~ 1 ~

JANE
ASHFORD

~ 2 ~
 Jedan

Gospođica Joanna Rowntree veoma je uspravno sjedila u salonu

očeve kuće blizu Oxforda, pogledom tjeskobno fiksirajući uru iznad
kamina. Ništa u izgledu veoma lijepe ure nije objašnjavalo zabrinutost
njezina lica, niti je soba otkrivala neki trag. Elegantna, udobna prostorija
za koju bi Londonac mogao ustvrditi da nije baš po posljednjoj modi, ipak
je namještena ukusno i dovoljno raskošno da bi ukazivala na
dobrostojeću obitelj. Krem zidovi, tamnoplave draperije i francuski
namještaj činili su ugodan kontrast valovitim zelenim poljima vani.
Vitka djevojka ukočeno je sjedila ispred kamina i ignorirala poznato
okruženje. Sitna brineta, gospođica Rowntree krupnim je smeđim očima
zurila u sat koji je upravo pokazivao šest minuta do jedanaest. Čvrsto
stisnutim rukama gužvala je ružičastu jutarnju haljinu i jedan joj je
blistavi smeđi uvojak pao na rame, ali ona ništa od toga nije opazila.
Joanna se pomaknula tek kad su se otvorila vrata salona i ušla je njezina
majka. No čak je i tada samo neznatno okrenula glavu i potom nastavila
zuriti u sat. Možda je njezino lice postalo mrvicu sjetnije i kršila je ruke u
krilu, ali ništa nije rekla.
Gospođa Rowntree, također veoma privlačna brineta, zadržala je
figuru kroz dvadeset godina braka i troje djece. Lagano se mrštila i
stisnutih usana promatrala svoju kćer. Doimala se neodlučnom, ali je na
koncu rekla: - Joanna. - Njezin je ton iziskivao trenutnu djevojčinu
pozornost.
Joanna se okrenula, a oči su joj se doimale još krupnijima. - O, mama
- odgovorila je tihim čeznutljivim glasom. - Nisam čula kad si ušla.
- Doista? - reče njezina majka. - Zacijelo si također zaboravila da si
jutros trebala pomoći gospođi Harwood oko posteljine? Tražila te cijelih
pola sata.
Joanna je zapanjeno zurila u nju. - Posteljine? O, mama, još su samo
tri minute do jedanaest. Već su sada u crkvi, a ti mi govoriš o posteljini? -
Oborila je pogled i sklopljene ruke podigla na prsa.
Gospođa Rowntree je uzdahnula i u očima joj se pojavilo suosjećanje.
Zaustila je da nešto kaže, predomislila se i sjela kraj kćeri. Uzela je
Joanninu ruku i potapšala je, ali je progovorila odlučnim tonom. - Joanna,
ponašaš se budalasto. Ova potištenost nikome ne koristi, vjeruj mi. Molim
te, prestani. Idem u Longton. Pođi sa mnom pa ćemo vidjeti možemo li
kod Quentina naći materijal za novu haljinu.

~ 3 ~
 - Longton! - djevojka ponovi s gnušanjem spram susjednoga sela
kakvo nikad ranije nije pokazivala. - Mama, kako možeš biti tako
bezosjećajna! - Ura je odbila jedanaest i Joanna se grčevito trgnula. - Peter
se u ovom trenutku ženi, a ti želiš da idem u Longton gledati materijal za
haljine. O, mama!
Na licu gospođe Rowntree opet se vidjelo suosjećanje, ali je samo
odgovorila: - Pa, znaš, draga moja, zapravo nisi bila zaručena s Peterom.
Joanna je podigla glavu. - Nisam bila zaručena? Podrazumijevalo se
da ćemo se vjenčati još otkako smo bili djeca. Zapravo, prije nego je u
ožujku otišao u London, rekao mi je da ćemo se vjenčati kad se vrati.
Njezina je majka stisnula usne. - Pogriješio je kad je to obećao ništa
ne rekavši tvojemu ocu. I ti si pogriješila kad si ga slušala. Vidiš kamo vodi
takvo ponašanje. Mladom se čovjeku tijekom londonske sezone štošta
može dogoditi. Bolje bi bilo da si mu rekla da ćeš razmisliti o tome kad
iduće godine i sama odeš u grad.
- O, sad neću ići - reče Joanna i zagleda se kroz prozor, izbjegavajući
majčin pogled.
Uspjela joj je skrenuti pozornost. - Nećeš ići? Ići ćemo, naravno. Prije
dva mjeseca navršila si osamnaest godina, Joanna. Prirodno je da te iduće
sezone predstavimo u Londonu. Ustvari, odvela bih te sada da već nije
lipanj.
- Mama, ne bih mogla. On je tamo. Sa svojom... ženom.
- Pa, rekla bih da će oboje veoma brzo biti ovdje, kad smo već kod
toga - nimalo ohrabrujuće odgovori njezina majka. - Bolje da se navikneš
na ideju da ćeš ih sresti.
- Ovdje? - užasnuto će djevojka.
- Da, svakako. Peter će joj zacijelo željeti pokazati svoju kuću.
Joanna skoči na noge. - O, što da radim? Moraš me odvesti odavde,
mama.
- Besmislice. Petera i njegovu ženu dočekat ćeš mirno i
dostojanstveno. Želiš li da cijelo susjedstvo priča? Svladaj se, Joanna, i
prestani izigravati žrtvu.
- Ali, mama, ja ga volim!
Njezina se majka skeptično nasmiješila. - Ne voliš ga, znaš. Ne znaš
što je ljubav, nimalo bolje od Fredericka.
- Frederick! Zaboga, on je samo... musav mali školarac.
Gospođa Rowntree mirno kimne, bez prigovora prihvativši taj opis
svojega najmlađega djeteta.

~ 4 ~
 - On... on je običan mulac - nastavi njezina kći, gotovo mahnita od
ogorčenja. - Kako možeš moje osjećaje uspoređivati s njegovima? Volim
Petera, volim! - Udarila je nogom o pod.
Usne starije žene lagano su se trznule. - Znam da to misliš, Joanna, ali
ćeš za nekoliko tjedana shvatiti da si se samo zavaravala. Mladenačka
zanesenost.
Dražesno rumenilo na Joanninim obrazima malo je potamnjelo. Još je
jednom kanila strastveno braniti svoje osjećaje kad su se opet otvorila
vrata i ušla je sluškinja. - Oprostite, gospo - rekla je gospođi Rowntree -
neki je džentlmen doveo kući gospodina Fredericka. Prekriven je blatom i
ozlijedio je gležanj.
- Zaboga - reče njezina gospodarica i ustane. - Pitam se što je ovoga
puta izveo. - Ostavivši gnjevnu kćer, brzo je izišla iz sobe.
Joanna je cijelu minutu stajala i lupkala nogom, sve dok znatiželja
nije pobijedila. Izišla je na odmorište i pogledala dolje u predvorje. Njezin
je trinaestogodišnji brat doista bio prekriven blatom, a na licu mu se
vidjelo da trpi bolove. Upravo ga je podigao lakaj i krenuo uza stube.
Majka je razgovarala s neznancem u hlačama od jelenje kože i smeđem
kaputiću. Joanna je prezirno zavila nosom. Njegov je izgled bio daleko od
modernoga pa nije mogla zamisliti gdje je kupio odjeću. Čak i u Oxfordu
ima krojača koji bi to bolje izveli.
- Dođite gore, molim vas - govorila je majka. Joanna se brzo vratila u
salon.
Uskoro potom ušli su ostali. - Ovo je Jonathan Erland, Joanna - reče
gospođa Rowntree. - Zamisli, on je naš novi susjed u opatiji. Gospodine
Erland, moja kći Joanna.
Džentlmen se prilično nezgrapno naklonio dok mu se u očima vidjelo
da se divi Joanninoj nježnoj ljepoti. Promatrala ga je s više zanimanja
nego ranije. Opatija je najveća kuća u susjedstvu, mada sad žalosno
zapuštena. Otkako je prošle zime umro njezin vlasnik, uvelike se nagađalo
kome će pripasti.
Gospodin Erland bio je mlad čovjek otvorena lica, malo iznad
prosječne visine. Imao je rumenu put, smeđu kosu i bistre sive oči. Nije se
prenemagao poput pomodnih gizdelina, ali nešto u njegovu držanju
Joanni se činilo nepoznatim, gotovo stranim. Mogao je imati oko dvadeset
pet godina.
- Reci gospodinu Rowntreeu da imamo gosta - njezina je majka
govorila sluškinji. - Zamoli ga da dođe gore. - Svi su sjeli i gospođa
Rowntree nastavi: - Rekla bih da ste tek nedavno stigli u naš kraj,
gospodine Erland. Moj bi vas muž sigurno posjetio da smo znali.

~ 5 ~
 Džentlmen se nasmiješio i njegovo se prilično obično lice šarmantno
razvedrilo. - Baš ovaj tjedan. Tek sam nedavno saznao za stričevu smrt,
kao i za smrt moga bratića. Bio sam prilično daleko.
Joanna je zaustila da pita gdje je bio, ali ju je majka preduhitrila. - Još
vam jednom zahvaljujem što ste spasili Fredericka. Nije baš dolično
upoznavanje s našom obitelji.
- Ništa zato - odgovori Erland. - Frederick se doima kao momak koji
obećava. Veoma je odvažan.
Gospođa Rowntree odmahne glavom. - To svakako.
- Što mu se dogodilo? - upita Joanna.
- Zamorni je dječak odlučio neovlašteno ući u opatiju. Pao je s
ruševnoga zida i uganuo gležanj. Poslala sam dadilju da ga pogleda. -
Gospođa Rowntree opet se okrene gostu. - Ne smijete me smatrati
bezosjećajnom, gospodine Erland. Frederick često dolazi kući ozlijeđen.
Zaključila sam da je neuništiv.
Čovjek se nasmijao. - U svakom slučaju, sigurno je žilav. Veoma je
nezgodno pao.
- Pa, ako će se penjati na sve što vidi, sigurno će pasti - strogo će
Joanna. - Zašto je uopće želio čeprkati po ruševinama opatije?
- Kaže mi da se naokolo priča da je moj stric Thomas negdje ondje
zakopao svoje bogatstvo - odgovori Erland. - Volio bih da je to istina.
Gospođa Rowntree se nasmiješila. - Svi dječaci čeznu za takvom
prilikom. No sve su to besmislice, naravno.
Iskrivio je lice. - Bojim se da imate pravo, što je veoma loše za mene.
Mjesto se urušilo i propalo otkako sam ga prije deset godina vidio i očito
je potrebno bogatstvo da ga se dovede u red. Volio bih da ga je moj stric
ostavio.
- O, ali bio je takav škrtac. Zar nije ostavio bogatstvo? - bez
razmišljanja upita Joanna. Porumenjela je kad ju je Erland pogledao.
- Joanna! - reče majka.
- Ne, ne, sve je u redu. Volio bih da svi znaju u kakvoj sam situaciji.
Ništa ne želim skrivati. Stric mi je ostavio imanje i dohodak, ništa više.
Silno bih želio obnoviti opatiju, ali sumnjam da će to biti moguće. Nadam
se da se susjedstvo neće razočarati. - Opet se nasmiješio.
- Veoma čudno - reče Joanna. - Uvijek smo bili sigurni da je veoma
bogat. Kako se čovjek može prevariti. - Ta ju je misao podsjetila na
njezinu melankoliju pa je utonula u mračne misli.
Majka je nešto htjela reći, ali su se polako otvorila vrata i ušao je
visok mršav čovjek svijetlo-smeđe kose i odsutnih sivih očiju. - Zdravo,

~ 6 ~
dragi - reče gospođa Rowntree. - Ovdje je Jonathan Erland, novi stanovnik
opatije. Gospodine Erland, moj muž George Rowntree.
Gospodin Erland ustane i nakloni se.
Gospodin Rowntree nešto je nerazumljivo mrmljao i stajao kraj
otvorenih vrata kao da je zbunjen. Tada je skupio obrve i šakom udario u
dlan druge ruke. - Naravno - odlučno reče - sulfat amonijaka. - Oči su mu
zasjale te se okrenuo kao da će izići.
Jonathan Erland zbunjeno pogleda gospođu Rowntree.
- George - odlučno će ona - dođi sjesti, dragi. Gospodin Rowntree se
trgne i okrene. - Emma - reče, kao da je iznenađen. - Riješio sam ga,
problem koji sam ti objašnjavao za doručkom. To je sulfat amonijaka.
Vidiš...
- To je divno, dragi. Veoma sam zadovoljna. Ali ovdje je Jonathan
Erland koji te želi upoznati. Upravo je došao živjeti u opatiji.
Gospodin Rowntree kao da je prvi put vidio njihova gosta. - U opatiji,
je li? - reče bez ikakva znaka nelagode zbog svoga nekonvencionalnoga
ponašanja. - Sjajno. Možda vas uspijemo uvjeriti koliko je važno
dokumentirati sadržaj onih ruševina. Znate, od vitalne je važnosti
znanstveno istražiti takva mjesta. Nemarni znatiželjnici svakodnevno
uništavaju brojne stvari. Već je sada mnogo toga posve uništeno. Čovjek
mora imati metodu i red, inače je sve izgubljeno. Zasigurno se slažete?
- Pa, ovaj, da - reče Erland - ali nisam siguran da ja...
- Izvrsno! Stari me Tom Erland nikad nije htio slušati. Zadrt i
uskogrudan, takav je bio. Imao je jednu ili dvije ideje i njih se držao, ma
kakva šteta iz toga proizišla. Nepopustljiv. Možda je to najgora mana. -
Pogled mu se promijenio. - Sljedeći četvrtak možemo okupiti ekipu za
kopanje. Mladi će Templeton biti presretan. Zacijelo će i Carstairs željeti
sudjelovati, mada ne zna razmišljati. - Glas mu je zamro dok se mrštio od
koncentracije.
Gospodin Erland doimao se pomalo izgubljenim.
- Tako nam je drago da ste došli u opatiju - dometne gospođa
Rowntree. - Bit će ugodna promjena sad kad je ondje mlad čovjek. Imate li
obitelj?
Zahvalno se okrenuvši k njoj, Erland je počeo govoriti, ali je gospodin
Rowntree podigao glavu i uzviknuo: - Jonathan Erland. Starčev nećak?
Njihov je gost kimnuo, nekako zabrinuto.
- Upoznali smo se, zar ne? - nastavi Rowntree. - Rekao bih da je
prošlo deset ili petnaest godina, ali vi ste mladić koji je trebao otići u
kolonije, niste li? Ili možda postoji još neki nećak?

~ 7 ~
 - Ne, gospodine. To sam bio ja. Gotovo sam deset godina živio u
Kanadi. - Okrenuo se i nasmiješio gospođi Rowntree. - Nisam imao
vremena razmišljati o braku. Bio sam previše zaokupljen nastojanjem da
se obogatim. Neuspješno, bojim se, mada je bilo zabavno. - Opet je
pogledao domaćina. - Zacijelo smo se upoznali dok sam boravio u opatiji
prije nego sam otputovao, gospodine Rowntree. Imao sam tek petnaest
godina kad me stric predstavljao u susjedstvu.
- Naravno, naravno - rastreseno će Rowntree. - Dakle, Kanada. To je
veoma zanimljivo, veoma. U kojem ste području boravili?
Mlađi se čovjek opet nasmiješi. - U svim područjima, gospodine, u
različitim razdobljima. Posredovanjem moga strica neko sam vrijeme
imao posao u istočnim naseobinama. No posljednjih sam nekoliko godina
živio na sjeverozapadu.
Gospodin se Rowntree nagne naprijed i spoji ruke na koljenima. -
Stvarno! Na sjeverozapadu, kažete, fascinantno. Znači, bili ste član
istraživačkih ekipa?
Erland kimne. - Bio sam s Thompsonom.
Domaćinove su oči blistale i činilo se da jedva uspijeva ostati sjediti. -
Thompson! Zaboga, pa on je jedan od najvećih živućih istraživača. Vi ste
putovali s njim? Morate mi ispričati sve o tome, sve.
Gospodin Erland se nasmijao. - To bi potrajalo. No priznajem da sam
iznenađen. Vjerujem da je malo Engleza čulo za Thompsona, a još ih je
manje koji bi bili zainteresirani.
- Moj muž je znanstvenik - reče gospođa Rowntree.
Odmahnuvši na njezino objašnjenje, Rowntree reče: - Pričajte nam o
Thompsonu.
- Rado ću vam ispričati što god želite. Silno poštujem Davida
Thompsona i veoma mu se divim. Naučio me više nego itko drugi u
mojem životu. Upravo je završio s dugotrajnom ekspedicijom na jednoj
rijeci na sjeverozapadu, znate. Imao sam privilegiju da putujem s njim.
Nikad nisam vidio takvu zemlju. Bili smo usred Stjenjaka.
Rowntreeu su oči blistale. - Doista. Jeste li možda napokon pronašli
Sjeverozapadni prolaz?
- Ne - nasmijano će Erland. - Sumnjam da će itko pronaći taj mitski
put. Ipak treba ploviti na sjever ili jug, u led ili oluje. Ali našli smo riječni
put u unutrašnjost kontinenta, premda naporan, i vidjeli mnogo
veličanstvenih stvari. Thompson je prijatelj domorodačkih plemena u tom
području i oni mu pomažu da nađe put, razumijete.
- Indijanci - dahne Joanna, napokon se zainteresiravši.
- Da - odgovori Erland i toplo joj se nasmiješi.
~ 8 ~
 - Znate li...
- Pričajte mi o zemlji - reče njezin otac. - Je li šuma crnogorična?
Erland je kimnuo i pomalo se nevoljko okrenuo od Joanne. -
Uglavnom. - Zastao je i oči su mu postale sanjarske. - Rijeku kojom smo
putovali domoroci su zvali Kootenay. Ne sjećam se što to znači. Nažalost,
nisam dobro upoznao domorodački jezik. Ali voda se razlikovala od svega
što možete vidjeti u Engleskoj: svijetlozelena zato što se spušta s ledenih
polja i glečera. Na nekim se planinama tijekom cijele godine zadržava led i
snijeg, a doline su prekrivene bujnim zelenilom.
- Uzdahnuo je. - Uistinu je prekrasno. Joanna je također uzdahnula.
Gospodin Rowntree mudro je kimnuo. - Uzvisine - promrmlja.
- Da - složi se mlađi čovjek. - Planine se gotovo okomito uzdižu s
visoravni na istoku, čudesan prizor, a rijeka teče između njih. Ne mogu to
točno opisati. Čovjeku zastaje dah od te ljepote. Volio bih da možete
vidjeti Thompsonove dnevnike. On sve tako dobro opisuje.
- Ah, to bi bilo sjajno - uzvikne domaćin. - Moram vam reći,
gospodine Erland, da su ideje glavna radost moga života. Doista bi bilo
uzbudljivo razmijeniti mišljenja i zapažanja s takvim čovjekom.
Kao uvijek kad bi njezin otac krenuo tim putem, Joanna je osjećala
dosadu. Mislima se vratila u London. Već je skoro podne, Peter se oženio i
sad su na svadbenom doručku. Pitala se kakva je njegova žena te je li
lijepa. Nadam se da nije jako visoka i plavokosa, mislila je. Ako jest, uz nju
će izgledati kao pokisli miš i još će se gore osjećati. Veoma je malo znala o
ženi koju je Peter Finley izabrao umjesto nje. Vijest su saznali preko
objave u Morning Pustu. Znali su samo da je Adrienne Denby, sad gospođa
Finley, sestra sir Rollina Denbya, čovjeka kojeg je jedan od njihovih
susjeda opisao kao »nepoželjno društvo«. Dodao je da gospođica Denby
ima velik miraz i da je u tom smislu mladi Peter jako dobro prošao, mada
bi ipak mogao požaliti zbog svoje odluke.
Joanna se namrštila. Nije razumjela zašto je to rekao, mada je
nekoliko ostalih, koji su tada bili nazočni, razmijenilo značajne poglede.
No ogorčeno je odbacila pomisao da se Peter oženio radi novca. Nije ga
briga za takve stvari. Nije li bio spreman oženiti nju, koja gotovo uopće
nema miraza? Joanna je uzdahnula. Ne, Peter ju je jednostavno prestao
voljeti kad je upoznao drugu koja mu se više sviđa. Mada je to bilo teško
podnijeti, nadala se da će biti veoma sretan. Ona sama zacijelo će postati
usidjelica, čuvat će djecu svoga brata i možda plesti. Moram naučiti plesti,
zaključila je. Na licu je namjestila patnički izraz i malo se uspravila da vidi
svoj odraz u zrcalu. Bio je veoma dirljiv. Opet je uzdahnula i tada opazila
da je gospodin Erland gleda s osmijehom na usnama. Porumenjela je i
oborila pogled.
~ 9 ~
 Njihov gost ustane. - Moram ići - reče. - Žao mi je, ali bio sam sa
svojim upraviteljem imanja kad sam čuo da Frederick zove upomoć. Bit će
nestrpljiv.
Gospođa Rowntree odmah ustane. - Vi imate posla, a mi vas
zadržavamo. Niste to smjeli dopustiti. No nadam se da ćete uskoro doći na
večeru.
Gospodin Erland se zahvali na pozivu. - Stara domaćica moga strica
nije osobita kuharica.
- Gospođa Smith? - nasmije se gospođa Rowntree. - Rekla bih da nije.
Kako se slažete s njom?
- Tjera mi strah u kosti - odgovori Erland i svi se nasmijaše.
Svaki bi drugi otac pitao zašto je njegov najmlađi sin dozivao
upomoć, ali gospodin Rowntree samo reče: - Dođite kad god želite. -
Govorio je veoma uljudno. - Vi ste sjajan dodatak susjedstvu. Inteligentan
čovjek. Morate doći na jedan od mojih sastanaka. Nedavno sam osnovao
Filozofsko društvo koje raspravlja o temama od općeg interesa, znate.
Dolazi nekoliko profesora s oksfordskih fakulteta. Moj najstariji sin ove
godine nastoji dobiti profesuru na Magdalenu. Veoma pametan momak,
mada to ja kažem. Ima neke sjajne ideje. Četvrtkom uvečer. Samo dođite.
- Zašto ne biste ovaj četvrtak došli na večeru? - upita njegova žena. -
Kasnije možete ostati na sastanku. - Nasmiješila se. - Ili ne. Baš kako
želite.
- Jasno da će nam se pridružiti - reče gospodin Rowntree. - Sjajna
ideja. Svakako dođite.
Gospodin Erland se naklonio, zahvalio i prihvatio, a zatim se
oprostio. Kad je otišao, gospodin Rowntree reče: - Krasan mladi čovjek.
Uopće nije kao većina površnih mladića koje ovih dana zanima samo
vozilo s previše opruga ili visina ovratnika. Odobravam. - Okrene se k
vratima. - Moram se vratiti u radnu sobu, draga. Radim na veoma
zanimljivom problemu, doista veoma zanimljivom.
Njegova žena kimne. - Naravno, George. Sulfat amonijaka.
Naglo se okrenuo. - Što? Što si rekla?
- Sulfat amonijaka? - ponovi gospođa Rowntree. - Rekao si kad si...
- Tako je! Uzvikne njezin muž. - Sulfat amonijaka! - Izjurio je iz
salona i ostavio vrata otvorena.
Gospođa je Rowntree nakratko izgledala iznenađeno, a tada se
nasmijala i odmahnula glavom. Opet je sjela na sofu kraj svoje kćeri. -
Slažem se s tvojim ocem - reče - mada, bojim se, iz drukčijih razloga. Naš
je novi susjed veoma ugodan mlad čovjek. Zar ti ne misliš tako, Joanna?

~ 10 ~
 Djevojka je šutke slegnula ramenima. - Stvarno, Joanna. - Majka ju je
namršteno gledala.
- Bila si veoma tiha. Trebala bi nastojati više razgovarati kad imamo
goste.
Joanna ju je prijekorno pogledala, ali starija žena to nije opazila.
Doimala se zamišljenom. - Možda ćemo prirediti svečanu zabavu da mu
poželimo dobrodošlicu u opatiju. Mogao bi odjednom upoznati sve
susjede i dolično bismo ga dočekali. Da, mislim da bi to bilo lijepo. -
Pogledala je svoju kćer. - To bi ti se svidjelo, zar ne, Joanna? Možemo
pozvati nekoliko mladih ljudi i možda organizirati ples. Na kraju krajeva,
na proljeće ulaziš u društvo. Trebala bi naučiti kako ćeš se ponašati u
mnoštvu.
- Ne bih mogla plesati - dramatično će Joanna.
- Molim te da to ne tražiš od mene, mama.
- Ne budi smiješna. Obožavaš plesanje.
- Više ne. - Djevojka obori pogled i odmahne glavom. - Više nikad
neću plesati.
Njezina majka ozlojeđeno uzdahne. - Nemam strpljenja za tvoja
romantična raspoloženja, Joanna. Preklinjem te, pokušaj naći malo
zdravog razuma. Nemoj cijeli dan besciljno lutati po kući. Idi u šetnju, ili
jaši poljima na svojoj kobili. Moram ići pogledati kako se dadilja snalazi s
Frederickom. - Joanna je opet ostala sama.
Ponovno se zavalila na sofi. Ali više nije imala razloga za
promatranje ure, i doista je bio lijep lipanjski dan. Kroz otvoreni je prozor
dopirao miris ranih ruža. Za nekoliko je minuta ustala i otišla po
suncobran. Prošetat će uz potok i gledati lopoče. Oni će savršeno
odgovarati njezinoj sjeti.

~ 11 ~
 Dva

Idući je dan bila nedjelja i premda je Joanna pokušala uvjeriti majku

da se osjeća previše loše za odlazak u crkvu,gospođa Rowntree nije htjela
ni čuti. U devet je s roditeljima krenula laganom kočijom. Stigli su do
seoske crkve u Longtonu baš kad su svi ulazili. Prije mise nisu stigli
čavrljati, na čemu je Joanna bila zahvalna. Iako je većina njihovih
prijatelja vidjela objavu Finleyevih zaruka, i mnogi su znali za
neodređenu nagodbu između njezine i njegove obitelji, Joanna se nekako
osjećala gore sad kad se on oženio. To je sve činilo konačnim. Strepila je
od suočavanja sa susjedima nakon crkve.
Propovijed velečasnog Willistona Joanni se činila žalosno kratkom,
što nikako nije uobičajeno, i obitelj se prerano opet našla ispred crkve.
Njezin je otac zastao da rektora podsjeti na sastanak u četvrtak, a gospođa
Rowntree upustila se u razgovor s jednom prijateljicom. Nestale su sve
Joannine nade da će požuriti ravno do kočije i odmah se odvesti kući. Dok
je uz majku nestrpljivo prebacivala težinu s jedne na drugu nogu, netko ju
je povukao za rukav. Okrenula se i iza sebe ugledala najbolju prijateljicu,
Selinu Grant, te se s njom udaljila nekoliko koraka.
- O, Joanna - tiho i dramatično reče Selina - jesi li dobro? Jučer sam
cijeli dan mislila na tebe. Željela sam doći, ali majka me cijeli dan gnjavila
učenjem i zadacima.
Joanna je potišteno oborila glavu. Selina, romantična djevojka godinu
dana mlađa od nje, upoznala je sve njezine osjećaje tijekom ove kušnje.
Upravo je njezinim suosjećajnim ušima Joanna povjeravala sve svoje
muke i tjeskobe.
Selina joj je stisnula ruku kad je vidjela kako je pokunjena.
- Pa, ja mislim da je sve to veoma glupo - reče čvrst glas iza njih.
Okrenule su se i vidjele da ondje stoji Georgiana, Selinina mlađa sestra.
Mladu damu od samo četrnaest ljeta zasad su slabo zanimala pitanja srca,
pa ju je zamaralo sestrino prenavljanje. - Na kraju krajeva, tko bi se želio
vjenčati?
Dvije su je starije djevojke prijekorno gledale i Selina reče: - Molim
te, Georgiana, govori tiše.
- Ha - posprdno će Georgiana.
Selina povuče Joanu nekoliko koraka dalje. - Joanna, moramo
razgovarati - šapne. - Imam vijesti.
- Kakve vijesti? - upita Joanna.
~ 12 ~
 Selina joj opet stisne ruku. - O, draga moja! Kad bi to bar mogla
podnijeti.
- Kakve besmislice - reče Georgiana koja ih je bezbrižno slijedila. -
Znaš, Selina, mama kaže da će te na godinu dana poslati u privatnu školu
gospođice Rich ako uskoro ne prestaneš s tim mušicama. Ondje će ti
utuviti pamet u glavu. Prošli sam tjedan čula kako to govori našoj teti.
Koga je uopće briga ako će Peter Finley doći kući, pitam se? On je običan
tupan. Čak ne zna ni dobro jahati. Sjećate se kad je tijekom lova pao u
korito? On...
- Dolazi kući? - prekine je Joanna. - Ovamo?
Selina mrko pogleda sestru i kimne. - Tek smo sinoć čule. Naša je
domaćica prijateljica njegove. Dobila je upute da pripremi kuću. Dolaze
ovaj tjedan.
Joanna rukom pokrije usta. - O, ne. Selina suosjećajno kimne. - Mislila
sam da ćeš odmah željeti znati. Da se pripremiš, znaš.
- Kakve gluposti! - uzvikne Georgiana i s gnušanjem se udalji.
Gledajući za njom, Selina odmahne glavom. - Ne shvaćam kako mogu
imati tako bezosjećajnu sestru. Misliš li da je podmetnuta?
Joanna nije razmišljala o Georgiani. - O, Selina, što ću sad? Sigurno ću
ih sresti, prije ili poslije. Ovo je tako maleno mjesto. Kako se mogu suočiti
s njim?
Selina je sklopila ruke pred sobom. - O, znam kako se osjećaš. Ali
moraš biti jaka. Ne smiješ pokazati osjećaje. Kažu da je ona veoma
ponosna i neugodna, znaš. Sigurno bi bila nepristojna prema tebi kad bi
znala za Peterovu privrženost.
- Privrženost - ponovi Joanna i neveselo se nasmije.
- Bio ti je privržen - ustvrdi njezina prijateljica. - To je svatko mogao
vidjeti. Sigurna sam da ga je nekako uhvatila u klopku. Rekla bih da će
Peter biti nesretan u tom braku. - Na njezinu se licu vidjelo zadovoljstvo.
- O, ne - tiho će Joanna. - Nikad to ne bih poželjela.
- Pa, sam je kriv. Kažu da ima oštar jezik i navikla je da bude po
njezinu. Vidjet ćemo. - Izgledala je mudro.
- Tko kaže? Gdje si sve to čula?
- Moj ujak William. Zar ti nisam rekla? Ne, nisam te vidjela od njihova
posjeta prošli tjedan. Kanila sam doći u petak, ali je majka zahtijevala da
odem s njom po nekakvom glupavom poslu u Oxford. Prekasno smo se
vratile. I zatim jučer, rekla sam ti...
- Ali što je rekao? - nestrpljivo upita Joanna.

~ 13 ~
 - Pa, uglavnom sam ti rekla. Moj ujak kaže da su Denbyi bili veoma
bogata obitelj. Njezin je otac bio nabob, u Indiji, znaš. Ondje je zgrnuo
gomilu novca, u nekakvoj trgovini. - Selina je pokušala bahato uzdići nos. -
Dobro je opskrbio svoje dvoje djece. Ali njegov sin, sir Rollin, prokockao je
sav novac. I kažu da mu sestra uopće nije htjela pomoći. Zadržala je za
sebe svoj dio.
- Kako grozno! - uzvikne Joanna. - Ako bi Geraldu ili Fredericku
zatrebao novac, odmah bih im dala. - Zamislila se kako to čini, osjetivši se
veoma velikodušno.
- Naravno da bi - složi se Selina. - Ali ona je veoma ponosna i tvrda,
znaš. Moj ujak kaže da je najmanje tri godine tražila muža. Starija je od
Petera.
- Ne! - šokirano će Joanna. - Koliko joj je godina?
- Dvadeset pet ili šest, kaže moj ujak. Nitko u Londonu nije ju želio
oženiti zato što je tako neugodna. Sigurna sam da je nekako podlo
smotala Petera.
- Tvoj ti je ujak sve to ispričao? - zgranuto upita Joanna.
Selina porumeni. - Pa, ne baš - prizna. - Čula sam kako razgovara s
mamom. Nenamjerno. Vrata salona bila su širom otvorena i glasno su
govorili.
Joanna je to zanemarila, odmahnuvši glavom i mrmljajući: - Dragi,
jadni Peter.
Selina je kanila nastaviti kad im se pridružila Constance Williston,
vikarova kći. Constance je nekoliko mjeseci starija od Joanne i školovala
se u Bathu. Možda zbog toga, ili zato što je visoka i vitka plavuša,
antipatična je Joanni i niskoj pjegavoj Selini. Constance se prije mjesec
dana vratila sa školovanja i one su odlučno ignorirale njezine pokušaje
približavanja.
- Dobar dan - ljubazno će Constance. - Nije li krasno vrijeme?
- Da, doista - brzo reče Selina i primakne se Joanni. - Uopće nije
vruće.
- Ne. Zapravo, danas popodne mislila sam prošetati, gledati cvijeće u
polju. Biste li pošle sa mnom? Kasnije možemo popiti čaj kod mene.
- Žao mi je - reče Selina - danas ne mogu.
Joanna se lagano namršti na taj neljubazni odgovor, ali također reče:
- Ovaj, ni ja ne mogu. Obećala sam mami da ću joj pomoći, uh, oko nečega.
- Porumenjela je i osjetila se krivom.
Constance obori pogled. - Ah, šteta. Možda drugi put. - Okrene se i
ode.

~ 14 ~
 - Uh - reče Joanna. - Možda bismo trebale ići.
- Zašto? Samo bi brbljala o ovom ili onom korovu. Ako je ona s nama,
ne možemo razgovarati o ničemu važnome. Ne, moramo ozbiljno
popričati i odlučiti što nam je činiti.
- Ništa ne možemo učiniti - uzdahne Joanna. Prije nego se Selina
uspjela pobuniti, prekinuo ih je muški glas. - Dobro jutro, gospođice
Joanna - reče Jonathan Erland. - Lijepo jutro, nije li?
Joanna se okrenula k njemu, složivši se bez osobita entuzijazma.
Gospodin Erland danas je odjenuo drukčiji, noviji kaputić od fine tamno-
plave tkanine, ali teško da je bio moderniji od prijašnjega. Sve na njemu
ukazivalo je na provinciju.
Selina se primaknula pa ju je Joanna predstavila. Njezina je
prijateljica uzdigla obrve kad je čula tko je neznanac. - Živjet ćete u
opatiji? - uzvikne. - O, kako možete? Sigurna sam da ima duhova. Sve one
ruševine straga.
Jonathan se nasmijao. - Pa, u ruševinama možda ima duhova. To bi
mogli biti stari fratri, ili redovnice. Nisam posve siguran tko je ondje
boravio, ali možda se još ljute zato što su ih izbacili. No, sumnjam da
dolaze u kuću. Strašno je neudobna, pa nijedan razuman duh ne bi onamo
zakoračio. - Simpatično se nasmiješio djevojkama, ali su ga one samo tupo
gledale.
Tada Selina zadrhti. - Ne razumijem kako itko može živjeti s toliko
ruševina praktički u stražnjem dvorištu. Pitam se zašto to nitko nije
raščistio.
- Što? I pokvario ugođaj tajanstvenosti? - upita Erland i dalje se
smiješeći.
Seline kao da se to dojmilo. - Zar? Da, valjda. No ipak, svi oni stari
zidovi i jame. Ne prođe li vas jeza dok to svakodnevno gledate?
- Bojim se da je moj senzibilitet previše otvrdnuo - odgovorio je. - No
možda će vam gospodin Rowntree ispuniti želju. Koliko sam shvatio,
namjerava okupiti skupinu za raščišćavanje. - Erland se okrene Joanni. -
Ili će barem sve tako temeljito kategorizirati da nijednom duhu neće
ostati ni centimetar prostora. Nije li tako, gospođice Joanna?
- O, ja... ne znam - zamuckivala je Joanna.
- Planira to napraviti. Možda ćete se uključiti? Kutovi Joanninih usta
okrenuli su se nadolje.
- Neće me pozvati. Otac me smatra posve nemarnom i budalastom. -
U glasu joj se osjećao tračak gorčine.

~ 15 ~
 Erland trepne. - Ah. Pa, rekao bih da će to biti prljav i dosadan posao.
- Osjetivši nelagodu, promijenio je temu. - Vjerujem da je vaša majka
spomenula da volite jahati, gospođice Rowntree?
Joanna kimne.
- I ja - nastavi Erland. - Možda ćete mi se jednoga dana pridružiti i
pokazati mi najbolje staze za jahanje. Bio bih vam zahvalan. Dojadile su
mi one koje poznajem.
Joanna slegne ramenima. - Dobro - prilično neprijazno reče - ako
mama dopusti. - U sebi je mislila da neće. Nikad je nisu puštali na takve
izlete.
- Naravno. Vi nam se također morate pridružiti, gospođice, ovaj,
Grant.
- Mrzim jahanje - odlučno će Selina. - Ah.
- Selina - iza njih dovikne Georgiana - odlazimo.
Njezina se sestra okrene s ljutitim uzdahom, a zatim slegne
ramenima i pozdravi. - Posjetit ću te kasnije tijekom popodneva, Joanna -
reče na odlasku.
- Vidim da su i vaši roditelji spremni za odlazak - rekao je Erland kad
je Selina otišla. - Smijem li vas otpratiti do njih? - Ponudio joj je ruku i
Joanna ju je prihvatila, no u mislima je bila jako daleko. Pitala se kad
Finleyevi dolaze kući i kako će ih makar donekle smireno pozdraviti.
Erland se naklonio kad su stigli do kočije. - Želim vam ugodan dan.
Nadam se da nećete zaboraviti, gospođice Joanna?
- Zaboraviti?
- Naše jahanje.
- Oh... neću.
Dok se kočija udaljavala, Jonathan Erland ju je promatrao s
kombinacijom zabavljanja i ironije na licu.
Selina Grant stigla je u kuću obitelji Rowntree oko tri popodne. Dvije
su djevojke odmah otišle na jedno od svojih omiljenih mjesta, u sjenicu
obraslu bijelim ružama u stražnjem dijelu vrta. Tu su se igrale svojim
lutkama i sjedile tijekom dugih ljetnih poslijepodneva. Razgovarale su,
čitale ili pisale pisma. Ondje su ovoga proljeća uzbuđeno počele planirati
Joannino vjenčanje. Ovog sunčanog lipanjskog dana sjenicu su ispunjavali
mirisi ruža i zujanje pčela.
- O, Joanna - reče Selina - dolaze ovaj tjedan. Možda čak sutra!
- Što, tako brzo nakon vjenčanja?

~ 16 ~
 Selina kimne. - Ona želi vidjeti kuću kako bi je odmah počeli
preuređivati. Tako domaćica kaže. Služinčad je zabrinuta, pitaju se kakve
će promjene unijeti.
Joanna uzdahne. - Majka će me natjerati da idem s njom kad je
posjeti. Znam da hoće. Ona uopće ne razumije.
- Zar se ne bi mogla pretvarati da si bolesna?
- Ne bi mi vjerovala.
Djevojke su nekoliko trenutaka u tišini razmišljale o toj kušnji.
Potom Selina reče: - Ja ne bih medeni mjesec provodila na selu. Peter je
pravi tupan. Ja bih otišla u Pariz.
Joanna se trgne.
- Rekla bih da je sve to bila njezina ideja - žurno doda Selina. - Želi
čim prije preuzeti kućanstvo. - Uslijedila je kratka stanka. - Nikad se u
životu nisam tako iznenadila kao kad nam se jutros pridružio gospodin
Erland - nastavi. - Kad je stigao u opatiju? Nisam imala pojma.
Joanna bezvoljno ponovi ono što je saznala tijekom njegova posjeta.
- Nema novca! - uzvikne Selina. - Kakva prevara. Nakon škrtarenja
staroga gospodina Erlanda, očekivala bih hrpe novca. - Joanna nije
odgovorila, pa je dodala: - Misliš li da je naočit?
Trgnuvši se, Joanna je zurila u nju. - Gospodin Erland?
- Da. Ima nekako energično držanje, zar ne? Joanna je trenutak ostala
bez riječi, a zatim izlane: - Energično? Selina, o čemu ti uopće razmišljaš?
On uopće nema stila. Njegovi kaputići izgledaju kao da su sašiveni za
nekoga drugoga. Mislim da nikad nije ni bio u Londonu.
- Pa, jasno da se ne može usporediti s muškarcima koji prate modu -
žurno odgovori Selina. - Kako bi mogao ako je godinama bio u
inozemstvu? Samo sam mislila da se doima kao ugodan čovjek lijepih
manira.
- Lijepih manira nekoga tko se nikad nije kretao u visokome društvu
- bahato će Joanna.
Selina se počela hihotati. - O, Joanna, trebala si vidjeti svoje lice dok
si to govorila. Slika i prilika prezira, baš kao moja teta Arabella iz
Londona.
Primjedba nije uvrijedila Joannu. - On je sasvim u redu - nastavila je
odmjerenim tonom - no propustio je otmjenije stvari u životu i nikad se
neće posve kultivirati.
- Zar ćeš doista izjahati s njim? - upita Selina.
- Misliš da će ti majka dopustiti?

~ 17 ~
 Joanna se mrštila. - Ne znam. Jučer je rekla da bih mogla plesati na
svečanoj zabavi. Sljedeće sezone ulazim u društvo u Londonu, znaš. -
Odjednom se sjetivši, doda: - Ili sam trebala ući u društvo. Sad je to
nemoguće, jasno.
- Kakvoj svečanoj zabavi? - uzbuđeno upita njezina prijateljica.
Ignorirala je Joanninu muku, za promjenu.
- O, mama je kani prirediti kao dobrodošlicu gospodinu Erlandu.
- S plesom?
- Da.
Selina je spojila ruke. - O, kad bi mi mama barem dopustila da
plešem. - Lice joj se snuždilo. - No ne vjerujem da hoće. Uvijek me grdi da
sam živahna i drska. - Iskrivila je lice. - Kako mrzim to što još nisam ušla u
društvo!
Joanna je gledala u vrtni zid i kao da ju nije čula.
- Ali ti, Joanna, ti ćeš plesati. To znači da si praktički već ušla u
društvo. Na sve će te pozivati kad se to pročuje. Baš imaš sreće.
- Neću ući u društvo - tužno će Joanna.
- Što! - zgranuto uzvikne Selina. - Nećeš ući u društvo? Kako to
misliš?
Joanna odmahne glavom. - Moje su nade uništene. Postat ću
usidjelica kao gospođica Snell u Longtonu.
- Pa, da, naravno. Ali da ne ideš u London? Joanna!
Prije nego je Joanna uspjela prijateljici objasniti zašto je nemoguće
da ode u London, čak i ako ondje nema Petera Finleya, prekinuo ih je
dolazak njezina brata. Frederick je šepao stazom uz pomoć očeva štapa.
Stigao je do njih i sjeo.
- Što želiš, Frederick? - nestrpljivo upita Joanna. - Razgovaramo.
- Vidio sam - odbrusi momak. - Zato sam izišao. Unutra je prokleto
dosadno. Nemam što raditi, osim čitati.
- Kako si ozlijedio nogu? - upita Selina, a Joanna je mrko pogleda.
Neće se riješiti Fredericka ako mu bude postavljala pitanja.
Frederick je entuzijastično započeo priču o svojoj pustolovini u
opatiji. - Hodao sam po vrhu staroga zida u prednjem dijelu ruševine kad
su se dva kamena odlomila pa sam pao. Glupa nezgoda. - Pogledao je svoj
gležanj. - Liječnik kaže da ću tjednima šepati. Grozno.
- Ali zašto se želiš penjati po zidovima ruševina? - upita Selina i
zadrhti. - Meni se ondje ne sviđa.

~ 18 ~
 Frederick ju je prezirno pogledao i potom se zavjerenički nagnuo
naprijed. - Tražio sam blago - šapne.
Selina je raširila oči. Trenutak je zurila u njega i tada reče: - Kakvo
blago?
- Blago starog Erlanda. Kladim se da je u ruševinama, mada Jack
Williston misli da je u kući. Mogao sam ga baš onoga dana naći, a sad će
proći vječnost prije nego opet krenem u potragu. Vjerojatno će ga netko
naći prije mene.
Selina se nagnula unatrag i snishodljivo nasmiješila. - Valjda ne
vjeruješ da je u opatiji doista zakopano blago: To je previše smiješno.
Frederick se uspravio. - Što je u tome smiješno? Stari je Erland bio
najveći škrtac. Zašto ne bi sakrio svoj novac? Škrtice to rade, znaš.
- Ali nekome bi rekao prije smrti.
Dječak odmahne glavom. - Ne on. Takvi to nikad ne rade. Ne mogu
podnijeti pomisao da će se itko drugi dokopati novca. Znam da je ondje.
Tražio sam prekopano mjesto. Naći ću ga kad moj prokleti gležanj zacijeli.
- Pa, ne bi smio zadržati blago, čak ni kad bi ga našao - prasne
Joanna. - Frederick, idi potražiti mamu. Sigurno će odigrati neku igru s
tobom.
- Ne ga zadržati! - ljutito uzvikne njezin brat. - Zašto ne? Ako ga ja
nađem, po pravu pripada meni.
- Besmislice. Pripalo bi imanju.
Frederick je izgledao prkosno. - Onda nikome neću reći kad ga
nađem. Opet ću ga sakriti i koristiti kad budem stariji. Kupit ću vlastitu
kočiju.
Joanna je ozlojeđeno uzdahnula i okrenula se, ali su se Selina i
Frederick još neko vrijeme vatreno prepirali o relativnim prednostima
njegova plana. Kad su završili, već je bilo pet sati i Selina je morala otići.
Stoga dvije djevojke nisu imale priliku razraditi plan i Joanna je morala
sama otkriti kako će se suočiti s novom gospođom Finley.

~ 19 ~
 Tri

Joanna više ništa nije čula o Finleyima do četvrtka kad je Jonathan

Erland trebao večerati kod Rowntreea. Dok se odijevala za večeru, opet se
pitala kad će oni stići. Čekanje da se to dogodi je gore, mislila je, nego što
bi sam događaj mogao biti.
Majka je ušla u sobu dok je slagala svoje smeđe uvojke nad ušima. -
O, Joanna - odmah je rekla - ne plavu haljinu. Tako je stara. Moraš
odjenuti novu od bijelog muslina sa žutim vrpcama.
Joanna je zurila u nju. - Novu haljinu? Ali, mama, rekla si da ću je
nositi samo u posebnim prilikama.
Gospođa Rowntree obori pogled. - Pa, ovo jest posebna prilika, nije
li? Kako često imamo gosta na večeri? I kasnije će doći prijatelji tvog oca.
Presvući se, Joanna.
Joanna se namrštila i potom se okrenula da joj majka otkopča plavu
haljinu. - Mislila sam bijelu nositi na našoj svečanoj zabavi - rekla je dok
se skidala. - To mi je najbolja haljina. No valjda je i onda mogu nositi.
- O, ne. Za to moraš imati novu haljinu.
Joanna je blenula. - Još jednu novu haljinu?
Njezina se majka nasmijala. - Trebat će ti mnogo novih haljina za
ulazak u društvo, draga moja. Moraš se na to naviknuti.
Joanna se opet namrštila, počela govoriti i potom se okrenula da iz
ormara izvadi bijelu haljinu.
Petnaest minuta kasnije sišla je u salon. Njezini su roditelji već bili
ondje. Majka je sjedila na sofi ispred kamina i sjajno izgledala u tamno
ružičastom. Otac, čiji su plavi kaputić i svijetložute hlače izgledali pomalo
neuredno, sjedio je za stolićem u kutu. Naginjao se nad nekakvim
papirom i razgovarao sam sa sobom. Kad je Joanna ušla, gospođa
Rowntree je nasmiješeno podigla glavu. - Veoma lijepo, draga moja - reče.
- Žute su vrpce bile dobar izbor. Nije li Joanna dražesna, George?
Njezin muž nije odgovorio dok nije ponovila pitanje. Tada je
neodređeno pogledao prema Joanni i promrmljao: - Ah, da, baš tako.
Gospođa Rowntree se nasmiješila i kretnjom pozvala Joannu da
sjedne kraj nje. Djevojka joj je udovoljila, ali se nije smiješila.
- Gdje je Frederick? - upita.

~ 20 ~
 - Mislila sam da bi danas trebao večerati u svojoj sobi. Hoda naokolo
pa mu gležanj neće ozdraviti onako brzo kako bi trebao. Rekla sam dadilji
neka ga večeras zadrži u krevetu. Ako to itko može, onda može ona.
Joanna je rastreseno kimnula i opet je zavladala tišina. Njezin je otac
nastavio gunđati. Čula ga je kako govori: - Podijeljen na tri i zatim šest
dijelova. Jedan se spoji s kalijevim nitratom, drugi sa sumporom i tako
dalje. - Trenutak ga je promatrala čeznutljiva lica.
Gospođa Rowntree zamišljeno je gledala svoju kćer, kao da i sama
pokušava riješiti neki zakučasti problem.
Kad je ura iznad kamina odbila sedam, sluškinja je u salon uvela
Jonathana Erlanda. Opet je na sebi imao plavi kaputić, a šal oko njegova
vrata Joanni se činio smiješnim. Vezan gotovo jednako nespretno kao i
očev. Gospodin Rowntree stigao je iz svoga kuta te su svi zajedno sjeli.
- Kako je ovo udobno - odmah će Erland, s uzdahom se zavalivši u
naslonjaču. - Ne možete zamisliti kakav sam tjedan proveo. Ne vjerujem
da u opatiji postoji dimnjak koji se ne dimi, kut koji nije krcat prašine i
paučine, ili pristojan komad mesa ili boca vina. Gospođa Smith tjera mi
strah u kosti kad pokušam prigovoriti. Ne razumijem kako je moj stric
trpio tu ženu. - Nasmiješio se kako bi iz svojih riječi uklonio žalac, ali je
bilo jasno da tako misli.
Gospođa Rowntree uzvratila mu je smiješak. - Vjerujem da je vaš
stric imao ograničeno i neobično mišljenje o dužnostima domaćice,
gospodine Erland. Samo je želio smanjiti troškove. Mislim da je gospođa
Smith izvrsna u tome.
- Itekako - složio se njihov gost. - Mislim da kupuje pokvareno meso
koje se daje u bescjenje. I znam da je pokušala prevariti pekara jer mi se
požalio. Tu nema pomoći. Morat ću je poslati u mirovinu i naći novu
domaćicu. Ne mogu dalje ovako.
- Ne, doista - neočekivano doda gospodin Rowntree. - Muškarca ne
smiju ometati kućanski problemi. To je fatalno za logičke sposobnosti.
Čovjek mora biti okružen dobro vodenim kućanstvom da bi i njegov um
dobro funkcionirao.
Gospođa Rowntree se kratko nasmijala, a Erland se sa smiješkom
složio. Samo je Joanna šutjela. Pogledavši je, Erlanda je iznenadio gotovo
uvrijeđen izraz njezina lica.
- Pričajte nam još o vašim putovanjima Kanadom - veselo će
Rowntree. Joanna se rezignirano pomirila s dosadom do večere.
Razgovor tijekom večere sastojao se od Erlandovih pohvala hrani i
njegovih odgovora na pitanja gospodina Rowntreea o divljini. Joanni je
laknulo kad je na majčin znak ustala i vratila se u salon. Prkosno je mislila

~ 21 ~
da joj je već mučno od Kanade te se nadala da će gospoda, umjesto da im
se pridruže, otići ravno u knjižnicu gdje se u devet sastaje očevo društvo.
Kad je majka primijetila kako je šteta da Gerald večeras nije mogao doći,
Joanna je samo rekla: - Hmm.
Želja joj se napola ispunila. Njezin se otac nakon večere nije pojavio.
No Erland je stigao u salon brzo poslije njih i sjeo na sofu kraj njezine
majke. Opet joj je čestitao na večeri, a zatim se okrenuo Joanni. Držao se
poput čovjeka koji se kani bolje upoznati. - Nisam zaboravio vaše
obećanje, znate - vedro reče. - I kanim vas držati za riječ čim nađem malo
vremena.
- Obećanje? - tupo ponovi Joanna.
- Da. Zar ste zaboravili da ćemo zajedno jahati?
- Oh. O, ne.
Nasmiješio se i sive su mu oči zasjale. - Mislim da možda jeste. No
kao što rekoh, držim vas za riječ. Možda u subotu?
- Pa, nisam sigurna... - Joanna pogleda majku. Gospoda Rowntree
kimne. - Zvuči kao dobar plan. Cijeli tjedan nisi izvela svoju kobilu,
Joanna.
- Dakle, dogovoreno. Morate ići. Vašoj kobili treba kretanje. -
Zagledao se u njezine oči. - A meni treba vodič. Znam da ovdje ima krasnih
staza za jahanje, ali već sam se četiri puta izgubio dok sam ih tražio.
Morate mi pokazati.
Joanna se nasmiješila na pomisao da se Erland izgubio na poljima. -
Dobro - reče, mada nije bila sigurna da doista želi ići.
Erland je otvorio usta da još nešto kaže, ali je tada ušla sluškinja i
najavila: - Gospodin i gospođa Finley, gospo, i sir Rollin Denby. - Joanna i
njezina majka samo su uspjele zapanjeno raširiti oči i tri su gosta već
ulazila u sobu.
Joanna je nesvjesno najprije pogledala Petera. Dok je stajao između
dvoje neznanaca, izgledao je nekako maleno i prilično nelagodno. U
Londonu je ošišao svijetloplavu kosu i češljao je u modernu frizuru. No
Joannu je zapanjila njegova odjeća. Petera je moda uvijek zanimala pa je
izluđivao svoje oksfordske krojače stalnim zahtjevima za najnovijim
londonskim stilovima. Joanna se uvelike divila njegovu odijevanju. Ali
nikad nije vidjela ništa tako veličanstveno kao komplet što ga je sad nosio.
Imao je svijetloplavi kaputić i svijetložute hlače - izvrsno krojene. Zadivili
su je visina ovratnika košulje, neobičan uzorak prsluka, visok sjaj
njegovih čizama. Lagano se zanjihala i jedva je uspjela nešto promucati
kad ih je majka pozdravila i obavila upoznavanja.

~ 22 ~
 Joanna je opet sjela i otrgnula pogled s Petera kako bi proučila
njegovu ženu. Kad su posjetitelji ušli, stekla je dojam visine. Sad je vidjela
da je Adrienne Finley visoka, kao što se bojala. Zapravo, činilo se da je
malo viša od vitkoga Petera. Lijepo građena, izgledala je veličanstveno u
plavoj večernjoj haljini, osobito uz prekrasnu ogrlicu od safira. No kad je
pogledala lice gospođe Finley, Joanna je osjetila lagano olakšanje. Žena
nije bila ljepotica, i zapravo nije bila plavuša. Imala je svijetlosmeđu kosu,
baš kao i ten, te izbočene zelene oči. Trgnuvši se, Joanna je shvatila da i
gošća proučava nju. Oborila je pogled i Adrienne Finley se nasmiješila.
Dok je Joanna gledala u pod, Peter je pozdravio njezinu majku i
nervozno se ispričao zbog nenajavljena posjeta. - Samo smo bili u prolazu,
znate - zamuckivao je. Izbjegavao je njihove poglede.
- Peter, dragi - dubokim nemarnim glasom reče njegova žena. - Baš
možeš reći i istinu. - Blistavo se nasmiješila gospođi Rowntree. - Isključivo
sam ja kriva za naš dolazak. Jedva čekam, znate, da upoznam sve Peterove
susjede, sad naše susjede, kako bi sve bilo ugodno i jasno. - Joanna se
trgnula jer je naglasila posljednju riječ. Kad je mlađa djevojka nervozno
podigla pogled, otkrila je da je gospođa Finley i dalje promatra. Opet je
oborila oči.
Gospođa Rowntree nešto je nerazumljivo odgovorila.
- Doista smatram važnim da se susjedi međusobno razumiju, ne
mislite li? - ljupko nastavi Adrienne. - Kad netko živi tako blizu,
nesporazumi mogu biti veoma mučni.
Joannina se majka dotad pribrala pa se neutralno složila, ignorirajući
oštrinu u gošćinu glasu. Gospođa Rowntree je vješto skrenula razgovor na
London i opet se obratila Peteru. Ukočenost njezinih usta otkrivala je što
misli o ovoj neobičnoj situaciji.
Adrienne se uključila u razgovor i mada je nastavila iznositi čvrste
stavove, činilo se da je zadovoljna jer je rekla svoje. Joanna je nešto
kasnije opet mogla podići pogled. Pomalo je radoznalo pogledala trećega
gosta.
Sir Rollin Denby i njegova sestra imali su malo sličnosti. On je bio
visok muškarac s ramenima i držanjem sportaša. Posjedovao je nehajnu
aroganciju nekoga tko obično provede svoju volju. Imao je crnu kosu i
tamnu put, gotovo garavu, te svijetlosmeđe oči. Joanna je isprva mislila da
je Peter bolje odjeven, no kad je bolje pogledala, shvatila je da je kroj sir
Rollinova tamnoplavog kaputića daleko suptilniji i kompleksniji, manje
upadljiv šal mnogo elegantniji, a prsluk čudo nenametljive mode. Opet je
podigla pogled i vidjela da je on gleda. Nasmiješio joj se tako da je
protrnula. Nikad ranije nije vidjela takvog čovjeka.

