lice Ally Hawes gledalo
preko ramena poput duha propuštenih povoljnih prilika.
”Izgledam grozno, zar ne?” rekla je napokon sretno uzdahnuvši.
Ally se nasmijala i ponovno uzela šešir. ”Ovdje ću pričvrstiti ruže pa
ga možeš odmah odložiti.”
Charity se osmjehne i prstima prođe kroz svoju gustu, tamnu
kosu. Znala je da Harney voli vidjeti crvenkaste uvojke kako joj plešu
po čelu, a na zatiljku se pretvaraju u malene prstene. Sjela je na svoj
krevet i gledala Ally kako veoma pažljivo uređuje šešir.
”Osjećaš li se kad kao da na cijeli jedan dan odlaziš u Nettleton?”
pitala je.
Ally je zavrtjela glavom ne podižući pogled. ”Ne, uvijek se
prisjetim onog groznog dana kad sam s Julijom otišla dolje... onoj
doktorici.”
”Oh, Ally...”
”Ne mogu si pomoći. Kuća je na uglu Wing Streeta i Lake Avenua.
Tramvaj sa stanice prolazi točno pokraj nje i onog dana kad nas je
svećenik odveo dolje u razgledavanje slika, odmah sam je prepoznala i
poslije kao da više ništa nisam vidjela. Na njoj se nalazi veliki crni
znak sa zlatnim slovima po cijeloj površini: Osobno savjetovalište.
Bila je na rubu smrti...”
”Jadna Julia!” uzdahnula je Charity najčednije i najskrušenije što
je mogla. Imala je prijatelja kojemu je vjerovala i koji ju je cijenio.
Sutrašnji dan, Četvrti srpnja, će provesti s njim u Nettletonu. Čiji je to
bio problem nego njezin. I što je u tome bilo loše? Nesreća takvih
djevojaka kao što je Julia jest u tome što ne znaju dobro odabrati, a
loše momke držati na razdaljini... Charity sklizne s kreveta i raširi
ruke. ”Zašiveno je? Hajde da ga ponovno isprobam.” Stavila je šešir i
nasmiješila se svojem odrazu. Misao na Juliju nestane...

~ 55 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Narednog jutra je ustala prije zore. Vidjela je kako se žuto svitanje

širi iza brda, a srebrni odsjaj, što prethodi vrućem danu, drhtao je
ponad uspavanih polja!
Sve je veoma pažljivo isplanirala. Rekla je da odlazi na piknik
Družbe nade u Hepburn, a budući da nitko iz North Dormera nije
imao namjeru odlaziti na tako dalek put, nije bilo vjerojatno da će
netko primijetiti njezino izbivanje sa svečanosti. Ali ako i hoće, baš ju
je bilo briga. Odlučila je braniti svoju nezavisnost i ako se ponizila
lažući o hepburnskom izletu, bilo je to prije svega zahvaljujući
skrovitom instinktu zbog kojeg se plašila oskvrnjivanja vlastite sreće.
Kad god da je bila s Luciusom Harneyem, najviše je željela da postoji
neka neprobojna planinska magla da je sakrije.
Bijaše dogovoreno da pješke ode do određenog mjesta na cesti za
Creston, gdje će je Harney pokupiti pa preko brda odvesti u Hepburn
odakle u devet i trideset polazi vlak za Nettleton. Isprva je Harney bio
ravnodušan glede putovanja. Izrazio je svoju spremnost da je odvede
u Nettleton, no nagovarao ju je da to ne bude Četvrtog srpnja zbog
gužve, vjerojatnog zastoja vlakova, male vjerojatnosti da će se vratiti
prije večeri. Međutim, odustao je zbog njezine očigledne
razočaranosti i čak počeo hiniti blijedi entuzijazma za tu pustolovinu.
Znala je ona zašto nije baš zainteresiran: sigurno je vidio prizore
naspram kojih je Četvrti srpnja u Nettletonu mali događaj. Ali ona
nikad ništa nije vidjela i velika žudnja tjerala ju je na šetnju velikim
gradom u vrijeme praznika, rukom pod ruku s njim gužvajući se s
besposlenim mnoštvom u njihovim najboljim odijelima. Jedina loša
stvar u toj viziji bili su zatvoreni dućani, no nadala se povratku nekog
drugog dana kad budu otvoreni.
Krenula je rano ujutro neopaženo se provukavši kroz kuhinju dok
se Verena naginjala iznad peći. Da ne bi privlačila pažnju, svoj je novi
šešir nosila pažljivo zamotan, a dugačak, sivi veo gospođe Royall
prebacila je preko nove bijele haljine od muslina koju su joj sašili
Allyini spretni prsti. Svih deset dolara, što ih je dobila od gospodina
Royalla, kao i dio ušteđevine, bijahu potrošeni na odjeću: kad je
Harney skočio s kočije da je pozdravi, u njegovim očima iščitala je
nagradu.
Pjegavi dječak, što joj je prije dva tjedna donio poruku, u
Hepburnu će s kočijom čekati njihov povratak. Sjeo je ispred
Charityinih stopala i noge objesio među kotače - zbog njegove
nazočnosti nisu mogli slobodno pričati. Ali to i nije bilo toliko važno,
jer njihova prošlost već je bila toliko bogata da su imali vlastiti jezik, a
budući da se dugačak dan prostirao ispred njih poput dalekog

~ 56 ~
knjigoteka
 dasha&anna

plavetnila među brdima, bijaše nekog tankoćutnog zadovoljstva u

odgađanju.
Kad je Charity, odazivajući se na Harneyevu poruku, otišla do
chrestonskog jezera da ga posjeti, njezino je srce bilo toliko ispunjeno
jadom i ljutnjom da su je njegove prve riječ lako mogle ohladiti.
Međutim, dogodilo se da je on pogodio pravu riječ, običnu,
prijateljsku. Njegov ton odmah je nju podigao, a njezinog zaštitnika
zacrnio. Ničim nije dao naslutiti o čemu su gospodin Royall i on
razgovarali, već je jednostavno pustio da se čini kako je otišao zbog
nedostatka prijevoza, koji je u North Dormeru bilo teško pronaći, i
zato što je Creston River bilo mnogo ugodnije mjesto. Ispripovijedao
joj je kako je od oca pjegavog dječaka, koji je zarađivao hraneći konje
u jednom ili dva turobna ljetna pansiona oko crestonskog jezera, na
tjedan dana unajmio kočiju, otkrivši tijekom vožnje brojne kuće
vrijedne njegove olovke. Također je rekao kako se nije mogao, dok je u
susjedstvu, odreći zadovoljstva da je vidi što više puta.
Na rastanku ona mu je obećala da će i dalje biti njegov vodič, pa
su sljedeća dva tjedna lutali brdima veselo se družeći. U većini seoskih
prijateljstava između mladića i djevojaka manjak razgovora
zamjenjuje se probnim dodirima. Harney, međutim, osim kad ju je
pokušao utješiti tijekom povratka od Hyatovih, nikad je nije rukom
dotaknuo ni zavodio nekim iznenadnim milovanjem. Činilo se kako
mu je dovoljno da udiše zrak što je okružuje kao da je cvijet. Budući da
svi njegovo zadovoljstvo što je pokraj nje i njegov osjećaj za njezinu
mladost i ljupkost neprestano blistali u očima i blažili mu glas, u
njegovoj rezerviranosti nije se nazirala hladnoća već poštovanje
prema djevojci istog ranga. U kočiju je bio upregnut stari kasački konj
koji ih je vukao toliko žustro da se čak stvarao povjetarac. No, kad su
stigli u Hepburn, na njih se sručila sva vrućina sparnog jutra.
Željeznička stanica bila je pretrpana oznojenim ljudima i oni su
utočište potražili u čekaonici, gdje se nalazila još jedna skupna ljudi
već snuždena od vrućine i dugog čekanja vlaka što je kasnio. Blijede
majke borile su s razdražljivim bebama ili su stariju znatiželjnu djecu
pokušavale zadržati podalje od tračnica. Djevojke i njihovi ”drugovi”
su se smijuljili, dodirivali i jeli bombone iz ljepljivih vrećica, a jedan je
stariji čovjek, bez ovratnika i sav znojan, prebacivao tešku djecu iz
ruke u ruku zbunjenim očima pazeći na svoju raštrkanu obitelj.
Vlak se napokon pojavio i progutao mnoštvo koje ga je čekalo.
Harney se s Charity probio do prvog vagona gdje su zauzeli klupu za
dvoje i sjeli u radosnoj samoći dok je vlak rikao i njihao se na
dugačkim poljima i u osamljenim šumarcima. Jutarnja izmaglica
pretvorila se u neku vrstu bistrog treperenja oko svega na svijetu,

~ 57 ~
knjigoteka
 dasha&anna

poput bezbojnih titraja oko plamena, i činilo se kako je cvjetni

krajobraz stiješnjen ispod njega. Charity je, međutim, vrućina bila
dodatni poticaj: obuhvaćala je cijeli svijet istim onim žarom koji je
plamtio u njezinu srcu. Tu i tamo bi zbog poskakivanja vlaka
dotaknula Harneya pa bi kroz svoj tanki muslin osjetila dodir njegova
rukava. Dok se ona obuzdavala, oči su im se sretale, a gorući dah neba
kao da ih je uvlačio u sebe.
Vlak je stigao na nettletonsku postaju, iz sebe ispustio rijeku ljudi
koja se raštrkala po neprozirnom, prašnjavom trgu prenatrpanom
otrcanim ”fijakerima” i dugačkim omnibusima sa zavjesama u koje
bijahu upregnuti konji s mrežama protiv muha i koji su svoje
pokunjene glave jednolično njihali s jedne na drugu stranu.
Ljudi što su vozili kola i fijakere vikaše: ”Do Eagle Housea, do
Washington Housea, do jezera, odmah krećemo za Greytop...” Kroz
njihovo vikanje probijalo se praskanje praskavica, eksplozije petardi,
pucnjevi dječjih pištolja te tutnjava vatrogasne glazbe koja je, zgurana
u vagon okićen ukrasnim zastavicama, pokušavala odsvirati Merry
Widow.
Oko trga svi oronuli, drveni hoteli bijahu okićeni zastavama i
papirnim svjetiljkama, pa kad su Harney i Charity skrenuli na glavnu
ulicu, gdje su cigle i poslovna granitni blokovi isticali niske, starinske
prodavaonice i gdje o visoke stupove bijahu okačene bezbrojne žice za
koje se činilo da se tresu i zuje od vrućine, ugledali su dvostruki red
zastava i svjetiljki što su sezali sve do parka na drugom kraju ulice.
Zvukovi i boje praznika kao da su Nettleton pretvorili u metropolu.
Charity nije mogla vjerovati da Springfield, ili čak Boston, mogu
pokazati nešto više i u tome se trenutku zapitala da li je Annabel
Balch ikada, s ovako sjajnim momkom, hodala toliko velebnim
mjestom.
”Kuda ćemo prvo?” pitao je Harney. Čim je svoje sretne oči
okrenula prema njemu, on shvati koji je odgovor te samo reče:
”Hajdemo onda pogledati.”
Ulica je vrvjela njihovim suputnicima, turistima koji su došli iz
drugih krajeva, samim stanovnicima Nettletona i tvorničkim
radnicima koji su pristigli iz crestonskih tvornica. Prodavaonice
bijahu zatvorene, no čovjek je ipak mogao primijetiti kako se otvaraju
brojna staklena vrata gostionica, restorana, drogerija u kojima štrca iz
soda-voda slavina, voćarnica i slastičarnica punih kolača od jagoda,
kokosa, vitrina punih blistavih slastica od melase, kutija punih
karamela i žvakaćih guma, košara punih mekanih jagoda i banana što
se njišu na prečkama. Ispred ponekih vrata nalazila bi se postolja s
gomilama naranča i jabuka, pjegavim kruškama i prašnjavim
~ 58 ~
knjigoteka
 dasha&anna

malinama. Zrak je bio ispunjen mirisom voća i ishlapljene kave, piva,

sarsaparile i prženih krumpirića.
Čak su i zatvorene prodavaonice, kroz svoje velike staklene
izloge, dale naslutiti kakvo blago skrivaju. U nekima su se valovi svile
i ukrasnih vrpci razlijevali na umjetnoj mahovini iz koje su se zanosni
šeširi uzdizali poput tropskih orhideja; u drugima su se velika
ružičasta grla gramofona izvijala u nečujnom pripjevu; u trećima su
se u savršenom redu sjajili bicikli koji kao da su čekali znak
nevidljivog suca za početak utrke; u četvrtima su hrpe pomodne
galanterije od umjetne kože, ljepila i celuloida prizivale svojim
podmuklim zovom; u petima su iza ogromnih stakala, kroz koje kao
da su mogle doći u uzbudljivi kontakt s publikom, voštane dame u
odvažnim haljinama elegantno čavrljale ili su prisnim, ali nedužnim
gestama, pokazivale svoje ružičaste korzete i prozirne čarape.
U jednom trenutku Harney je shvatio da mu je sat stao, pa je
skrenuo u malenu zlatarnicu koja je, nasreću, još uvijek bila otvorena.
Dok je sat bio na popravku, Charity se nagnula nad stakleni dućanski
stol u kojem su na plavom baršunu poput mjeseca i zvijezda blistali
broševi, prsteni i igle. Nikad u životu nakit nije vidjela iz tolike blizine
- najradije bi podigla staklo i zavukla ruku među blistavo blago. Ali
ubrzo Harneyev sat bijaše popravljen, pa ju je primio za ruku i
probudio je iz njezinih snova.
”Koji ti se najviše sviđa?” pitao je naginjući se tamo gdje je
gledala.
”Ne znam...” Pokazala je zlatnu đurđicu bijelih cvjetova.
”Ne misliš li da je plavi broš ljepši?” predložio je, a ona je odmah
shvatila kako je đurđica bezvrijedna stvar u usporedbi s malenim,
okruglim kamenom, plavim poput planinskog jezera koje okružuju
iskre svjetla. Zacrvenjela se što nije primijetila razliku.
”Toliko je lijep da se plašim gledati ga” rekla je.
On se nasmijao pa izađu iz prodavaonice. Samo nekoliko koraka
dalje on usklikne: ”Oh, zaboga, nešto sam zaboravio”, i okrenuo se
ostavivši je u gomili.
Ostala je stajati gledajući red ružičastih gramofonskih vratova.
Ubrzo joj se pridružio i primio je ispod ruke.
”Ne smiješ se više plašiti gledanja plavog broša - zato jer je sad
samo tvoj”, rekao je. Ona osjeti kako joj je u ruku stavio malenu
kutiju. Srce joj se stegne od radosti i preko usana je uspjela tek nešto
sramežljivo promucati. Prisjetila se djevojaka koje je slušala kako
planiraju izmamiti darove od svojih momaka i odmah ju je spopao

~ 59 ~
knjigoteka
 dasha&anna

strah da Harney nije slučajno pomislio kako se nagnula ponad te

lijepe stvari ispod stakla nadajući se kako će joj kupiti...
Malo niže niz ulicu naišli su na stakleni ulaz koji je vodio u
blistavo predvorje sa stubama od mahagonija i mjedenim kabinama
dizala sa svake strane. ”Moramo nešto pojesti”, reče Harney i već se
sljedećeg trenutka Charity našla u garderobi punoj zrcala i blještavih
površina gdje se skupina upadljivih djevojaka uređivala puderom te
namještala svoje beskrajno kićaste šešire. Kad su otišle, ona je skupila
hrabrost i umila svoje vruće lice u jednom od mramornih umivaonika
i izgladila obod šešira što su ga izgužvali suncobrani u mnoštvu.
Haljine u dućanima su je toliko impresionirale da se jedva usudila
pogledati svoj odraz, no kad je to učinila, bljesak lica ispod
tamnocrvenog šešira te linija njezinih mladenačkih ramena ispod
prozirnog muslina, povratiše joj hrabrost. Iz kutijice je izvadila plavi
broš, zakačila ga na grudi i krenula prema restoranu visoko uzdignute
glave kao da svaki dan šeće popločanim dvoranama uz mladiće
odjevene u flanelsku odjeću.
Malčice je potonula vidjevši konobarice u crnom tankih strukova i
sa čarobnim kapama na uznositim glavama što su se prezrivo kretale
među stolovima. ”Ništa još sat vremena” jedna je u prolazu dobacila
Harneyu, pa on zastane neodlučno se osvrćući.
”Oh, ne možemo ostati preznojavati se ovdje”, odlučio je.
”Pokušajmo negdje drugdje...”
Uz osjećaj olakšanja Charity je pošla za njim s tog
negostoljubivog, blještavog mjesta.
To ”negdje drugdje” bilo je, nakon dodatnog hodanja po vrućini i
nekoliko neuspjeha, maleno otvoreno mjesto u pokrajnjoj ulici koje je
sebe nazivalo francuski restoran, a činila su ga dva ili tri trošna stola
ispod punocvjetnog graha, red cinija, petunija i veliki brijest koji je
rastao iz susjednog dvorišta. Ovdje su ručali neobično začinjenu
hranu. Harney se naginjao unazad u svojoj trošnoj stolici za ljuljanje
pušeći cigarete između pojedinih jela i natačući u Charityinu čašu
blijedožuto vino za koje je tvrdio kako je isto ono koje je već pio na
ovako zgodnim mjestima u Francuskoj. Charity nije mislila da je vino
dobro poput sarsaparile, no popila je gutljaj iz zadovoljstva što čini
isto, usput maštajući kako je sama s njim u stranim zemljama. Iluziju
je dodatno potaknula žena dubokog dekoltea, uređene kose i ugodna
smijeha koja ih je posluživala i koja se Harneyu obraćala
nerazumljivim riječima - činilo se kako je zadivljena i opčarana
njegovim uzvraćanjem u istom stilu. Za drugim stolovima sjedili su
neki drugi ljudi, vjerojatno radnici, priprosti ali ugodne vanjštine, a
pripovijedali su istim kreštavim žargonom prijateljski pogledavajući
~ 60 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Harneya i Charity. Među nogama stolova nalazila se pudlica golih

dijelova tijela i ružičastih očiju koja je njuškala za otpacima uzaludno
se podižući na zadnje noge. Harney nije pokazivao namjernu da krene,
jer koliko god njihov ugao bio topao, barem je bio u sjeni i tišini. S
glavne ceste čuo se zveket kolica, neprestano pucanje petardi,
klopotanje vergleca, vikanje u megafon te glasan žagor sve većeg
mnoštva. On je sjedio nagnuvši se unatrag, pušeći cigaru, milujući psa
i miješajući kavu što se pušila iz jeftine šalice. ”Ovo je prava stvar”,
rekao je, a Charity brzo preinači svoje prijašnje mišljenje o piću.
Za ostatak dana nisu ništa planirali, pa kad ju je Harney zapitao
što želi dalje, bila je previše smetena zbog mnoštva mogućnosti među
kojima je mogla naći odgovor. Napokon je priznala kako bi rado
vidjela jezero, jer tamo nije bila tijekom svog zadnjeg posjeta. Kad joj
je odgovorio: ”Oh, imamo vremena za to... kasnije će biti još
ugodnije”, ona je predložila da pogledaju slike slične onima kakve joj
je pokazao gospodin Miles. Učinilo joj se da Harney izgleda pomalo
zbunjeno, no on je svojom finom maramicom prošao po užarenom
čelu veselo rekavši: ”Hajdemo onda.” Ustao je zadnji put potapšavši
psa ružičastih očiju.
Slike gospodina Milesa bijahu izložene u ozbiljnoj Y. M. C. A.
galeriji s bijelim zidovima i orguljama. No, Harney je Charity odveo na
blještavo mjesto, gdje je blistalo sve što je vidjela i gdje su prošli
pokraj ogromnih slika žutokosih ljepotica, koje su u večernjim
haljinama ubijale razbojnike, od gledališta s baršunastim zavjesama
do zadnjeg mjesta ispunjenog publikom. Ondje se u njezinom umu na
trenutak sve izmiješalo u vrtoglavoj spirali vrućine i zasljepljujuće
izmjene svjetla i tame. Cijeli svijet kao da je prolazio ispred nje u
kaosu palmi i minareta, konjaničkih odreda, rike lavova, smiješnih
policajaca i mrkih ubojica. A mnoštvo oko nje, stotine vrućih,
blijedožutih lica nabreklih od bombona, mladih, starih, sredovječnih,
svi oni bijahu raspaljeni istim zaraznim oduševljenjem, sve to
mnoštvo pridružilo se plesnom spektaklu na platnu. Sad je misao na
osvježavajuće putovanje kočijom do jezera postalo neodoljivo, pa se
oni probiju i izađu iz dvorane. Dok su stajali na pločniku - Harney
blijed od vrućine, a Charity pomalo zbunjena od svega - mladić se
dovezao otvorenim električnim vozilom sa svečanom vrpcom
uzvikujući: ”Deset dolara za vožnju oko jezera.” Prije nego je Charity
uspjela shvatiti što se zbiva, Harney je mahnuo i oni se ukrcaju.
”Gledajte, za dvadeset pet ću vas odvesti na utakmicu i vratiti”,
predložio je vozač laskavim osmjehom. No, Charity mu brzo odvrati:
”Oh, ja bih radije plovila jezerom.” Ulica bijaše toliko zakrčena da su
sporo napredovali, ali bilo je toliko lijepo sjediti u malenom vozilu,

~ 61 ~
knjigoteka
 dasha&anna

dok je vijugalo između krcatih omnibuseva i tramvaja, da im je

vrijeme brzo prolazilo. ”Skrećemo na Lake Avenue”, povikao je
mladić preko ramena. Dok su stajali iza velikog omnibusa, što je
stenjao pod teretom Pitijskih vitezova s naherenim šeširima i
mačevima oko pasa, Charity je pogledala gore i na uglu zapazila
ciglenu kuću sa zlogukim crno-zlatnim natpisom na pročelju.
”Doktorica Merkle - osobno savjetovalište, od 0 do 24. Ženska
pripomoć”, pročitala je i odmah se prisjetila riječi Ally Hawes: ”Kuća
se nalazila na uglu Wing Streeta i Lake Avenua... na pročelju je imala
veliki crni znak...” Po toj vrućini, i u svem tom zanosu, nju oblije
hladan znoj.

~ 62 ~
knjigoteka
 dasha&anna

X.

Napokon jezero - komad blještavog metala natkriljen spuštenim

granama drveća. Charity i Harney unajmiše čamac i otisnu se od obale
i štandova. Plovili su polako držeći se sjenovitih sprudova. Tamo gdje
bi sunce doticalo vodu, njihova vesla bi zasljepljujuće bljesnula prema
nebu iza vruće koprene nasuprot koje se i najslabija sjena činila
crnom. Jezero bijaše toliko mirno da se odraz drveća po njegovim
rubovima činio utisnut u čvrstu površinu. Ali postupno, kako je sunce
zalazilo, voda je bivala sve prozirnija. Charity se naginjala preko ruba
čamca lijepeći svoj opčarani pogled za dubine toliko bistre da je
vidjela preokrenute vrhove drveća isprepletene sa zelenim
raslinstvom po dnu.
Zaokružili su točku na daljem kraju jezera i ušli u dragu gdje se
ispred njihova pramca ispriječilo deblo. Iznad njih širio se zeleni veo
od vrbinih grana. Iza drveća iskrila su polja pšenice, a cijelim su
horizontom bistre planine treperile na suncu. Charity je vratila pogled
u krmu, a Harney je izvukao vesla i bez riječi ih položio na dno čamca.
Od njihova susreta na crestonskom jezeru, on je bio podložan
zamišljenoj šutljivosti, krajnje različitoj od stanki kad bi prestali
razgovarati jer su riječi bile nepotrebne. U tim trenucima na njegovu
licu bio bi isti onakav izraz kakav je vidjela dok ga je gledala iz tame -
i sad je ponovno osjetila neobičnu udaljenost između njih. Ali obično
su ti njegovi trenuci odsutnosti bili popraćeni izljevima ljubaznosti
što bi prekrili sjenu koje se plašila.
Neprestano je razmišljala o deset dolara koje je dao vozaču
električnog vozila. Pružio im je dvadesetominutno zadovoljstvo, a
činilo se nezamislivim da bi itko za te novce mogao kupiti takvo
zadovoljstvo. S deset dolara mogao joj je kupiti zaručnički prsten. Ona
je znala kako je prsten žene Toma Frya, koji je bio iz Springfielda i
imao u sebi dijamant, koštao samo osam dolara i sedamdesetpet
centi, ali nije znala zašto joj je to palo na pamet. Harney joj nikad ne
bi kupio zaručnički prsten, oni su bili prijatelji i drugovi, ništa više od
toga. On je prema njoj bio savršeno ljubazna: nikad nije rekao riječ
koja bi je povrijedila. Zapitala se kakva je ta djevojka čija ruka čeka
njegov prsten...
Čamci su se počeli tiskati na jezeru, a uporni zveket fijakera
svjedočio je o povratku mnoštva s igrališta. Na bisernosivoj vodi sjene
su se izdužile, a dva bijela oblaka pokraj sunca činila su ih zlatnima.