~ 23 ~
 - Da - govorio je Peter - tek smo sinoć stigli. Kuća nije pripremljena,
ali Adrienne... svi smo odmah željeli doći ovamo.
- Mislim da služinčad mora što prije shvatiti što se od njih očekuje
kada dođe do promjena - doda Adrienne. - Slažete li se, gospođo
Rowntree?
- Uvijek je mudro biti otvoren - hladno odgovori starija žena. Joanna
se divila majčinoj uljudnoj distanciranosti. - Znači da ćete neko vrijeme
ostati na selu? - nastavi domaćica.
- O, da - brzo će Adrienne. - Kućanstvo iziskuje mnogo posla. Neženje
nikad ne znaju upravljati poslugom. - Pogledala je Petera ispod oka, a on
se istodobno nasmiješio i lecnuo.
- Vi ćete također ostati ovdje, sir Rollin? - upita gospođa Rowntree
nastojeći u razgovor uvući trećega gosta.
- Zapravo ne znam - odgovorio je dubokim rezonantnim glasom. -
Nemam fiksne planove. Ustvari, snosim dio krivnje za naš večerašnji
dolazak. Peter nam je mnogo pričao o vašoj dražesnoj obitelji, znate, pa
sam insistirao da odmah svratimo. Možda ću morati skratiti svoj posjet,
pa sam vas želio što prije upoznati. - Opet se nasmiješio. Joanna se
odjednom sjetila kuharičine mačke, opake zvijeri, mada nije znala zašto.
- Zacijelo idete u vlastitu kuću - reče majka, bez vidljiva entuzijazma.
Sir Rollin nehajno mahne rukom. - Najvjerojatnije ne. Otići ću u
Brighton. Prinny očekuje da mu tijekom ljeta stojim na raspolaganju.
Joanna glasno uzdahne. - Princ regent? - promrmlja i porumeni.
Sir Rollin kimne i razmijeni smiješak sa sestrom.
- Dakle - Peter se umiješa srdačnošću koja je zvučala lažno - vi ste
novi vlasnik opatije Erland. Drago mi je da sam vas upoznao. Kad ste
stigli?
- Nedavno - odgovori Jonathan Erland. Joanni je čudno zvučao njegov
miran, nezainteresiran ton. Gotovo je zaboravila da je nazočan.
- Doista mi je drago - nastavi Finley. - Moram reći da je vaš stric bio
loš kućevlasnik. Svi će se radovati novom čovjeku u opatiji.
Erland se uljudno nakloni, ali ništa ne reče.
- Je li opatija ona velika kuća kraj koje smo prošli na putu ovamo? -
upita Adrienne. Kad je dobila potvrdan odgovor, ljubazno se nasmiješila
Erlandu i rekla da mora doći na večeru kad se smjeste. Dotad nije
obraćala pozornost na neupadljivog mladog čovjeka u kutu.
Vrata salona naglo su se otvorila i ušao je gospodin Rowntree. -
Erland - reče - dođite. Gotovo su svi stigli i spremni smo započeti. - Tada
je opazio ostale, nezainteresirano ih pogledao i okrenuo se svojoj ženi.

~ 24 ~
 - To je Peter Finley, dragi - reče gospođa Rowntree. - Vratio se iz
Londona sa svojom suprugom i njezinim bratom, sir Rollinom Denbyem.
Njezin muž se namrštio kad je opet pogledao goste. - Suprugom? -
ponovio je kao da je zbunjen.
Peter se nelagodno meškoljio. Adrienne je uzdigla obrve i
promatrala gospodina Rowntreea. Sir Rollin se cinično nasmiješio.
Domaćin se trgnuo. - Pa, nije važno. Jeste li spremni sići, Erland?
Jonathan Erland pogledom preleti lica oko sebe. - Uskoro - reče. -
Počnite bez mene pa ću vam se kasnije pridružiti.
Rowntree se namrštio. - Veoma je teško pratiti raspravu od sredine,
znate. Najbolje da odmah dođete.
- Samo nekoliko trenutaka - odlučno odgovori Erland.
Domaćin slegne ramenima i okrene se.
- Kakvu raspravu? - upita sir Rollin. Rowntree ga je pogledao kao da
se ne može sjetiti tko je on, ali je gorljivo objasnio svoje društvo i njegovu
svrhu. - Večeras je tema odnos prirodoslovlja i etike - zaključi. -
Dobrodošli su svi zainteresirani. - Upitno pogleda sir Rollina.
- Bojim se da je to previše komplicirano za mene - odgovori
džentlmen. - Možda drugi put.
No Rowntree ga je već zaboravio i zaputio se k vratima. Sir Rollin se
ironično nasmiješio i pogledao svoju sestru. Razmijenili su podsmješljive
poglede i Adrienne je jedva zamjetljivo odmahnula glavom.
Joanna je opet porumenjela. Odjednom je, pod ciničnim sir
Rollinovim pogledom, dosad nepogrešiva oca vidjela kao ekscentrična i
pomalo smiješna.
Zavladala je tišina. Gospođa Rowntree doimala se razdraženom i nije
ju pokušala prekinuti. Peter kao da je uzalud tražio nekakvu primjedbu.
Adrienne i sir Rollin sve su ih podsmješljivo promatrali.
Jonathan Erland je također promatrao skupinu, ali oštrim očima. Kad
je susreo sir Rollinov pogled, reče: - Je li ovo i vaš prvi posjet ovom
području? Živite u Londonu, koliko sam shvatio?
- Da, na oba pitanja - lijeno će sir Rollin. - Iskreno, ne mogu zamisliti
život negdje drugdje.
- Volite gradski život.
Denby uzdigne obrve. - Zar postoji neka druga vrsta?
Erlandov je smiješak bio pomalo podrugljiv. - Pa, mislim da postoji,
jasno, ali ja nisam stručnjak zato što nikad nisam živio u gradu.

~ 25 ~
 - Doista? To teško mogu vjerovati. - No sir Rollinove oči, dok je
polako odmjeravao Erlanda od glave do pete, govorile su suprotno.
Joanna je raširila oči, očekujući da će mu mlađi čovjek ljutito
odbrusiti. Denby ga je očito želio uvrijediti. No na sveopće iznenađenje,
osobito sir Rollinovo, Jonathan Erland prasnuo je u smijeh. Zapravo ga je
to toliko zabavljalo da je potrajalo dok se nije pribrao. Joanna, Peter i
Adrienne s nevjericom su zurili u njega, a Adrienne kao da je sumnjala u
neznančev zdrav razum. Gospođa Rowntree u početku se lagano mrštila, a
potom se nasmiješila. Sir Rollin je stisnuo oči i pozornije pogledao drugog
čovjeka.
Erland se postupno pribrao, mada mu se u očima vidjelo da se još
zabavlja. - Ispričajte me - na koncu reče. - Moram sići i pridružiti se
gospodinu Rowntreeu - reče domaćici. - Hoću li vas vidjeti kasnije?
Joannina majka ustane i odmahne glavom. - Georgeove rasprave
dugo traju. Mi ćemo mnogo prije na spavanje.
- Šteta. Onda ću se sad oprostiti. Gospođice Joanna, nemojte
zaboraviti naše jahanje. - Naklonio se. - Drago mi je da sam vas sve
upoznao. - Tada je izišao.
Svi su načas zurili u vrata. - Kako neobičan mladić - promrmlja
Adrienne.
Joanna se vidljivo trgnula kad su se vrata opet otvorila, ali to je samo
Mary donijela čaj, što je svima skrenulo pozornost. Gospođa Rowntree je
poslužila čaj i započela odlučan monolog o ljepotama područja. Njezina je
mišljenja mlako potvrđivao Peter, njegova je žena tu i tamo nešto rekla, a
sir Rollin je slušao s očitom dosadom. Gospođa Rowntree je kasnije s
očitim olakšanjem ustala da ih isprati. Kad se vratila na sofu, glasno je
uzdahnula. - Kako neugodna večer - reče svojoj kćeri.
- Gdje je Peteru bila pamet da ovako upadne k nama? Krajnje
monstruozno.
- Možda ga je ona natjerala - reče Joanna. Gospođa je Rowntree
otvorila i zatvorila usta.
Potom reče: - Možda.
- I sir Rollin - doda Joanna.
- Da, svakako. Vjerojatno se nadao da će uzbuditi duhove. Čini se da
je to njegov stil.
- Smatraš li ga naočitim?
- Sir Rollina? - Majka ju je oštro pogledala. - Ne osobito. Previše je
taman.

~ 26 ~
 - Da - polako će Joanna - ali je veoma otmjen, zar ne? Kakvo držanje.
Nikad nisam vidjela elegantniji kaputić.
Gospođa Rowntree se zavalila na sofi i podigla ruku da izmasira čelo.
- Peter izgleda veoma moderno, naravno - nastavi Joanna - ali sir
Rollin ima mnogo više, ovaj, stila, zar ne?
- Da, istina - s mukom se složi njezina majka.
- Nikad nisam upoznala nekoga sličnog njemu.
- Ne.
Joanna se odjednom sjetila svoga slomljenog srca. - Bilo je veoma
teško opet vidjeti Petera, naravno. Mislila sam da će mi srce stati kad su
ga najavili. Promijenio se. Čini se mnogo, ovaj, tišim. Ne misliš li? I njegova
žena nije ono što sam očekivala.
Gospođa Rowntree slegne ramenima.
- Zacijelo ćemo je morati posjetiti?
- Svakako.
- Pa, nisam sigurna da će mi se ikad sviđati. Ali bit ću uljudna.
- Svakako - ponovi njezina majka.
- Misliš li da će sir Rollin dugo ostati? Gospođa Rowntree uzdahne. -
Ne vjerujem - reče. - Čini se kao čovjek kojemu će veoma brzo dosaditi naš
seoski život.
Joanna kimne. - Da. Rekla bih da će otići u Brighton. - Uzdahne. -
Princ regent - ponovno promrmlja.
Gospođu Rowntree obuzela je potištenost.

~ 27 ~
 Četiri

Joanna je idućega jutra ustala na vrijeme. Čim se odjenula i

doručkovala, krenula je preko polja do kuće Seline Grant. Staza kroz
valovite ograđene livade bila je dobro utabana. Ona i Selina gotovo su je
svakodnevno koristile više od deset godina. Joanna nije morala gledati
dolje dok je brzo hodala. Razmišljala je o sinoćnjem susretu. Uopće se nije
dogodilo kako je očekivala, ali je bilo dovoljno neugodno. Kakvo je grozno
stvorenje Peterova žena!
Stigla je do Seline za samo pola sata te je uskoro sjedila u vrtu i sve
pričala prijateljici. No Selina se nije iznenadila kako je očekivala. - O, da -
reče - znala sam da su ovdje. Jučer poslijepodne posjetili su vikara te
ostavili posjetnice kod Townsenda i ovdje. Ona sigurno ne gubi vrijeme i
svima se pokazuje.
Joanna kimne. - Ali ti je nisi upoznala?
Selina sa žaljenjem odmahne glavom. - Bili smo vani. Majka je željela
posjetiti staru gospođu Ives. Je li veoma grozna?
- Mrska žena koja manipulira ljudima.
- Nisam li ti rekla! - pobjednički uzvikne Selina. - Smotala je Petera
da je oženi i sad će biti veoma nesretan.
- Selina, nemoj - reče Joanna.
- Pa, sam je kriv. Kakav je brat? Je li i on odbojan?
Joanna skrene pogled. - O, ne. On je, pa, veličanstven. Nikad nisam
vidjela nekoga poput njega.
- Moj ujak kaže da je veoma privlačan ženama - doda njezina
prijateljica. - Kaže da se mnoge djevojke zaljubljuju u sir Rollina. Ali on
traži bogatu ženu pa s njima samo očijuka i potom ih ignorira. - Spustila je
glas i pogledala naokolo kako bi se uvjerila da njezina majka nije izišla. -
On je... razvratnik - šapne.
Joanna je raširila oči, ali je pokušala izgledati nadmoćno. - Zacijelo -
reče.
Selina je blenula. - Zar je očijukao s tobom, Joanna?
Druga djevojka uzdigne obrve. - Zar bi to bilo tako zapanjujuće?
- Pa, ne, ali... no je li?
Joanna je bila u iskušenju, ali je morala reći: - Ne, zapravo nije. Moja
je majka bila ondje, znaš, i ostali.
~ 28 ~
 - Da, to je sreća. Moramo paziti da ne ostanemo nasamo s njim,
nikada. - Ta pomisao kao da ju je istodobno uzbuđivala i godila joj.
- Zašto?
- Pa, zato što... - Selina je ušutjela jer nije znala što bi rekla.
- Zašto ne bih malo očijukala? - prkosno upita Joanna. - Na kraju
krajeva, moj je život uništen. Zašto se ne bih malo zabavila nakon
onakvog razočaranja?
- Ali... Joanna - zamuckivala je Selina - on je opasan. Moj je ujak
rekao...
- Besmislice. Što bi nam ovdje mogao napraviti? - Gestom je pokazala
vrt koji je doista izgledao veoma mirno i sigurno. - Govorim o malo
očijukanja.
- Ali on je razvratnik.
- Što ti znaš o razvratnicima? - Joanna odgovori tako glasno da se
njezina prijateljica trgnula.
- Ništa - odbrusi Selina - a ne znaš ni ti, pa ne moraš izgledati tako
bahato. Ali moj ujak zna i rekao je mojoj majci...
- O, dosta mi je tvog ujaka i onoga što govori - uzvikne Joanna i skoči
na noge. - U svakom slučaju, rekla bih da se vara. Tako je antipatično
ukočen i pun sebe, ali je samo prišipetlja na dvoru. Čula sam da to kaže
gospodin Townsend.
- Joanna!
Joannu je iznenadio i prilično posramio vlastiti ispad, ali je iz nekog
razloga osjećala da prijateljičinu pozornost mora skrenuti s pitanja
karaktera sir Rollina Denbya. - Rekao je to - ponovi. Više je zvučala kao
mrzovoljno dijete nego kao mlada dama od osamnaest ljeta.
- Pa, to je bilo grozno zločesto i zlobno od njega, a i od tebe jer si
ponovila.
Joanna je ustala. - Ako tako misliš, možda je bolje da odem. -
Okrenula se i zaputila k vratašcima prema polju. Očekivala je da će je
svakog trenutka pozvati natrag, ali Selina je šutjela. Brzo hodajući stazom,
Joanna je osluškivala hoće li čuti korake iza sebe. Selina nikad nije
dopustila da svađa među njima traje više od dvije minute. No ovog je puta
nije slijedila i kad je Joanna bila na pola puta do kuće, shvatila je da neće.
Usporila je i oborila glavu. Bila je nepristojna, pomisli, i nerazumna. Zašto
je to rekla? Razmišljajući o njihovu razgovoru, Joanna doista nije znala.
Što ju je tako naljutilo? Doista se ponijela budalasto. Ali zar Selina nije
shvaćala da ona ne želi slušati glupe tračeve njezina ujaka?

~ 29 ~
 Hodala je sporije, rastrzana između kajanja i prkosa, zureći u travu
pred svojim nogama. Nije vidjela osobu koja je s njezine desne strane
brala cvijeće dok ju nije zazvala. Okrenula se i ugledala Constance
Williston.
- Duboko si se zamislila - reče Constance. - Nadam se da te ne
ometam.
- Ne - odgovori Joanna, ali ne osobito ljubazno.
Starija djevojka lagano porumeni. - Brala sam poljsko cvijeće - doda i
pokaže joj košaricu cvjetova. - Moja ga majka silno voli. No previše je
zauzeta oko djece da bi ga tražila. Zato katkad nastojim napraviti buket za
njezinu sobu.
Nježni plavi i žuti cvjetići u košari ipak su privukli Joannu. Sagnula se
da ih pomiriše. - Doista je ljupko.
Constance se nasmiješila i njezino se usko lice razvedrilo. - Nije li?
Našla sam jedan zvončić kraj potoka. Veoma je kasno procvao, ali zato je
još ljepši, ne misliš li? - Izvadila je i podigla taj cvijet.
Joanna je šutke kimnula.
- Ideš li kući? - upita Constance. - Putem moram svratiti k staroj
gospođi Rouse da joj odnesem ljekovitu tekućinu što ju je majka za nju
spravila. Mogla bih s tobom. - Zvučala je gorljivo i nesigurno.
Joanna je trepnula. Otkako se Constance vratila sa školovanja, o njoj
je malo razmišljala, osim što joj je zavidjela na samouvjerenosti i
gracioznoj visini. Sad je ton djevojčina glasa naveo Joannu da je pozornije
pogleda. Constance je izgledala poput nekoga tko očekuje odbijanje, ali se
ipak nada. Joanna je odjednom shvatila da je Constance zasigurno veoma
usamljena. Ona i Selina jedine su djevojke njezinih godina. Sve su
Constanceine sestre mnogo mlađe. A njih su je dvije posve isključile.
Nestao je dio Joannine zavisti te je rekla: - Svakako, možemo zajedno.
Jutros sam veoma glupa i upravo sam se svađala. Moraš mi oprostiti. -
Namrštila se čim je to izustila. Nije željela reći da se posvađala sa Selinom.
No Constance samo reče: - Sjajno. - Uhvatila je korak s Joannom i
odmah počela bezazleno pričati o cvijeću.
Joanna je slušala pozornije nego inače, misleći da Constance mnogo
zna. Postavila je nekoliko pitanja o poljskom cvijeću oko njih, a druga je
djevojka odgovarala s iznenađujućim znanjem. To je trajalo nekoliko
minuta kad je Constance naglo ušutjela i potom rekla: - Ne smiješ mi
dopustiti da ovoliko brbljam. Otac kaže da sam luda po pitanju cvijeća.
Nisam ti željela dosađivati.
- Nisi mi dosađivala - posve iskreno reče Joanna. - Uistinu mnogo
znaš o poljskom cvijeću. Jesi li to naučila u školi?
~ 30 ~
 Starija djevojka kimne i obrazi joj porumene. - Učiteljica me
zainteresirala za tu temu i ja... nastavila sam sama. Sigurno me smatraš
veoma budalastom.
Joanna raširi oči. Iznenadila ju je pomisao da bi tu superiornu
djevojku mogla smatrati budalastom. - Nikako. Samo bih željela da sam se
i ja školovala. No otac me želio sam obrazovati. - Uzdahnula je kad se
sjetila dugih predavanja u njegovoj radnoj sobi, pri čemu je razumjela
možda četvrtinu onoga što je otac govorio.
- O, ti si imala sreće - brzo odgovori Constance. - Moj otac kaže da je
tvoj otac jedan od najbriljantnijih znanstvenika koje je ikad upoznao.
Zasigurno si naučila mnogo onoga što mi ostali nikad nećemo imati
priliku znati.
Joanna se skrušeno nasmiješila, ali nije razuvjerila djevojku koja je
zvučala ushićeno. Nije joj smetalo da je samouvjerena Constance smatra
mudrom.
Zavladala je tišina, ali prije nego je postala neugodna, Joanna se
odjednom nečega sjetila. - Vjerujem da su Finleyevi svratili u župni dvor -
reče.
Constance se trgne. - Da. - Iskosa pogleda Joannu.
- Posjetili su i nas - reče Joanna. - Gospođa Finley doima se
umišljenom.
- D-da. Čini se da je veoma sigurna u sebe. - Constance je zvučala
čeznutljivo.
- Da, pa, ona je starija.
Constance je zurila u nju, naoko nesposobna smisliti odgovor.
Joanna je opazila njezin izraz lica i nastavila:
- Zacijelo si čula da se nekoć pričalo kako ćemo Peter i ja biti par.
Doista je uvijek bio jedan od mojih najboljih prijatelja. Iskreno se nadam
da će biti sretan. - U glas je unijela tračak sumnje.
Constance se doimala impresioniranom. - Velikodušna si -
promrmlja. - Nadam se da bih i ja to mogla biti.
- No, dobro - neodređeno će Joanna osjećajući se veoma plemenito. -
Jesi li upoznala i sir Rollina Denbya?
Druga djevojka skupi nos. - Da. No moram reći da mi se nije osobito
svidio.
- Zar nije?
- Ne. Ima ono podrugljivo, nehajno držanje koje smatram
nepodnošljivim. U Londonu ima mnogo takvih ljudi. Takva je moda, ali
meni se ne sviđa.
~ 31 ~
 Joanna ju je pogledala. Zvučala je tako sigurno. Znala je da je
Constance već provela tri tjedna u Londonu kod svoje tete. Trebala bi se
vratiti sljedeće sezone kad će i Joanna zacijelo biti u gradu.
- Zašto ne? - upita.
Constance se namrštila. - Dobro pitanje. Vjerujem da se sir Rollinov
tip muškarca često smatra veoma privlačnim ženama. Mislim da je to zato
što im nedostaje dobrote i ljudskosti. - Zastala je i smeteno se nasmijala. -
Barem se meni tako čini. No ja sigurno nisam stručnjak po tom pitanju.
To je istina, mislila je Joanna. - Možda ih treba dobro upoznati da bi
se vidjela njihova dobrota - nesigurno reče.
Constance sagne glavu. - Moguće. Mislim da mnogi od njih imaju
veliki krug muških prijatelja. I ne želim osuđivati neznanca. - Pogledala je
naokolo. Već su stigle u blizinu Joannine kuće. - Ovdje skrećem za
gospođu Rouse. Veoma mi je drago da smo razgovarale, Joanna. Nadam se
da ćemo to ponoviti. - U glas joj se vratila plahost.
- I ja se tome nadam - toplo odgovori Joanna.
- Neka to bude uskoro.
Constance se radosno nasmiješi. - Da, molim te. - Okrenula se i veselo
mahnula.
Joanna je zamišljeno ušla u predvorje. Činilo joj se da se tijekom jutra
mnogo toga dogodilo. Još nije ni vrijeme ručka, a ona je možda za samo
nekoliko sati izgubila jednu i stekla drugu prijateljicu. Kad ju je majka
pitala nešto o šivanju, morala je ponoviti pitanje prije nego ju je djevojka
čula.

~ 32 ~
 Pet

Joanna je do idućega jutra odlučila da će se ispričati Selini. Zaključila

je da je doista bila nerazumna i njezino se ponašanje sad doimalo
poremećenim. No dok je stavljala šeširić za izlazak, u njezinu je sobu ušla
sluškinja i rekla joj da je gospodin Erland došao po nju radi jahanja.
Razdraženo uzviknuvši, Joanna je odložila šeširić. Posve je zaboravila na
taj dogovor. Pomislila je da bi to mogla odgoditi, ispričati se glavoboljom
ili nečim sličnim, ali je slegnula ramenima i počela otkopčavati jutarnju
haljinu. Izvadila je jahaću odjeću iz ormara i odjenula se. Za deset minuta
je krenula dolje. No dok je silazila, njezino je lice više pokazivalo
rezigniranost nego iščekivanje.
Jonathan Erland razgovarao je s njezinom majkom u salonu. Ustao je
kad je Joanna ušla. U njegovim se sivim očima vidjelo divljenje, a Joanna je
doista dražesno izgledala u roza kompletu za jahanje. Oči su joj se
doimale gotovo crnima i krupnima na srcolikom licu.
Već su doveli njezinu kobilu te su odmah krenuli. Pratio ih je
Erlandov konjušar. Dan je bio topao, ali ne vruć, i zrak su ispunjavali
mirisi ljeta. Joannu je uskoro počeo radovati boravak vani i jahanje
seoskim stazama te se vedro nasmiješila svojemu pratitelju.
- Ah, to je bolje - rekao je. - Počeo sam se bojati da ipak ne želite
jahati.
- O ne, obožavam jahanje.
Erland se nasmiješio. - Doista? To se ne bi reklo po izrazu vašega lica
kad ste ušli u salon. Izgledali ste kao dijete koje obavlja neku tešku
obvezu.
Joanna je lagano porumenjela. To je bilo preblizu istini. - Besmislice -
vedro reče - samo sam razmišljala o nečemu drugome.
- Hvala Bogu na tome. Mrzio bih pomisao da sam ja uzrok takvom
izrazu.
Joanna nije navikla na tu vrstu zadirkivanja. - Zašto? - upita.
Erland se nasmijao, zabacio glavu i spustio ruke. - U Engleskoj još
nisam sreo tako bezazlenu djevojku - glasio je njegov odgovor. - Znate,
nakon života u Kanadi, čovjeku se većina engleskih djevojaka čini
ukočenima i uštogljenima. Ali vi niste takvi. To mi se sviđa.
- Zar su ondje djevojke toliko drukčije? Kakve su?

~ 33 ~
 - Ah, sad sam se uhvatio u vlastitu zamku. - Erland se nasmiješio. -
Pa, nisu sve iste, naravno. Pogrešno je generalizirati, osobito kad uopće
nisam stručnjak za tu temu. No ipak mislim da žene koje su imale
hrabrosti prijeći ocean pokazuju slobodniji duh. - Zamišljeno je zastao. –
To ne zvuči posve ispravno. Nikoga ne želim kritizirati. - Odmahnuo je
glavom. - Stvarno sam se zapleo. Recimo samo da se djevojke koje sam
ondje upoznao doimaju manje licemjernima i ne sputavaju ih glupava
ograničenja. Premda uopće nisu nedolične, doimaju se slobodnije. - Opet
se nasmiješio. - Time se morate zadovoljiti, gospođice Joanna, zato što
bolji odgovor ne mogu dati.
Joanna se zainteresirala. - Zacijelo imaju drukčiji život. Uzbudljiv i
opasan.
- Možda, nekolicina. Ali većina muškaraca nikad ne bi svoje žene i
kćeri odvela u pravu divljinu. Ne govorim o domorocima, naravno.
Djevojka raširi oči. - Zar ste upoznali i Indijanke?
Oko Erlandovih su se očiju pojavile sitne bore. - Da, može se tako
reći. Premda se ne može baš upoznati indijanske djevojke. - Joanna ga je
upitno pogledala pa je nastavio: - U šumi nema formalnih upoznavanja,
gospođice Joanna. - Nešto kao da ga je zabavljalo te se opet nasmijao. -
Teško je vama objasniti taj svijet. No katkad sam razgovarao s
Indijancima oba spola.
- Kakvi su?
- Koliko vi pitanja postavljate. Iskreno, ne mogu odgovoriti na to
pitanje. Sumnjam da na zapadu ima pet osoba koje bi to mogle. Znam tek
dovoljno da budem svjestan činjenice da ja ne mogu.
- Oh. - Djevojka je razmislila o tome. - Valjda je sve složenije no što
izgleda. To mi otac uvijek govori kad nešto ne razumijem ili ne mogu
objasniti što želim reći.
- Upravo tako - zadovoljno se složio Erland. - No razgovarajmo o
vama. Pričajte mi o sebi.
Joanna se nasmiješila. - Pa, barem to nije složeno. Začas ću biti
gotova. Upitno ju je gledao.
- Zapravo se nema što pričati - nastavi Joanna misleći na Petera. -
Nisam putovala niti se bavila uzbudljivim stvarima kao vi.
- Nije sve u putovanjima. Vjerujem da je vaš otac preuzeo vaše
obrazovanje. To je sigurno bilo zanimljivo. Što vas je najviše zanimalo?
Joanna se namrštila. - Ništa - gotovo je prasnula. - Zašto svi očekuju
da ja budem znanstvenica samo zato što je to moj otac? Nisam.
Uzdigao je obrve. - Zar svi? Baš sam trapav. Ispričavam se.

~ 34 ~
 - O, nisam mislila, to jest, bili ste na jednom od njegovih sastanaka.
Vidjeli ste kako to izgleda.
Erlandove su oči poigravale. - Kako izgleda? Zacijelo jesam, ali
priznajem da nisam siguran što želite reći.
- Je li vam se sastanak sviđao? - s nevjericom upita Joanna.
- Pa - skrušeno je odgovorio - bojim se da jest. No dopustili su mi da
mnogo govorim, znate, što nesumnjivo objašnjava moje mišljenje.
Djevojka je uzdahnula i pogledala preko kobiline glave. - Ako je tako,
nikad nećete razumjeti. Bit ćete baš kao i Gerald.
Erland je prikrio smiješak. - Kako to možete reći prije nego me
iskušate? Siguran sam da ću razumjeti bolje od, ovaj, Geralda. To je vaš
brat? Joanna kimne. - Gerald misli da sam glupa.
- Onda se apsolutno protivim vašoj usporedbi. Ja ne mislim ništa
takvoga.
Iskosa ga pogledavši, Joanna nije vidjela znakove podrugljivosti. -
Teško je objasniti - s oklijevanjem reče.
- Molim vas.
- Pa, svi se uvelike dive mojemu ocu.
- Zar im to možete zamjeriti? Meni se on čini briljantnim.
- O, ne - brzo će Joanna. - I ja mu se divim. Mislim da je sjajan. Ali ja
uopće nisam poput njega, znate. Kad ljudi očekuju da budem veoma učena
i mudra samo zato što sam njegova kći, pa, to je veoma neugodno, jer ja to
nisam. Nikad ne razumijem pola onoga što tata govori i uvijek je tako, ma
koliko marljivo učila. - Izgledala je potišteno i kao da je zaboravila na
njega. - Veoma sam ga razočarala.
- Nije moguće da je to rekao.
Joanna se trgne. - Ne, naravno - žurno reče, šokirana svojim
povjeravanjem.
- Uvjeren sam da on tako ne misli. Čini se da uopće nema predrasuda
u tom smislu. Moj se um sigurno ne može uspoređivati s njegovim, a ipak
je pozorno slušao moja mišljenja.
- O, da. - Joanna je iz nekog razloga osjećala da mora dodati: - No
trebali biste ga čuti kako razgovara s kćeri Canona Weylanda. Ona je
veoma učena. Čita na latinskom i grčkom te vjerojatno zna i mnoge druge
jezike. - Joanna uzdahne. - Mrzila sam latinski. Tata misli da je ona...
preteča budućnosti.
- Doista? - upita Erland. - Na koji način? Joanna je nabrala nos. - Pa,
ne razumijem sasvim. On vjeruje da bi svatko trebao dobiti obrazovanje

~ 35 ~
kakvo želi. Čula sam ga kako to kaže gospodinu Grantu. Georgiana se želi
školovati.
- Jeste li vi dobili željeno obrazovanje?
- O, da - osjećajno će Joanna.
- No, dakle. - Nasmiješio se.
Djevojka se namrštila, zatim kimnula, ali činilo se da ju nije uvjerio.
Erland se nastavio smiješiti dok ju je promatrao. Tada reče: - Vodite
me natrag kraj opatije. Sjećate se, obećali ste da ćete mi pokazati druge
staze.
Podigavši glavu, Joanna je vidjela da su doista stigli do opatije
Erland. Njezin se ruševni kameni zid pružao uz desnu stranu ceste i pred
njima je bila velika zahrđala željezna kapija. Joanna je odjahala do nje i
pogledala prema kući. Opatija je izgrađena od smeđega kamena i sva je
obrasla bršljanom. Njezini su se obrisi jedva nazirali kroz grmlje i visoke
brijestove uz kolni prilaz.
- Nije baš lijep prizor, zar ne? - upita Jonathan Erland zaustavivši se
kraj nje. - Moj je stric sve šokantno zapustio. I sad ja ne mogu popraviti
svu štetu.
- Godinama nisam bila u parku - sjetno će Joanna. - Ovdje sam se
katkad igrala kao dijete. Sva su djeca iz susjedstva istraživala ruševine,
mada nas je vaš stric običavao tjerati ako bi nas uhvatio.
- Zar? Volio bih da sam to vidio.
Joanna se nasmiješi. - To se rijetko događalo. Maurice, vaš bratić,
puštao nas je unutra kroza stražnju kapiju.
- Onda ste dobro poznavali Mauricea? Ja nisam. Joanna odmahne
glavom. - Bio je četiri godine stariji. Otišao je na školovanje kad sam bila
malena. No Gerald ga je poznavao. - Opet se zagledala u park. - Uvijek sam
vjerovala da će mi se u ruševinama dogoditi nešto tajanstveno i
romantično. Odavde se jedva vide.
- Ali nikad nije?
- Ne - sa žaljenjem odgovori djevojka.
- Pa, morat ću vidjeti što mogu učiniti po tom pitanju - reče Jonathan,
ali kao da ga nije čula.
Okrenuli su se kad su čuli da se približava još jedan konj. Vidjeli su
da sir Rollin Denby jaše cestom na veličanstvenu vrancu. Podigao je ruku.
- Dobijesa - izusti Erland.
- Što?
- Ništa, ništa.

~ 36 ~
 Sir Rollin je zaustavio konja kraj njih. - Prava je sreća sresti nekoga
poznatoga u ovom kraju - mirno reče. - Hoćete li razgledati opatiju?
- Ne - reče Joanna. - Gospodinu Erlandu pokazujem dobre staze za
jahanje.
- Stvarno? Dobro za mene. Baš to i ja želim. Smijem li vam se
pridružiti?
Joanna se složila, mada je Erland šutio, te su se svi troje vratili na
cestu.
- Vodite nas - reče sir Rollin. - U vašim smo rukama.
Potisnuvši poriv da se nasmije, Joanna je usmjerila kobilu do
puteljka malo dalje i povela ih preko polja. Uskoro su stigli do vrha
brežuljka odakle se vidjela cijela opatija, ruševine iza nje i lijepa slika
živica i polja.
- Ovo je dražesno - reče sir Rollin. - Sam to nikad ne bih našao.
Ostajem vaš dužnik, gospođice Rowntree.
Joanna ga je krišom pogledala. Njegove blistave visoke čizme i
elegantni kaputić posve su zasjenili sirotoga gospodina Erlanda. Ranije to
nije opazila, ali Erlandovo jahaće odijelo bilo je izlizano i staromodno.
- Što kažete na galop? - predloži mlađi čovjek. Kao da je osjetio
promjenu Joannina raspoloženja. Više ništa ne rekavši, odjurio je poljem.
Primijetila je da veoma dobro jaše.
- Kako energičan mladić - promrmlja sir Rollin. Nije ni pokušao
podbosti svoga konja. Joanna je pomalo nervozno gledala Erlanda.
Činilo se podjednako nepristojnim ostati sa sir Rollinom i odjuriti za
Erlandom.
Sir Rollin joj je s osmijehom promatrao lice. Kad se okrenula k
njemu, on reče: - Bilo nam je drago što smo upoznali vas i vašu obitelj,
gospođice Rowntree, osobito mojoj sestri. Mnogo je čula o vama.
Joanna uzdigne bradu. - Zar doista?
- O, da. Peter vas neprestano hvali.
Joanna udahne. Nije razumjela tog čovjeka, ali instinktivno hladno
odgovori: - Uvijek smo bili dobri prijatelji, kao brat i sestra. Zajedno smo
odrasli, znate.
- Jako dobro, gospođice Rowntree. Podigla je glavu i nakratko srela
sir Rollinov pogled prije nego je opet oborila oči. - Kako molim? - reče.
- Čestitao sam vam na prisebnosti - reče on.
- Iskreno, nisam to očekivao.
Osjećajući se izgubljeno, Joanna je šutjela.

~ 37 ~
 Sir Rollin ju je kratko promatrao. Zamišljeno je prstom prešao po
donjoj usni. U očima mu se pojavio ironičan sjaj te se nasmiješio. -
Vjerujem da još niste bili u Londonu, gospođice Rowntree?
- upita.
Laknulo joj je kad je čula to neutralno pitanje.
- Ne, još nisam.
- Ali ćete ići, nadam se.
Kimnuvši, Joanna mu je ispričala o majčinim planovima.
- Ah, dobro. Znači da se mogu radovati ponovnom susretu. Smijem li
vas zamoliti za vaš prvi ples u Almack’su?
Joanna se nasmiješi. - Zadirkujete me, gospodine.
Denby raširi ruke. - Zašto to kažete?
- Proći će više od osam mjeseci prije nego odem u grad.
- Pa? Samo želim preduhitriti legije mladih kicoša koji će vas
nesumnjivo okružiti kad stignete. Već sam prestar da se nadmećem s
mladićima.
Ta je vrsta razgovora bila posve nova za Joannu. Shvatila je da joj se
sviđa, ali nije uspjela smisliti odgovor.
Sir Rollin promijeni pristup. - Mislim da će vam se London svidjeti. -
Počeo joj je pričati o glavnim razbibrigama društva i mjestima kamo
zalaze.
Time je brzo opčinio Joannu. Ushićena prikazom Almack’sa,
Hookham’sa, Rotten Rowa i Vauxhalla, zaboravila je na svoje prijašnje
tvrdnje da neće ići u grad. Raširenih očiju i rastvorenih usana slušala je
kako sir Rollin vješto opisuje prizore u svakom od tih mjesta i oživljava ih
za nju.
- O - uzdahnula je kad je zastao - zvuči divno.
Nasmiješio se. - Katkad je doista divno.
Joanna ga plaho pogleda. - Vi ste prinčev prijatelj, sir Rollin?
Iz nekog je razloga napravio grimasu, ali je rekao: - Da, imam tu čast.
Opet je uzdahnula. - On je doista divan. Majka ga je jednom vidjela na
balu pa mi je rekla.
Denbyeva su se usta trznula. - O da, Prinny je najdivniji među nama.
Rekao bih da je bio još divniji kad ga je vaša majka vidjela.
Joanna se trgnula na njegov ton. - Zar vam nije drag? - šokirano
upita.
Uzdigao je obrve. - Ali prirodno, draga gospođice Rowntree.

~ 38 ~
 Joanna ga je pogledala u oči i on je cijelu minutu zadržao njezin
pogled. Gotovo se osjećala kao da joj je zgrabio zapešće. Nije mogla
skrenuti pogled sve dok se on nije zagledao preko polja.
- Ah - rekao je - vraća nam se naš energični prijatelj.
Jonathan se zaustavio kraj njih i počeo ih nagovarati da mu se
pridruže. Ovog je puta Joanna pristala prije nego je sir Rollin progovorio.
Odmah je podbola svoga konja. Uskoro su svi troje letjeli livadom. Sir
Rollin je jahao jednako dobro kao Erland, a Joanna se također dobro
držala u sedlu pa su neko vrijeme jahali jedno uz drugo. Tada je Denby
odmaknuo naprijed jer je njegov vranac očito bio najsnažniji. No dok se
približavao živici na kraju polja, Erland je potjerao svoga riđana kao da je
želio sustići sir Rollina. Dva su muškarca nakratko divlje jahali jedan uz
drugoga. Joanna je vidjela da se obojica smiješe od uha do uha.
Fascinirana, i pomalo prestrašena zbog njihove žestine, usporila je svoju
kobilu.
Veoma su brzo stigli do živice i oba su konja istodobno skočila i
preletjela preko. To su besprijekorno obavili i Joanna je zadivljeno
dahnula prije nego je i sama preskočila grmlje. Čekali su je na drugoj
strani. Erland je izgledao ushićeno, ali i malo razočarano. Sir Rollin je
pokazivao uobičajeni cinizam.
Ostatak jahanja prošao je bez mnogo razgovora. Joanna je
džentlmenima pokazala razne staze i prečice, na čemu su joj bili dolično
zahvalni. No veći je dio vremena bila duboko zamišljena. Pitala se zna li
sir Rollin za njezine zaruke s Peterom. Na trenutak je doista zvučao kao
da zna. Kad je Joanna počela razmišljati o Peteru, posve je zaboravila na
Erlanda.
Obojica su je otpratili kući, ali nisu ušli. Kad je sjahala i popela se
stubama do ulaznih vrata, okrenula se i gledala kako se zajedno
udaljavaju. Ušla je u kuću tek kad su nestali iza zavoja. Tada je bila tako
rastresena da čak nije opazila majčin oštar pogled kad je potrčala
stubama na kat da se preodjene.

~ 39 ~
 Šest

U nedjelju se Joanna ispričala Selini i među njima je opet sve bilo u

redu. Selina se vratila kući s obitelji Rowntree da ondje provede popodne
i čuje priču o Joanninu jahanju. Smatrala ju je veoma uzbudljivom. - Znači,
zajedno su preskočili živicu? - više je puta pitala. - Kako uzbudljivo. Prava
si sretnica, Joanna.
- Zašto?
- Pa, samo zato što si bila ondje. - Selina se naslonila na zid sjenice,
gdje su opet sjedile, i uzdahnula. Njezino se pjegavo lice nabralo. - Kad bi
se bar meni takvo što dogodilo!
Zavladala je tišina dok je Selina sanjarila, a Joanna promatrala vrt.
Selina se postupno vratila u stvarnost. Trepnula je i tada iznenada reče:
- Joanna, kanila sam ti to najprije reći. Jesi li čula što je ona sad
napravila?
- Tko?
- Ona. Peterova žena.
- Ne, što? - s više zanimanja upita Joanna. Selina raširi oči i nagne se
naprijed. - Otišla je velečasnom Willistonu i zahtijevala da je postavi na
čelo dobrotvornog povjerenstva. Rekla mu je da želi zauzeti svoje mjesto
kao »glavna ledi susjedstva« i odradi svoj dio u pomaganju drugima.
Možeš li vjerovati? Glavna, da ne bi. Pitam se što će na to reći gospođa
Townsend i tvoja majka?
Premda šokirana, Joanna je nastojala biti pravedna. - Pa, istina je da
je Peterova kuća najveća u susjedstvu, osim opatije, naravno, mada se to
sad ne računa. Nije li Peterova majka bila na čelu povjerenstva?
- Valjda. Možda ima pravo, Joanna. Ali otići župniku i to reći! Mislim
da je vulgarna. Na kraju krajeva, što se može očekivati od kćeri jednog
trgovca?
Joanna se počne hihotati. - Bahata je - reče.
Selina je izgledala ogorčeno, ali se i ona nasmijala. - Pa, ipak mislim
da je to bilo grozno. I jasno, velečasni Williston je tako popustljiv da se
odmah složio. Gospođa Williston mora joj se maknuti.
Joanna odmahne glavom. - Gdje ti sve to čuješ, Selina? Uvijek znaš
sve što se događa.
Selina lagano porumeni. - Naša domaćica... - počne.

~ 40 ~
 - Je prijateljica Willistonove domaćice - nasmijano dovrši Joanna. -
Prava je sreća da je gospođa Jenkins tako srdačna duša.
Druga djevojka pomalo kivno reče: - Danas si veoma vesela, Joanna.
Što se dogodilo s tvojim slomljenim srcem?
Joanna se uspravi i namršti. - Ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam se
šalila. - Trenutak razmisli i potom doda: - Znaš, pitam se je li moje srce
slomljeno?
- Joanna! - zgranuto će njezina prijateljica.
- Pa, pitam se. Ne vjerujem da jest jer više ne osjećam da je moj život
završio, ili da više nikad neću biti sretna, ili išta od toga. Katkad sam
posve sretna. I često se satima uopće ne sjetim Petera.
Selina sklopi ruke. - Je li moguće da si pogrešno shvatila svoje srce?
- Možda. Znaš, kad sam vidjela njegovu ženu, samo sam nekako
sažalijevala Petera. Nije mi se svidjela, jasno, ali je nisam ni mrzila. Misliš
li da moja majka ima pravo i ja ću se oporaviti sad kad se oženio?
Selina se namršti. - Čini se tako, pa...
Joanna kimne i obje se djevojke zamišljeno zagledaše u vrt. Još nisu
riješile problem kad im se pridružila Joannina majka. Izišla je iz jutarnje
sobe kroz francuska vrata i prišla im s listom papira u ruci. Ona se
također mrštila.
- Joanna - rekla je kad je stigla do sjenice - kako se zove Townsendov
sin? Smiješno je, ali ne mogu se sjetiti.
- Jack - odgovori Joanna.
- Naravno. Neobjašnjivo je kako čovjek zaboravlja. Nisam se mogla
sjetiti. - Okrenula se kao da će se vratiti u kuću.
- Je li to popis gostiju za vašu zabavu? - izlane Selina.
Gospođa Rowntree podigne pogled. - O, zdravo, Selina - reče. - Mislila
sam da si otišla. Da, upravo pripremam pozivnice. Bit će ovaj tjedan u
utorak. - Okrene se Joanni. - Tvoj otac počinje organizirati iskopavanje u
opatiji i stoga to mora biti uskoro, inače će sve propasti. Uskoro će ga to
previše zaokupiti da bi trpio ikakve smetnje.
- To je tako uzbudljivo - uzvikne Selina. - Nadam se da će me majka
pustiti.
Gospođa se Rowntree nasmiješi. - Ne vidim zašto ne bi. To neće biti
formalna večer. Možda malo plesa s prijateljima iz djetinjstva.
- O, gospođo Rowntree, reći ćete joj to, zar ne? - reče djevojka. - Ako
je vi pitate, sigurno će odobriti.
- Reći ću joj što planiram - nasmije se žena - i ona će sama odlučiti.

~ 41 ~
 - Da barem smijem doći - ponovi Selina. - Plesanje!
U tom je trenutku gospodin Rowntree zazvao svoju ženu i ona se
vratila u kuću. Selina je također ustala. - Moram ići - sa žaljenjem reče. -
Obećala sam da ću doći na čaj.
- Otpratit ću te dio puta - reče Joanna. Nakon što su stavile šeširiće i
šalove, dvije su djevojke krenule. Šetale su preko polja i lijeno čavrljale.
Kad su stigle otprilike na pola puta, Joanna se zaustavila i oprostila.
Okrenula se da se vrati kući kad ju je netko zazvao. Vidjela je da im s
druge strane prilazi Constance Williston. - Zdravo - dovikne Constance. -
Ideš li kući? Opet moram do gospođe Rouse.
Dvije su djevojke čekale da im priđe. Selina se doimala iznenađenom
i pomalo razdraženom.
- Baš dobro - nastavila je Constance kad je stigla do njih. - Upravo
sam razmišljala kako mi predstoji dosadna šetnja. Ili ideš u drugom
smjeru?
- Ne, idem kući - reče Joanna. - Samo sam ispratila Selinu.
- Odlično.
Zavladala je tišina. - Pa, doviđenja, Selina - doda Joanna. - Vidjet
ćemo se uskoro.
- Mogla bi doći k meni na čaj - odjednom će Selina. - Majci će sigurno
biti drago da te vidi.
- Ne mogu - iznenađeno odgovori Joanna. - Očekuju me kod kuće.
- Mogli bismo poslati poruku.
Zbunjena prijateljičinom upornošću, Joanna odmahne glavom. -
Danas ne mogu.
- O, neka bude - obrecne se Selina, okrene se i ljutito ode.
Dvije su djevojke zurile za njom. Constance je šutjela, ali Joanna reče:
- Što li je njoj?
Neko su vrijeme hodale u tišini. Tada Constance primijeti da je dan
krasan i obje su se složile da savršeno vrijeme ne može potrajati. Banalne
su primjedbe popravile ugođaj i uskoro su opušteno čavrljale. Joanna je
pitala Constance o njezinu školovanju i saznala kako je bilo. Constance se
pak raspitivala o nekim mladim ljudima u susjedstvu. Poznavala ih je kao
dijete, jasno, ali Joanna je tijekom protekle četiri godine gledala kako
rastu pa je imala što pričati. Iznenadila se kad je shvatila da Constance
ima živahan smisao za šalu.
- Sjećaš li se - upita Constance - kad su tvoj brat Gerald i Gregory
Townsend uzeli radnoga konja s Townsendove farme i pokušali ga
natjerati da preskoči zid opatije? Nikad se u životu nisam toliko smijala.

~ 42 ~
Konj je bio tako velik i trom, zainteresiran samo za travu kraj ceste, a
Gregory i Gerald uporno su uzjahivali i tjerali ga da preskoči zid. - Svladao
ju je smijeh.
Joanna se nasmiješi. - Zaboravila sam. Baš su bili budalasti. Svatko je
mogao znati da taj konj nikad neće skakati.
- Da - dahne Constance - ali im je zabranjeno korištenje konja za lov
zato što je Falcon stradao na drugom zidu. Nikad neću zaboraviti njihovu
ozbiljnu raspravu o tome odnosi li se njihova »riječ« i na radne konje.
Obećali su da dva tjedna neće jahati, sjećaš se?
Joanna odmahne glavom. - Kakvo pamćenje imaš. Ja sam sve to
zaboravila. No sad se sjećam da se stari konj na koncu vratio u
konjušnicu, nakon što se najeo trave.
Constance kimne suznih očiju i djevojke prasnuše u smijeh.
Kad su došle do daha, Constance reče: - Gerald je još na Oxfordu?
- Da, nastoji dobiti profesuru, a Gregory je otišao u vojsku. Sve se to
čini tako davnim.
- On, ovaj, proučava klasike?
- Što? O, Gerald? Da, klasike. Možeš li zamisliti kako je to dosadno?
Constance obori pogled. - No sreća je da je tako blizu. Možeš ga
posjetiti.
- Ja? - iznenađeno će Joanna. - Ne bi se previše obradovao da me vidi
u svojim odajama, rekla bih. Smatra me veoma glupom.
Constance porumeni. - Mislila sam da s vremena na vrijeme može
posjetiti obitelj i... i maknuti se od znanosti.
- Kao da bi to želio. Ali da, dolazi posjetiti tatu i na sastanke njegova
Filozofskoga društva. Satima raspravljaju o apsurdnim stvarima.
Constance je šutjela i uskoro su stigle do mjesta gdje je trebala
skrenuti sa staze. Pozdravile su se, a Joanna je u sebi mislila da joj se
Constance sviđa mnogo više no što je očekivala. Pozvala ju je da idući
tjedan dođe na čaj i ona je spremno prihvatila, zadovoljna što će produbiti
poznanstvo s tom simpatičnom djevojkom.
Kad je Joanna stigla do svoje kuće i ušla u predvorje, umalo se
sudarila s Jonathanom Erlandom koji je izlazio iz radne sobe. - O, zdravo -
iznenađeno reče.
Lagano se naklonio. - Dobar dan. S vašim sam ocem raspravljao o
planovima za moje imanje. Opsežni su. Bojim se da ću vam se u narednim
tjednima često plesti pod nogama.
- Ah, dobro - samo je rekla. - Hoćete li doći gore? - doda. - Majka je
vjerojatno u salonu.
~ 43 ~
 - Hvala na pozivu - odgovori Erland. - Možda samo nakratko.
Popeli su se stubama, ali gospođa Rowntree nije bila u salonu.
Joanna se osjećala veoma nelagodno. Skinula je šeširić, ali nije znala kamo
bi ga stavila. Nervozno je gledala naokolo i na koncu ga spustila na stol
kraj vrata. Opet je oklijevala i tada sjela na sofu. Pitala se zašto ga je uopće
pozvala gore?
Erland joj se pridružio. - Vaš otac jedva čeka da počne - reče. - Želi
prijeći kompletnu ruševinu, raščistiti je i katalogizirati sadržaj svakoga
dijela.
- Zašto? - bez razmišljanja upita Joanna. Lagano je porumenjela.
Nasmiješio se. - Možda nered vrijeđa njegov senzibilitet
znanstvenika - reče.
Joanna ga je sumnjičavo pogledala, a potom se nasmijala i
odmahnula glavom.
- Želi vidjeti što je ondje ostalo i možda saznati nešto o životu
redovnika. Usput rečeno, bili su redovnici. Jedan od džentlmena s Oxforda
to je nepobitno utvrdio. Zapravo, za cijeli je plan uvelike zaslužan njegov
entuzijazam. Poznajete ga? Zove se Templeton.
Joanna je opet odmahnula glavom.
- Ah, možda i bolje. - Oči su mu svjetlucale kad joj se nasmiješio.
- Zašto? - opet upita Joanna, iskreno mu uzvrativši smiješak.
- Uvijek želite znati zašto, zar ne? Mislim da ste sličniji ocu no što
mislite. Mladi je Templeton posve zaokupljen znanošću. Piše knjigu o
životu u Engleskoj u vrijeme Elizabete I. Koliko mi je poznato, samo o
tome razmišlja. Ne bi obraćao doličnu pozornost ljupkoj mladoj djevojci.
Siguran sam da bi satima pričao o španjolskoj diplomaciji i ekonomskim
ciljevima kraljevskih postupaka.
Joanna je lagano porumenjela na kompliment, ali se sad glasno
nasmijala. - Koji su bili?
- Koji su bili, što?
- Pa... ekonomski ciljevi.
Erland je šaljivo slegnuo ramenima. - Nemam pojma. Moram priznati
da sam ga ostavio kad je počeo o tome. Morate pitati vašega brata
Geralda. Vjerujem da on sluša Templetona.
Joanna je to smatrala veoma vjerojatnim. - Ne podnosim studente -
reče.
Nasmijao se. - Doista? Zašto?
- Tako su mladi i budalasti. Nitko od njih ne zna se uglađeno
ponašati. Mada se to zacijelo može očekivati od džentlmena koji nikad
~ 44 ~
nisu bili u Londonu, ipak je nezanimljivo. - Osjećajući se veoma odraslo,
Joanna zabaci glavu.
Erlandov je smiješak gotovo nestao. - Mislite da je boravak u
Londonu od vitalne važnosti?
- O, da. Bez toga nitko ne može biti doista elegantan i samouvjeren.
- A to je važno?
Govorio je čudnim tonom pa se Joanna zagledala u njega. - Naravno. -
Odjednom se sjetila da gospodin Erland nikad nije bio u Londonu. - Sad
kad ste se vratili u Englesku - ljubazno doda - imat ćete priliku vidjeti o
čemu govorim.
- Nema sumnje. - Skrušeno se nasmiješio. - Mada mislim da je
putovanje u grad veoma skupo.
Joanna se nagne naprijed. - Ali prijeko potrebno.
- Doista.
Uslijedila je stanka. Malo posramljena vlastitom žestinom, Joanna se
pitala što će dalje reći. Erland se doimao veoma zamišljenim. Kao da mu je
nešto novo palo na pamet. No na koncu je podigao pogled. - Kad već
govorimo o modi, gospođice Joanna, želio sam vas pitati savjet o nečemu.
Joanna je uzdigla obrve, ali prije nego je uspio nastaviti otvorila su se
vrata salona i žurno je ušao gospodin Rowntree.
- Erland, hvala nebesima! - uzvikne. - Mislio sam da ste otišli, ali mi je
sluškinja rekla da ste gore. Upravo sam se nečega sjetio.
Mlađi čovjek ustane i uljudno odgovori: - Da, gospodine?
Rowntree rastreseno prođe prstima kroz rijetku smeđu kosu i reče: -
Lopate.
Joanna i Erland trepnuše.
Vidjevši da nisu razumjeli, Rowntree ponovi: - Lopate. I, rekao bih,
zidarske žlice, grablje te svakojake druge stvari. Gdje ćemo ih nabaviti?
Erlandovo se lice razvedrilo. - Ah, mislite za kopanje.
- Naravno. Sad mi je to palo na pamet. Zacijelo će nam trebati mnogo
oruđa i nekoliko radnika. Mi možemo iskopavati, ali ne sve. - Namrštio se
i odmahnuo glavom.
- U šupi u opatiji nalazi se cijela hrpa vrtlarskog alata - reče Erland. -
Čini se da su davno imali vojsku vrtlara. Nešto je zahrđalo, ali rekao bih da
će odgovarati.
- Sjajno - uzvikne gospodin Rowntree.
- Što se tiče radnika, to je teže. Valjda će nam povremeno pomagati
stari Ernst, moj vrtlar, a možda i vaš čovjek. Ali osim toga, ne znam.

~ 45 ~
Možda bismo mogli platiti nekoliko radnika? - Ovo posljednje izgovorio je
upitnim tonom.
Rowntree se opet mrštio. - Ne, ne, to ne možemo. Zasad moji drugi
pokusi iziskuju sva dodatna sredstva. - Kratko je razmišljao i potom
nehajno odmahnuo rukom. - Pa, jednostavno ćemo morati sami kopati -
reče. - Nema druge. Rekao bih da će nam to svima koristiti. - To
zaključivši, okrenuo se i izišao.
Kad je otišao, Erland se ironično osmjehnuo. - Pitam se kako će se to
sviđati Templetonu - reče. - Nije mi se činio kao mlad čovjek koji voli
kopati. Pitam se je li ikada držao lopatu.
- Jeste li vi? - upita Joanna.
Pogledao ju je i njegov je smiješak nestao. - Ustvari jesam. Zar ste
zaboravili da sam bio u kolonijama? Držao sam i koristio lopatu, sjekiru,
pušku i drugo nimalo otmjeno oruđe. Kladim se da ću biti glavni kopač
vašega oca. - Pogledao ju je ravno u oči.
Joanna se, iz nekog razloga, osjećala nelagodno pod mirnim
pogledom njegovih sivih očiju. - Otac nije mislio... - počne.
Erland podigne ruku. - Veoma poštujem gospodina Rowntreea.
Joannu nije zadovoljio taj odgovor, mada nije znala zašto. No on je
nastavio prije nego je uspjela išta reći. - I sad želim vaš savjet.
Zurila je u njega. Dosad nitko nije tražio njezin savjet.
- Vaša mi je majka pričala o toj zabavi koju planira, znate. Zvuči
divno i ja sam veoma zahvalan. Zapravo, želio bih uzvratiti njezinu
gostoljubivost i možda ugostiti svoje susjede. Zato sam smislio plan.
- Što? - upita Joanna kad je zastao. Nasmiješio se. - Mislio sam u
opatiji prirediti piknik, možda sljedeći mjesec. Mogli bismo lutati
ruševinama, znate, i jesti dok sjedimo na mahovinom prekrivenu
kamenju. - S iščekivanjem ju je gledao. - Što mislite?
- Ja? - Joanna se smela.
- Da. Želim vaše mišljenje. Mislite li da je to dobra ideja? Hoće li biti
prikladno? Unutrašnjost kuće je veoma zapuštena pa ondje nikoga ne
mogu primiti. Ovo mi se činilo pravim rješenjem. No je li u redu?
- O, da. Zvuči divno.
Sumnjičavo ju je promatrao. - Ne morate biti pristojni, znate. Dugo
sam bio u inozemstvu pa ništa ne znam o modernim zabavama. - Iskrivio
je lice. - Iskreno rečeno, nikad nisam ni znao. Zato želim znati je li piknik
dobra zamisao.
Joanna se oporavila od iznenađenja. - O, da - uvjeravala ga je. - Sad je
to veoma moderno. Svima će se itekako sviđati.

~ 46 ~
 Erland je polako kimnuo. - Dobro. Počet ću s organizacijom. Gospođu
Smith će vjerojatno uhvatiti histerija.
Joanna se nasmijala, jasno zamislivši kako će domaćica vjerojatno
reagirati.
- Točno - reče Erland - ali bez brige, izvojevat ću pobjedu.
- Kad će to biti?
- Pa, vjerujem da vaša majka priređuje zabavu sljedeći tjedan. Moja
će biti otprilike dva tjedna nakon toga. Ne želim da se ljudi previše sjećaju
savršeno vođenog kućanstva vaše majke. Bojim se da bi kontrast bio
šokantan. Dakle, recimo sredinom srpnja.
- Možda će u ruševinama biti svježe - primijeti Joanna.
- Upravo tako. To ću napisati na moje pozivnice.
- Kako ste apsurdni.
- Ja? - Glumio je zapanjenost. - Nikako. Ja sam sasvim običan čovjek.
Joanna je samo odmahnula glavom i Erland je ustao. - Moram ići -
reče. - Jutros sam već zanemario mnoge neugodne dužnosti i sad se
moram pozabaviti nekima od njih.
Joanna je također ustala pa su se zaputili do vrata.
- Usput rečeno - nastavio je kad su stigli do vrata - zasad ne želim
razotkriti svoje planove za piknik. Najprije moram vidjeti je li to izvedivo.
Može li to neko vrijeme ostati naša tajna?
Joanna nakrivi glavu. - Ako želite.
Nasmiješio se. - Morate mi pomoći oko organizacije. Kad sve
dovršimo, razotkrit ćemo plan svijetu.
Djevojka nije točno znala kako bi to primila. Pitala se bi li njezina
majka odobrila da ona planira zabavu neženje. No nije znala što bi
odgovorila, pa samo reče: - Neću to spominjati.
Erland se lagano naklonio i potom otišao. Joanna je gledala kako
lagano trči niza stube, a zatim je uzela šeširić i odnijela ga u svoju sobu.

~ 47 ~
 Sedam

Idućih je nekoliko dana Joanna bila veoma zauzeta. Imala je malo

vremena za sebe dok je majci pomagala u pripremama svečane zabave,
vrpoljila se na probama nove haljine i duge sate slušala Selinine
žalopojke. Njezina je majka odlučila da ne može ići na zabavu obitelji
Rowntree zato što ima tek sedamnaest godina i još nije ušla U društvo.
Selina tu odluku nije dobro primila. Zapravo je bila ogorčena i svaki
Joannin slobodni trenutak koristila za izražavanje svoje emocije. Do dana
zabave ta je tema uvelike dojadila Joanni. Radovala se večeri ne samo radi
zabave, već i završetka Selinina prigovaranja.
Dok se odijevala za večer, Joanna je razmišljala o Peteru i njegovoj
ženi koje su morali pozvati. Donekle je iznenađeno shvatila da ništa
posebno ne osjeća pri pomisli da će ih vidjeti. Što s njom nije u redu? Dok
je na zapešće učvršćivala srebrnu narukvicu, majčin dar, mislila je o
trećem članu kućanstva. Večeras će biti nazočan i sir Rollin Denby. Obećao
je da će doći. Prisjetila se divlje jurnjave s Jonathanom Erlandom koja je
završila skokom preko živice i osmjehnula se. Bit će uzbudljivo opet
vidjeti sir Rollina. Obrazi su joj dražesno porumenjeli.
Ustala je i okrenula se ispred zrcala iznad toaletnoga stolića. Nova je
haljina savršena: svijetlo-žuti muslin sa sićušnim nabranim rukavima i
jednim volanom duž ruba. Ukrašena tamnijim žutim vrpcama, činila je
divan kontrast njezinoj tamno-smeđoj kosi i tamnim očima davala jači
sjaj. Majka joj je također kupila odgovarajuće kožne cipelice, kao i
narukvicu. Joanna je kosu počešljala u masu uvojaka vezanih žutim
vrpcama. Sve u svemu, nikad se nije osjećala tako elegantno i odraslo kao
u tom trenutku. Djevojka koja ju je gledala iz zrcala mogla bi biti
londonska gospođica, mislila je, spremna za izlazak u Vauxhall ili
Almack’s. Njezin se odraz nasmiješio i rumene su se usne izvile prema
gore. Ovo će zasigurno biti večer za pamćenje. Zaboravivši na svoje
odluke o vječnoj samoći, Joanna je skakutala niza stube da se s majkom
sastane u salonu.
Gospođa Rowntree također je veoma lijepo izgledala. Nosila je
tamnocrvenu haljinu i ogrlicu od rubina svoje bake. Tamnu je kosu
skupila u punđu na tjemenu i pustila da joj nekoliko uvojaka pada preko
ušiju. Mogla je biti Joannina sestra, a ne majka, i izgledala je gotovo
jednako uzbuđeno kao i djevojka. Obitelj Rowntree rijetko priređuje
zabave jer je gospodin Rowntree posve nezainteresiran za takve

~ 48 ~
frivolnosti, a njegova se žena pomirila s tom činjenicom. No prije udaje
veoma je voljela zabave i ples pa su joj sad oči blistale od iščekivanja.
- Savršeno, Joanna - rekla je kad je njezina kći ušla. - Haljina je lijepa.
Joanna se zavrtjela pred njom. - Jako mi se sviđa - odgovori.
Njezina je majka nasmiješeno kimnula, ali vrata su se otvorila prije
nego je dospjela još nešto reći. Ušao je gospodin Rowntree. Izgledao je
prilično nezgrapno i nelagodno u večernjoj odjeći. Šal oko vrata kao da
mu je bio previše stegnut, a ovratnik košulje previsok. Čovjek istinski
zainteresiran za modu ne bi dvaput prezirno pogledao ni jedno ni drugo.
- Emma, ovo je nepodnošljivo - reče i prstom prijeđe oko vrata. -
Zašto moram ovako izigravati budalu? Imam posla, važnoga posla, a znaš
da u ovakvim prilikama od mene nema koristi.
Njegova se žena opet nasmiješila. - Ako želiš biti u dobrim odnosima
sa susjedima, George, katkad ih moraš viđati.
Gospodin Rowntree žalosno je uzdahnuo i sjeo za svoj stol u kutu. -
Previše mi je neudobno da bih se prepirao - reče i rukama uhvati glavu. -
Neka dođu.
Gospođa Rowntree razmijeni pogled s kćeri.
- O, ali divno izgledaš, tata - laskavo će Joanna - i večeras dolazi
Gerald. Moći ćeš razgovarati s njim i njegovim prijateljima. - Gospođa
Rowntree pozvala je nekoliko studenata s Oxforda da popuni popis
gostiju.
Gospodin Rowntree podigne glavu i okrene se da odgovori kćeri, ali
zastane otvorenih usta. Nekoliko je trenutaka samo zurio u nju.
Joanna se nervozno pomakne. - Što ne valja, tata?
Pribrao se, ali je zbunjeno odmahnuo glavom. - Drukčija si, Joanna.
Valjda si odrasla. - Ta pomisao kao da ga je zapanjila i oneraspoložila.
Joanna pogleda majku.
- Ljupko izgleda, zar ne, George? - reče gospođa Rowntree.
Nastavio je promatrati svoju kćer, mršteći se, i njegova je žena
morala ponoviti pitanje. - Eh? - trgnuo se. - Što? O, da. Ljupko. - Čelo mu se
razvedrilo pa je toplo dodao: - Lijepa si, Joanna. Ne znam zašto to ranije
nisam opazio. Slika i prilika tvoje majke kad sam je upoznao. Večeras ćeš
nam oboma služiti na čast, mada sam siguran da ja nisam za to zaslužan. -
Rastreseno je rukom prošao kroz rijetku smeđu kosu i nasmiješio se.
Njegovo se mršavo, prilično strogo lice smekšalo i Joannu je dirnula
spoznaja koliko je njezinu ocu do nje stalo.
- H-hvala, tata - zamuckivala je. - Nastojat ću da bude tako, uvijek.

~ 49 ~
 Ušla je sluškinja i rekla im da je stigla kočija pa je obitelj otišla na
odmorište da dočeka svoje prve goste. To su bili gospodin i gospođa
Grant, ali ih je Joanna smušeno pozdravila. U ušima su joj još odzvanjale
očeve pohvale.
Salon se popunio do osam i trideset. Samo još Finleyevi nisu stigli.
Joanna je stajala s Constance Williston u kutu sobe i promatrala goste.
Njezin je brat Gerald bio njima sučelice, s ocem i skupinom mladih ljudi.
Svi su istodobno govorili.
Majka je na drugom kraju sjedila s Grantovima i drugim susjedima.
Druga skupina mladih ljudi čavrljala je malo dalje na istoj strani gdje je
Joanna stajala.
Okrenula se Constance koja je lijepo izgledala u haljini od
svijetlozelenog muslina s izvezenim tamnozelenim lišćem oko struka i
duž ruba. - Postaje vruće, zar ne? - reče Joanna i dotakne svoje blistave
obraze.
Constance se trgnula i skrenula pogled sa suprotne strane sobe. -
Što? - upita i porumeni.
Joanna je ponovila svoju primjedbu i Constance se složila.
- Ne shvaćam kako ćemo plesati - nastavi Joanna. - Rastopit ćemo se
na ovoj vrućini.
- U londonskim je salonima još toplije - rastreseno će Constance. -
Djevojke se katkad onesvijeste zbog zagušljivosti.
- To ti vjerujem. Ne mogu zamisliti... - No prekinuo ju je dolazak
bračnoga para Finley i sir Rollina. Ispričavali su se zbog kašnjenja.
Adrienne Finley prodornim je glasom optuživala svoga brata. - Nije htio
požuriti. Rekla sam mu da seoska zabava uopće nije kao u Londonu. Ne
može se ući u bilo koje doba i očekivati dobrodošlicu. No Rollin je navikao
da ga svi tetoše. Domaćice su ga razmazile. Tako im je drago kad ga vide
da ulazi u njihove salone da mu opraštaju najnemarnije ponašanje. - Dok
je govorila, Adrienne je oštro gledala naokolo. Kimala je ljudima koje je
poznavala, a ostale pomno proučavala.
Gospođa Rowntree je prišla i započela s upoznavanjima. Većina se
gostiju već poznavala, ali samo je nekolicina upoznala novu gospođu
Finley. Adrienne je uživala u središtu pozornosti i njezin je glas odzvanjao
prostorijom dok su hodali naokolo. Nekoliko je razgovora prekinuto. -
Drago mi je. Da, ovaj smo se mjesec vjenčali i odmah došli ovamo. Lijepo
mjesto. Tako rustikalno. Drago mi je. Prava ljubavna priča, da, sve u prvim
tjednima sezone. Drago mi je. - To je potrajalo neko vrijeme.
Joanna nestrpljivo mahne rukom. - Zar mora tako glasno govoriti? -
razdraženo promrmlja.

~ 50 ~
 Constance pogleda naokolo, ali nitko nije bio u blizini. - Možda je
nervozna - reče.
Dvije su djevojke gledale Adrienne koja je velečasnom Willistonu
pričala o vrhunskom propovjedniku kojeg je slušala u Bathu. Divno je
izgledala u smaragdnoj svili s mnoštvom svijetlozelenih vrpci. Držala je
zeleno-zlatnu lepezu. - Zar doista to misliš? - skeptično upita Joanna.
Constance je gledala kako Adrienne prelazi na gospodina
Townsenda i počinje ga zadirkivati zbog prsluka s cvjetnim uzorkom.
Rekla je da je gotovo jednako upadljiv kao onaj što ga je vojvoda od
Cumberlanda nosio u Londonu prošle sezone. Gospodin Townsend očito
je bio rastrzan između samodopadnosti i ogorčenja. - Pa, možda ne - složi
se Constance. Kiselo se osmjehne. - Poželim da nisam odjenula zeleno -
doda. - Ona će me posve nadmašiti.
- Besmislice - vatreno će Joanna. - Kako se ona ikome može sviđati?
- Tko? - lijeno reče glas iza njih. Obje su djevojke osjetile krivnju i
trgnule se, naglo se okrenuvši. To je bio sir Rollin Denby.
- Ja... nisam vas čula da dolazite - promuca Joanna.
- Očito - reče sir Rollin - inače ne biste ogovarale. Nikad nije zabavno
ako vas netko čuje. No recite mi, tko se nikome ne može sviđati? - Zloban
bljesak u njegovim očima otkrivao je da već zna odgovor.
Joanna nije znala što bi rekla. Nervozno je progutala slinu.
- Govorile smo o staroj gospođi Rouse - mirno će Constance. - Veoma
žalostan slučaj. Treba joj pomoć, ali tako je neugodna da je malo tko želi
posjetiti. - Mirnim je plavim očima gledala u sir Rollinove. Joanna ju je
začuđeno i zahvalno pogledala.
- Ah - reče Denby i šire se nasmiješi. - Ali ne mogu vjerovati da to
vrijedi za vas, gospođice Williston. Vi niste od onih na koje utječe takva
površnost.
- Nadam se da nisam - odgovori Constance, uzdigavši bradu.
- A vi, gospođice Rowntree? - podrugljivo je pitao. - Zacijelo niste
tako velikodušni?
- Ja... bojim se da nisam - promuca Joanna poželjevši da je negdje
drugdje.
- Šteta. Kivnost može izazvati veoma neugodne posljedice. - U glasu
mu se osjećala oštrina pa su ga obje djevojke iznenađeno pogledale.
Odmahnuo je rukom i nasmiješio se. - Otkrio sam da je uvijek najbolje
oprostiti i zaboraviti.
Constance uzdigne obrve. - Naravno.

~ 51 ~
 Na golemo Joannino olakšanje, u tom ih je trenutku prekinula
njezina majka. Željela je da nekoliko parova zapleše u jednom dijelu
salona. Osim Joanne i Constance, ondje su bile još dvije djevojke te mnogo
mladića, zahvaljujući fakultetima. Guvernanta Townsendovih pristala je
svirati.
- Dođi, Joanna - reče gospođa Rowntree - ti i Constance možete
započeti. Mladi Townsend želi plesati i...
- I ja - prekine je Rollin. - Hoćete li mi ukazati čast, gospođice
Rowntree?
Joannina majka nije se doimala osobito zadovoljnom takvim
razvojem događaja, a djevojka je osjetila nelagodu. Ipak, morala je
prihvatiti. Uskoro je stajala sa sir Rollinom, spremna za narodni ples,
Constance i Jack Townsend kraj njih, te druge dvije djevojke s
Jonathanom Erlandom i jednim od oksfordskih studenata.
Iza njih je došlo do nekakva komešanja. Tada je Joanna čula kako
Adrienne Finley uzvikuje: - Zaboga, ne, gospodine Townsend, tvrdim da
neću plesati. Sad sam stara udana žena. - Džentlmen je rekao nešto što
Joanna nije čula, te Adrienne nastavi: - Pa, ako insistirate, ali doista
protestiram. Što će Peter misliti? - Peter očito ništa nije mislio i uskoro se
novi par pridružio plesu.
Klavir je zasvirao. Joanna je prvih nekoliko minuta promatrala svoja
stopala. Sad je prvi put plesala u javnosti i mada je znala korake, bila je
pomalo nervozna. No na koncu je vidjela da neće pogriješiti ili gaziti
partnerove noge pa je podigla pogled. Sir Rollin se nasmiješio. - Večeras
ste veoma ljupki, gospođice Rowntree - reče.
- Hvala - odgovori Joanna. Sir Rollin je također sjajno izgledao u
tamnom večernjem kaputiću i svijetlim hlačama. Zapravo, bio je
najelegantniji muškarac u sobi i Joanna je osjećala neku vrstu
strahopoštovanja. Nije se radilo samo o njegovu otmjenom izgledu, već je
imao naviku govoriti krajnje uznemirujuće stvari. Nastojala je smisliti što
će reći. No sir Rollin nije dopustio da stanka potraje. Kad su to pokreti u
plesu dopuštali, ležerno je čavrljao i djevojka se postupno opustila.
- Iskušao sam neke od jahaćih staza koje ste nam pokazali - rekao je
nešto kasnije - i veoma uživao. Dobro ste izabrali. Jučer sam odjahao do
vrha Brent Hilla. Pogled je predivan, osobito na Erlandove ruševine. Ima
ih poprilično, zar ne?
- Da. Vjerujem da je to veoma velika opatija.
- Na žalost Henrika VIII.
- Kako molim?
- Ništa. - Osmjehnuo se.
~ 52 ~
 Uslijedila je stanka. Osjećajući se nelagodno, Joanna upita: - Idete li
uskoro u Brighton?
Denbyev smiješak kao da se ukočio. - Doista ne znam, gospođice
Rowntree. To ovisi o mnogim stvarima.
- Zasigurno vam ovdje na selu nedostaju vaši otmjeni prijatelji.
Uzdigao je obrve. - Nema sumnje. No nedostajem li ja njima? Zacijelo
ne.
Joanna nije razumjela njegov ton te se namrštila.
- Brighton je, draga gospođice Rowntree, čudno mjesto - nastavio je -
i nadasve skupo. Ukoliko čovjek nema prijatelja koji ima kuću, doista je
previše skupo. Barem za nekoga poput mene. Zato ću neko vrijeme ostati
ovdje. - Usne su mu se trznule. - Moja sestra želi moje društvo - dovrši.
Joanna se osjećala neugodno i nekako joj se činilo da je napravila
društvenu grešku, mada nije točno znala kakvu. Do kraja plesa uglavnom
je šutjela. Sir Rollin je zurio preko njezine glave, kao da su njegove misli
daleko zanimljivije od društva u kojem se našao.
Kad je ples završio, uslijedila je stanka dok su mladi ljudi mijenjali
partnere. Sir Rollin se udaljio, a Jonathan Erland prišao je Joanni.
Adrienne Finley pozvala je svoga muža koji se pomalo nevoljko uključio u
ples.
Constance se primaknula kutu sobe, do mjesta gdje su razgovarali
gospodin Rowntree i oksfordski studenti. Izgledala je nelagodno. Joanna
joj je prišla. - Imaš li partnera? - upita.
Constance se trgnula i odmahnula glavom.
Joanna je pogledala naokolo. Jack Townsend plesao je s drugom
djevojkom, njegov se otac vratio do svoje stolice, a sir Rollin nije bio na
vidiku. Okrenula se skupini u kutu. - Znam - reče - dovest ću Geralda.
Možeš mu reći da se sjećaš njegove psine s konjem. - Udaljila se pa nije
čula tihi zvuk što ga je Constance izustila.
Gerald Rowntree stajao je kraj svoga oca i obojica su slušali drugog
mladića. Kao gospodin Rowntree, Gerald je bio visok i mršav, svijetlo-
smeđe kose i plavih očiju. Nemarno je nosio večernju odjeću, ali mu je lice
sjalo od zanimanja dok je slušao prijateljeve argumente.
- Geralde - reče Joanna i povuče ga za rukav. Nestrpljivo se okrenuo
da je pogleda.
- Dođi plesati, Geralde. Ovdje je Constance Williston, sjećaš se.
Njezin brat nije pogledao vitku plavokosu djevojku koja se lecnula
dok je Joanna govorila. - Nemam vremena za takve besmislice, Joanna.
Ovdje vodimo važnu raspravu.

~ 53 ~
 - Ovo je večernja zabava, Geralde - uporno će Joanna - a ne sastanak
tatina društva. Dođi plesati. Znaš da mama to želi.
Posljednja je tvrdnja izgleda djelovala i Joanna se iznenadila kad se
njezin otac okrenuo i podržao je. - Da, idi malo plesati, Geralde - reče. -
Tvoja će majka biti zadovoljna.
Rezignirano slegnuvši ramenima, Gerald je popustio.
Dotad je Constance porumenjela do korijena kose. Joanna je dovela
brata do nje i ponovila: - Sjećaš se Constance Williston, Geralde.
- Naravno - reče Gerald i uljudno se nakloni. No vidjelo se da se ne
sjeća. Bio je četiri godine stariji od Joanne i veći je dio života proveo na
školovanju.
Constance je jače porumenjela. - Dođite - nestrpljivo će Joanna.
Gerald je bio nemoguć pa je požalila što ga je nametnula svojoj novoj
prijateljici.
Pridružili su se Jonathanu Erlandu kad je započela glazba te su njih
četvero zaplesali. Joanna se mrštila. - O čemu tako mrko razmišljate -
upita njezin partner.
- Braća! - uzvikne Joanna s gnušanjem u glasu. Nasmiješio se i
uzdigao obrve.
- Oni su najiritantnija stvorenja - djevojka doda kao objašnjenje.
- Jesu li? Nemam braće pa nisam opazio.
- Pa, jesu. - Joanna se okrene i pogleda Geralda. Iznenađeno je vidjela
da živahno razgovara s Constance, čak griješi u koracima. - Dakle, kako
čudno - reče.
- Što?
- Moj brat. - Joanna odmahne glavom. - To je baš njemu slično.
Morala sam ga odvući iz rasprave da bi plesao, a sad kao da se lijepo
zabavlja. Nemoguće ga je razumjeti.
Erland se nasmijao gnušanju na njezinu licu. - Možda mu je
gospođica Williston ipak šarmantna.
- O, da, ali Geraldu to ne bi bilo važno. Zanimaju ga samo latinski,
grčki i staromodna poezija. Samo se nadam da Constance ne dosađuje s
Vergilijem. Kad nas je zadnji put posjetio, pričao je o njemu tijekom cijele
večere.
Pogledavši drugi par, gospodin Erland nije vjerovao da se itko
dosađuje pa je bez problema iz uma izbacio tu brigu. - Zanimat će vas,
nadam se, da moj plan za piknik dobro napreduje - reče.
- Da?
- Apsolutno. Bit će za dva tjedna. Sutra kanim poslati pozivnice.
~ 54 ~
 - Gospođa Smith nije prigovarala? - zadirkivala ga je Joanna.
- Naprotiv. Nadam se da će zbog toga dati otkaz. Bijesna je.
Joanna se nasmijala. - Smijem li sad pričati o vašem planu?
Kimnuo je. - Jeste li to doista zadržali u tajnosti?
- Naravno da jesam. - Joanna se uvrijedila. Erland se ispričao i
ostatak plesa razgovarali su o njegovim planovima - gdje će biti stolovi,
što će se poslužiti, hoće li biti igara. Za svaku je pojedinost tražio njen
savjet i Joanna se do kraja plesa osjećala veoma superiorno i mudro.
Gospođa Rowntree u blagovaonici je poslužila hladnu večeru pa su
mladi ljudi uskoro onamo slijedili starije. Joanna se iznenadila kad je
vidjela da su Constance i Gerald zajedno ušli i sjeli, i dalje gorljivo
razgovarajući. Iskrivila je lice. Constance neće dobiti večeru bude li
očekivala da će joj je Gerald donijeti. Ona i Erland pridružili su se Jacku
Townsendu i njegovoj partnerici. Večera je protekla bučno i veselo.
Nakon što je pojela, Joanna je nešto obavila za majku i potom se
vratila u salon. Mnogi su gosti još bili u blagovaonici pa je soba bila napola
prazna kad je ušla. Dok je oklijevala na vratima, čula je da je netko tiho
doziva. Okrenula se i ugledala Petera Finleya koji je tiho stigao iza nje.
- Peter! - Joannino je srce odmah brže zakucalo. Mada je, začudo,
gotovo zaboravila Petera tijekom ove večeri, susret licem u lice vratio je
poplavu uspomena i smušenih emocija.
- Kako si, Joanna?
Zurila je u njega, fascinirana njegovim licem i modernim plavim
kaputićem. To je čovjek za kojeg se kanila udati. Čudno se osjećala. - D-
dobro - promuca.
- Kanio sam ti pisati - brzo je nastavio. - Znam da sam trebao, ali bilo
je...
- Peter - uzvikne slatko otrovan glas iz salona. - I gospođica
Rowntree. Baš dobro.
Istodobno su se okrenuli i zagledali u Adrienne. Peter je izgledao
razdraženo i pomalo nelagodno.
- Peter, čini se da sam izgubila lepezu - nastavi žena. - Hoćeš li biti
tako ljubazan i pogledati u blagovaonici? Možda sam je ostavila ondje na
stolu.
Peter kratko kimne i bez riječi se okrene. Njegova žena pogleda
Joannu. - Tako budalasto s moje strane - promrmlja. - Uvijek gubim stvari.
Joanna je šutjela. Ton gospođe Finley jasno je otkrivao da je
nezadovoljna. Premda Joanna ništa nije učinila, osjećala je laganu
nervozu.

~ 55 ~
 - Pa, gospođice Rowntree, lijepa mala zabava. Moram čestitati vašoj
majci.
- Hvala - pomalo ukočeno reče Joanna.
- I vama. Dražesno izgledate u toj slatkoj haljinici. - Smiješak koji je
pratio tu primjedbu bio je tako snishodljiv da Joanna nije željela
odgovoriti.
Počela se ispričavati, ali ju je starija žena zaustavila dodavši: -
Vjerujem da sljedeće sezone idete u London, gospođice Rowntree? Joanna
kimne.
- Ah, vaša prva sezona! Kako vam zavidim. Imam tako lijepih
sjećanja.
- To je bilo prije dosta godina? - dražesno će Joanna.
Gospođa Finley uzdigne obrve i priprijeti joj prstom. - No, no, to ne
smijete pitati staru udanu ženu. - Hrpe svijetlozelenih vrpci na njezinoj
haljini zalepršale su kad se pomaknula. - Ako želite, mogu poslati pisamce
jednoj od mojih prijateljica u gradu. Važno je stvoriti poznanstva, znate, a
ne biti posve nepoznata. - Nasmiješila se.
- Previše ste ljubazni - Joanna procijedi kroza zube. - Srećom,
nekoliko starih majčinih prijateljica živi u gradu pa vas nećemo time
gnjaviti.
To je izazvalo poplavu pitanja o tome tko su te prijateljice, gdje žive i
odakle ih njezina majka poznaje. Premda nisu bila drska, pitanjima je
zabadala nos, a Joanna nije posjedovala društvene vještine da ih izbjegne.
Međutim, znala je da se majčinim prijateljicama ništa ne može prigovoriti
i vjerojatno su otmjenije od Adrienneinih. Zadovoljno je vidjela da se žena
doima impresioniranom.
Kad je saznala ono što ju je zanimalo, naglo je promijenila temu. -
Zacijelo poznajete Peterovu domaćicu? - upita Joannu.
- Da.
- Dobra žena, ali strašno staromodna. Otkako sam stigla, nekoliko
sam puta morala s njom oštro razgovarati.
Joanna je nešto neodređeno promrmljala.
- Cijelo je imanje krajnje zastarjelo, vjerujte - nastavi Adrienne, ne
obazirući se na Joannin izraz lica. - Ali neženje su tako bespomoćna
stvorenja. Nikad ne unose promjene u kući gdje su odrasli, mada mislim
da je Peter to mogao. Njegova je majka godinama mrtva. - Slegne
ramenima. - Ali ne bih se trebala žaliti. Tako ja imam više posla i sjajno se
zabavljam. Kanimo sve preurediti po posljednjoj modi.
Kao da je očekivala odgovor. - Stvarno? - reče Joanna.

~ 56 ~
 - O, svakako. Posebno me zanima park. Strastveno volim vrtlarenje, a
Peterov je vrt posve zastario. Sve one ravne staze i pravokutne cvjetne
gredice! Sve ćemo prekopati i posaditi zanimljivu guštaru. Grmlje također
mora otići. Tako je stiješnjeno i mračno. Poznati su vam Reptonovi
planovi, naravno?
Pomislivši da je u tom grmlju i vrtu kao dijete provela nebrojene
radosne sate i nikad im nije našla zamjerke, Joanna odmahne glavom.
Adrienne uzdigne obrve. - Ne? Ali svi o njima pričaju. - Opet slegne
ramenima. - Ja ih smatram previše savršenima. I odlučila sam nabaviti
pustinjaka. Oni su posljednji krik mode, znate.
- Pustinjaka? - zbunjeno ponovi Joanna.
- O, da, draga gospođice Rowntree. Zar ni o tome niste čuli? Tako su
moderni. Kanimo izgraditi umjetnu spilju, a nema ničeg zanimljivijeg od
pustinjaka koji bi ondje živio. Gosti ga samo katkad opaze, znate, dok se
on bavi svojim poslom. Veoma dirljivo. Vojvoda od Devonshirea ima
jednoga.
- Ali... pustinjak, to jest, gdje se može naći pustinjak?
Adrienne se zvonko nasmijala. - O, draga moja, tako ste zabavni. On
nije pravi pustinjak, naravno. Treba angažirati nekog mještanina da ga
odglumi. Rekla bih da u susjedstvu ima dosta staraca koji bi rado
prihvatili to mjesto.
Joannu je ideja zapanjila. - D-doista? - slabašno reče.
Adrienne nehajno mahne rukom. - Prirodno. Na kraju krajeva,
kakvog posla imaju? Nije baš da je to teško raditi. Čovjek samo mora
nositi prikladnu odjeću i hitati po imanju. - Namrštila se. - Morat će pustiti
bradu, jasno, i dugu kosu, ali to ćemo mu nadoknaditi. - Pogleda Joannu. -
Poznajete li nekoga tko bi želio to mjesto?
- Ja? O, ne, ne vjerujem.
- Pa, nije važno. Peter će nekoga naći. Joanna je pokušala zamisliti
kako Peter pita jednog od radnika iz susjedstva, recimo staroga
gospodina Jenkinsa, da preuzme takvu ulogu. Nije uspjela.
- A u kući ću, naravno - nastavi Adrienne - imati nove sagove i
draperije. Mislim da ću srušiti zid između dva skučena prednja salona i
pretvoriti ih u sobu za bilijar. To je daleko otmjenije. To će značiti da neko
vrijeme uopće nećemo moći ugošćavati, ali to mi nije važno. Rekla bih da
će naši susjedi razumjeti, a kad završimo, priredit ćemo gala dan da
pokažemo sve što smo dodali. Kako će to biti krasno! - Zastala je i uživala
u toj ideji, a zatim je još gotovo četvrt sata nastavila na isti način. Joanni je
podrobno opisala svoje planove.

~ 57 ~
 Mladoj je djevojci to bilo dosadno. Također ju je zapanjila opsežnost
i narav tih planova, pa je malo što rekla. Silno joj je laknulo kad ih je
njezina majka prekinula. Došla je s namjerom da opet započne ples.
Gospođa Finley se topila oko nje, nesumnjivo razmišljajući o njezinim
londonskim vezama.
Joanna je iskoristila priliku za bijeg. Opazila je Constance i prišla joj,
jedva čekajući da iznese barem dio ogorčenja što ga je osjećala. - Kakva
grozna žena - tiho je rekla kad je stigla do Constance - malo je nedostajalo
da joj to kažem.
- Što? - sanjarski će Constance.
Joanna je pogleda. Constance očito nije slušala. Kao da je gledala
nešto u daljini, no kad je Joanna pogledala u tom smjeru, nije vidjela ništa
neobično. - Zar nešto nije u redu, Constance? - upita.
- Nije u redu? O, ne - djevojka odgovori tako naglašeno da Joanna nije
znala što bi mislila.
- Pa, doimaš se rastresenom.
Constance se okrenula k njoj, ali ju zapravo nije vidjela. - Hvala ti, da
- reče i polako se udalji.
Joanna je namršteno gledala za njom, ali joj je u tom trenutku prišao
Jack Townsend i zamolio da mu bude partnerica u sljedećem plesu. Dok
su zauzimali položaje za ples, zaboravila je na Constance.
Do ponoći, kad su gosti počeli odlaziti, bilo je još nekoliko plesova.
Joanna je zadnji ples opet otplesala s Jonathanom Erlandom. On je veoma
entuzijastično govorio o večeri. - Nikad se u Engleskoj nisam tako lijepo
zabavljao - rekao je. - Vaša je majka najbolja domaćica.
- Ah, ali morate je pokušati nadmašiti - našali se Joanna.
- To mi nije ni nakraj pameti. Samo se nadam da ću joj uzvratiti
gostoprimstvo i možda je malo zabaviti.
Joanna rastreseno kimne.
- Hoćete li opet izjahati sa mnom, gospođice Joanna? - nekako naglo
reče njezin partner. - Veoma sam uživao u našem izletu prošli tjedan.
- Ako želite - reče Joanna.
- Možda bi gospođica, ovaj, Williston također išla s nama? Možemo
se lijepo družiti.
Joanna se više zainteresirala. - Ne znam jaše li Constance. Valjda jaše.
- Pitat ćemo je.
Ples je tada završio i majka je pozvala Joannu da se pozdravi s
Grantovima. Dok su razgovarali, prišli su im Finleyi da se i oni oproste. Sir
Rollin se pojavio s mjesta gdje je proveo drugi dio večeri, ma gdje to bilo.
~ 58 ~
Izgledao je gorko i cinično. Dok se Adrienne pozdravljala s njezinom
majkom, Joanna je pogledala Petera. Nisu zajedno plesali i jedva su uopće
razgovarali. To se činilo veoma čudnim. Od djetinjstva su bili nerazdvojni
na svakom druženju u susjedstvu. Sad je provela savršeno ugodnu večer
bez njega.
Peter ju je gledao odozgo. - Žao mi je da nismo mogli više razgovarati
- izlane. - Kanio sam.
Joannu je iznenadila njegova smušenost. Petera je uvijek smatrala
veoma uglađenim džentlmenom. No kraj sir Rollina Denbya doimao se
poput dječaka. - Da - mirno je odgovorila. Impulzivno je ispružila ruku. -
Možda drugi put.
Peter je kimnuo, ali je nervozno pogledao svoju ženu. Joanna je
zurila. Kako je mogla vjerovati da je zaljubljena u njega?
Adrienne se brzo oprostila, povukla Petera i izišla, dobacivši oštar
pogled Joanni. Sir Rollin se naklonio nad rukom gospođe Rowntree, na
njezino čuđenje, i potom se okrenuo Joanni. - Cime ste tako uzrujali
Adrienne? - tiho upita.
- Ja?
Nasmiješio se. - Tako nedužna. Kladim se da oboje znamo. Mladi
Peter nije vrijedan bitke, znate. - Pogledao ju je. - Da, mislim da znate.
Rumenih obraza, Joanna izlane: - Kamo ste otišli? - Potom se ukorila
zato što je zvučala budalasto.
Denby uzdigne obrvu i opet se nasmiješi. - Nažalost, nisam bio
uzoran gost, zar ne? Priznajem da sam izišao u vrt.
- U vrt?
- Da. Prepustio sam se mračnim mislima o svojim greškama.
Djevojka se pomalo nesigurno nasmiješi. - Ne valjda?
- Istina. Mračne su misli dobre za dušu, znate.
- Mislila sam da je obrnuto.
- Zacijelo ovisi o kojoj je duši riječ.
Joanna je gledala njegovu visoku elegantnu figuru i nije znala bi li se
nasmijala. Prije nego je odlučila, oprostio se i slijedio sestru iz kuće.
- Kako je neobičan - Joanna reče sebi u bradu. Nije shvatila da je to
glasno izgovorila dok nečiji glas nije rekao: - Svakako nastoji stvoriti taj
dojam, bajronovska agonija.
Joanna se okrenula i ugledala ironičan osmijeh Jonathana Erlanda.
- Koliko sam shvatio, to neodoljivo privlači neke žene - dodao je.

~ 59 ~
 Joanni se nije osobito sviđao način na koji ju je gledao dok je to
govorio, pa je samo rekla: - Odlazite, gospodine Erland?
Kimnuo je. - Da, ali ja... - Zastao je. - Da. Laku noć.
- Laku noć.
Pozdravio je i njezinu majku te izišao.
Sad je ostala samo skupina oko gospodina Rowntreea. Joannina ih je
majka sa smiješkom promatrala. - Oni će još satima razgovarati. Mi
možemo u krevet, Joanna.
Djevojka kimne.
- Jesi li umorna?
Joanna razmisli. - Ne - reče - nimalo.
Njezina se majka nasmijala. - Pa, ja jesam. Hajde, idemo. - Rukom pod
ruku popele su se stubama i zaputile se u svoje sobe.

~ 60 ~
 Osam

Joanna se idućega jutra nakon doručka vratila u svoju sobu i sjela

kraj prozora, zamišljeno se zagledavši preko polja. Od sinoć je razmišljala
o sebi, zbunjena vlastitim reakcijama. Uvijek joj se činilo da jako dobro
razumije svoje osjećaje. No sad više nije bila sigurna. Je li moguće da je
njezina majka ipak imala pravo? Zar zapravo nikad nije voljela Petera?
Kad je sinoć nakon mnogo tjedana opet s njim razgovarala, zapanjila ju je
vlastita relativna ravnodušnost. Nakon trenutka uzbuđenja i nelagode,
gotovo ništa nije osjećala. Žalila je Petera i željela mu dobro, ali to je bilo
sve.
Ta ju je spoznaja dovela do druge, ne tako ugodne. Ako je po tom
ozbiljnom pitanju tako pogriješila, može li vjerovati vlastitoj procjeni
svojih drugih osjećaja? Mogućnost da zapravo ne poznaje sebe izazvala je
veliku nelagodu u Joanni.
Pokušala je o tome razgovarati sa Selinom kad ju je poslijepodne
posjetila, ali mlađa je djevojka samo željela čuti pojedinosti o propuštenoj
zabavi. - Sve mi ispričaj - zahtijevala je dok su sjedile u sjenici. - Moja
majka nije opazila ništa važno, zamisli. Cijelu je večer provela u razgovoru
s gospođom Townsend.
Joanna joj je ispričala što se zbivalo i s kim je plesala.
- Najprije sa sir Rollinom - uzdahne Selina. - Je li bio veoma
elegantan?
Joanna kimne. - Najmoderniji od svih nazočnih muškaraca.
Druga djevojka sklopi ruke. - Povesti ples s najmodernijim od svih -
uzdahne. - Je li Jack Townsend stavio šal na točkice? - Kad je Joanna
odmahnula glavom, Selina se nasmiješila. - Znala sam da će mu otac to
zabraniti. Jack je tvrdio da je to posljednji krik mode, ali njegov otac kaže
da izgleda kao konjušar. Znala sam da je neće nositi, ma što rekao.
Joanna slegne ramenima.
- Je li ona plesala? - mračno će Selina. Joanna kimne. Nije morala
pitati na koga misli.
- Nekoliko puta. Najprije s gospodinom Townsendom, a kasnije s
gospodinom Erlandom i Jackom.
Selina iskolači oči. - Je li bila veoma raskošna? Zacijelo se previše
svečano odjenula i sigurno ne zna plesati dobro kao ti, Joanna.

~ 61 ~
 Joanna je razmislila. - Odjenula je smaragdnu svilu s vrpcama. Možda
malo previše ukrasa. No moram reći da jako dobro pleše.
Selina slegne ramenima. - Sigurna sam da si ti bila mnogo ljepša u
žutome. Kako je to lijepa haljina. Željela bih istu takvu.
Pomislivši da žuto ne bi pristajalo njezinoj prijateljici svijetle kose,
Joanna kimne. - Da, doista je lijepa. Sirota je Constance izabrala zelenu pa
se pokunjila kad se i gospođa Finley pojavila u zelenom. Mada se meni
njezina haljina činila ukusnijom - velikodušno doda.
Selina podrugljivo reče: - Sirota Constance, stvarno.
Joanna nije opazila otrov u njezinu glasu. - Znaš - nastavi - Constance
je zapravo veoma draga. Počinje mi se sviđati. Danas idem na čaj u župni
dvor. Već je gotovo četiri. Moram se pripremiti.
Selina se narogušila. - Čaj u župnom dvoru? Ali mislila sam da ćemo
zajedno popiti čaj. Možda ovdje u sjenici, kao nekada.
- To bi bilo krasno, ali danas ne mogu - odgovori Joanna, još uvijek
ništa ne opazivši.
Selina ustane. - Pa, sigurno te ne želim zadržavati. Ne opterećuj se sa
mnom. Odmah idem.
Joanna ju je zapanjeno pogledala: - Zaboga, u čemu je problem,
Selina?
- Molim te, ne razmišljaj o tome - dramatično će djevojka. - Sigurna
sam da moji osjećaji uopće nisu važni.
Smetena, Joanna također ustane. - Jasno da jesu. Ali u čemu je
problem?
- Ako ti moje prijateljstvo tako malo znači da to sama ne vidiš -
ustvrdi Selina - onda se više nema što reći. - Okrenula se da ode. - Ja ću
otići.
- Nećeš otići - reče Joanna, pomalo se naljutivši na prijateljicu. - Sjest
ćeš i reći mi što ne valja.
- Zauzeta si. Moraš izići.
- Tek za pola sata. Dođi sjesti.
Selina nevoljko sjedne na sam rub sjedala. - Pa, sigurno se ne želim
uplitati u tvoja druga, važnija prijateljstva - razdražljivo reče.
- Kakva druga prijateljstva? Govoriš besmislice, Selina.
- Zar? - uzvikne Selina. - Ako želiš moje prijateljstvo zamijeniti onim
Constance Williston, valjda bih se trebala tiho povući i više te nikad ne
gnjaviti? - Opet je ustala. - Pa, hoću.

~ 62 ~
 Joanna je zurila u nju. - Selina, ovdje nitko nikoga ne zamjenjuje. Zar
se ovako ponašaš zato što sam rekla da mi se Constance sviđa? Budi
razumna.
Selina brizne u plač.
Zapanjena i preneražena, Joanna joj priđe. - Selina! Ti si moja
najbolja prijateljica i to si uvijek bila. U to nema nikakve sumnje. Molim te,
ne plači.
Selina proguta jecaj. - Onda n-nećeš ići?
- Neću ići? Misliš na čaj? Naravno da hoću. Selina...
No mlađa je djevojka iznova briznula u plač i potrčala iz vrta.
Joanna je zbunjeno gledala za njom. Činjenica da joj Constance
postaje simpatična nema nikakve veze sa Selinom. Što je njoj? Dok je
razmišljala o incidentu, Joanna se počela ljutiti. Selina se doista budalasto
ponaša. Zacijelo će to i sama shvatiti prije nego stigne kući i sutra će sve
biti u redu. Slegnula je ramenima i zaputila se u kuću da se preodjene.
Odjevena u prugastu haljinu od muslina i sa slamnatim šeširom,
Joanna je odmah iza četiri i trideset stigla u župni dvor. Constance ju je
dočekala na vratima i činilo se da joj je veoma drago što je vidi. Gospođa
Williston čekala ih je u salonu. Uskoro su im se pridružili ostali članovi
obitelji, uključujući četvero djece koja još nisu na školovanju.
Constanceini su roditelji ljubazno primili Joannu. Velečasni Williston
raspitivao se o njezinu ocu, a gospođa Williston prijazno je čavrljala o
Londonu i vjerojatnosti da će se sljedeće sezone vidjeti u gradu. No kad su
popili čaj i Constance je pozvala Joannu u svoju sobu gdje će moći nasamo
razgovarati, rado je pristala.
- Nije li zabava bila divna? - uzviknula je Constance čim su stigle u
njezinu sobu. - Mislim da se nikad nisam tako zabavljala.
Malo iznenađena njezinim ushićenim tonom, Joanna kimne.
Nešto na njezinu licu kao da je zaustavilo Constance. - Zar se ti nisi
dobro provela? - upita.
- O, da - reče Joanna - naravno.
- Da - uzdahne Constance. - Nikad to neću zaboraviti.
Joanna je sad već bila posve zbunjena i prilično zaintrigirana.
Constance je smatrala veoma rezerviranom, možda čak prilično hladnom
djevojkom, ali sad je govorila nevjerojatno vatreno. Joanna se pitala što je
tome razlog. - Što ti se najviše sviđalo? - upita u pokušaju da bude
suptilna.
- O, plesanje - bez oklijevanja odgovori Constance - i razgovori i, oh,
sve. - Plave su joj oči blistale.

~ 63 ~
 - Moja se majka posebno potrudila oko večere - reče Joanna. - Je li ti
prijala?
- O, da!
- Što ti je bilo najbolje?
- O, pa, ovaj... - Constance je izgledala zbunjeno i tada se glasno
nasmijala. - O, Joanna, tako sam se divno zabavljala da se čak ne sjećam
što sam jela. Ali sve je bilo izvrsno.
Joanna je zapanjeno promatrala svoju novu prijateljicu jer se ona
sjećala da je Constance otišla na večeru s Geraldom. Da je Joanna morala
jesti u društvu svoga brata, dosada bi je natjerala da svu pozornost obrati
hrani. Zapravo, još zadrhti kad se sjeti da je nasamo večerala s Geraldom
kad su putovali k teti. Cijelo je vrijeme pričao o nekom drevnom Grku i
mada je imala jedva deset godina, još može nabrojiti sve što je jela. -
Nadam se da te Gerald nije zamarao pričanjem o svojim istraživanjima -
oprezno reče.
- Zamarao? - uzvikne Constance. - Ni slučajno. Uvijek mogu slušati o
tome. Jesi li znala, Joanna, da Aristofanove komedije sadrže mnoge odjeke
Eshila? To je mali detalj, svakako, ali čovjek ga ne bi uočio ako čita
prijevode. Gerald kaže... - Ušutjela je, porumenjela i dodala: - No rekla bih
da to tebe ne zanima. Oprosti.
Joanna je nesvjesno otvorila usta i ostala bez riječi kad je navrlo
nekoliko zapanjujućih ideja. Iznenađujuće je i to da je Constance istinski
zainteresirana za ono što bi ona bez oklijevanja proglasila najdosadnijom
temom. No počela je shvaćati nešto još nevjerojatnije. Doista se činilo da
je Constance više nego zainteresirana za njezina brata Geralda! Posve je
nova pomisao da se on može sviđati bilo kojoj djevojci, ali da se sviđa
vitkoj superiornoj Constance Williston posve je nepojmljivo.
Constance se nervozno meškoljila pod Joanninim pogledom. - Mene
je, ovaj, uvijek zanimala klasična književnost - posramljeno promrmlja.
Joanna se pribrala. Počela je govoriti, ali je odlučila da neće izazivati
dodatnu djevojčinu nelagodu ponovnim spominjanjem Geralda. Možda se
ne poznaju dovoljno dobro za tu vrstu povjeravanja. Ali kasnije... Joanna
se nasmiješila.
- Zar doista? - upita oprezno neutralnim glasom.
- Priznajem da sam ja veoma glupa po tom pitanju. Više volim
romane, mada znam da su manje vrijedni.
Constance kao da je laknulo te je brzo rekla da i ona voli čitati
romane. Živahno su raspravljale o knjizi koja se objema svidjela i
nelagode je nestalo.

~ 64 ~
 Kad je uslijedila stanka, Joanna je promijenila temu i ispričala
Constance o pikniku koji se planira u opatiji. - Gospodin Erland odlučio je
organizirati streličarstvo i igre - rekla je - i ručak će biti grandiozan. -
Nasmijala se. - Osim, naravno, ako stara gospođa Smith ne stvori takvu
zbrku da sve propadne. Kaže da je već sad bijesna zbog te ideje.
Constance se nasmiješila. - Mislim da se sjećam gospođe Smith. Nije
li bila domaćica staroga gospodina Erlanda?
- Da. Sad izluđuje novoga gospodina Erlanda, kako on kaže. -
Ponovila je Constance neke priče što ih je od njega čula.
Djevojka se počela smijati. - Stvarno je bacila tavu na pekarova
momka? Ne zadirkuješ me?
Joanna odmahne glavom. - Pekar se zakleo da joj više neće nositi
kruh. Jedan od slugu mora ga donijeti iz sela.
Constance se opet nasmijala. - Što će gospodin Erland napraviti?
- Želi je poslati u mirovinu i naći novu domaćicu, jasno, ali kaže da joj
se boji to reći.
Zajedno su se smijale. - Sviđa mi se Jonathan Erland - tada reče
Constance. - Odnosno, sviđa mi se ono malo što sam vidjela. Zacijelo je
veoma razuman, dobar čovjek.
- O, da. - Joanna slegne ramenima. - Šteta da je tako velik dio života
proveo u kolonijama.
Constance uzdigne obrve. - Zašto?
- Pa, nikad nije bio u Londonu, a rekla bih da ima barem dvadeset pet
godina. Nije imao priliku kultivirati se ili usvojiti manire otmjena čovjeka.
Druga je djevojka razmislila o tome. - Valjda imaš pravo. No što se
mene tiče, njegovo je ponašanje sasvim prihvatljivo. Mnogi takozvani
otmjeni ljudi mogli bi nešto naučiti iz njegova obzira prema drugima.
Sad je Joanna izgledala upitno.
- Stvarno - zamišljeno nastavi Constance - mislim da mi se više sviđa
manjak uglađenosti što ga vidim kod gospodina Erlanda. Priznajem da
nemam povjerenja u muškarca, ili bilo koju osobu, koja katkad ne
pokazuje malo nesigurnosti. To je obično znak nepodnošljive umišljenosti
ili posvemašnje gluposti. Joanna trepne.
- Nema živog stvorenja koje katkad ne muči nelagoda ili nespretnost
- sigurnije nastavi Constance. - Licemjerno je pretvarati se da nije tako,
zar ne?
Osjećajući da tome nije sasvim dorasla, Joanna kimne. Ono što je
Constance rekla zvučalo je istinito. Međutim, nije se s time slagala ako to
znači da se nekome više mora sviđati nemarni gospodin Erland od

~ 65 ~
londonskoga kicoša. No Joanna svoje osjećaje nije znala formulirati tako
lako kao Constance. Promijenila je temu. - Znaš li da gospođa Finley kani
angažirati pustinjaka?
Constance se izgubila u mislima, ali ju je ovo naglo vratilo u
stvarnost. - Što? - s nevjericom upita.
Joanna kimne. - Zeli izgraditi umjetnu spilju i naći starca koji će
ondje glumiti pustinjaka.
Druga je djevojka trenutak tupo zurila, a zatim je prasnula u smijeh. -
Nikad u životu nisam čula ništa apsurdnije - jedva je izustila.
Po tom su pitanju imale isto mišljenje pa su provele ugodnih pola
sata raspravljajući o planovima bračnoga para Finley o uređenju imanja i
njihovim očitim nedostacima. Joanna se opet zabavljala.
Već je bilo gotovo šest, vrijeme da se Joanna vrati kući. To je rekla i,
premda je Constance protestirala, uskoro su stajale u predvorju gdje je
Joanna vezivala šeširić. Na odlasku je ispružila ruku i rekla: - Mnogo ti
hvala što si me pozvala. Doista sam se sjajno provela.
- O, i ja - odgovori Constance. - Nadam se da ćemo to uskoro ponoviti,
i često. - Na licu su joj se jasno vidjele iskrene emocije.
- I ja se nadam - reče Joanna, ponovno polaskana djevojčinim
zanimanjem. Čak i ako je to dijelom zbog onoga što Constance osjeća za
Geralda, u što je Joanna sad čvrsto vjerovala, vidjela je da to nije jedini
razlog. Doista se čini da je Constance draga, i zacijelo je prilično
usamljena. - Uskoro možemo opet u šetnju - reče.
- O, da - složi se Constance i dvije su se djevojke zadovoljno oprostile.