~ 63 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Na drugoj obali ljudi su na polju užurbano udarali po drvenim

skelama. Charity je upitala zašto to čine.
”Pa za vatromet. Držim da će ovo biti sjajna parada.” Harney je
pogleda, a osmijeh se ušulja u njegove mrke oči. ”Jeste li ikad vidjeli
dobar vatromet?”
”Uoči četvrtog srpnja gospođica Hatchard bi lansirala krasne
rakete”, odgovorila je nesigurno.
”Oh...” njegov je prezir bio neizmjeran. ”Mislio sam na pravu
predstavu poput ove s osvijetljenim čamcima i svime ostalim.”
Pocrvenjela je zamišljajući sve to. ”Zar ih lansiraju i s jezera?”
”Pa da. Zar nisi primijetila onu veliku splav pokraj koje smo
prošli? Prekrasno je vidjeti kako rakete završavaju svoj let dolje
ljudima pod nogama.” Ništa nije rekla, pa je on vesla stavio u rašlje.
”Ako mislimo ostati, onda bolje da pođemo i nabavimo nešto za jelo.”
”A kako ćemo se poslije vratiti?” upitala je osjećajući da će joj
srce puknuti propusti li predstavu.
On je pogledao red vožnje i pronašao vlak koji odlazi u deset sati.
Bijaše to utješno za nju. ”Mjesec izlazi toliko kasno da će se mrak
spustiti oko osam, tako da ćemo imati još jedan sat poslije toga.”
Spustio se sumrak i na obali su se počela pokazivati svjetla.
Autobusi praćeni bukom, što su pristizali iz Nettletona, pretvorili su
se u velike osvijetljene zmije što su vijugale među drvećem. Drveni
restorani na obali jezera plesali su okićeni lanternama dok je
sumrakom odjekivao smijeh, klicanje i nespretno zapljuskivanje
veslima.
Harney i Charity su pronašli stol u kutu balkona, sagrađenom
iznad jezera, gdje su strpljivo čekali juhu od ribe i povrća. Odmah
ispod njih o stupove su udarali valovi što ih je podigao maleni, bijeli
parobrod okićen kuglama u bojama, a koji je putnike vozio gore-dolje
po jezeru. Bio je sav crn od njih kao da danas vozi prvi put. Charity iza
sebe odjednom začuje smijeh. Zvuk je bio poznat, pa se okrenula.
Skupina napadno odjevenih djevojaka i dotjeranih mladića, što su
nosili značke tajnih društava i nove slamnate šešire skroz zabačene
na svojim kockastim frizurama, nahrupili su na balkon gdje su
galamili zahtijevajući stol. Na čelu je bila djevojka koja se smijala.
Nosila je veliki šešir s dugačkim, bijelim perom, a ispod oboda njezine
namazane oči pogledale su Charity i veselo je prepoznale.
”Hej, zar ovo nije poput Tjedna starog kraja”, rekla je djevojci
pokraj sebe, pa se pogledaju i nacere. Charity je odmah znala kako je
djevojka s perom Julia Hawes. Izgubilo se njezino rumenilo, boja
ispod očiju lice ju je činila mršavijim, no usne su imale isti onaj ljupki
~ 64 ~
knjigoteka
 dasha&anna

oblik s istim onim podrugljivim smiješkom - kao da je bilo neke

skrovite gluposti u osobi koju je gledala, što je ona odmah primijetila.
Charity se zacrvenjela do čela i odvratila pogled. Osjetila se
poniženom zbog Julijina podrugivanja i uznemirila se što je iz takta
može izbaciti podbadanje takve kreature. Strahovala je da Harney ne
primijetiti kako su je prepoznali ljudi iz bučne skupine, međutim, oni
nisu pronašli stol i bučno su otišli dalje.
U jednom trenutku u zraku se začuo blagi mrmor i srebrna kiša
obruši se s plavog, večernjeg neba. Iz drugog smjera izdužene rimske
svijeće proletjele su kroz drveće pa te vatrom okićene rakete zaparaju
horizont poput nekog kobnog znaka. Između tih naizmjeničnih
bljeskova spuštali su se baršunasti zastori tame. Tijekom mračnih
stanki glasovi mnoštva kao da bi se premetnuli u prigušeno šaputanje.
Premda su se Charity i Harney riješili novopridošlica, ipak su
nakon nekog vremena bili prisiljeni prepustiti svoj stol i kroz mnoštvo
se probiti do molova. Isprva im se činilo kao da nema izlaza iz tog
mnoštva što je kasnije stiglo, no Harney je ipak na kraju osigurao dva
mjesta na povišenju s kojeg su oni povlašteniji imali priliku gledati
vatromet. Sjedišta bijahu na kraju reda, jedno iznad drugog. Charity je
skinula šešir kako joj ništa ne bi ometalo pogled. Kad god bi se
nagnula unatrag prateći putanju neke krakate rakete, na svojoj glavi
je mogla osjetiti Harneyeva koljena.
Raspršeni vatromet je prestao nakon nekog vremena. Uslijedilo je
duži period mraka, a onda cijela noć zabljesne u cvijetu. Iz svake točke
na horizontu izbijali su zlatni i srebrni lukovi prelazeći jedni preko
drugih, pa se nebeski voćnjak rascvao, odbacio svoje plamene latice
objesivši po granama zlatno voće. Cijelo vrijeme zrak bijaše ispunjen
blagim, nadnaravnim zujanjem kao da su velike ptice gradile svoja
gnijezda u tim nevidljivim krošnjama.
Tu i tamo bi se dogodio zastoj tijekom kojeg bi val mjesečine
prošao jezerom. U bljesku ponovno bi oživjelo stotine čamaca, čelično
crnih nasuprot blistavih valića, a onda bi opet sve nestalo kao pod
neizmjerno velikim, poluprozirnim krilima. Charityno je srce lupalo
od veselja - kao da joj se otkrila sva skrovita ljepota stvari. Nije mogla
zamisliti da na svijetu postoji nešto ljepše, no pokraj sebe je čula
nekog kako govori: ”Čekajte da počne sa skela”, i njezine nade odmah
uhvate novu svježinu. Napokon, kao da je početak, činilo se da je cijela
nebeska kupola postala jedan veliki poklopac koji pritišće njezine
zaslijepljene očne jabučice i udara po njima neprestanim mlazovima
dijamantnog svjetla, no tad ponovno sve proguta baršunasta tama, a
šapat iščekivanja raširi se mnoštvom.

~ 65 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Hajde... hajde!” uzbuđeno reče isti onaj glas. Charity zgrabi šešir
na koljenima i čvrsto ga stisne pokušavajući suzbiti svoje uzbuđenje.
Na trenutak se učinilo kako je noć postala još mračnija, ali tad se
u njoj, kao da je satkan od zvijezda, pojavi veličanstveni prizor koji je
krasio veliki natpis: ”Washington prelazi rijeku Delaware”, pa preko
bezbrojnih nepomičnih, zlaćanih valova prođe narodni junak,
uspravan, ozbiljan i ogroman, prekriženih ruku stojeći na krmi
zlatnog broda što je polako plovio.
Dugački: ”Oh... oh... oh”, izlazio je iz gledateljstva. Povišenje
zaškripi i 2anjiše se od njihovih ushićenih drhtaja. ”Oh... oh... oh”,
uzdisala je Charity. Zaboravila je gdje se nalazi, na kraju, zaboravila je
i na Harneya. Činilo joj se kako su je zvijezde zarobile...
Prizor je nestao i spustila se tama. U mraku je na glavi osjetila
dvije ruke, kako je povlače unatrag te Harneyeve usne što su poljubile
njezine. Iznenada i naglo obujmio ju je rukama i položio njezinu glavu
na svoje grudi dok mu je uzvraćala poljupce. Otkrio joj se nepoznati
Harney, Harney koji ju je imao u vlasti. Ali s druge strane, osjećala je
da i ona nad njim ima neku novu, tajnovitu moć.
Međutim, mnoštvo se počelo micati i morao ju je pustiti.
”Hajdemo”, rekao je zbunjenim glasom. Popeo se preko ograde
povišenja, primio je za ruku i uhvatio kad je skočila na tlo. Obgrlio ju
je oko struka vodeći je kroz gomile ljudi koji su se također spuštali.
Ona se bez riječi i radosno priljubila uz njega kao da je gužva i zbrka
oko njih bila puko komešanje zraka.
”Hajdemo”, ponovio je, ”moramo uhvatiti autobus.”
Vodio ju je putem, a ona ga je pratila i dalje u svojem snu. Hodali
su kao jedno i toliko izolirani u svojem zanosu da uopće nisu osjećali
sudaranje s ljudima na svakom koraku. Ali kad su stigli do cilja,
osvijetljeni autobus pun ljudi već je drndao cestom. Automobili što su
se gurali iza njega bijahu isto tako prenatrpani. Na polaznoj postaji je
bilo toliko ljudi da je izgledalo besmisleno boriti se za mjesto.
”Zadnja vožnja jezerom” zakriještao je megafon s obale. Svjetla
malenog parobroda zanjišu se u tami.
”Nema koristi da ovdje čekamo. Da zaplovimo jezerom?”
predložio je Harney.
Progurali su se natrag do obale baš u trenutku kad se mostić
spustio s bijelog broda. Električno svjetlo na kraju pristaništa jakim je
svjetlom obasjavalo putnike što su se iskrcavali. Među njima Charity
je primijetila Juliju Hawes i njezino bijelo, ukošeno pero ispod kojeg
joj je lice sijevalo od neuglađenog smijeha. Kad je sišla s brodskog

~ 66 ~
knjigoteka
 dasha&anna

mostića, malo je zastala promatrajući oko sebe očima zaokruženim

crnom bojom iz kojih je izbijala zloba.
”Zdravo, Charity Royall!” povikala je. Onda je pogledala preko
ramena: ”Nisam li vam rekla da je ovdje riječ o obiteljskoj zabavi?
Došla je djedova malena curica da ga odvede kući!”
Prigušeno hihotanje raširilo se skupinom. Malo zatim, sve
nadvisujući i pridržavajući se za ogradu u očajnom pokušaju da ostane
uspravan, gospodin Royall ukočeno stane na obalu. Poput mladića na
svečanosti i on je u zapučku crnog žaketa nosio znak tajnog društva.
Na glavi je nosio novi panamski šešir, a uska, crna i napola odvezana
kravata njihala se na izgužvanoj košulji. Sa svojim sivosmeđim licem,
crvenim pjegama od bijesa i usnama uvučenim kao da je starac,
predstavljao je bijednu olupinu obasjanu žarkim, razotkrivajućim
svjetlom.
Bio je odmah iza Julije Hawes i držao je za ruku. No, kad je sišao s
brodskog mostića, pustio ju je i odmaknuo se korak-dva od svojih
drugova. Pogledao je Charity od glave do pete, a zatim njegov pogled
polako prijeđe na Harneya, koji ju je i dalje držao oko struka. Stajao je
promatrajući ih i pokušavajući suspregnuti djetinjasto podrhtavanje
usana. Ubrzo se pribrao uzdrhtalim dostojanstvom pijanice i ispružio
ruku.
”Ti bludnice... ti prokleta... bludnice bez šešira!” izjavio je polako.
U grupi se začuje vriskanje i pijano smijanje, pa se Charity
nesvjesno primila za glavu. Sjetila se da joj je šešir pao iz krila kad je
preskakala ogradu tribine: odjednom se vidjela bez šešira, raščupane
kose, s muškom rukom oko struka kako stoji ispred te pijane družine
kojoj je na čelu bio kukavni lik njezina skrbnika. Posramila se zbog te
slike. Od djetinjstva su joj poznate ”navike” gospodina Royalla.
Vidjela ga je kad je odlazio u krevet, kad je mrzovoljno sjedio u svojem
uredu s bocom pokraj sebe, kad se svadljiv i prgav vraćao kući sa
svojih poslovnih izleta u Hepburn ili Springfield, no sad ju je doista
zgrozilo ovo njegovo javno druženje sa skupinom raskalašenih
djevojaka i birtijskih danguba.
”Oh...”, rekla je uzdahnuvši od jada. Oslobodila se Harneyeve ruke
i otišla ravno do gospodina Royalla.
”Idete sa mnom... idete sa mnom ravno kući”, rekla je tihim,
ozbiljnim glasom kao da i nije čula njegovu izjavu. Jedna je djevojka
povikala: ”Hej, koliko momaka ona želi imati?”
Ponovno su se svi nasmijali. Uslijedila je stanaka iščekivanja
tijekom koje je gospodin Royall nastavio zuriti u Charity. Na kraju

~ 67 ~
knjigoteka
 dasha&anna

njegove se usne otvore: ”Rekao sam, ti prokleta... bludnice!” ponovio

je svoje riječi pridržavajući se za Julijino rame.
U krugu ljudi iza njihove skupine začuje se smijanje i ruganje. S
brodskog mostića jedan je glas povikao: ”Hajdemo, malo u stranu...
iskrcavanje!”
Pritisak putnika što su silazili i ukrcavali se na brod prisilili su
sudionike ovog prizora da se raziđu, pa se oni izgube u gomili. Charity
je ostala prilijepljena za Harneyevu ruku. Ridala je od očaja. Gospodin
Royall je nestao, a u daljini je mogla čuti sve slabiji zvuk Julijina
smijeha.
Brod, nakrcan do zadnjeg mjesta, otisnuo se na svoje zadnje
krstarenje.

~ 68 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XI.

Pjegavi momak iz Crestona je u dva sata ujutro zaustavio svoje

umorne konje ispred dvorišnih vrata crvene kuće gdje Charity siđe s
kočije. Harney ju je ostavio u Creston Riveru plativši momku da je
odveze kući. Glava joj je još uvijek bijaše prekrivena koprenom jada.
Nije pamtila što se točno dogodilo ni što su točno jedno drugome rekli
tijekom beskrajno duge vožnje iz Nettletona, no skroviti nagon
životinje koja pati u njoj je bio toliko jak da joj je laknulo kad je
Harney sišao i ostavio je da se vozi sama.
North Dormer je obasjavao puni mjesec izbjeljujući izmaglicu što
je ispunjavala kotline među brjegovima i lebdjela prozirna iznad polja.
Chartiy je malo zastala na vratima promatrajući blijedu noć. Gledala je
kako momak odlazi i kako se glava njegova konja njiše naprijed-
natrag. Onda je otišla do kuhinjskih vrata gdje je ispod otirača osjetila
ključ. Našla ga je, otključala vrata i ušla. U kuhinji bijaše mračno, no
pronašla je kutiju šibica, upalila svijeću i otišla na kat. Vrata sobe
gospodina Royalla, koja su se nalazila nasuprot njezine, bijahu
otvorena otkrivajući tamu u njoj - očito se još nije bio vratio. Ušla je u
svoju sobu, stavila zasun na vrata i počela polako odvezivati povez
oko pasa i skidati haljinu. Ispod kreveta vidjela je papirnu vrećicu u
kojoj je svoj novi šešir skrivala od znatiželjnih pogleda...
U krevetu je dugo budna ležala promatrajući mjesečinu na niskom
stropu. Zaspala je pred samu zoru, a kad se probudila, sunce joj je
grijalo lice.
Odjenula se je i otišla u kuhinju. Verena je bila sama. Spokojno je i
nijemo svojim staračkim očima pogledala Charity. Nije bilo naznaka
da je gospodin Royall u kući. Sati su promicali, a on se nije pojavljivao.
Charity se povukla gore u svoju sobu gdje je ravnodušno sjedila s
rukama u krilu. Sparan zrak podizao je teške zastore na prozoru, a
muhe su jedva čujno zujale na plavičastim staklima.
U jedan Verena se odgegala gore da provjeri zašto ne dolazi na
ručak. No, ona je samo odmahnula glavom, pa je starica otišla
govoreći: ”Onda ću pokriti.”
Sunce se nagnulo i napustilo njezinu sobu, a Charity je i dalje
sjedila pokraj prozora promatrajući seosku cestu kroz dopola otvorene
kapke. Nijedne misli ne bijaše u njezinoj glavi, samo mračni vrtlog
gomile slika. Dok je gledala kako ljudi prolaze cestom, na kojoj su se
pojavili i radnici Dana Targata što su u Hepburn prevozili borove

~ 69 ~
knjigoteka
 dasha&anna

trupce i kako stari, bijeli grobarski konj pase travu na povišenju preko
puta, učinilo joj se kao da ovaj poznati prizor promatra s druge strane
groba.
Iz ovog stanja krajnje tuposti probudila se kad je vidjela da Ally
Hawes prolazi kroz vrata Fryovih i onda polako, svojim
neujednačenim, šepavim korakom, ide prema crvenoj kući. Ovaj
prizor je u Charity obnovio njezin ozbiljan dodir sa stvarnošću. Slutila
je kako Ally dolazi čuti kako je provela dan. Nitko drugi nije znao
tajnu njezina putovanja u Nettleton, a Ally je bila veoma polaskana
privilegijom što to zna. Sav užas pustolovine od protekle noći sručio
se na Charity pri pomisli da će je sresti, da će je pogledati u oči, da će
odgovarati ili izbjegavati odgovore. Ono što je bila grozna noćna
mora, sad je postalo hladna i neizbježna činjenica. Jadna Ally je u tom
trenutku bila predstavnica cijelog North Dormera sa svom njegovom
zluradom znatiželjom, skrivenom pakošću i hinjenim
neprepoznavanjem zla. Charity je bila svjesna toga, premda su njezini
odnosi s Julijom bili loši, dobrodušna Ally i dalje je potajice s njom
komunicirala, a nije bilo sumnje da bi se Julia veselila prilici tračanja
skandala s pristaništa. Ta priča, prenapuhana i iskrivljena, vjerojatno
se je već širila North Dormerom.
Allyino šepanje nije je daleko odvelo od Fryovih vrata kad ju je
zaustavila stara gospođa Sollas, ta velika baba-tračara što je govorila
veoma sporo, jer se nikako nije mogla naviknuti na nove zube iz
Hepburna. Unatoč svemu, ovaj susret neće dugo trajati i za desetak
minuta Ally bi mogla biti na vratima. Chartiy je već čula kako je
Verena pozdravlja u kuhinji, a onda s podnožja stuba nju poziva.
Odjednom joj padne na pamet da je samo bijeg, trenutačni bijeg,
najbolji izlaz. U trenucima jada uvijek bi se u njoj rasplamsala žudnja
za bijegom, izbjegavanjem svih poznatih lica, mjesta gdje su je
poznavali. Djetinje je vjerovala u čudesnu moć neobičnih mjesta i
novih lica koji su sposobni promijeniti njezin život i riješiti je gorkih
uspomena. No, ti impulsi bijahu tek prolazne mušice u usporedbi s
hladnom nakanom koja ju je sad obuzela. Osjetila je kako više ni jedan
sat ne može ostati pod krovom čovjeka koji ju je javno osramotio,
licem u lice s ljudima koji će zlurado uživati u detaljima njezina
poniženja.
Njezino prolazno žaljenje gospodina Royalla izgubilo se u preziru:
zgražala se od sramotnog prizora pijanog starca koji je proziva pred
skupinom danguba i bludnica. Iznenada je u njoj, u svim detaljima,
oživio grozomoran trenutak kad je pokušao ući u njezinu sobu - ono
što je nekad držala suludim zastranjivanjem, sad se pokazivalo kao
prostački ispad jednog razvratnog i prizemnog života.

~ 70 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Dok su u njoj ubrzano kolale te misli, izvukla je svoju staru,

platnenu školsku torbu, u koju je ubacila nekoliko komada odjeće i
maleni svežanj pisama što ih je dobila od Harneya. Ispod jastučića za
igle je uzela ključ knjižnice i ostavila ga da se vidi. Duboko u ladici je
napipala plavi broš koji joj je poklonio Harney. Nije se usudila
otvoreno ga nositi u North Dormeru, ali zato ga je sad zakačila o grudi
kao da je talisman koji će joj pomoći u bijegu. Pripreme su trajale
nekoliko minuta, a kad su završile, Ally Hawes je i dalje stajala na
uglu kuće Fryovih i razgovarala sa starom gospodom Sollas...
Rekla je sama sebi ono što je uvijek ponavljala u trenucima
pobune: ”Idem gore na Planinu, idem natrag svojim ljudima.” Nikad
prije nije to zbilja i mislila, no činilo joj se da ne postoji drugi izlaz
dok je razmatrala svoj trenutačni položaj. Nije izučila nikakav zanat
koji bi joj omogućio nezavisnost na nekom drugom mjestu, a u
velikim gradovima u dolini nije nikog poznavala i zato se nije mogla
nadati zaposlenju. Gospođice Hatchard i dalje nije bilo, no da se i
vratila u North Dormer, bijaše ona zadnja osoba kojoj bi se Charity
obratila, jer jedan od motiva bila je i velika želja da više nikad ne vidi
Lucius a Harneya. Vraćajući se iz Nettletona, u pretrpanom,
osvijetljenom vlaku, svaki povjerljivi razgovor bijaše nemoguć, no
tijekom vožnje iz Hepburna u Creston River shvatila je, na osnovu
pojedinih utješnih Harneyevih riječi, ponovno opterećenima
nazočnošću pjegavog momka, da je sljedećeg dana namjerava
posjetiti. U tom trenutku bilo je blage utjehe u obećanju, ali u očajnim
satima lucidnosti, koji su uslijedili, susret s njim doživljavala je
nemogućim, Njezin san o prijateljstvu se rasplinuo. I onaj prizor s
pristaništa, ružan i sramotan, na kraju je bacio svjetlo istine na njezin
trenutak ludosti. Kao da su je riječi njezina zaštitnika svukle do gola
pred licem nasmijane gomile i objavile svijetu tajne prigovore njezine
savjesti.
Sa svim tim stvarima nije u glavi do kraja raščišćivala, već je
jednostavno slijedila slijepi nagon svojeg jada. Nikad više nije željela
vidjeti ikoga poznatog a, ponad svega, nije željela vidjeti Harneya...
Krenula je planinskom stazom iza kuće, pa prečacem kroz šumu
do ceste za Creston. Teško nebo boje olova objesilo se nad polja, a u
šumi je nepokretni zrak bio zagušljiv, ali ona je samo hodala
nestrpljiva da stigne do ceste koja je bila najkraći put do Planine.
Kilometar i pol, ili dva, je morala ići cestom za Creston, a onda se
na pola kilometra približiti selu, pa je hodala brzo pribojavajući se da
ne sretne Harneya. No, nije ga bilo na vidiku i ona gotovo da je stigla
do odvojka ceste kad je ugledala stranice velikog bijelog šatora što se
nazirao kroz drveće pokraj ceste. Pomislila je kako se tu smjestio neki

~ 71 ~
knjigoteka
 dasha&anna

putujući cirkus koji je stigao povodom Četvrtog srpnja. No, kad se

približila, iznad podignutog šatorskog krila vidjela je natpis ”Božji
šator”. Činilo se kako unutra nema nikog, međutim, mladić u crnom,
vunenom kaputu kojemu je ravna kosa bila razdvojena oko okruglog,
bijelog lica, izašao je iz šatora i sa smiješkom krenuo prema njoj.
”Sestro, tvoj Spasitelj sve zna. Ne bi li došla i pred njim
rasprostrta svoje grijehe?” upitao je ulagujući se i primajući je za
ruku.
Charity je ustuknula i zacrvenjela se. Na trenutak je pomislila
kako je taj evanđelist sigurno čuo izvještaj o nettletonskom događaju.
”Bilo bi mi drago da imam što rasprostrijeti!” uzvratila je s
jednim od onih svojih ljutitih izljeva poruge na svoj račun.
Mladić je užasnuto promrmljao: ”Oh, sestro, nemojte
bogohuliti...”
No, ona je samo strgnula ruku i otrčala pokrajnjom cestom sva se
tresući od straha da ne sretne poznato lice. Nakon nekog vremena iz
sela je više nije bilo moguće vidjeti. Stala se penjati u dubinu šume.
Nije se mogla nadati da će prvog dana uspinjanja na Planinu prijeći
dvadeset kilometara. Međutim, znala je za mjesto na pola puta do
Hambrina gdje je mogla prespavati i gdje nikome neće pasti na pamet
da je traži. Bijaše riječ o malenoj, napuštenoj kući na padini jednog
osamljenog brda. Jednom davno ju je vidjela kad je išla ispod nje u gaj
brati orahe. Ljudi su se u njoj sklonili od iznenadne planinske oluje.
Prisjećala se kako je Ben Sollas, koji je volio plašiti djevojčice, rekao
da je opsjedaju duhovi.
Bila je sve bljeđa i umornija, jer od jutra ništa nije pojela i nije
navikla toliko hodati. Glava joj se užarila i ona na trenutak sjedne
pokraj puta. Dok je sjedila, čula je zvonce bicikla i odmah odlučila
skočiti natrag u šumu. Ali prije nego se uspjela pomaknuti, bicikl je
prošao zavoj na putu. Harney skoči s njega i krene prema njoj
raširenih ruku.
”Charity! Što, za Boga miloga, ti radiš ovdje?”
Gledala ga je kao da je riječ o utvari i bila je toliko zaprepaštena
njegovim neočekivanim pojavljivanjem da ništa nije mogla izustiti.
”Kamo ideš? Zar si zaboravila da dolazim?” nastavio je on
pokušavajući je privući k sebi, međutim, ona se nije dala u njegov
zagrljaj.
”Odlazim... ne želim te vidjeti... želim da me ostaviš na miru!”
kriknula je bijesno.
Pogledao ju je licem koje sad bijaše mnogo ozbiljnije: kao da ga je
dotaknula sjena slutnje.
~ 72 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Odlaziš... od mene, Charity?”

”Od svih. Želim da me ostaviš na miru.”
Stajao je nesigurno na sve strane promatrajući pustu šumsku
cestu koja je nestajala u suncem obasjanoj daljini. ”Kamo odlaziš?”
”Doma.”
”Doma... ovuda?”
Drsko je mahnula glavom unatrag. ”Svojem domu... tamo gore, na
Planini.”
Dok je govorila, bila je sve svjesnija promjena na njegovom licu.
Nije je više slušao, samo ju je gledao nježna, zamišljena izraza koji je
u njegovim očima vidjela kad ju je poljubio na tribini u Nettletonu.
Ponovno je to bio novi Harney, Harney koji se naglo premetnuo u
onog koji ju je grlio, koji se činio toliko prožet radošću zbog njezine
blizine da ga je baš bilo briga što ona misli ili osjeća. Osmjehnuo se i
primio je za ruke.
”Pa što ti misliš, kako ću te naći?” rekao je živahno. Izvadio je
maleni paket svojih pisama i stavio ih pred njezine zbunjene oči.
”Bacila si ih, ti nepromišljena mlada djevojko... bacila si ih na
sredini ceste nedaleko odavde. Mladić koji vodi vjerski šator ih je
pokupio malo prije nego sam došao.” Odmaknuo se od nje na
određenu udaljenost i pomno, preciznim ispitujućim pogledom
kratkovidnih očiju, zagledao se u njezino uznemireno lice.
”Zar zbilja misliš da možeš pobjeći od mene? Shvaćaš li da to nisi
ni namjeravala”, rekao je. Ponovno ju je poljubio, ne žestoko već
nježno, gotovo bratski, kao da je znao za njezinu zbunjujuću bol i
želio da ona zna kako je shvaća, tako da mu nije uspjela ništa
odgovoriti. Svoje je prste isprepleo s njezinim.
”Hajdemo malo prošetati. Želim s tobom porazgovarati. Neće biti
dugo.”
Pripovijedao je s dječačkim veseljem, bezbrižno i povjerljivo, kao
da im se nije dogodilo ništa sramno ili zbunjujuće. U tom trenutku
iznenadnog olakšanja zbog nestanka samotne boli, ona je osjetila
kako popušta pred njegovim raspoloženjem. Tada se on okrenuo da je
povede natrag cestom kojom je došla. Ona je brzo zastala i ukipila se.
”Ne želim se vratiti”, rekla je.
Šutke su se gledali neko vrijeme. Na kraju je on blago rekao:
”Onda dobro, idemo drugim putem.”
Ona se i dalje nije micala, samo je bez riječi gledala u zemlju, a on
je nastavio: ”Nije li negdje gore kuća... malena napuštena kuća... koju
si mi planirala jednog dana pokazati?” Ona i dalje nije ništa
~ 73 ~
knjigoteka
 dasha&anna

odgovarala, pa je on produljio istim tonom nježno je umirujući:

”Hajdemo sad gore pa ćemo na miru sjesti i porazgovarati.” Primio ju
je za ruku što joj je visjela uz tijelo i poljubio je u dlan. ”Zar ti misliš
da ću ti dopustiti da me se riješiš? Zar ti misliš da ja ne razumijem?”
Malena, stara kućica drvenih i od sunca izblijedjelih zidova do
sablasno sive boje, nalazila se u jednom voćnjaku iznad ceste. Vrtna
ograda je bila uništena, no slomljena dvorišna vrata i dalje su visjela
između stupova, a staza do kuće je bila označena grmljem ruža što je
neuredno raslo i svoje malene blijede cvjetove njihalo iznad guste
trave u kojoj je ležalo srušeno staro stablo jabuke.
Vjetar i vremenske prilike također su unutra sve izbijelili u
jednako beskrvnu, srebrnastu nijansu. Kuća je bila isušena i netaknuta
poput unutrašnjosti neke davno zaboravljene školjke. No, mora da je
bila iznimno dobro sagrađena, jer malene su prostorije sačuvale nešto
od njihova ljudskog obličja: drveni okviri s preciznim, klasičnim
ornamentima ostali su tamo gdje su i bili, a u kutovima stropa
sačuvali su se tanki slojevi žbuke.
Iza stražnjih vrata Harney je pronašao neku staru klupu i dovukao
je u kuću. Charity sjedne na nju i pospanu, umornu glavu nasloni na
zid. Gladna je i žedna, pretpostavio je, pa joj je iz svoje torbe na
biciklu donio nekoliko tabli čokolade napunivši svoju čašu na izvoru u
voćnjaku. Sjeo je ispred nje, zapalio cigaretu i gledao je ništa ne
govoreći. Vani, na tratini, izduživale su se poslijepodnevne sjene. Kroz
prazne okvire prozora ona je vidjela kako Planina svojom tamnom
masom upija sparni zalazak sunca. Bilo je vrijeme za polazak.
Ustala je, pa i on skoči na noge autoritativno je uhvativši ispod
ruke: ”E pa, Charity, sad ideš sa mnom natrag.”
Ona ga pogleda i odmahne glavom. ”Nikad se neću vratiti. Ništa ti
ne znaš.”
”Što to ja ne znam?” Šutjela je, a on nastavi: ”Ono što se je
dogodilo na pristaništu bilo je užasno... prirodno je da se tako osjećaš.
Ali to ne čini nikakvu bitnu razliku: ne smiju te povrijediti takve
stvari. Moraš pokušati zaboraviti. I moraš pokušati razumjeti takve
ljude... jer ljudi katkad...”
”Poznajem ja ljude. Zato i činim ovo.”
Malo se zacrvenio zbog njezina odgovora - kao da ga je to dirnulo
drukčije nego je očekivala.
”Pa, znaš... katkad čovjeku moraš progledati kroz prste... Bio je
pijan...”
”Sve ja to znam, također. I prije sam ga takvog viđala. Ali ne bi se
on usudio meni obraćati na taj način da nije...”
~ 74 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Što da nije. Na što misliš?”

”Da nije poželio da sam poput onih djevojaka...” Ona utiša glas i
odvrati pogled od njega. ”Pa da ne treba onu stvar ići van tražiti...”
Harney je buljio u nju. Na trenutak se učinilo da nije shvatio što
misli, ali ubrzo se njegovo lice smrkne. ”Prokleta hulja! Prokleta,
prljava hulja!” U njemu plane bijes zbog kojeg su mu se i sljepoočnice
zacrvenjele. ”Nisam ni sanjao, za Boga miloga, da je takav
pokvarenjak”, povikao je sav se zgrozivši od tog otkrića.
”Nikad više neću se onamo vratiti”, ponovila je ona
nepopustljivo.
”Nećeš...” potvrdio je on.
Zbio se dugački period šutnje tijekom koje je mislila da on na
njezinu licu traži više svjetla glede onog što mu je otkrila - preplavio
ju je osjećaj srama.
”Znam što moraš osjećati prema meni”, prasnula je, ”kad ti
govorim ovakve stvari...”
Ali i ovaj je put, dok je govorila, shvatila kako je više ne sluša.
Približio se i prigrlio je k sebi kao da je spašava od neke neposredne
opasnosti. Njegove neobuzdane oči gledale su njezine. Mogla je
osjetiti jake udarce njegova srca dok ju je držao.
”Poljubi me još jednom... kao sinoć”, rekao je odmaknuvši
njezinu kosu u stranu kao da će cijelo njezino lice stati u njegov
poljubac.

~ 75 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XII.

Jednog poslijepodneva, pri kraju kolovoza, skupina djevojaka sjedila je

u sobi gospođice Hatchard u veseloj zbrci od zastavica, crvenog,
plavog i bijelog muslina, svežnjeva slame i ukrašenih svitaka.
North Dormer se pripremao da svoj Tjedan starog kraja. Taj oblik
sentimentalne samosvojnosti još je uvijek bio u povojima i kako se tek
nekoliko puta obilježila ista stvar, a želja da se uspostavi tradicija
bijaše zarazna, stvar je postala predmetom beskrajna i strastvena
razglabanja u kući gospođice Hatchard. Inicijativa za slavlje potekla je
više od onih koji su napustili North Dormer nego od onih koji su
morali ostati ovdje, a i bilo je određenih problema u raspirivanju
seoskog entuzijazma utom smjeru. A dotjerana, pobijeljena primaća
soba gospođice Hatchard bila je središte neprestanih odlazaka i
dolazaka iz Hepburna, Nettletona, Springfielda, pa čak i udaljenijih
gradova. I kad god bi posjetitelj stigao, bio bi poveden kroz hodnik
gdje bi na časak morao pogledati skupinu djevojaka što se bavila
ljupkim pripremama.
”Samo stara imena..., samo stara imena”, čula bi se gospođica
Hatchard dok bi štakama kuckala hodnikom. ”Targatt... Sollas... Fry:
tamo gospođica Orma Fry prišiva zvijezde na draperiju za orguljaški
zbor. Nemojte se micati, djevojke... a tamo je gospođica Ally Hawes,
naša najvještija šivačica... pa gospođica Charity Royall koja radi naše
girlande od zimzelena... Meni je baš drago što je sve to ručno
napravljeno, zar ne? Nije nam trebao ničiji talent sa strane: moj mladi
rođak Lucius Harney, arhitekt - znate da je ovdje gore gdje priprema
knjigu o kućama kolonijalnog razdoblja - veoma je vješto prionuo
svojem poslu i zato morate doći vidjeti njegov nacrt pozornice koju
ćemo postaviti u mjesnoj vijećnici.”
Jedan od prvih rezultata uzbuđenja oko Tjedna starog kraja bio je,
u stvari, ponovno pojavljivanje Luciusa Harneya na seoskoj cesti.
Nesigurno se govorkalo da i nije otišao predaleko, no nekoliko zadnjih
tjedana u North Dormeru ga nitko nije vidio, a postojali su neki
skorašnji izvještaji da je napustio i Creston River, gdje je rečeno da će
ostati, ali da je i iz tog susjedstva zauvijek otišao. Međutim, nedugo
pošto se vratila gospođica Hatchard, on se vratio k njoj na stan i
polako počeo preuzimati glavnu ulogu u planiranju svečanosti. Bacio
se na taj posao s velikim veseljem i crtao je toliko raskošne skice i bio
toliko neumoran u planiranju da je dao gotovo trenutačan zamah

~ 76 ~
knjigoteka
 dasha&anna

pomalo malaksalom pokretu zarazivši svojim entuzijazmom cijelo

selo.
”Lucius ima takav osjećaj za prošlost da smo sad svi mnogo
svjesniji vlastitih privilegija”, govorila bi gospođica Hatchard otežući
pri zadnjoj riječi koja joj je bila posebice draga. Prije nego je svojeg
gosta odvela natrag u primaću sobu, po stoti bi puta ponovila svoje
nagađanje da on maleni North Dormer drži veoma hrabrim zato što je
započeo i zato što održava svoj Tjedan starog kraja, kad mnoga velika
mjesta još uopće nemaju nešto takvo. Na kraju, udruge broje više ljudi
nego ih ovdje stanuje, zar ne? Ma naravno da je North Dormer pun
udruga, povijesnih, književnih (ovdje filijalan uzdah za Honoriusa),
vjerskih... pretpostavljala je da on zna kako je staro kositreno misno
posuđe 1769. godine uvezeno iz Engleske? Jer bilo je veoma važno, u
ovom bogatom, materijalističkom vremenu, dati primjer vraćanja
starinskim idealima, obitelji, kući i tako dalje. Tijekom ovakvog
govora obično bi se već vratila do polovice hodnika ostavljajući
djevojke da se posvete poslu u kojem su bile prekinute.
I zadnjega dana prije svečanosti Charity Royall je za procesiju
plela girlande od zimzelena. Kad je gospođica Hatchard odaslala glas
djevojkama u North Dormeru da se pridruže pripremama za festival,
Charity se isprva držala postrani. Međutim, ubrzo je shvatila da će
njezino nepojavljivanje potaknuti tračeve, pa se protiv svoje volje
pridružila radnicama. Sve su se djevojke isprva sramile i suzdržavale
nesigurne u pravo značenje predstojeće godišnje proslave, ali ubrzo
su se zainteresirale za zabavne podrobnosti svojih zadaća radujući se
pažnji koja im je pružana. Nizašto na svijetu ne bi propustile
poslijepodneva kod gospođice Hatchard. Krojeći, šijući, ukrašavajući i
lijepeći jezici su im u takvom ritmu pratili šivaći stroj da se Charityina
šutnja lako skrivala u njihovu brbljanju.
Ugodno ozračje oko nje nije prodiralo do njezina srca. Od
povratka u crvenu kuću, od onog dana kad ju je Harney zatekao na
putu prema Planini, u North Dormeru je živjela kao da je spuštena u
bezdan. Vratila se zato što ju je Harney, nakon što se učinilo kako se
složila da je to više i nemoguće učiniti, uvjerio da bi bilo koji drugi
izbor bio čista ludost. Više nije bilo razloga da se boji gospodina
Royalla. To je i sama potvrdila, premda je zaboravila dodati,
pomilovavši ga time, da joj je dvaput ponudio da mu bude supruga. U
tom trenutku, zbog mržnje prema njemu, nije mogla reći ništa što bi
mu u Harneyevim očima djelomično išlo u prilog.
Harney, zadovoljan njezinom prijašnjom sigurnošću, pronašao je
mnogo razloga na osnovu kojih ju je nagovorio na povratak. Prvi, i
stvarno nepobitan, bio je taj što nije imala kamo otići. No, razlog koji

~ 77 ~
knjigoteka
 dasha&anna

je on najviše naglašavao govorio je da bi bijeg bio jednak otvorenom

priznanju. Ako, što je bilo gotovo pa neizbježno, glasine o
skandaloznom događaju u Nettletonu stignu u North Dormer, kako bi
drukčije njezin nestanak bio protumačen? Skrbnik je javno prozvao
njezin tik, a ona je odmah nestala iz kuće. Na osnovu motiva ljudima
bi bilo teško pogriješiti u izvlačenju neugodnog zaključka. Ali kad bi se
odmah vratila i bila viđena kako vodi uobičajeni život, incident bi se
zadržao u ispravnim okvirima - kao ispad pijanog starca koji se
razljutio što je uhvaćen u lošem društvu. Ljudi će govoriti kako je
gospodin Royall nasrnuo na svoju štićenicu kako bi sebe opravdao i
time se ta bijedna priča ugnježđuje na svoje pravo mjesto u kronici
njegovih tajnovitih nepodopština.
Charity je shvatila snagu argumenta, no to što ju je prihvatila nije
bilo toliko zbog argumenta koliko zbog toga što bijaše riječ o
Harneyevoj želji. Od one večeri u napuštenoj kući više nije mogla
zamisliti da čini ovo ili ono ukoliko to Harney želi ili ne želi. Svi
njezini nemirni, kontradiktorni impulsi stopili su se u fatalističko
prihvaćanje njegove želje. Nije to bilo zato što bi osjećala nadmoć
njegova karaktera, jer već bijaše trenutaka kad bi osjetila da je jača,
nego stoga što se sve ostalo u njezinu životu pretvorilo u puki tmurni
obruč oko središnjeg sjaja njihove strasti.
Prestala bi o tome razmišljati i na trenutak bi se osjetila kao
ponekad dok je ležala u travi i predugo zurila u nebo: oči su joj bile
toliko pune svjetla da bi sve oko nje postalo mutno.
Svaki put kad je gospođica Hatchard, zbog povremenog davanja
naputaka u radnoj sobi, nabacila neku aluziju na svojeg mlađahnog
rođaka, arhitekta, Charity bi se uvijek dogodila ista stvar. Girlanda od
ariša koju bi plela pala bi joj na koljena, a ona bi se ukočila u nekoj
vrsti transa. Bijaše nevjerojatno apsurdno što je gospođica Hatchard o
Harneyu govorila na onaj prisan, posesivan način nekog tko ima
pravo na njega ili ga savršeno poznaje. Samo je ona, Charity Royall,
bila to zemaljsko biće koje ga je zbilja poznavalo, koje ga je poznavalo
od nemirnog čuperka na glavi do malog nožnog prsta na nozi,
poznavala je igru svjetla u njegovim očima, promjene boje glasa,
stvari koje je volio i koje nije volio, sve je ona o njemu znala toliko
precizno i podsvjesno kao što dijete poznaje zidove i prostoriju u kojoj
se budi svakog jutra. To je bila činjenica koju nitko nije znao, niti bi je
mogao razumjeti, a koja je njezin život činila pomalo odvojenim i
neprobojnim - kao da ništa nije imalo moć povrijediti je ili uznemiriti
dok je ta njezina tajna neotkrivena.
Prostorija u kojoj su djevojke sjedile bila je Harneyeva spavaća
soba. On je preseljen na kat kako bi oslobodio mjesto za radnice

~ 78 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Tjedna starog kraja, ali namještaj se nije micao, pa dok je Charity

ondje sjedila, pred očima joj je neprestano bio prizor koji je u ovoj
sobi promatrala iz ponoćnog vrta. Stol za kojim su se djevojke
smjestile bio je stol za kojim je sjedio Harney. Ona je sjedila blizu
kreveta na kojem ga je gledala kako leži. Kojiput, kad ostale djevojke
ne bi gledale, ona bi se naginjala kao da nešto uzima i na trenutak
obraz položila na jastuk.
Kako se večer približavala, tako su se djevojke razilazile. Njihov
posao bijaše završen. Sljedećeg jutra, u ranu zoru, ukrasi i girlande
bijahu spojeni te su svjetlucavi lanci postavljeni na svoje mjesto u
mjesnoj vijećnici. Prvi gosti trebali su stići iz Hepburna na podnevni
domjenak ispod šatora na ledini gospođice Hatchard, a nakon toga
trebala je početi svečanost. Gospođica Hatchard, blijeda od umora i
uzbuđenja, na trijemu je zahvalila pomoćnicama naginjući se na
svojim štakama i mašući im u znak pozdrava dok je gledala kako
odlaze cestom.
Charity je otišla među prvima, no na vratima je začula Ally Hawes
kako je doziva. Nevoljko se okrenula.
”Hoćeš li sad doći isprobati haljinu?” upitala je Ally gledajući je
čeznutljivim divljenjem. ”Želim biti sigurna da se rukavi neće
izgužvati kao jučer.”
Charity ju je zbunjeno promatrala. ”Oh, prekrasna je”, rekla je i
požurila ne slušajući Allyino prigovaranje. Željela je imati lijepu
haljinu kao i sve djevojke, u stvari, željela je da sjajem nadmaši ostale,
jer to je bio dio njezina ”zadatka”, no u tom trenutku nije imala
vremena razmišljati o takvim stvarima...
Cestom je požurila u knjižnicu. Ključ joj je visio oko vrata. Iz
stražnjeg je prolaza izvukla bicikl i odgurala ga do ruba ceste.
Pogledala je da li se približava koja djevojka, međutim, one su sve
otišle prema mjesnoj vijećnici, pa je skočila na sic i pošla prema cesti
za Creston, koja se gotovo neprestano spuštala i zato je s nogama na
pedalama večernjim zrakom letjela poput jedne od onih sova što ih je
često promatrala kako poniru prema zemlji ne mašući krilima. Prošlo
je dvadeset minuta otkako je napustila dvorište gospođice Hatchard -
skrenula je sad na šumski put gdje ju je Harney iznenadio onog dana
kad je bježala. Nekoliko minuta kasnije pred vratima napuštene kuće
skočila je s bicikla.
Pod zlatnim zrakama zalaska sunca, više nego ikada prije,
izgledala je poput neke krhke školjke koju su isušila i izbijeljela
mnoga godišnja doba. No, iza, kamo je Charity pošla gurajući bicikl
pokraj sebe, bilo je znakova nedavnog života. Gruba vrata zbijena od
dasaka visjela su na ulazu u kuhinju. Pogurnula ih je i ona se otvore.
~ 79 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Ušla je u prostoriju namještenu primitivnom logorskom opremom.

Kod prozora nalazio se stol, također od dasaka, a na njemu glineni
ćup pun zvjezdana. Dva platnena stolca bijahu blizu njega, a u kutu se
nalazio madrac pokriven meksičkom dekom.
U prostoriji ne bijaše nikoga, pa je Charity bicikl naslonila na
kuću, popela se na padinu i sjela na kamen ispod starog stabla jabuke.
Zrak je bio savršeno miran, a na mjestu gdje je sjedila, mogla je
daleko s ceste čuti zvonce bicikla...
Uvijek se radovala kad bi prije Harneya stigla do malene kuće.
Voljela je imati vremena promatrati svaki skroviti, dražesni detalj -
sjene stabla jabuke po travi, stare orahove krošnje ispod ceste,
pašnjake na poslijepodnevnom suncu što su se spuštali prema zapadu
- prije nego bi njegov prvi poljubac to sve raspršio.
Sve što nije bilo povezano sa satima provedenima na tom mirnom
mjestu, bijaše blijedo poput sjećanja na san. Jedina stvarnost bijaše
prekrasno otkrivanje sebe same, oslobađanje svjetla iz svih svojih
stegnutih vitica. Cijeli je svoj život provela među ljudima za koje se
činilo kako su im osjećaji atrofirali zbog rijetke upotrebe. Isprva su od
Harneyevih nježnosti bile mnogo ljepše riječi koje su ih pratile. O
ljubavi je uvijek razmišljala kao o nečem zbunjujućem i tajnovitom,
ali on ju je učinio vedrom i otvorenom poput ljetnog zraka.
Pokazala mu je put do napuštene kuće, ali on se sljedećeg jutra
spakirao i iz Creston Rivera krenuo u Boston. No, već na prvoj stanici
je iskočio iz vlaka sa svojom ručnom torbom i vratio se u brda. Dva
zlatna, beskišna kolovoška tjedna on je logorovao u kući opskrbljujući
se jajima i mlijekom iz usamljene farme u dolini, gdje ga nitko nije
poznavao, i kuhao jela na špiritnom grijalu. Svakog dana ustajao je u
ranu zoru, umio se u smeđoj lokvi koju je sam našao, pa onda dugačke
sate provodio ležeći iznad kuće u miomirisnoj jelovoj šumi. Ili bi šetao
vrhuncima Eagle Ridgea ponad maglovitih, plavičastih dolina što su
se širile prema istoku i zapadu među beskrajnim planinama.
Poslijepodne bi k njemu dolazila Charity.
S dijelom ušteđevine, koji joj je preostao, na mjesec dana je
unajmila bicikl, pa čim bi njezin skrbnik otišao u svoj ured, ona bi
požurila u knjižnicu, uzela ga i odlazila do ceste za Creston. Bilo joj je
jasno da gospodin Royall, kao i svi drugi u North Dormeru, jako dobro
zna za njezinu investiciju: možda je on, kao i ostatak sela, znao zašto
je to napravila. Nije je bilo briga - bio je toliko slab, osjećala je, da bi
mu vjerojatno rekla istinu da ju je bilo što pitao u vezi toga. Međutim,
od one noći na pristaništu u Nettietonu nisu razmijenili nijednu riječ.
On se vratio u North Dormer trećeg dana od bliskog susreta, ušavši
baš u trenutku kad su Charity i Verena sjedile za večerom. Privukao je
~ 80 ~
knjigoteka
 dasha&anna

svoj stolac, izvukao ubrus iz ladice kredenca, skinuo s njega prsten i

sjeo toliko ravnodušno kao da se vratio sa svojeg svakodnevnog
poslijepodnevnog razgovora kod Carricka Frya. Već ukorijenjeni
običaji ovog kućanstva kao da su činili prirodnim Charityin spušten
pogled kad je ušao. Digla se od stola dok je on još jeo, bez riječi otišla
na kat i zatvorila se u sobu jednostavno ga ostavljajući da sam shvati
kako njezina šutnja nije bila slučajna. Poslije toga, svaki put kad bi
Charity otišla u sobu, on bi glasno i vedro razgovarao s Verenom - u
njihovu odnosu ne bijaše drugih očiglednih promjena.
O tim stvarima nije povezano razmišljala dok je čekala Harneya,
međutim, one su bile u njezinu umu poput sumorne pozadine na kojoj
su kratki sati s njim izgarali poput šumskog drveća.
Ništa drugo nije bilo važno, ništa dobro ni loše, ni kako se možda
činilo prije nego je njega upoznala. On ju je zgrabio i poveo u novi
svijet iz kojeg se, u određene sate, njezin duh vraćao i izvodio svoje
uobičajene radnje, ali sve to toliko skrovito i nestvarno da se katkad
čudila što su je mogli vidjeti ljudi pokraj kojih je prolazila...
Iza tamne planine sunce je zalazilo njišući nebo u zlatnim
valovima. S pašnjaka poviše padine čula su se zvona krava, oblak
dima iznad farme u dolini kratko se vukao čistim zrakom i nestao.
Nakon nekoliko minuta, pod jasnim svjetlom što sve pretvara u sjene,
obrisi polja i šuma vidjeli su se nestvarno precizno. Tad ih sumrak
zamuti, malena kuća posivi i postane sablasna ispod osušenih grana
drva jabuke. Charityno se srce stegne. Prvi tračak noći nakon blistavog
dana davao je osjećaj skrovite prijetnje: izgledalo je kao da gleda svijet
kakav bi bio bez ljubavi u njemu. Pitala se što ako jednog dana bude
sjedila ovdje na istom mjestu i uzalud pogledom tražila svoju ljubav...
Na putu se oglasi zvono bicikla i već za minutu on je bio na
prilaznoj stazi gdje su se njegove oči smiješile njezinim. Vratili su se
kroz visoku travu otvorivši stražnja kućna vrata. Prostorija se isprva
učinila sasvim mračnom te su tapkali držeći se za ruke. U okviru
prozora nebo je izgledalo svijetlo, a iznad divljih zumbula u glinenom
ćupu, jedna je zvijezda blistala poput noćnog leptira.
”Bio sam zauzet do zadnje sekunde”, objašnjavao je Harney, ”jer
sam morao otići dolje u Creston pričekati nekog tko će tijekom
svečanosti stanovati kod moje nećakinje.”
Zagrlio ju je i poljubio u kosu i usne. Od njegova dodira stvari
duboko u njoj dokopaju se svjetla i buknu poput cvijeta na suncu.
Splela je prste s njegovim, a zatim jedno pokraj drugog sjednu na
sklepani kauč. Jedva da je čula njegovu ispriku što je kasnio. Dok ga
nije bilo, mučilo ju je tisuću sumnji, ali čim se pojavio, prestala se
pitati otkuda je došao, što ga je zadržalo, tko ga je zadržavao od nje.
~ 81 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Činilo se kao da mjesta na kojim je bio, i ljudi s kojima je bio, moraju

prestati postojati kad ih napušta, baš kao što je njezin vlastiti život
nestajao u njegovoj odsutnosti.
On joj je i dalje rječito i vedro pripovijedao žaleći što je zakasnio,
prigovarajući što drugi raspolažu njegovim vremenom te blagodušno
oponašajući dobrohotno uzbuđenje gospođice Hatchard. ”Požurila je
Milesa neka zamoli gospodina Royalla da sutra održi govor u mjesnoj
vijećnici. Nisam to znao dok nije bilo gotovo.” Charity je šutjela, a on
doda: ”Na kraju, možda je tako i najbolje. Tko bi drugi to i mogao.”
Charity nije ništa odgovorila: uopće je nije bilo briga koju će ulogu
njezin skrbnik imati na sutrašnjoj proslavi. Poput svih ostalih likova
što su nastanjivali njezin malobrojan svijet, i on je za nju postao
nepostojeći. Čak ga je prestala mrziti.
”Sutra ćemo se gledati samo izdaleka”, nastavio je Harney, ”ali
navečer će biti ples u mjesnoj vijećnici. Želiš li da ti obećam kako neću
plesati ni s jednom drugom djevojkom?”
”Drugom djevojkom? Gdje su te druge djevojke? Smetnula je s
uma čak i tu opasnost, jer toliko izoliranima su se činili u svojem
skrovitom svijetu. Njezino se srce malo stegnulo od straha.
”Da, obećaj.”
On se počeo smijati i zagrlio ju je, ”Ti patkice... čak i da su
ružne?”
Maknuo joj je kosu s čela, gurnuo glavu prema natrag kako je to
uvijek činio, i nagnuo se nad nju tako da mu se glava pretvorila u
mračnu masu između njezinih očiju i bljedoće neba na kojem je bijela
zvijezda plovila...
Po mračnom šumskom putu, jedno pored drugog, požurili su
natrag u selo. Bilo je toliko kasno da se na nebo već popeo puni,
usijani mjesec koji je vodenasto sive planinske lance pretvorio u
mračne gromade, a nebo činio toliko svijetlim da su zvijezde bile
sasvim blijede kao da se zrcale u vodi. Na rubu šume, kilometar od
North Dormera, Harney je skočio s bicikla, zagrlio Charity i još je
jednom poljubio, a onda pričekao da se ona sama popne.
Zadržali su se duže nego obično, pa ona bicikl nije pospremila u
knjižnicu nego ga je naslonila iza drvene suše i ušla u kuhinju crvene
kuće, gdje je Verena sjedila sama. Kad je Charity ušla, ona ju je
pogledala blagim, nedokučivim očima. S police je uzela tanjurić i čašu
mlijeka te ih šutke stavila na stol. U znak hvale Charity je kimnula i
sjela - bila je gladna poslije samo jednog komada pite, pa je ispraznila
čašu. Lice joj je plamtjelo od brze noćne vožnje, a treptanje kuhinjske

~ 82 ~
knjigoteka
 dasha&anna

svjetiljke ju je zasljepljivalo. Osjećala se poput noćne ptice iznenada

uhvaćene i strpane u kavez.
”Neće doći na večeru”, rekla je Verena. ”Dolje je u vijećnici.”
Charity ništa ne reče. Njezina duša i dalje je lebdjela kroz šumu.
Oprala je tanjurić i čašu pa napamet krenula mračnim stubama. Gore
je otvorila vrata svoje sobe i našla se u čudu. Prije nego je otišla, zbog
poslijepodnevne vrućine je zatvorila žaluzine na prozorima, no one su
sad bile djelomično otvorene i pruga mjesečine padala je u sobu, na
njezin krevet, osvjetljavajući djevičanski bijelu haljinu od kineske
svile što je na njemu ležala. Kako bi nadmašila sve ostale djevojke,
Charity je na tu haljinu potrošila više nego je sebi mogla priuštiti.
Htjela je da North Dormer vidi da je vrijedna Harneyeva divljenja.
Iznad haljine, složen na jastuku, nalazio se bijeli veo kakav su mlade
žene, sudionice predstave, nosile ispod vjenčića od zvjezdana. Pokraj
vela nalazio se par elegantnih, bijelih, satenskih cipela koje je Ally
pronašla u staroj škrinji u kojoj je skrivala svoje tajno blago.
Charity je stajala zureći u svu tu razastrtu bjelinu. Prisjetilo ju je
to na njezinu noćnu maštariju kad je upoznala Harneya. Više nije o
tome maštala, zanosnije divote su joj sad bile u glavi, no bilo je glupo
od Ally što je sve te bijele stvari raširila po njezinom krevetu, i to
točno onako kako je bila izložena springfieldska vjenčana haljina
Hattie Targatt da bi je susjedi vidjeli uoči njezina vjenčanja s Tomom
Fryem...
Charity je uzela satenske cipele i pažljivo ih promatrala. Danju,
nema sumnje, izgledale bi malo iznošene, no po mjesečini kao da su
bile od bjelokosti. Sjela je na pod da ih isproba - savršeno su joj
pristajale, premda se malo svinula na visokim petama kad je ustala.
Pogledala je dolje svoje noge koje su u cipelama imale skladan oblik,
krasno zaokružen i uzak. Nikad prije nije vidjela ovakve cipele, čak ni
u izlozima u Nettletonu, nikad...osim... da, jednom je iste ovakve
primijetila na Annabel Balch.
Odjednom se nađe sva u mukama. Ally je katkad šivala za
gospođicu Balch, kad bi to prekrasno biće došlo u North Dormer, pa je
bez sumnje iskoristila ostatke njezina platna: sve blago u tajnoj škrinji
potjecalo je od ljudi za koje je šivala. Nije bilo nikakve sumnje da su
cipele bile od Annabel Balch...
Dok je tamo stajala, mrzovoljno promatrajući svoje noge, čula je
zvonce bicikla koje je tri puta zazvonilo ispod njezina prozora. Bio je
to Harneyev tajni znak na njegovu putu kući. Spotaknula se na
visokim petama hodajući prema prozoru, širom je otvorila kapke i
nagnula se van. Mahnuo joj je brzajući, a njegova crna sjena veselo je

~ 83 ~
knjigoteka
 dasha&anna

plesala ispred njega na praznoj cesti okupanoj mjesečinom. Naginjala

se gledajući ga dok nije nestao ispod omorika gospođice Hatchard.