~ 66 ~
 Devet

Joanni su brzo prošla dva tjedna do piknika Jonathana Erlanda. Bila

je posve zauzeta smirivanjem Seline i razvijanjem prijateljstva s
Constance Williston. Duge tople srpanjske dane ispunjavale su šetnje,
čajevi i povjerljivi razgovori. Često je viđala i Erlanda pa je znala sve
pojedinosti njegova plana. Opet su izjahali, ovoga puta bez sir Rollina, i
nikad nije znala kad će se pojaviti u njezinoj kući. Pozivao ga je njezin otac
da razgovaraju o planovima za iskopavanje, ili je dolazio majku pitati
savjet o nekoj krizi u kućanstvu. Polako su razvili ležeran prijateljski
odnos.
Malo su viđali Finleyeve. Joanna je srela sir Rollina kad se jednog
popodneva vraćala od Seline. Jahao je poljima na svojemu vrancu i
zaustavio se da je kratko pozdravi. No činilo se da je zbog nečega uzrujan
pa je brzo odjahao dalje. Finleyevi su ostajali kod kuće, prema glasinama,
posve zaokupljeni renoviranjem. Kad se nije pričalo o predstojećoj zabavi
u opatiji Erland, odakle godinama nisu stizale pozivnice, tema su bile
čudesne promjene u rezidenciji Finleyevih. Počela je Adrienneina potraga
za pustinjakom, s katastrofalnim posljedicama kad su se obratili starom
gospodinu Jenkinsu. Maleni se društveni krug beskrajno zabavljao
promatrajući njezine neuspjehe. Georgiana Grant tvrdila je da je to dobro
kao predstava. Svi su jedva čekali da vide Adrienne na pikniku i možda
saznaju nešto više o njezinim planovima.
Dan što ga je Erland izabrao svanuo je svjež i vedar. Gosti su pozvani
u dva i obitelj Rowntree se petnaest minuta nakon punog sata vozila
kočijom u opatiju. Gospodin Rowntree izgledao je nestrpljivo. Samo ga je
obećanje da bi mogao lutati ruševinama i planirati sljedeći korak svojega
projekta izvuklo iz radne sobe. Njegova je žena sjedila kraj njega u kočiji,
mrmljala umirujuće odgovore na njegove prigovore i smiješila se kćeri i
sinu koji su joj sjedili sučelice. Svježa i dražesna u bijelom muslinu s
plavim vrpcama i sa slamnatim šeširićem, Joanna joj je uzvratila smiješak.
Iskosa je pogledala starijega brata da vidi shvaća li on šalu. Naravno, on
nije obraćao pozornost, već je naslonio bradu na šaku i zurio kroz prozor.
Lagano odmahnuvši glavom, Joanna se okrenula i gledala van na drugoj
strani. Nikad neće razumjeti Geralda. Očekivala je da će odbiti poziv na
piknik, ali to nije ni pokušao. Zapravo, ovog ih ljeta posjećuje daleko više
nego inače, pa se pitala nije li mu učenje konačno dosadilo.
Kad su ušli kroz kapiju opatije, Joanna se nagnula van da vidi tko je
stigao prije njih. Odmah je opazila da je netko obrezao stabla uz kolni

~ 67 ~
prilaz i park je izgledao urednije nego prijašnjih godina. Vidjela je da se
obitelj Townsend iskrcava iz kočije pred kućom, a drugo se vozilo upravo
približavalo konjušnici. Dakle, nisu prvi stigli.
Jonathan Erland ih je dočekao kad su se zaustavili pred ulaznim
vratima. Najprije je pomogao majci da siđe, a potom Joanni. Kad su se i
muškarci iskrcali, pokazao je kuću. - Mislim da je lakše proći predvorjem -
reče.
Ušli su, ali tu su se promjene manje vidjele. Dugi hodnik od ulaza do
knjižnice u stražnjem dijelu kuće možda je bio malo čišći. Kad su stigli do
knjižnice, Joanna je pomislila da izgleda udobnije i korištenije nego ranije.
No opatija je ostala mračna tmurna kuća, puna starinskog namještaja i
prašine.
Međutim, kad su kroz francuska vrata izišli na terasu, taj je dojam
nestao. Joanna je zadovoljno uzviknula. Na popločanoj je terasi
pripremljen ručak, s naokolo razmještenim stolovima i jelima složenim na
širokoj ogradi. Nekoliko mladih ljudi iz sela čekalo je da počne posluživati
goste. Odande se pružao lijepi pogled na ruševine stare opatije koje su se
pružale niz blagu nizbrdicu iza kuće.
Na lijevoj je strani pripremljen teren za streličarstvo i druge igre. Na
desnoj, kraj ukrasnog jezerca, podignuta je tenda za one kojima je
prevruće na suncu. Te su pogodnosti zasjenile zapuštene cvjetne gredice,
razbijenu fontanu, pa čak i slabašan vonj plijesni iz kuće.
Joanna se okrenula i vidjela da joj se Erland smiješi. - Odobravate? -
upita.
- O, da, svakako. Nisam očekivala da će biti tako lijepo.
Pogledao je naokolo. - Pa, možda nije lijepo, ali je golemo
poboljšanje. - Čuo je da dolazi još jedna kočija i dodao: - Ispričavam se. -
Vratio se u kuću.
Joanna je krenula u razgledavanje. Stolove su očito uzeli iz raznih
dijelova kuće, ali ih je Erland dao prekriti bijelim stolnjacima i ukrasiti
buketićima cvijeća. Ispod tende, u ugodnoj hladovini, bilo je nekoliko
stolica. Baš je gledala u jezerce, nastojeći vidjeti dno kroz mutnu vodu,
kad joj je žurno prišla Selina.
- Nije li divno? - uzviknula je dok joj je uzbuđenje plamsalo u
svijetloplavim očima. Selina je bila u ekstazi otkako je majka popustila
njezinim molbama da joj dopusti doći na ovu zabavu. - Nije li sve
savršeno? Jesi li vidjela mete? I žetone za igre? Jedva mogu vjerovati da
sam ovdje!
Joanna se nasmiješeno složila i dvije su djevojke opet krenule u
obilazak da Selina sve vidi izbliza. Zatim su se vratile na terasu gdje je

~ 68 ~
domaćin pozivao na ručak. Stigli su Willistoni, tri druge obitelji iz
susjedstva i nekoliko mladih ljudi s Oxforda. Samo Finleyevi nisu došli, ali
su zvukovi iz predvorja najavili i njihov dolazak. Erland je svoje goste
raspoređivao za stolove.
Joanna se našla za stolom s Jackom Townsendom, Constance i
Geraldom, što sama zacijelo ne bi izabrala. Dok ju je vodio za stol, Erland
se tiho ispričao. - Smjestio bih vas za svoj stol, ali moram biti uljudan
prema starijim damama. Hoćete li kasnije prošetati sa mnom?
- Nakon što ste me smjestili s mojim dosadnim bratom? - našalila se.
- Ne bih rekla.
Nasmijao se. - Ne, ne, to mi ne smijete zamjeriti. Sjetite se da u
ovome uopće nemam iskustva.
- Pa, vidjet ću. Nasmiješeno se udaljio.
Ručak je bio izvrstan. Bilo je hladnog mesa i sira, svježega kruha i
maslaca, ukiseljenog povrća i priloga. Damama i gospodi ponuđene su
čaše limunade i vrčevi piva. Za desert, ponuđene su sočne, svježe
narezane breskve u slatkom soku, te raznovrsni kolači. Erland je dobio
mnogo komplimenata na koje je dobrodušno odgovarao.
Joanna je uživala u obroku, ali ne i u razgovoru za stolom. Jack
Townsend gotovo je cijelo vrijeme pričao o konju kojeg je kupio, a Gerald
je neku dosadnu pjesmu objašnjavao Constance koja je stalno izgledala
ushićeno, poprilično iznerviravši Joannu. Bilo joj je veoma drago kad je
stigao desert pa se mogla radovati ustajanju od stola i razgovoru s nekim
drugim. Upravo je pojela breskve kad ju je oštar uzvik straga naveo da se
okrene.
Selina je stajala i ubrusom uzalud brisala veliku ljepljivu mrlju na
svojoj ružičastoj haljini.
- Zaboga! Zaboga! - bespomoćno je uzdisala. Gospođa Grant je ustala
i prišla kćeri.
- Prolila sam, sve sam prolila po novoj haljini.
- Selina reče majci i brizne u plač.
Gospođa Grant ju je obujmila oko ramena i povela u kuću. Joanna je
lagano porumenjela, suosjećajući s prijateljicom, osobito kad je opazila da
je sir Rollin Denby razmijenio osmijeh sa sestrom. - O, jadna Selina - izusti
Constance.
Pitajući se treba li ići i pokušati pomoći da se haljina očisti, Joanna je
nesigurno ustala. Možda bi Selina radije ostala sa svojom majkom? Prije
nego je odlučila, prišao joj je sir Rollin.
- Zar ste i vi završili, gospođice Rowntree? - upita. - Nezgoda mlade
dame kao da je službeno označila završetak ručka. Želite li malo
~ 69 ~
prošetati? Siguran sam da mi možete sve ovo objasniti. - Zamahnuo je
prema parku.
- Ja... kanila sam otići do Seline - promrmlja Joanna. Sjetila se njegova
podrugljiva osmijeha na račun prijateljice.
- Siguran sam da ona to ne bi željela - mirno će čovjek. - U takvim
trenucima čovjek ne želi publiku, znate.
- Pa...
- Stvarno. - Ponudio joj je ruku. Joanna nije znala kako ga odbiti, pa ju
je prihvatila. Sišli su niz tri stube s terase na tratinu.
- Ovo mjesto svakako iziskuje opsežne popravke - primijetio je sir
Rollin kad su prošli kraj razbijene fontane i neurednih cvjetnih gredica. -
Vrtovi godinama nisu propisno uređivani.
Joanna kimne. - Gospodin Thomas Erland sve je zanemario.
- Adrienne je u zanosu. - Okrenuo se i vidio da njegova sestra
živahno razgovara s Jonathanom Erlandom. Jednu je ruku spustila na
njegovu podlakticu dok je nešto naglašavala. - Rekao bih da sirotom
Erlandu govori što treba napraviti da se ovo mjesto dovede u red, sve u
skladu s Reptonom i najnovijom modom, naravno.
Njegov je podrugljiv ton bio tako očit da Joanna nije znala kako
odgovoriti. - Vaša sestra unosi mnoge promjene u svoj novi dom - na
koncu reče.
Sir Rollin je zabacio glavu i glasno se nasmijao. - Veoma blago
rečeno, gospođice Rowntree. Moja je sestra posve poludjela po tom
pitanju. Nema tako bizarne novotarije koju ona ne želi. Da nema buke i
radnika koji se neprestano motaju po kući, silno bi me zabavljale
Adrienneine ludorije.
Uslijedila je stanka dok je Joanna tražila prikladan odgovor. - Naša
vam malena zajednica zacijelo djeluje veoma dosadno nakon Londona -
na koncu reče.
- Točno pogađate. - Sir Rollin se opet oštro nasmijao. - Smatrajte se
sretnom, gospođice Rowntree, zato što ste tako malo putovali. To vam
dopušta da budete zadovoljni. - Kraj usta su mu se pojavile duboke bore i
kad ga je pogledala, Joanna se na trenutak gotovo prestrašila. Tada se
opet nasmijao. - Ali gdje mi je pristojnost? - podrugljivo reče. - Vjerujem
da sam trebao reći da nijedna zajednica u kojoj ima tako šarmantnoga
društva ne može biti dosadna. Što je ono, gospođice Rowntree?
Gledajući kamo je pokazao, Joanna s olakšanjem odgovori: - Stari
samostan. - Zbunjivalo ju je čovjekovo ponašanje. No potom je nastavio s
neutralnim pitanjima o ruševinama oko njih pa se postupno opustila.

~ 70 ~
 Tada su naišli na njezina oca i skupinu gostiju koji su stajali kraj
nedavno iskopane rupe. - Ovdje se vidi temelj zida - govorio je njezin otac.
- Temelji su od kamena, a ovdje su uklesana tri križa. - Rukom je prešao
po njima. Joanna je porumenjela kad je vidjela da mu je kaputić neuredan
i jedan rukav prljav.
- Poučno - promrmljao je sir Rollin dok ju je vodio dalje. - Kakva
predanost.
Jače je porumenjela.
Kad su opet stigli do terase, Selina se vratila i Joanna joj je prišla da
je utješi. Selina je bila veoma posramljena i potištena. Kao da je čvrsto
odlučila ostatak poslijepodneva ostati uz majku. Joanna je neko vrijeme
sjedila s njima, a zatim otišla razgovarati s drugim gostima.
Dok je hodala preko terase, vidjela je da Constance šeće s Geraldom i
nasmiješila se. Bili su tako zaokupljeni razgovorom da zacijelo nisu bili
svjesni nikoga drugoga. Njezina je majka sjedila ispod tende sa starijim
damama. Sir Rollin se pridružio Jacku Townsendu, Finleyima i ostalim
mladim ljudima na drugom kraju terase. Nakon kratkog oklijevanja,
Joanna se zaputila onamo. Jonathan Erland ih je sve nagovarao neka se
okušaju u streličarstvu.
Nagovorio je Jacka koji je zdušno podržavao njegova nastojanja. No
činilo se da nitko od ostalih neće pristati. Adrienne je govorila: - O,
gospodine Erland, bojim se da ćete mene morati ispričati. Uopće nisam
vješta u igrama.
No njezin brat reče: - Draga moja Adrienne, kako to možeš reći? Znaš
da izvrsno gađaš. - Cinično se nasmiješio kad ga je mrko pogledala.
- Sjajno - uzvikne Jak Townsend. - Morate povesti, gospo, mada
tvrdim da će vam Sophie biti konkurencija. - Sophie je dražesno
porumenjela kad je nastavio: - Dođite, podržat ću je u nadmetanju s vama.
- Ah, oklada - promrmlja sir Rollin.
- Dođite - ponovi Jack i nezainteresiranu skupinu povede prema
metama.
Joanna se trenutak zadržala, gledajući kako silaze stubama i počinju
proučavati opremu.
- Ne sviđa vam se taj sport? - upita Jonathan Erland iza nje.
Joanna slegne ramenima. - Nije toliko riječ o tome da...
- Već o društvu - dovršio je umjesto nje. - Razumijem vaš stav. -
Iskrivio je lice dok je gledao za ostalima. - Trebao sam pustiti da se svi
sami snalaze, ali zacijelo i dalje moram glumiti domaćina. - Počeo se
udaljavati. - Vi ne morate onamo ako vam se ne sviđa.

~ 71 ~
 - O, pa... - Počela je Joanna, ali ju je prekinuo tresak iz kuće. - Nebesa,
što je to bilo? - uzvikne.
- Ne znam. - Erland se zaputio do francuskih vrata knjižnice. Joanna
ga je znatiželjno slijedila. Činilo se da drugi gosti nisu čuli buku.
Kad je ušla u sobu, zapanjeno je vidjela da iza pisaćeg stola stoji
njezin brat Frederick. Skrušeno je gledao veliku knjigu koja je očito
maločas pala na pod. - Frederick, što radiš ovdje? - uzvikne djevojka. - Nisi
pozvan.
- Ha - odbrusi Frederick. Istodobno je izgledao prkosno i
posramljeno.
Joanna je opazila da je izvučeno nekoliko ladica stola čija je površina
bila veoma neuredna.
- Što si radio? - užasnuto upita.
- Ništa - neuvjerljivo odgovori Frederick. Zgužvao je papir što ga je
držao u ruci. - Nije mi jasno zašto su pozvani svi osim mene. Došao sam
vidjeti zabavu. No znam kad nisam poželjan. - Okrenuo se prema vratima,
ali zapeo je nogom o knjigu i tresnuo na sag. Iz ruke mu je ispao papir i
spustio se pred Joannu.
Brzo se sagnula da ga podigne.
- Jesi li dobro? - upita Erland, priđe dječaku i pomogne mu da sjedne.
- Da - mrzovoljno će Frederick. Oslonio je bradu na šaku i s
gnušanjem uzdahnuo. - Da barem nisam bio tako trapav i srušio onu
knjigu - promrmlja.
- Što je ovo? - uzvikne Erland sagnuvši se nad stolom. - Izgleda kao
tajna ladica.
Frederick opet uzdahne. - Opruga pokreće ploču. - Pogledao je dolje,
razdraženo odmahnuo glavom i počeo udarati nogu stola.
Joanna je oštro uzviknula i Erland ju je pogledao. - Ovo je vaše - reče i
pruži mu papir. - Od vašega strica.
Dok joj je prilazio da ga uzme, Frederick izlane: - Nije pošteno. Ja
sam ga našao! Zašto bih ga se morao odreći? On ga nikad nije tražio.
- O, šuti, Frederick - oštro će Joanna. - Odmah ću pozvati mamu pa
ćemo vidjeti što će ona reći o tvojem dolasku ovamo. - Opet je pogledala
Erlanda koji je čitao i sve se više čudio. Pročitao je i pogledao Joannu,
odmahnuvši glavom.
- Ovo je nevjerojatno - reče.
Joanna kimne. Ona je također pročitala.

~ 72 ~
 - Pa, mislim da bi polovica blaga trebala pripasti meni - dometne
Frederick. - Na kraju krajeva, ja sam našao trag. - Joanna ga je mrko
pogledala pa je ušutio.
Erland je još bio zbunjen. - Stričev rukopis - reče zureći u papir. - To
ne osporavam, ali je zasigurno riječ o nekakvoj šali. Nije moguće da je
tako mislio.
- Bio je čudan starac - primijeti Joanna.
Erland se mrštio. - Da, ali ostaviti svoje bogatstvo, ako takvo nešto
doista postoji, na ovaj način? - Opet je pogledao pismo i glasno ga
pročitao:
Dakle, nećače, napokon si našao pismo? Pitam se koliko ti je trebalo
da otkriješ ladicu? Jesi li još mladd? Ili si star kao ja sada? To bi bilo
zabavno. Rado bih to vidio. Ali neću, naravno. Znaš da sam kod tebe uvijek
poticao poduzetnost. Čovjek bi trebao biti sposoban sam se snaći u životu,
bez pomoći svojih starijih, kao ja. Prilično si uspio u životu i nemam ništa
protiv da ti naslijediš opatiju. Bit ćeš bolji no što bi bio onaj moj
nevrijedni sin. Ali ostavljam ti još jedan test. Imat ćeš mjesto, ali ne i
novac, osim ako ga sam ne pronađeš. Ovdje je, vjeruj mi. Više no što si ikad
zamišljao, rekao bih. Ali neću ti previše olakšati. Naći ćeš ga ako se sjetiš
svojih obiteljskih tradicija. Inače neka ostane gdje jest dok ga ne nade
netko drugi.
Erland trepne. - Je li moguće da je bio lud?
- Nema sumnje - odgovori glas s vrata, svi su se okrenuli i na pragu
ugledali sir Rollina Denbya. - Ispričavam se - doda. - Ne podnosim
streličarstvo.
Zavladala je tišina.
Na koncu Frederick izlane: - Što to znači, »tradicija«, znate li? -
Gorljivo se nagnuo naprijed.
No Erland je odmahnuo glavom. - Nemam pojma. - Namrštio se. -
Zapravo, uvjeren sam da su ovo besmislice, neslana šala moga strica.
- Pa, bio je veliki škrtac - nesigurno će Joanna. Erland se mrštio dok je
prstom lupkao po pismu.
- Isplati se tražiti bogatstvo - zamišljeno doda sir Rollin. Opet su ga
svi pogledali. - Ah, ispričajte me. Bojim se da smetam. - Lagano se
naklonio i izišao.
Erland je gledao kako hoda tratinom.
- Što ćete napraviti? - upita Frederick.
- Stvarno nemam ideju - odgovori Erland. - Zacijelo ništa.

~ 73 ~
 Frederick puhne kroz nos. - Dakle, to je najgluplje što sam ikad čuo.
Morate ga tražiti. Zar ne želite blago? Ja ću vam pomoći.
Erland je trenutak promatrao Joannu koja se mrštila na brata. - O,
želio bih bogatstvo - reče - itekako.
- Pa, onda ga moramo tražiti. - Frederick ustane i priđe Erlandu. Opet
zaviri u pismo. - Imate li neke poznate obiteljske tradicije?
- Što? - Erland se zagleda u Frederickovo tjeme. - Tradicije? -
Razmislio je. - Nijedna mi ne pada na pamet.
- Ali nešto mora biti. Zašto bi to inače napisao?
Erland kimne. - Da, to je istina. Moj stric nije običavao govoriti
besmislice. Možda to ipak nešto znači.
- Naravno da znači - prezirno uzvikne dječak.
- Moram razmisliti o tome. - Jonathanove su oči počele svjetlucati.
- Tako mi svega, trebali biste, i ja ću vam pomoći. - Frederick je
pogledom preletio police iznad njih. - Možda će pomoći neke od ovih
starih knjiga.
- Frederick, ovog časa ideš sa mnom k mami - prekine ga Joanna,
ljutita na bratovu ležernost nakon njegova neoprostivog ponašanja. - To
jest, nakon što se gospodinu Erlandu ispričaš zbog provaljivanja u njegov
stol.
Brat je blenuo u nju. - Da se ispričam zato što sam našao trag do
blaga? Ne budi blesava, Joanna.
Erland se nasmijao. - Ima pravo.
- Kako ga možete ohrabrivati?
Raširio je ruke. - Čini se da mi treba pomoć.
- Vrhunski! - uzvikne Frederick.
- Ali znaš - doda Erland - mislim da je bolje da što manje ljudi zna za
ovo. Velika je šteta da je naišao sir Rollin. Zamolit ću ga da šuti. - Ta ga
misao nije osobito usrećila. - I ako nemate ništa protiv, isto ću zamoliti
vas dvoje.
- Ja neću reći - odlučno će Frederick - časna riječ. - Ali Joanna hoće.
Cure uvijek brbljaju.
Joanna se podbočila. - Ma je li? Pa, znam čuvati tajnu kao i svi ostali,
ali to me neće spriječiti da te odvedem mami. - Zgrabila je brata za
nadlakticu i povukla ga na terasu. Neko su se vrijeme čuli njegovi
prigovori.
Erland je još nekoliko minuta ostao u knjižnici, duboko zamišljen.
Kad se na koncu vratio svojim gostima, pomno je promotrio prizor. Nije

~ 74 ~
se osobito iznenadio kad je vidio da se sir Rollin Denby pridružio skupini
koja je slušala gospodina Rowntreea.

~ 75 ~
 Deset

Dan nakon piknika kod gospodina Erlanda ljudi su posjećivali jedni

druge i komentirali događaj. Činilo se da cijelo susjedstvo ili prima
posjete ili odlazi u posjet. Joannu i njezinu majku ujutro su posjetili
Grantovi. Selinu je još mučila posramljenost zbog vlastite nespretnosti.
Joanna je primila pisamce od Constance kojim ju je pozvala na čaj u župni
dvor. No ta je zbivanja zasjenio popodnevni posjet sir Rollina Denbya i
njegove sestre.
Obitelj Rowntree malo je viđala Adrienne otkako je stigla. Nakon
njezina prvog posjeta i njihove večernje zabave. uglavnom ih je ignorirala.
Zato su se Joanna i njezina majka iznenadile kad ih je sluškinja
obavijestila da su stigli Adrienne i njezin brat.
- Samo gospođa Finley i sir Rollin? - upita gospođa Rowntree. - Peter
nije s njima?
- Samo njih dvoje, gospo.
Gospođa Rowntree pogleda kćer, a ona slegne ramenima. - Pa, pošalji
ih gore, Mary. - Sluškinja iziđe. - Pitam se što žele? - promrmlja gospođa
Rowntree.
To se nije razjasnilo kad su gosti ušli. Adrienne je krasno izgledala u
jutarnjoj haljini od jantarne tkanine ukrašene pletenicom. Elegancija
kompleta njezina brata bila je nenadmašna. No posjetitelji kao da nisu
imali što reći. Adrienne je sjela kraj gospođe Rowntree i počelo bezvoljno
čavrljati o pikniku. - Tako dražesno - lijeno je govorila. - I ona kuća!
Sir Rollin se smjestio kraj Joanne, prebacio ruku duž naslona sofe i
rekao: - Dakle, jeste li se oporavili od jučerašnjih uzbuđenja, gospođice
Rowntree?
- Uzbuđenja?
Uzdigao je obrve. - Zar vi ne biste tako rekli? Priznajem da mene
uzbuđuje otkrivanje traga do blaga.
Joanna je pomalo zabrinuto pogledala majku. Poslušala je molbu
Jonathana Erlanda i nikome nije spomenula otkriće.
Sir Rollin se nasmiješio. - Ne slušaju. Bez brige, neću otkriti veliku
tajnu.
Njegov je glas bio tako podrugljiv da je Joanna porumenjela. -
Gospodin Erland želi da otkriće zasad ostane u tajnosti.

~ 76 ~
 - Veoma mudro s njegove strane, nema sumnje. Zacijelo bi ga
opsjedali lovci na blago kad bi se to pročulo. Što kani?
Pitanje je oštro postavljeno, ali onako smućena, Joanna to nije
opazila. - Ne znam. Teško je vjerovati da doista postoji zakopano blago.
Tako je čudno.
- Zar Erland misli da je zakopano? - brzo upita Denby.
Joanna ga je iznenađeno pogledala.
Nasmiješio se. - Vidite kako ta ideja čak i mene uzbuđuje. Doista je
neodoljivo. Drago mi je da imam barem nekoga s kim o tome mogu
razgovarati. - Zagledao se duboko u Joannine oči.
Ushitila ju je pomisao da je sir Rollinova pouzdanica. Drhtavo mu se
nasmiješila i oborila oči. Njegov ju je pogled smućivao. Okrenula se na
drugu stranu i zbunjeno shvatila da Adrienne zuri u nju neprijateljskim
očima. Joanna je opet brzo spustila pogled.
- Draga gospođice Rowntree - hladnim i lomnim glasom reče
Adrienne - upravo sam vašoj majci pričala o najnovijem dodatku našoj
kući. Spilja je gotovo dovršena.
- Je li? - upita Joanna. - Kako krasno.
- Da, ali ljutim se na gospodina Erlanda. Pretekao me svojim
piknikom. Kanila sam ga prirediti u našem parku kad radovi završe.
- Pa, sigurno bi svi uživali u još jednome - reče djevojka. - Sjajno su se
zabavili.
Adrienne se hihotala. - Ponoviti zabavu. Nikako.
- Adrienne kani zapanjiti društvo nekom novom poslasticom -
podrugljivo će sir Rollin. S mirnim je cinizmom susreo gnjevan sestrin
pogled.
- Doista doživljavamo društveni vrtlog - reče gospođa Rowntree. - Ne
sjećam se tako aktivnoga ljeta u ovom kraju.
Adrienne je to odlučila shvatiti kao kompliment sebi i njezino se lice
smekšalo. - Vjerujem da se ljudi na selu mogu zabavljati gotovo jednako
dobro kao u Londonu - velikodušno reče.
- Ako se sve pravilno organizira, jasno.
- U tome se oslanjamo na tebe, draga moja - primijeti sir Rollin, opet
naljutivši sestru.
Kako brat i sestra mogu tako razgovarati, pitala se Joanna. Gotovo se
činilo da je sir Rollin podbada. A ona ga je strijeljala otrovnim pogledima.
Nelagodno je pogledavala jedno pa drugo. Ona i Gerald možda se uvelike
razlikuju, ali on joj se nikad ne bi tako obraćao.

~ 77 ~
 - Jeste li opet jahali, gospođice Rowntree? - upita sir Rollin i prekine
njezino razmišljanje.
- Nekoliko dana nisam - odgovori Joanna. - Popodneva su prevruća.
- Ali u srpnju treba jahati ujutro, naravno. Hoćete li mi ukazati čast i
izjahati sa mnom, možda sutra ujutro? Jašem svaki dan, ali priznajem da
mi je dosadno samome.
- Oh. O, da. - Joanna je pogledala majku. Mada se gospođa Rowntree
nije doimala zadovoljnom, ništa nije rekla.
- Odlično. Svratit ću po vas oko deset. Joanna kimne.
Svi su se okrenuli kad je Adrienne prigušeno uzviknula. - Umalo sam
zaboravila - reče. - Imamo važan zadatak u Longtonu. Moramo ići.
- Sir Rollin se osmjehne.
Ispratile su goste do odmorišta i gledale kako silaze stubama.
Gospođa Rowntree odmah se vratila u salon, ali Joannu je nešto zadržalo
kraj vrata. Odozdo je čula dio razgovora.
- Ne shvaćam zašto si danas želio doći ovamo - Adrienne reče bratu. -
Pogriješili smo, odavde nema nikakve prijetnje. I strašno je dosadno
posjećivati te seljakuše.
- Je li? - promrmlja džentlmen.
- Jest, što neprestano govoriš. - Adrienne je govorila oštrim tonom. -
Nadam se da ne kaniš očijukati s tim suhoparnim djetetom, Rolline. Kao
prvo, to neće valjati, a kao drugo, izludjela bi me njezina blizina. Kakva
mala glupača! Trebao bi otići u Brighton. Gotovo si osigurao svoj položaj
kod Susan Chudley i to bi trebao što prije zacementirati.
Joanna nije čula što je sir Rollin odgovorio, ali se odgovor njegove
sestre čuo čak s tratine.
- Nećeš oženiti Susan? Sigurno si lud! Upozoravam te, Rolline, ako
profućkaš taj imetak, ne možeš se oslanjati na mene. Katkad mislim da se
želiš uništiti.
Sir Rollinov je odgovor opet bio nerazumljiv. No Joanna je na vrijeme
prišla prozoru u hodniku i vidjela da je Adrienne istrgnula ruku iz njegove
i sama požurila do kočije. Sir Rollin se smijao dok ju je slijedio.
Joanna je još razmišljala o tom incidentu kad je u četiri hodala do
župnoga dvora. Nehotično je prisluškivanje pokrenulo bujicu novih misli,
pa uopće nije žalila da ih je čula. Hoće li sir Rollin očijukati s njom? Zar
zato ne želi otići u Brighton i gospođici Susan Chudley? Pomisao da bi joj
veličanstveni sir Rollin Denby mogao udvarati izazvala je treperenje u
Joanninim prsima.

~ 78 ~
 Također ju je uznemirila pomisao da bi mogla predstavljati
»prijetnju« za Adrienne. Sad je jasno da su Denbyevi znali za njezinu vezu
s Peterom. Joanna je porumenjela kad je to pomislila. Tada je rumenila
nestalo jer se sjetila kako je Adrienne o njoj govorila. Mala glupača, je li?
Suhoparno dijete? Pokazat će toj groznoj ženi da ona nije takva. Možda će
navesti njezina brata da se zaljubi u nju i zaboravi bogatu gospođicu
Chudley. Joanna se zabavljala slikom sir Rollina opčinjenog njome. Na
usnama joj je poigravao osmijeh.
Te je misli prekinuo povik iza nje. Okrenula se i vidjela da joj se
preko polja približava jahač. To je bio Peter i brzo je jahao. Uskoro se
zaustavio kraj nje. - Zdravo, Joanna - zadihano reče.
- Peter. - To je više bilo pitanje nego pozdrav.
- Nadao sam se da ću te danas uhvatiti. Znam da često šećeš ovuda.
Ranije nisam imao priliku.
Joanna ga je namršteno gledala odozdo.
Peter se smeo. - Možda to zvuči čudno. Neću pokušavati objasniti. U
posljednje sam vrijeme bio, ovaj, zauzet.
- Da, uza sve one radove u tvojoj kući - reče Joanna. Prvi put u životu
osjećala se neugodno u Peterovu društvu i nadala se da će skrenuti
razgovor na svakodnevne teme.
No Peter samo reče: - Da. - Sjedio je na konju i gledao je odozgo.
Joanna je prebacivala težinu s jedne noge na drugu. Nije znala što bi
rekla. Peter, prijatelj iz njezina djetinjstva, odjednom se doimao gotovo
kao stranac. Ipak, njegova ju je nazočnost dovodila u nepriliku kakvu
nikad ne bi povezala s neznancem. Nelagodno ga je pogledala. Zašto ništa
ne govori? Skupila je obrve. Peter je bio blijed i u njegovim se
svijetloplavim očima nazirala potištenost. Raskuštrani plavi uvojci i
nemarna jahaća odjeća uopće nisu bili svojstveni čovjeku koji je od svoje
šesnaeste godine bio gizdelin ovoga područja.
- Kamo ideš? - odjednom je izlanuo.
- U župni dvor, na čaj.
Kimnuo je. Tada je hitro sjahao i prebacio uzde preko ruke. - Otpratit
ću te.
Joanna se smutila. - Ne trebaš. To jest, nije daleko. Kasnim. Moram
žuriti.
Peter je gledao u tlo. - U redu. Neću te zadržavati. Ali moram
razgovarati s tobom, Joanna.
Na to nije imala što reći pa su krenuli jedno uz drugo. Peter je neko
vrijeme šutio. Činilo se da ga muči ono što je želio reći.

~ 79 ~
 Na koncu, kad su se približili župnom dvoru, reče: - Joanna, kanio
sam ti pisati. Doista jesam. I znam da sam trebao, ali, pa, uz ovo i ono,
nisam. Želio sam se ispričati zbog toga. Reći ti da mi je žao.
- U redu je - promrmlja djevojka gledajući stazu.
- Ne, nije. Znam da sam se ružno ponio. No sve se tako brzo događalo,
znaš, i ja... pa, to nije važno. Žao mi je. Želio sam da to znaš. To sam ti
pokušao reći na zabavi tvoje majke. - Joanna otvori usta, ali on odmahne
glavom. - Ništa ne moraš reći. To je sve. Moram se vratiti.
- Želim ti sreću, Peter - izlane Joanna.
Kanio je uzjahati, ali se sad okrenuo. - Ti si divna osoba, Joanna. I ja
tebi želim sreću. I nadam se da ti... nije važno. - Popeo se na konja.
- Nisam tako umišljen da kažem da mi je žao što sam te povrijedio.
Samo ponavljam da mi je žao.
- Okrenuo je konja i odjahao.
Joanna je krupnim očima zurila za njim. Peter je zvučao potišteno i,
ne baš nesretno, ali zamišljeno. Ranije uopće nije bio takav. Što ga je
učinilo toliko starijim, pitala se.
Skrenuvši prema župnom dvoru, nastavila je razmišljati o razgovoru.
Nije se baš uzrujala, ali se zamislila. Prošla je kraj vrtnih vrata
Willistonovih pa se morala vratiti da uđe u vrt. Constance je ondje čitala.
Ustala je čim je ugledala Joannu. - Zdravo. Stigla si točno na vrijeme.
Upravo sam kanila ući.
Joanna joj je rastreseno uzvratila pozdrav i dvije su djevojke ušle u
kuću. Obitelj je upravo sjela uz čaj pa su im se pridružile kad je Joanna
skinula šeširić. Živahno su razgovarali tijekom obroka. Mladi Willistoni
uvijek imaju mnogo toga za reći. No Joanna je malo sudjelovala. Dvaput su
morali ponoviti njoj upućenu primjedbu i često se isključivala iz
razgovora.
Kad su kasnije otišle na kat, Constance ju je otvoreno pitala: - U čemu
je problem, Joanna?
Mlađa ju je djevojka pogledala. Nije bila sigurna treba li ikome
spomenuti Peterovu ispriku. - Kako to misliš?
Constance slegne ramenima. - Ne želim zabadati nos i ne moraš mi
reći. Ali vidim da te nešto muči. Otkako si stigla, jedva si riječ izustila.
Joanna je trenutak razmišljala. Znala je da može vjerovati Constance.
I godilo bi joj povjeriti se prijateljici koja ima razumijevanja. Sve joj je
ispričala.

~ 80 ~
 Constance se nije iznenadila. - Ono što je rekao bilo je veoma dolično.
Zavrijedila si ispriku. Možda bi bolje postupio da ti je odmah pisao, ali
nije, pa je ovo drugo najbolje rješenje.
- Bilo je tako čudno - reče Joanna.
- Vjerujem. - Constance je plaho pogleda. - Nadam se da nije bilo
previše neugodno. Tvoji osjećaji prema Peteru... - Ušutjela je jer nije znala
što bi rekla.
Joanna je razumjela i kimnula. - U posljednje sam vrijeme mnogo
razmišljala - reče. - Mislim da zapravo nikad nisam razumjela svoje
osjećaje za njega. Uvijek smo bili zajedno, znaš, i svi su govorili da ćemo
se vjenčati. Jednostavno sam uzela zdravo za gotovo da ga volim. -
Namrštila se. - I voljela sam ga. Ali počinjem shvaćati da to nije vrsta
ljubavi kakvu osjećaš za muža.
- Možda ti je bio kao brat - reče Constance. - Sjećam se da ste se
uvijek zajedno igrali.
- Da - složi se Joanna - valjda jest. Gerald nikad nije imao vremena za
mene, a Frederick je bio tek beba. Možda mi je Peter više bio poput brata
nego oni. - Nasmiješila se. - Čini se da sam bila veoma budalasta. U
Peterovu mi je društvu bilo jako ugodno pa sam mislila da bi bilo jednako
lijepo kad bih se za njega udala. No sad mislim da je brak posve drukčiji.
Constance joj uzvrati smiješak. - Vjerujem da imaš pravo. Za to je
potrebna posve drukčija vrsta muškarca. - Porumenjela je. - Ne mislim
drukčija od Petera, već netko prema kome gajiš drukčije osjećaje. -
Odmahnula je glavom. - Sva sam se zbrkala.
- Ne, razumijem što misliš.
Dvije su se djevojke pogledale u oči i opet nasmiješile.
- Pa - doda Joanna - sresti Petera nije bilo onako teško kako sam
očekivala. Osjećam da sam proteklih tjedana mnogo naučila. Kao da sam
godinama starija.
Constance se nasmijala. - Kao da ti je praktički trideset.
- Zar sam zvučala tako afektirano? - nasmijala se Joanna. - Ne
trideset. Možda devetnaest. Ili čak dvadeset.
Obje su se nasmijale.
- No Peteru sad samo želim da bude sretan. Nadam se da jest. - Na
Joanninu se licu vidjela sumnja.
Constance je kimnula jer na to nije imala što reći.
Joanna udahne. - Nemojmo više razmišljati o tome. Reci mi, je li ti
bilo lijepo na pikniku gospodina Erlanda? Danas svi o tome govore.
- Istina. Jutros su ovdje bili Townsendi. Lijepo sam se provela. A ti?
~ 81 ~
 Joanna kimne. Pitala se treba li Constance reći za otkriće pisma o
blagu, ali je zaključila da ne treba. Jonathanu Erlandu obećala je da
nikome neće reći.
- Silno sam uživala. Gerald me vodio kroz ruševine i pokazao mi što
ondje rade. Fascinantno. - Constance se vragolasto nasmiješi. - Jesi li čula
da je gospodin Templeton uzeo instrukcije za rukovanje lopatom?
To je Joanni skrenulo misli. - Instrukcije? Constance nasmiješeno
kimne. - Da. Angažirao je vrtlara da ga poučava.
- Ne. To si izmislila da me zadirkuješ. Nije moguće.
- Ali jest. I prema posljednjim izvještajima, dobro napreduje. Nada se
da će se uskoro pridružiti iskopavanju.
Joanna prasne u smijeh.
- Gerald kaže da je poučno gledati kako se Templeton trudi na
cvjetnim gredicama ispod svojih odaja. Prošli je utorak tako marljivo
radio da je dobio žuljeve na rukama. Domaćica mu je morala staviti
ljekovitu mast i zavoje.
Joanna se presamiti od smijeha.
- Rekao je da će prijeći na zidarsku žlicu kad svlada lopatu - dovrši
Constance.
- Prestani, prestani - dahne Joanna. - Znam da je sve to izmišljeno, ali
dosta.
- Nije izmišljeno - odbrusi Constance. - Gerald mi je sve ispričao.
Vidio je vlastitim očima. - Smiješila se od uha do uha. - Sjajno me
zabavljao opisom cvjetnih gredica.
- Doista. - Joanna je pokušala zamisliti kako njezin ozbiljni brat priča
takvu priču. - Voljela bih da Gerald i mene tako zabavlja. Kod kuće nikad
ne priča smiješne priče.
Constance lagano porumeni. - Pa, ali sigurno, to jest, možda ne
shvaća...
Joanna se osmjehne. - Možda mu društvo nije tako ugodno.
Constanceini su se obrazi žarili. - O, ne mislim...
- Pa, ja mislim. Očito je da se Geraldu sviđaš, Constance.
Constance tjeskobno pogleda Joannu. - Misliš? Doista tako misliš?
- Da. I to mi je veoma drago, mada ne shvaćam kako se Gerald ikome
može sviđati. - Slegnula je ramenima.
- Ali on je tako pametan, pun znanja, te usto i drag. Ne shvaćam
kako...

~ 82 ~
 - Dosta! - uzvikne Joanna. - Neka ostane na tome da mi je veoma
drago.
Constance opet porumeni, nasmiješi se i obori pogled. - Jasno, u
tome nema ničega. Katkad mislim da mu se sviđam, ali nisam sigurna. Sve
je upitno.
- Pa, nikad nisam vidjela da je Gerald tako zainteresiran za nekoga. U
posljednje nas vrijeme mnogo češće posjećuje, znaš.
- Zar doista?
Plaha gorljivost u Constanceinu glasu opet izmami Joannin smiješak.
- Da. Ne brini, Constance, pomoći ću ti koliko god mogu. Rado bih te imala
za sestru.
Starijoj se djevojci ovlažiše oči. - Hvala ti. Ali nećeš napraviti ništa...
- Bit ću izrazito diskretna. To ih je obje nasmijalo.
- Kako je čudno - nastavi Joanna - tako razmišljati o Geraldu. Ne
mogu zamisliti da se netko želi udati za nekoga poput njega.
Constance se nasmiješi. - No već smo vidjele što se osjeća za braću,
zar ne?
Joanna se opet nasmijala. - Jesmo. Osjećaš li ti isto kad je riječ o
tvojima?
- Apsolutno. Oni su nemoguća stvorenja.
- Prava je sreća da o njima ne moramo razmišljati - nasmijano će
Joanna. - O, Constance, tako je zabavno s tobom razgovarati. Tjednima se
nisam toliko smijala.
Druga se djevojka prestane smiješiti. - Stvarno, Joanna, veoma mi je
drago da u tebi imam prijateljicu. Kad sam se vratila sa školovanja... -
Zastane.
Joanna lagano porumeni. Nije željela razmišljati o tome kako se
ranije ponašala prema Constance.
- Pa, samo sam jako sretna da smo prijateljice - žurno doda
Constance.
- I ja - složi se Joanna. Razmijenile su osmijehe.
- Dođi - reče Constance - idemo malo sjediti u vrtu. Ondje je hladnije.
- Dvije su djevojke sišle stubama, veoma zadovoljne svojim novim bliskim
odnosom.

~ 83 ~
 Jedanaest

Sir Rollin je idućega jutra stigao točno u deset. Spremna za jahanje,

Joanna je naglo udahnula kad joj je uzeo ruku da je pozdravi, sjetivši se
razgovora što ga je dan ranije čula. Nakratko ga je pogledala u oči, a on joj
se nasmiješio toplije nego ikad ranije. Trepnula je i oborila pogled.
Doveli su njezinu kobilu i sir Rollin ju je podigao u sedlo. Njegov je
konjušar krenuo za njima dok su kasali stazom ispred kuće. Sunce je
grijalo, ali još nije bilo vruće i lišće hrastova treperilo je na povjetarcu. -
Krasan dan - reče Denby.
- Doista - složi se Joanna.
- Divno izgledate, gospođice Rowntree. - Oči su mu svjetlucale dok ju
je proučavao. - Moram reći da vam ta ružičasta boja lijepo stoji.
Joanna ga iskosa pogleda. - To niste rekli kad smo zadnji put zajedno
jahali - primijeti.
- Zar nisam? Ipak, sigurno sam kanio. Znam da sam to pomislio.
Možda me vaša ljepota ostavila bez riječi.
Djevojka se nakratko zbunila i potom nasmiješila. - Ne vjerujem da
ikad ostanete bez riječi. Sir Rollin se nasmijao. - Ne vjerujete? Joanna ga
pomalo napeto pogleda. Nikad ranije nije imala priliku očijukati i to joj se
činilo veoma uzbudljivim. Kao uvijek, sir Rollin je besprijekorno izgledao.
Nije našla zamjerke hlačama od jelenje kože i visokim čizmama, a
maslinasto zeleni kaputić savršeno je pristajao njegovim širokim
ramenima. Zadivljeno je proučavala njegov komplicirano vezan šal.
Zahvaljujući ranijim Peterovim nastojanjima, znala je kako je teško vezati
tako kompleksan čvor. Zadovoljno uzdahnuvši, rekla je sebi da očijuka s
čovjekom bez premca.
Sir Rollinov se smiješak proširio. - Hoćemo li galopirati? - upita. Sad
su već stigli do otvorenog polja.
- O, da - odgovori Joanna. Podbola je kobilu pa su jurnuli naprijed.
Osjećajući povjetarac na licu, zabacila je glavu i nasmijala se. Kao da su iz
njezine glave izletjele sve uznemirujuće stvari iz proteklih tjedana pa joj
se činilo da nema baš nikakvih briga.
Zaustavili su se dva polja dalje. Joanna je brže disala, obrazi su joj
dobili gotovo boju njezine odjeće i tamne su joj oči blistale.
- Jako dobro jašete - reče sir Rollin zaustavivši konja kraj nje. - Lovite
li?

~ 84 ~
 - Malo, ali nemam često priliku. Pođemo li ovim putem, proći ćemo
kroz Longton. - Joanna je pomislila na znance iz toga sela. Bilo bi krasno
pozdraviti ih dok jaše uz sir Rollina.
- Ne, idemo onim putem - reče sir Rollin pokazujući u suprotnom
smjeru. - Nisam jahao tim dijelom ceste.
Mrvicu razočarana, ali susretljiva, Joanna okrene kobilu. Prešli su još
jedno polje i stigli do prolaza između živica. Sir Rollin je opušteno
čavrljao. Bio je pažljiviji nego ranije. Nije govorio ništa čime bi izazvao
Joanninu nelagodu ili zbunjenost i očito je aktivirao svoj šarm. Govorio je
o lovu u Leicestershireu i ispričao zabavnu priču o svojoj neprilici zbog
jedne drvene kapije. Potom je prešao na jahanje u Hyde Parku i nekim
ludostima koje se ondje čine u ime mode. Brzo je uspio nasmijati i opčiniti
Joannu.
Nakon dvadesetak minuta stigli su do stražnje granice parka opatije.
- Ah - reče Denby - stigli smo do Erlanda. Nisam znao da ta staza vodi
ovamo. Hoćemo li pogledati kako napreduje istraživanje vašeg oca?
Joanna se namrštila. Trenutno nije željela vidjeti oca. - Nisam sigurna
da je tata danas ovdje - reče.
- O, jest. Pogledajte onamo. - Denby je jahaćim bičem pokazao
skupinu ljudi u ruševinama. Prije nego je Joanna uspjela još nešto reći,
krenuo je prema njima. Morala ga je slijediti.
Skupinu su činili njezin otac i braća, Jonathan Erland, Templeton i još
jedan student kojega nije poznavala. Njezin je otac držao komad blatnjave
lončarije, okretao ga s jedne na drugu stranu i glasno razmišljao. - Možda
kalež, ili relikvijar. Da. Rekao bih da je relikvijar. Vidite ovaj zaobljeni dio.
Templeton ga je zadivljeno promatrao. - Da, gospodine - promrmlja.
Gerald se nemirno vrpoljio. - Znaš, oče – reče - meni se čini kao
obična ocakljena glina. Valjda bi relikvijar imao više ukrasa?
- Možda. - Gospodin Rowntree podigao je komad prema svjetlu i
škiljio.
- Neka sam proklet ako ne izgleda baš kao noćna posuda moga
bratića - progunđa drugi student.
Templeton se okrene i mrko ga pogleda. - Klipane... - počne.
No gospodin Rowntree ga prekine uzviknuvši:
- Tako je! Upravo tako izgleda. Imate dobro oko, Carstairs. Noćna
posuda. Veoma zanimljivo. Zabilježi to, Geralde. Noćna posuda u ćeliji.
Možda je po jedna u svakoj. Vidjet ćemo.
Carstairs se zbunio, a sir Rollin je prigušeno uzviknuo. No kad ga je
Joanna pogledala, njegovo je lice izražavalo mirno zanimanje. Kad se

~ 85 ~
Gerald sagnuo do velikoga pergamenta raširenog na kamenoj ploči,
Denby reče: - Dobar dan. Zar izrađujete nacrt ruševina?
Gospodin Rowntree se trgne i okrene. - Ah, Joanna. I, ovaj, da. Dobar
dan. Nisam vas čuo.
- Izrađujete nacrt stare opatije? - ponovi sir Rollin.
- Da. Da, svakako. Zabilježit ćemo sva naša otkrića. - Rowntree
pokaže papir na koji je Gerald nešto zapisao. Ondje je bio nacrtan veliki
pravokutnik, a nekoliko je mjesta popunjeno manjim pravokutnicima i
bilješkama. Rowntree pokaže lijevo. - Ondje je, vidite, refektorij. To smo
utvrdili. - Pokazao je mjesto na karti. - To je ovdje. Tu je samostan, a ondje
kapelica. Jutros kopamo po ćelijama redovnika. - Uspravio se. - Ovo treba
raditi metodički.
- Istina. - Sir Rollin je pomno proučavao kartu.
- Jeste li našli neke podzemne odaje ili išta takvoga?
Joannin se otac namršti. - Mislite na crkvenu kriptu? Ne. Mada je to
veoma korisna ideja. Podzemna je odaja mogla ostati netaknuta, čak do
danas. - Opet se sagne do karte. - Zacijelo bi trebala biti otprilike ovdje,
ako postoji kripta. - Prstom je dotaknuo kartu. Sir Rollin je pozorno
promatrao. - Da, doista. Sjajna ideja. Pokušat ćemo, možda sutra. Dobro
razmišljate, gospodine, ovaj, da. Što mislite, Templeton?
- Svakako.
Jonathan Erland se lagano mrštio. Nije se doimao zadovoljnim
otkako su Joanna i sir Rollin stigli, a sad je oprezno pogledavao Denbya.
- Možda bih vam se mogao pridružiti? - upita Denby.
Gospodin Rowntree protrlja ruke. - Naravno, naravno. Kad god
želite. Uvijek je dobrodošla još jedna glava. Zašto ne sada?
Sir Rollin pokaže Joannu. - Vaša je kći ljubazno pristala danas izjahati
sa mnom. Ne mogu je tako nepristojno napustiti.
- Ja mogu gospođicu Rowntree otpratiti kući - ponudi Erland - ako vi
želite ostati ovdje. Denby se osmjehne. - Nikako. Ne mogu se odreći
našega jahanja. No ako smijem doći sutra?
- Naravno - odgovori gospodin Rowntree.
- Joanna, i ti bi mogla doći. Kanio sam te pozvati. Erland me maločas
podsjetio.
Joanna se zapanjila. Otac ju nikad nije pozvao da se pridruži
njegovim znanstvenim projektima. - Ja? - promuca.
Njezin otac kimne. - Mogla bi Geraldu pomoći oko bilješki i crteža.
Uvijek si bila vješta u tome.
Taj je kompliment Joannu sveo na zgranutu šutnju.
~ 86 ~
 - Zašto ne, gospođice Rowntree? - dometne Erland. - Možda nađemo
nešto zanimljivo, znate.
Sir Rollin se nasmiješi. - Ne smijemo dosađivati gospođici Rowntree.
Ako ne želi kopati...
Joanna pronađe svoj glas. - O, ali želim. Mislim, rado bih pomogla.
Doći ću sutra ujutro, i mogu nacrtati kartu. Imala sam stotine satova
crtanja. - Ostala je bez daha i ušutjela.
Erland se nasmiješio, kao i Gerald.
- Odlično - reče gospodin Rowntree. - Onda se vidimo sutra. - Okrene
se komadiću lončarije i odmah zaboravi da su Joanna i njezin pratitelj
ondje.
- Hoćemo li dalje? - trenutak kasnije upita Denby. Joanna se trgne i
pristane. Pozdravili su se i okrenuli konje od ruševina. Erland je gledao za
njima dok se iza zavoja nisu izgubili iz vida.
- Nešto novo - rekao je sir Rollin kad su se vratili na stazu. -
Fascinantno. Nikad nisam naišao na nešto poput pothvata vašeg oca.
Iskreno, pomalo se dosađujem u sestrinoj kući. Govori samo o
promjenama i umjetnim spiljama, a čovjek ne može cijeli dan izlaziti u
dražesnom društvu. - Smiješio se Joanni dok je to govorio.
Lagano je porumenjela. - Ovo je uistinu miran kraj, mada smo ovog
ljeta imali više zabave nego inače. Sigurno vam nedostaju Brighton i
prijatelji.
Sir Rollin iskrivi usta. - Još nisam stigao do toga - promrmlja.
Kad se sjetila što je rekla njegova sestra, Joannini su se obrazi
zažarili. Govori li Denby o gospođici Susan Chudley? Barem ne može znati
da ga ona razumije. No protrnula je pri pomisli da on ipak ne želi otići u
Brighton.
- Postaje vruće - tada reče sir Rollin. - Hoćemo li natrag?
Joanna kimne. U tišini su jahali natrag, a tada Denby reče: - Čini se da
Erlanda zanima iskopavanje.
Opet je kimnula.
- Pitam se zašto?
Iznenađena, djevojka razmisli. - Pa, to je ipak njegova zemlja. Zanima
ga što će naći.
- Svakako. Zacijelo mogu pronaći nešto sasvim nevjerojatno.
- U toj hrpi?
Sir Rollin je pogleda. - Nikad se ne zna.

~ 87 ~
 - Pa, sumnjam. Ruševine tu stoje stotinama godina i za sve to vrijeme
nitko nije našao nešto vrijedno.
- Rekao bih da imate pravo.
Sir Rollin vješto skrene razgovor na lakše teme. Vratili su se do
Joannine kuće prije ručka, ali je odbio njezin uljudan poziv da uđe. Rekao
je da želi odvesti konja u konjušnicu prije sparine.
Pomogao je Joanni da sjaše i pristojno čekao da se popne stubama do
ulaznih vrata, podigavši ruku na pozdrav kad se okrenula. - Doviđenja,
gospođice Rowntree. Vaš sam dužnik. Krasno jahanje. Nadam se da ćemo
to ponoviti. I vidjet ćemo se sutra.
Joanna nasmiješeno kimne i zatvori vrata za sobom, a on ponovno
uzjaše vranca. Trenutak je stajala leđima naslonjena na vrata, sanjarski se
smiješeći. Što ako se sir Rollin doista u nju zaljubi, pomisli. Kako bi to bilo
nevjerojatno. Još je o tome razmišljala kad je stigla skupina iz ruševina i
svi su pozvani na ručak.
Nakon obroka, Joanna je uzela knjigu i otišla u salon, ali joj je priča
kratko zaokupljala pozornost. Uskoro se opet prepustila ugodnu
sanjarenju. Stoga se namrštila kad je u sobu doskakutao Frederick i sjeo
joj sučelice.
- Zdravo, Joanna - reče. - Želiš li danas popodne tražiti blago u
opatiji?
- Tražiti blago? Na što misliš? Iskopavanje? Mislila sam da će tata
popodne ostati kod kuće.
- Hoće. Nije riječ o kopanju. Nešto drugo. - Izgledao je zavjerenički.
- Što si naumio?
- Ništa!
Joanna ga je namršteno gledala. - Pa, imam pametnijeg posla od
puzanja po ruševinama s tobom i...
- Rekao sam mu da nećeš htjeti doći - prekine je brat, očito
zadovoljan. Počeo se okretati.
- Kome si rekao?
- Gospodinu Erlandu. Rekao je da te moram pitati, ali ja sam tvrdio
da djevojke ne zanimaju takve stvari. - Frederick napravi grimasu. - Baviš
se budalastim stvarima umjesto da se zabavljaš.
Joanna se mrštila. - Gospodin Erland želi da dođem?
Njezin se brat namršteno zamisli. - Pa, to ne znam. Valjda je samo bio
uljudan zato što si bila ondje kad smo našli pismo.
- Ali pozvao te da dođeš? To nije neki tvoj plan da mu opet kopaš po
kući?
~ 88 ~
 Frederick je izgledao uvrijeđeno. - Pozvao me. Naravno. Čula si da
sam mami obećao da više neću ići onamo bez poziva. Što ti misliš o meni?
Joanna se žurno ispriča. - Znači, stvarno ćete tražiti blago? - doda. -
Gospodin Erland misli da postoji?
Njezin brat umorno odmahne glavom. - Što sam ti govorio? Cure!
Nikad ništa ne razumiju. - Podigne ruku i pretjerano pojednostavljeno
reče: - Gospodin Erland me danas pozvao natrag da tražimo blago. Zato
zasigurno vjeruje da postoji. Ja idem. Rekao je neka te pitam želiš li i ti
doći.
- Znaš, mislim da hoću - reče Joanna ignorirajući njegov ton.
Pronalaženje onoga pisma prilično ju je zaintrigiralo.
Frederick se doimao iznenađenim i ne osobito zadovoljnim. -
Vjerojatno ćemo puzati po tavanima i podrumima - upozori. - Bit će
prašnjavo, a možda će biti i pauka.
Njegova se sestra nasmiješi. - Onda se moram preodjenuti, zar ne?
Poražen, Frederick se okrene stubama. - Kanim odmah krenuti - reče
preko ramena. - I neću te čekati. Otac je rekao da mogu uzeti laku kočiju.
Joanna iznenađeno reče: - Zar si ocu rekao za blago?
Dječak ispusti nepristojan zvuk. - Zar me smatraš praznoglavim?
Osim toga, obećali smo da nećemo reći, sjećaš se? Mada mislim da si ti
rekla. Cure su takve brbljavice. Ako si rekla Selini Grant, do kraja dana
znat će cijelo selo.
- Nikome nisam rekla - s hladnim dostojanstvom odgovori Joanna.
Podigne skute i krene do stuba. - Bit ću spremna za pet minuta.
Nimalo impresioniran, Frederick odbrusi: - Pobrini se da budeš. -
Gurne ruke u džepove i iziđe, fućkajući.
U dva su se zaustavili ispred opatije, usred prepirke zbog
Frederickova rukovanja uzdama. Joanna je tvrdila da ide prebrzo i umalo
su se prevrnuli pred kapijom. Njezin je brat tvrdio suprotno. Vjerovao je u
svoje vještine.
Još su se prepirali kad je Jonathan Erland izišao da ih pozdravi.
Smiješio se dok je pomagao Joanni da siđe. Opazivši to, djevojka prasne: -
Vama je to smiješno, ali na zavoju smo se umalo prevrnuli. Mogli smo
stradati zbog Frederickove lakomislene vožnje.
- Ha - uzvikne Frederick.
Joanna zabaci svoje pomalo raskuštrane uvojke i bahato uđe u kuću.
Erland je potisnuo još jedan smiješak kad je Frederick skočio s
kočije. Došao je konjušar i preuzeo kočiju, a oni su slijedili Joannu.
- Dođite u knjižnicu - reče Erland. - Želim vam nešto pokazati.
~ 89 ~
 U knjižnici je vladao popriličan nered. Knjige su skinute s polica i
nemarno vraćene ili ostavljene naokolo. Hrpe prašnjavih starih izdanja
gotovo su prekrivale stol. - Sjednite ovamo - predloži domaćin i pokaže
stolice kraj prozora, obasjane popodnevnim suncem.
Kad su se smjestili, opet je izvadio stričevo pismo. - Razmišljao sam o
ovome - reče, uglavnom se obraćajući Joanni. - Isprva sam mislio da je to
nekakva šala, ali što sam više razmišljao o stricu i o tome kakav je čovjek
bio, to sam više vjerovao da može biti istina. Upravo bi ga takav ludi plan
zabavljao.
Sjetivši se staroga gospodina Erlanda, Joanna kimne.
- Dakle, počeo sam se pitati što mi je činiti. Pomislio sam da bih to
mogao pokazati odvjetnicima i možda angažirati radnike za potragu, ali to
mi se ne čini ispravnim. Možda se ipak nema što naći i ja bih ispao budala.
- Nasmiješio se.
- Ionako ne želimo da se ovuda mota mnogo neznanaca - reče
Frederick. - Kladim se da bi netko zbrisao s blagom, kad bismo ga našli.
- Postoji i ta mogućnost - složi se Erland, mada se njegov smiješak
proširio. - Tada sam se sjetio kako je pismo sročeno. Moj stric kaže da ću
naći blago ako se sjetim obiteljskih tradicija. To me dovelo do ovoga. -
Pokazao je hrpe knjiga. -
Pretražio sam knjižnicu. Ovo su knjige koje imaju veze s obitelji i
njezinom poviješću. Nažalost, meni nisu poznate. Nisam smatrao
potrebnim. Ja sam se trebao snaći u Kanadi, a Maurice je trebao naslijediti
ovo.
- Ima ih mnogo - uzvikne Joanna, pomalo obeshrabrena debelim
knjigama.
- Ima, doista - kiselo će Erland. - Većina je nezanimljiva kako izgleda,
bojim se. Zato sam vas zamolio za pomoć.
Iznenađeno ga je pogledala.
- Mislio sam da biste mi vi i Frederick mogli pomoći da ih pregledam.
Ne želim da se o tome pročuje, no kako vi već znate, mislio sam da ćete
biti voljni pomoći. - Sivim je očima gledao u tamne Joannine.
- Možete biti sigurni da hoćemo - uzvikne Frederick. Skočio je na
noge i prišao stolu. Uzeo je golemu staru knjigu u kožnom uvezu i odnio je
do stolice. - Nemojmo gubiti vrijeme. - Odlučno je otvorio knjigu pa ga je
obavio oblak prašine. Počeo je kašljati dok se spuštala po njegovu licu i
kaputiću.
Joanna i Erland se nasmijaše. - Hoćete li mi pomoći? - upita čovjek i
opet pogleda Joannu.
- Da - odgovori, pa i ona ustane. - To bi me veoma radovalo.
~ 90 ~
 Dva sata kasnije sve troje bili su prašnjavi i obeshrabreni. Svatko je
sjedio na stolici ravna naslona, okružen hrpicom knjiga. Erland je zastao i
rupčićem obrisao čelo. Iskrivio je lice kad je vidio kako je prljav. Joanna se
mrštila nad knjižicom punom sitnoga rukopisa. Frederick je s gnušanjem
ispustio svoju. - Još jedna knjiga recepata - uzvikne. - To ih je već šest! Zar
su ti stari Erlandi mislili samo na hranu? Neki su odvratni.
- Opet je podigao knjigu. - Evo, kuhani češnjak. Biste li vi to jeli? Ja
sigurno ne bih.
- Pa, ja imam još jednu knjigu računa - reče Joanna. - Jedan od vaših
predaka pomno je sve bilježio tijekom velike turneje - reče Erlandu. -
Zapravo je zanimljivo. Ovdje je popis svega što je potrošio u Parizu. Pitam
se što ovo znači? »Potrošio pedeset gvineja u Kući gospođe Lavalle u
ponedjeljak i petak.« To ne može biti pansion, previše je skupo.
Erland uzdigne obrve i ispruži ruku. - Da vidim.
- O, koga je briga - nezainteresirano će Frederick. - To ne može biti
trag. - Potišteno je promatrao gomilu knjiga. - Među ovima ga nikad
nećemo naći.
Erland zatvori knjižicu i spusti je kraj sebe. - Ne budite obeshrabreni,
na kraju krajeva, barem smo ove eliminirali. - Pokaže veliku hrpu u kutu.
- No jasno je da nećemo sve obaviti u jednome danu. Predlažem da
sad prekinemo i popijemo čaj, ili možda limunadu. Vruće je.
Joanna se složila.
- Valjda ne odustajete? - uzvikne Frederick.
- Samo privremeno.
- Baš je šteta. Toliko posla, a nema rezultata.
- Frederick ustane i priđe stolu. - Nikad nisam vidio dosadniju zbirku
knjiga. - S gnušanjem je gurnuo najvišu hrpu koja se polako počela rušiti.
- Frederick! - uzvikne Joanna.
- Nisam ih namjerno srušio - odbrusi njezin brat dok su drevne
knjige jedna po jedna padale. Posljednja, veoma debela, pala je na hrbat i
ispucana se koža raspala, odvojivši se po sredini.
- Zaboga - reče Joanna i potrči da je podigne.
- Uništio si je. - Bezuspješno je pokušala spojiti polovice, ali kad je
podigla jednu stranu, ispala su tri debela pergamenta i pala na pod. - Oh -
nastavi - stranice se odvajaju.
- Nije važno - reče Erland podigne jednu da joj je pruži. No tada
zastane. - Ne, ovo nisu stranice knjige. - Raširi pergament. - To je nekakva
karta.