~ 84 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XIII.

U mjesnoj je vijećnici bilo mnogo ljudi i bilo je iznimno vruće. Kad je

Charily umarširala unutra, u bijelom muslinu treća u koloni kojoj na
čelu bijaše Orma Fry, najprije je primijetila da okićeni stupovi oko
pozornice sa zelenim tepihom, prema kojoj je išla, ostavljaju sjajan
dojam, a zatim i nepoznata lica koja su se okretala iz prvog reda da bi
vidjela dolazak procesije.
Vidjela je mnogo zbunjenih, zamagljenih očiju i boja dok se nije
našla iza pozornice s velikom stručkom zvjezdana i zlatnica, što ih je
držala ispred sebe, odgovarajući na nervozni pogled Lamberta
Sollasa, orguljaša crkve gospodina Milesa, koji je ovamo stigao iz
Nettletona kako bi svirao harmonij - sjedio je iza njega i svojim
dirigentskim očima promatrao uznemirene djevojke.
Trenutak kasnije gospodin Miles, ružičast i sav ustreptao, došao
je iz stražnjeg dijela - činilo se da lebdi u svojoj širokoj, bijeloj halji
dok je živahno dominirao pognutim glavama u prvim redovima. Molio
je energično, ubrzano, pa se povukao. Naglo kimanje Lamberta
Sollasa upozorilo je djevojke da su odmah na redu s pjesmom ”Dome,
slatki dome”. Charity je pjevanje bilo veliko zadovoljstvo - činilo joj
se, po prvi put u životu, da bi njezino skrovito ushićenje moglo
provaliti iz nje i svojim inatom zabljesnuti svijet. Sva vatra u njezinim
žilama, dah ljetne zemlje, šum šume, živahan pjev ptica u sumraku,
popodnevna nehajna sanjarenja - kao da je sve to izlazilo iz njezina
neškolovana grla, uzdizalo se i bilo nošeno pjesmom zbora. Pjesma je
naglo završila i nakon nje dogodila se stanka tijekom koje su
bisernosive rukavice gospođice Hatchard počele skriveno signalizirati
po vijećnici. Pojavio se gospođin Royall, stubama se uspeo na
pozornicu i stao iza cvijećem ukrašene govornice. Prošao je blizu
Charity. Ona je na njegovom ozbiljnom licu primijetila ono
dostojanstvo koje ju je u djetinjstvu opčaravalo i prema kojem je tada
osjećala strahopoštovanje. Njegov žaket je bio pažljivo očetkan i
ispeglan, a krajevi uske, crne kravate bijahu toliko ravni da se sigurno
duže vrijeme morao boriti s vezanjem. Njegov izgled još ju je više
zapanjio zato što je ovo bilo prvi put, od one večeri u Netteltonu, da
ga je pogledala u lice. Ništa u njegovu ozbiljnom i impresivnom
držanju nije otkrivalo ni tračak onog bijednog lika na pristaništu.
Trenutak je samo stajao iza govornice, s rukama na njoj i blago se
naginjući prema publici, a onda se uspravio i započeo.

~ 85 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Isprava se uopće nije obazirala na ono što je govorio, čula je tek

dijelove rečenica, zvučne citate, aluzije na slavne ličnosti, uključujući
i obaveznu počast Honoriusu Hatchardu, koje su prolazile pokraj
njezinih nemarnih ušiju. Među uglednicima u prvom redu pokušavala
je vidjeti Harneya. Međutim, nije ga bilo blizu gospođice Hatchard,
koja je pod svojim bisernosivim šeširom u boji rukavica, sjedila ravno
ispred govornice uz gospodina Milesa i neke nepoznate dame važna
izgleda. Charity je bila blizu pozornice i s mjesta gdje je sjedila, zbog
paravana od lišća koji je skrivao harmonij, nije mogla vidjeti cijeli prvi
red. U nastojanju da vidi Harneya iza paravana, ili kroz rupe u njemu,
bila je nesvjesna svega drugog oko sebe, ali nastojanje bijaše
uzaludno, pa je nakon nekog vremena njezinu pažnju privukao
skrbnikov govor.
Nikad prije ga nije čula kako govori u javnosti, no poznavala je
uzburkanu glazbu njegova glasa kad bi glasno čitao ili gradskim
vijećnicima glagoljao o kućnoj peći Carricka Frya. Danas su modulacije
njegova glasa bile bogatije, ozbiljnije, a to nikad nije čula. Govorio je
polako, sa stankama koje kao da su slušatelje pozivale na prešutno
sudjelovanje u njegovim mislima - Charity je primijetila da reagiraju
žarom u svojim licima.
Bližio se kraju svojeg obraćanja... ”Većina vas”, rekao je, ”većina
vas koji ste se danas ovamo vratili kako bi se na nekoliko kratkih sati
ponovno sjedinili s ovim malenim mjestom, vi koji ste krenuli na ovo
pobožno hodočašće, uskoro ćete se vratiti svojim užurbanim
gradovima i životima punima važnih obveza. Ali to nije jedini put
kojim se može vratiti u North Dormer. Neki od nas, koji su mladi otišli
odavde, koji su poput vas otišli u užurbane gradove pune važnih
obveza, vratili su se drugim putem, vratili su se zauvijek. Ja sam jedan
od njih, kao što to mnogi od vas znaju... ”Zastao je, a među slušačima
u vijećnici osjeti se napetost. ”Moja prošlost nije zanimljiva, ali ima
svoju poruku. Ne toliko za vas koji ste svoje živote već započeli na
drugim mjestima, kao za mlade ljude koji možda čak i sad planiraju
napustiti ove mirne brjegove da bi se upustili u borbu za život. Stvari
koje se ne mogu predvidjeti možda neke od tih mladih ljudi jednog
dane dovedu u maleno mjesto i u stari kraj, možda se vrate
zauvijek...” Pogledao je oko sebe i ozbiljno ponovio: ”Zauvijek. To je
ono što sam želio reći... North Dormer je jadno, maleno mjestašce,
gotovo izgubljeno u silnoj prirodi; možda bi to bilo veće mjesto, veće
u ovoj prirodi, da oni koji se vraćaju imaju u srcu taj osjećaj da žele
ostati zauvijek... ne da naškode... ili da ih nije briga...
Dame i gospodo, pogledajmo kako stvari stoje. Neki od nas vratili
su se u svoje rodno mjesto jer nismo uspjeli negdje drugdje. Na ovaj ili

~ 86 ~
knjigoteka
 dasha&anna

onaj način, stvari nam nisu išle u prilog... i ono što smo sanjali nije se
ostvarilo. No, činjenica da negdje drugdje nismo uspjeli ne znači da
nećemo uspjeti ovdje. Svi naši pokušaji u većem gradu, čak i kad su
neuspješni, trebaju nam pomoći da North Dormer učinimo većim
mjestom... i vi, mladi ljudi koji ste još uvijek spremni slijediti zov
ambicija i okrenuti leđa starom domu... pa, dopustite mi da vam
kažem, ako mu se ikad vratite, bit će dobro što mu se vraćate zbog
njega... A da biste to učinili, morate u sebi čuvati ljubav prema njemu
dok ste negdje daleko. Pa ukoliko se vratite protiv svoje volje, s
mislima kako je riječ o gorkoj pogrešci sudbine i providnosti, morate
se truditi da bude najbolji, da bude bolji od grada iz kojeg ste se
vratiti. Nakon nekog vremena... dame i gospodo, dat ću vam svoj
primjer koji govori o vrijednosti doma: nakon nekog vremena
vjerujem kako ćete moći reći, baš kao što ja ne mogu danas: ‘Drago mi
je što sam ovdje.’ Vjerujte mi, svi koji ste ovdje, najbolji je način
pomoći mjestu u kojem živite da vam bude drago što živite u njemu.”
Zastane, a uzbuđeni mrmor iznenađenja raširi se publikom. To
uopće nije bilo ono što su očekivali, no ganulo ih je više nego što su
očekivali da će ih ganuti. ”Bravo, bravo!” poviče glas sa sredine
vijećnice. Izljev veselja poprati uzvik, a kad se sve primirilo, Charity je
čula kako gospodin Miles govori nekom blizu sebe: ”Tako govori pravi
čovjek...” Obrisao je naočale.
Gospodin Royall se odmaknuo od govornice i ponovno zauzeo
svoje mjesto u redu stolaca ispred harmonija. Dotjerani, sjedokosi
gospodin, neki Hatchardin nećak, nakon njega se našao iza zlatnica i
počeo pripovijedati prekrasne stvari o starom, hrastovom vedru,
strpljivim sjedokosim majkama i vremenima kad su dječaci skupljali
plodove... Charity je ponovno počela tražiti Harneya... Gospodin Royall
iznenada gurne svoj stolac i jedna od javorovih grana ispred
harmonija padne uz tresak. To je otkrilo kraj prvog reda gdje je, u
jednom od sjedišta, Charity vidjela Harneya. Do njega se nalazila
dama čije je lice bilo okrenuto prema njemu i gotovo u potpunosti
skriveno obodom njezina mekana šešira. Charity nije trebala vidjeti
lice. Već i letimičnim pogledom prepoznala je mršavi lik plave kose,
što je stršila ispod šešira, s dugačkim, blijedim, naboranim
rukavicama i narukvicama po njima. Kad je grana pak, gospođica
Balch okrene glavu prema pozornici, a u njezinu lijepom osmijehu
tankih usnica moglo se primijetiti ono što joj je šaptao njezin susjed...
Netko je izašao i podigao otpalu granu pa su gospođica Balch i
Harney ponovno ostali skriveni. No, prizor ta dva lica sve je izbrisao u
Charity. U trenutku njih dvoje su joj pokazali golu stvarnost. Iza
krhkog paravana milovanja njezina ljubavnika skrivala se nedokučiva

~ 87 ~
knjigoteka
 dasha&anna

misterija njegova života: njegovi odnosi s drugim ljudima, drugim

ženama, njegova mišljenja, njegove predrasude, njegovi principi,
razni utjecaji, interesi i ambicije, čemu je posvećen život svakog
muškarca. O svemu tome ona nije ništa znala, osim onog što joj je on
rekao o svojim arhitektonskim težnjama. Oduvijek je maglovito
nagađala da je povezan S uvaženim ljudima, uključen u komplicirane
odnose, no također je osjećala kako je sve to daleko onkraj njezina
shvaćanja, da lebdi poput blistave izmaglice na dalekom obzoru
njezinih misli. U prednjem planu, skrivajući sve ostalo, nalazio se
bljesak njegove nazočnosti, svjetlo i sjene na njegovu licu, njegove
kratkovidne oči koje bi se, kad bi mu se približila, raširile i produbile
dok bi je uvlačio u njih, a iznad svega, žar mladosti i nježnosti
njegovih riječi koje su je zarobljavale.
Sad ga je vidjela odijeljenog od sebe, na nepoznatom terenu, kako
šapuće drugoj djevojci stvari koje su izazivale isti onaj osmijeh
nestašne sukrivnje koji je toliko često mamio na njezine usne. Osjećaj
koji ju je preplavio nije bio ljubomora: bila je previše sigurna u
njegovu ljubav. Prije je to bilo užasavanje od nepoznatog, od svih onih
tajnovitih sklonosti koje su ga čak i sad odvlačile od nje, kao i od svoje
vlastite nemoći da se s time uhvati u koštac.
Dala mu je sve što je imala, ali što je to bilo u usporedbi s onim
što su mu ostali životni darovi mogli pružiti? Sad je razumjela
slučajeve djevojaka kojima se, poput nje, ovako nešto dogodilo. I one
su davale sve što su imale, no njihovo sve nije bilo dovoljno: nije
moglo dostajati za više od nekoliko trenutaka...
Vrućina je postala nepodnošljiva - osjećala je zapljuskivanje
zagušljivih valova, a lica u prepunoj vijećnici počela su plesati poput
slika na platnu u Nettletonu. U tom košmaru na trenutak se pojavio
lik gospodina Royalla. Ponovno je zauzeo svoje mjesto ispred
harmonija, blizu nje, gledajući je u lice - njegov pogled kao da je
prodirao u samo središte njezinih zbunjenih osjećaja... Odjednom ju je
uhvatio osjećaj tjelesne slabosti... zatim smrtonosne strepnje. Svjetlo
usijanih sati u malenoj kući zaslijepilo ju je strahom...
Prisilila se na odvraćanje pogleda od svog skrbnika shvativši da je
nećak gospođice Hatchard završio svoj govor te da gospodin Miles
ponovno zamahuje svojim krilima. Dijelovi njegova svečana govora
lebdjeli su njezinim zaprepaštenim umom... ”Bogata žetva svetih
sjećanja... Posvećen sat kojem će se, u trenucima iskušenja, vaše misli
pobožno vratiti... A sad, o Bože, mi ćemo ponizno i gorljivo zahvaliti
za ovaj blagoslovljeni dan, ovdje u starom domu kojemu smo se
izdaleka vratili. Očuvaj ga, o Gospodine, u vremenima što dolaze,
neka uvijek bude jednostavan i drag, prijazni i mudri neka budu ljudi

~ 88 ~
knjigoteka
 dasha&anna

njegovi, hrabri i radišni mladi neka budu, pobožne i čedne ove

nedužne djevojke neka budu...” Svojim bijelim krilom je pokazao u
njihovom smjeru. U istom trenutku Lambert Sollad žestoko kimne i
zasvira uvodnu melodiju pjesme ”Kad dođe dragi prijatelj”. Charity je
gledala ravno ispred sebe - u jednom trenutku cvijeće joj sklizne iz
ruku i ona licem padne pred noge gospodina Royalla.

~ 89 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XIV.

Proslava u North Dormeru uključivala je, što bijaše prirodno, i sela

koja su ga okruživala, pa su se svečanosti održavale po cijelom kraju,
od Dormera i dva Crestona do Hamblina, samotnog seoca na sjevernoj
padini planine gdje bi uvijek zabijelio prvi snijeg. Trećeg dana
svečanosti i govori su se održavali u Crestonu i Creston Riveru, a
četvrtog su glavni izvođači lakim kolima prebačeni u Doremer i
Hamblin.
Četvrtog dana je Charity po prvi put otišla u malenu kuću.
Harneya nasamo nije vidjela otkako su se rastali na rubu šume noć
prije nego su svečanosti započele. U međuvremenu ona je prošla
mnoga raspoloženja, no strah koji ju je uhvatio u mjesnoj vijećnici sad
je na trenutak bio potisnut na rubove svijesti. Srušila se zato što je u
vijećnici bili nesnošljivo vruće, zato jer su govornici samo pričali,
pričali... I nekolicini drugih ljudi je pozlilo od vrućine, pa su morali
otići prije nego je predstava završila. Cijelo je poslijepodne grmjelo i
netko je poslije rekao da treba nešto učiniti kako bi se vijećnica
prozračila...
Na plesu te večeri, na koji je nerado otišla, a samo zato što se
bojala da ne ostane postrani, veoma se brzo bila primirila. Čim je ušla,
vidjela je da ju Harney čeka - prišao joj je ljubazna, vedra pogleda i s
njom zaplesao valcer. Njezine su noge bile pune glazbe i, premda je
vježbala plesati samo sa seoskom mladeži, bez problema je pratila
njegove korake. Dok su kružili dvoranom, svi njezini uzaludni
strahovi su nestali, pa je čak zaboravila da vjerojatno pleše u cipelama
Annabele Balch. Kad je valcer završio, uz zadnji stisak oko struka,
Harney ju je ostavio kako bi pozdravio gospođice Hatchard i Balch
koje su upravo ušle. Charity je osjetila trenutačnu tjeskobu kad se
pojavila gospođica Balch, no nije potrajala. Pobjednička činjenica
njezine veće ljepote, i Harneyeva osjećaja za to, odagnali su njezine
strahove. Gospođica Balch nosila je neprikladnu haljinu u kojoj je
izgledala bezbojno i jadno - Charity se učinilo da u njezinim blijedim
očima primjećuje zabrinutost. Sjela je do gospođice Hatchard po čemu
je odmah bilo jasno kako nema namjeru plesati. Ni Charity se nije
naplesala. Harney joj je pojasnio kako ga je gospođica Hatchard
zamolila da pleše sa svakom djevojkom, ali bi svaki put tražio
Charityno dopuštenje kad bi koju odabrao. To joj je dalo osjećaj
skrovitog uspjeha, koji je bio čak i jači nego dok se s njim vrtjela
prostorijom.
~ 90 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Razmišljala je o svemu tome čekajući ga u napuštenoj kući. Kasno

poslijepodne bijaše sparno, pa je ona šešir bacila u stranu i punom se
dužinom rastegnula na meksičkom prekrivaču, jer u kući je bilo
hladnije nego ispod krošnje. Ležala je s rukama ispod glave zureći u
šumovite planinske vrhunce i nebo iza njih puno razlomljenog sjaja
zalazećeg sunca. Čekala je da se svaki čas na stazi oglasi zvonce
Harneyeva bicikla, kojim se sam vozio u Hamblin, ne želeći putovati
sa svojom nećakinjom i prijateljima kako bi mogao otići ranije i
zastati kod napuštene kuće što se nalazila pokraj puta za Hamblin.
Smijali su se šali slušajući puna, laka kola što su se kotrljala natrag u
mjesto dok su se oni skrivali iznad ceste.
Takva djetinjasta likovanja davala su joj osjećaj bezbrižne
sigurnosti. Međutim, ona nije u potpunosti zaboravila strah koji ju je
uhvatio u mjesnoj vijećnici. Osjećaj vječnosti je nestao pa je sad svaki
trenutak proveden s Harneyem odzvanjao sumnjom. Planina je
postala ljubičasta nasuprot usijana zalaska sunca od kojega je, činilo
se, bila odrezana oštricom treptava svjetla. Iznad tog zida vatre cijelo
nebo bijaše bistro i svijetlozeleno, poput nekog hladnog, zasjenjenog
planinskog jezera. Charity je zurila u nebo gledajući kako se pojavljuju
prve zvijezde...
Njezine oči gledale su daleko nebo kad je primijetila sjenu što je
prhnula u prostoriji ispunjenoj veličanstvenim sjajem: to je morao biti
Harney koji je prošao pokraj prozora u koji je udaralo sunce... Pridigla
se, pa se onda ponovno spustila na sklopljene ruke. Češljići su joj
ispali iz kose i ona joj je sad padala na grudi poput grube tamne užadi.
Ležala je sasvim mirno sa sanjivim osmijehom na usnama i napola
spuštenim vjeđama. Čulo se petljanje po lokotu i ona podvikne: ”Jesi li
izvukao lanac?” Vrata se otvore i u prostoriju ude gospodin Royall.
Naglo se je trgnula i leđima naslonila na jastuke - gledali su se
bez riječi. Gospodin Royall onda potegne kračun na vratima i približi
se nekoliko koraka.
Charity skoči na noge. ”Zašto ste došli ovamo?” promucala je.
Zadnje zrake sunca obasjavale su lice njezina skrbnika koje je pod
žutim svjetlom izgledalo pepeljasto sivo.
”Zato jer sam znao da si ovdje”, odgovorio je jednostavno.
Odjednom je postala svjesna da joj kosa slobodno visi po grudima
- osjetila je da ne može s njim pričati dok se ne uredi. Potražila je svoj
češljić, pa pokušala pričvrstiti uvojke. Gospodin Royall ju je šutke
promatrao.
”Charity”, reče, ”on će stići za koju minutu. Dopusti mi da prije
toga ja s tobom popričam.”

~ 91 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Nemate pravo razgovarati sa mnom. Ja radim ono što hoću.”

”Da. A što si naumila napraviti?”
”Ne moram na to odgovoriti, kao ni na što drugo.”
Pogledao je u stranu, pa nastavio znatiželjno promatrati
osvijetljenu prostoriju. Ljubičasti zvjezdani i crveno lišće javora
nalazili se u ćupu na stolu, na zidnoj polici stajala je svjetiljka, lončić,
mali broj šalica i tanjurića. Platneni stolci bijahu oko stola.
”Dakle, ovdje se nalazite”, rekao je.
Zbunio ju je njegov tih i kontroliran ton. Bila mu je spremna
nasiljem uzvratiti na nasilje, no ovo hladno prihvaćanje stvari kao da
ju je ostavilo bez streljiva.
”Gledaj, Charity, oduvijek mi govoriš da ja nemam prava na tebe.
To se može promatrati na dva načina, ali neću se tome suprotstavljati.
Ja samo znam da sam te odgojio najbolje što sam znao i uvijek sam se
prema tebi pošteno odnosio, osim jednom, onih loših pola sata. Nije
pravedno tih pola sati ocjenjivati u odnosu na sve ostalo, a to i ti sama
znaš. Da nisi trebala, ne bi ni došla živjeti pod moj krov. Mislim da mi
tvoje ponašanje daje jednu vrstu prava: pravo da te pokušam sačuvati
od nedaće. Ništa drugo ne želim od tebe.”
Šutke ga je poslušala, pa se blago nasmiješila. ”Onda će biti
najbolje da pričekate dok me ne zadesi nedaća”, rekla je.
On je trenutak šutio kao da odvaguje riječi: ”I to je tvoj odgovor?”
”Da, tako je.”
”Dobro onda, čekat ću.”
Polako se je okrenuo i, čim je to učinio, dogodila se stvar koju je
očekivala: otvore se vrata i uđe Harney.
Na časak je zastao zapanjena lica, ali brzo se pribrao i
prostodušna pogleda prišao gospodinu Royallu.
”Zar ste mi došli u posjet, gospodine?” rekao je hladno bacivši
kapu na stol kao da je kuća u njegovom vlasništvu.
Gospodin Royall ponovno polako pogleda po kući, onda napokon
oči vrati na mladića.
”Ovo je vaša kuća?” pitao je.
Harney se nasmijao. ”Pa, isto koliko i od svakoga drugog. Katkad
dolazim ovamo crtati.”
”I primati u posjet gospođicu Royall?”
”Kad mi ukaže tu čast...”
”Je li to dom koji ćete joj pružiti kad se oženite?”

~ 92 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Zavladala je duboka i deprimirajuća tišina. Charity je drhteći od

bijesa stupila naprijed, ali previše ponižena za riječi ništa nije rekla.
Harneyeve oči su se spustile pred piljenjem starca, no sad ga je čvrsto
pogledao i rekao: ”Gospođica Royall nije dijete. Nije li apsurdno o njoj
govoriti kao da je još uvijek dijete? Ja vjerujem da se ona osjeća
slobodnom da dolazi i odlazi kad ona to želi, bez da ikoga za to pita.”
Zastao je pa dodao: ”Spreman sam joj dati sve što zatraži od mene.”
Gospodin Royall se okrenuo prema njoj. ”Pitaj ga kad će te
oženiti, pa...” Ponovno šutnja, ali on se ubrzo počeo smijati:
grohotno, grubost se osjetila u njegovu smijehu. ”Ne usudiš se!”
iznenada je uzbuđeno povikao. Približio se Charity i podigao desenu
ruku, ne zbog prijetnje nego je zloguko opominjući.
”Ne usudiš se i to sama znaš... to i ti sama znaš!” Ponovno se
okrenuo prema mladiću. ”I vi znate zašto vas neće pitati hoćete li je
oženiti - jer vam to nije namjera. Ne morate je oženiti, kao ni jedan
drugi muškarac. Ja sam jedini toliko blesav da to shvatim. Vjerujem da
nitko neće ponoviti moju pogrešku, ne samo u Eagle Countyu -
nigdje. Svi znaju tko je ona i otkuda dolazi. Svi znaju da joj je majka iz
Nettletona, da je završila s jednim od momaka s Planine i da je kao
divljakuša otišla s njim gore živjeti. Sreo sam je tamo prije šesnaest
godina - ovo dijete sam tada doveo dolje. Otišao sam je spasiti od
života kakvim je živjela njezina majka, ali bilo bi bolje da sam je
ostavio u onom brlogu gdje se nalazila...” Zastao je mrko promatrajući
dvoje mladih ljudi i iza njih planinu s njezinim vatrenim porubom.
Onda je sjeo pokraj stola, s kojeg su oni toliko često jeli svoja
ladanjska jela, i rukama pokrio lice. Harney se namrgođeno naslonio
na prozor. Prstima je vrtio maleni paket što je visio na komadu
špage...
Charity je čula kako je gospodin Royall jednom ili dvaput teško
uzdahnuo i primijetila da mu ramena blago podrhtavaju. Ustao je i
prošao preko prostorije. Mlade ljude ovaj put nije gledao: oni su njega
gledali kako baulja do vrata i traži kvaku. Napokon je otišao u mrak.
Oboje su dugo šutjeli nakon što je otišao. Charity je čekala da
Harney prvi progovori, no činilo se da on nije znao što reći. Nakon
nekog vremena kao usput reče:
”Pitam se kako je saznao?”
Ništa nije odgovorila, pa je on samo bacio paket što ga je držao i
približio joj se.
”Draga, jako mi je žao... da sam znao da će se to dogoditi...”
Ponosno je zabacila glavu: ”Ja ništa ne žalim, ni minute!”
”Ne.”

~ 93 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Pričekala je da ju obujmi rukama, no on se neodlučno okrene od

nje. I zadnje svjetlo gubilo se iza planine. Sve u prostoriji postalo je
sivo i nejasno, a jesenja vlaga plakao je puzala iz dubine voćnjaka
hladnim prstima dodirujući njihova žarka lica. Harney je prošao
cijelom dužinom prostorije, okrenuo se i sjeo za stol. ”Dođi”, rekao je
zapovjedno.
Sjela je pokraj njega. On je odvezao paket u kojem je bilo nekoliko
sendviča.
”Ukrao sam ih na ljubavnoj paradi u Hamblinu”, rekao je
smiješeći se i gurajući ih prema njoj. I ona se nasmijala, uzela jednog i
počela jesti.
”Nisi skuhala čaj?”
”Nisam”, rekla je. ”Zaboravila sam...”
”Nema veze, sad je ionako prekasno da zakuhamo vodu.” Ništa
više nije govorio. Sjedili su jedno uz drugo i šutke jeli sendviče. Mrak
je zavladao u malenoj prostoriji i Harneyevo je lice Charity izgledalo
zamućeno i nejasno. On se iznenada nagnuo pored stola i primio je za
ruku.
”Moram otići na neko vrijeme, možda mjesec-dva, da sredim
neke stvari. Poslije ću se vratiti... vjenčat ćemo se.”
Njegov glas bio je glas nekog stranca - u njemu nije bilo
prepoznatljivog treperenja. Njezina ruka je pasivno ležala ispod
njegove - ostavila ju je tamo i podigla glavu u pokušaju da mu
odgovori, ali riječi su zaostale u njezinu grlu. Mirno su sjedili
osjećajući međusobnu naklonost - kao da ih je iznenadila neka
nenadana smrt. Nakon nekog vremena Harney se stresao i skočio na
noge. ”Bože moj, ovdje je sve vlažnije - ovamo više nećemo moći
dolaziti.” Otišao je do police, uzeo kositreni svijećnjak i zapalio
svijeću. Onda je obješenu žaluzinu potegnuo na prazan okvir prozora i
stavio svijeću na sto - bacala je čudnu sjenu na njegovo smrknuto čelo
i učinila da mu osmijeh na licu izgleda poput grimase,
”Bilo je lijepo, zar ne, Charity? U čemu je problem? Zašto samo
stojiš i zuriš u mene? Zar ti dani nisu bili krasni?” Došao je do nje i
naslonio je na svoja prsa. ”I bit će ih još... još mnogo, još ljepših, zar
ne, draga?”
Povukao je glavu unazad osjećajući krivine njezina vrata ispod
uha - poljubio je točno u to mjesto, onda u kosu, pa oči i u usne.
Očajnički se prilijepila za njega, a kad ju je na kauču posjeo na svoja
koljena, ona je osjetila kao da će zajedno potonuti u neki beskrajni
ponor.

~ 94 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XV.

Te noći, kao i obično, pozdravili su se na rubu šume.

Harney je trebao otputovati rano sljedećeg jutra. Zamolio je
Charity da ne govori ništa o njihovim planovima dok se on ne vrati.
Premda joj je to bilo čudno, bilo joj je i drago zbog te odgode. Olovni
teret srama je pao na nju otupljujući sve ostala ćutila i oprostila se s
njim jedva pokazujući kakav osjećaj. Bijaše joj bolno njegovo
neprestano ponavljanje da će se vratiti. Uopće nije sumnjala da se
namjerava vratiti: njezine sumnje bijahu mnogo dublje i teško
objašnjive.
Od njezina zamišljanja čarobne budućnosti s njim nakon njihova
prva susreta, kasnije jedva da je i pomislila na udaju za njega. Nije tu
misao izbrisala iz glave - nje jednostavno tamo i nije bilo. Kad god bi
pogledala unaprijed, instinktivno bi osjetila kako je jaz između njih
prevelik i da je most preko njega, izgrađen od njihove strasti,
nestvaran poput duge. Međutim, ona je rijetko gledala unaprijed,
svaki dan je bio toliko bogat da bi je upio... Sad joj je njezin prvi
osjećaj govorio kako će sve biti drukčije i da će ona sama Harneyu biti
drukčija. Umjesto da ostane odijeljena i neokaljana, uspoređivat će je s
ostalim ljudima i od nje zahtijevati razne neshvatljive stvari. Bila je
previše ponosna da bi se bojala, ali njezin slobodarski duh je klonuo...
Harney nije naznačio točan datum svog povratka. Rekao je da
prvo mora sve vidjeti i srediti neke stvari. Obećao je da će pisati čim
bude nešto određeno za reći. Ostavio joj je svoju adresu i zamolio je da
i ona piše. Ali nju je ta adresa prestravila. Bila je riječ o New Yorku,
klubu u Petoj aveniji dugačkog imena - učinilo se da je to između njih
postavilo nesavladivu barijeru. Prvih dana je jednom ili dvaput
uzimala taj komad papira i gledala ga pokušavajući smisliti što mu
napisati, ali imala je osjećaj da njezino pismo nikad neće stići na svoje
odredište. Nije pisala nikad nikome dalje od Hapburna.
Harneyevo pismo stiglo je otprilike deset dana otkako je otišao.
Bilo je nježno, ali ozbiljno i uopće nije sličilo na ljupke, kratke poruke
koje joj je iz Creston Rivera slao po pjegavom dječaku. Pozitivno je
govorio o svojim namjerama da se vrati, no ponovno bez datuma, pa
je ostalo na Charity da se njihov plan ne objavljuje dok on ne ”sredi
sve stvari.” Još nije mogao predvidjeti kad će to biti, no mogla je
računati na njegov povratak čim se put pred njim raščisti.

~ 95 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Čitala je pismo s neobičnim osjećajem kako je stiglo iz beskrajne

udaljenosti i do kraja je pogubila većinu njegova značenja. Kao
odgovor mu je poslala razglednicu u boji što je prikazivala crestonske
slapove, a na kojoj je napisala: ”Od Charity s ljubavlju.” Osjećala je
poruku strahovito manjkavom, razočarano sama sebi priznajući kako
sa svojom nesposobnošću da se izrazi mora ostavljati utisak hladnoće
i nenaklonosti, ali nije si mogla pomoći. Nije mogla zaboraviti da on
nije spominjao ženidbu s njom sve dok mu gospodin Royall te riječi
nije potjerao na usta; i premda nije imala snage riješiti se čarolije koja
ju je s njim svezala, izgubila je svu spontanost osjećaja pa joj se činilo
kao da pasivno čeka sudbinu koju nije mogla promijeniti.
Po povratku u crvenu kuću nije tamo zatekla gospodina Royalla.
Tog jutra nakon rastanka s Harneyem, kad je sišla u prizemlje, Verena
joj je rekla kako je njezin skrbnik otišao u Worcester i Portland. Bilo je
vrijeme godine kad je obično osiguravajućim društvima koje je
predstavljao predavao izvještaje i ničeg neuobičajenog ne bijaše u
njegovom odlasku, osim nenadanosti. Malo je razmišljala o njemu i
bilo joj je drago što ga nema...
Prvih nekoliko dana, dok se North Dormer oporavljao od svojeg
kratkog otvaranja javnosti i dok je uzbuđenje polako jenjavalo, ona se
držala po strani i ljudi je nisu primjećivali. No, vjernu Ally nije se
moglo dugo izbjegavati. Nakon završetka svečanosti Tjedan starog
kraja, Charity je bježala od nje po cijele dane lutajući brjegovima,
osim kad bi bila u knjižnici. Ali onda su učestale kiše i jednog
poslijepodneva, dok je pljuštalo, Ally je došla u crvenu kući sa svojim
šivaćim priborom sigurna da će je ondje naći.
Dvije djevojke su sjedile gore u Charitynoj sobi. Charityine su ruke
bile u krilu - kao da je duboko spavala, pa je samo polusvjesno
doživjela Ally koja se smjestila nasuprot nje na niski stolac od rogoza
s priborom na koljenima - njezine su se tanke usne pućile dok se je
naginjala ponad njega.
”Moja je ideja bila traku provući po rubovima”, rekla je ponosno,
pa se ponovno vratila promatranju bluze koju je rubila. ”Za gospođicu
Balch je - veoma je sretna.” Zastala je dodajući čudnim, drhtavim
glasom: ”Nisam joj se usudila reći da sam ideju posudila od iste takve
koju sam šivala Juliji.”
Charity nehajno podigne pogled. ”Viđaš li katkad Juliju?”
Ally je pocrvenjela kao da ju je aluzija uhvatila nespremnom: ”Oh,
već je jako dugo nisam vidjela u tim stvarima...”

~ 96 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Ponovno se dogodi tišina. Nakon nekog vremena Ally nastavi:

”Gospođica Balch mi je ostavila mnogo toga da napravim dok je
nema.”
”Pa... otišla je?” zapitala je Charity s početnom razinom
strahovanja.
”Zar nisi znala? Otišla je ujutro nakon slavlja u Hamblinu. Vidjela
sam je rano kako se vozi s gospodinom Harneyem.”
Ponovno se dogodi šutnja koju je pratilo uporno padanje kiše po
prozoru te tu i tamo oštar zvuk Allyinih škara.
Ally se zamišljeno nasmijala. ”Znadeš li što mi je rekla prije nego
je otišla? Rekla mi je kako će poslati nekog da me doveze u Springfield
gdje ću joj sašiti neke stvari, za vjenčanje.”
Charity opet podigne svoje teške vjeđe i zagleda se u Allyno lice
prošarano bljedilom što se naprijed-natrag njihalo iznad brzih prstiju.
”Udaje se?”
Ally je pustila da joj bluza padne na koljena i dalje u nju gledajući.
Usne kao da su joj se iznenada osušile i malo ih je navlažila jezikom.
”Pa, pretpostavljam... po onome što je rekla... Zar ti to nisi
znala?”
”Zašto bih to trebala znati?”
Ally nije odgovorila. Nagnula se je nad bluzu i stala čupati
privremene šavove vrškom škara.
”Zašto bih to trebala znati?” grubo je ponovila Charity.
”Nisam ja znala no... ljudi ovdje pričaju da je zaručena za
gospodina Harneya.”
Charity ustane smijući se i lijeno protežući ruke iznad glave.
”Kad bi se svi ti ljudi oženili o kojim narod ovdje govori, ti bi
danonoćno šivala vjenčanice”, rekla je ironično.
”Pa... ti u to ne vjeruješ?” odvaži se pitati Ally.
”Istina se ne bi promijenila da vjerujem ili ne vjerujem.”
”Ovoga... ja samo znam da sam je vidjela kako noć prije
svečanosti plače - haljina joj nije dobro stajala. Zato nije plesala...”
Charity je rastreseno zurila u čipkasti komad odjeće na Allyinim
koljenima. Iznenada se sagnula i zgrabila ga.
”Pa, mislim da ni u ovome neće plesati”, rekla je iznenada
pokazujući nasilje. Nategnula je bluzu svojim snažnim, mladim
rukama, poderala je na dva dijela i bacila je na pod.

~ 97 ~
knjigoteka
 dasha&anna

”Oh, Charity...” povikala je Ally skočivši. Dugo vremena te su

dvije djevojke preko poderane bluze gledale jedna drugu. Ally je počela
plakati.
”Oh, što ću joj reći? Što ću učiniti? To je bila prava čipka!” kukala
je kad bi došla do zraka od ridanja.
Charity ju je promatrala neumoljivim pogledom. ”Nisi je smjela
donijeti ovamo”, rekla je ubrzana daha. ”Mrzim odjeću drugih ljudi -
to je isto kao da su oni sami na tom mjestu.” Nakon te odlučne izjave
opet se one dvije zagledaju jedna u drugu. Charity napokon reče
dašćući od muke: ”Oh, hajde, hajde, hajde ili ću i tebe zamrziti...”
Ally je otišla, a ona se jecajući srušila na krevet. Dugu oluju
popratio je sjeverozapadnjak, a kad je prestao puhati, brjegovi se
ponovo oboje svojim starim, smeđim bojama, nebo postane još jače
plavo, a veliki bijeli oblaci obgrle vrhunce poput snježnih nanosa.
Prvo šuštavo lišće javora počelo je padati po tratini gospođice
Hatchard, a američka puzavica po pročelju Memorijalne knjižnice
bijeli je trijem pretvorila u crveni. Bio je to zlatom okićeni rujan. Dan
za danom plam američke puzavice širio se padinama u sve većim
valovima grimizne i crvene boje, ariši su blistali kao što žuti koluti
svjetla blistaju oko vatre, javori su plamtjeli i pušili se, a crne jele
preuzimale su indigo plavu boju naspram užarene šume.
Noći bijahu ledene, obasjane hladnim svjetlucanjem zvijezda što
bijahu toliko visoko da su se činile još manjima i jasnijima. Ponekad,
kad bi Charity satima budna ležala na svojem krevetu, osjećala bi se
kao da je vezana s tim kotrljajućim plamičcima i kako se s njima ljulja
na velikom, crnom svodu. Noću je planirala mnoge stvari... tad je
pisala Harneyu. No, pisma ne bijahu zapisana na papir, jer nije znala
kako izraziti ono što mu je htjela reći. Zato je čekala. Od razgovora s
Ally bila je sigurna kako je Harney zaručen s Annabel Balch i da će
proces ”rješavanja stvari” uključivati prekidanje te veze. Njezin
prvotni ljubomorni bijes se izgubio, pa se više nije bojala kakav će biti
rezultat. Još uvijek je bila sigurna da će se Harney vratiti te je isto tako
bila sigurna, barem na trenutak, da je ona ta koju voli, a ne gospođica
Balch. Ali ipak je ta djevojka bila njezina suparnica, jer predstavljala je
sve one stvari za koje je Charity osjećala da ih je sasvim nesposobna
razumjeti ili postići. Ako Annabel Balch nije bila djevojka kojom se
Harney mora oženiti, bila je djevojka koja mu je sasvim prirodno
odgovarala za brak. Charity nikad nije mogla sebe vidjeti kao njegovu
ženu, nikad nije uspjela naslikati su sliku i svakim danom činiti sve u
skladu s njom, međutim, mogla je zamisliti savršenu sliku Annabel
Balch u takvom odnosu s njim. Što je više razmišljala o tim stvarima,
to se više u nju uvlačio osjećaj kobi: osjećala je uzaludnim boriti se

~ 98 ~
knjigoteka
 dasha&anna

protiv takvih okolnosti. Nikad nije naučila kako se prilagoditi, ona je

znala samo poderati, slomiti i razoriti. Scena s Ally ostavila ju je
posramljenom zbog vlastitog djetinjeg bijesa. Što bi Harney rekao da
je to vidio? No, kad je o tome ispadu mozgala u svojoj zbrkanoj glavi,
nije mogla dokučiti što bi civilizirani čovjek napravio na njezinom
mjestu. Osjećala se je i previše razmrcvarenom da bi se borila protiv
neznanih sila...
Taj osjećaj konačno ju je i iznenada pokrenuo, jedne noći, nakon
što je Verena otišla u krevet, uzela je komad papira u uredu gospodina
Royalla, sjela u kuhinji pokraj svjetiljke i počela je pisati svoje prvo
pismo Harneyu. Bilo je veoma kratko:

Želim da se oženiš s Annabel Balch ako si to već obećao. Pomislila

sam kako ćeš se možda plašiti da sam ja jako povrijeđena, no ja samo
osjećam da moraš postupiti ispravno.
Tvoja ljubljena Charity

Pismo je poslala rano sljedećeg jutra i nekoliko dana osjećala je

olakšanje u duši, a onda se počela pitati zašto ne prima odgovor.
Jednog dana, dok je sama sjedila u knjižnici razmišljajući o tim
stvarima, zidovi knjiga počeli su se vrtjeti oko nje, stol od drva ruže
tresti se ispod njezinih laktova. Nakon vrtoglavice je uslijedio val
mučnine kakvu je osjetila onog dana kad su u mjesnoj vijećnici imali
predstavu. Međutim, vijećnica je bila pretrpana ljudima i zagušljivo
vruća, a knjižnica bijaše prazna i bilo je toliko hladno da je ostala u
kaputu. Prije samo pet minuta osjećala se je savršeno dobro - sad joj
se činilo kao da će umrijeti. Komad vrpce, na kojoj je još uvijek lijeno
radila, pao joj je iz ruku, a čelična kačkalica zazvonila je na podu.
Vlažnim dlanovima snažno je pritisnula sljepoočnice naslanjajući se
na stol dok ju je slabost cijelu preuzimala. Malo-pomalo bivalo je sve
bolje, pa je nakon nekoliko minuta ustala, sva ustreptala i
prestrašena, uzela svoj šešir i odgegala se van na zrak. No, jesensko
sunce je sve oko nje vrtjelo, okretalo i kao da je vrištalo za njom dok
se neizmjerno dugačkom cestom vukla do kuće.
Približila se crvenoj kući vidjevši da pred dvorišnim vratima stoji
kočija - srce joj je preskočilo. Ali bila je riječ tek o gospodinu Royallu
koji se vratio sa svojom putnom torbom u ruci. Vidio ju je da dolazi i
ostao je čekati na trijemu. Bila je svjesna njegova uporna pogleda kao
da čudno izgleda - zabacila je glavu očajnički se trudeći ostati
mirnom. Pogledi im se sretnu. Ona reče: ”Vratili ste se?” kao da se
ništa nije dogodilo. On je odgovorio: ”Da, vratio sam se”, i otišao je

~ 99 ~
knjigoteka
 dasha&anna

ispred pa otvorio vrata svojeg ureda. Ona je otišla u svoju sobu: svaka
stepenica joj je zadržavala korake kao da su bile premazane ljepilom.
Dva dana kasnije u Nettletonu se iskrcala iz vlaka i s postaje otišla
na prašnjavi trg. Kratko međurazdoblje hladnog vremena je završilo,
pa je dan bio ugodan, gotovo vruć, baš kao onda kad su se ona i
Harney Četvrtog srpnja našli na istom mjestu. Na trgu su se nalazili
isti oni otrcani fijakeri i jednoprezi poredani u malodušnom redu, a
mršava kljusad s mrežama protiv muha preko hrbata turobno je glave
njihala naprijed-natrag. Prepoznala je napadne oznake iznad
restorana i biljarskih salona, a dugačke žice na visokim stupovima
visjele su iznad glavne ulice sve od parka do njezina kraja na drugoj
strani. Krenula je putem kojem su je vodile žice - hodala je brzo,
oborene glave, sve dok nije došla do široke poprečne ulice s ciglenom
zgradom na uglu. Prošla je preko te ulice i kradomice se zagledala u
pročelje ciglene zgrade. Onda se vratila i ušla na vrata što su bila
povrh niza stepenica ograđenih broncom. Na sljedećem je odmorištu
pozvonila. Otvorila joj je mlada mulatkinja čupave kose i naborane
pregače te je uvela u predvorje gdje je preparirana lisica na stražnjim
nogama posjetiteljima nudila posjetnice iz mjedene kutijice. Na kraju
predvorja nalazila su se ulaštena vrata s natpisom Ured. Nakon što je
nekoliko minuta čekala u lijepo namještenoj prostoriji, s raskošnim
sofama iznad kojih su se nalazile velike i zlatom uokvirene fotografije
privlačne mlade žene, Charity je ušla u ured...
Kad je izašla kroz ulaštena vrata, doktorica Merkle ju je slijedila
pokazujući joj ulaz u drugu prostoriju, manju, ali još više okićenu
raskošnim, zlatnim okvirima. Doktorica Merkle je bila punašna žena
malenih, svijetlih očiju, imala je beskrajno gustu crnu kosu koja joj je
padala ravno na čelo, te neprirodno bijele i. ravne zube. Nosila je
raskošnu crnu haljinu i zlatne ogrlice s privjescima koji su joj visjeli
na grudima. Njezine ruke bijahu široke, nježne i brzo su radile svoj
posao. Mirisala je na mošus i karbolnu kiselinu.
Nasmiješila se Charity sa svim svojim savršenim zubima.
”Sjednite, draga. Želite li nešto da se oraspoložite? Ne... Dobro, onda
se samo minutu naslonite... Još ništa nećemo raditi, ali za mjesec
dana, ako se ponovno nađete u blizini... Ja ću vas uzeti u svoju kuću na
dva ili tri dana, neće biti nikakvih problema. Bit će mi drago! Sljedeći
put ćete vidjet da se ne treba toliko uzrujavati...”
Charity ju je promatrala raskolačenih očiju. Ta žena s umjetnom
kosom, umjetnim zubima, umjetnim ubojitim pogledom - pa što joj je
ona nudila, osim imuniteta glede nekog nezamislivog zločina? Do
sada je Charity bila svjesna samo neodređena srama i užasne fizičke
muke, a sad je u njoj iznenada planula ozbiljna majčinska zatečenost.

~ 100 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Došla je na ovo mjesto jer nije znala kako bi se drukčije uvjerila da

nije pogriješila u pogledu svog stanja, a ta ju je žena držala jadnim
bićem kakvo je Julia... Misao bijaše toliko grozna da je ustala sva
blijeda i drhteći od bijesa kao nikad u životu.
Doktorica Merkle je također ustala: ”Zašto toliko žurite? Možete
se odmoriti ovdje na mojem kauču...” Zastala je, a njezin osmijeh
postane majčinski. ”Napokon... ako se kod kuće nešto priča, a vi se
želite maknuti na neko vrijeme... Imam prijateljicu u Bostonu koja
traži sustanarku... vi biste se jako dobro slagale, draga moja...”
Charity je došla do vrata. ”Ne želim ostati. Ne želim se više
ovamo vratiti”, promucala je rukom držeći kvaku. No, doktorica
Mekle je brzim pokretima zapriječi na pragu.
”Oh, onda dobro. Molim vas pet dolara.”
Charity je bespomoćno zurila u doktoričine uske usne i čvrsto lice.
Ušteđevinu je potrošila plativši Ally za uništenu bluzu gospođice
Balch, a četiri dolara je morala posuditi od prijateljice da kupi kartu i
plati doktoricu. Nije mogla zamisliti kako bi medicinski savjet mogao
biti skuplji od dva dolara.
”Nisam znala... Nemam toliko novca...”, reče oklijevajući.
Zaplakala je.
Doktorica Merkle se kratko nasmije ne pokazujući zube te upita
Charity zar ona misli da je ona sve ovo izgradila samo iz zadovoljstva.
Čvrsta je ramena naslonila na vrata dok je govorila, baš kao da je zli
uzničar koji diktira uvjete svojem zarobljeniku.
”Kažete da ćete doći kasnije i platiti? Često ja to slušam. Dajte mi
svoju adresu, jer ako mi ne možete platiti, račun ću poslati vašim
ljudima... Molim? Ne razumijem što govorite... Ni to vam ne odgovara?
Pa, veoma čudno se ponašate za djevojku koja nema dovoljno da plaća
svoje račune...” Zastala je i zagledala se u broš s plavim kamenom koji
je Charity nosila na bluzi.
”Zar vas nije stid tako razgovarati s damom koja sama zarađuje
za svoj kruh, a vi se smucate s takvim nakitom? Inače nisam takva i
ne činim to kao uslugu, ali ukoliko želite ostaviti ovaj broš kao zalog,
neću protestirati... Naravno, vratit ću vam ga kad mi donesete
novac...”
Na putu kući osjećala je beskrajni i neočekivani mir. Bilo je grozno
što je Harneyev dar morala ostaviti u ženinim rukama, no čak ni po
toj cijeni novosti koje je donosila nisu bile preplaćene. Sjedila je
napola sklopljenih očiju u vlaku što je brzao poznatim krajolikom.
Sjećanja na njezino posljednje putovanje nisu padala poput mrtvog
lišća nego su poput uspavanog sjemena stala nicati u njezinim žilama.

~ 101 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Nikad više neće znati kakav je to osjećaj biti sam. Iznenada, kao
da je sve postalo tužno jednostavno. Više nije imala poteškoća u
viđenju sebe kao Harneyeve supruge - ne sad kad je bila majka
djeteta. U usporedbi s njezinim suverenim pravom, šanse Annabel
Balch izgledale su poput neke sentimentalne djevojačke sanjarije.
Te večeri, na vratima crvene kuće, zatekla je Ally koja ju je čekala
do sutona. ”Bila sam dolje u poštanskom uredu malo prije nego su
zatvorili. Will Targatt je rekao da imaju pismo za tebe, pa sam ti ga
donijela.”
Ally joj pruži pismo gledajući Charity s velikim simpatijama. Od
zgode kad je poderala bluzu, u njezinim je očima izraslo novo,
bojažljivo divljenje prema prijateljici.
Charity je s osmijehom na licu uzela pismo: ”Oh, hvala ti... laku
noć”, rekla je preko ramena odlazeći prilaznom stazom. Ako bude
samo i trenutak oklijevala, znala je da će joj se Ally zakačiti o vrat.
Požurila je po stubama napamet hodajući do svoje sobe u mraku.
Ruke su joj drhtale dok je palila šibicu i svijeću, a koverta je bila toliko
dobro zatvorena da je morala pronaći škare da je odreže i otvori.
Napokon pročita:

Draga Charity,

dobio sam tvoje pismo koje me dirnulo više nego to mogu izraziti.
Zar ne vjeruješ da ću, zauzvrat, dati sve od sebe? Postoje stvari koje je
teško objasniti, još teže opravdati, no tvoja velikodušnost sve čini
lakšim. Sve što sad mogu učiniti jest da ti od srca zahvalim na
razumijevanju. Tvoje riječi kojima mi poručuješ da učinim ispravnu
stvari su mi beskonačno mnogo pomogle. Postoji li nada ostvarivanja
onog o čemu smo sanjali, onda ćeš odmah shvatiti da se vraćam - tu
nadu ja još uvijek nisam izgubio.