~ 91 ~
 - Da vidim - uzvikne Frederick. Progurao se ispod Erlandova lakta da
pogleda papir. - Izgleda kao nacrt kuće.
- Mislim da jest. - Erland podigne druga dva papira. - Ovo je nacrt
zemljišta. Treći je čudan, izgleda starije. - Podigne glavu. - Možda smo
ipak nešto našli.
- Hura! - reče Frederick. - Ja sam našao trag. Erland se nasmiješi. -
Doista se čini da si nadaren za traženje blaga - reče.
- Pogledajmo ga.
No Erland je presavio papire i okrenuo se. - Kasnije ćemo ih
podrobno proučiti. Mislim da nam sad treba umivanje i odmor.
Pogledajmo možemo li gospođu Smith nagovoriti da napravi limunadu.
Dođite, zajedno smo jači.
Nakon mnogo protestiranja, Frederick se složio. Joanna je objeručke
prihvatila prijedlog nakon što je u zrcalu u kutu vidjela svoj odraz. -
Zaboga - reče. Na nosu je imala mrlju prašine, te nekoliko na svojoj žutoj
haljini. Uvojci su joj ostali raskuštrani još od vožnje ovamo i ruke su joj
bile prljave.
- Da, mislim da se svi moramo oprati. Poslat ću gospođu Smith da
vam pokaže put. Dođi, Frederick.
Dječak ga je gunđajući slijedio hodnikom.
Kasnije su, u malo boljem stanju, proučavali karte. No Joanna nije
razumjela ispresijecane crte i načrčkane bilješke uz njih. Frederickovo je
mrštenje jasno pokazivalo da ni on ne vidi ništa više.
- Mislim da ovo iziskuje dugotrajno proučavanje - na koncu će Erland
- ako želimo pronaći važne činjenice.
- Dosadno - reče Frederick. - Bolje da pretražimo kuću.
Erland se nasmiješi. - To možemo kasnije. No najprije želim ovo
proučiti. Moglo bi itekako pomoći.
Frederick napravi grimasu.
- Meni se čini - nasmijano nastavi Erland - da blago, ako doista
postoji, mora biti u kući ili u ruševinama. Nema drugog mjesta povezanog
s obiteljskim tradicijama. - Pokazao je tratinu. - Osim ako moja obitelj, nije
imala žaljenja vrijednu naviku zakopavati stvari na livadama.
Joanna se nasmijala. - Valjda nije.
- Nadajmo se. Dakle, želim pregledati nacrte i potražiti moguća
skrovišta.
- To će trajati cijelu vječnost - pobuni se Frederick.

~ 92 ~
 - U svakom će slučaju potrajati. Žao mi je. Frederick je utonuo u
mrzovoljnu tišinu, a Joanna i Erland nasmiješili su se jedno drugome. -
Naći ćete ga - rekla je.
- Vaše me povjerenje ohrabruje. - Toplo ju je gledao.
Joanna je bila zamišljena kad su se kasnije toga popodneva vozili
kući. Njezin je brat neprestano brbljao o blagu, o tome kako je Erland
dobar čovjek jer mu je dopustio da pomaže, te što kani s dijelom što će
mu ga Erland sigurno dati. Joanna je slušala s pola uha. Ona je također
razmišljala o Erlandu, ali ne na isti način. Mislila je kako je simpatičan
unatoč nedostatku uglađenosti i manira što ih je uvijek smatrala
neophodnima u muškarca. U mislima ga je uspoređivala sa sir Rollinom
Denbyem kojega je također danas vidjela. Zapravo je mnogo lakše
razgovarati s gospodinom Erlandom, kao i zabavnije. Uz njega se ne
osjeća strašno mladom i nespretnom, niti joj se on smije.
Umjesto toga, danas su se nekoliko puta zajedno smijali nekim
apsurdnim stvarima u starim knjigama. Joanna se počela pitati nesu li
Constanceine riječi točnije no što je tada mislila. Premda gospodin Erland
nikad neće nadmašiti sir Rollina, dodala je u sebi. Ovaj drugi uvijek će biti
uzbudljivije i grandioznije društvo. No njihov bi novi susjed mogao
postati ugodniji prijatelj, možda više kao brat. Joanna skupi nos. Još jedan
brat!
Kad su u pet stigli kući, obitelj je pila čaj u salonu pa su im se
Frederick i Joanna pridružili. Njihova se majka doimala iznenađenom kad
je čula gdje su bili i mrštila se na njihovu neurednost, ali nije prigovorila.
Gospodin Rowntree pričao je svojoj ženi o jutarnjem iskopavanju. Gerald
se pripremao da odjaše natrag u Oxford. Joanna se zapanjila kad je sjeo
kraj nje prije nego je izišao.
- Želio sam razgovarati s tobom, Joanna - reče. Pogleda ga. To je novi
početak.
Gerald se zagleda u svoje ruke. - Malo je nezgodno. Ne znam kako bih
počeo.
Joanna se mrštila, krajnje iznenađena. Tada joj je nešto palo na
pamet. Želi li Gerald razgovarati o Constance?
Ali on izlane: - Riječ je o onom čovjeku, Denbyu.
- Sir Rollinu?
Gerald kimne, ponovno oborivši pogled. - Stvar je u tome, Joanna,
jedan od onih koji su jutros bili s nama živi u Londonu i zna za Denbya.
Čini se, to jest, prilično je dobro poznato da je on, pa, nepoželjan tip.
Joannino iznenađenje i zabavljanje dok je gledala kako njezin brat
traži riječi ustupilo je mjesto ljutnji. - Pa? - reče.
~ 93 ~
 - Dovraga, Joanna, sigurno shvaćaš što želim reći. Pokušavam te
upozoriti, znaš. Denby jednostavno nije, pa, vrsta čovjeka s kojim bi se
trebala družiti.
- Želiš li reći da je raskalašenik? - smiono će Joanna nadajući se da će
ga šokirati pa će ušutjeti. Odakle Geraldu, koji ju je godinama praktički
ignorirao, pravo da određuje koga će ona viđati?
No Geraldu je laknulo. - Tako je. Carstairs kaže da je to dobro
poznato. Majke drže svoje kćeri podalje od njega. Bio je upleten u
svakojake skandale. Čini se da mu nije stalo ni do čega i ni do koga, pa ni
do njega samoga.
Osmjehnuvši se, Joanna se pitala vrijedi li to još uvijek. - Kažeš mi
neka ga se klonim? - ratoborno upita.
- O, nemam to pravo - brzo će Gerald. Činilo se da mu je veoma
nelagodno zbog neuobičajena uplitanja u njezine stvari. - Ali tata neće
opaziti, znaš, a majka možda nije čula o njemu, pa sam mislio da bih
trebao s tobom razgovarati. Kada to želiš, Joanna, ti si pametna cura. Znat
ćeš kako postupiti.
Mada se još uvijek ljutila na njega zato što se upliće, takva ju je
Geraldova pohvala ušutkala. - H-hvala - na koncu promrmlja.
- Dobro. - Ustao je. - Moram ići. - Oprostio se od obitelji i izišao, već
zaboravivši sir Rollina i Joannu.
Djevojka je nekoliko minuta nepomično sjedila. Nije kanila obraćati
pozornost na Geraldove kritike, ali se čudila što se uopće potrudio nešto
joj reći. I Gerald, Gerald ju je nazvao pametnom curom! Gdje je tome kraj?

~ 94 ~
 Dvanaest

Kad je idućega dana Joanna sišla na doručak, našla je oca veoma

uzrujana.
- Dječaci! - ozlojeđeno je govorio majci. - To Erland misli i zacijelo
ima pravo. Nepodnošljivo je, Emma. Kako se može znanstveno prići
nekom problemu ako postoji takvo uplitanje. Dječaci, doista! Pokazao bih
im ja što je uplitanje kad bih znao tko su.
- Krajnje neugodno - promrmlja gospođa Rowntree.
- Što je bilo? - upita Joanna. - Zar se nešto dogodilo?
- Nešto? - ljutito će njezin otac. - Rekao bih da jest. Sinoć je netko
ušao u razvaline opatije, nakon što smo mi otišli. Baš kod crkve, gdje smo
danas trebali raditi. Cijeli je zid oštećen, gotovo se ruši! Erland je sinoć
čuo tresak. Izišao je da vidi što se zbiva i prestrašio nitkove pa su pobjegli.
Ali to je nepodnošljivo. Ne mogu raditi uz takva ometanja.
- No, no, George - dometne gospođa Rowntree - pobrinuo si se da se
to više ne dogodi.
Licem njezina muža preletio je izraz zadovoljstva pa se kratko
nasmijao. - Istina. Mastif mladoga Carstairsa pobrinut će se da više ne
bude uljeza.
Tijekom razgovora u Joanninu se umu rodila sumnja. U tom su se
trenutku otvorila vrata i ušao je Frederick, a ona ga je ljutito pogledala.
Frederick joj je uzvratio pogled s očitim iznenađenjem u okruglim plavim
očima.
Nisu nastavili razgovor kad su sjeli za doručak. Mada je njezin otac
katkad nešto progunđao sebi u bradu, više nije bilo riječi o opatiji. Čim je
pojela, Joanna je ustala i izišla. No umjesto da se vrati na kat, čekala je
Fredericka u hodniku i okomila se na njega.
- Frederick, sinoć si se vratio u ruševine opatije, zar ne? Nakon
obećanja mami. Trebao bi se sramiti!
Njezin se brat namrštio. - Ne znam o čemu govoriš. Zar si
poremećena, Joanna?
Djevojka je ponovila ono što je otac rekao. - Sigurno si to bio ti,
Frederick. Uvijek istražuješ ruševine. Tko bi drugi mogao biti?
I dalje se mršteći, Frederick odgovori: - Ne znam, ali možeš biti
sigurna da kanim saznati. Ako se Johnny Townsend šulja naokolo i
pokušava bez mene naći blago, dobro ću ga prebiti.

~ 95 ~
 Joanna je zastala kad je čula njegov uvjerljiv ton. - Stvarno nisi bio ti?
- upita, i dalje sumnjičava.
- Rekao sam da nisam, ne? Zašto bih se šuljao po mraku kad mi
Erland dopušta da mu pomažem u potrazi? Stvarno me smatraš budalom.
Joanna razmisli. - Ali tko je to mogao biti? - reče drukčijim tonom.
Frederick iskrivi lice. - Vidjet ćemo. - Bljesak u njegovim očima nije
ništa dobra obećavao onome tko je bio toliko drzak da se upliće u njegovo
područje.
Joanna više nije imala vremena baviti se tom zagonetkom. Njezin je
otac spreman krenuti u opatiju, a danas će ga ona pratiti. Dok je žurila u
svoju sobu po pribor za crtanje, osjećala je uzbuđenje. Bit će zanimljivo
skicirati njihova otkrića, i usrećila ju je pomisao da će možda doista
pomoći ocu. Ranije to nikad nije mogla.
Jonathan Erland, Templeton i Carstairs bili su ondje kad su stigli.
Stajali su kraj srušenog zida i pomno ga proučavali. Carstairs je držao
ogrlicu velikoga psa opaka izgleda.
- Dobro jutro - reče gospodin Rowntree. - Je li ovo mjesto koje su
budale oštetile? Trebali bismo pozvati redara. Sramota je da itko tako
ometa znanstveni rad. - Prišao je da pogleda. - Zaboga, netko je ovdje
kopao!
Erland kimne. - Mislim da se zid zato srušio. Kopali su preblizu i
podrovali ga.
- Da, da, vidim. - Gospodin Rowntree zaobiđe rupu. - To samo
pokazuje kakve su budale. Apsurdno mjesto za kopanje, nimalo sigurno.
Počet ćemo ovdje kada dođemo do kripte. - Pokazao je mjesto dalje od
srušenoga zida.
- Sjajno! - uzvikne Templeton. - Vi uvijek znate što treba, gospodine.
Mada se njezin otac na to nije obazirao, Joanna znatiželjno pogleda
mladića. Prije ovoga zapravo nije ni opazila Templetona i Carstairsa. No
sad, kad će s njima svakodnevno raditi, počela se pitati kakvi su to
džentlmeni. Templeton je bio vitak, crnomanjast i revan, a svaki je pokret
njezina oca promatrao s divljenjem u očima. Nikad se nije obratio Joanni
pa se sad pitala hoće li to ikad učiniti. Kao da nije opazio da je danas i ona
došla.
Okrenuvši se Carstairsu, Joanna je otkrila da je taj mladić već
promatra. Kad su se njihovi pogledi sreli, malo je porumenio i
promrmljao pozdrav. Carstairs je bio punašan, smeđe kose i pametnih
plavih očiju. Doimao se veselim, poput nekoga tko voli udobnost. Joanna
nikad ne bi očekivala da će ga zanimati projekt njezina oca. Nasmiješila se

~ 96 ~
i krenula prema njemu. No Frederick je bio brži. - Hej, to je krasan mastif -
reče Carstairsu. - Vaš?
- Da. - Carstairs pogleda dolje i potom Joannu, uzvrativši joj smiješak.
- Zove se Valiant. Imam ga tek nekoliko mjeseci.
Frederick je kleknuo kraj životinje, izmamivši upozoravajuće
rezanje.
- Pazi - reče Carstairs. - Tek je napola dresiran, a čini se da se ne
može naviknuti na nepoznate. Na fakultetu stvara gomilu problema.
- Zar smijete imati psa? - iznenađeno upita Joanna.
Mladić se nasmiješi. - Pa, strogo govoreći, ne. Zato ga moram što
prije dresirati. I zato ću ga neko vrijeme rado ostaviti ovdje da čuva
opatiju.
Netko je nadstojniku rekao za Valianta pa ga sada traži.
- Kladim se da je sjajan pas čuvar - reče Frederick. - Nisi li, momče? -
Češkao ga je po ušima, što je životinja otrpjela samo iskesivši zube.
U tom je trenutku Gerald stigao preko tratine. Malo kasnije nego
inače, pa je žurio i već je uzeo lopatu iz šupe. Nehajno ju je nosio na
ramenu. Valiant se na taj prizor trenutno nakostriješio. Žestoko lajući,
jurnuo je na Geralda. Carstairs se tako iznenadio da je pustio ogrlicu i pas
je krenuo u napad.
- Pazi! - vikne Joanna. Svi su se okrenuli da vide u čemu je problem.
Gerald je zapanjeno gledao kako mu se mastif približava. Činilo se da
ne zna što mu je činiti. No na koncu se pribrao kad je vidio Valiantove
iskešene zube i čuo rezanje. Podigao je lopatu za obranu.
- Valiant! - vikne Carstairs. - Dolje, sjedni, dolje! - Potrčao je za psom.
Zbunjen tom naredbom, ali i dalje duboko svjestan lopate, Valiant se
malo okrenuo ustranu. Skljocao je zubima na lopatu, ali nije napao.
Carstairs je opet uhvatio ogrlicu i ispričavao se Geraldu. Nakratko je
zavladala zbrka, ali su na koncu Geraldu ispričali što se dogodilo. Nakon
što je objašnjena njegova nazočnost, Valianta su odveli u konjušnicu da se
odmori prije večerašnjeg posla.
- Životinja itekako zadovoljava - reče gospodin Rowntree. - Više
nitko neće ometati naš rad. - Protrlja ruke. - Počnimo. Jutros smo već
potratili dosta vremena.
Joanna je uskoro shvatila da Jonathan Erland i Gerald obavljaju
najveći dio pravoga posla na tom projektu. Fredericku je brzo dosadilo
samo kopanje pa je za nekoliko minuta krenuo u vlastito istraživanje.
Templeton nije ni pokušao pomoći, već je stajao i razgovarao s njezinim
ocem. Carstairs je povremeno pokušavao pomoći, ali očito mu to nije išlo

~ 97 ~
pa ga je brzo zamijenio jedan od druge dvojice. Joannin otac, mada više
nego voljan uzeti lopatu, više je ometao nego pomagao. Joanna je našla
relativno prikladan ravan kamen i sjela da gleda dok je ne pozovu da
nešto nacrta ili obavi neki drugi zadatak.
Erland i Gerald su kopali. Gospodin Rowntree je promatrao i davao
upute. Sunce se podiglo na nebu i dan je postao vruć. Progunđavši ispriku,
Carstairs je otišao »pogledati Valianta«. Joanna se počela dosađivati.
Mislila je da će često pronalaziti uzbudljive drevne predmete i zamoliti je
da ih nacrta. No puna se dva sata ništa takvo nije dogodilo. Dovršavali su
iskopavanje dugoga zida, započeto prije nekoliko dana, prije nego prijeđu
na temelje kapelice. Činilo se da tu neće naći ništa zanimljivo. Glava joj se
počela spuštati. Sparina ju je uspavljivala. Zato nije čula korake iza sebe
pa se naglo trgnula kad je sir Rollin Denby rekao: - Dobro jutro.
Kad se okrenula k njemu, dodao je: - Jesam li vas prestrašio? Žao mi
je.
Joanna je trepnula pri pogledu na besprijekornu visoku figuru. U
otmjenoj jutarnjoj odjeći, sir Rollin je usred ruševina izgledao apsurdno.
No kao da to nije primjećivao. Držao se spokojno kao uvijek. Joanna
ustane. - D-dobro jutro - reče.
- Bojim se da kasnim. Vi ste svi ranoranioci. - Pogleda Erlanda i
Geralda, sada do bokova u jami. - I takva marljivost. Impresioniran sam.
Nije zvučao impresionirano. Joanna je nešto nerazgovjetno
promrmljala.
- Nisu se premjestili? - upita Denby. - Shvatio sam da bi danas trebali
početi raditi na crkvi, ali možda sam pogriješio?
- Tata je najprije želio ovdje završiti - odgovori Joanna. - Tada će se
preseliti.
- Ah. Vaš je otac pohvalno metodičan. Dovršava ono što počne ma
kako, ovaj, zamorno bilo. - Ispod spuštenih je vjeđa gledao sve širi jarak.
Joanna proguta slinu. Sir Rollin kao da se dosađivao. Smišljala je što
će reći. - Netko je sinoć provalio u ruševine - na koncu izlane.
Denby uzdigne obrve. - Provalio? - ponovi gledajući naokolo.
- Pa, ne baš to. Otvorene su, naravno. Ali netko se motao ovuda. - Sve
mu je ispričala. - Odsad nadalje na straži će biti mastif gospodina
Carstairsa - dovrši.
Sir Rollin se mrštio, ali ju je pogledao kad je završila. - Doista. Erland
smatra da treba čuvati ovo kamenje? Možda se nada da je njegovo blago
ovdje?

~ 98 ~
 Joanna je zabrinuto pogledala naokolo, ali nitko ih nije slušao. -
Mislim da je to bila očeva ideja - reče. - No gospodin Erland misli da je
novac ili u kući ili u ruševinama. To su jedina dva moguća mjesta.
- Zar misli? - Pogledao je Erlanda koji se u tom trenutku uspravio i
obrisao čelo. Kad je spustio rupčić, pogledao je prema njima, ali je brzo
nastavio kopati.
- Da - nastavi Joanna, zadovoljna što može prenijeti zanimljive
informacije. - Našli smo nacrte kuće i zemljišta pa ih proučava.
- Nacrte? - oštro upita Denby. Iznenađena njegovom žestinom,
Joanna kimne. Susrevši pogled njezinih krupnih smeđih očiju, sir Rollin se
nasmiješi. - Fascinantno. Ali gospođice Rowntree, danas sam posebno
želio razgovarati s vama. Silno sam uživao u našem jahanju i to sam vam
želio reći.
Joannini se obrazi zažare. - Hvala. - Obori pogled.
- Zapravo, usudio sam se nadati da ćemo to uskoro ponoviti.
Razmišljao sam o okupljanju društva da idući tjedan odjašemo do
Oxforda. Mogli bismo pozvati gospođicu Williston, i možda gospodina
Townsenda. Odjednom me obuzela želja da nakon deset godina vidim
svoj stari fakultet.
- To... zvuči primamljivo - odgovori Joanna.
- Odlično. Vidjet ću što mogu organizirati za, recimo, sljedeći utorak.
Po ovoj vrućini treba rano krenuti. Mislite li da je devet prerano?
- O, ne.
- Onda u devet. - Nasmiješio se. - Jasno, vi ste mnogo puta vidjeli
Oxford, ali nadam se da će naše društvo biti ugodno pa se nećete
dosađivati.
- Sigurna sam da neću.
Opet se nasmiješio. - Onda je dogovoreno. Možda bismo sada trebali
pogledati kako napreduje iskopavanje.
- Mada bih mnogo radije razgovarao s vama, možda je nepristojno
ako ne razgovaram s vašim ocem. - Ponudio joj je ruku i Joanna ju je
ushićeno prihvatila. Nijedan drugi džentlmen koga poznaje to ne bi učinio
za tih nekoliko metara.
Radili su do jedanaest razotkrivajući sve više staroga zida. Na koncu
je gospodin Rowntree procijenio da se dovoljno vidi i zamolio Joannu da
sve pomno nacrta. Sjela je te izvadila olovke i notes, odlučivši da će svoj
prvi zadatak savršeno obaviti. Erland i Gerald otišli su po vodu, a sir
Rollin se uskoro udaljio. Činilo se da mu je sve to jako dosadno. Nekoliko
minuta kasnije vratio se Frederick, gdje god da je bio. Zgužvane i

~ 99 ~
prašnjave odjeće, čučnuo je kraj Joanne. - Prešao sam sve razvaline - reče
- i nisam otkrio tko je sinoć bio ovdje. Nema otisaka stopala ni ičega.
Koncwntrirajući se na svoj crtež, Joanna promrmlja: - Pa, tlo je
veoma tvrdo.
- Znam. Šteta što u posljednje vrijeme nije pala dobra kiša. -
Frederick se ispružio kraj nje na travi. - I još nešto, Joanna. Tražio sam
mjesta gdje je netko drugi možda kopao, ali nema ničega.
- Kako to misliš?
- Pa, ako je stari Erland ovdje negdje zakopao svoj novac, morao bi
postojati nekakav znak. Nije to mogao napraviti prije više od godinu ili
dvije, zar ne? Želim reći, trebao mu je novac dok je bio živ. Stoga bih
trebao naći to mjesto, ako je kopao. Ali ne mogu. Zato mislim da je blago u
kući. Mora biti.
- Zašto mora biti? - upita glas iza njih i Erland sjedne kraj Fredericka.
Dječak ponovi svoju priču.
- Da, shvaćam - složio se Erland kad je završio. - Možda imaš pravo.
Jasno, moj je stric mjesto mogao pokriti kamenjem. - Pokazao je hrpe
kamenja oko njih.
- Sjetio sam se toga. Gledao sam ispod manjih hrpa misleći da nije
mogao micati veće. Našao sam samo travu, i jednu zmiju.
- Hmm. - Erland zamišljeno pogleda naokolo.
- Moramo pretražiti kuću - uporno će Frederick. - Mora biti ondje.
Jeste li nešto našli na onim starim nacrtima?
- Ne, još nisam.
- Pa, onda jednostavno moramo početi unutra. Što je s tavanom?
Erland zastenje. - Jesi li vidio tavan u toj staroj kući? Golem je, i krcat
svakakvog smeća. Trebat će tjedni da se sve to pregleda.
- Ja sam spreman - reče Frederick, nimalo zastrašen.
- Ne sada - reče Joanna. - Uskoro će ručak. Gledaj, otac se sprema
otići.
Frederick se počne buniti, ali Erland doda: - I ja sam umoran od
kopanja. Moraš mi dati vremena da se odmorim, Frederick.
- Ha - prezirno će dječak. - Ovim ga tempom nikad nećemo naći.
- Pa, nisam isključio tavan - reče Erland - mada ne vjerujem da bi moj
stric išta sakrio u onom kaosu. Ima i drugih mjesta. Podrumi, primjerice.
Vjerujem da su prostrani. Moramo razraditi plan prije nego počnemo.
Frederick je izgledao tvrdoglavo. - O, neka bude - progunđa.
- Frederick, Joanna, idemo - dovikne gospodin Rowntree.
~ 100 ~
 Joanna doda još jednu crtu na svoj crtež i počne pospremati svoje
stvari.
- Ovako ćemo, Frederick - doda Erland. - Popodne mi možeš pomoći
planirati. Tvoj je otac zauzet drugdje i danas više neće doći ovamo.
Možemo zajedno tražiti.
Dječakove su oči bljesnule. - O, vrhunski. Doći ću odmah poslije
ručka.
- I vi ste dobrodošli, gospođice Joanna - s nadom će Erland.
- Nisam sigurna - reče i nastavi se pripremati za odlazak. - Moram
vidjeti treba li me mama.
Erland pogleda u tlo. - Naravno.
Gospodin Rowntree ih je opet zazvao pa su mu se pridružili. Uskoro
su se vozili natrag kući, a Joannin je otac pričao samo o tome koliko su
jutros napredovali.
Kad su ušli u kuću, Selina je čekala Joannu u salonu. - Gdje si bila,
zaboga? - upita mlađa djevojka. - Došla sam te posjetiti pa me tvoja majka
pozvala da ostanem na ručku. - Krupnim je očima promatrala Joannino
zamrljano lice i prašnjavu haljinu.
- Zdravo, Selina - Joanna reče bez previše entuzijazma. Nije joj bilo
do čavrljanja. Jedva je čekala da hladnom vodom opere lice i preodjene
haljinu. - Moram ići gore i urediti se.
- Idem s tobom - mirno će Selina.
Joanna se bez riječi okrene i pođe do stuba. Znala je da nema smisla
reći Selini da ne želi društvo.
- Gdje si bila? - opet je pitala Selina dok su se penjale stubama. - Sva
si slijepljena od prašine, Joanna. Nikada te takvu nisam vidjela. Zar si
šetala po ovoj vrućini? - Selinin se glas izoštrio kod posljednjega pitanja.
- Bila sam u opatiji i pomagala ocu u iskopavanju.
Selina je blenula. - Zašto, zaboga?
- Zamolio me i željela sam pomoći. - Joanna je žurno nastavila prije
nego je Selina postavila drugo pitanje. - Užasno mi je vruće, prljava sam i
nimalo raspoložena, Selina. - Stigle su u Joanninu sobu. Prišla je stalku i
ulila vodu iz vrča u lavor. Bila je mlaka, ali je počela zapljuskivati lice.
Selina slegne ramenima i sjedne na krevet.
- Pa, jasno, ako si kopala. Ali, Joanna, došla sam ti reći zapanjujuću
vijest!
Joanna je ručnikom brisala lice pa joj je glas bio prigušen. - Što?
- Nešto krajnje čudno. Ili možda ne čudno, već... tužno, ili... ne znam.

~ 101 ~
 - Što? - pomalo nestrpljivo ponovi Joanna. Selina spoji ruke i širom
otvori svijetloplave oči. - Jučer sam vidjela Petera - reče uzbuđenim
glasom.
Joanna uzdigne obrve, odloži ručnik i priđe ormaru da izvadi čistu
haljinu. - Pa, zašto je to vijest? On ipak ovdje živi. Često čemo ga viđati.
Selina se nagne naprijed. - Da, ali, Joanna, bio je sam, kao i ja. Hodala
sam poljem do Townsenda, znaš, i on me sustigao na konju.
- Malo ste čavrljali? Poznajete se cijeli život, Selina.
- Joanna - prijekorno će Selina. - Znam to, jasno. Zašto me ne slušaš?
- Pa, slušam, ali ne vidim ništa posebno u onome što si dosad rekla.
Selina je izgledala povrijeđeno.
- Oprosti - nastavi Joanna kad je vidjela izraz njezina lica. - Rekla sam
ti da nisam raspoložena. Što mi želiš ispričati?
Samo djelomice umirena, Selina odgovori: - Željela sam ti ispričati da
smo razgovarali o tebi, Peter i ja. - Trijumfalno ju je pogledala.
- O, zaboga - reče Joanna.
- Ne možeš zamisliti ništa romantičnije - nastavi Selina. - Naravno,
pogriješio je, što sam od početka znala.
- On je to rekao? - Joanna se zgranula. Kako ju je prijateljica mogla
dovesti u tako neugodnu situaciju?
- Nije morao reći. Znala sam. Razdražena, mada joj je laknulo, Joanna
iz ormara izvadi čistu haljinu. - Besmislice, Selina.
- Nisu. Osjetila sam to po njegovu tonu. On zna, naravno, da ja
uživam tvoje puno povjerenje. Bilo je dirljivo, Joanna. Da si čula kako
izgovara tvoje ime!
- Pa, nisam čula - obrecne se Joanna, mučeći se da zakopča haljinu na
leđima. - I ja sam nedavno vidjela Petera.
Selina je zurila u nju. - Nisi mi rekla!
- Nije se imalo što reći. Kratko smo razgovarali i poželjela sam mu
sreću. To je sve.
Mlađa se djevojka nagne naprijed. - Suzdržavao se i nije vjerovao
sebi. Ali on te još voli, Joanna. Znam to!
Joanna je zaprepašteno zurila u nju.
- Voli te - defanzivno ponovi Selina. Počela se kolebati pred gnjevom
u prijateljičinim očima.
- Jesi li ikome drugome rekla nešto tome slično? - oštro upita Joanna.
- Ne, ne, nikako. To je samo između tebe i mene...

~ 102 ~
 - Dobro. Moraš obećati da niti nećeš. I moraš razumjeti da je između
Petera i mene sve gotovo. Molim te, nemoj mu govoriti o meni.
- Ali, Joanna...
- Zadrhtim od pomisli što si mu možda rekla. Više to nikad, nikad ne
smiješ ponoviti.
- Ali nisam...
- Zar ne shvaćaš, Selina, koliko bi nedolično bilo da je ono što si
upravo rekla istina? Nije istina, naravno, ali ostali to ne znaju. Da me Peter
doista voli, što nije istina, to bi bilo grozno!
Selina se doimala kao gromom ošinuta. - Mislila sam da je
romantično.
- Uopće nije. Pomisli kako bi bilo neugodno živjeti u susjedstvu i
neprestano ga viđati.
- Da. - Selina se zapanjila.
- Zato se nadam da ćeš na to zaboraviti, kao što sam ja zaboravila
svoje zaruke s Peterom. To je bio samo djetinjasti nesporazum, koji je
završio. Sad shvaćam da Peter nikad nije bio muškarac kakvome bih se
istinski divila. Nakon što sam ušla u društvo i upoznala drugu gospodu,
jasno mi je kakvu sam grešku umalo počinila.
Selina ju je zapanjeno gledala. - Kakvu drugu gospodu?
Joanna obori pogled. - Pa, svakakvu. Sir Rollina Denbya, primjerice.
On je posve drukčiji. Tako samouvjeren, savršeno poznaje modu. - Počela
je raščešljavati uvojke pred zrcalom. - Opet ćemo izjahati sljedeći tjedan.
- Joanna! S njim? Ne bi smjela - šokirano će Selina.
- Besmislice - reče Joanna, još razdražena.
- Ali on je, znaš, ono što sam ti rekla.
- Zlobni tračevi, Selina. Više ih ne želim slušati. Već sam jahala s njim,
samo u pratnji konjušara, i bio je savršeno uljudan i zabavan.
- Jesi? Doista? - uzvikne Selina. Optužujuće ju je gledala. - Nisam
znala.
- Pa, zaboravila sam spomenuti. Vidiš kako je bilo bezazleno. - Joanna
pogleda u pod. Nije rekla Selini zato što je željela izbjeći baš ovakav
razgovor.
- Ali, Joanna, dva jahanja. On očijuka s tobom!
- Besmislice. Rekla bih da mu je ovdje dosadno i želi malo zabave.
Praviš slona od muhe.
- Ali, Joanna...
- Selina, molim te! Dođi, moramo sići na ručak.
~ 103 ~
 Mlađa je djevojka zastala, doimajući se tjeskobno i nesigurno, a
potom se okrenula. - Sada te jedva poznajem, Joanna - promrmlja lomnim
glasom. - Posve si se promijenila.
- Nisam, Selina.
- Jesi. Običavala si mi sve pričati i... u svemu dijeliti moje osjećaje.
Sada te nije briga što ja mislim i ti si... o, ne znam, drukčija.
Pomalo iznenađena, Joanna razmisli o tome. - Pa, sad kad sam ušla u
društvo, valjda se jesam malo promijenila.
- Potpuno si se promijenila - zacvili Selina, žalosno gledajući
prijateljicu.
Joanna se nestrpljivo okrene i počne silaziti u prizemlje. - Mislim da
pretjeruješ zbog sitnica.
Selina uzdahne i požuri za njom. - Pa, žao mi je, Joanna. Sigurno se
nisam željela gurati onamo gdje sam nepoželjna. - Nije dobila odgovor pa
doda: - Doista sam pokušala pomoći.
- Znam - reče Joanna. Zurila je u sag na stubama.
Selina je tjeskobno promatrala njezino lice. - Ne ljutiš se?
- Ne, ne. Valjda sam još neraspoložena.
- Nisam kanila...
- U redu je, Selina. Nemojmo više o tome. Mlađa je djevojka ušutjela
pa su zajedno ušle u blagovaonicu.

~ 104 ~
 Trinaest

Sparina je potrajala i sljedeći tjedan, usporavajući njihovo

iskopavanje, te ga dvaput čak zaustavivši. Štoviše, nije bilo osobitih
uspjeha koji bi ublažili teret vrućine. Gospodin Rowntree nije točno
procijenio položaj kapelice pa su na nekoliko mjesta iskopali duboke
jame, ali ništa nisu našli. Erland i Gerald izgubili su volju. Erland je
Rowntreeu pokazao pronađene nacrte u nadi da će naći pravo mjesto.
Joannin otac, oduševljen tim dokumentima, vratio se u svoju radnu sobu
gdje ih je proučavao i vodio bilješke.
Rano ujutro na dan predviđen za jahanje Joanna je nesigurno stajala
pred svojim ormarom. Mislila je da po ovoj vrućini neće moći nositi
jahaću odjeću od ružičastog baršuna, ali njezina jedina druga haljina za
jahanje bila je stara i ofucana, od svijetloplave tkanine. Ima je od svoje
petnaeste godine i uopće nije prikladna za jahanje sa sir Rollinom.
Prišla je prozoru, pogledala van i uzdahnula. Savršen dan bez
oblačka i povjetarca. No zrak je čak i sada topao, samo sat nakon svanuća.
Opet će biti vruće i baršun će je gušiti. Rezignirano je uzela plavu haljinu i
počela se odijevati. Dala ju je izglačati, predvidjevši ovu nesretnu
okolnost. Izgledala je onoliko dobro koliko je to moguće za tri godine
staru i često korištenu odjeću.
Rastreseno je pojela doručak razmišljajući o ljupkoj jahaćoj haljini
boje breskve što ju je prošli tjedan vidjela na modnoj stranici. Sir Rollin će
je smatrati zapuštenom provincijalkom i zacijelo požaliti što ju je pozvao.
- Molim te, Joanna, pazi da se danas ne premoriš - reče gospođa
Rowntree.
Djevojka se trgne. - Što? Njezina majka ponovi savjet.
- Oh, dobro.
Gospođa Rowntree trenutak je oštro promatrala svoju kćer, počela
govoriti i potom se predomislila. - Ideš u devet? - samo upita.
- Da. Zapravo je već vrijeme. - Joanna ustane. - Moram reći da mi
dovedu Sybil.
Majka je gledala kako žurno izlazi. - Kad bih barem znala što mi je
činiti - promrmlja.
- Eh? Što je bilo? - Gospodin Rowntree proviri iza novina i upitno
pogleda svoju ženu.

~ 105 ~
 - Ništa, dragi. Samo sam glasno razmišljala. Nastavio je čitati, a
gospođa Rowntree zurila je u stražnji vrt.
Sir Rollin je stigao na vrijeme, u društvu Constance Williston i Jacka
Townsenda, te su odmah krenuli prema Oxfordu. Sir Rollin se
nenametljivo smjestio uz Joannu pa su Constance i Jack prepušteni jedno
drugome. Na Constanceinu se licu vidjelo da je ne zanima Townsendov
entuzijastičan opis novoga konja što ga je kupio samo dan ranije.
- Dakle, gospođice Rowntree - reče sir Rollin.
- Dakle?
- Da.
Joanna se nasmiješi. - Što želite reći?
- Pa, ništa. Samo sam tako rekao da se priberem od ushićenja što ste
nam se pridružili.
- Ha - reče Joanna.
Uzdigao je obrve. - Ne volite komplimente?
- Ne tu vrstu.
Razmislio je. - Ne tu vrstu - zamišljeno ponovi. - Kakvu vrstu volite?
Joanna je očekivala da će je pitati na kakvu vrstu misli, pa ju je
pitanje iznenadilo.
Nije odmah odgovorila, pa je dodao: - Razumijem što mislite,
naravno. To je bio konvencionalan kompliment, možda malo pretjeran. -
Opet je razmislio. - Da, definitivno pretjeran. Zapravo nisam promislio. Ali
morate mi reći kakvu vrstu volite da bih se mogao iskupiti.
Joanna prasne u smijeh. - Stvarno ste nemogući.
- Ja? Niste li mi upravo rekli da vam se ne sviđa moj kompliment?
- Ne vjerujem da bi vas moglo uzrujati išta od onoga što ja kažem.
- Zar je to vaš cilj? Očajan sam. No ako to želite, potrudit ću se da me
vaša sljedeća primjedba uzruja.
- Previše ste apsurdni.
Sir Rollin je skupio obrve, kao da se koncentrira. Tada mu je licem
preletio izraz zlovolje. - Eto - reče.
- Što?
- Uzrujao sam se. Zar niste vidjeli? - Obori pogled. - Valjda to nisam
svladao.
Joanna se opet nasmijala. - Morate vježbati.
- O, ne. Radije ne bih. Ali niste mi odgovorili na pitanje.
- Koje?

~ 106 ~
 - O tome kakve komplimente volite.
- Oh. - Joanna lagano porumeni. Sir Rollinov način razgovora bio joj
je nov i zanimljiv, ali nije znala kako bi odgovorila. - Pa, volim iskrene
komplimente.
- Zar nisam bio iskren?
- S vama je to teško procijeniti. - Brzo je nastavila prije nego je uspio
nešto reći. - Volim i one koji su istiniti. Nikoga ne mogu ushititi u ovoj
staroj odjeći.
Denby ju je zadivljeno promatrao, njezine blistave tamne oči,
rumene obraze i vitko uspravno tijelo. - Zar doista?
Joannini su obrazi dobili malo tamniju boju. - Ne, ne ushititi.
- Ah, možda sam trebao reći šarmirati. Djevojka obori pogled. Nije
znala kako dalje.
- Zapamtit ću - nastavi sir Rollin. Na Joannino olakšanje, promijenio
je temu. - Zacijelo ste mnogo puta bili u Oxfordu, gospođice Rowntree?
Joanna je potvrdila njegovu pretpostavku.
- Ja godinama nisam bio ondje. Ustvari, rekao bih da nakon završetka
školovanja nisam više od dva puta kročio onamo. Svakako ću svratiti do
svojega starog fakulteta. - Nasmijao se.
- Koji je? - zbunjeno upita Joanna. Njezin otac stalno posjećuje
fakultete.
- Christ Church.
- O, moj otac je bio na Magdalenu. Kao i Gerald.
Stigavši u gradić, okrenuli su konje u Broad Street te kasom jahali uz
građevine Clarendon Building i Divinity School. Constance i Jack su ih
sustigli, a djevojka se očito željela uključiti u njihov razgovor. - Hoćemo li
se popeti u kupolu Sheldoniana 1? - upita. - Volim gledati preko krovova.
- Kasnije - promrmlja sir Rollin i nehajno odmahne rukom. - Najprije
želim do Christ Churcha. Kako je ovo zabavno.
Constance je izgledala uvrijeđeno i više ništa nije rekla.
Jahali su kraj Sheldonian Theatrea na uglu Broad Streeta. Sir Rollin je
lijeno komentirao mjesta kojih se sjećao. - Knjižara Blackwells. Vjerujem
da sam jednom ili dvaput bio ondje. Hoćemo li? Ali ne, knjige baš i nisu
prikladna zabava za društvo na izletu. - Okrenuo je konja te su krenuli
dalje, prošavši High Street i Bear Lane. Denby je odjednom zastao. - The
Bear - uzvikne. - Kad sam ga se zadnji put sjetio? Ostavimo konje ondje i
nastavimo pješice. Gostionica nije ništa posebno, ali mi je prirasla srcu.

1
Sheldonian Theatre - dvorana za svečane ceremonije u Oxfordu
~ 107 ~
 Nitko se nije bunio pa su skrenuli u Bear Lane i odjahali do puba.
Ondje je čovjek pomalo nevoljko preuzeo njihove konje, ali ga je sir Rollin
ignorirao. Poveo je društvo kroz jedno zgradama okruženo dvorište do
Tom Quada 2 fakulteta Christ Church. Zaustavio se u sredini. U tijeku su
dugi ljetni praznici pa se vidio tek poneki student. Ondje se zadržavaju
samo oni slični Geraldu, koji rade na nekom posebnom projektu.
- Dražesno, dražesno - mrmljao je sir Rollin gledajući naokolo. Ostali
su stajali iza njega. Odjednom se počeo podrugljivo smijati. - Prošećimo
gradićem - reče.
To su i učinili. Prošli su kroz fakultete Oriel i Ali Souls, vidjeli
knjižnice Radcliffe Camera i Bodleian, te opet stigli do Broad Streeta. Sir
Rollin je cijelo vrijeme bio čudno raspoložen. Katkad se činilo da uživa, ali
njegove su primjedbe najčešće bile sarkastične. Nije se obazirao na
njihove želje po pitanju razgledavanja, već je išao kamo je on želio i
zadržavao se koliko je htio. Constance je počela stiskati usta, a Joanna se
zbunila.
Kad su se ponovno našli u Broad Streetu, Constance odlučno reče: -
Sad se želim popeti u Sheldonian. - Izraz u njezinim očima kao da je
izazivao sir Rollina da joj to uskrati, ali nije ni pokušao.
Hodali su dvoranom i razgledali unutrašnjost, a zatim su pazikuću
zamolili da ih pusti na stube za kupolu. Uskoro su se našli na vrhu i
promatrali oksfordske tornjeve. Constance je bila veoma zadovoljna.
Požurila je do otvora i počela Jacku pokazivati razne znamenitosti. -
Vidite, ondje je toranj Magdalena - reče. Jack je progunđao nekakav
odgovor, a Joanna je prišla drugom otvoru. Već je bila ovdje, ali ne često, i
obožavala je pogled s vrha zgrade. Pod njima su se rasprostirali
oksfordski krovovi, jedan maštovitiji od drugoga. Ovdje je jedan ukrašen
grotesknim figurama i neobičnim izljevima oluka, ondje vitki izrezbareni
tornjevi strše u nebo. Možda je najzanimljivija raznolikost. Svaka zgrada
ili fakultetsko dvorište ima vlastiti osebujni stil. Vidjelo se i nekoliko
ograđenih vrtova gdje je cvijeće jarkih boja blistalo na suncu.
Zadržali su se neko vrijeme. Osim sir Rollina, svi su uživali u pogledu
i pokušavali pronaći poznate im građevine. Denby se naslonio u kutu i s
ciničnim izrazom lica slušao njihov razgovor, ali se nije uključio. Činilo se
da ga Oxford više ne zanima.
Bilo je gotovo jedan kad su sišli i na ulicama je vladala sparina.
Povjetarac u kupoli prikrio je vrelinu dana.
- Mislim da je vrijeme za osvježenje - reče Denby. - Hoćemo li se
vratiti u The Bear? Nekoć su posluživali podnošljivo hladno meso.

2
Tom Quad - najveće pravokutno dvorište fakulteta Christ Church
~ 108 ~
 Nitko nije imao prigovora pa su se vratili onamo odakle su došli,
brže i s manje skretanja. Kad su stigli do gostionice, Joanni je bilo veoma
vruće i jedva je čekala da uđe i opusti se.
Pojeli su lagan ručak od hladnog mesa i voća, uz velike vrčeve
limunade i piva da se rashlade nakon šetnje. Razgovor je uglavnom vodila
Constance koja je mnogo znala o povijesti gradića. Ostali su malo govorili
pa je s njima podijelila svoje znanje.
Iz gostionice su otišli sredinom popodneva. Bilo je sparno. Odlučili
su neko vrijeme sjediti u hladovini jednog od vrtova prije nego odjašu
kući, ali kad su izišli, Jack Townsend opazio je oblake na obzoru. - Oluja -
reče. Zato su odmah poslali po konje, ne želeći da ih uhvati pljusak.
Za manje od četvrt sata jahali su Catte Streetom i izlazili iz gradića.
Brzo su se kretali i malo govorili, povremeno se osvrćući da vide jesu li se
oblaci približili. Prošli su ugao ulica Catte i Broad i jahali kraj Trinity
Gardena kad je Joanna čula da je netko zove. Okrenula se i vidjela Geralda
kako stoji na pločniku i maše joj. Zaustavila se i on joj je prišao, ali mu
reče: - Zdravo, Geralde. Nisam očekivala da ću te vidjeti. Razgledavali smo
Oxford, no sad žurimo kući. Približava se oluja.
Gerald je držao njezine uzde. - Istina. Imat ćete sreće ako na vrijeme
stignete kući.
- Pa, onda me pusti - odbrusi Joanna.
- Da, svakako.
Tada im je prišao ostatak društva. Gerald se lagano trgnuo kad mu se
Constance obratila.
- Pusti - oštrije ponovi Joanna.
Gerald je zurio u nju kao da je u transu, a tada se žurno odmaknuo. -
Svakako - opet reče.
- Vidjet ćemo se u četvrtak - Joanna dovikne preko ramena. Nije
željela biti neuljudna prema bratu.
Gerald neodređeno mahne, pogledom slijedeći skupinu koja se
udaljavala.
Ubrzali su kad su izišli iz gradića. Mračni su oblaci već pokrivali
dobar dio neba i vidjelo se da će uskoro kiša. Sir Rollinu kao da je posebno
smetala pomisao da će se smočiti. Imao je snažnijega konja i polako se
probio do čela skupine. Zatim se odmaknuo naprijed za nekoliko dužina.
Ostali su se držali zajedno.
Kad su bili otprilike na pola puta do kuće, iza sebe su čuli zloslutnu
grmljavinu. Oblaci su prekrili sve osim tanke crte na suprotnom obzoru i
oluja im je bila veoma blizu. Joanna je vidjela kako nekoliko velikih kapi
podiže prašinu na cesti.
~ 109 ~
 - Počinje - Denby dovikne preko ramena. - Najbolje da prijeđemo u
galop, inače ćemo se posve smočiti. - Ne čekajući njihov pristanak,
potjerao je vranca i odmaknuo naprijed.
Jack Townsend se lagano namrštio, ali se složio. - Ima pravo. Hoćemo
li?
Joanna kimne, a Constance doda: - Valjda moramo. - Constance je
dobra jahačica, ali ne ide u lov i preferira mirniji tempo.
Potjerali su konje u galop. Mada su životinje već bile umorne, činilo
se da jednako gorljivo žele pobjeći pred olujom. Dok su jurili cestom,
povremeno su pred sobom vidjeli sir Rollina. Njegov se snažan konj sve
više udaljavao.
Prešli su još četvrtinu puta kad je Constance odjednom uzviknula.
Joanna se brzo okrenula i vidjela da se njezin konj spotaknuo i očajnički
pokušava uspostaviti ravnotežu. - Podignite mu glavu - uzvikne Jack
Townsend. Constance je to hrabro pokušala, ali je u idućem trenutku pala
nasred ceste, zajedno sa svojim konjem.
Joanna se već zaustavila, skočila s kobile i potrčala do Constance,
držeći uzde. No mada je bila brza, Jack ju je preduhitrio skočivši s konja
prije nego se zaustavio. Prvi je stigao do Constance. Uzeo joj je ruku i
nagnuo se nad njome.
- Dobro sam - drhtavo će Constance - samo natučena. Baš sam
nespretna.
- Niste vi krivi - kratko će Jack - ovdje je cesta izlokana.
Stigla je Joanna i Jack joj je prepustio Constance, otišavši do njezina
konja. Pomogao mu je da ustane i rukama prešao po njegovim nogama.
Joanna je pomogla Constance da ustane. Čim je lijevo stopalo spustila
na tlo, kriknula je i opet bi pala da ju Joanna nije pridržala. - Moj gležanj -
reče Constance. - Sigurno sam pala na njega.
Jack podigne pogled. - Možete li hodati?
Constance je pokušala, oslanjajući se na Joannu. - Jao! Ne. Žao mi je.
- Glupost - reče Joanna. - Uopće nisi ti kriva. Svakome se moglo
dogoditi.
Djevojka se kiselo osmjehne. - Ali nije, zar ne? Svi jašete bolje od
mene.
Jack im je prišao. - Pa, morat ćete jahati moga konja - reče. - Vaš je
iščašio rameni zglob i ne smije se jahati. - Pogledom je potražio svoga
sivca i u tom su trenutku svi shvatili da je Jackov konj nestao. Nije zadržao
uzde kad je skočio.

~ 110 ~
 Dok su bespomoćno gledali duž ceste, nastojeći vidjeti je li negdje
blizu, počela je oluja. Po njima su padale velike kišne kapi nošene jakim
vjetrom.
- Dovraga! - uzvikne Jack, zaboravivši na ispriku.
Svi su okrenuli leđa vjetru i kiši koristeći dva konja kao štit. Već su
bili mokri do kože. - Constance može jahati sa mnom - reče Joanna,
ostavši bez daha pod hladnom vodom.
- Čini se da će morati - složi se Jack. - Ja ću njezina konja voditi kući.
- O, ne - uzvikne Constance. - Ne smijete. Mladić slegne ramenima. -
Pa, ionako moram hodati zato što sam glupavo pustio uzde. Thunderbolt
je moj najnoviji konj i neće se znati vratiti. Ako već hodam, mogu voditi
vašega. - Munja i grom brzo su uslijedili jedno za drugim. Djevojke su
poskočile.
- Sir Rollin će vidjeti da nas nema i vratiti se - reče Joanna. - Moći ćete
jahati s njim.
Svi su pogledali cestu, ali su vidjeli samo kišu. Jack je izgledao
sumnjičavo.
- Naravno - reče Constance, ali ni ona nije zvučala uvjereno.
- Pa, morate krenuti - na koncu će Jack. Podigao je Constance na
Joannina konja, a ona je pomagala koliko je mogla. Zatim je pomogao
Joanni da uzjaše iza nje i pružio joj uzde. - Morat ćete se sporo kretati -
doda. - Blato će biti sklisko i vaša je kobila preopterećena. Pazite.
- Hoćemo - reče Joanna. Dvije su ga djevojke gledale odozgo.
- Idite.
- Ostaviti vas ovdje... - počne Constance.
No Jack nestrpljivo odmahne rukom. - Nikakve koristi od toga da svi
stojimo usred oluje. Idite.
Joanna nategne uzde. - Poslat ćemo vam sir Rollina čim ga sretnemo -
reče. - Vjerojatno nas traži.
- Dobro - odgovori Jack. Podigao je uzde Constanceina konja i krenuo
naprijed. Životinja je polako šepala cestom.
- Pa, doviđenja - reče Joanna.
- Da, da. Idite.
Joanna dotakne kobiline sapi i životinja krene. Kretale su se jedva
malo brže od hodanja, ali su ipak ostavile Jacka za sobom. Obje su se
djevojke skutrile na oluji, sagnuvši glave i vjerujući da će se kobila držati
ceste.