Brzo je pročitala pismo, pa ga krenula ponovno i ponovno čitati,

no svaki put sve sporije i pomnije. Bilo je napisano toliko krasnim
riječima da ga je doživljavala teškim za razumjeti, jednako kao i ona
pojašnjenja biblijskih slika gospodina u Nettletonu. Međutim, polako
je postala svjesna kako srž njegova značenja leži u zadnjih nekoliko
riječi. ”Postoji li nada ostvarivanja onog o čemu smo sanjali...”
Pa zar on u to nije bio siguran? Shvatila je da svaka riječ i svako
suzdržavanje bijahu izravna potvrda prednosti Annabel Balch. Bijaše
istina da je s njom zaručen te da još uvijek nije pronašao način kako
raskinuti zaruke.
~ 102 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Dok je opetovano čitala pismo, Charity je shvaćala koliku je cijenu

morao platiti da ga napiše. Nije pokušavao izbjeći nametnutu obvezu
- iskreno i skrušeno borio se između dviju dužnosti. Čak mu u svojoj
duši nije predbacivala što je od nje skrivao da je u vezi. U njegovom
ponašanju nije vidjela ništa vrijedno prijekora, jednako kao ni u
svojem. Otpočetka je ona njega trebala više nego je on nju želio, a sili
koja ih je spojila bijaše se nemoguće oduprijeti baš kao i jakom vjetru
što otkida lišće s drveća... Samo što je između njih stajao, nepomično i
uspravno u općem previranju, neuništivi lik Annabel Balch...
Sjedila je zureći u pismo suočena s njegovim priznanjem te
činjenice. Oblijevao ju je hladan znoj, a tupo jecanje stezalo joj je grlo i
treslo je od glave do pete. Neko je vrijeme bila uhvaćena i bacana
ogromnim valovima tjeskobe koji su iz nje izbrisali svaku svijest o bilo
čemu osim o slijepoj bitci protiv njihove snage.
Malo-pomalo počela je oživljavati, s užasnom gorčinom u sebi,
svaki stadij svoje bijedne ljubavne priče. Prisjetila se budalastih stvari
koje je pričala, dragih Harneyevih odgovora, njegova prva poljupca u
mraku između dva vatrometa, zajedničkog odabira plavog broša,
načina na koji ju je zadirkivao glede pisma koja je bacila bježeći od
putujućeg propovjednika. Sva ta sjećanja, kao i tisuće drugih, brujala
su u njezinoj glavi sve dok njegova blizina nije postala toliko stvarna
da je osjetila prste u kosi, njegov topli dah na obrazu dok joj naginje
glavu kao da je cvijet. Sve to bijaše samo njezino, ušlo je u njezin
krvotok i postalo dio nje, činilo je dijete što je raslo u njezinoj utrobi.
Bilo je nemoguće razderati na komadiće dijelove toliko isprepletna
života.
Osuda ju je postupno osnažila i ona je u svojoj glavi počela
stvarati prve riječi pisma koje je naumila napisati Harneyu. Htjela ga
je odmah napisati, pa je krenula grozničavo prekapati po ladici tražeći
komad papira. Ali više ih nije bilo - mora ga uzeti dolje u prizemlju.
Imala je praznovjerni osjećaj da pismo treba biti napisano odmah, da
će joj zapisivanje tajne donijeti mir i sigurnost. Zato je uzela svijeću i
spustila se u ured gospodina Royalla.
Bilo je malo vjerojatno da će ga u ovo doba tamo zateći -
vjerojatno je večerao i otišao do Carricka Frya. Gurnula je vrata
mračne prostorije - podigla je svijeću i u tami osvijetlila njegov lik
koji je sjedio u stolcu s visokim naslonom. Ruke mu bijahu položene
na rukohvate, glava malčice nagnuta u stranu - brzo ju je uspravio
kad je Charity ušla. Ustuknula je kad su im se oči srele svjesna kako su
njezine crvene od plača te da joj se na licu vidi umor i iscrpljenost od
putovanja. Međutim, bilo je prekasno za bijeg - samo je stala na
mjestu i šutke ga gledala.

~ 103 ~
knjigoteka
 dasha&anna

On ustane iz svog stolca i raširenih ruku krene prema njoj. Gesta

bijaše krajnje neočekivana i zato mu je dopustila da je primi za ruke.
Stajali su bez riječi sve dok gospodin Royall nije ozbiljno rekao:
”Charity, zar mene tražiš?”
Ona se naglo oslobodi i korakne unatrag. ”Ja? Ne....”
Svijeću je položila na njegov stol. ”Trebam list papira, to je sve.”
Njegovo se lice namrgodilo, a guste se obrve ispupčile iznad očiju.
Ništa ne govoreći on otvori ladicu stola, uzme list papira i kovertu te
ih gurne prema njoj. ”Želiš li i poštansku marku?” pitao je.
Kimnula je i on joj dade poštansku marku. Kad je to napravio, ona
osjeti kako je uporno promatra. Znala je da joj svjetlo svijeće treperi
po bijelom, nabubrenom licu iskrivljujući ga i pretjerano mu ističući
crne krugove oko očiju. Zgrabila je papir, a njezina se umirenost
rastopila pod njegovim neumoljivim pogledom - kao da je njime
iščitavao njezino stanje i podrugljivo se prisjećao dana kad je, upravo
u ovoj prostoriji, prisilo Harneya da kaže kako će je uzeti za ženu.
Njegov pogled je otkrivao da zna kako će pisati svojem ljubavniku,
koji ju je ostavio, a baš j u je on upozoravao da će to i učiniti.
Prisjećala se tog dana kad je od njega otišla puna prezira i shvatila,
ako je nagađao istinu, koji bi se spisak starih dugova sad time
namirio. Okrenula se je i odletjela na kat. No, kad se vratila u svoju
sobu, sve riječi koje je imala nestale su...
Sve bi bilo drukčije kad bi ona mogla otići k Harneyu - samo bi
trebala pustiti da njezina sjećanja govore umjesto nje. Ali više nije
imala novca, nije bilo nikoga od kog bi ga mogla posuditi dovoljno za
dugačko putovanje. Nije joj preostalo ništa drugo nego da piše i čeka
odgovor. Dugo je sjedila iznad praznog papira, međutim, nije znala
što bi rekla i kako bi izrazila svoje osjećaje...
Harney je pisao kako mu je olakšala situaciju - to joj je bilo drago
jer nije željela otežavati stvari. Znala je da ima moć to učiniti - svoju
sudbinu držala je u svojim rukama. Samo mu je trebala napisati istinu
- to je bilo sve. No, isto tako bijaše to činjenica koja ju je priječila...
Njezinih pet minuta licem u lice s gospodinom Royallom riješilo ju je
svih iluzija i ponovno je vratilo u northdormersku točku gledišta.
Jasno i nemilosrdno pred njom se pojavila sudbina djevojke koja se
udala da bi ”stvari bile kako treba”. Vidjela je ona i previše seoskih
ljubavnih priča koje su završile na taj način. Bijedni brak jadnice Rose
Coles bio je jedan od njih - što se dobrog s time dogodilo njoj ili
Halstonu Skeffu? Mrzili su jedno drugo od dana kad ih je svećenih
vjenčao. Kad god bi je njezina svekrva poželjela poniziti, samo bi
rekla: ”Tko bi rekao da su djetetu tek dva mjeseca? A sedam mjeseci
ima - ajme meni, koliko je?” North Dormer je imao veliko
~ 104 ~
knjigoteka
 dasha&anna

razumijevanje za one koji bi se preobratili, ali samo prezir za one koji

na to ne bi pristali. A Charity je oduvijek shvaćala odbijanje Julie
Hawes da na to ne pristane ...
Sanio... zar doista nije bilo alternative za Juliju? Njezina se duša
zgrozila nad slikom žene blijeda lica među raskošnim sofama i
svjetlucavim okvirima. U ustaljenom redu stvari, kako ga je ona
poznavala, nije vidjela mjesta za svoju osobnu pustolovinu...
Odjevena je sjedila u svojem stolcu sve dok blijedosive zrake nisu
počele ocrtavati crne pruge žaluzina. Ustala je i otvorila ih. Svitanje
novog dana donijelo je jasniju svijest o neizbježnoj stvarnosti te
osjećaj da je potrebno nešto učiniti. Pogledala se u ogledalu u kojem je
vidjela svoje lice, blijedo u jesenjem svitanju, izmučenih obraza i
crnih krugova oko očiju te sve one naznake svojeg stanja koje sama
nikad ne bi zapazila, ali koje joj je otkrila doktorica Merkle. Nije se
mogla nadati da pažljivo oko sela te znakove neće primijetiti. I sama
je primjećivala kako je njezino lice gubilo svoj oblik znajući da će je
ono izdati.
Nagnula se na prozor i zagledala van u mračno i prazno selo,
pepeljaste kuće zatvorenih prozora, sivu cestu, što se penjala uzbrdo
do jelove šume iznad groblja, i teško tkivo planine crno nasuprot
kišnog neba. Na istoku se iznad šuma širilo svjetlo, no i ondje su se
navlačili oblaci. Njezin pogled polako je putovao preko polja i
neravnih linija brjegova. Toliko je već puta gledala taj beživotni krug
pitajući se može li se ikome išta dogoditi u tom zatvorenom...
Do svoje odluke došla je gotovo bez svjesnog razmišljanja. Dok su
njezine oči slijedile krug brjegova, njezin um također je prolazio svoj
krug. Pretpostavljala je kako je nešto u njezinoj krvi bilo odgovorno
što se Planina pojavila kao odgovor na traganje, što je ona bila
neizbježni put bijega od sveg onog što ju je tlačilo i napadalo. Kako
bilo, Planina se počela ocrtavati u kišnom praskozorju i, što ju je dulje
promatrala, to je više bila svjesna kako će napokon otići gore.

~ 105 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XVI.

Kiša je prestala i sat kasnije, kad je krenula, snažne zrake sunca

obasjavale su polja. Nakon Harneyeva odlaska, bicikl je vratila
vlasniku u Crestonu, a sad nije bila sigurna da je sposobna prohodati
cijeli taj uspon na Planinu. Napuštena kuća nalazila se usput, no
pomisao da bi ondje provela noć bijaše joj nepodnošljiva. Zato je
naumila otići u Hamblin, gdje može prespavati u drvenoj kolibi
ukoliko je izda snaga. Veoma oprezno se pripremala za put. Prije
polaska prisilila se popiti čašu mlijeka i pojesti komad kruha. U
platnenu torbu je stavila malo čokolade koju je Harney uvijek vozio u
svojoj biciklističkoj torbi. Ponad svega je željela sačuvati snagu i bez
privlačenja pažnje stići na svoje odredište...
Kilometar po kilometar išla je putem kojim je toliko često hitala
svojem ljubavniku. Kad je stigla do zavoja gdje se šumski put odvajao
od ceste za Creston, prisjetila se evangeličkog šatora, koji već odavno
bijaše složen i premješten, i svoje neobuzdane groze kad je debeli
putujući propovjednik rekao: ”Tvoj spasitelj sve zna. Dođi i ispovijedi
svoje grijehe.” U njoj sad nije bilo nikakva osjećaja grijeha nego samo
očajnička želja da obrani svoju tajnu od bezobzirnih očiju i ponovno
započne život među ljudima kojima je bio nepoznat grubi seoski
zakon. Poriv se nije svjesno oblikovao: samo je osjećala da mora
spasiti svoje dijete i s njim se sakriti negdje gdje ih nitko neće gnjaviti.
Hodala je i hodala dok su joj noge sa svakim korakom bivale sve
teže. Izgledalo joj je poput okrutne slučajnosti to što je prisiljena
ponoviti svaki korak na putu do napuštene kuće. Kad je ugledala
voćnjak i srebrnosivi krov koji se pogrbljeno krivio ispod teških grana,
snaga ju je izdala i ona sjedne pokraj puta. Dugo je tamo sjedila
skupljajući hrabrost za polazak dalje, a onda je prošla obješenim
vratima pokraj neobrezanih ruža prošaranih grimiznim šipkom. Palo
je nekoliko kapi kiše i ona pomisli na tople večeri kad su ona i Harney
sjedili zagrljeni u sjenovitoj prostoriji, dok je ljetni pljusak hučao na
krovu miješajući se sa šuštanjem njihovih poljubaca. Zadrži li se
predugo, ubrzo je shvatila, kiša bi je mogla prisiliti da ovdje pronađe
noćno sklonište. Zato je ustala i otišla ne osvrćući se više na kuću
nakon što je došla do bijelih vrata u ogradi i zaraslog vrta. Sati su
prolazili i ona je hodala sve sporije i sporije, tu i tamo zastajući da se
odmori te pojede malo kruha i jabuke što ih je usput nabrala. Činilo joj
se da je njezino tijelo sa svakim metrom sve teže, pa se zapitala kako
će kasnije nositi dijete ako joj već sad predstavlja tako velik teret... S
~ 106 ~
knjigoteka
 dasha&anna

planine je zapuhao je svjež vjetar raspršujući kišu u žestokim

valovima. I oblaci su sad bili nisko pa joj je u lice udarilo nekoliko
bijelih sulica - bio je to prvi snijeg iznad Hamblina. Krovovi
usamljenog sela bijahu udaljeni samo pola kilometra, no ona je
odlučila da ga zaobiđe i još se iste noći popne na Planinu. Nije imala
jasan plan djelovanja osim, kad stigne gore, da će potražiti Lifta
Hyatta i pridobiti ga da je odvede njezinoj majci. I ona sama bila je
rođena kao što će i njezino dijete biti rođeno. Ma kakav god da poslije
bio život njezine majke, ona sigurno nije zaboravila svoju prošlost i
prihvatit će kći koja se suočavala s problemom kakav je i sama imala.
Iznenada ju je uhvatila samrtnička slabost, pa je ponovno sjela na
humak i naslonila glavu na stablo. Više nije vidjela dugački put i
oblačno područje i neko vrijeme joj se činilo kao da se vrti u groznom,
mračnom kotaču. Ali i to je prošlo.
Otvorila je oči i ugledala kočiju što se zaustavila pokraj nje.
Čovjek koji je s nje skočio gledao ju je zbunjena lica. Svijest joj se
polako povratila i ona shvati da je riječ o Liffu Hyattu.
Bila je napola svjesna da je nešto ispituje i samo ga je šutke
promatrala pokušavajući naći snage da progovori. Napokon se glas
vratio u njezino grlo, pa potiho reče: ”Idem gore na Planinu.”
”Gore na Planinu?” ponovio je maknuvši se malo u stranu. Kad se
pomaknuo, ona je iza njega u kočiji ugledala osobu u debeloj odjeći
poznata, ružičasta lica sa zlatnim naočalama na vrhu grčkog nosa.
”Charity! Što, zaboga, radite ovdje?” uskliknuo je gospodin Miles
odbacivši konjske uzde i silazeći s kočije.
Ona teško podigne oči do njegovih: ”Idem posjetiti majku.”
Dvojica muškaraca se pogledaju i trenutak nijedan nije ništa
govorio.
Tada gospodin Miles reče: ”Izgledate bolesno, draga moja, a dug
je put do gore. Mislite da je to mudro?” Charity je ustala. ”Moram
otići k njoj.”
Neodređeni, neveseo smiješak pojavio se na licu Liffa Hyatta, a
gospodin Miles nesigurno reče: ”Znate, pa... rekli su vam?”
Zurila je u njega. ”Ne znam o čemu govorite. Želim otići k njoj.”
Gospodin Miles ju je zamišljeno promatrao. Pomislila je da
primjećuje promjenu na njoj, pa joj krv nahrupi u lice. ”Samo želim
otići k njoj”, ponovila je.
Primio ju je za ruku. ”Dijete moje, vaša majka umire. Liff Hyatt je
došao po mene... Popnite se i idite s nama.”

~ 107 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Pomogao joj je da se smjesti pokraj njega. Liff Hyatt se popeo

straga - krenuli su prema Hamblinu. Charity isprva uopće nije
shvaćala Milesove riječi: fizičko olakšanje što je sjedila u kočiji i
bezbrižno putuje na Planinu poništilo je njegove riječi. No, u glavi joj
je bivalo sve bistrije pa je počela shvaćati. Znala je da Planina jako
rijetko komunicira s dolinom. Često je slušala da gore ne odlazi nitko,
osim župnika kad netko umre. A sad njezina majka umire... i ona će se
na Planini zateći sama kao i bilo gdje na svijetu. Osjećaj neočekivane
usamljenosti bilo je sve što je u tome trenutku mogla osjetiti. Malo
kasnije je počela misliti kako je neobično što je gospodina Milesa
zapao taj okrutni posao. On se uopće nije činio poput čovjeka koji bi se
trudio ići na Planinu. Ali bio je ovdje pokraj nje, čvrstom rukom
upravljao je konjima i kroz svoje naočale je ljubazno pogledavao, baš
kao da nema ničeg neobičnog u tome što su se zajedno zatekli u
ovakvim okolnostima.
Neko vrijeme nije mogla ništa govoriti, a on kao da je to razumio i
nije je ništa ispitivao. Osjetila je da njezinim izmučenim licem kaplju
suze: sigurno je i on to primijetio, jer primio ju je za ruku i šaptom
rekao: ”Recite mi što vas muči?”
Ona samo odmahne glavom, a on nije dalje ustrajao. Malo kasnije
je također rekao šaptom kako ih nitko ne bi čuo: ”Charity, što vi znate
o svojem djetinjstvu prije nego ste došli u North Dormer?”
Ona se pribrala i odgovorila: ”Ništa, osim onog što sam jednog
dana čula od gospodina Royalla. On je rekao da me je doveo dolje zato
jer je otac završio u zatvoru.”
”I vi otada niste bili gore?”
”Nikad.”
Gospodin Miles je ponovno zašutio, a onda reče: ”Drago mi je da
se sad sa mnom vraćate. Možda vašu majku pronađemo živu, a možda
i ona zna da dolazite.”
Stigli su u Hamblin gdje je snježna oluja ostavila bijele nanose
snijega na gruboj travi pokraj puta i u kutovima krovova što su bili
okrenut na sjever. Bijaše to jadno, bezbojno selo ispod granitnog
planinskog boka. Čira su ga napustili, počeo je uspon. Put bijaše strm,
pun brazda i konji su sve sporije hodali dok su se penjali i penjali i dok
se svijet iza njih topio u veliku ravnicu prošaranu šumama i poljima
koju je gutao olujni, tamnoplavi beskraj.
Charity je često razmišljala o tom usponu na Planinu, no nije se
nadala da će to otkriti toliko prostranu zemlju, pa joj je pogled na taj
čudnovat krajolik, što se pružao na sve strane, dao novi osjećaj
Harneyeve udaljenosti. Znala je da mora biti miljama i miljama daleko

~ 108 ~
knjigoteka
 dasha&anna

od zadnjeg planinskog vrhunca, koji se činio krajem svijeta, te se

zapitala kako je ikad mogla sanjati da će otići u New York i potražiti
ga...
Kako se put uspinjao, tako je oko njih rasla pustoš i ubrzo su se
vozili preko polja blijede planinske trave koju su uništili mjeseci
provedeni ispod snijega. U usjecima je drhtalo nekoliko bijelih breza
ili bi tu i tamo planinski jasen zasvijetlio svojim crvenkastim kitama.
Vjetar je žestoko puhao preko golih strmina i konji su nasuprot njega
hodali povrjenih glava i prenapetih mišića. Ponekad bi se kočija toliko
zanjihala da se Charity morala uhvatiti za njezin rub.
Gospodin Miles nije više govorio. Činilo se da je shvaćao njezinu
potrebu za samoćom. Nakon nekog vremena put se račvao, pa on
potegne konje nesiguran kojim putem ići dalje. Liff Hayatt odostraga
podigne glavu i poviče u vjetar: ”Lijevo...” i oni zaokrenu u rijetku
borovu šumicu čime započne njihova vožnja po drugoj strani Planine.
Kilometar ili dva kasnije došli su do čistine gdje su se na
kamenim poljima smjestile dvije ili tri niske kućice - bijahu šćućurene
među stijenama kao da se skrivaju od vjetru. Nisu bile ništa više od
potleušica, izgrađene od trupaca i grubih dasaka s limenim
dimnjacima što su stršili iz krovova. Sunce je zalazilo i tama je već
prekrila svijet ispod njih, no žuti sjaj još se uvijek zadržavao na
osamljenim planinskim padinama i šćućurenim kućicama. Ali, već je
sljedećeg trenutka nestao i krajobraz ostane u tami jesenskog
sumraka.
”Onamo”, povikao je Liff ispruživši svoju dugačku ruku peko
ramena gospodina Milesa. Svećenik se okrenuo ulijevo i pogledao
preko komada gole zemlje obrasle korovom i koprivama - zaustavio
se ispred najruševnije kuće. Kroz jedan prozor dimnjak je pružao
svoju prelomljenu ruku, a na drugom polomljena krila bijahu
zakrpana dronjcima i papirom.
U usporedbi s ovom nastambom, smeđa kuća u močvari mogla se
smatrati pravom vilom.
Kad se kočija približila, iz sumraka lajući iskočiše dva ili tri psa
mješanca. Mladi čovjek dovuče se do vrata i stane zuriti. U polumraku
Charity je zapazila da njegovo lice ima isti onaj podbuhao izgled kao i
lice Basha Hyatta kad ga je vidjela kako spava pokraj peći. Uopće se
nije trudio da ušutka pse nego se samo naslanjao na vrata ometen u
svojem pijanom drijemežu. Gospodin Miles je sišao s kočije.
”Je li to ovdje?” potiho je Liffa upitao svećenik.
Liff je kimnuo glavom.

~ 109 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Gospodin Miles se okrenuo prema Charity. ”Draga moja, pripazite

minutu na konje. Najprije ću ja ući”, rekao je stavljajući uzde u
njezine ruke. Ona ih ravnodušno prihvati gledajući ravno ispred sebe
kako gospodin Miles i Liff Hyatt po mraku idu prema kući. Nekoliko
minuta su se zadržali u razgovoru sa čovjekom na vratima nakon čega
se gospodin Miles vratio. Dok je dolazio, Charity je primijetila da je
njegovo glatko, ružičasto lice poprimilo izgled zastrašujuće
ozbiljnosti.
”Charity, vaša majka je umrla. Najbolje da pođete sa mnom”
rekao je.
Sišla je i krenula s njim. Liff je konje odveo u stranu.
Približavajući se vratima rekla je sama sebi: ”Ovdje sam rođena... tu
pripadam...”
Prilično često je to govorila sama sebi dok bi promatrala
osunčane padine Planine, no tada to nije ništa značilo, a sad je
postalo stvarnost. Gospodin Miles ju je nježno primio za ruku kad su
ušli u sobu koja se činila jedinom prostorijom u kući. Bilo je toliko
mračno da je mogla tek nazrijeti grupu od desetak ljudi što su sjedili
ili stajali oko stola napravljena od dasaka i dvije bačve. Bez riječi su
promatrali dolazak gospodina Milesa i Charity, a onda grubi ženski
glas reče:
”Ovo je propovjednik”, ali nitko se nije pomaknuo.
Gospodin Miles je zastao i pogledao oko sebe. Zatim se okrenuo
prema mladiću koji ih je dočekao na vratima.” Je li tijelo ovdje?” pitao
je.
Umjesto da odgovori, mladi je čovjek glavu okrenuo prema
ljudima.
”Gdje je svijeća? Rekao sam vam da donesete svijeću”, rekao je
nenadanom grubošću djevojci koja se lijeno naslanjala na stol. Ništa
mu nije odgovorila, no neki je čovjek ustao, u jednom kutu dohvatio
svijeću i utaknuo je u bocu.
”I kako da je sad upalim? Peć se ugasila”, progunđa djevojka.
Gospodin Miles je ispod svog teškog kaputa napipao kutiju šibica.
Zapalio je svijeću i za trenutak ili dva blijedi krug svjetla obasja blijede
grozničave glave što su se iz sjene promolile poput glava noćnih
životinja.
”Mary je tamo” rekao je netko, pa je gospodin Miles uzeo bocu i
prošao pokraj stola. Charity je išla s njim. Zaustavili su se u kutu
prostorije ispred madraca na podu. Na njemu je ležala žena, no nije
izgledala kao da je mrtva - činilo se kao da je mrtva pijana pala u san
na taj svoj odvratni krevet i da je ostavljena upravo onako kako se u
~ 110 ~
knjigoteka
 dasha&anna

svojim izgužvanim dronjcima na njemu dočekala. Jedna ruka bijaše joj

zabačena iznad glave, jedna noga je virila ispod poderane suknje, a
druga se vidjela gola do koljena - natečena, blistava noga u čupavoj
čarapi namotanoj do gležnja. Žena je ležala na leđima dok su joj oči
nepomično gledale u svijeću što je drhtala u ruci gospodina Milesa.
”Samo se srušila”, rekla je žena preko ramena ostalih ljudi, a
mladić doda: ”Ja sam uš’o i naš’o je.”
Stariji muškarac ravne kose i blijeda osmijeha progura se
naprijed. ”Ovako je to bilo: rekao sam joj sinoć: ‘Ako ne prestaneš s
time’, rekao sam ja njoj...”
Netko ga je povukao natrag i poslao da otetura do klupe uz zid
gdje je sjeo mumljajući neku priču koju nitko nije slušao.
Svi su ušutjeli. Mlada žena, što se lijeno pridržavala za stol,
odjednom se progura kroz mnoštvo i stane ispred Charity. Izgledala je
zdravije i jače od svih ostalih, a njezino lice otvrdnulo od vremena
zadržalo je određenu ozbiljnu ljepotu.
”Tko je ova djevojka? Tko ju je doveo ovamo?” rekla je
sumnjičavo ukočenim pogledom promatrajući mladića koji ju je
ukorio što nije pripremila svijeću.
”Ja sam je doveo. Ona je kći Mary Hyatt”, rekao je gospodin
Miles.
”Što? Zar i ona?” posprdno će djevojka.
Mladić je počeo psovati na nju: ”Začepi, prokleta bila, ili se gubi
odavde.” Onda se ponovno prepustio svojoj prijašnjoj apatiji i sjeo na
klupu naslonivši glavu na zid.
Gospodin Miles je svijeću postavio na pod i skinuo svoj teški
kaput. Okrenuo se prema Charity. ”Hajde, pomognite mi”, rekao je.
Kleknuo je pokraj madraca i spustio vjeđe na očima mrtve žene.
Charity, sva uzdrhtala i nemoćna, kleknula je pokraj njega
pokušavajući urediti majčino tijelo. Navukla je čarapu na grozno
svjetlucavu nogu i nategnula suknju preko iznošenih, izvitoperenih
čizama. Učinivši to pogledala je isušeno, ali podbuhlo, majčino lice u
zaleđenom izdisaju usana razdvojenih iznad oštećenih zuba. Ničeg tu
nije bilo što bi odavalo znakove ljudskosti: ležala je tamo poput psa u
jami. Charitvine ruke su se ohladile dok ju je dodirivala.
Gospodin Miles je ženine ruke prekrižio na grudima i pokrio je
kaputom. Svojom maramicom joj je pokrio lice, bocu sa svijećom
stavio pokraj njezine glave i zatim ustao.
”Zar nemate lijes?” pitao je okrenuvši se prema ljudima iza sebe.

~ 111 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Svi su zbunjeno šutjeli, a onda razjarena djevojka progovori.

”Mogli ste ga vi dovesti sa sobom. Samo mi recite, gdje da ga mi ovdje
uzmemo?”
Gospodin Miles je odgovorio gledajući ostale: ”Pa zar je moguće
da ovdje nemate u rezervi ni jedan lijes?”
”Evo ja kažem: treba spavati kako treba”, promumljala je stara
žena. ”Ali nikad ona svoj krevet nije imala...”
”I ta peć nije njezina” reče obrambeno muškarac ravne kose.
Gospodin Miles se odmakne od njih u stranu nekoliko koraka. Iz
džepa je izvadio knjigu i, nakon nekoliko trenutaka, počeo iz nje čitati
držeći je nisko i sasvim ispruženih ruku kako bi je svjetlost mogla
obasjati. Charity je ostala klečati pokraj madraca. Majčino lice bijaše
pokriveno i sad je bilo lakše ostati pokraj nje i tako izbjeći pogled na
živa lica koja su na grozan način otkrivala u kakvom je stanju bilo
njezino kad je umrla.
”Ja sam Uskrsnuće i Život”, počeo je gospodin Miles, ”i onaj tko
vjeruje u mene premda umre, imat će život vječni... A kad se
probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga...”
IZ SVOJE ĆU PUTI TAD VIDJETI BOGA!
Charity je pomislila na razjapljena usta i kamene oči ispod
maramice, na bliješteću nogu na koju je navukla čarapu...
”Ništa nismo na ovaj svijet donijeli i ništa s njega nećemo
ponijeti...”
Ljudi straga su odjednom počeli mumljati i naguravati se. ”Ja sam
donio tu peć”, rekao je stari čovjek ravne kose probijajući se naprijed.
”Ja sam išao dolje u Creston i uzeo je... nitko nema pravo uzimati je...
a svatko tko kaže da nisam, ja ću ga tako odalamiti...”
”Sjedni, ti prokletniče jedan!” povikao je visoki mladac koji je
kunjao na klupi uz zid.
”Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo:
zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti”
”Tako je, njegova je”, ubacila se žena straga Što je prestrašeno
jadikovala.
Mladac je skočio na noge. ”Ako ne mislite držati jezik za zubima,
sve ću vas izbaciti, sve vas”, povikao je dodajući sočne psovke.
”Nastavite, svećeniče, nemojte dopustiti da vas uznemiruju.”
”Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih, on je prvenac umrlih...
Pazite, kazujem vam tajnu: svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi
preobraziti... A kad se ovo raspadljivo tijelo preobuče neraspadljivošću

~ 112 ~
knjigoteka
 dasha&anna

i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ:

”Pobjeda proguta smrt...”
Snažne riječi jedna po jedna su padale na Charitynu pognutu
glavu, ublažujući stravu, svladavajući zbrku, svladavajući je jednako
kao i pijana bića iza leđa. Gospodin Miles pročita i zadnje riječi, a
zatim zatvori knjigu.
”Je li grob iskopan?” pitao je.
Liff Hyatt, koji mu se približio dok je čitao, kimnuo je glavom i
rekao: ”Da.” Stao je sad pokraj madraca. Mladac na klupi, za kojeg se
činilo kako želi pokazati da je u nekom srodstvu s mrtvom ženom,
ustao je, a vlasnik peći mu se pridružio. Njih dvoje podigoše madrac,
međutim, pokreti im bijahu nesigurni pa je kaput pao na pod
otkrivajući jadno tijelo u svoj njegovoj bespomoćnoj bijedi. Charity je
podigla kaput i ponovno pokrila majku, Liff je donio svjetiljku, koju je
uzela starica, i otvorio vrata kako bi malena procesija izašla. Noć je
bila veoma mračna, užasno hladna i vjetrovita. Starica je hodala na
čelu. Svjetiljka je podrhtavala u njezinoj ruci bacajući ispred nje
svjetlo na blijede busene uvele trave i grubi drač što se prostirao u
beskrajnoj tmini.
Gospodin Miles je primio Charity za ruku - njih dvoje, jedno
pored drugog, hodali su iza madraca. Nakon nekog vremena starica sa
svjetiljkom je stala. Charity je primijetila kako je svjetlost obasjala
pognuta ramena nosača na rubu povišenja preko kojeg su se nagnuli.
Gospodin Miles je pustio njezinu ruku i otišao do ruba jame s druge
strane. Dok su se ljudi prigibali spuštajući madrac u grob, on je
ponovno progovorio:
”Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja... Ko
cvijet je niko i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć... O Gospodine
Bože sveti, Gospodine svemoćni, o sveti i milosrdni Spasitelju, spasi
nas od patnji smrti vječne...”
”Hej tamo... je li unutra?” ciknuo je vlasnik pećnice.
Mladac vikne preko ramena: ”Možete li malo podići svjetlo?”
Zbila se stanka tijekom koje je svjetlo nesigurno putovalo preko
otvorena groba. Netko se nagnuo naprijed i potegnuo gospodina
Milesa za kaput... (”Ne, ne... ostavite maramicu”, ubacio je), a zatim
Liff Hyatt s lopatom dođe naprijed i počne zatrpavati grob.
Svidjelo se Gospodinu uzeti k sebi dušu naše drage sestre od koje
se ovdje rastajemo i zato mi tijelo njezino zemlji predajemo: zemlja
zemlji, pepeo pepelu, prah prahu...
Liftova suhonjava ramena su se podizala i spuštala pod svjetlom
svjetiljke dok je grumenima zemlje zakapao grob. ”Bože, alaj je
~ 113 ~
knjigoteka
 dasha&anna

hladno”, mumljao je pljujući u dlanove i prolazeći grubim rukavom

košulje preko oznojena lica.
”Po gospodinu našemu Isusu Kristu, koji će po djelotvornosti
kojom može sve podložiti sebi, preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti
ga jednakim svome slavnom tijelu. ”
Nakon što je i zadnja lopata zemlje pala na jadno tijelo Mary
Hyatt, Liff se naslonio na lopatu i dalje pognutih ramena od napora.
”Gospodine smiluj se, Kriste smiluj se, Gospodine smiluj se...”
Gospodin Miles je uzeo svjetiljku iz staričinih ruku i svjetlom
osvijetlio nejasna lica što su stajala u krugu.
”Sad kleknite, svi”, zapovjedio je autoritativnim glasom koji
Charity još nikad nije čula. Kleknula je uz rub groba, a zatim su i
ostali, ukočeno i oklijevajući, kleknuli pokraj nje. Kleknuo je i
gospodin Miles. ”Sad molite sa mnom... svi znate ovu molitvu”, reče i
započne: ”Oče naš koji jesi na nebesima...” Jedna ili dvije žene su
malodušno prihvatile riječi, a kad je završio, čovjek ravne kose
nagnuo se do vrata mršavog mladića. ”Ovako je to bilo”, reče, ”sinoć
sam joj rekao...”, no ostatak je prekrilo jecanje.
Gospodin Miles je ponovno odjenuo svoj kaput i približio se
Charity koja je ostala strpljivo klečati pokraj neurednog zemnog
humka.
”Dijete moje, moramo krenuti. Veoma je kasno.” Podigla je
pogled prema njegovom licu - činilo joj se kao da progovara iz nekog
drugog svijeta. ”Ne idem. Ostat ću ovdje.”
”Ovdje? Gdje? Kako to mislite?”
”Ovo su moji ljudi. Ostajem s njima.”
Gospodin Miles je utišao glas. ”Ali to je nemoguće... niste svjesni
posljedica. Ne možete ostati među tim ljudima. Morate poći sa
mnom.”
Odmahnula je glavom i podigla se sa koljena. Skupina što je bila
oko groba raštrkala se u mraku, no starica sa svjetiljkom ih je čekala.
Njezino žalosno, uvelo lice nije bilo neprijatno, pa Charity ode prema
njoj.
”Imate li neko mjesto gdje bih mogla prenoćiti?” pitala je.
U mraku se Liff pojavio s kočijom. Sve ih je pogledao svojim
blijedim smiješkom.
”Ona mi je majka. Da vas povezem kući”, rekao je. Povisio je glas
obraćajući se starici: ”Ta je djevojka kod odvjetnika Royalla... Maryina
mala... sjećaš se...”

~ 114 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Žena kimne glavom i podigne svoje tužne, stare oči prema

Charity. Dok su se gospodin Miles i Liff penjali u kočiju, ona je sa
svjetiljkom otišla malo naprijed kako bi im pokazala put. Onda se
okrenula i zajedno s Charity šutke krenula u noć.

~ 115 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XVII.

Kao sto je ležalo tijelo njezine mrtve majke, tako je sad i Charity legla
na madrac na podu. Prostorija u kojoj je ležala bijaše hladna, mračna,
veoma niskog stropa - bila je čak bjednija i više prazna od one iz koje
je krenuo sprovod Mary Hyatt. S druge strane ugasle peći, na gunju,
ležala je majka Liffa Hyatta s dvoje djece, svojim unucima, reče, što
su se uz nju privih poput zaspalih psića. Bijahu pokriveni tankom
odjećom, jer su drugi gunj posudili svojoj gošći.
Kroz maleno četvrtasto staklo na suprotnom zidu Charity je
vidjela duboko nebo, toliko crno, toliko daleko, toliko puno hladnih
zvijezda, da se učinilo kako guta njezinu vlastitu dušu. Gore negdje,
držala je, Bog kojeg je zazivao gospodin Miles, čeka da mu dođe Mary
Hyatt. Kako je to samo dugačak put! Što će mu negdje reći kad dođe
pred njega?
Charityin zbunjeni mozak bio je zaposlen pokušajem da iscrta
majčinu prošlost i da je na bilo koji način poveže s velikom planovima
pravednog i milostivog Boga. Međutim, bilo je nemoguće zamisliti
ijednu poveznicu između njih. Ona sama osjećala se toliko daleko od
jadnog stvorenja, koje je vidjela položeno u grob iskopan na brzinu,
kao da su ih nebesa razdvajala. Vidjela je u svojem životu jad i bijedu,
ali u društvu u kojem su jadna, škrta gospođa Hawes i marljiva Ally
predstavljale nešto najbliže pojmu neimaštine, ne bijaše ničeg sličnog
okrutnoj bijedi planinskih zemljoradnika.
Dok je tamo ležala, pomalo osupnuta svojim tragičnim početkom,
Charity se uzalud trudila zamisliti sebe u svijetu koji ju je okruživao.
Čak nije mogla dokučiti u kakvoj su vezi ti ljudi jedni s drugima, ili s
njezinom majkom; činilo se kao da ih je spojila neka vrsta pasivnog
promiskuiteta i da je najjača poveznica među njima bila zajednička
bijeda. Pokušala je zamisliti kakav bi joj život bio da je odrastala na
Planini, da je divljala u dronjcima, spavala na podu sklupčana oko
majke poput blijede djece što su se priljubila uz staru gospođu Hyatt i
da je izrasla u raspaljivo, zbunjeno biće poput one djevojke koja joj se
obratila čudnim jezikom. Preplašila se osjećaja skrovite sličnosti s
tom djevojkom, ali i svjetla što je odjednom osvijetlio njezino
najranije djetinjstvo. Prisjetila se stvari koje je gospodin Royall,
pričajući o njezinoj prošlosti, spomenuo Luciusu Harneyu: ”Da, imala
je ona majku, no njoj je laknulo kad je se riješila. Dala bi ona nju bilo
kome...” Pa dobro, zar je njezinu majku trebalo toliko grditi? Od tog
dana Charity ju je smatrala lišenom svih ljudskih osjećaja: sad joj se
~ 116 ~
knjigoteka
 dasha&anna

jednostavno činila jadnom. A koja to majka ne bi željela svoje dijete

spasiti od takvog života? Charity je pomislila na budućnost vlastitog
djeteta i odmah joj se u očima počnu skupljati suze i padati niz
obraze. Samo da nije tako iscrpljena, da je ne more tolike brige,
odmah bi ustala i pobjegla...
Jezoviti noćni sati polako su se vukli, no konačno nebo je
poblijedjelo i zora je u prostoriju utisnula hladno, plavo svjetlo. Ona je
samo ležala u svojem kutu gledajući prljavi pod, konopac na kojem su
visjeli dronjci u raspadnom stanju, staricu što se šćućurila uz hladnu
peć dok je svjetlo polako i sve jače obasjavalo hladan svijet, donoseći
novi dan koji će morati preživjeti, u kojem će morati odabrati,
djelovati, naći sebi mjesto među tim ljudima - ili se vratiti životu
kakvim je do sada živjela. Preplavio ju je strašan umor. Bilo je
trenutaka kad je osjećala da bi samo željela tamo neopaženo ležati, ali
onda bi se njezin um pobunio na te misli da postane jedan od bijednih
članova krda iz kojeg je potekla i učinilo joj se da bi, spašavajući svoje
dijete, u sebi smogla snage da prijeđe svaku udaljenost i ponese svaki
teret koji joj život stavi na leđa. U glavi joj se pojave nejasne slike
Nettletona. Obećala je sebi da će pronaći neko tiho mjesto gdje će
podizati svoje dijete, dat će ga na čuvanje doličnim ljudima, a ona će,
poput Julije Hawes otići u svijet zarađivati za život. Bila je svjesna da
djevojke poput nje katkad mogu zaraditi dovoljno da im dijete ima sve
što treba - sve druge misli nestale su pred slikama vlastitog djeteta,
čistog, počešljanog i jedrog, na nekom mjestu gdje ga može odgajati,
ljubiti i oblačiti u lijepu odjeću. Sve, sve je bilo bolje nego dodati još
jednu dušu ovom gnijezdu jada na Planini...
Kad je Charity ustala s madraca, starica i djeca još uvijek su
spavali. Tijelo joj bijaše ukočeno od hladnoće i umora, pa je hodala
sasvim polako da ih ne probudi svojim teškim koracima. Bila je slaba
zbog gladi, a u ruksaku više nije bilo hrane, no na stolu je vidjela stari
kruh. Nije bilo sumnje kako je to trebao biti doručak za staru gospođu
Hyatt i djecu. Međutim, Charity nije marila - morala je misliti na
vlastito dijete. Odlomila je komad kruha i halapljivo ga pojela. Tada joj
pogled zapne za suhonjava lica usnule djece i zapeče je savjest -
odmah je krenula potražiti nešto čime bi platila ono što je uzela.
Pronašla je jednu od onih lijepih ženskih košulja s plavim porubom
koju joj je sašila Ally. Bila je to otmjena stvar na koju je potrošila
ušteđevinu i kad ju je pogledala, sva se zacrvenila. Položila je košulju
na stol, potiho došla do vrata, podigla zasun i izašla...
Jutro bijaše ledeno hladno, a blijedo sunce upravo se uzdizalo iza
istočne strane Planine. Kuće raštrkane po obronku čamile su
smrznute i bez dima iz dimnjaka pod oblacima probodenima pokojom

~ 117 ~
knjigoteka
 dasha&anna

sunčevom zrakom - nigdje nijednog čovjeka. Chatity je zastala na

vratima pokušavajući razabrati stazu po kojoj je sinoć stigla ovamo.
Preko polja, na kojem se nalazila straćara gospođe Hyatt, vidjela je
ruševnu kućicu iz koje je krenuo sprovod, barem je tako mislila. Put je
išao između dvije kuće i gubio se u borovoj šumi na planinskoj padini.
Malo sa strane, ispod vjetrom išibane akacije, humak svježe zemlje
crnio se u žutosmeđem okolišu. Charity je pošla preko polja i došla do
groba. Dok je hodala, u mirnom zraku je čula pjesmu ptice. Podigla je
pogled i ugledala smeđeg vrapca koji je sjeo na visoku granu akacije
što se raširila iznad groba. Zastala je trenutak slušajući njegovu
malenu, usamljeničku pjesmu, a onda se vratila na put i stala se
penjati prema borovoj šumi.
Cijelo vrijeme nosio ju je nejasni instinkt bijega, međutim, sa
svakim korakom kao da se samo približavala stvarnosti o kojoj joj je
njezino grozničavo bdijenje dalo tek maglovitu sliku. Sad je ponovno
hodala svijetom danju, hodala je natrag u poznati svijet i njezina
mašta bivala je sve razboritija. U jednoj stvari je bila odlučna: neće
ostati u North Dormeru i što prije se makne iz njega, to bolje. A sve
onkraj toga bilo je u mraku.
Kako se penjala, tako je i zrak bivao sve oštriji, pa kad je izašla iz
zaklona borova na otvoreni planinski travnjak, zapuhnuo ju je zaostali
noćni vjetar. Pognula je ramena i neko mu se vrijeme suprotstavljala,
ali ubrzo je ostala bez daha i bila primorana sjesti ispod kamene
stijene na kojoj su podrhtavale breze. S mjesta na kojem je sjedila
vidjela je put što je vijugao preko izblijedjele trave u smjeru Hamblina
i granitni planinski zid što se pružao u beskrajnu daljinu. Doline su još
uvijek bile u vjetrovitoj sjeni, no na ravni iza nje sunce je počelo
doticati krovove i zvonike te zlatiti izmaglicu iznad dalekih i
nevidljivih gradova.
Charity se osjetila kao neznatno zrno pijeska u samotnom
nebeskom krugu. Događaji od zadnja dva dana kao da su je zauvijek
odvojili od njezina kratka sna o sreći. Čak je i Harneyeva slika bila
zamućena zbog tog razarajućeg iskustva: doživljavala ga je toliko
dalekim od sebe da je jedva predstavljao nešto više od sjećanja. U
njezinom umornom i nemirnom umu samo je jedna stvar imala snagu
stvarnosti: bio je to tjelesni teret njezina djeteta. I baš se zbog njega
osjetila bez ikoga i ičega - kao da je bila prašina koju je vjetar
raznosio oko nje. Njezino dijete bilo je poput tereta koji ju je pritiskao
k tlu, ali i poput ruke koja ju je podizala na noge. Rekla je sama sebi
da mora ustati i boriti se...
Ponovno je pogled vratila na put što je vodio preko vrha Planine i
u daljini ugledala kočiju što se ocrtavala na nebeskoj pozadini. Bijaše

~ 118 ~
knjigoteka
 dasha&anna

joj poznat njezin starinski oblik kao i ispijeni obrisi starog konja što je
hodao oborene glave - nakon nekoliko trenutaka prepoznala je i
krupni lik čovjeka koji je držao uzde. Kočija je slijedila put i kretala se
ravno prema borovoj šumi kroz koju je i ona prošla - odmah joj bijaše
jasno da kočijaš baš nju traži. Došlo joj je da se sakrije ispod grebena
dok ne prođe, no instinkt skrivanja nadvladalo je olakšanje što je u
ovoj groznoj nigdini netko blizu nje. Ustala je i krenula prema kočiji.
Gospodin Royall ju je spazio i odmah bičem potjerao konje.
Minutu ih dvije kasnije našao se pokraj Charity. Pogledi im se sretnu,
no nijednu riječ nisu razmijenili - on se sagnuo i pomogao joj da se
popne u kočiju.
Pokušala je nešto reći, promucati neko objašnjenje, ali nije
uspjela. Pošto joj je dekom pokrio koljena, jednostavno je rekao:
”Svećenik mi je rekao da te ostavio gore, pa sam došao po tebe.”
Okrenuo je konja koji ih laganim kasom stane vući natrag prema
Hamblinu. Charity je šutke sjedila gledajući ravno ispred sebe.
Gospodin Royall bi tu i tamo prozborio koju riječ bodreći konja:
”Idemo, Dan... Odmarao se on u Hamblinu. Tjerao sam ga da ide
poprilično brzo, a još se mučio s vjetrom.”
Da bi tako rano došao na vrh Planine, palo joj je na pamet dok je
to govorio, morao je krenuti iz North Dormera u najhladnijem dijelu
noći i brzo putovati da bi se stigao zaustaviti u Hamblinu: osjetila je
toplinu u svojem srcu, koju nijedan njegov postupak nije proizveo još
otkad joj je poklonio crvenu ružu penjačicu jer je odustala od
internata i ostala s njim.
Nakon nekog vremena ponovno je započeo: ”Bio je to dan baš kao
i ovaj, samo što je padao snijeg, kad sam ovamo došao po tebe.” Brzo,
plašeći se da bi njegove riječi mogle zvučati kao prisjećanje na
njegovo dobročinstvo, dodao je: ”Nisam siguran misliš li i ti da je to
bio dobar potez.”
”Mislim”, promumljala je zureći ravno ispred sebe.
”Ovaj”, rekao je, ”ja sam želio...”
Nije dovršio rečenicu, a ona nije mogla domisliti što reći.
”Hajde, Dan, idemo”, promumljao je potegnuvši uzde. ”Još
imamo do kuće... Hladno ti je?” pitao je nenadano.
Ona odmahne glavom, no on je ipak deku povukao naviše i
sagnuo se da joj je ogrne oko gležnjeva. Ona je samo zurila ispred
sebe. Oči su joj zamućivale suze od umora i slabosti, koje se ubrzo
preliju preko lica, no nije ih se usudila brisati da on ne vidi što joj se
događa.

~ 119 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Vozili su se šuteći i slijedeći dugačke zavoje na nizbrdici prema

Hamblinu. Gospodin Royall nije ništa govorio sve dok nisu došli pred
selo. Tada je uzde zakačio sa strane i izvadio sat.
”Charity”, rekao je, ”ti izgledaš sasvim iscrpljeno, a North
Dormer je, bogme, još jako daleko. Ja držim kako će biti najbolje da
ovdje zastanemo, da ti dobro doručkuješ, da se onda odvezemo u
Creston, pa na vlak.”
Probudilo ju je to iz tupe obamrlosti. ”Na vlak... kakav vlak?”
Gospodin Royall nije ništa odgovorio. Potjerao je konja do prve
seoske kuće.
”Ovo je kuća stare gospođe Hobart”, rekao je. ”Dat će nam nešto
vruće da popijemo.”
Napola pri sebi, Charity se našla kako izlazi iz kočije i slijedi ga
prema otvorenim vratima. Ušli su u urednu kuhinju u kojoj se čulo
pucketanje vatre. Starica ljupkog lica donijela je na stol tanjuriće i
šalice. Podigla je pogled i klimnula kad su ušli. Gospodin Royall je
otišao do peći trljajući svoje ukočene ruke.
”Gospođo Hobart, imate li kakav doručak za ovu mladu damu?
Vidite i sami da je pothlađena i gladna.”
Gospođa Hobart se nasmiješila Charity i maknula s vatre limeni
lončić za kavu. ”Bože, izgledate veoma loše”, rekla je sućutno.
Charity se zacrvenjela i sjela za stol gdje ju je ponovno zapljusnuo
osjećaj potpune nemoći. Bila je svjesna samo ugodnih, životinjskih
osjećaja topline i odmora.
Gospođa Hobart je stavila mlijeko i kruh na stol i izašla iz kuće.
Charity je gledala kako po dvorištu konja vodi u staju. Nije se vratila.
Gospodin Royall i Charity sami su sjedili za stolom dok se ispred njih
pušilo iz lončića s kavom. Natočio joj je punu šalicu i na tanjurić
stavio komad kruha - odmah je počela jesti.
Kad joj je toplina kave prostrujala žilama, pročistile su se njezine
misli i ona se ponovno počela osjećati kao živo biće. Međutim,
povratak u život bijaše toliko bolan da joj je hrana zaostajala u grlu i
da je samo šutke tjeskobno sjedila za stolom.
Nakon nekog vremena Gospodin Royall je odgurnuo svoj stolac.
”Evo, sada”, rekao je, ”ako nemaš ništa protiv da krenemo...” Nije se
ni pomaknula, a on nastavi: ”Možemo stići na podnevni vlak za
Nettleton, ako želiš.”
Zbog tih riječ krv joj je nahrupila u lice i ona svoj preneraženi
pogled podigne prema njemu. Stajao je na drugom kraju stola nježno i

~ 120 ~
knjigoteka
 dasha&anna

ozbiljno je gledajući - odjednom je shvatila što on to govori. Ali i dalje

je samo nepomično sjedila s olovnim teretom na usnama.
”Nedavno smo jedno drugome izgovorili teške riječi, Charity, i ja
više ne vidim nikakve koristi od razgovora. Ali ja se nikad neću na
tebe uvrijediti i ako tako želiš, možemo stići na vrijeme da uhvatimo
taj vlak i otići ravno u župni ured - kad se vratiš kući, vratit ćeš se kao
gospođa Royall.”
Njegov glas je imao ozbiljan, uvjerljivi prizvuk koji je ganuo
publiku tijekom Tjedna starog kraja. Osjetila je dubinu otužne
obzirnosti u tom neusiljenom tonu. Cijelo tijelo počelo joj se tresti od
straha pred vlastitom slabošću.
”Oh, ne mogu...”, planula je očajno.
”Što ne možeš?”
Ni sama nije znala. Nije bila sigurna odbija li ono što on nudi ili se
već bori protiv iskušenja da uzme ono na što više nema prava. Ustala
je sva izvan sebe, drhteći, te stala govoriti: ”Znam da nisam uvijek
prema vama bila poštena, ali sad to želim biti... I želim da znate...
Želim...” Glas ju je izdao i ona prestane pripovijedati.
Gospodin Royall se naslonio na zid. Bio je bljeđi nego obično, no
lice mu bijaše čvrsto, ljubazno i njezino nespokojstvo ga nije
pomutilo.
”Čemu sve to otezanje?” reče nakon što je zastala. ”Znadeš li ti
što doista želiš? Ja ću ti reći. Želiš kući i riješit se briga. Mislim da
ovome nije potrebno ništa dodati.”
”Ne... nije potrebno.”
”Je li da nije?” Pogledao je sat. ”Reći ću ti još jednu stvar - jedina
stvar koju još želim znati jest hoćeš li se udati za mene. Da imam još
nešto, rekao bih ti, ali nemam. Kad čovjek dođe u moje godine, shvati
što je važno, a što nije - to je jedino dobro koje nam donosi starenje.”
Njegov je glas bio toliko snažan i odlučan da se činio poput ruke
što je pridržava. Osjećala je kako se njezino odupiranje topi, kako joj
nestaje snage dok on govori.
”Nemoj plakati, Charity”, kriknuo je drhtava glasa.
Ona podigne pogled zapanjena njegovim ganućem - oči im se
sretnu.
”Gledaj”, rekao je nježno, ”stari je Dan prošao veliku udaljenost i
putem mu moramo dati da se odmori...”
Primio je ogrtač, što je skliznuo na stolicu, i vratio ga na njezina
ramena. Pratila ga je dok su izlazili iz kuće. Preko dvorišta su otišli do
staje gdje konj bijaše privezan. Gospodin Royall makne s njega konjski
~ 121 ~
knjigoteka
 dasha&anna

pokrivač i odvede ga na put. Charity se popne na kočiju gdje je on

najprije ogrne dekom, a onda potegne uzde. Približivši se kraju sela,
on konja okrene prema Crestonu.

~ 122 ~
knjigoteka
 dasha&anna

XVIII.