~ 111 ~
 Mada preostala udaljenost nije bila velika, takvom se činila.
Constance je malo govorila i Joanna je bila uvjerena da je gležanj boli.
Vjetar im je nosio kišu u leđa. Ljepljivo im se cijedila u ovratnike. Uskoro
su počele drhtati. Bilo je mnogo hladnije nego ranije.
Stigle su u župni dvor, ali nikoga nisu vidjele na cesti. Joanna se
načas pitala kamo je nestao sir Rollin, ali je na to zaboravila kad je pred
sobom ugledala kuću. Zaustavila je konja i oprezno kliznula na tlo.
Okrenula se i pomogla Constance da siđe. Dok joj se Constance svom
težinom oslanjala na ruku, polako su se popele do ulaznih vrata. Srećom,
nisu bila zaključana.
Čim su ušle, Constance se srušila na stolicu. - O, hladno mi je - reče.
Joanna je zatvorila vrata. - Potražit ću tvoju majku. - No nije morala
tražiti jer se u tom trenutku u predvorju pojavio batler koji je čuo ulazna
vrata. Uzviknuo je kad je ugledao mokre djevojke te odmah počeo zvoniti
i izdavati naredbe.
Dvadeset minuta kasnije Constance i Joanna sjedile su u sobi ispred
pucketave vatre. Njihovu su mokru odjeću odnijeli da je osuše i obje su
imale kućne haljine. Gospođa Williston pregledavala je kćerin gležanj, a
Joanna je zurila u sve mračniji dan. - O, nadam se da su našli Jacka - reče
po treći put.
- Sigurno jesu - umirujuće odgovori gospođa Williston. - Pa, mislim
da nije slomljen, Constance. Ali si ga gadno iščašila. Pozvat ćemo liječnika.
- O, osjećam se tako glupavo - reče Constance.
- Eno konjušara s tvojom kobilom - uzvikne Joanna s prozora. -
Sigurno su ga našli. Ali gdje je?
- Rekla bih da je otišao svojoj kući - reče starija žena. - Nije daleko.
- Da, naravno. - Joanna je došla sjesti kraj vatre. - Tako mi je drago da
više ne hoda po toj kiši. Valjda je i moja majka dobila poruku.
- Svakako. - Gospođa Williston ustane. - Ako kiša ne prestane nakon
večere, poslat ćemo te kući zatvorenom kočijom, baš kako smo joj
poručili. - Pogleda kroz prozor. - Ne vjerujem da će prestati. - Tada je
izišla.
Constance nasloni glavu na naslon stolice i uzdahne. - Boli li te
gležanj? - suosjećajno upita Joanna.
- Samo malo. Ali osjećam se čudno umorno.
- Da, i ja sam umorna. Ovo je bio dug dan. - Ustala je i opet prišla
prozoru. - Što li se dogodilo sa sir Rollinom? Nadam se da nije zalutao u
oluji.

~ 112 ~
 Constance iskrivi lice. - Zacijelo je suh i siguran stigao kući. Trebao
je, s obzirom na brzinu kojom se kretao.
- O, ne. Sigurno nas je tražio.
Constance uzdigne obrve i slegne ramenima.
- Constance! Tražio nas je. Nitko nas ne bi ostavio u toj oluji.
Druga djevojka opet slegne ramenima.
- Pa, ja znam da bi nas tražio. Nadam se da nije zašao u neki prolaz i
zalutao. Ne poznaje ovaj kraj. - Joanna se opet zagleda u kišu nošenu
vjetrom. - Zacijelo nema smisla nekoga poslati da ga potraži.
Constance se namršti, zausti i potom se predomisli. - Dosad je već
sigurno našao put kući - suho reče. - Gotovo je šest.
- Da, valjda.
Constance ju je trenutak gledala, a potom odmahnula glavom i
odustala od te teme.

~ 113 ~
 Četrnaest

Jedini član Joannine obitelji uzbuđen pričom o njezinoj pustolovini

bio je Frederick. Njezina je majka, nakon što se uvjerila da je Joanna
prošla bez ozljede, sve zanemarila, mada je stisnula usta kad je čula kakvu
je ulogu odigrao Denby. Gospodin Rowntree jedva je slušao dok je
prepričavala dnevna zbivanja, ali Frederick je bio očaran i postavljao je
brojna pitanja. Idućeg je jutra rano ustao i otišao k Townsendima da vidi
svoga prijatelja Johnnya Townsenda i čuje više o Jackovoj ulozi u tome.
Joanna je provela mirno jutro. Kasno je ustala, malo šivala i čitala.
Mada se sasvim dobro osjećala, napori prijašnjega dana iziskivali su
mirovanje. Nebo je ostalo oblačno i povremeno je kišilo, ali je zrak bio
hladniji nego proteklih tjedana. Zbog vlage nisu mogli kopati.
Frederick se vratio oko jedanaest i otišao ravno u salon potražiti
Joannu. Sjedila je ondje sama i čitala roman. - Jack Townsend jako se
prehladio - rekao je Frederick čim je ušao. - U krevetu je.
- Dječak kao da je u tome uživao.
- O, ne - uzvikne Joanna i odloži knjigu. - Moram ići vidjeti kako mu
je.
- Ne možeš - samodopadno će dječak. - Nitko ne smije k njemu.
Joanna se namršti. - Pa, onda ću poslati poruku. - Ustane i priđe
pisaćem stolu u kutu.
- Johnny kaže da kašlje i hropće kao starac - doda Frederick.
Ignorirajući ga, Joanna počne pisati. - Hodao je sve do kuće i vodio kobilu -
doda dječak. Njegova sestra sagne glavu. Frederick slegne ramenima i
priđe prozoru. Kiša je jače padala pa je promatrao kako kapi klize niz
okno dok Joanna nije dovršila i zapečatila pisamce. Kad ga je odnijela
lakaju i vratila se, Frederick je sjeo kraj nje na sofu i povjerljivo se nagnuo
naprijed. - Znaš li što sam još danas otkrio? - upita. - Nešto mnogo važnije.
- O, Frederick, pusti me na miru - ljutito će Joanna.
Uvrijeđeno se odmaknuo. - Pa, možda i hoću. I možda ti neću reći
vijest o blagu.
Joanna ga pogleda. - Kakvu vijest?
Njezin brat ustane, gurne ruke u džepove i opet priđe prozoru. - Ne
mogu reći. Moram te pustiti na miru. - Opet pogleda van i počne fućkati
iritantnu melodiju.
Joanna iskrivi lice. - Oprosti, Frederick. O čemu je riječ?

~ 114 ~
 Dječak se spremno okrene i plave mu oči bljesnuše. - Otkrio sam da
nikakvi »dječaci« nisu njuškali po ruševinama opatije, eto o čemu. Pitao
sam svih, kao i njihove prijatelje. Niti jedan one večeri nije otišao onamo.
Joanna ga s gnušanjem pogleda. - To je sve?
Rekla bih da se boje reći ti da su bili ondje. To nije vijest, Frederick.
- Zar nije? Pa, nisam blentav kako ti misliš. Nisam ih otvoreno pitao.
Bio sam oprezan. Nije bilo dječaka.
- Kakve to veze ima?
Frederick se zapanjio. - Kakve veze? Zar ne shvaćaš? Ako nisu bili
dječaci, morao je biti netko drugi.
- Pa? Ne shvaćam...
- Glupačo! - prasne Frederick. Opet se nagne prema njoj. - Sigurno
netko drugi traži blago. Zar ti to nije jasno? Mi ga prvi moramo naći.
- Umišljaš stvari. Uvijek to radiš. Možda je to bio neki skitnica koji je
tražio sklonište preko noći.
- Pa je kopao? - s nevjericom će njezin brat.
- Oh... pa...
Frederick se podboči i s gnušanjem je pogleda. - Ti si stvarno glupa,
Joanna. Što ako prvi nade blago? Pobjeći će s njim i mi nikad nećemo
vidjeti ni novčića.
- Nema njega. Sve je to plod tvoje mašte. Njezin se brat okrene. -
Dobro. Vidjet ćemo.
Ali kanim čuvati stražu. I danas popodne idem u opatiju da
gospodinu Erlandu kažem što sam saznao. On će shvatiti koliko je to
važno.
- Pozvao te?
- Uvijek sam dobrodošao. Rekao je tako.
- To je samo uljudnost, Frederick. Prečesto ideš onamo. Sigurno mu
je već dosta toga.
- Nije! Misliš da sve znaš, Joanna, ali tu si posve u krivu.
Joanna se namršti. Nije vjerovala da gospodinu Erlandu nisu dojadili
posjeti školarca. - Idem s tobom - reče. Sama će se uvjeriti.
- Ti? Zašto?
- Nisam li pomagala u potrazi za blagom?
- U posljednje vrijeme nisi. Bila si zauzeta očevim iskopavanjem ili
jahanjem naokolo s kicošima. - Frederick je malo afektirano hodao i
podrugljivo se naklonio.
Joanna se nasmijala. - Kako si grozan. No ipak idem s tobom.
~ 115 ~
 Frederick se također nasmijao, oraspoložen tim pokazivanjem
zanimanja. - Dobro. Ali krećem točno u dva. Budi spremna. Vidjet ćeš,
Joanna. Naći ćemo blago, potpuno i netaknuto.
Joanna je na to mudro šutjela i, nakon što ju je opet upozorio neka ne
kasni, Frederick je veselo izišao.
Lakom su se kočijom odvezli u opatiju Erland. Kiša je gotovo
prestala, ali su se oboje obavili plaštevima da se zaštite od vlage i blata.
Joanna je zahtijevala da pošalju poruku o svom dolasku, pa su Erlanda
našli kako ih čeka kod kuće.
Činilo se da mu je drago što ih vidi, čak se doimao uzbuđenim. -
Vjerujem da sam nešto otkrio - rekao je dok su hodali do knjižnice.
- Ne blago? - zabrinuto uzvikne Frederick.
- Ne, ne to. Ali možda trag.
- Ah, i ja sam nešto otkrio.
Kad su sjeli, Frederick je ispričao svoje. - Dakle, vidite - dovrši -
sigurno još netko traži blago. Moramo paziti.
Erland pomalo sumnjičavo kimne. - Moguće je, mada je to moglo biti
nešto drugo, ili je netko tražio malo uzbuđenja.
Frederick se počeo buniti, ali ga je Joanna preduhitrila. - To sam i ja
rekla. Apsurdna je pomisao da bi netko drugi kopao u opatiji. Tko bi to
mogao biti? Netko od susjeda? Besmislice.
- Da - polako odgovori Erland. Činilo se da nije siguran ni u njezinu
tvrdnju.
Dječak puhne kroz nos. - Pa, ako to nije krajnje glupo. Ima mnogo
ljudi koji su o tome mogli čuti. Možda u Ox£ordu. Jedan od očevih
studenata. Kladim se da je sir Rollin Denby svima rekao.
- Nije - vatreno odbrusi Joanna prije nego je Erland išta rekao. - Ne bi
to učinio.
Frederick opet puhne kroz nos.
Erland je gledao Joannu s tjeskobnim izrazom u sivim očima.
Uslijedila je stanka. Frederick se okrenuo, a Joanna se mrštila na njega.
Erland tada pročisti grlo i reče: - Pa, to je gotovo, znate. I više nije bilo
uljeza. Reći ću vam što sam otkrio. To bi moglo značiti da svatko može
kopati koliko želi i to nam uopće ne bi smetalo.
Frederick se odmah okrene. - Što? - I Joanna se doimala
zainteresiranom.
Erland otvori ladicu stola i izvadi nacrte što su ih našli prije nekoliko
dana. - Proučavao sam ih s vašim ocem - reče. Frederick ispusti
neartikuliran zvuk. - Jasno, nisam mu rekao za našu potragu. On o
~ 116 ~
povijesnim dokumentima zna mnogo više od mene pa je bio od velike
pomoći - Erland raširi jedan pergament. - Po nekim oznakama ovdje i
vjerojatnim datumima bilješki, zaključili smo da su neki od mojih predaka
možda bili Jakobiti.
Joanna ga je s nerazumijevanjem gledala.
Njezin se brat mrštio, čekao pojašnjenje i tada rekao: - Kakve to veze
ima? Moguće da su bili, ali kako su Jakobiti povezani s blagom?
- Znaš tko su oni bili? - upita Erland. Frederick je izgledao bahato. -
Naravno. Željeli su pretendente na prijestolje, Stuarte. Sve je to bilo prije
nekoliko stotina godina. - Malo se pokolebao. - Ili barem jako davno.
- Točno - složi se Erland, a samo je iskra u njegovim očima
pokazivala što misli o tome kako su mladi članovi obitelji Rowntree
primili njegovu vijest. - No važno je da je oko toga bilo nekoliko zavjera i
pobuna. Mnogo je puta na duže vrijeme trebalo skrivati ljude od vlasti.
Najstariji od ovih nacrta sugerira, veoma neizravno, da je opatija Erland
bila jedno takvo skrovište.
Joanna se mrštila. - Mislite - polako reče - da postoji nekakva tajna
soba?
- Mislim. Moguće je da je to obiteljska tradicija koju je moj stric
spomenuo.
- Tajna odaja - promrmlja Frederick u čijem se glasu osjećalo golemo
zadovoljstvo. - Vrhunski. Gdje je?
Erland se nasmiješi. - U tome je problem. Ako postoji takva soba, to
je očito skrovište za novac. Ali na nacrtima se ne vidi njezina lokacija.
Pogledajte.
Frederick i Joanna skočili su na noge i prišli stolu.
- Vidite da je ovdje - reče Erland pokazujući - nekoliko neobičnih
linija na nacrtu, sa strane kuće koja je najbliža ruševinama. Vaš otac misli
da ukazuju na neku vrstu dograđena skrovišta, ali ne znamo točno gdje.
Upute su namjerno obmanjujuće. Kršili su zakon, razumijete, i morali su
biti oprezni. Odaja može biti bilo gdje u tom krilu.
Zavladala je tišina dok su svi troje razmišljali o ogromnoj staroj kući
i svim kutovima u njoj. Pretraživanje samo jednoga krila bio bi golem
zadatak.
- Pa, jednostavno moramo sve pretražiti - spokojno će Frederick. - Ja
sam spreman.
Erland se nasmijao. - Vidim da jesi. No bilo bi bolje najprije razraditi
plan.

~ 117 ~
 - Ha. Kažem, odmah počnimo. - Frederick je svoje riječi popratio
akcijom. - Uzet ću fenjer. Neke su sobe zacijelo mračne. - Potrčao je iz
sobe.
Erland se opet nasmijao. - Pun je entuzijazma. No Joanna se mrštila. -
Previše. Strašno je nepristojan, mada nenamjerno.
- Znam.
- Ne smijete mu dopustiti da vas tako gnjavi.
- Ne gnjavi me. Naprotiv. Godi mi živahno društvo u ovoj mračnoj
kući.
Joanna ga pogleda. - Ne sviđa vam se ovdje živjeti?
- Nije riječ o tome. - Jonathan pogleda naokolo. - Doista mi je drago
ovo staro mjesto. Ali potrebno je tako mnogo popravaka koje si ne mogu
priuštiti. To me muči i katkad deprimira.
- Pa, moći ćete kad nađete stričevo blago. Kiselo se osmjehnuo. - Zar
doista vjerujete da postoji blago, gospođice Joanna? Raširila je oči. - Vi ne
vjerujete?
- Ne znam. Želio bih da postoji, jasno, iz mnogo razloga, ali nekako se
ne mogu natjerati da u to vjerujem.
- Frederick vjeruje - reče Joanna jer nije znala što bi drugo rekla.
Erland je izgledao umorno i malodušno.
Nasmiješio se. - Uistinu vjeruje. Ako itko može naći blago, onda je to
on.
- Naći ćete ga. Znam da hoćete - impulzivno će Joanna.
Erland ju je pogledao ravno u oči i potom je uslijedila tišina. Joanna
je shvatila da iz nekog razloga zadržava dah. - Mislite? - na koncu je rekao
i ona je opet mogla disati. - To mi jest važno.
- Mogli biste popraviti opatiju - složila se.
- Da, i mogao bih razmišljati o braku, obitelji, što sad ne mogu. -
Promatrao ju je. - Nikad nisam razmišljao o takvim stvarima prije nego
sam došao ovamo. No sada to često činim.
Joanni je odjednom nešto palo na pamet pa se nesvjesno trgnula.
Erland je to vidio i gorko se nasmijao. - Sve je to smiješno, naravno. Blago.
- Govorio je posprdnim tonom. - Zapravo ne vjerujem da postoji, ali
hvatam se za slamke.
Izraz u njegovim očima naveo je Joannu da ustane. Opet je ostala bez
daha i smućivale su je emocije. Mada Erland ništa izravno nije rekao, izraz
u njegovim očima i način na koji je govorio sugerirali su da ga ona
posebno zanima. Iznenadila se i smutila, sigurna da ne želi nastaviti ovaj
razgovor.
~ 118 ~
 - Ne - oštro je rekao kad se okrenula. Joanna ga je nervozno
pogledala. - Mislim, nisam kanio ništa reći. Znam da još ne mogu... to jest,
nemam pravo... zaboga, kakva zbrka.
Trenutak je bio užasno neugodan. Joanna je otkrila da se ne može
pomaknuti pa se mahnito pitala što joj je činiti. Željela je pobjeći, ali kao
da nije mogla.
Erland se prvi pribrao. - Gospođice Rowntree, moram se ispričati -
počne. No prekinuo ga je glasan zveket iz donjega dijela kuće, a potom
ljutito povišeni glasovi.
- Što je to? - automatski uzvikne djevojka.
- Pogledajmo. - Zajedno su požurili iz sobe. Oboma je laknulo.
Slijedeći zvukove, krenuli su hodnikom i sišli uskim stubištem, a
buka je postajala sve glasnija. Stigli su u kuhinju gdje ih je dočekao
Frederick koji je brzo trčao, sagnute glave. Za petama mu je bila gospođa
Smith. Mahala je metlom i neprestano ga grdila. - Fenjeri, je li? - čuli su je
kako gunđa. - Fenjeri i zatim petrolej, a onda možda i malo kruha s
maslacem ili kriška torte. Torte! Kao da u svojoj kuhinji držim takve
besmislice. Odmah zatim, čim okrenem leđa, posuda za mlijeko na podu i
sve uništeno. Pokušao si doseći policu, je li? Pokazat ću ti ja policu.
Dječaci! Neću ih ovdje. Gori su od štakora.
Tijekom tog monologa gospođa Smith je metlom lovila Fredericka,
jednom ga uspjevši dohvatiti. Dječak je na koncu ugledao njih dvoje na
vratima i hitro se sakrio iza Erlanda. - Luda je - dahnuo je i, više se ne
osvrnuvši, jurnuo uza stube te nestao.
Gospođa Smith je također opazila svoga poslodavca. Spustila je
metlu i nije ni pokušala slijediti Fredericka. No izraz u njezinim očima bio
je zastrašujući. - Gospodine Erland! - reče prije nego su oni otvorili usta. -
Neću dječake u svojoj kuhinji. Nisam na to navikla i neću to trpjeti. - Ton
kojim je izgovorila riječ dječake implicirao je da bi doista preferirala
štakore umjesto Fredericka. - Prevrnuo je posudu s mlijekom i sad je
propalo. Neće biti mlijeka za vaš doručak. Takve se stvari nisu događale u
gospodarevo vrijeme. - Prekrižila je ruke i gledala ga. Gospođa Smith se
nikad nije riješila navike da Thomasa Erlanda zove »gospodar«. On je za
nju to ostao i nakon smrti, a njegov mladi nećak samo je gospodin Erland.
- O, tako mi je žao - promuca Joanna.
No Erland ju je hitrom kretnjom ušutkao i uzdignutih se obrva
okrenuo gospođi Smith. - Siguran sam da nije namjerno srušio mlijeko,
gospođo Smith. Frederick će se ispričati. Običan incident pretvarate u
velik problem. I morate se naviknuti da će u kuću dolaziti moji prijatelji.
- Neću dječake, i neću raditi za dječake - neumoljivo će žena.

~ 119 ~
 Erland je izgledao još odlučnije. - Bit ćete uljudni prema svim mojim
gostima, nadam se, ili ćemo se posvađati.
Gospođa Smith tražila je riječi. Na koncu progunđa: - Više maslaca,
pečenka dvaput tjedno, obrisati prašinu u kutovima, prozračiti draperije, i
sada... sada DJEČACI! - Njezin je ton postajao sve ogorčeniji dok je
govorila. - Neću to trpjeti - na koncu uzvikne. - U gospodarevo vrijeme
nikad nije bilo tako.
- Nažalost, moj je stric mrtav, gospođo Smith - hladno odgovori
Erland.
Gospođa je Smith prtljala po uzicama svoje pregače. Na koncu ih je
odvezala i bacila mu je pred noge. - Možete raditi što god hoćete - bijesno
se obrecne - ali je neću ostati i to gledati. Ovog trena dajem otkaz. -
Rekavši to, ljutito se udaljila.
Stajali su šutke i slušali kako zamiru njezini teški koraci. Erland je
bio malo okrenut od Joanne pa mu nije vidjela lice, ali se činilo da
obuzdava uzrujanost. - O, žao mi je - reče. - Sve je to Frederickovo maslo.
On je kriv. Dobro ću ga izgrditi.
Erland se okrenuo i Joanna je iznenađeno vidjela da se smije.
- Izgrditi ga? - reče. - Prije ću ga lijepo nagraditi. Oslobodio me
najgore domaćice u okrugu. Neprestano sam razmišljao kako ću je
natjerati da ode, a on je to obavio za tri minute. Gdje je? Moram mu
zahvaliti. - Okrenuo se i počeo se penjati stubama.
To je bilo tako apsurdno da se i Joanna morala nasmijati. -
Zadirkujete me - rekla je dok su se penjali. - Znam da vam se gospođa
Smith nije sviđala, ali ne možete biti zadovoljni što ste ostali bez
domaćice.
- Ne mogu? Više sam nego zadovoljan. Rekao bih da ja kuham bolje
od nje.
Joanna se opet nasmijala.
- Ne vjerujete mi? Ali mnogo sam puta skuhao obrok u kolonijama.
Dobro kuham. Ah, evo ga. - Stigli su u predvorje, a Frederick je virio iza
stubišta.
Izišao je kad je vidio da su to oni, mrzovoljna lica. - Nisam namjerno
srušio mlijeko - reče. - Žao mi je. Pokušao sam joj to reći. Petrolej za fenjer
nalazio se odmah iznad mlijeka. Čudno mjesto za držanje petroleja, mislio
sam. Okliznuo sam se kad sam ga pokušao dosegnuti. Nije imala razloga
da me onako progoni.
- Frederick, momče - reče Erland i prebaci mu ruku oko ramena - ne
moraš se ispričavati. Gospođa Smith me napustila i nikad me ništa u
životu nije tako usrećilo.
~ 120 ~
 Frederick ga sumnjičavo pogleda. - Šalite se.
- Ne.
Frederick pogleda Joannu, koja se još smiješila, a potom opet
Erlanda. - Hura! - uzvikne. - Sad možemo tražiti koliko god želimo. - Sjurio
se natrag stubama po fenjer, a pratio ga je Erlandov i Joannin smijeh.

~ 121 ~
 Petnaest

Toga dana zapravo nisu tražili. Joanna je tvrdila da je vrijeme za

povratak kući, a Frederick se složio kad je dobio obećanje da sutradan
može tražiti koliko mu srce želi. Joanna je jedva čekala da odu. Nakon što
je izblijedjelo uzbuđenje izazvano odlaskom gospođe Smith, vratila se
prijašnja nelagoda iz knjižnice pa nije željela ostati u opatiji. Činilo se da
se Erland s time slaže.
Dok su se vozili kući, Joanna je bila previše zaokupljena čak i za
uobičajene kritike Frederickove mahnite vožnje. Njezine su se emocije
uzburkale. S jedne strane, uzbudljivo je i laskavo kad znaš da neki
muškarac gaji osjećaje prema tebi. S druge strane, osjećala je nelagodu i
tjeskobu jer je bila prilično sigurna da mu ih ona ne uzvraća. Ono što ju je
još više smućivalo bilo je to da nije posve sigurna. Prije nego joj se Erland
obratio, bez oklijevanja bi rekla da ga smatra samo dragim prijateljem. No
u onom nelagodnom trenutku u knjižnici morala ga je gledati u drugom
svjetlu, a tada se nešto promijenilo. Nije točno znala što. Sad je samo
željela samoću svoje sobe i vremena za razmišljanje.
Ta joj želja nije ispunjena. Kad je Frederick zaustavio kočiju ispred
vrata, odmah se vidjelo da imaju goste. - Uh - reče dječak. - Odvest ću
konje u konjušnicu. Ti možeš biti fina u salonu. To ti se sviđa.
Joanna je uzdahnula, ali ništa nije rekla. Frederick je odvezao kočiju,
a ona je prišla vratima. Što prije uđe, to će prije završiti i moći će se
povući u svoju sobu.
U salonu je našla čudnu skupinu. Majka je sjedila na sofi i površno
čavrljala sa sir Rollinom. Sučelice njima, Selina Grant i Constance
Williston sjedile su u naslonjačima i ukočeno razgovarale. Svima je
laknulo kad je Joanna ušla.
Sir Rollin je ustao i lagano se naklonio. - Došao sam vidjeti kako ste
prošli nakon one nezgode - reče - i srećom, ovdje našao gospođicu
Williston. Kanio sam svratiti i u župni dvor, naravno.
Joanna je krajičkom oka vidjela Constanceinu grimasu i žurno rekla:
- Kako ljubazno. Bilo je grozno, zar ne? Jeste li se i vi smočili? - Jesam. - Sir
Rollin se kiselo osmjehne. - Zapravo, baš sam se proslavio. Ne samo da
me uhvatila oluja, već sam se izgubio na stazama i morao pitati upute.
Čovjek s kojim sam razgovarao jasno je pokazao da me smatra ludim.

~ 122 ~
 Joanna se nasmijala. - Znala sam da je nešto takvo. - Obradovala ju je
sir Rollinova priča. Činilo se da previše ljudi misli da ih je jednostavno
napustio. Nije mogla odoljeti pa je značajno pogledala Constance.
- Ah, zar ste mislili da sam vas napustio? - ironično upita sir Rollin.
- Ne, naravno. - Joanna ga pogleda. Kao obično, bio je slika i prilika
otmjenog Londonca. Shvatila je da uspoređuje njegovu nemarnu
eleganciju s jednako nemarnom zapuštenošću Jonathana Erlanda. Nema
sumnje da sir Rollin blista u toj usporedbi. Odjednom je podigao glavu,
svjetlucavim svijetlosmeđim očima pogledao njezine tamnije i nasmiješio
se. Joannino je srce brže zakucalo.
- Dođite sjesti ovamo - rekao je, očito je udaljavajući od ostalih. To
baš nije bilo pristojno, ali Joanna nije odoljela. Kao da ju je držao svojim
očima. - Mnogo sam vam toga želio reći tijekom jahanja - nastavi Denby - i
zatim me zaokupilo razgledavanje gradića pa ništa nisam rekao. Možete li
mi oprostiti?
- Ja... naravno - promuca Joanna. Shvativši da je to isprazan odgovor,
reče: - Želim reći...
- Ne, ne, neka ostane na tome. Nemojmo više o mojoj nespretnosti. -
Joanna pomisli da sir Rollin nikad ne bi mogao biti nespretan, ma što se
dogodilo. - Tako mi je drago da niste stradali - mirno je nastavio. - Stvarno
sam bio pravi jadnik dok sam teturao kroz blato i kišu. Volio bih da sam
vam svima mogao pomoći. Gospođica Williston spomenula je pad.
Joanna kimne i ispriča kako su se vratili kući.
- Srećom, ozljeda njezina gležnja nije onako teška kako smo se bojali.
Već može hodati.
Kimnuo je, kratko zastao i potom pitao: - Kako napreduje
iskopavanje? Proteklih nekoliko dana nisam uspio svratiti.
- Ne osobito dobro. Ne možemo naći crkvu, mada je tata bio siguran
da zna gdje se nalazi. No gospodin Erland mu je dao nacrte ruševina.
Vjerujem da će je uskoro naći.
- Ah da, tajanstvene karte. Kanio sam vas pitati o njima. Tako ste ih
pametno našli. Jesu li pomogle?
Joanna kimne. - Gospodin Erland misli da jedna prikazuje tajnu
odaju. Njegovi su preci bili Jakobiti. - Ponosna na svoje znanje, Joanna se
uspravila. Dakle, smatra je pametnom?
- Fascinantno. Zacijelo su ti, ovaj, Jakobiti skrivali prijatelje u tajnoj
sobi?
Joanna opet kimne, malo razočarana njegovom brzinom. Kanila je od
toga napraviti cijelu priču.

~ 123 ~
 - Zapanjujete me. Jeste li našli tu odaju?
- Ne, to je nezgodno. Na karti se ne vidi gdje se točno nalazi.
Gospodin Erland nam je pokazao nekakve oznake na strani kuće blizu
ruševina, ali ništa nisam otkrila. Nitko nije.
- Šteta. Možda bi vaš otac mogao pomoći?
- Već ih je proučio. Mislim da ga više zanima drugi nacrt, onaj koji
prikazuje ruševine.
- Ah, sigurno. No Erland zacijelo misli da je stričevo bogatstvo
skriveno u toj tajnoj sobi?
Govorio je tako lakomim tonom da ga je Joanna pogledala u oči.
Nasmiješio se. - Morate mi oprostiti. Erlandov lov na blago gotovo je
jedino uzbuđenje u ovom području. Užasno bih se dosađivao da nema
toga. - Stavio je ruku na njezinu. - Toga i još nečega, naravno. - Opet joj se
zagledao u oči.
Joanna porumeni i sagne glavu.
- Najviše sam uživao - doda čovjek - dok sam s vama raspravljao o
tom fascinantnom događaju. Veoma golicava kombinacija: blago u tajnoj
odaji i zanosna djevojka.
- H-hvala - promuca Joanna.
- Erland stvarno misli da je blago ondje?
- U tajnoj sobi? Da.
- Ah. - Denby se okrene i pogleda po salonu. Obje mlađe gošće zurile
su u par u kutu pa je načas uhvatio Constancein pogled. - Vaše se
prijateljice doimaju nezadovoljnima - reče sir Rollin. - Možda bismo im se
trebali pridružiti, nažalost.
- Oh - reče Joanna, razočarana, ali osjetivši i krivnju - o, da.
Ustali su i vratili se do skupine ispred kamina. Selina je krupnim
plavim očima otvoreno zurila u njih. Constance je skrenula pogled, ali je
čvrsto stisnula usta. Gospođa Rowntree, koja se bolje kontrolirala,
zadržala je neutralno lice.
- Jeste li čuli da se Jack Townsend jako prehladio? - odlučno upita
Constance kad su sjeli. - Stvarno je bolestan.
Vrativši se u sadašnjost, Joanna je bila puna suosjećanja. - O, da. Žao
mi je. Poslala sam mu pisamce, mada ga to zacijelo nije briga. Kad je netko
bolestan, sigurno ne želi čitati.
- Siroti Jack - reče Selina nastojeći se uključiti u razgovor. No
primjedba ga je okončala jer se nije imalo što drugo reći. U sobi je
zavladala tišina.

~ 124 ~
 Uskoro je opet progovorio sir Rollin. – Danas sam došao s još jednim
ciljem. Moja je sestra napokon spremna prirediti svoju gala zabavu jer je
kuća gotovo dovršena. Kad je čula da kanim doći ovamo, dala mi je ovo za
vas. - Pružio je omotnicu gospodi Rowntree. - Pozivnica. Tu je jedna i za
gospođu Williston. Hoćete li me smatrati nepristojnim ako je pošaljem po
vama, gospođice Williston?
- Nikako - bezbojno će Constance i ispruži ruku. Njezino lice i ton
nisu potvrđivali ono što je rekla.
Sir Rollin se samo nasmiješio. - Ispričajte se u moje ime, molim vas. -
To je obavio i ustao. - Bojim se da sad moram ići. Ionako sam se previše
zadržao u nadi da ću razgovarati s vama, gospođice Joanna.
Joanna je pogledala u pod i nešto nerazumljivo promrmljala.
Gospođa je Rowntree ustala i ispratila gosta.
Kad je otišao, okrenula se trima djevojkama. - Selina, Constance,
znam da ćete me ispričati. Moram razgovarati s kuharicom, što sam već
previše odgađala. - Izišla je iz salona.
Zavladala je tišina. Možda prvi put u životu, Joanna je svim srcem
željela da njezine prijateljice odu. Još je bila smućena, više nakon što je
vidjela sir Rollina. No nijedna nije pokazivala namjeru da ode. Zapravo su
se pogledavale, odlučne da ostanu. Na koncu Constance reče: - Posve si se
oporavila, Joanna?
- O, da, sasvim se dobro osjećam. A tvoj gležanj?
- Gotovo je zacijelio. Uvijek brzo ozdravim.
- Joanna je veoma osjetljiva - dometne Selina. Joanna je zurila u nju. -
No odmah se vidi, gospođice Williston, da ste vi veoma žilavo građeni.
Zacijelo ste bili i krupno novorođenče.
Joanna je jače raširila oči. Constanceine su se usne trzale. - Zapravo
nisam - odgovori. - Neobjašnjivo.
- Osobno sam veoma podložna prehladama - nastavi Selina. - Silno
suosjećam s Jackom. Veoma je neugodno bolovati ljeti. Zimi to nije važno,
naravno. Ionako je tmurno. Ali ljeti čovjek želi biti vani.
- Istina - promrmlja Constance.
- Dakle, gospođa Finley će konačno prirediti zabavu - izlane Joanna. -
Moram priznati da me zanima kuća.
Djelomice im je uspjela skrenuti pozornost. Selina se hihotala. - O, da.
Domaćica kaže da se kuća tako promijenila da je jedva poznaje. I ne
nabolje.
- Gospođa Finley svakako ima osebujne ideje - složi se Constance. -
Pitam se je li našla pustinjaka?

~ 125 ~
 Joanna je slegnula ramenima, ali je Selina bila upućenija. - Jest. Ne
znam koga, ali kažu da je to neki čovjek iz dobrotvorne ustanove u
Oxfordu. Oko toga se doista namučila. - Selina se opet hihotala. - Kažu da
je stari gospodin Powers imao što reći kad su ga pitali. Umalo ih je izbacio
iz svoje kućice. Žao mi je da to nisam vidjela!
Obje su se djevojke nasmiješile pa su načas sve tri u tišini zamišljale
taj prizor. Tada Selina doda:
- No kuća je sad veoma moderna. Imaju sobu za bilijar i tratinu za
kroket.
- Pa, meni je draži stari stil - reče Constance. Ta procjena, mada ne
usmjerena protiv nje, navela je Selinu da se sjeti ranijega neprijateljstva.
- Naravno - reče - vama se sviđaju svakojake drevne stvari. - Okrene
se Joanni i naoko bezazleno upita: - Usput rečeno, dugo nisam vidjela
Geralda, Joanna. Kad bi trebao doći?
Constance porumeni i zagleda se u pod. Iznenađena neočekivanom
Selininom pronicavošću, Joanna reče: - Zar nisi? Prošli je tjedan bio ovdje.
- Ustala je prije nego je itko dospio odgovoriti. - Nebesa, skoro je vrijeme
za čaj. Doista moram gore da ostavim šeširić.
Constance je shvatila mig i također ustala, zahvalno pogledavši
Joannu. Selina je nevoljko slijedila njezin primjer. - Hoćemo li se sutra
vidjeti, Selina? - upita Joanna. Vidjela je da druga djevojka neće otići ako
nešto ne dogovore. - Mogle bismo u šetnju. - Danima nije izišla sa Selinom
i osjećala se krivom.
Selinino se lice razvedrilo. - O, da. Osim ako bude kišilo. No u svakom
ću slučaju doći ovamo.
- Sad je bila spremna otići pa je brzo stavila šeširić i šal.
Constance joj je stisnula ruku na odlasku, mada nisu ništa planirale.
Joanna je uskoro ostala sama. Uzdahnula je i popela se stubama. Konačno
će imati malo vremena za sebe. U svojoj se sobi spustila u naslonjač kraj
prozora i zurila van. Umom joj se istodobno vrtjelo tako mnogo misli da
nije znala što osjeća.
Joanna nekoliko dana nije bila raspoložena za izlaske. Prošetala je sa
Selinom i u nedjelju otišla u crkvu, ali je inače boravila kod kuće. Proteklih
se tjedana mnogo toga dogodilo pa je osjećala da joj treba vremena da o
svemu promisli. Nije išla u opatiju s ocem, čak ni nakon što su krajem
tjedna napokon pronašli kut stare crkve. Obećala mu je da će uskoro doći
da to nacrta, ali nije.
Malo se iznenadila što tijekom tih dana nije vidjela sir Rollina
Denbya. Bio je tako pažljiv kad su se zadnji put vidjeli pa je očekivala da
će je opet posjetiti. Ali nije. Uopće se nije javio. Uskoro je zaključila da je
~ 126 ~
pomagao sestri oko predstojeće zabave, ali ju je ipak čudila njegova
šutnja.
Ni Jonathan Erland nije se pojavljivao. Ali tome se Joanna nije nimalo
čudila. Mislila je da mu je, nakon njihova posljednjeg susreta, jednako
neugodno kao njoj. Nije znala što će mu reći kad se sljedeći put vide. Bilo
joj je drago da ih ne posjećuje, čak je propustio očev sastanak četvrtkom
uvečer. Frederick ju je dvaput nagovarao da pođe s njim u opatiju. Rekao
je da se on i Erland sjajno zabavljaju dok traže tajnu odaju. No Joanna je
odbila. Najprije mora posve shvatiti svoje osjećaje po pitanju tog čovjeka.
Ne može se udati za njega, jasno. Uopće nije vrsta muškarca za kakva
se uvijek kanila udati - otmjena muškarca. No iz nekog mu razloga to nije
željela reći. Shvaćala je da je pogrešno dopustiti mu da se nada, ali svaki
put kad bi zamišljala kako mu to govori, nešto se u njoj pobunilo. Govorila
je sebi da ga ne želi povrijediti, ali nije bila posve zadovoljna tim
objašnjenjem.
U ta se razmišljanja neminovno upleo i sir Rollin Denby. Što bi bilo
da je on govorio o braku, više se puta pitala Joanna. Kakva bi tada bila
njezina reakcija? Drhtala je od uzbuđenja samo razmišljajući o tome.
Pomisao na udaju za sir Rollina! Njegova bi žena zasigurno bila itekako
otmjena, okružena vrtlogom londonskih zabava. Uz sir Rollina, Jonathan
Erland je očito... no tu bi Joanna uvijek zastala. Gospodin Erland je očito
što? Kad ga je prvi put vidjela, svrstala ga je medu seljačine. No sad o
njemu više nije tako razmišljala. Kad je pokušala usporediti dvojicu
muškaraca, shvatila je da ne može. Kao da pripadaju posve različitim
kategorijama.
Joanna se počela osjećati veoma mlado i neiskusno. Nije shvaćala
kako život može biti kompliciran kad si primoran donositi vlastite odluke.
Ovoga se puta ne može obratiti majci, što je činila s mnogo drugih
problema. Njezina majka nikad ne bi razumjela. Rekla bi da je Jonathan
Erland bio neodgovoran kad je tako govorio, s obzirom na svoje okolnosti.
I Joanna je imala osjećaj da je sir Rollin majci antipatičan pa bi pokušala
obeshrabriti sve veće kćerino zanimanje za njega. Sve je prepušteno njoj i
situacija ju je silno opterećivala.
Iz tog je razloga ostajala kod kuće i držala se rezervirano. Činilo se da
mora donijeti nekakvu odluku. No dani su prolazili, a ona ništa nije
odlučila.

~ 127 ~
 Šesnaest

Dan gala zabave Finleyevih stigao je prije nego je Joanna razriješila

svoje dvojbe. Mrštila se dok se pripremala za taj događaj. Jasno, bit će
nazočni i sir Rollin i Erland. Što će reći Erlandu? I što će Denby reći njoj?
Takva su je pitanja istodobno uzbuđivala i plašila.
Zabava će početi u jedanaest. Vrijeme im je išlo na ruku: raspršili su
se oblaci i kiša od proteklih nekoliko dana pa je dan bio sunčan, ali ne
prevruć. Kad je Joanna sišla u salon, dražesna u bijelome muslinu
ukrašenom sićušnim žutim cvjetićima i sa slamnatim šeširom, samo ju je
majka čekala. Gospođa Rowntree s odobravanjem se nasmiješila kad je
ugledala kćer. - Tvoj je otac odlučno odbio doći na zabavu, Joanna. Bojim
se da je ovog ljeta bilo previše pozivnica. Morat ćemo ići same. Ljupko
izgledaš, dušo.
- Da ostanemo kod kuće? - nesigurno upita Joanna. Mogućnost nije
bila posve neugodna. Ako ne vidi gospođu, neće razbijati glavu što će im
reći.
- O, ne. To su naši susjedi. Osim toga, nema razloga da ne iziđemo bez
tvoga oca. Stalno ćemo to raditi sljedeće sezone u Londonu. Gerald dolazi
iz Oxforda. Ondje ćemo se naći s njim.
U kočiji su malo govorile. Joanna je bila duboko zamišljena, a majka
kao da je uživala u krajoliku, mada je više puta oštro pogledala svoju kćer.
Promjene što ih je Adrienne unijela na imanju Finley vidjele su se čak i
prije nego su stigle do kuće. Put koji vodi do kuće, nekoć između drevnih
hrastova, sad je posve gol. Mada se Joanna više puta žalila na ta stabla,
tvrdeći da njihove krošnje put čine tmurnim i mračnim, sad se užasnula.
Otvoreni pogled sve do kuće činio joj se opustošenim. Kad su se zaustavile
pred vratima i u kuću ih je uveo bahati londonski batler, još se više
zgrozila. Predvorje je nedavno oličeno u boju breskve, a namještaj uopće
nije prepoznala. Stari je prednji salon nestao. Srušeni su zidovi da se
dobije soba za bilijar, a zeleni je stol izgledao poput uljeza. Čak se i
knjižnica na drugoj strani predvorja doimala drukčijom, mada Joanna ne
bi znala reći zašto.
Prošle su kroz kuću i Adrienne ih je srdačno dočekala na stražnjoj
terasi. Joanna je pustila da majka odgovara za obje dok je s nevjericom
zurila u vrt. Nekoć poznato mjesto posve se promijenilo. Ništa nije
prepoznala. Nestala je stara sjenica, svježa i skrovita ljeti te puna grožđa
kasnije u godini, kao i jednostavne gredice tratinčica i lavande. Na njihovu

~ 128 ~
se mjestu nalazio ružičnjak, guštara, a u stražnjem dijelu imanja, umjetna
spilja. Sve je bilo veoma moderno, ali se Joanni nekako nije sviđalo.
- Divite se vrtu, vidim - prela je Adrienne. Peter ih je došao
pozdraviti pa ga je posesivno uhvatila pod ruku. - Bilo je puno posla, ali
priznajem da sam silno zadovoljna. Jeste li vidjele sobu za bilijar? Nadamo
se da ćemo je danas iskušati, mada ju je moj brat već krstio, da tako
kažem. - Hihotala se.
Gospođa Rowntree promrmljala je neodređeni kompliment pa su se
odmaknule da domaćini pozdrave novoga gosta. Joanna je poput
mjesečara zurila naokolo. - Doista se promijenilo - reče gospođa
Rowntree. - Ruže su lijepe. - Nije zvučala uvjerljivo.
- Promijenilo? - uzvikne Joanna. - Itekako. Sve je uništeno.
- Tiho, dušo. Prirodno je da su željeli preurediti mjesto, učiniti ga
svojim.
- Valjda. Ali mi se ne sviđa.
- Pa - dobrodušno će gospođa Rowntree - nisam sigurna ni da se
meni sviđa, ali to nije osobito važno, zar ne? Ah, ondje su Grantovi.
Prešle su tratinu do mjesta gdje su gospođa Grant i Selina
razgovarale s drugim susjedima. Selina je odmah uhvatila Joannu pod
ruku i povukla je odande. - Nije li grozno? - šapne. - Kad pomislim koliko
smo se često igrale u ovom vrtu. Sad ne prepoznajem niti jedan kutak. A
kuća! Ružne nove draperije u salonu i gospođa Townsend kaže da je soba
za bilijar obična pretencioznost.
Joanna se zamislila kad je čula taj odjek vlastitih misli. Selina je
zvučala veoma zlobno. - Valjda se žele okružiti vlastitim stvarima - reče.
- Ne shvaćam zašto - podsmješljivo će Selina. - Njihove su stvari
grozne.
- Selina!
- To je istina.
- Ljudima se sviđaju različite stvari - primijeti Joanna.
- Zar želiš reći da ti se ovaj vrt sviđa? - ogorčeno će Selina. - I kuća?
- Ne - polako odgovori Joanna.
- Pa, eto vidiš. - Selina se doimala zadovoljnom. Spokojno je
promatrala terasu i mnoštvo. - O, gledaj, ondje je Jack Townsend. Tako mi
je drago što ga vidim. Nisu znali hoće li danas doći. Zacijelo se oporavio.
Idemo ga pozdraviti.
Prišle su skupini mladih ljudi oko Jacka i uskoro se udubile u
razgovor. Adrienne je pozvala sve obitelji u krugu od petnaestak
kilometara, pa su vidjele susjede koje su sretale samo jednom ili dvaput
~ 129 ~
godišnje. Nastojanja da saznaju vijesti i obnove poznanstva neko su
vrijeme zaokupljala skupinu.
Zbog toga Joanna nije vidjela kad je stigao Jonathan Erland, niti je
imala vremena pitati se gdje je sir Rollin. Bilo je malo čudno što ih nije
dočekao zajedno sa svojom sestrom, ali je sad na to zaboravila.
Do podneva su svi stigli i uskoro potom Adrienne je stala na terasu
te doviknula: - Dragi gosti. Molim vas, poslušajte!
Potrajalo je dok nije privukla svačiju pozornost jer su previše uživali
u razgovorima. No na koncu je zavladala tišina i ona je opet progovorila.
- Imam iznenađenje. Sve vas molim da slijedite Petera i mene pa ćete
ga vidjeti. - Uhvatila je Petera pod ruku i sišla s terase na tratinu. Njih su
dvoje krenuli prema guštari u stražnjem dijelu vrta.
- Što to može biti? - pitala se Selina dok su ih slijedili. Nitko joj nije
odgovorio.
Svi su prošetali do guštare i ondje našli puteljak koji je kroz nju
vijugao. Adrienne i Peter hodali su malo ispred ostalih. - Nije li čudesno -
reče Constance Williston koja se maločas pridružila Joanni i Selini - da su
za tako kratko vrijeme sve to napravili? Gdje li su našli ta stabla?
Joanna je otvorila usta da se složi, ali su u tom trenutku izišli iz
guštare pa je samo blenula. Usred guštare nalazila se čistina i na njoj
najmekša trava. Na sredini se uzdizao sićušan grčki hram s kupolom i
stupovima, posve nov. Oko njega su postavljeni stolovi. Očito će ovdje
poslužiti ručak. Sir Rollin Denby, mračno naočit, stajao je na stubi hrama i
podrugljivo se smiješio društvu.
- Zaboga! - izusti Constance.
Svuda oko njih čulo se zapanjeno mrmljanje. Neki su gosti bili
iznenađeni i impresionirani, druge kao da je to zabavljalo. Opazivši
bratovo lice, Joanna je znala da je barem jedan ogorčen.
- Ovo je naše iznenađenje - veselo dovikne Adrienne. - Gospodin
Erland mora priznati da sam ga nadmašila, premda me svojim piknikom
preduhitrio.
S druge strane skupine Erland odgovori: - Priznajem da sam posve
nadmašen. Malo izvivši vrat, Joanna ga je vidjela. Dobrodušno se smiješio
i izgledao kao da se sjajno zabavlja.
Adrienne napravi grandioznu gestu. - Neka bude glazbe i slavlja -
uzvikne. Svi su se opet zapanjili kad se začula glazba. Sve su se glave
istodobno okrenule. Nedaleko su ugledali četiri glazbenika smještena
među stablima. Adrienne se nasmijala. - Bit ćemo baš kao Grci - doda. -
Gostit ćemo se na proplanku.

~ 130 ~
 Constance je nešto prigušeno uzviknula i Joanna je vidjela kako se
Gerald gnjevno mršti. Uhvatila je njegov pogled pa im je hitro prišao.
- Ta žena o Grčkoj zna manje od nekog kukca - prosikće. - Ovo je
sramotno.
Constance je obuzdavala smiješak. - Jest - složila se. - Ali je i pomalo
smiješno. Odakle joj ta ideja?
Gerald ju je pogledao. - Mislite da je smiješno?
- Zamišljeno se mrštio.
- Dođi, Joanna - reče Selina i povuče je za ruku. - Idemo pogledati
hram.
Joanna je dopustila da je odvede, ostavivši Constance i Geralda same.
Ona i Selina popele su se do malene građevine tri stube iznad tla i ovalnog
oblika. Dok je Selina rukom prelazila po jednom stupu, sir Rollin je sišao
stubama. Činilo se da će proći kraj njih, pa Joanna reče: - Zdravo.
Okrenuo je glavu, uzdigao obrvu i nemarno kimnuo na pozdrav.
Joanna se zbunila. - Ovdje ste čekali? - budalasto je dodala.
- Silno sam želio vidjeti reakciju svih na ludoriju moje sestre.
- Ludoriju? - nesvjesno ponovi Joanna. To se činilo preoštrim.
- Tako se to zove, nevinašce moje. - Pogledao je naokolo. - Ako biste
me sad ispričali...
Joannini su obrazi porumenjeli. Činilo se da ga nimalo ne zanima
razgovor s njom. Zar ga je nečim uvrijedila? Ali kako? Danima ga nije
vidjela.
- Gledaj, Joanna - dovikne Selina - na podu je mozaik.
Joanna se s olakšanjem okrenula da pogleda hram. Ondje je doista
bio mozaik napravljen od komadića raznobojnih kamenčića.
- Što je, sir Rollin? - upita Selina.
Čovjek se okrenuo da ode, ali im je sad očito nestrpljivo prišao. - To
je Dafne koja se pretvara u stablo kako bi izbjegla Apolonovo udvaranje.
Moja je sestra izabrala temu. - U glasu mu se osjećala oštra podrugljivost,
što je izazvalo jaku Joanninu nelagodu. Nije znala ruga li se samo svojoj
sestri ili i njima.
- U stablo? - reče Selina. - Kako čudno.
- Vidim da ne proučavate klasike - odgovori sir Rollin.
Selina je blenula u njega, ali prije nego je uspjela nešto reći, čula je da
je majka zove kako bi je upoznala s nekim udaljenim susjedom. Djevojka
je oklijevala, nelagodno pogledala Joannu i žurno se udaljila.

~ 131 ~
 Zavladala je tišina. Adrienne Finley vodila je većinu gostiju duž ruba
proplanka i pokazivala im svoju kreaciju. Ostali su stajali kraj glazbenika,
čavrljali i komentirali glazbu. Joanna i sir Rollin ostali su sami, djelomice
skriveni iza stupova hrama.
Pomaknuo se kao da će otići, a Joanna skupi hrabrost i reče: - Sir
Rollin?
- Da? - nezainteresirano odgovori i opet se okrene k njoj.
- Smijem li razgovarati s vama? Uzdigao je obrve. - Razgovarate sa
mnom.
- O, u čemu je problem? - izlanula je. - Jesam li vas nečim uvrijedila?
Pitanja je izgovorila glasnije no što je kanila. Denby je pogledao
naokolo da vidi je li ih netko čuo, a Joanna je porumenjela. Ali nitko na
njih nije obraćao pozornost. Adrienne je sad imala publiku na drugoj
strani proplanka gdje je pokazivala skriveni puteljak. Ostali su je slijedili.
Sir Rollin se popeo uza tri stube i stao veoma blizu Joanni. Nervozno ga je
gledala. Proučavao ju je slično kako njezin otac proučava jedan od svojih
zakučastih znanstvenih problema, lagano namrštena čela.
- Uvrijedili? - na koncu reče. - Kako biste me mogli uvrijediti,
gospođice Rowntree?
- Ja... ne znam.
Opet je pogledao naokolo i pomaknuo se dublje u sjenke stupova,
povukavši je sa sobom. Sad su stajali još bliže jedno drugome i Joanna se
osjećala veoma neugodno. Zurila je u njegovu iglu za kravatu, ni deset
centimetara od njezinih očiju, pitajući se što da radi.
- Ljepota me nikad ne vrijeđa - nastavi čovjek i sagne glavu. Osjetila
je njegov dah na obrazu i lagano zadrhtala. Glas mu je zvučao čudno,
gotovo kao da ga nešto zabavlja, ali nije ga mogla pogledati u oči.
Odjednom je osjetila kako joj njegova ruka klizi oko struka. Privukao
ju je na svoja prsa. Tako se zapanjila da se nije mogla maknuti. Sir Rollin
joj je prstom podigao bradu i vješto je poljubio.
Pribravši se, Joanna se odmaknula. - Sir Rollin! - Povukla se natrag
nekoliko koraka. - Netko će vidjeti!
Nasmiješio se. - Ah, možda biste radije nastavili kad nitko ne vidi?
Krupnim je očima zurila u njega. Njezine su emocije bile tako
kaotične da nije uspijevala smisliti odgovor. Zar on doista misli to što je
rekao? Je li ovo neka vrsta nekonvencionalne prosidbe? Pogledavši u
njegove razigrane oči, znala je da nije. Sir Rollin trenutno ne misli na brak.
Njezini su obrazi dobili tamniju boju. - Ne, ne bih - reče.

~ 132 ~
 - Odjednom postajete šiparica? Kakva šteta. Znate da ste uživali kao i
ja.
Rukama pokrivši plamteće obraze, Joanna je zurila u njega. Um joj je
bio kaotičan. No jedno se jasno isticalo - pogriješio je. Ona nije uživala u
poljupcu, nimalo. Ta ju je činjenica zbunjivala kao i sve ostale. Mislila je da
želi da se sir Rollin zaljubi u nju. Uzbuđeno je zamišljala kako bi bilo da je
njegova žena. No sad se čini da je opet pogriješila. Kad ju je zagrlio, samo
se bojala da će ih netko vidjeti i silno je željela pobjeći.
Htjela mu je to reći, ali je Adrienne baš tada najavila ručak i Selina je
dozivala Joannu da se pridruži njihovu društvu. - Moramo zajedno sjesti,
Joanna - reče. - Dođi. - Mlađa je djevojka brzo otišla osigurati stol za
šestero.
- O, ne - promrmlja Joanna. Nije znala kako će se sad suočiti s
ostalima.
- Hrabro - reče sir Rollin. U glasu mu se opet jasno osjećala
podrugljivost. - Smijem li? - Ponudio joj je ruku.
Mada to nije željela, Joanna ju je prihvatila. Bila je previše potresena
da bi se ponosno udaljila preko travnjaka, mada je to svim srcem željela.
Sad je bilo najvažnije uspostaviti kontrolu nad emocijama. Još mora
izdržati sate do povratka kući.
Selina je za stolom okupila Jacka Townsenda i Jonathana Erlanda, te
jednu svoju prijateljicu. Kad su stigli Joanna i sir Rollin, ona reče: - Eto,
ima nas šestero. Sjednimo prije nego nas netko pokuša rastaviti.
Sir Rollin je izgledao ozlojeđeno, ali sad nije mogao pobjeći ako nije
želio ispasti krajnje nepristojan. Jonathan Erland se toplo nasmiješio
Joanni i pridržao joj stolicu, a ona je odmah sjela. Bila je previše
zaokupljena mislima da bi se sjetila svoje nervoze zbog ponovnog susreta
s njim.
Sir Rollin je preko volje zauzeo mjesto s njezine druge strane i svi su
sjeli.
Selina je bila presretna svojim položajem između Jacka i Erlanda.
Poskakivala je na stolici kad su sluge počeli donositi hranu i pokazivala
sve znakove zloslutna uzbuđenja. Joanna se zabrinula kad je vidjela da
uzima čašu šampanjca s ponuđenog pladnja i uzalud je pokušavala
uhvatiti njezin pogled. Malo je zaboravila na vlastite brige dok se pitala
kako će upozoriti Selinu neka se obuzda. Treba li spomenuti njezinu
nezgodu na Erlandovu pikniku? Ne, to bi bilo neljubazno.
- Još uopće nismo razgovarali - tada reče Jonathan Erland. - Kako ste?

~ 133 ~
 Njegov je ugodan glas Joannu nekako ispunio golemim olakšanjem.
Ne bi znala reći zašto, ali njezini su se problemi odjednom doimali manje
važnima. Zahvalno mu se nasmiješila. - Dobro sam.
Pozornije ju je pogledao kad je čuo njezin ton, ali je samo rekao: - Vaš
otac danas nije ovdje?
Joanna se šire nasmiješila. - Ne. Nije mogao podnijeti još jednu
zabavu.
Erland se nasmiješio. - Ah. Onda ću ga vidjeti sutra u opatiji.
- Našli ste nešto? - oštro upita Denby, nagnuvši se naprijed, ispred
Joanne.
Erland ga bezizražajno pogleda. - Kako to mislite?
Denby se povuče. - Ništa, ništa.
- Dakle! - odjednom uzvikne Jack Townsend. - Što je ono bilo,
dovraga?
Svi su iznenađeno podigli glave. Jack je veoma glasno govorio.
Slijedili su njegov pogled, ali su vidjeli samo stabla.
- Vidio sam lice kako zuri u nas - reče Jack. - Zastrašujuće. Kao da je
posve obraslo kosom. -
Skrušeno se okrenuo i pogledao svoju čašu šampanjca. - Nije moguće
da mi se pričinilo.
- Nikako, Townsend - reče sir Rollin. - To je bio pustinjak moje sestre.
Jack ga zabezeknuto pogleda. - Kako molim?
- Zar niste čuli? Adrienne je angažirala pustinjaka.
- A-angažirala? - Jack očito nije shvaćao. Bespomoćno je pogledao
ostale.
- O, kako bih željela da sam ga ja vidjela! - uzvikne Selina.
- Vidjet ćete ga - suho će Denby. - Dobio je upute da se svakih
nekoliko minuta pojavljuje duž rubova čistine. Zacijelo je to zamorno za
jadnika.
- I ja mislim - reče Jonathan Erland. Zvučao je iskrenije od Denbya.
- Ali... sva ta kosa i brada - reče Jack.
- O, da, tjednima ih je puštao. Adrienne je jako zadovoljna.
Joanna se lecnula na ton sir Rollinova glasa. U tom im je trenutku
prišla Adrienne. - Svi se lijepo zabavljate? - upita. - Treba li vam nešto
donijeti?
- Sjajno se zabavljamo, draga - odgovori njezin brat. - Townsend je
vidio tvoga pustinjaka pa sam svima pričao o njemu. - Izrugivanje je bilo
tako očito da je Adrienne porumenjela.
~ 134 ~
 - Doista? Pa, nadam se da se gospodin Townsend nije prestrašio.
Željela sam da to bude iznenađenje, ali znam da je bio bolestan. Jeste li se
posve oporavili, gospodine Townsend?
Jack kimne.
- Drago mi je. Ono je bila gadna oluja. Rollin je imao veliku sreću kad
je stigao kući prije pljuska. - Oštro i trijumfalno pogledavši brata,
Adrienne ode do drugoga stola.
Joanna pogleda sir Rollina, a potom se okrene. Jasno joj je rekao da
se izgubio u oluji.
On ništa nije rekao i kao da je bio potpuno nesvjestan da nešto treba
reći.
U tom je trenutku Selina kriknula: - O, vidjela sam ga, jesam! -
Zamahnula je rukom. - Vidjela sam pustinjaka, baš ondje! - Nažalost
rukom je zahvatila svoju punu čašu šampanjca tako da je poletjela preko
stola. Tekućina je pogodila Erlandovo rame, zapljusnula Joannino lice i
završila u krilu sir Rollina Denbya. Svi su se trgnuli unatrag.
- Oooo - dahne Selina. - O... oprostite. Joanna rukom dotakne mokar
obraz.
- O, kako sam nespretna - zastenje Selina. - Kako sam mogla biti tako
neoprezna? Uopće nisam vidjela čašu.
- Nije to ništa - reče Erland. Iz džepa izvadi veliki rupčić i pruži ga
Joanni. - Samo nekoliko kapi. Začas ćemo to obrisati. - Nije obraćao
pozornost na svoj vlažni kaputić.
Joanna je zahvalno obrisala obraz i počela umirivati Selinu, ali je sir
Rollin skočio na noge. - Kapi! - obrecne se. - Teško. - Njegov prsluk i hlače
bili su posve mokri. - Vašu nesposobnost nadmašuje samo vaša
priprostost, gospođice Grant. - Rekavši to, okrenuo se i ljutito otišao.
- Zaboga - reče treća djevojka za stolom. - Kako nepristojno.
- To svakako - složi se Jack Townsend. - Najradije bih otišao za njim i
pozvao ga na red. - Mrštio se, ali nije ni pokušao ustati.
- O, ne - reče Selina. - Ne smijete. Bila sam grozno nespretna. - Bila je
na rubu suza.
Erland je uzeo rupčić iz Joannine ruke i počeo brisati svoj kaputić. -
To se svakome moglo dogoditi - reče. - Dok se onaj pustinjak šeće
naokolo, čudio bih se da danas ne bude još prolivenih pića.
- Da, doista - spremno će Jack. - I ja sam umalo srušio svoju čašu kad
sam ga vidio. Stvarno me iznenadio.
- Da - složi se Joanna. - Nisi ti kriva, Selina. I nema nikakve štete.
Nisam čak ni mokra.

~ 135 ~
 - Ali gospodin Erland jest - promrmlja Selina, posve malodušna. - I... i
sir Rollin. O, najradije bih u zemlju propala kad je on...
- Ne mislite na to - reče Erland. - Samo se uzrujao. Zacijelo će se
kasnije ispričati. - To je rekao srdačno, ali ne osobito uvjerljivo.
- Taj neće - oštro će Jack Townsend. Tada uhvati Erlandov pogled i
doda: - Ili, to jest, da, naravno. Obična sitnica, Selina. To će se brzo
zaboraviti.
- Pogledajte onamo - reče Erland. - Imat ćemo sladoled. Gospođa
Finley me doista u svemu nadmašila.
Taj je pokušaj da se svima skrene pozornost djelomice uspio. Selina
se ipak vidljivo razvedrila kad je Joanna dodala: - Sigurno ima četiri ili pet
vrsta.
- Idem ga zgrabiti od onog momka ondje - reče Jack pokazujući
konobara s velikim pladnjem. - Trebat će mu cijela vječnost da dođe do
nas.
Ta je ideja dobila pljesak i Erland je ponudio svoju pomoć. Do
trenutka kad su se vratili i donijeli sladoled, Joanna je uspjela posve
smiriti Selinu. Čak se smijala njihovim lakrdijama dok su im posluživali
sladoled. Uživali su i svatko je pojeo dva ili čak tri sladoleda. Obrok je
veselo završio dok je Erland opisivao svoja nastojanja da nabavi sladoled
u Kanadi, kad je jednoga dana nostalgično za tim čeznuo, te svoj potpuni
neuspjeh.
Društvo je ustalo od stola oko dva i trideset. Sir Rollin se više nije
pojavio i očito nikome nije nedostajao. Adrienne nije planirala igre za
poslijepodne. Okupila je sve mlade ljude i nastojala ih nagovoriti da
zaplešu. No u to je doba bilo prilično vruće i njezini su gosti radije šetali
vrtom, čavrljali i očijukali. Uskoro je razdraženo slegnula ramenima i
odustala.
Selina je otišla razgovarati sa svojom majkom, požaliti se kako se
opet osramotila, a Joanna je ostala s Jonathanom Erlandom. Ponudio joj je
ruku i predložio šetnju. Joanna se tek sad sjetila svoje nelagode pa se
malo nećkala. No Erland je tijekom ručka bio veoma galantan i nije mogla
odbiti.
Čim su se udaljili od ostalih, izrazila je svoju zahvalnost. - Bili ste
tako ljubazni prema Selini. Hvala vam!
Nasmiješeno je slegnuo ramenima. – Samo sam rekao istinu. Na
kraju krajeva, nije to bila nikakva tragedija.
- Ne, ali jadnoj je Selini bilo silno neugodno. A sir Rollin... - Joanna
zastane. Nije željela govoriti o sir Rollinu. Njegovo je ponašanje cijeli dan
neoprostivo i još je bila previše uzrujana da bi o tome razmišljala.
~ 136 ~
 - Pa - vedro će Erland - da je moja odjeća elegantna kao njegova,
zacijelo bih se i ja naljutio da se smoči. Pitam se hoće li se vratiti? Već se
sigurno preodjenuo.
Joanna ništa nije rekla pa joj je laknulo kad je Erland promijenio
temu.
Prošli su kroz guštaru do druge strane i šetali oko ruba, diveći se
cvjetnim gredicama uza zid parka. Kad su izišli iz zavoja, naišli su na
Constance Williston i Geralda. Sjedili su na rustikalnoj klupi i, Joanna je
bila sigurna, držali se za ruke. Brzo su se odmaknuli kad su ih ugledali.
- Zdravo - reče Gerald. - Morali smo se maknuti od onog
monstruoznog hrama. Zato smo... pa, došli smo ovamo. - Pomalo se
skrušeno nasmiješio.
- Zar ga smatrate monstruoznim? - upita Erland, također se
smiješeći.
Geraldove su oči plamtjele. - Što drugo? Kako mogu sagraditi grčki
hram? To je... to je... blasfemično!
- O, ne - uzvikne Constance.
- Pa, ne, ne baš to, ali veoma blizu. Ne mogu ga gledati.
- I ne morate - mirno će Constance. - Možete gledati cvijeće. -
Pokazala je prema zidu.
- Da. - Gerald se okrene sestri. - Joanna, jesi li znala da Constance,
gospođica Williston, zna sve o cvijeću? Upravo mi je pričala.
Joanna se nasmiješi i kimne. Constance je lagano porumenjela, ali je
izgledala veoma sretno.
- Pa, stvarno je fascinantno.
- U tom slučaju, nećemo prekidati vaš razgovor - reče Erland. - Kanili
smo razgledati vrt sa strane.
- Da - nasmiješeno će Joanna. - Vidjet ćemo se kasnije.
Nastavili su šetnju. Nešto kasnije Erland reče: - Mislim da će to biti
dobar par.
Joanna ga iznenađeno pogleda. - Opazili ste? Rekla bih da imate
pravo. To je divno. Mislila sam da se Gerald uopće neće oženiti.
- Pravi je sretnik. Mislim da će si savršeno odgovarati.
- O, da. Constance zanimaju sve njegove dosadne ideje.
Nasmijao se.
- Nisam mislila... - počne Joanna.

~ 137 ~
 - Znam - reče Erland. - Točno znam. Joanna pomalo sumnjičavo
nakrivi glavu, ali je opet osjetila isto toplo olakšanje kao kad je sjela za
ručak. Gospodin Erland stvarno je dobar prijatelj.
U tom su trenutnu stigli do manjeg vrta i ondje našli nekoliko drugih
gostiju. Njihov je privatni razgovor završio.
Ostatak poslijepodneva brzo je prošao. Sir Rollin se više nije pojavio i
nije bilo novih katastrofa. Gospođa Rowntree je u četiri pozvala njihovu
kočiju i Joanni nije bilo žao što odlazi. Imala je o mnogočemu razmišljati
te je bila spremna za povratak kući. Gerald se vratio na čaj s Willistonima.
Kad su se oni odvezli, gospođa Rowntree reče: - Tako mi je drago.
- Da - reče Joanna. - I meni. - Nasmiješile su se jedna drugoj dok se
njihova kočija udaljavala od kuće Finleyevih.

~ 138 ~
 Sedamnaest

Kad je Joanna idućega jutra sišla na doručak, otac ju je nagovarao

neka uzme svoj blok za crtanje i pođe s njim u opatiju. Pristala je te su
krenuli za manje od pola sata. Pratio ih je samodopadni Frederick. U
posljednje je vrijeme svaki slobodan sat provodio u kući ili ruševinama.
Mada zasad nije našao ništa važno, silno se zabavljao i sprijateljio se s
Carstairsovim mastifom.
Kad su stigli u opatiju, ondje su našli Carstairsa. Uz čaj i tost,
razgovarao je s Erlandom. Frederick je odmah nekamo nestao, a ostali su
se zaputili do razvalina da započnu s poslom. Gerald i Templeton stigli su
iz Oxforda dok je gospodin Rowntree objašnjavao zadatak. - Danas ćemo -
govorio je - iskopavati pod crkve. Našli smo kut građevine pa sad znamo
gdje smo. Pod je sljedeći korak. Kad ga raščistimo, moći ćemo utvrditi
postoji li ispod kripta. - Pokazao je razrušeno kamenje i travu kraj kuta
crkve što su ga pronašli. - Počet ćemo u kutu i raditi prema van.
Muškarci u skupini, osim Templetona, bez entuzijazma su gledali
pokazano mjesto.
Unutrašnjost kuta ispunjavala je hrpa zidarskoga materijala koju će
biti teško maknuti. Carstairs je iskrivio lice.
- Zar ne bismo mogli ondje početi? - sa smiješkom upita Erland
pokazujući raščišćen dio na lijevoj strani. Carstairs s nadom pogleda
gospodina Rowntreea.
- Ne, ne. To je potpuno krivo. Moramo početi u ovom kutu.
Carstairs se pokunjio, a Erland je filozofski slegnuo ramenima. - No -
reče - danas nemamo pomoćnika pa bismo nas dvojica trebali po lopate,
Carstairs.
Carstairs je malodušno kimnuo i njih su dvojica krenuli u šupu.
- Zar doista mislite da ćemo ovdje nešto naći? - uzbuđeno upita
Templeton. - Već tako dugo radimo, a ništa značajno nismo otkrili.
Joanna je odmahnula glavom, pomislivši da se Templeton barem nije
previše namučio.
- Morate imati strpljenja, John - odgovori gospodin Rowntree. - To je
vaš grijeh kao znanstvenika, premalo strpljenja. Čovjek mora biti
spreman posvetiti godine izabranome projektu, bez očekivanja velikih
otkrića.

~ 139 ~
 Templeton se namrštio, a Gerald je razmijenio pogled s Joannom.
Čak joj se učinilo da se nasmiješio.
Ohrabrena time, Joanna mu je prišla. - Je li ti bilo ugodno na čaju u
župnome dvoru? - upita.
- Mislile smo da ćeš kasnije svratiti kući, ali valjda si se odmah vratio
u Oxford.
- Pa, zapravo su me Willistoni pozvali na večeru - odgovori Gerald. -
Kasno sam otišao. Sinoć sam kanio malo raditi te sam požurio natrag u
svoje sobe.
- Kako ljubazno od njih - nedužno će Joanna. - Sigurno si se lijepo
proveo.
- Jesam.
- I meni se sviđaju Willistoni.
- Da, oni su veoma dragi, obrazovani ljudi.
- I Constance. Mislim da je dražesna djevojka, nije li? - Joanna je
ispod oka promatrala brata.
- Constance je najinteligentnija djevojka koju sam u životu upoznao -
gorljivo je odgovorio.
Malo iznenađena, Joanna je šutjela. To nije zvučalo osobito
romantično. No kad je bolje razmislila, shvatila je da bi Gerald baš to
rekao ako mu se neka djevojka sviđa. Činilo se da ga uopće nije briga za
ljepotu ili elegantne haljine. Kad je opet promislila, zaključila je da
Constanceina ljepota možda ipak ima veze s Geraldovim mišljenjem.
Nasmiješila se.
Carstairs i Erland vratili su se s oruđem te su, uz Geraldovu pomoć,
počeli uklanjati kamenje i zidarski materijal s odabranog mjesta. Joanna
je izvadila svoje stvari i sjela da nacrta već razotkriven dio zida. Još nije
bilo vruće, ali su tri mlada čovjeka uskoro dahtali i skidali kaputiće.
Gospodin Rowntree povremeno im je pomagao. Nije tako star da ne može
maknuti poneki kamen, veselo im je rekao. No često bi odlutao u mislima i
zaboravio podići sljedeći kamen. Templeton je stajao sa strane i gledao,
katkad iznoseći neki prijedlog. Rekao je da još ima previše žuljeva na
rukama i ne može raditi.
Bilo je gotovo deset kad su raščistili to mjesto. Joanna je završila
crtež i gledala što rade. Carstairs je izgledao iscrpljeno. Lice mu je
pocrvenjelo i glasno je dahtao. Zato je Gerald uzeo drugu lopatu i
pridružio se Erlandu u kopanju.
- Vi ste stvarno pravo čudo, Erland - rekao je kad su počeli. - Zar se
nikad ne umorite?

~ 140 ~
 Čovjek se nasmiješi. - Naravno. No zacijelo sam ovakve stvari radio
češće od vas ostalih. Navikao sam.
Gerald baci lopatu zemlje na sve veću hrpu. - Pa, volio bih da i ja
imam više snage. Umorim se za deset minuta. Otac me trebao poslati u
kolonije s vama ako je želio da radim ovu vrstu posla.
- Bolje da vas ne čuje - nasmije se Erland. - Još bi vas mogao poslati.
Gerald se iznenadio, a potom nasmijao. - Mogao bi, kad bih ja išao.
Tlo ispod kamenja bilo je mekano i vlažno, lakše za kopanje nego
šljunak na koji su naišli drugdje u ruševinama, pa se jama brzo
produbljivala. Za manje od pola sata bila je duboka šezdesetak
centimetara i Erlandova je lopata udarila u nešto tvrdo. Gospodin
Rowntree odmah je skočio u jamu s njima.
- Ah, tu smo - uzvikne. - Ovdje je nešto. - No kad se sagnuo da prouči
pronalazak, nije znao o čemu je riječ. - Kopajte na ovu stranu - reče im.
- Siguran sam da je to razina poda.
Dva su mlađa čovjeka proširila rupu na toj strani. Za nekoliko se
minuta pojavio dio staroga kamena. Gerald se sagnuo. - Ovo izgleda kao
pod - reče.
Gospodin Rowntree radosno protrlja ruke. - Da, doista. Baš kako sam
mislio. Sad ćemo nešto vidjeti.
Joanna je prišla da vidi i Carstairs je ustao s trave. Svi su se naginjali
nad jamom kad su iza sebe čuli glas. - Našli ste nešto važno? - upita sir
Rollin Denby.
Svi su se iznenađeno okrenuli. Odjeven uobičajeno otmjeno, sir
Rollin je s osmijehom na licu stajao iza njih.
- Prava sreća što sam vam se jutros odlučio pridružiti - doda. - Znate
li da sam umjesto toga umalo odjahao u Oxford?
Mlađi su ljudi šutjeli, ali gospodin Rowntree neodređeno kimne i
reče: - Ah, da, gospodin... ah, prava sreća. Otkrili smo pod kapelice.
Zanimljivo.
- Pod kapelice? - Denby pođe naprijed i pogleda. - Ah, vidim.
Fascinantno. Zacijelo katolička crkva, Erland, budući da su vaši preci bili
tako fanatični Jakobiti?
Jonathan Erland doimao se iznenađenim. Oštro je pogledao Joannu i
potom opet Denbya. - Nema sumnje - suho odgovori. Denby se nasmiješi.
- Da, istina, veoma zanimljivo - reče gospodin Rowntree. - Moramo
razotkriti veći dio da ga Joanna može nacrtati, zabilježiti svaki detalj.
Zatim možemo pogledati što je ispod.
- Mislite da ispod ima nečega? - upita sir Rollin.
~ 141 ~
 - O, da. To bi bilo prirodno, zar ne? Trebale bi biti kripte i možda
riznica.
Joanna se trgnula na ovo posljednje. Pogledala je Erlanda, ali on je
zurio u sir Rollina.
- Fascinantno - promrmlja sir Rollin. - Doista napredujete.
Joannin je otac izgledao zadovoljno. - Da. Sve je to metoda i
organizacija. Čovjek mora raditi metodički.
- Svakako.
- Nastavimo, Geralde, gospodine Erland. Proširite iskopavanje u
ovom smjeru. - Gospodin Rowntree pokaže. - Crkva se zasigurno tu
nalazila.
- Divno - uzvikne Templeton. Zamahnuo je rukama i počeo hodati
oko jame. - Ovdje su redovnici hodali, meditirali, molili se dok je veliki
Henrik sjedio na prijestolju i u Španjolskoj se pripremala armada. -
Duboko je uzdahnuo.
- No, dakle, Templeton, tu činjenicu nismo utvrdili - ispravi ga
gospodin Rowntree. - Mada vjerujem da imate pravo. Nastavimo.
Erland i Gerald razmijenili su osmijehe i Gerald je opet prionuo
kopanju. - Možda biste željeli pomoći, Denby? - upita Erland. - Kad vas ovo
otkriće tako fascinira.
- Ni u snu ne bih zauzeo vaše mjesto na vašem imanju - mirno
odgovori Denby. - Otkrića prepuštam vama.
- Veoma ljubazno - reče Erland pa i on prione kopanju.
Joanna se odmaknula. Shvatila je da uopće ne želi nasamo
razgovarati sa sir Rollinom. Nakon zabave njegove sestre mnogo je o
njemu razmišljala, nimalo povoljno. Jučer se odvratno ponašao. Sve u
svemu, počela je shvaćati da je sasvim pogrešno procijenila čovjekov
karakter.
Stajali su ondje u tišini promatrajući kako se Erland i Gerald naprežu
s lopatama. Joanna je ponovno uspoređivala sir Rollina i gospodina
Erlanda, ali je ovoga puta došla do posve drukčijih zaključaka.
Za pola sata raščistili su veliki dio popločena poda. Sve je bilo od
sivoga kamena, velike ploče složene jedna do druge. Tada su se gospoda
odmaknula, a Joanna je namjestila sklopivi stolac i pripremila pribor za
crtanje. Ugljenom je napravila obrise kamenih ploča, zahvalna da ima što
raditi.
- Koliko će ti trebati, Joanna? - upita njezin otac.
- Ne dugo, tata. Možda petnaest minuta.

~ 142 ~
 - Ah. Onda ćemo se vratiti na prijašnje mjesto kopanja i malo
istraživati. Pozvat ćeš nas kad završiš?
- Da, tata.
- Sjajno. Dobra djevojka. - Gospodin Rowntree se okrene i povede
skupinu do drugoga dijela ruševina. Joanna se sagnula nad svojim
crtežom.
Neko je vrijeme vladala tišina. Joanna se koncentrirala na popločen
pod, želeći ga što točnije nacrtati. Tako zaokupljena poslom, ništa nije
čula dok joj glas kraj uha nije viknuo: - Bu!
Naglo se trgnula, ugljenom napravivši krivulju na papiru, i okrenula
se. - Frederick! Životinjo! Kako si to mogao napraviti kad crtam za tatu?
- Ah, baš. Nije to ništa. Ali ja sam našao trag!
- Oh, odlazi. Moram ovo obrisati i završiti. - Pokušala je gumicom
obrisati krivulju.
- Zar ne razumiješ, našao sam nešto stvarno važno. Ne ovo glupo
staro kamenje i lončariju. - Sagnuo se bliže. - Trag do pravoga blaga -
šapne.
- Kako to misliš?
- Ššš. Ne želim da itko čuje. U podrumu sam našao mjesto gdje je pod
ostrugan i netko je radio na zidu.
- Zar je to sve? Vjerojatno samo stari popravci. Moram ovo završiti.
Svi čekaju. Ostavi me na miru, Frederick.
Bijesno se okrenuo da ode. - Budi sigurna da hoću. Više ti ništa neću
govoriti.
Joanna ga nije slušala dovršavajući crtež. Oprezno je dodavala
detalje dok joj se nije činilo da je sve vjerno prikazala, a tada je otišla po
oca. Našla ga je kako gleda mlađe ljude koji su skupljali hrpu razbijene
lončarije iz jedne od ranije iskopanih jama. Kraj njega je stajao sir Rollin i
govorio: - Vi ste stručnjak za čitanje tih starih nacrta, niste li? Impresivno.
Vjerujem da su često veoma tajnoviti.
- Da, svakako - sjetno se osmjehne Rowntree. - Nacrti što ih je Erland
našao dobar su primjer. Jasan plan opatije prekriven je kasnijim
dodacima i irelevantnim primjedbama. Netko je čak nacrtao linije na
sjeveru, prema mjestu gdje se sad nalazi kuća. Mada, jasno, tada ondje
nije bilo kuće. Apsurdno. Čovjek mora znati odbaciti takve kasnije
dodatke. Čak je bilo i nekih zapisa, očito napisanih rukopisom
osamnaestog stoljeća. Ne razumijem kako itko može nagrditi takav
dokument.
- Uistinu? - reče sir Rollin. - Što su napisali? Čovjek ne može zamisliti.

~ 143 ~
 - Doista. Neke besmislice poput »ovdje leži ulaz«. Čiste gluposti. -
Gospodin Rowntree sagne se nad jamom pred njima. - Ondje je još jedan
komad - reče Geraldu. - Nemoj ga ostaviti.
- Završila sam, tata - iza njih reče Joanna. Gospodin Rowntree se
odmah okrene. – Jesi li? Sjajno. Sad možemo dalje raditi na onom podu,
možda izvaditi jednu kamenu ploču.
Mladi su ljudi izišli iz jame. Erland i Gerald izgledali su umorno.
Gerald je brisao znoj s čela. - Predlažem da najprije ručamo, oče - reče. -
Tvoji su radnici posve iscrpljeni i treba im okrepa.
Gospodin Rowntree doimao se iznenađenim i potom zabrinutim. -
Naravno, naravno. Doista ste naporno radili. Kad bismo samo... ali ne, bit
će vremena popodne. Napravit ćemo stanku za ručak. - Neodređeno je
pogledao naokolo. - Zar Frederick danas nije došao s nama? Kamo je
nestao?
- Kladim se da je u konjušnici, kod Valianta - reče Carstairs. - Moga
mastifa - susretljivo doda jer je gospodin Rowntree i dalje izgledao
zbunjeno.
- Ah. Ah, da - reče stariji čovjek. - Pas. Čini se da ga više zanima ta
životinja nego naša istraživanja. Moramo po njega.
- Mogu vam ovdje ponuditi ručak - reče Erland - ako ćete se
zadovoljiti hladnim mesom i malo čim drugim. Još nisam našao novu
domaćicu.
- Ne, ne, ne smijemo iskorištavati vašu ljubaznost - reče Rowntree. -
Ići ćemo kući i kasnije se vratiti.
- Idem po Fredericka - reče Joanna. Njezin otac kimne.
- Pomoći ću vam - reče Erland i ponudi joj ruku.
Joanna je oklijevala, a potom se nasmiješi i prihvati.
- Dok ga oni traže - reče njezin otac - možemo samo još jednom
pogledati ovaj pod. Vjerujem da sam opazio pukotinu veću od ostalih. Bila
je na samom rubu... - Glas mu je zamro kad su se udaljili.
- Vaš je otac neumoran - reče Erland dok su hodali kroz razvaline.
- Sve ga to silno zanima, znate - Joanna reče kao da se ispričava.
- O, ne kritiziram ga. Samo mu se divim. Ipak bih želio imati jače
mišiće. Moje kopanje moglo bi biti i bolje.
- Treba vam pomoć. - Joanna ga uznemireno pogleda. - Ne morate...
Ali Erland podigne ruku. - Pogrešno ste me shvatili. Sjajno se
zabavljam.
Šutjeli su dok su prelazili posebno neugodan dio ruševina, gazeći
preko velikoga kamenja i hrpi zidarskog materijala. Kad su konačno stigli
~ 144 ~
do tratine, Erland reče: - Denby se jako zanima za naš projekt. Čudno, zar
ne? Ne bi se očekivalo da takvoga čovjeka zanima znanost.
Joanna porumeni. Sve se više ljutila na sebe zato što je podlegla sir
Rollinovu nehajnu očijukanju. - Da, jest - kratko reče.
Erland pogleda njezino ukočeno lice. - On je privlačan muškarac,
valjda. Spomenuli ste mu naše spoznaje o tajnoj odaji?
Joanna kimne. Zatim, pomislivši da mu to smeta, doda: - Već je znao
za pismo vašega strica, pa sam mislila da je to u redu.
Erland sagne glavu. - Naravno. - Zastane i potom nastavi: - Sviđa vam
se?
Joanna ga pogleda u oči. - Sir Rollin? - Pokuša se nasmijati. - Pa, on
baš nije vrsta muškarca koja se nekome sviđa, zar ne?
Erland se namrštio jer nije znao kako shvatiti tu primjedbu.
Trenutak joj je promatrao lice i tada slegnuo ramenima. - Evo konjušnica.
Joanni je laknulo, ali se i naljutila. Zašto je tako lako odustao od
razgovora? Poželjela mu je reći što doista misli o sir Rollinu Denbyu, kako
ju je posve razočarao. No bilo je prekasno. Erland ju je ostavio da pogleda
u konjušnicu.
- Čini se da ipak nije ovdje - rekao je kad se vratio.
- Nisam to ni očekivala - odgovori Joanna. - Zato sam sama htjela ići
po njega. Bojim se da je u kući.
Erland se nasmiješi. - Traži blago? Skrušeno je kimnula. - Žao mi je.
Nebrojeno sam mu puta rekla...
- Nije važno. Neka slobodno traži. Nadam se da će nešto naći. Meni to
nije pošlo za rukom. Zapravo, sad mislim... - Namrštio se i ušutio.
Joanna ga je znatiželjno pogledala, ali ništa nije rekla. Ako joj Erland
ne želi reći što misli, ona nema pravo pitati.
Nasmiješio se. - Baš mogu i reći. Sad mislim da najvjerojatnije nema
blaga. Bojim se da mi je moj stric priredio okrutnu psinu.
- O, ne.
Slegnuo je ramenima. - Pretražio sam kuću od vrha do dna. Ostala mi
je samo nada da nije u kući.
- Kako to mislite?
Pogledao ju je, oklijevao i tada odgovorio: - Radije ne bih rekao.
Vjerojatno sam u krivu.
Nakon toga, Joanna je jedino mogla odustati od teme. No pitala se
ljuti li se Erland na nju zbog sir Rollina. Ta ju je misao tako potresla da je
umalo izlanula ispriku, mada ne bi znala zbog čega.

~ 145 ~
 Ušli su u kuću kroz knjižnicu i stigli do predvorja. - Gdje je, što
mislite? - upita Erland.
- U podrumu.
Čovjek zastenje. - Naravno, očekivano. Ondje je kao u labirintu,
sićušne prostorije povezane užasno prašnjavim prolazima. Trebat će nam
sat vremena da ga nađemo. Kad sam istraživao podrume, čak sam se
nakratko izgubio.
Sjetivši se što joj je Frederick ranije rekao, Joanna upita: - Jeste li ih
pomno pretražili?
- Koliko sam mogao, s obzirom na prašinu i smeće ondje dolje. No
činilo se da godinama nitko nije dirao tu prašinu. - Nasmiješio se. - Želim
Fredericku sreću, ali iskreno, ne vjerujem da je moj stric ikad sišao u
podrume. Ni vi ne biste trebali. Uništit ćete haljinu. Ja idem za njim.
- Ne, ne. On je moj brat, i prava gnjavaža. Naći ću ga. Vi čekajte ovdje.
- Besmislice. Ne možete dolje bez vodiča.
Stigli su do podrumskih vrata i Erland je posegnuo na policu lijevo.
Bila je prazna. - Frederick ima fenjer - reče. - Čekajte ovdje. Donijet ću
drugi.
Uskoro se vratio s upaljenim fenjerom pa su sišli stubama. Doista je
bilo prašnjavo, što se pogoršalo kad su stigli do dna. Joanna je podigla
skute i nelagodno se pitala ima li pauka ili štakora. Erland se nasmiješio
izrazu njezina lica. - Vratite se gore - reče. - Upozorio sam vas. Ja ću ga
naći.
- Ne - odlučno će Joanna - posve mi je dobro.
- Kako kažete.
Prošli su jedan prašnjavi hodnik i stigli do drugoga, povremeno
dozivajući Fredericka. Joanna je malo kašljala zbog prašine što su je
podizali dok su hodali. Zavirivali su u mračne sobičke, uglavnom krcate
razbijena namještaja i drugih odbačenih stvari. - Vaša obitelj zacijelo
nikad ništa ne baca - primijeti Joanna. Upravo su vidjeli željeznu nogu
oklopa na hrpi drugih otpadaka.
- Nikad - odmah odgovori Erland. - Nikad se ne zna kad čovjeku
nešto može zatrebati, znate.
Joanna se nasmijala. - Da. Primjerice, možda poželite nositi oklop na
jednoj nozi.
- Točno.
- Stvarno ste apsurdni.
Odmahnuo je glavom. - Još jedna obiteljska mana. Čini se da je i moj
stric bio apsurdan.
~ 146 ~
 Konačno su dobili odgovor na dozivanje i u daljini ugledali slabašno
svjetlo. - Eno ga - reče Erland i Joanna odahne od olakšanja. Dojadilo joj je
ovo mračno prašnjavo mjesto.
Stigli su do svjetla i našli sićušnu prostoriju gotovo posve ispunjenu
odbačenim predmetima. Isprva su vidjeli samo zrake svjetla kroz nered,
ali tada se Frederick provukao ispod stola s dvije slomljene noge i pitao
što žele.
- Vrijeme je da idemo kući na ručak - odgovori Joanna. - I ne bi se
smio ovuda provlačiti s fenjerom, Frederick. Mogao bi izazvati požar. -
Pažljivije ga je pogledala. - Da i ne spominjem uništavanje odjeće. Izgledaš
kao klošar.
Frederick je na to nezainteresirano odmahnuo rukom. Sad se činilo
da želi što prije otići.
- Otkrio si blago? - vedro je pitao Erland dok su se vraćali do stuba.
Frederick se trgne i namršteno pogleda Joannu. - Kako to mislite?
Erland uzdigne obrve. - Mislio sam da ga tražiš.
Frederick ga pozorno pogleda i zatim nevoljko kimne. - Pa, tražio
sam.
- Ne vjerujem da ćeš u ovoj prašnjavoj rupi nešto naći.
- Jeste li pogledali? - brzo upita dječak.
- Dao sam sve od sebe. No bojim se da sam zaobišao prostorije poput
ove gdje si ti sad bio. Nije mi se dalo micati toliko smeća.
Frederick se opustio. - Da, prava gnjavaža. I iza toga nikad ničega
nema.
- Nisi li mi rekao da si nešto vidio? - upita Joanna.
Brat ju je mrko gledao. - Ne, to ipak nije bilo ništa.
- To se i meni dogodilo - reče Erland. - Ah, evo nas opet kod stuba. -
Podigao je fenjer da Joanni osvijetli put i njih su se troje vratili na svjetlo
dana.

~ 147 ~
 Osamnaest

Gospodin Rowntree i njegova ekipa idućeg su dana opet radili na

popločenom podu. No premda su razotkrili veću površinu, pronalaženje
puta do odaja za koje su se nadali da se nalaze ispod pokazalo se težim no
što su očekivali. Gospodin Rowntree predvidio je da će doći do nekakva
otvora, stuba ili vratašaca u podu. To se napokon dogodilo pri kraju dana i
nakon mnogo kopanja. Međutim, otvor je bio posve zakrčen kamenjem i
zemljom, utabanom i tvrdom. Gerald je priznao da mu se ne sviđa
pomisao na kopanje kroz to i Jonathan Erland se složio. Kako su oni
najviše radili, a Templeton i Carstairs to nisu željeli promijeniti, njihove
su želje prevladale. Odlučeno je da će naći neki drugi način za probijanje
poda.
Do narednog je jutra gospodin Rowntree zaključio da je najbolje
podići jednu od kamenih ploča i tako napraviti vlastiti ulaz. No mada su
cijeli dan pokušavali, nisu uspjeli. Kamene su ploče bile deblje no što su
izgledale, pružajući se u zemlju i više od pola metra. Na koncu su shvatili
da će morati naći pomagače ako jednu od njih žele podići. Trebat će
odstraniti svu žbuku i napraviti nekakav sustav konopaca i kolotura.
Odustali su kasno poslije podne, obećavši jedni drugima da će se sljedeći
dan vratiti.
Joanna je bila umorna kad je stigla kući. Mada je malo što radila,
otkrila je da je veoma zamorno stajati ondje, gledati druge kako rade i
slušati njihove beskonačne prepirke o metodama. Kad je malo prije čaja
stigla u svoju sobu, zarekla se da će sutradan ostati kod kuće, što je sir
Rollin danas učinio, te neće misliti na kamene ploče i kripte.
Večera je mirno prošla. Frederick je bio neobično tih, ali je Joanna to
pripisala umoru. Cijeli je dan bio vani, nesumnjivo tražeći neuhvatljivo
blago.
Nakon večere sjedila je s majkom u salonu, bavila se dugo
zanemarivanim šivanjem i povremeno čavrljala. U devet je već bila tako
umorna da se ispričala i otišla u svoju sobu. Malo je čitala i potom legla.
Paradoksalno, opet nije mogla zaspati. Vrtjela se s jedne na drugu stranu,
a jastuk joj je bio topao i neudoban. Opet je razmišljala o nedavnim
zbivanjima. Mada to nije željela, razmišljala je o sir Rollinu Denbyu. Ako je
s njom očijukao, s tim je očito završio. Joanna je opet osjećala ljutnju. No
sad se ljutila isključivo na sebe. Kako je mogla biti tako glupa i pomisliti
da je on voli? Dovoljno su je često upozoravali na toga čovjeka. Opet se
sjetila kako se ponašao na sestrinoj zabavi i porumenjela. Odakle mu
~ 148 ~
uopće pomisao da ona želi njegove poljupce! I neoprostiv je način na koji
je ponizio jadnu Selinu.
Neizbježno, ta ju je misao dovela do Jonathana Erlanda. Njegova je
reakcija na onaj incident bila posve drukčija, mnogo ljubaznija. Opet je
razmislila o onome što je Constance rekla o dvojici muškaraca. Čini se da
je Constance mnogo razumnija od nje. Odmah je shvatila kakvi su to ljudi.
Joanna je uzdahnula. Zar nikad neće točno procjenjivati? Što je
starija, to je manje sigurna u sebe, umjesto da bude obratno. U tom je
trenutku pomislila da nikad neće postati sigurna samouvjerena osoba
kakva želi biti.
Opet je uzdahnula. Oči su joj se napokon sklapale. Ugasila je svijeću i
zavukla se ispod pokrivača. No baš kad je počela tonuti u san, netko je
tiho otvorio vrata njezine spavaće sobe.
Joanna se odmah trgne i uzvikne: - Tko je to? Tko je ondje?
- Ššš - ozlojeđeno će Frederick. - Sve ćeš probuditi. Ja sam.
- Frederick? Što radiš ovdje? - Joanna je posegnula za svijećom na
noćnom ormariću, ali prije nego ju je upalila, Frederick je pokazao fenjer
što ga je držao. U prigušenom je svjetlu vidjela da je posve odjeven, ali
veoma neuredan. Na licu i odjeći imao je blatnjave mrlje.
- Ne budi tako glasna - reče.
- Gdje si bio? Zašto si odjeven? Sad smo usred noći.
- Tiho, kažem ti!
Joanna tiše ponovi svoje prvo pitanje.
- Bio sam vani i nema koristi od grdnje. Ništa ne možeš napraviti.
- Mogu reći mami. Kako si izišao? Sva su vrata zaključana.
Frederick se nasmiješi. - Imam vlastite načine ulaženja i izlaženja.
Što je dobro jer sam večeras stvarno nešto vidio. Nešto što će jako
zanimati oca.
Znatiželjna, Joanna upita. - Što?
- Ne bi li željela znati?
- Frederick, zar si me probudio samo zato da budeš nemoguć? Ako je
tako, odmah se vraćam na spavanje.
Brat i sestra dugi su se trenutak mrko promatrali.
- O, neka bude - reče Frederick. - Ionako sam ti kanio reći. Netko je
večeras pokušao ukrasti blago!
Joanna naglo sjedne. - Što? Dječak je izgledao samodopadno. - Mislio
sam da će te to potresti.
- Smjesta mi reci što se dogodilo!
~ 149 ~
 Frederick se nasmiješi. - Sad nisi previše zauzeta? Možda želiš
spavati? Ne bih te trebao gnjaviti.
Joanna podigne jastuk i zaprijeti mu. - Frederick.
Nasmijao se. - Dobro. - Nagnuo se naprijed i govorio još tiše. - Netko
je pokušao provaliti kroz ono mjesto gdje ste kopali. Vidio sam ga!
- U ruševinama!
- Da. - Napravio je grimasu. - A ja sam cijelo vrijeme mislio da je
blago u kući. Nakon što sam našao ono mjesto... - Naglo je ušutio i
namrštio se.
- Da vidim jesam li te razumjela: netko je pokušao provaliti kroz pod
crkve gdje smo kopali?
- Upravo sam ti rekao, da! Netko misli da je blago ondje.
Joanna se namršti. - Kako je to moguće? Ondje nitko nije kopao prije
nas.
Frederick se trgne. - To je istina. Kako čudno.
- U svakom slučaju, kako to znaš? Zašto si bio vani?
Spokojno se smiješeći, dječak priđe Joanninu naslonjaču i sjedne.
Doimao se spremnim ispričati dobru priču. - Večeras nisam mogao
spavati - počne. - Ne znam zašto. Odlučio sam ustati i otići do opatije.
Katkad to činim, razgledavam dok nikoga nema.
Joanna je otvorila usta da nešto kaže, ali se predomislila. Njezin se
brat smiješio.
- U svakom slučaju, kad sam stigao do ruba razvaline, čuo sam
zvukove. Pucanje kamena i lupanje. Jasno ti je da sam požurio prema
zvuku. No Valiant je bio brži.
- Valiant? O, pas gospodina Carstairsa.
- Njegov mastif. Čuo sam ga kako laje, zatim mnogo buke, zveketa i
takvih stvari, iz istog smjera kao ranije. Potrčao sam, ali dok sam onamo
stigao, Valiant je već potjerao uljeza. Vidio sam ga kako trči preko tratine.
Valiant je zgrabio rub njegova kaputa. - Dječak se nasmijao. - Kako je to
dobar pas.
- Ali čovjek je pobjegao?
Frederickovo se lice malo snuždilo. - Da.
Nečim je udario Valianta. Jahaćim bičem, mislim. Stigao je do svoga
konja koji je bio skriven izvan zidina. Kad sam vidio da je odjahao, pozvao
sam psa natrag. Nisam želio da se izgubi u potjeri za konjem. Taj bi ga
čovjek ubio da je bio dovoljno daleko.
- O, Frederick.

~ 150 ~
 - Stvarno bi ga ubio. Nisam ti rekao što sam još našao.
- Što?
- Pa, odveo sam Valianta natrag u konjušnicu da mu očistim
ogrebotinu. Taj ga je nitkov dobro zahvatio. Kraj vrata konjušnice našao
sam otrovano meso. Ostavljeno je da ga on pojede.
- Ne! Kako si znao?
Dječak je izgledao ljutito. - Pogledao sam, naravno. Znam gdje se i
kada hrani Valiant. Provjerio sam njegovu posudu. Pojeo je večeru. Ovo je
bilo nešto posve drukčije, u sredini napunjeno otrovom za štakore.
Razrezao sam ga da vidim. - Pobjednički ju je pogledao.
- Ali to je užasno! Frederick zadovoljno kimne.
- Tko bi mogao napraviti nešto takvo? Zadovoljstvo na njegovu licu
pretvorilo se u gnjevno mrštenje. - To i ja želim znati. I kanim saznati.
Nikakav lopov neće mi oteti blago. Napravio je velike rupe u kamenu.
Otišao sam pogledati. Sigurno je imao nekakvo oruđe.
- Na koju je stranu odjahao?
- Nisam vidio. - Frederick uzdahne. - Bio je iza zida, a mene je
zabrinjavao Valiant.
Joanna je razmišljala. - Pitam se je li gospodin Erland čuo?
- Trebao je. Bilo je dovoljno buke. Ali nije izišao da vidi. Možda je
njegova soba previše daleko.
- Sutra mu moraš reći, čim prije.
- To i namjeravam. I tati, mada će me zacijelo temeljito izgrditi zbog
izlaska.
- Što je s onim mjestom o kojemu si mi ranije pričao? Jesi li ga
spomenuo gospodinu Erlandu?
Na licu njezina brata pojavio se izraz tvrdoglavosti. - Rekao sam ti da
sam se zabunio.
Joanna ga je namršteno gledala. - Jesi li siguran?
Frederick pogleda u pod. - Tako sam rekao, zar ne? Osim toga, kakve
veze ima ako je blago u ruševinama. Ono mjesto, ono što sam mislio da
sam našao, to je u podrumu. Ne može... - Prekinuo se kad mu je nešto palo
na pamet.
- Što ne može? Frederick, vjerujem da si nešto pronašao!
- Šuti - obrecne se njezin brat - razmišljam.
- Neću šutjeti! Gospodinu Erlandu moraš reći za sve što si našao. -
Mrko ga je gledala. - Nije moguće da još uvijek misliš da blago možeš
zadržati za sebe, je li, Frederick? Zato što ne možeš.

~ 151 ~
 - Znam to - prezirno odgovori. - Nikad nisam tako mislio. Odnosno,
samo nakratko. Znam da bi me netko otkrio i primorao da ga vratim. No
to ne znači da me Erland ne bi nagradio kad bih ga doista našao.
- Ali, Frederick, ako se naokolo mota lopov...
- Onda ću ga zaustaviti - vatreno će dječak i potom se nasmiješi. - I
možda sam smislio način kako ću to izvesti.
- Kako to misliš? - počne Joanna, ali on je već izišao.
Kad je je Frederick idućega dana sve to ispričao, reakcije nisu bile
baš onakve kakvima se nadao. Otac, zaokupljen jednim od svojih nacrta,
jedva ga je čuo. Jonathan Erland kao da je smatrao dobrom šalom to što
netko želi provaliti u njegove ruševine.
Priču o otrovanom mesu odbacio je kao plod mašte, a Frederick je
gorko požalio što je meso s gnušanjem bacio u jezerce.
Gospođu Rowntree, prirodno, više je zabrinjavalo Frederickovo
noćno lutanje nego neki neuhvatljivi lopov. Izgrdila ga je, ali su oboje znali
da će to imati malo učinka kad on opet poželi izići. Zbog zabrinutosti za
njega, njegova majka nije mogla podrobnije razmišljati o vjerodostojnosti
njegove priče.
Frederick je kasno toga popodneva naišao na sestru u vrtu, bacio se
na travu kraj njezine stolice i počeo se žaliti. - Ljudi su tako glupi - izlane. -
Nitko na mene ne obraća pozornost, a mislim da će se taj tip vratiti i
svima pred nosom odnijeti blago. - Mrgodio se. - Barem će tada shvatiti da
sam imao pravo.
- Ne misliš li - reče Joanna - da bi gospodin Erland mogao biti u
pravu? Možda je to ipak bio neki znatiželjnik, netko tko je čuo o
iskopavanju i želio je vidjeti.
Frederick je svoje gnušanje usmjerio na Joannu. - Zašto onda nije
došao danju, kad ste svi bili ondje? I zašto je pokušao otrovati Valianta? Ili
napraviti rupu u kamenu? Da bi to napravio, čovjek bi morao biti jako
znatiželjan. - Ljutito ju je gledao. - I ako mi ti počneš govoriti da je onaj
otrov plod moje mašte, Joanna, povući ću te za kosu. Osim toga, svatko
može vidjeti tragove na kamenu. Samo ne žele priznati da su novi. Ali ja
znam! Svi misle da sam glup samo zato što sam mlad. Ali nisam! Znam što
sam vidio. - Uzdahnuo je. - Nikad si neću oprostiti što sam bacio ono
meso.
- Ali ako gospodin Erland misli da si pogriješio, možda...
- Dakle, to je bilo čudno - prekine je Frederick.
- Uopće nisam siguran u to.
- U što?

~ 152 ~
 - Da misli da sam pogriješio, naravno. Neobično se ponašao.
- Kako to misliš?
- Pa, doimao se stvarno zainteresiranim kad sam mu to prvi put
ispričao, u njegovoj radnoj sobi. Postavljao mi je svakakva pitanja. No kad
smo izišli da pogledamo to mjesto i prišli su nam ostali, nasmijao se i sve
pretvorio u šalu. To me stvarno naljutilo. - Namrštio se.
Joanna se zamislila. - Možda ne želi da svi o tome pričaju - reče.
Frederick iznenađeno podigne glavu. - Ha... to mi nije palo na pamet.
- Zabezeknuto je otvorio usta.
- Ili možda ne želi da lopov zna da mi on vjeruje.
- Pa, ne shvaćam...
Njezin brat skoči na noge. - Kanio sam motriti na opatiju i uhvatiti
tog zlikovca. No možda to ipak neću morati sam raditi. - Počeo se okretati.
- Frederick, znaš što je mama rekla. Noću ne smiješ sam izlaziti.
- Ha! Bit ću oprezan. Osim toga, ondje će biti Valiant. Majka ne
razumije koliko je ovo važno.
- Da, ali...
Ljutito gunđajući, Frederick doda: - O, sve ste vi žene jednake. -
Potom se udalji prema stražnjim vratima.
Kad je otišao, Joanna je nepomično sjedila i mrštila se. Frederick ju je
zabrinjavao. Mada je često naporan i nemilosrdno je zadirkuje, ipak je on
njezin mlađi brat. Sigurno nije željela da mu se nešto loše dogodi. Ako se
lopov doista kreće naokolo, Fredericka mu treba maknuti s puta. Ali nije
imala pojma kako to izvesti. Ona ga ne može slijediti kroz prozore i preko
zidova. Namršteno je razmatrala taj problem. Morat će zamoliti za pomoć.

~ 153 ~
 Devetnaest

Narednoga su dana skratili vrijeme rada u ruševinama. Bio je

četvrtak i gospodin Rowntree morao je ranije otići da se pripremi za
večernji sastanak Filozofskoga društva. Nisu dovršili uklanjanje žbuke
oko velikoga kamena u podu što su ga izabrali. Činilo se da će proći barem
još jedan dan prije nego ga pokušaju podići. Sir Rollin je opet došao
gledati i ustvrdio da su grozno spori u radu. Time je zavrijedio srdite
poglede Geralda i Erlanda. No nitko se drugi nije doimao osobito
zabrinutim. Svi su željeli vidjeti ima li nečega ispod kamenih ploča, ali se
nikome nije toliko žurilo da bi još jedan dan bio važan.
Kad su rano popodne prestali s radom, Gerald je, mrmljajući da je
pozvan na čaj, otišao u župni dvor. Joanna je nasmiješeno gledala za njim.
Ovih dana kod kuće uopće nisu viđali Geralda, ali je vjerovala da u selu
provodi mnogo više vremena nego ranije.
- Zar vaš brat udvara vikarovoj otmjenoj kćeri? - upita sir Rollin iza
nje.
Joanna je stisnula usne i šutjela.
- Savršen par kad je riječ o karakteru - doda Denby gledajući za
Geraldom - ali ne osobito povoljan. Jasno, mala će Williston dobro proći.
Vaš će brat jednoga dana zacijelo naslijediti imanje.
Joannine su oči bljesnule. - Mislim da će i Gerald jako dobro proći.
Constance je divna osoba.
Iznenađeno ju je pogledao. Zatim se cinično nasmiješio. - O, svakako.
Glasno sam razmišljao.
Joanna se okrenula da ode, umalo se sudarivši s Jonathanom
Erlandom. Očito je čuo tu razmjenu i znatiželjno ju je gledao.
Ostali su također uskoro otišli. Templeton i Carstairs zaputili su se
natrag u Oxford, a Denby je odjahao do kuće svoje sestre. Joannin se otac
ukrcao u kočiju, ali je Joanna čekala da joj iz konjušnice dovedu kobilu.
Jutros je dojahala ovamo upravo zato da može s Erlandom nasamo
razgovarati.
- Ideš li, Joanna? - upita gospodin Rowntree i dohvati uzde.
- Da, tata, uskoro. Upravo mi dovode konja. Rowntree zbunjeno
pogleda naokolo. - Ah, da.
Jutros si jahala. Zaboravio sam.
- Samo ti idi, tata. Sustići ću te.
Kimnuo je i potjerao konja. Laka je kočija polako krenula.
Erland je gledao za njom. - Hoće li je zadržati na cesti? - upita. - Čini
se kao da uopće ne upravlja konjem.
~ 154 ~
 Joanna se osmjehne. - Ne, ali taj će se konj sam vratiti kući. Kao
uvijek.
Erland ju je pogledao u oči. Joanni je srce brže zakucalo zbog načina
na koji se smiješio.
- Gospodine Erland - reče - željela sam s vama o nečemu razgovarati.
Namjerno sam se zadržala.
Doimajući se zadovoljnim, Erland odgovori: - Naravno. Hoćete li ući?
- Ne, neće dugo trajati. Stvar je u tome... - Oklijevala je i zatim brzo
nastavila. - Zabrinuta sam za Fredericka.
- Fredericka? Što nije u redu s njim?
- Ne baš da nije u redu. To jest, pa, tvrdi da će motriti na lopova jer
vjeruje da ga je vidio. Opet se kani iskrasti i doći ovamo, znam. Bojim se
da ne strada:
- Ah..
- On je tek dječak, znate, mada se smatra odraslim. Ipak ne razumije
neke stvari.
- Stvari?
Joanna se namršti. - Ako Frederick kaže da je našao otrovano meso,
onda je to istina, znate. On ne izmišlja činjenice i veoma dobro zapaža. Ne
znam što to znači, ali sam zabrinuta.
Erland kimne. - Da, vidim. - Kratko zastane i potom reče: - Njegovu
sam priču shvatio ozbiljnije no što on misli. Razgovarat ću s njim.
- O, dobro. Je li vam ikad spomenuo mjesto u podrumu gdje se nešto
radilo?
- Što?
- Tako sam i mislila. Rekao mi je da je nešto našao, a zatim je tvrdio
da se zabunio. Ne znam što je tu istina.
Erland se zainteresirao. - Svakako ću s njim razgovarati.
- Bila bih vam silno zahvalna.
Malo se ironično nasmiješio. - To je samo po sebi dovoljan razlog.
- Tako ste ljubazni. Doista jeste. Bili ste dobri prema Selini na zabavi,
a sad pomažete meni. Ne znam kako bih vam zahvalila.
Pogledao ju je. - Ljubazan, da. - Kratko se nasmijao. - Nije osobito
romantično, biti ljubazan.
- Što?
- Ništa, gospođice Rowntree.

~ 155 ~
 Pogledala ga je krupnim upitnim očima. Izgledala je tako ljupko da ju
je nesvjesno uhvatio za ruku. - Vi ste... - počne. No u tom je trenutku
prodoran glas s druge strane ceste zazvao: - Joanna! Joanna!
Nije uspjela odmah skrenuti pogled s Erlandovih očiju, no tada je
trepnula i okrenula se prema zvuku. Pustio joj je ruku i također se
okrenuo.
Selina Grant stajala je u majčinoj kočiji, mahala suncobranom i opet
zazvala Joannu. Bila je sama, ako se izuzme kočijaš, i iskorištavala rijetku
priliku da viče koliko joj srce želi. - Joanna!
- To je Selina - nepotrebno reče Joanna.
- Doista. Bolje da odete k njoj prije nego si ozlijedi grlo.
Joanna ga oštro pogleda, ali u njegovu osmijehu nije bilo zlobe. - Da -
reče - ali najprije vam moram još jednom zahvaliti.
- Nema potrebe. Sviđa mi se Frederick.
- Stvarno ste ljubazni. - Joanna priđe svojoj kobili i Erland joj
pomogne da uzjaše. Još ga je jednom pogledala prije nego je odjahala. -
Mislim da je dobrota jedna od najvažnijih osobina - impulzivno doda. -
Dosad to nisam shvaćala, ali je istina. - Tada se udaljila, ostavivši Erlanda
da zbunjeno gleda za njom.
- O, Joanna - uzviknula je Selina kad se približila kočiji. - Prava je
sreća da sam te vidjela. Vraćam se iz tvoje kuće, znaš. Svratila sam onamo,
ali te nije bilo. U posljednje si vrijeme stalno vani, uvijek u ruševinama sa
svojim ocem. Ovaj se tjedan gotovo uopće nismo vidjele. - Zvučala je
mušičavo prijekorno i Joanna uzdahne.
- Žao mi je, Selina. Znaš da pomažem tati.
- Da, ali zašto? Ne mogu zamisliti nešto dosadnije.
- Nije dosadno, znaš. Mislila sam da će mi dojaditi, ali nije.
Selina slegne ramenima. - Ideš li sad kući? Idem s tobom. Veži konja
za kočiju i sjedni sa mnom, da možemo razgovarati.
Joanna joj je polako udovoljila. Poželjela je da Selina nije naišla baš u
tom trenutku.
Tijekom vožnje natrag Selina je neprestano brbljala - uglavnom
prenoseći tračeve. Joanna je rastreseno odgovarala, ali Selini je to bilo
dovoljno. Zadovoljno se iskrcala pred ulaznim vratima kuće obitelji
Rowntree. - Sad ćemo lijepo čavrljati u vrtu, baš kao nekad - reče.
Sjele su u sjenicu i čim su se smjestile, Selina se nagne naprijed,
blistavih očiju. - Sada ti mogu reći - šapne. - Nisam željela u kočiji gdje je
John mogao čuti.
- Što mi možeš reći?
~ 156 ~
 Selina lizne donju usnu. - Znaš li što je ona sad napravila? - uzbuđeno
upita.
- Tko?
- Adrienne Finley. Znaš li što je učinila? Joanna odmahne glavom.
Trijumfalna izraza lica, Selina se odmaknula. - Prodala je Lucy!
Joanna raširi oči. - Peterovu nagrađivanu kuju?
Selina kimne, veoma zadovoljna učinkom svoje vijesti.
- Ali Peter uvijek lovi s njom, kaže da je najbolja u njegovu čoporu.
Zaboga, čak nikome drugome nije dopuštao da je hrani.
- Znam, i sad je bijesan. Pokušava je dobiti natrag, ali kažu da je
čovjek koji ju je kupio ne želi dati. - Frknula je nosom. - Ne shvaćam zašto.
Meni se nikad nije osobito sviđala, uvijek je njuškala oko gležnjeva. Nikad
nisam razumjela zašto je smjela u kuću. No oko toga se podigla velika
graja. Čula sam da je Peter vikao na nju, stvarno vikao - s užitkom je
ponovila.
- Zaboga.
- Jasno, tako joj i treba, mrska nametljivica.
- Selina, ne smiješ govoriti takve stvari.
- Ali to je istina!
- Siroti Peter. Mislim da je stvarno volio tu životinju. I mrzi svađe.
Selina slegne ramenima. - Pa, kažu da ju je on ovoga puta započeo.
- Gdje čuješ sve to, Selina? Tako mi svega, uvijek sve znaš.
- Druga sluškinja Finleyevih...
- Prijateljica je vaše domaćice. Trebala sam znati.
Selina opet slegne ramenima. Vladala je tišina dok je Joanna
razmišljala o Peterovoj situaciji. Doista je to prava šteta.
Dok su tiho sjedile, čule su otvaranje stražnjih vrtnih vrata i
približavanje glasova. - Tko to može biti? - promrmlja Selina. Nagne se
naprijed i proviri oko ruba sjenice. - Pa, to je Gerald - iznenađeno reče - i s
njim Constance Williston. Kako čudno.
Joanna nije mogla odoljeti pa se i ona nagnula naprijed. Dok je
gledala, Gerald je uzeo Constanceinu ruku i primaknuo je svojim usnama.
Constance je dražesno porumenjela.
Selina dahne: - Dakle, zaboga!
Par je hodao puteljkom prema njima. Ako idu u kuću, proći će točno
kraj sjenice.