Blago su poskočili kad ih je stari Dan zavojitom cestom i sporim

hodom počeo spuštati u dolinu. Charity je osjećala da tone u sve
dublje dubine premorenosti i, dok su se spuštali niz ogoljene šume,
bilo je trenutaka kad bi izgubila svaki dodir sa stvarnošću - učinilo joj
bi se da sjedi pokraj svojeg ljubavnika ispod ljetne, razlistane arkade.
No, ta iluzija bijaše nejasna i prolazna. Većinu vremena tek je imala
neki zbunjujući dojam da klizi nekom glatkom stazom na kojoj se ne
može zaustaviti - prepuštala se tom osjećaju kao utočištu od groznih
misli.
Gospodin Royall je malo govorio, međutim, njegova šutnja njoj je
po prvi put davala osjećaj mira i sigurnosti. Znala je da će biti toplo i
tiho tamo gdje je on, da će imati krevet - na časak to je bilo sve što je
željela. Sklopila je oči, ali čak i te stvari su joj bivale sve mutnije...
Tijekom vožnje vlakom, na kratkoj relaciji od Crestona do
Nettletona, nju je obuzela toplina, a svijest kako je gledaju nepoznate
oči, dala joj je trenutačnu snagu. Uspravila se, nasuprot gospodina
Royalla, i kroz prozor zagleda u ogoljeni krajobraz. Četrdeset osam
sati ranije, kad je zadnji put putovala ovom dionicom, mnoga su
drveća još imala lišće, no jak vjetar ga je otpuhao pa su se linije
krajolika toliko jasno ocrtavale kao da je prosinac. Nekoliko dana
jesenjih hladnoća izbrisalo je sve tragove bogatstva polja i raštrkanih
gajeva kroz koje je prošla Četvrtog srpnja - kako je blijedio krajolik,
tako su blijedjeti i ti vatreni sati. Nije mogla vjerovati da je isto ono
biće koje je nekad bila - sad je bila biće koje je zadesilo nešto silno i
nepovratno, no tragovi koji su vodili do tog događaja, gotovo da su
nestali.
Nakon što je vlak stigao u Nettleton, a ona pokraj gospodina
Royalla došla na trg, osjećaj nestvarnosti postao je još nesnosniji.
Fizički napor od prošle noći i dana nije u njezinoj glavi ostavio mjesta
za nove dojmove, pa je kao neko dijete samo slijedila gospodina
Royalla. Kao u kakvom zbrkanom snu, sad se našla kako sjedi s njim u
nekoj ugodnoj prostoriji za stolom s crvenobijelim stolnjakom na
kojem bijahu posluženi hrana i čaj. Natočila je čašu i napunila tanjur.
Svaki put kad bi od njih odvojila pogled, shvatila bi da je on promatra
onim svojim upornim, spokojnim pogledom koji ju je uvjerio i
ohrabrio kad su se našli jedno nasuprot drugom u kuhinji stare
gospođe Hobart. Kako je sve ostalo u njezinu umu bivalo zbrkanije i
nestvarnije, a sličilo je ljeskanju koje zamagljuje svijet slabovidnim
~ 123 ~
knjigoteka
 dasha&anna

očima, nazočnost gospodina Royalla počela se poput kamene gromade

odvajati od mutne pozadine. Uvijek je o njemu razmišljala, kad bi
uopće to i činila, kao o nekom odvratnom, kao o nekoj zapreci, ali
koga je mogla nadmudriti i s kim je mogla dominirati kad je joj se
dalo. Samo jednom, za vrijeme Tjedna starog kraja, kad su krhotine
njegova govora zalutale u njezin izmučeni um, na trenutak je vidjela
drugo biće, biće toliko različito od tupoglavog neprijatelja s kojim je
morala živjeti, da se čak i kroz plamteću izmaglicu njezinih vlastitih
snova isticao sa zapanjujućom jasnoćom.
Tada, za trenutak, dok je govorio, a bilo je nečeg i u načinu na
koji je govorio, shvatila je zašto joj uvijek predbacuje što je toliko
usamljen. No, izmaglica njezinih snova ponovno ga je prekrila i ona je
zaboravila taj kratkotrajan utisak.
Sad joj se ponovno vratio dok su sjedili za stolom dajući joj, u
njezinom neizmjernom očaju, iznenadni osjećaj koliko su bliski jedno
drugome. Svi su ti osjećaji, međutim, bili samo kratki bljeskovi
svjetlosti u sivoj tami njezine fizičke slabosti. Ipak, bila je svjesna
kako je gospodin Royall otišao ostavljajući je da sama sjedi za stolom
u toploj prostoriji i da se nakon nekog vremena sa stanice dovezao
kočijom, zatvorenim fijakerom s izblijedjelim plavim svilenim
zavjesama kojim su se skupa odvezli pred kuću pokrivenu povijušama.
Kuća se nalazila uz crkvu i bila je okružena travnatim tepihom. Izašli
su ispred nje, a kočija je čekala dok su oni hodali stazom, ulazili u
predvorje obloženo hrastovinom, a zatim u prostoriju punu knjiga. U
toj prostoriji zatekli su svećenika kojeg Charity nikad nije vidjela, ali
koji ih je veoma srdačno primio i zamolio da sjednu na nekoliko
minuta dok se ne pozovu svjedoci. Charity je poslušno sjela, a
gospodin Royall je stavio ruke na leđa i stao polako šetati gore-dolje.
Okrenuvši se zapazio je da su joj usne malčice napete, no pogled
njezinih očiju bijaše ozbiljan i miran. Trenutak kasnije je zastao
pokraj nje i plaho prozborio: ”Vjetar ti je malo razbarušio kosu.”
Ona je podigla ruke i pokušala zagladiti kovrče što su ispale iz
pletenice. Na zidu se u rezbarenom okviru nalazilo zrcalo, međutim,
ona se sramila pogledati i samo je sjedila s rukama sklopljenim u krilu
dok se svećenik nije vratio. Ponovo su izašli i krenuli kroz neku vrstu
nadsvođenog hodnika u nisku prostoriju s križem na oltaru i redom
klupa. Svećenik, koji ih je ostavio na vratima, sad se ponovno pojavio
iza oltara u misnom odijelu. Potom uđe žena, koja mu je vjerojatno
bila supruga, te čovjek u plavoj košulji koji je vani na tratini grabljao
otpalo lišće, i sjednu na jednu od klupa.
Svećenik je otvorio knjigu i pokazao Charity i gospodinu Royallu
da mu se približe. Gospodin Royall je napravio nekoliko koraka,

~ 124 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Charity ga je slijedila kao što ga je slijedila do kočije kad su izašli iz

kuhinje gospođe Hobart. Imala je osjećaj da će, ukoliko se ne bude
držala blizu njega i činiti ono što joj se kaže, svijet nestati ispod
njezinih nogu.
Svećenik je počeo čitati, a u njezinom zamagljenom umu plane
sjećanje na gospodina Milesa kako noć prije stoji u samotnoj kući na
Planini i iz knjige čita iste riječi s prizvukom konačnosti:
”Od vas tražim i zapovijedam vam, jer na sudnji dan sve tajne
svih srca naših će se otkriti, da sad kažete postoje li kakve krvne
zapreke koje bi vas nezakonito združile...”
Charity podigne pogled do očiju gospodina Royalla. I dalje su je
promatrale ljubazno i uporno. ”Da!” čula ga je trenutak kasnije kako
govori nakon još jednog niza riječi koje nije uspjela pohvatati. Bila je
previše zaokupljena značenjem svećenikovih pokreta kojima joj je
signalizirao tako da uopće više nije čula što se govori. Nakon nekoliko
minuta žena je ustala s klupe, uzela njezinu ruku i stavila je u ruku
gospodina Royalla. Ostala je stisnuta u njegovom snažnom dlanu -
osjetila je prsten koji bijaše prevelik da bi pristajao njezinom tankom
prstu. Tad je shvatila da se udala....
Kasnije tog poslijepodneva sjedila je sama u spavaćoj sobi
modernog hotela gdje su Četvrtog srpnja ona i Harney uzalud tražili
stol. Nikad prije nije bila u tako lijepo namještenoj sobi. Zrcalo iznad
toaletnog stolića reflektiralo je visoko uzglavlje, naborane jastučnice
na francuskom krevetu i presvlaku toliko bijelu da se nije usudila šešir
i kaput staviti na nju. Snažan radijator stvarao je ozračje uspavljujuće
topline, a kroz napola otvorena vrata vidjela je kromirane slavine
iznad dva jednaka mramorna umivaonika.
Nakratko je u njoj zamrla uporna graja nastala posljednje noći i
dana, pa je sjedila sklopljenih očiju okružena čarolijom stvorenom od
topline i tišine. Međutim, ubrzo je njezinu blagotvornu ravnodušnost
potisnula iznenadna, žestoka vizija kakva katkad bolesne ljude
probudi iz dubokog sna. Otvorila je oči i one zastanu na slici što je
visjela iznad kreveta. Bijaše riječ o velikoj rezbariji s blistavim, bijelim
rubom i širokim okvirom od ptičjeg javora s unutrašnjim zlatnim
porubom. Rezbarija je prikazivala mladića u čamcu na jezeru
okružnom šumarkom koji se naginjao preko ruba i brao cvjetove
lopoča za djevojku u prozračnoj haljini što je na krmi ležala u
jastucima. Prizor je bio ispunjen uspavljujućim ljetnim sjajem, pa je
Charity odvratila pogled, ustala sa svog stolca i stala nespokojno
šetati prostorijom.
Bilo je to na četvrtom katu otkuda su široka prozorska stakla
gledala na gradske krovove. Iza njih protezalo se šumovito područje u
~ 125 ~
knjigoteka
 dasha&anna

kojem su se širile zadnje čelične zrake zalazećeg sunca. Chartiy je

njihov sjaj promatrala preneraženim očima. Čak i u sve jačem
sumraku, ona je raspoznavala obrise glatkih vrhunaca što su
okruživali nettletonsko jezero i travnate padine što su se spuštale u
nizinu. Dugo je stajala na prozoru i promatrala kako se voda gubi u
mraku. Gledajući jezero po prvi je put stvarno shvatila što je učinila.
Čak ni osjećaj prstena na ruci nije joj mogao dati onaj žestok osjećaj
da povratka više nema. Nakratko u njoj plane želja za bijegom, ali
bijaše to samo podizanje slomljena krila. Čula je kako se iza nje
otvaraju vrata i da ulazi gospodin Royall.
Dao se obrijati u brijačnici, a inače čupava, siva kosa bila mu je
zaglađena i počešljana. Kretao se snažno i brzo, uspravnih ramena i
glave kao da ne želi ostati neopažen.
”Što radiš u mraku?” progovorio je radosnim glasom.
Charity nije ništa odgovorila. Otišla je do prozora, povukla
zavjesu te prstom dotaknula zid nakon čega je sobu obasjalo svjetlo
središnjeg lustera. Na trenutak se, pod tim neobičnim osvjetljenjem,
suprug i supruga nađu licem u lice i u nelagodnoj situaciji. Gospodin
Royall reče: ”Ako se slažeš, idemo dolje nešto večerati?”
Pomisao na hranu ju je ispunila gnušanjem, ali nije se usuđivala
to priznati nego je popravila kosu i s njim otišla u dizalo.
Jedan sat kasnije, nakon što su napustili blještavu blagovaonicu,
morala je pričekati u mramornom hodniku dok je gospodin Royall,
ispred mjedene rešetke jednog od pultova u uglu, birao cigaru i
kupovao večernje novine. Ispod zasljepljujućih lustera ljudi su
odmarali u stolicama za ljuljanje, putnici su dolazili i odlazili, zvonca
su zvonila, nosači su teglili prtljagu. Preko ramena gospodina Royalla,
kad se nagnuo na pult, djevojka podignute frizure nasmiješila se i
kimnula dotjeranom trgovačkom putniku koji je na suprotnoj strani
hodnika uzimao svoj ključ.
Charity je između svoje dvije suprotne životne struje stajala toliko
nepomično i tromo kao da je jedan od stolova pričvršćenih za
mramorni pod. Cijela njezina duša skvrčila se u osjećaju dolaska
velikog zla, pa je gospodina Royalla gledala s dubokim strahom dok je
on svoje cigare gurao u zasebne kutijice i čvrstim rukama širio
večernje novine.
Nakon nekog vremena se okrenuo i pridružio joj se. ”Ti ideš ravno
u krevet, a ja ću ostati ovdje i pušiti”, rekao je. Pripovijedao je
normalno i prirodno, kao da su neki stari bračni par već dugo
naviknuti na rituale i zato je grč što je stezao njezino srce malo

~ 126 ~
knjigoteka
 dasha&anna

popustio. Slijedila ga je do dizala gdje joj je pridružio zakopčanog,

zalizanog dječaka da je odvede u sobu.
Tapkala je u mraku zaboravivši gdje se nalazi električni prekidač i
kako se njime rukuje. No, vani je bila bijela jesenja mjesečina pa je
osvijetljeno nebo u sobu bacalo blijede zrake. Razodjenula se,
posložila raskuštrane jastuke i sva uplašena zavukla se ispod
jednobojnog pokrivača. Nikad u životu nije osjetila tako glatke plahte
ni tako ugodno tople deke, no mekoća kreveta nije joj godila. Samo je
ležala tresući se od straha koji joj je poput leda kolao venama. ”Što
sam to učinila? Oh, što sam to učinila?” šaptala je grozeći se u jastuk i
pritišćući ga na lice da kroz prozor ne vidi blijedi krajobraz - ležala je
u mraku napetih ušiju drhteći od svakog koraka što bi se približavao.
Odjednom je sjela pritisnuvši dlanove na prestravljeno srce. Nejasan
zvuk joj reče da je netko u prostoriji: sigurno je u međuvremenu
zaspala, jer nije čula da je netko ušao. Mjesec se nalazio iznad krova s
druge strane, pa je u sivom četverokutu prozora zapazila lik koji je
sjedio u stolcu za ljuljanje. Lik se nije micao - potonuo je duboku u
stolac, imao je pognutu glavu, prekrižene ruke. Napokon je shvatila da
ondje sjedi gospodin Royall. Nije se skinuo nego je samo s kraja
kreveta uzeo deku kojom je pokrio koljena. Gledala ga je zadržavajući
dah, sva drhteći i plašeći se da ga ne probude njezini pokreti. On se,
međutim, nije pomicao. Njegova je želja, zaključila je, da ona misli
kako spava.
Dok ga je gledala, polako se u nju uvlačilo neobjašnjivo olakšanje
koje joj je opuštalo prenapete živce i iscrpljeno tijelo. Pa... on je znao...
znao je... bilo je to zato što je bio svjestan da mu je sad žena i sjedio je
tamo u tami kako bi joj pokazao da je uz njega sigurna. Djelovanje
nečeg dubljeg, nečeg što nikad nije pratilo misli o njemu, prožimalo je
njezinu iscrpljenu dušu i ona je pažljivo, bez zvuka, ponovno glavu
naslonila na jastuk.
Probudila se kad je soba već bila puna jutarnjeg sunca - odmah je
primijetila da je sama. Ustala je i odjenula se, no dok je zakopčavala
haljinu, vrata se otvore i uđe gospodin Royall. Pod svjetlom dana
izgledao je staro i umorno, ali na licu mu bijaše isti izraz dubokog
prijateljstva kojim ju je umirio na Planini. Činilo se da su iz njega
pobjegli svi zli duhovi.
Stubama su sišli u blagovaonicu na doručak nakon kojeg joj je
rekao da mora obaviti neki posao glede osiguranja. ”Dok me nema,
mislim da bi bilo najbolje da odeš u grad i kupiš sve što ti treba.”
Nasmijao se pa dodao zbunjena osmijeha: ”Znaš da sam oduvijek
želio da nadmašiš sve djevojke.”

~ 127 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Nešto je izvukao iz džepa i po stolu gurnuo prema njoj - ispred

nje nađu se dvije novčanice od dvadeset dolara. ”Ukoliko neće biti
dovoljno, dat ću ti još kad se vratim - želim da ih nadmašiš i da te
nikad ne dostignu.”
Zacrvenjela se je pokušavajući promucati zahvalu, međutim, on je
odgurano stolac i krenuo iz blagovaonice. U predvorju je zastao i
rekao joj da bi u tri sata mogli na vlak, ako ona nema ništa protiv, da
se vrate North Dormer. Onda je s vješalice uzeo svoj šešir i kaput i
otišao.
Nekoliko minuta kasnije i Charity je izašla. Pogledom je potražila
smjer u kojem je otišao, pa ona krene na suprotnu stranu brzo
hodajući glavnom ulicom do ciglene zgrade na uglu Lake Avenuea.
Ondje je zastala pažljivo promatrajući gore-dolje po širokoj ulici, a
zatim se stubama s mjedenom ogradom popela od vrata doktorice
Merkle. Dočekala ju je ista kovrčava mulatkinja, a trebalo je i isto
razdoblje čekanja u crvenoj čekaonici da bude pozvana u ordinaciju
doktorice Merkle. Doktorica ju je primila bez iznenađenja povevši je u
drugu, odvojenu prostoriju punu pliša.
”Mislila sam da ćete se vratiti, no stigli ste malo prekasno - rekla
sam vara da budete strpljivi i da se ne plašite”, rekla joj je nakon što
ju je pažljivo pogledala.
Charity je iz njedara izvadila novac. ”Došla sam po svoj plavi
broš”, rekla je zacrvenjevši se.
”Broš?” Doktorica Merkle, činilo se, zaboravila je na njega. ”Oh,
da... broš... Dobivam toliko sličnih stvari. Eh, draga moja, morat ćete
pričekati da ga donesem iz sefa. Ja ne ostavljam vrijedne stvari da leže
uokolo poput novina.”
Na trenutak je nestala, pa se pojavila s komadom presavijenog
papira iz kojeg je izvadila broš.
Kad ga je ugledala, Charity je u osjetila toplinu u srcu. Žudno je
pružila ruku.
”Imate b za uzvratiti?” pitala je ostajući malčice bez daha dok je
na stol stavljala novčanicu od dvadeset dolara.
”Uzvratiti? Ali ja ovdje vidim samo dvije novčanice od dvadeset
dolara”, odgovorila je doktorica.
Charity se zbuni. ”Mislila sam da je... rekli ste... pet dolara za
pregled...”
”Kao za vas, kao usluga... to da. No, što smo s odgovornošću i
osiguranjem? Vjerojatno na to nikad i niste pomislili? Taj broš vrijedi
možda i stotinu dolara. Da sam ga izgubila, ili da mi je ukraden, što
bih napravila kad biste došli po njega?”
~ 128 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Charty je samo šutjela zbunjena i napola priznavajući taj

argument, a doktorica Merkle je brzo nastavila koristeći pravi
trenutak: ”Ja nisam tražila vaš broš, draga moja. Meni je mnogo draže
da mi ljudi plaćaju novcem nego da se moram ovako gnjaviti.”
Kad je prestala govoriti, Charity je osjetila očajničku potrebu da
pobjegne, no ustala je i pružila joj jednu novčanicu.
”Hoće ti biti dovoljno?” pitala je.
”Neće, neće biti dovoljno, draga moja. Uzet ću obje novčanice i
dati vam potpisanu potvrdu ako nemate povjerenja u mene.”
”Oh, ne mogu... to je sve što imam”, uskliknula je Charity. S
plišanog kauča doktorica Merkle joj uputi blagi pogled. ”Mislim da ste
se jučer udala u anglikanskoj crkvi. Od svećenikova pomoćnika sam
čula sve o vjenčanju. Bilo bi baš nezgodno, je li, kad bi gospodin
Royall saznao da imate račun izdan ovdje? Govorim vam to kao
majka?”
U Charity plane srdžba i odmah je pomislila da neće uzeti taj broš
i tako doktoricu Merkle ostaviti u lošijem položaju. Ali kako da svoje
jedino blago ostavi kod te zle žene? Željela ga je za svoje dijete -
željela je da bude neka vrsta poveznice između Harneyeva djeteta i
oca kojeg neće poznavati. Tresući se i mrzeći sebe zbog onog što čini,
stavila je na stol novac gospodina Royalla, zgrabila broš i izletjela iz
prostorije, zgrade...
Na ulici je mirno stajala ošamućena od svoje posljednje
pustolovine. Međutim, zbog broša što je pao u njezin džep haljine
poput talismana, ona je u duši počela osjećati skrovito zadovoljstvo
koje joj je nakon nekoliko trenutaka dalo snage da polako krene
ulicom u smjeru poštanskog ureda i uđe kroz dvokrilna vrata. Na
jednoj od blagajni kupila je papir, kovertu i marku, a zatim otišla
sjesti za stol gdje je u tintu umočila zahrđalo poštansko pero. Došla je
ovamo zbog straha koji je osjećala otkako je prsten doktora Royalla
dotaknuo njezin prst, strah koji bi napokon mogao osloboditi Harneya
da dođe po nju. Bijaše riječ o mogućnosti koja joj nije padala na pamet
nakon što je primila njegovo pismo - tek nakon odlučnog koraka
dogodio se željni zaokret prema misli da je takvo nešto uopće moguće.
Na kovertu je stavila adresu, a na komad papira napisala:

Udala sama se za gospodina Royalla. Uvijek ću te se sjećati.

Charity.

Posljednje riječi uopće i nije namjeravala napisati, ali nije mogla

spriječiti da ih pero ne ispiše. Nije imala snage dovršiti svoje
~ 129 ~
knjigoteka
 dasha&anna

žrtvovanje no, nakon svega, da li je to uopće i bilo važno? Bilo je malo

vjerojatno da će više ikad vidjeti Harneya, pa zašto mu ne bi rekla
istinu?
Bacila je pismo u sandučić, izašla na osunčanu ulicu punu ljudi i
krenula prema hotelu. Iza stakala izloga robnih kuća gledala je
privlačno izložene haljine i tkanine koje su probudile njezino sjećanje
na dan kad ih je tražila zajedno s Harneyem, ali prisjetile su je i na
nalog gospodina Royalla da izađe u grad i kupi sve što joj je potrebno.
Pogledala je svoju pohabanu haljinu i pomislila što će reći kad shvati
da se vratila praznih ruku. Došla je blizu hotela i ugledala ga kako je
čeka na vratima - srce joj je počelo udarati od bojazni što će biti.
Kimnuo je i mahnuo joj dok se približavala. Zajedno su prošli
predvorjem i otišli na kat pokupiti svoje stvari kako bi gospodin
Royall mogao predati ključ sobe kad siđu na ručak. U spavaćoj sobi,
dok je gurala u torbu tih nekoliko svojih stvari, odjednom je osjetila
da je gledaju njegove oči i da će joj nešto reći. Umirila se s jednom
preklopljenim spavaćicom u rukama - krv joj je nahrupila u ispijene
obraze.
”I onda? Je li kupovina dobro prošla. Nigdje ne vidim vrećice”,
rekao je šaljivo.
”Ma, radije sam Ally Hawes dala da mi sašije tih nekoliko stvari
koje trebam”, odgovorila je.
”A tako?” Namrgodivši obrve zamišljeno ju je gledao par
trenutaka. Ubrzo njegovo lice ponovno postane naklono. ”Znaš, želim
da izgledaš elegantnije od svih njih... Vjerujem da si dobro napravila.
Charity, ti si dobra djevojka.”
Pogledi im se sretnu i ona u njegovim očima ugleda nešto čega
tamo nikad nije bilo; bijaše to pogled zbog kojeg se osjećala
posramljeno, ali istovremeno i sigurno.
”Držim da ste i vi dobri”, rekla je brzo i srameći se.
Nasmijao se ništa joj ne odgovorivši. Izašli su zajedno i blještavim
se dizalom spustili u predvorje.
Kasno te večeri, po hladnoj jesenjoj mjesečini, stigli su pred vrata
crvene kuće.

~ 130 ~
knjigoteka
 dasha&anna

Blješka o spisateljici

Malo je spisateljica čije bi djelo toliko dugo ostalo utjecajno i čitano i

čiji bi uvid u vlastitu suvremenost bio toliko lucidan, precizan i
analitičan. Edith Wharton svakako je jedna od njih. Danas je možemo
smatrati jednom od najvažnijih književnica američke, aii i svjetske,
književnosti dvadesetoga stoljeća. Autorica je više od četrdeset knjiga:
romana, kratkih priča, poezije, knjiga o arhitekturi i dizajnu. Za svoj
roman Doba nevinosti 1920. godine dobila je prestižnu Pulitzerovu
nagradu za književnost. Veoma je važno što je bila prva žena koja je
primila tu nagradu. Također je prva žena koja je dobila počasni
doktorat sveučilišta Yale.
Američka književnica Edith Wharton rođena 1862. godine u New
Yorku, u vrijeme američkog građanskog rata, jednog od najkrvavijih
sukoba što su se zbili na američkom kontinetnu. Rođena u imućnoj
obitelji, Edith Wharton je tijekom odrastanja promatrala vrijednosti i
moral gornje njujorške klase, njezine običaje i tradiciju, rigidnost i
licemjerje, što će kasnije ironično i duhovito opisivati u svojim
djelima koja nam svojim dubokom socijalnom i psihološkom
analitikom dočaravaju složenost odnosa i vrednota jedne epohe.
Premda kritičarka svijeta njujorške gornje klase, svijeta koji se na
prijelomu stoljeća ubrzo i nepovratno preobražavao, a onda stao
polako nestajati, njezino portretiranje niže klase nije bilo ništa manje
zanimljivo.
S dvadeset i tri godine, 1885., udala se za Edwarda (Teddyja)
Robbinsa Whartona, koji je od nje bio stariji dvanaest godina. Premda
je bio uglađeni džentlmen i dijelio njezinu ljubav prema putovanjima,
intelektualno nije bio na njezinoj razini i ona se nakon gotovo trideset
godina braka razvela od njega. Intelektualno će se Edih Wharton
zbližiti s Mortonom Fullertonom, novinarom The Timesa. Biješe to
veza za koju se nije znalo sve do 1968. godine kad je na uvid stavljena
njezina ostavština.
Edith Wharton je bila prijateljica s mnogim poznatim
umjetnicima svojeg vremena. Neki od njih su Henry James, Sinclair
Lewis, Jean Cocteau, André Gide. Također je prijateljevala s
Theodoreom Rooseveltom, Bernardom Berensonom i Kennethom
Clarkom.
Njezino najpoznatije i vjerojatno najvažnije djelo jest roman Doba
nevinosti, no djela kao što su Ljeto, Ethan Frome ili Kuća veselja

~ 131 ~
knjigoteka
 dasha&anna

također je predstavljaju kao izuzetnu književnicu vrijednu svake naše

pažnje.
Edith Wharton je gajila veliku ljubav prema arhitekturi, vrtovima
i dizajnu o čemu je napisala brojne eseje i članke, uključujući knjige
Uređenje kuće (1897) te Talijanske vile i vrtovi (1904). The Mount,
prekrasno imanje u Massachusettsu, koje je sama Edith Wharton
projektirala i uredila, i danas nam svjedoči o njezinim dizajnerskim
principima.
Gotovo da i nije potrebno spominjati kako su mnoge njezine priče
i romani prilagođeni za kazališne daske ili su ekranizirani. Film Doba
nevinosti, što ga je režirao poznati režiser Marin Scorsese 1993.
godine, dobio je Oscara i doživio ovacije kritike i publike širom svijeta.
Krajem dvadesetih godina Edith Wharton je preselila u Francusku
i veoma je rijetko posjećivala Sjedinjene Američke Države. Umrla je
1937. godine u Saint-Bricesous-Forêtu. Ulica u kojoj je živjela danas
nosi njezino ime.

~ 132 ~
knjigoteka