~ 157 ~
 - Najradije bih... - ogorčeno počne Selina. No Joanna joj je dala znak
neka šuti. Mada to nije sasvim dolično, željela je čuti što Gerald i
Constance govore.
- Najprije idemo majci - govorio je Gerald. - Bit će veoma sretna. Otac
možda neće ni razumjeti našu vijest. Bit će zaokupljen ovim ili onim. Ali
slušat će ako majka s nama pođe k njemu.
- O, nadam se da će biti zadovoljni - promrmlja Constance.
Gerald se na to zaustavio. On i Constance stajali su točno kraj sjenice,
pola metra od mjesta gdje su sjedile Joanna i Selina.
- Zadovoljni? - uzviknuo je. - Bit će oduševljeni. Zar bi moglo biti
drukčije?
- Pa, ali Geralde, ja nemam veliki miraz i nisam...
- Ti si savršena. Prava žena za mene i moji su roditelji toga svjesni,
vjeruj mi. - Gerald se tiho nasmijao. - Zapravo, jako ću se iznenaditi ako
me majka ne pita zašto sam toliko odugovlačio.
- Misliš da je sumnjala?
- Siguran sam. Dođi, idemo vidjeti. Nastavili su dalje i nestali iza
zavoja puteljka.
Uslijedila je tišina.
- Dakle! - tada reče Selina. Kao da je od iznenađenja i bijesa gotovo
ostala bez riječi. - Dakle!
Joanna se široko smiješila, pomalo vlažnih očiju. - Nije li to divno?
Selina se zablene u nju. - Divno? - podrugljivo reče. - Pa, valjda ti to
moraš reći. Ali ja u svojoj obitelji ne bih željela tu veliku nespretnu nazovi
intelektualku.
Joanna se posve uspravila i oči su joj plamtjele od gnjeva. - Više mi
nikad nemoj tako o njoj govoriti, Selina. Constance je divna osoba. Draga
mi je i poštujem je, te mi je jako, jako drago što će mi biti sestra.
Razumiješ?
Selina se narogušila, ali je ustuknula pred izrazom u Joanninim
očima. - D-da, da, naravno.
- I budeš li ikad tako podla da širiš tračeve o njoj, više nikad neću s
tobom razgovarati!
- Ne, ne, ne bih. Oprosti, Joanna. - Selina, zgranuta Joanninim
neobičnim bijesom, brzo je smirila prijateljicu. - Sad kad će ući u tvoju
obitelj, znaš da ne bih.
Umirena, Joanna kimne. - Moraš pokušati prihvatiti Constance,
Selina. Uistinu je veoma simpatična.

~ 158 ~
 Izgledajući kao da u to ne vjeruje, djevojka kimne. Joanna ustane. -
Moram u kuću da im kažem koliko mi je drago. Ideš i ti?
- Ne. Mislim da neću. Moram ići. I ne želim smetati u obiteljskoj
prilici. - Njezin je ton otkrivao da je uvrijeđena, ali se Joanna na to nije
obazirala. Bila je previše uzbuđena.
Dvije su djevojke požurile puteljkom do kuće. Joanna je donijela
Selinin šeširić i pozdravila je, a zatim potražila ostale. Nisu bili u salonu ni
u jutarnjoj sobi, ali se na koncu sjetila pogledati u očevu radnu sobu. Čula
je glasove dok je prilazila vratima.
- Brak? - govorio je njezin otac. Zvučao je zbunjeno.
- Da, dragi - odgovori gospođa Rowntree - Gerald i Constance. Nije li
to divno?
Uslijedila je stanka i tada njezin muž promrmlja: - Ali kad su se
vjenčali? Ne sjećam se...
Gerald se nasmijao. - Ne, tata, tek ćemo se vjenčati. Došli smo vam
reći.
- O, vjenčat ćete se? No, dakle. To je jako dobro. Vrijeme je da se
oženiš. Sjajno.
- Pa, tata, morao sam čekati da nađem savršenu djevojku za mene.
- Da, da, to svakako. Veoma pametno. Gospođica Williston.
Joanna je zavirila unutra i vidjela da njezin otac pomno proučava
Constance.
- Vikarova kći, da, naravno. Veoma inteligentna djevojka. Ja se
sjećam.
Gerald se opet nasmijao. - Najveći kompliment, Constance. Primljena
si s počastima.
Gospođa Rowntree također se nasmijala, a njezin je muž izgledao
zbunjeno.
Joanna uleti u sobu. - O, tako mi je drago - uzvikne. - Jako sam sretna.
Svi su je pogledali. - Što, već si čula? - našali se Gerald. - Glasine
putuju brže no što sam mislio.
- Bila sam u vrtu. Prošli ste kraj mene. - Ah.
- Tako mi je drago - ponovi Joanna. Zagrlila je Constance i, nakon
kratkog oklijevanja, Geralda. - Bit ćete jako sretni.
Gerald se nasmiješi. - I mi to mislimo.
- Kad ćete se vjenčati?
- To ovisi o Constance.

~ 159 ~
 Djevojka lagano porumeni, ali reče: - U listopadu, mislim. Mama kaže
da treba vremena za pripreme. I želim da stojiš uz mene, Joanna.
Presretna, Joanna se ozareno smiješila. - Djeveruša! O, oduvijek sam
željela biti djeveruša.
Gerald se nasmijao. - Rado ćemo ti udovoljiti. Nikakva žrtva nije
prevelika za sreću moje sestre.
- Idiote - nasmije se Joanna. - O, kako je sve to divno.
- Predlažem malo serija - reče gospođa Rowntree - da proslavimo
ovaj važni događaj. -
Pozvonila je Mary. - Prvi brak u obitelji. Mogla bih zaplakati.
Muž je zabrinuto pogleda, a Gerald uzvikne: - O, nemoj, mama.
- Neću, ali bih mogla. Jako sam sretna. - Nasmiješeno je zagrlila
Constance. - Ne mogu zamisliti bolju snahu.
Constance joj je drhtavo uzvratila smiješak.
- Istina, da - doda gospodin Rowntree. - Nije li mi Gerald rekao da
znaš latinski? Možeš nam pomoći oko glosara Katula što ga pripremamo.
Svi su se od srca nasmijali, posve zbunivši gospodina Rowntreea, a
gospođa Rowntree sve ih je povela u salon na šeri.

~ 160 ~
 Dvadeset

Te se noći podigla oluja i kad se Joanna sutradan probudila, dočekala

ju je ustrajna kiša. Bilo je jasno da se neko vrijeme neće raditi u opatiji.
Činilo se da će to biti jedna od onih engleskih kiša koja traje danima.
Prestaje samo nakratko da budalaste osobe izmami van i zatim ih
promoči do kože.
No Joanni nije bilo žao što će istraživanja nakratko prestati. Nedavna
su zbivanja bila tako uzbudljiva da ni na što drugo nije mogla misliti.
Odlučila je što prije posjetiti Constance. Prethodnoga dana nisu imale
priliku razgovarati u četiri oka, a Joanna joj je opet željela reći koliko joj je
drago.
Cijela je obitelj bila na doručku kad je Joanna sišla, što nikako nije
uobičajeno. Gospodin Rowntree žalio se na kišu, baš kao i Frederick. -
Danas smo mogli završiti s onom kamenom pločom - reče prvi. - Siguran
sam da smo uklonili gotovo svu žbuku. Možda bismo je već danas podigli.
Ali jasno, nitko neće htjeti pokušati po ovoj kiši.
- Ne, naravno - složi se njegova žena. - Što je sasvim ispravno. Svi
biste se prehladili. - Okrene se mlađem sinu. - Kao i ti, Frederick, ako
iziđeš. To ti strogo zabranjujem.
Dječak pogrbi ramena. - Majko, moram ići. Jako je važno. I neću se
vani zadržati više od nekoliko minuta.
- Kamo ideš? Townsendima?
- Ne, pa, to jest, ja... ne baš.
- Nego kamo?
Frederick je izgledao prkosno. - Možda ću ići Townsendima.
Gospođa Rowntree ga pogleda, uzdahne, te se okrene svojoj kćeri. -
Što ćeš ti danas raditi, Joanna?
- Kanila sam svratiti u župni dvor i posjetiti Constance.
Njezina majka kimne. - Da, i ja namjeravam posjetiti gospođu
Williston. Možemo zajedno.
Gospodin Rowntree je nakon doručka zlovoljno krenuo u svoju
radnu sobu, a njegova je žena sišla razgovarati s kuharicom. Frederick je
ustao i zaputio se iz sobe za doručak, ali ga je Joanna pozvala natrag.
Sumnjičavo joj je prišao.
- Kamo ideš danas, Frederick? - upita ga Joanna. - Nisi zavarao
mamu, znaš. Jasno je da planiraš neku vragoliju.
~ 161 ~
 - Nije točno! - Izgledao je ogorčeno. - Zar uvijek moram govoriti
kamo idem i kad ću se vratiti, kao da sam dječarac?
- Pa, u posljednje nam vrijeme sigurno nisi dao razloga da ti
vjerujemo. Iskradao si se usred noći.
- Tako sam vidio lopova!
- Da, i mogao si stradati. Kamo to danas ideš, a ne želiš reći?
Dječak se mrgodio.
- Frederick.
- O, dobro. Idem u opatiju. - Joanna otvori usta, ali on doda: - Pozvao
me gospodin Erland.
- Stvarno?
- Da, i rekao je da želi nasamo sa mnom razgovarati, samo nas
dvojica. - Sad je izgledao samodopadno.
- Ah. - Joanna je zahvalno pomislila da Erland ispunjava obećanje
koje joj je dao. - Ali kako ćeš onamo po ovoj kiši? Kočija treba mami i
meni.
- Pa, uzet ću onu manju. Bez brige, stavit ću debeli plašt.
- Onda je valjda u redu, mada ne razumijem zašto to nisi rekao mami.
Njezin brat tvrdoglavo reče: - To bi trebao biti privatan razgovor.
Nitko za to ne treba znati.
Joanna se nasmiješi. Sigurno nema razloga za brigu ako je Frederick
s Jonathanom Erlandom. - U redu. Lijepo je od gospodina Erlanda da te
pozvao.
- O, lijepo! Zacijelo želi da mu još pričam o uljezu. - Frederick je
izgledao tajanstveno. - A možda i o drugim stvarima.
- Možda. Ali on jest ljubazan. Njezin brat slegne ramenima.
- Pa, moram se pripremiti za izlazak. Ideš li i ti uskoro?
- Odmah nakon tebe. - Frederick se naceri. Joanna se nasmijala i
krenula do stubišta. Pola sata kasnije dame iz obitelji bile su spremne za
polazak. - Mislim da ćemo se smočiti čak i u zatvorenoj kočiji - rekla je
gospođa Rowntree kad su se našle u predvorju. - Sve jače pada.
Joanna pogleda kroz uski prozor kraj vrata. - Da, prava oluja. No bit
ćemo dobro ako potrčimo do kočije.
Njezina se majka nasmiješi. - Veoma si zadovoljna Geraldovim
izborom, zar ne, Joanna?
- O, da. Constance mi je postala veoma draga, i zanima je sve ono što
Gerald voli. - Skupila je nos. - To je teško shvatiti, ali je istina.
- Doista - nasmijala se majka. - O ukusima se ne raspravlja.
~ 162 ~
 Joanna se također nasmijala. - Ne, ali Constance je stvarno divna i oni
se doista vole. To je najvažnije.
Raznježena lica, gospođa Rowntree se složila.
Doveli su kočiju pa su požurile kroz kišu da se ukrcaju. Tijekom
kratke vožnje razgovarale su o vjenčanju i kakvo će biti. Joannu je još
uzbuđivala pomisao da će biti djeveruša.
U župnom su dvoru vidjeli da se kočija zaustavlja i vrata su se širom
otvorila dok su trčale stazom. Dočekala ih je gospođa Williston i pomogla
im da skinu mokre stvari.
- Silno mi je drago da ste došle usprkos kiši - reče. - Upravo sam
govorila Arabelli da bih vas danas trebala posjetiti.
Pruživši šeširić sluškinji, gospođa Rowntree pogleda drugu ženu. -
Morale smo doći, naravno, da vam kažemo koliko smo svi sretni.
Gospođa Williston se nasmiješi. - Kao i mi.
Dvije su se žene načas uhvatile za ruke i razmijenile rječite poglede.
Potom ih je gospođa Williston uvela u jutarnju sobu gdje su Constance i
njezine sestre šivale.
- Joanna - uzvikne Constance. Ustala je da ih pozdravi. Dvije su se
djevojke zagrlile i zatim se Joanna odmakne. - Izgledaš posve isto - reče. -
Kako čudno.
- Kako to misliš?
Joanna se nasmiješi. - Pa, mislila sam da će zaručena žena izgledati
drukčije od nas ostalih.
- Gusko - nasmije se Constance. Dvije su starije žene sjele na sofu i
zadubile se u razgovor. - Dođi, idemo gore.
Joanna se spremno složila pa su otišle u Constanceinu sobu.
- Tako sam sretna - reče Constance i sjedne na krevet, a Joanna se
spusti u naslonjač. - Osjećam se kao da su mi se ispunili svi snovi.
Druga se djevojka nasmijala. - Teško mi je zamisliti da je Gerald
nečiji san, ali sam ipak sretna zbog vas.
Constance se također nasmijala, ali je i porumenjela. - Pa, jest. Sviđa
mi se otkako sam bila djevojčica.
Joanna kimne. - Pričaj mi o vjenčanju - doda i dvije su se djevojke
začas izgubile u planiranju haljina, cvijeća i svadbenih doručaka.
Već je bilo gotovo vrijeme ručka kad su Joanna i njezina majka otišle
iz župnoga dvora. Pozvali su ih da ostanu, ali je gospođa Rowntree željela
otići kući i pobrinuti se da njezin muž štogod pojede. Tijekom vožnje
natrag vladao je ugođaj mirnog zadovoljstva. Za to se kratko vrijeme
činilo da je sve u redu.
~ 163 ~
 Kad su ušle u kuću, kod gospodina Rowntreea našle su Jonathana
Erlanda. Rekao im je da je pozvan kako bi opet proučili nacrte ruševina.
- Pa, obojica morate prestati i doći za stol - reče gospođa Rowntree. -
Ručak će biti poslužen za pet minuta, a rekla bih da vam treba okrepa
nakon rada.
Erland je rado pristao, a gospodin Rowntree ne baš tako rado.
Uskoro su sjedili oko stola.
- Gdje je Frederick? - upita gospođa Rowntree. - Taj je nemogući
dječak izišao po kiši, mada sam mu to zabranila.
- Vidio sam ga ranije - reče Erland. - Mislim da je otišao k
Townsendima.
- Pa, nećemo ga čekati. Može biti i bez ručka. - Gospođa Rowntree
dala je znak Mary neka počne posluživati.
Erland pogleda Joannu. Laganim kimanjem pokazao joj je da je nešto
poduzeo po pitanju Fredericka.
Joannu je zagrijala ta pomisao.
- Danas sam vidio Finleya - odjednom će gospodin Rowntree. -
Veoma čudno. Mladi se Peter posve promijenio.
Njegova se žena lagano namrštila, iskosa pogledavši Joannu, ali reče:
- Kako to misliš? - Gospodin Rowntree veoma rijetko primjećuje ljude pa
se svaka njegova primjedba prima s velikim zanimanjem.
- Izgledao je deset godina stariji - nastavi domaćin. - Mrzovoljno
stisnuta usta. Ne razumijem. Peter je uvijek bio prijazno otvoren momak.
Na to nitko nije imao komentar i gospodin Rowntree uskoro nastavi:
- Rekao bih da je to zbog one njegove žene.
Svi su ga zapanjeno gledali. Obitelj i susjedi prihvaćali su činjenicu
da George Rowntree jedva razlikuje ljude te da nikad ne zapaža ništa
izvan svoje radne sobe. Ipak, katkad bi ih sve zaprepastio nekom
ovakvom primjedbom, dokazujući da je sposoban dobro zapažati, kad je
za to raspoložen.
Opazio je kako zure u njega. - Logično je - doda. - Žena koja šefuje.
No imam osjećaj da će mladi Peter to uskoro promijeniti.
Dame su nastavile zuriti. Erlandove su se usne trznule. - Doista,
gospodine? - upita. - Zašto to mislite?
- Izraz oko njegovih usta - mudro zaključi Rowntree - po tome se
uvijek vidi. - Nastavio je jesti, blaženo nesvjestan zapanjenosti što ju je
izazvao.
- Dakle - na koncu će gospođa Rowntree. Erland se nasmiješi.
- Prodala je njegovu kuju - omamljeno promrmlja Joanna.
~ 164 ~
 - Što? - upita njezina majka.
- Peterova žena. Prodala je Lucy.
- Ne!
Joanna je kimnula, a Erland je prasnuo u smijeh. Obje su ga žene
pogledale.
- Oprostite - dahnuo je i ubrusom pokrio usta. Tada se i gospođa
Rowntree nasmiješila i uskoro su se svi troje veselo smijali, na čuđenje
gospodina Rowntreea.
Njihov gost podigne čašu. - Za Petera - reče. - Neka uspije u svemu
što pokuša. - Ispili su, smiješeći se s različitim stupnjevima ironije i
razumijevanja.
Jonathan Erland otišao je kući brzo nakon ručka. Gospodin Rowntree
povukao se u svoju radnu sobu, a njegova se žena pozabavila kućanskim
dužnostima. Joanna je ostala sama u salonu sa svojim šivanjem i novim
romanom. Pokrpala je tri volana i tada uzela knjigu. Jedva je pročitala
četiri stranice kad su se oprezno otvorila vrata i Frederick je zavirio
unutra.
- Frederick! - uzvikne djevojka. - Gdje si bio? Propustio si ručak. Jesi
li jeo kod Townsenda?
Vidjevši da je sama u sobi, Frederick je ušao i zatvorio vrata. - Nije
važno. Kuharica mi je maločas nešto dala, ali, Joanna, nešto sam našao!
- Gdje? - upita njegova sestra odmjerivši ga od glave do pete. - U
jarku? - Frederick je doista bio veoma prljav. Odjeću mu je prekrivala
prašina koju je kiša ponegdje pretvorila u blato, a čak je i u kosi imao
prašine. Nos i obrazi bili su mu zamrljani, a šake posve crne. Dok joj je
prilazio, ostavljao je tragove na sagu.
- Ne u jarku, budalo. U opatiji.
- Opatiji? Zar nisi bio kod Townsenda?
- Rekao sam ti da idem u opatiju.
- Znam, ali gospodin Erland je rekao...
- Oh. - Frederick je bio toliko pristojan da izgleda krivo. - Pa, istina je
da sam mu rekao da idem onamo, ali nisam išao. Sišao sam u podrum.
- Kako to misliš? U podrum opatije? Kimnuo je. - Ali, Joanna, našao
sam nešto stvarno važno!
Osjećala je da bi ga trebala ukoriti, ali morala je pitati: - Što?
Plave su mu oči svjetlucale. - Prolaz - šapne - tajni prolaz. - Nalazi se
iza zida ondje gdje izgleda kao da je netko radio.

~ 165 ~
 Uslijedio je trenutak posvemašnje tišine i tada Joanna duboko
udahne. - Tajni prolaz - promrmlja.
Frederick se smiješio, zadovoljan učinkom svoga otkrića. - Sigurno
vodi do tajne odaje o kojoj je gospodin Erland čitao, i do blaga. Treba još
nešto raščistiti i tada ću vidjeti.
Joanna se nagne naprijed. - Gdje se točno nalazi?
Frederick se uspravi i posprdno osmjehne. - To ti neću reći, jasno. Ne
želim da svi dođu do blaga prije mene i sebi pripišu zasluge. Ja ću ga prvi
naći i svima pokazati.
- Moraš reći gospodinu Erlandu. To je ipak njegova kuća, i njegovo
blago.
- Da, to znam. Ne moraš izgledati tako zabrinuto. Namjeravam mu
reći. Jutros je bio veoma ljubazan prema meni. Barem ne ismijava ono što
netko vidi. Ali ja ću prvi stići do blaga. To je pitanje... časti.
Joanna se namršti. - Trebao bi mu sad reći. Priznao bi ti tvoje
zasluge.
- Nije baš vjerojatno - skeptično će Frederick.
- Ali, Frederick, to može biti opasno. Mogao bi stradati.
Dječak je oštro pogleda. - Misliš na onog lopova kojega smo otjerali?
On ne može ući u kuću kao ja. On te ne treba zabrinjavati.
Joanna, koja je baš na to mislila, reče: - Pa, ali taj prolaz može biti
opasan. Mogao bi se urušiti i zakopati te. Nikad te ne bismo našli.
Nasmiješio se. - Nikako. Posve je čvrst. - Okrene se prema vratima. -
Moram se oprati prije nego me mama vidi. Samo sam ti želio javiti.
- Ali, Frederick!
- O, prestani gnjaviti! - samo je rekao i izišao. Joanna je neko vrijeme
nepomično sjedila i zabrinuto se mrštila. Činilo se da je »razgovor«
gospodina Erlanda imao slab učinak na njezina brata. Sad nije znala što da
radi. Činilo joj se pogrešnim izdati Frederickovo povjerenje, ali ako je on u
opasnosti, čega se bojala, trebala bi odmah nekome reći. Joanna je imala
jaku želju i taj teret prebaciti na ramena gospodina Erlanda. No treba li?
Nije mogla odlučiti.

~ 166 ~
 Dvadeset jedan

Prema očekivanjima, kiša je padala još nekoliko dana. Gospodin

Rowntree se ljutio, ali u ruševinama se nije moglo raditi. Svuda su se
stvorile mlake i kiša je iritantno neumorno padala. Što se Joanne tiče, ta je
žalosna situacija imala jednu dobru posljedicu: gospodin Rowntree je
zaključio da je tijekom svojih istraživanja sramotno zanemario
Frederickovo obrazovanje. Redovito ga je veći dio dana zadržavao kod
sebe u radnoj sobi. Stoga je Joanna bila sigurna da nije imao vremena
šmugnuti u opatiju i otvoriti tajni prolaz.
Willistoni su krajem tjedna najavili večeru u čast Constanceinih i
Geraldovih zaruka. Iduće srijede uvečer četiri su se starija člana obitelji
Rowntree kočijom zaputila u župni dvor. Geraldova očita sreća uvelike je
doprinijela mirenju njegova oca s činjenicom da će večer provesti u
društvu susjeda.
U skladu s ranijim dogovorom, prvi su stigli. Gerald je odmah sjeo
kraj Constance, a gospodin Rowntree smjestio se kraj vikara. Započeo je
znanstvenu raspravu gotovo prije nego su se svi međusobno pozdravili.
Tako su dame prepuštene gospođi Williston te su ugodno čavrljale dok
nisu počeli pristizati ostali gosti. Grantovi, Townsendi, Finleyevi i
gospodin Erland činili su ostatak društva. Pozvani su svi najbliži susjedi i
svi su se odazvali, osim sir Rollina Denbya koga je njegova sestra prilično
ukočeno ispričala. Joanna je promatrala Adrienne dok je govorila, te joj se
činilo da vidi znakove napetosti. Peter očito nije bio ležeran kao inače.
Oko usta je dobio nove bore.
Za stolom je Joanna sjedila između gospodina Erlanda i Jacka
Townsenda, što joj je sasvim odgovaralo. Tijekom prvoga dijela obroka
razgovarala je o Jackovu novom lovačkom konju. Bolje rečeno, slušala je
kako Jack o njemu razgovara, što je njemu bilo dovoljno. Kad mu je dama
s druge strane privukla pozornost, Joanna se okrenula Erlandu. Smiješeći
se, toplo ju je gledao.
Joanna je već gotovo tjedan dana razmišljala treba li Erlandu reći za
Frederickovo otkriće. Više puta mu je umalo poslala poruku. No činjenica
da je Frederick ostajao kod kuće dala joj je vremena za kolebanje. No sad
je odlučila. - Željela sam razgovarati s vama - reče Erlandu.
Njegov se smiješak nije pokolebao, ali je uzdigao obrve na ozbiljnost
njezina glasa. - O čemu je riječ?
- O Fredericku. Ne znam što da radim.

~ 167 ~
 - Što je ovoga puta izveo?
Joanna je pogledala naokolo, ali se činilo da ih nitko ne sluša. Malo se
nagnula k njemu. - Sjećate se da sam vam rekla za ono mjesto što ga je
našao u vašem podrumu?
- Da. Pitao sam ga o tome. Rekao je da ondje nema ničega.
- Pa, bojim se da on... nije rekao cijelu istinu.
Erland se nasmiješi. - Cijelu istinu?
Joanna je govorila još tiše. - Sad kaže da je ondje skriven tajni prolaz
u zidu. Misli da je našao skrovište vašega strica, skrivenu odaju.
- Novac je ondje?
- Još nije raščistio to mjesto. Sigurna sam da nije. Motrila sam na
njega i nije imao vremena.
- Ali gdje je to? Zašto mi nije rekao?
- Ne znam - zacvili Joanna, malo preglasno. Trgnula se i pogledala
naokolo. Nitko to nije opazio. - Nije mi htio reći. Uporno želi prvi naći
blago, sam.
Erland se uozbiljio. - Mislim da to nije osobito mudro.
- Jasno da nije! Mogao bi stradati. Prolaz bi se mogao urušiti na
njega. Ili, ako doista netko drugi traži po opatiji... - Joanna ušuti.
- Da. Ako postoji netko drugi. Pitam se. Joanna je slegnula ramenima
na to pitanje bez odgovora. - Moramo ga zaustaviti. Ne mogu uvijek vidjeti
kad odlazi iz kuće. Šmugne kraj svih nas. Možda je sad u opatiji!
Erland se namrštio, pogledao oko stola, te opet Joannu. - Slažem se
da nešto moramo poduzeti - reče.
- Morate ga uhvatiti u opatiji i primorati da vam kaže gdje je to
mjesto.
Erland se opet nasmiješi. - Težak zadatak, odnosno dva. Pronaći ga i
onda ga navesti da mi se povjeri.
- Vi to možete.
- Laska mi vaša vjera u mene, ali nije baš opravdana. Frederick mi se
čini kao momak koji točno zna što hoće.
- Da, ali vama bi rekao kad biste mu pokazali da znate da je sve sam
izveo. To ga muči, znate. Mrzi kad se prema njemu ophode kao prema
djetetu.
- Potrudit ću se, svakako. Pazio sam hoće li se pojaviti, kako sam vam
obećao, ali bojim se da me uvijek nekako izbjegne.

~ 168 ~
 Joanna nasmiješeno kimne. - Stvarno je lukav dječak, mnogo lukaviji
no što je bio Gerald, koliko se sjećam. Možda će i on biti veliki
znanstvenik.
Erland se nasmijao. - Zašto sumnjam u to? Možda zato što Frederick
u mojoj nazočnosti nikad nije pokazao zanimanje za knjige.
- Ne, stvarno čudno. Ne zanimaju ga. - Zamislila se. - Pitam se čime će
se u životu baviti?
- To je lako: bit će veliki istraživač. Provodit će dane u istraživanju
područja kamo nikad nije kročio civiliziran čovjek.
Joanna se ushićeno nasmijala. - I bit će prekriven blatom. Da. - Njezin
je smiješak izblijedio. - Sve je to krasno, ali još je samo dječak. Jako me
brine.
- Znam. Sutra ću s njim razgovarati.
- Hoćete li? O, to bi bilo divno.
- Moramo ga držati podalje od nepodopština.
- I naći blago! - kategorički doda Joanna, iznenadivši i samu sebe.
Erland uzdigne obrve. - Svakako. Ako postoji i ako uspijemo. No vi
ste veoma optimistični.
Joanna se zagledala u njegove sive oči, a potom je oborila pogled i
progutala slinu. Nije razumjela što ju je snašlo.
Trenutak je promatrao njezino tjeme, počeo govoriti i potom se
okrenuo svojoj večeri. Trenutak kasnije, reče: - Ova je kiša dosadna, zar
ne? Bili smo tako blizu probijanja onoga poda.
Joanna je zahvalno raspravljala o radu u ruševinama i vremenu dok
joj se ponovno nije obratio Jack Townsend. Erland se uljudno okrenuo
dami sa svoje druge strane.
Nakon večere slušali su glazbu i još razgovarali. Gospodin Williston
otvorio je nekoliko boca šampanjca pa su svi nazdravljali zaručnicima.
Joannu je pomalo razočarao prvi gutljaj šampanjca - nekako je očekivala
da će imati okus po limunadi, ali je bio nekako oštar - ali je hrabro
pijuckala na zdravice. Selini je očito prijao. Popila je dvije pune čaše,
čekala da se njezina majka okrene i žurno zatražila još.
Prišla je Joanni kad su zdravice završile. - Nije li ovo divno? - veselo
reče. - Obožavam šampanjac! - Blijedo joj se lice zarumenjelo, oči su joj
blistale.
Joanna se nasmiješila.
Selina je širom otvorenim očima gledala naokolo. - Eno je - reče. -
Idemo s njom razgovarati.
- S kim?
~ 169 ~
 - S njom. - Selina uhvati Joannu pod ruku i povuče je preko sobe. -
Moram saznati.
Prije nego se Joanna uspjela pobuniti ili je zaustaviti, Selina ju je
dovela točno do Adrienne Finley koja se nalazila na drugoj strani.
- Dobra večer - nasrtljivo će Selina.
Adrienne se malo iznenadila, nimalo zadovoljna, ali je uzvratila
pozdrav. Joanni je bilo nelagodno pa je nešto nerazumljivo promrmljala.
- Kako je vaš pustinjak? - upita Selina, preglasno za Joannin ukus.
Adrienne se malo ukočila i obrazi su joj potamnjeli. Joanna se
odjednom sažalila nad njom. Nešto u njezinim očima sugeriralo je da su
njezina arogancija i afektiranje potreseni. - O, čuli ste? - nehajno reče. -
Da, otišao je. Posao mu se ipak nije sviđao.
- Stvarno? - uzvikne Selina. No bilo je jasno da je već čula tu vijest. -
Prava šteta. Jeste li našli drugoga?
Adrienne trepne. - Ne, nisam sigurna da ćemo... to jest... - Prekinula
se, ostavši bez riječi prvi put otkako ju je Joanna upoznala.
- Što ćete? - nemilosrdno će Selina. Adrienne pogleda u pod.
Joanna to više nije mogla podnijeti. Rekla je prvo što joj je palo na
pamet. - Zacijelo zbog kiše. Obje su je pogledale.
- Možda mu se nije sviđalo boraviti vani po kiši. Stvarno bih željela
da prestane kako bismo nastavili s poslom. Je li vam brat pričao o našem
iskopavanju u opatiji, gospođo Finley?
Adrienne oprezno kimne.
- Naravno, on vjerojatno misli da smo svi pomalo ludi po tom pitanju,
ali zacijelo je i njemu zanimljivo jer često dolazi. Gdje je on večeras? -
Joanna je požalila čim je to rekla. Posve joj je svejedno gdje je sir Rollin i
ova je primjedba bila pogrešna, mada je samo pokušala promijeniti temu.
Adrienne je uzdigla bradu i stisnula čeljust.
- Večeras je zauzet vlastitim poslovima - hladno odgovori.
- Ah - bespomoćno će Joanna.
- Stvarno? - doda Selina. Nije se baš usudila pitati kakvi su to poslovi,
ali je njezin ton očito bio upitan.
- Da - odgovori Adrienne, bez prijašnje nelagode. - Možda će uskoro
otići pa prije toga mora obaviti neke stvari.
- Otići? - Ne obazirući se na Adriennein neljubazan ton, Selina je
uporno nastavila. - U Brighton, valjda?
Podsjetivši ih na svoje prijašnje držanje, starija ju je žena ošinula
pogledom. - Doista nemam pojma. Moj mi se brat ne povjerava. Samo je

~ 170 ~
rekao da odlazi. Ako biste me ispričale, mislim da me muž traži. - Udaljila
se prije nego je Selina uspjela još nešto reći.
Selina je gledala za njom. - Dakle, pustinjak je ipak otišao -
promrmlja. - Znala sam.
Joanna se okomila na nju. - Selina, bila si krajnje nepristojna prema
gospođi Finley. I mislim da si popila previše šampanjca.
Djevojka ju je zapanjeno pogledala. - Nepristojna. Prema njoj? Ali
ona je...
- Ona je naša susjeda, i Peterova žena. Tvoje ponašanje je bilo
nedostojno!
Selinino se lice snuždilo. - O, Joanna.
S nelagodom shvativši da je Selina sasvim sposobna pred svima
briznuti u plač, Joanna se počela ispričavati. No jedva je izgovorila dvije
riječi kad ju je prekinulo komešanje pred vratima salona. U idućem je
trenutku Frederick, prljaviji i neuredniji nego ikad, uletio unutra i treptao
na svjetlu.
- Frederick! - uzvikne. Vidjela je da je njezina majka krenula prema
njemu, a i ona je koraknula naprijed.
No Frederick je pogledom nekoga tražio. Uskoro ga je našao. -
Gospodine Erland - reče. - Ustrijelio je Valianta. Vidio sam ga. Imao je
pištolj ispod plašta i pucao mu je u glavu. Pojurio sam za njim, ali mi je
pobjegao.
Jonathan Erland dođe naprijed i rukom obujmi Frederickova
ramena. - Što je ovo? Posve si mokar.
Dječak na to nestrpljivo odmahne rukom. - Znam, pada kiša. Ali
moramo za njim. Ustrijelio je Valianta.
- Da, da. Ali najprije moraš skinuti sve to mokro sa sebe.
- To svakako - složila se gospođa Rowntree kad im je prišla. - Dođi,
Frederick, gospođa Williston naći će ti nešto da se preodjeneš.
Frederick stisne šake. - Zar me nitko ne sluša!
Moramo ići za njim. Možda se već vratio u opatiju.
- Sigurno nije ako si ga otjerao - umirivao ga je Erland. - Idi se
preodjenuti pa ćemo tada razgovarati.
Majka je odvela Fredericka koji je protestirao. Joanna je zabrinuto
prišla Erlandu. - Može li to biti istina? - upita.
Slegnuo je ramenima. - Očito. Situacija postaje ozbiljnija.
- Ali zašto bi netko ustrijelio psa? Da provali u kuću? Ako je blago...

~ 171 ~
 Erland podigne ruke. - Dovraga i to blago. Kako bi taj neznanac znao
gdje se nalazi? Moj je stric bio senilna stara budala kad je tako ostavio
novac.
Uslijedila je kratka tišina i tada Erland uzdahne. - Oprostite. Nisam
trebao tako govoriti, ali strašno me ljuti što je stričevo apsurdno blago
dovelo Fredericka u opasnost.
Joanna kimne i dotakne mu ruku. Pogledao ju je pa su dugi trenutak
tako stajali. Tada se Frederick vratio, suh i bijesan, pa su se posvetili
njemu.
- Najradije vam ništa ne bih rekao - prasne Frederick kad su mu se
Erland i Joanna pridružili. - Taj je nitkov dosad zacijelo provalio i zbrisao
sa svime. Tako vam i treba.
Osmjehnuvši se, Erland reče: - Tiho. - Okrene se skupini gostiju koji
su se primaknuli kad je Frederick stigao. - Hoćete li nas ispričati? Izgleda
da se ovo tiče samo opatije. - Ostali su se morali udaljitij mada je Jake
Townsend izgledao jako razočarano. Joanna je ostala. Neka je pokušaju
maknuti!
No nisu pokušali. Erland je poveo Fredericka do sofe uza zid pa su
svi sjeli.
- A sada - reče Erland - ispričaj nam sve po redu, i polako.
Frederick se zagleda u pod. - Pa, nakon što su večeras svi otišli, bez
mene, odlučio sam otići u opatiju i raditi na... to jest, provjeriti situaciju. -
Prkosno ih je pogledao, ali Erland se samo nasmiješio. - Tako, pa, bio
sam... - Zastane.
- Možda si otišao provjeriti podrume? - neutralno će Erland.
Frederick ga mrko pogleda, zatim Joannu, ali na koncu prizna. - Da,
pa, jesam. Izišao sam nakratko da, ovaj, nešto uzmem. Tada sam jasno čuo
hitac.
Erland kimne. - I zatim?
- Pa, istrčao sam da vidim što se događa, naravno. I... i tada sam
našao Valianta. - Progutao je slinu.
- Ti si hrabar momak, Frederick - reče Erland - ali možda ne osobito
mudar.
- Uistinu, mogao si poginuti - doda Joanna.
- Ha! Ja nisam siroti pas da me tek tako ubije. Ne bi se usudio!
- To je zacijelo točno - složi se Erland. - Jesi li ga vidio?
Frederick kimne. - Ali ne baš jasno. Opet je bio na onome mjestu u
ruševinama, gdje ste radili. Imao je nekakav golem čekić i pokušavao

~ 172 ~
probiti ploču. Povikao sam i on je pobjegao. No možda se već vratio. -
Dječak pokuša ustati. - Moramo ga zaustaviti!
- Ako to radi - reče Erland - nema žurbe. Ja sam se danima mučio na
tim kamenim pločama, Frederick. Nitko ih ne poznaje bolje od mene, a ja
ti kažem da ih samo jedan čovjek ne može probiti, čak ni da je Herkul.
Zato nisam odmah odjurio onamo kad si došao s tom viješću.
- Oh. - Frederick razmisli o tome. - Možda imate pravo. No ipak me
strašno ljuti što po volji može onuda haračiti. I Valiant! - Opet zastane. U
grlu su ga gušile suze koje je nastojao prikriti.
Erland mu stisne rame. - Pravi nitkov. I uhvatit ćemo ga, bez brige.
Joanna ih je trenutak obojicu promatrala, osjetivši kako i nju steže u
grlu.
- Nije pokušao ući u kuću? - tada upita Erland.
Dječak ga pogleda. - Ne. Očito vjeruje da je novac ispod crkve.
Čovjek ga pogleda. - Misliš li da ima pravo?
- U početku nisam, ali sada... - Nesigurno je zastao.
- Doista. - Erland se zamislio. Joanna je pogledavala jednoga pa
drugoga.
- Znao sam da će se vratiti - izlane Frederick - ali nitko me nije
slušao.
- Imao si pravo - reče Erland. - Svi smo bili glupi.
To je Fredericku izmamilo osmijeh. - Pa, ja nisam. Ali nisam ga sam
mogao uhvatiti.
- Ne, to ćemo morati zajedno. - Erland je ponovno obujmio
Frederickova ramena. Dječak ga je s nadom pogledao i on se nasmiješio.
Promatrajući ih, Joanna je osjetila val nježnosti. Moraju naći to blago i sve
dovesti u red. Moraju! Obojica su tako... Nije uspjela dovršiti rečenicu, niti
prepoznati snažan osjećaj koji je u tom trenutku njome prostrujao. Erland
je baš tada podigao glavu i njihovi su se pogledi sreli.
- Što je to, što je to? - uzvikne netko iza njih.
- Još jedan vandal. Zašto mi odmah niste rekli?
- Gospodin Rowntree im je žurno prišao, ogorčen zbog novog uljeza.
- Frederick, što se dogodilo? Jasno i odmah.
Dječak je spremno ponovio svoju priču.
- Sramotno! - reče gospodin Rowntree kad je završio. - Takve se
stvari doista ne smiju tolerirati. Ne možemo metodički raditi ako netko
prtlja po našem nalazištu. To mora prestati. - Nastavio je gunđati, ali nije
dao prijedlog.

~ 173 ~
 Nešto kasnije Erland počne: - Mogli bismo...
No Rowntree ga prekine, ne obazirući se na njegove riječi. - To je
presudilo. Sutra nastavljamo raditi, po kiši ili suncu. Malo vlage nikome
neće nauditi. Moramo završiti trenutna iskopavanja. - Ustao je i otišao
razgovarati s Geraldom, više ih ne pogledavši.
- Stvarno se čini da je to najbolje - zamišljeno će Erland. - Ne pada mi
na pamet bolji način da se osujeti lopova. - Pogleda dolje. - No prije toga,
Frederick, ti i ja moramo ozbiljno razgovarati.
Dječak ga pogleda. - Nisam želio... - počne.
- Znam to, i razumijem zašto. No sad je situacija malo drukčija.
Frederick razmisli. - Valjda. Nakon onoga što se dogodilo Valiantu. -
Zadrhtao je.
- To, i druge stvari.
Dječak se namršti i potom kimne. - Da, imate pravo.
- Dođi, sad ću te odvesti kući pa putem možemo razgovarati. - Ustali
su.
- Što je sa mnom? - upita Joanna. Željela je čuti taj razgovor.
- Bojim se da vas moramo ostaviti kako biste nas ispričali
Willistonima. No vjerujem da će se društvo uskoro razići. Ako ćemo sutra
kopati i vaditi kamene ploče po kiši, svi će se željeti naspavati.
- Ha - dometne Frederick. - Pa uopće nije hladno. - Tada su se udaljili.
Joanna je ustala i gledala za njima, ozlojeđena jer su je izbacili iz
svojih planova. Nakon svega što je napravila, zar će je na kraju isključiti?
To nije pravedno!

~ 174 ~
 Dvadeset dva

Kao da je popustila pred njihovom odlučnošću, kiša je prestala u

ranim satima prije zore. Dan je svanuo oblačan, ali bez padalina. Članovi
obitelji Rowntree su odmah nakon doručka stigli u opatiju gdje ih je
Erland već čekao.
- Mladi ljudi iz Oxforda brzo će doći - reče im. - Poslao sam im
poruku.
Gospodin Rowntree odmahne rukom. - Ne možemo čekati. Dođite,
dođite.
Tlo je bilo blatnjavo i svuda su se vidjele lokvice, pa i blizu mjesta
gdje će raditi. Dva su ih mlađa čovjeka gledali bez imalo entuzijazma.
- Što ste učinili s Valiantom? - Frederick tiho upita Erlanda.
- Konjušar ga je dobro zamotao. Čekam da pitam Carstairsa što bi
želio - jednako tiho odgovori Erland.
Frederick kimne.
- Evo nas - reče gospodin Rowntree. - Na posao. - Kleknuo je kraj
kamene ploče koju su pokušavali osloboditi i počeo uzaludno kuckati po
žbuci. Gerald je uzeo dlijeto i pridružio mu se, a Erland je potražio veće
oruđe.
Joanna je pogledom potražila neko suho mjesto da sjedne, ali nije ga
našla. Uzdahnuvši, raširila je plašt na mokar kamen i sjela. Danas se
osjećala prilično beskorisno. Nije mogla kopati i neće imati što crtati,
barem ne dok ne podignu kamen. Bila je i razdražena. Frederick je bio
samodopadan nakon »razgovora« s Jonathanom Erlandom. Nije joj htio
reći što su govorili ili odlučili, kao ni išta o prolazu što ga je otkrio.
Iskrivila je lice dok je gledala kako se Erland i Gerald naginju nad
kamenom. Doista nije u redu da je sad isključe.
Dok je mrzovoljno promatrala kako muškarci uklanjaju žbuku,
krajičkom je oka opazila pokret sa strane. Frederick se udaljavao kroz
ruševine u smjeru kuće. Joanna je hitro ustala i krenula za njim.
- Frederick! - zapovjednički ga je zazvala. Dječak se trgnuo i okrenuo
kad ga je sustigla.
- Što je?
- Kamo ideš?
- Brzo ću se vratiti. Moram nešto pogledati.
- U kući? Što? Tvoj prolaz?
~ 175 ~
 - O, Joanna, kad bi bar bio. Vratit ću se za... Joanna odlučno stisne
čeljust. - Idem s tobom.
- Ne možeš!
- O, ne mogu? Zašto? Ovdje nemam što raditi. Posve sam slobodna i
mogu ti pomoći. Hoćeš li raščistiti onaj prolaz?
Brat ju je mrko gledao. - Nije važno što ću raditi. Ne želim te.
- Pa, možda ću se vratiti i ostalima reći sve o tome. Otac bi sigurno
rado pogledao što si našao.
Frederick uzdahne. - Radi što hoćeš. Nije me briga. Ali gospodin
Erland će biti paklenski bijesan ako sad sve pokvariš.
- Zna li on kamo ideš? - malodušno će djevojka.
- On zna sve o tome.
Kao da to želi potvrditi, u tom ju je trenutku Erland zazvao. -
Gospođice Rowntree, možete li nam malo pomoći?
Vratila se do njega, polako i nevoljko. Činilo se da ništa nije opazio,
no bila je sigurna da ju je namjerno pozvao kako bi Frederick mogao otići.
Dakle, kane li je isključiti iz najuzbudljivijega dijela potrage za blagom?
Joanna uzdigne bradu. To će se tek vidjeti!
Toga je dana rad bio krajnje dosadan. Gerald i Erland polako su
uklanjali žbuku oko kamene ploče, a gospodin Rowntree im je povremeno
pomagao. Carstairs i Templeton stigli su oko jedanaest pa je uslijedila
stanka dok su oplakivali Valianta i birali njegovo posljednje počivalište.
Tada je već bilo vrijeme za ručak, a kako gospodin Rowntree nikako nije
želio kući, Erland im je u blagovaonici opatije poslužio hladno meso i
voće. Bilo je jedva dovoljno za njih sedmero, osobito s Frederickom koji
nije vodio računa o ostalima.
U dva su se vratili u ruševine - svi osim Fredericka koji je uspio
šmugnuti unatoč Joanninu oprezu. Tlo se donekle osušilo i Carstairs se
pridružio uklanjanju žbuke. Joanna se ponadala da će danas stvarno
završiti. Doista, kasno popodne uklonili su svu žbuku te su svi stajali
naokolo i gledali golemu kamenu ploču, sad ogoljenu.
- Velika je - sumnjičavo će Joanna. Točno je procijenila: dugačka
barem metar i osamdeset i široka gotovo devedeset centimetara.
- Zabrinjava me dubina - reče Erland. - Debela je četrdeset pet
centimetara, ako ne i više. Sigurno je teška stotine kilograma.
- Kako ćemo je podići? - gorljivo će Templeton. - To je kao
Stonehenge.
Erland iskrivi lice. - Konopac, valjda... i potpornji. Bolje da ih
potražimo.

~ 176 ~
 - Pogledajmo u vašem podrumu - slatko će Joanna. - Ondje sam
vidjela obilje drvene građe.
Erland je oštro pogleda. - Mislim da će šupa biti dovoljna - reče. -
Bliže je.
- Nije mi teško otići do kuće - odgovori Joanna.
- Hvala, ali nema potrebe.
- Onda idemo - dometne gospodin Rowntree. - Pogledajmo u šupu.
Svi su krenuli u potragu. Ono što je Erland zvao šupom zapravo je
bila manja staja. Prekopavali su po hrpama smeća i polomljenog
namještaja, dovikujući se kad bi netko naišao na prikladan komad drva ili
konopca. Trebalo im je gotovo sat vremena da skupe potrebnu opremu, a
dotad su svi bili prekriveni prašinom. Već im je dojadila kamena ploča,
kao i njezina povijest. Bolje rečeno, svima osim gospodinu Rowntreeu i
Templetonu. Oni su uživali stojeći po strani i usmjeravajući ostale.
Požurivali su ih natrag do ruševina čim su sve skupili.
Kad su u četiri i trideset izišli, Joanna je bila umorna. Čeznula je za
umivanjem i šalicom čaja, ali ih je odlučno slijedila preko tratine. Kad su
opet stigli do popločanog poda, iznenađeno su vidjeli da ondje netko stoji.
Čovjek se sagnuo i proučavao njihov rad, ali se brzo uspravio kad ih je čuo
da dolaze.
- Napredovali ste - reče im sir Rollin Denby. - Čestitam. Tek sam sad
čuo da opet radite.
Ako je to trebao biti prijekor, nitko se nije obazirao. Sir Rollin ih je
pomalo cinično promatrao. Joanna je odjednom postala naglašeno svjesna
svoje prljave haljine i raskuštranih uvojaka. - Vidim da ste se dobro
pripremili - dodao je. - Zar danas kanite podići kamen?
- Kanimo - odgovori gospodin Rowntree. Užurbao se oko kamene
ploče.
Sir Rollin pogleda mlađe ljude. - Bit će zahtjevno - reče. - Očekivao
bih da ćete to ostaviti za sutra. - Osmjehne se. - Izgledate izmoždeno.
Carstairs se nelagodno prebacivao s jedne na drugu nogu, ali
Jonathan Erland vedro reče: - O, ne. Sad ne možemo odustati. Tako smo
blizu. - Odnio je namotani konopac do gospodina Rowntreea.
Stariji ga čovjek pogleda. - Mislim da ga najprije moramo malo podići
polugom, da možemo zavući konopac. Onda će biti lako. - Erland se
nasmiješi.
- Treba nam nešto usko i čvrsto da zavučemo ispod kamena - reče
Gerald.

~ 177 ~
 - Postoji željezna šipka koja bi mogla odgovarati - reče Erland. -
Donijet ću je.
Uskoro se vratio s gotovo dva metra dugom metalnom šipkom. - Evo
je.
- Prava stvar - reče gospodin Rowntree. - Gurnite je ovamo. -
Pokazao je najširu pukotinu između kamenih ploča.
Erland je uvukao šipku i gurnuo što je dublje mogao. Zatim su je on i
Gerald svom težinom pritisnuli. Kamen se nije pomaknuo.
Carstairs im se pridružio, a gospodin Rowntree uhvatio je vrh šipke.
- Još jednom - vikne. Svi su gurali: ništa.
Frederick se u tom trenutku vratio, gdje god da je bio. Kad je vidio
što rade, progurao se naprijed. - Dajte da i ja pomognem. - Uvukao se
usred skupine i objema rukama obuhvatio donji dio šipke. - Hajde.
No čak ni nastojanja sve petorice nisu pomaknula golemu kamenu
ploču.
Gospodin Rowntree se odmakne. - Hmm - reče.
- Treba vam par volova - ironično će sir Rollin. Stajao je po strani,
besprijekorno otmjen kao uvijek, s jedva zamjetljivim osmijehom na licu.
- Možda biste pripomogli? - odbrusi mu Gerald.
- Da - složi se Joanna. - Zašto ne pomognete umjesto što tu stojite i
odvratno ste sarkastični.
To ih je sve iznenadilo. Erland ju je oštro pogledao.
Uzdigavši obrvu i kao da ga to zabavlja,
Denby odgovori: - Nažalost, moji mladi prijatelji, bojim se da sam u
životu samo promatrač. Činilo se da na to nemaju što odgovoriti.
- Što je s vama, Templeton? - reče Erland.
- Naravno, naravno. - Templeton im priđe i podigne ruke. - Kako to
treba držati? Promatrao sam vas i pokušavao shvatiti kako se to radi. -
Bespomoćno pokaže šipku.
- Samo je čvrsto uhvatite i povucite - odgovori Erland.
- Da, svakako. Ali, ovaj, ne znam točno... - Templeton je oprezno
uhvatio šipku, pomaknuo ruke gore, zatim dolje, te na koncu slabašno
povukao. - O, dakle, stvarno je zapeo, nije li? - Zadihano se odmaknuo.
- Treba nam veća snaga poluge - odlučno će gospodin Rowntree. -
Predlažem da vežemo šipku i onda svi vučemo konopac.
Nakon kratke rasprave, prihvatili su tu ideju. Namjestili su šipku i za
njezin gornji kraj vezali čvrst konopac, pazeći da ne sklizne. To je
potrajalo. Odavno je prošlo vrijeme za čaj kad je konopac napokon

~ 178 ~
namješten tako da gospodin Rowntree bude zadovoljan. Joanna je silno
žudjela za šalicom toploga čaja.
Konačno je sve bilo spremno. Erland, Gerald, Carstairs, gospodin
Rowntree i Frederick uhvatili su konopac i odmaknuli se tako da se
konopac nategnuo. Tada su, na znak gospodina Rowntreea, snažno
povukli. Zastrugavši, kamena se ploča neznatno pomaknula.
- Evo ga - uzvikne gospodin Rowntree. -
Pomaknula se bar dva centimetra. Pokušajmo opet.
Povukli su i kamen se ponovno pomaknuo za dva centimetra, a
potom pao natrag.
- Dođite, Templeton - reče Joannin otac. - Morat ćete nam pomoći.
Templeton je nevoljko prišao. Svi su ponovno povukli i kamen se
iritantno polako podigao, najprije dva centimetra, zatim četiri, te
odjednom tridesetak i više centimetara.
- Potporanj! - vikne Frederick. - Joanna, potporanj! Podmetni ga.
Užasno se bojeći da će napraviti nešto pogrešno ili da će je zgnječiti
opasno nakrivljen kamen, Joanna je ipak potrčala naprijed. Zgrabila je
komad drva što su ga pripremili i pokušala ga ugurati između kamenih
ploča. - Previše je dugačak - očajnički uzvikne.
- Umetni ga postrance, idiotkinjo - odgovori Frederick - i požuri!
Joanna je postrance ugurala drvo u pukotinu. Muškarci su odahnuli i
pustili konopac, a kamen se spustio na drvo. Komad drva škripao je i malo
se spljoštio pod težinom, ali je izdržao. Pukotina je ostala dvanaestak
centimetara široka.
- Bravo - iza njih reče sir Rollin. Frederick ga s gnušanjem pogleda.
Gospodin Rowntree pođe naprijed trljajući ruke. - Sjajno. Ostalo će
biti mnogo lakše. Možemo ga obaviti konopcem i napraviti sustav
kolotura. Sasvim jednostavno.
- Da, doista - složi se Jonathan Erland. No pogleda sunce na zalasku i
doda: - Možda bismo to trebali ostaviti za sutra. Svi smo iscrpljeni.
- I ja se moram vratiti u Oxford - dometne Carstairs. - Imam dogovor.
- Besmislice, besmislice - reče gospodin Rowntree.
- Jasno da sad ne možemo prestati - složi se Frederick, pun prezira
prema slabima. - Još malo i gotovo.
- Unatoč tome - reče Erland - kažem da ćemo to odgoditi do sutra.
Dok je govorio, svi su se odjednom sjetili da je ovo ipak njegov
posjed. Nešto u njegovu tonu i držanju veoma ih je uljudno zamolilo neka
odu.

~ 179 ~
 Sir Rollin Denby se nasmiješi. - Gvineju na gospodara posjeda -
promrmlja sebi u bradu.
Gospodin Rowntree namršteno je gledao domaćina. - Ali gledajte,
Erland, zašto je to vama važno? Ništa ne morate raditi.
Erland se blago nasmiješi. - Oprostite, gospodine, ali to nije osobito
vjerojatno. Morat ću naći materijal potreban za izradu koloturnika, a
Gerald i ja obavili smo najveći dio teških radova. - Joannin otac otvori
usta, ali Erland podigne ruku. - I spreman sam nastaviti. Sutra.
- Završni udarac - promrmlja sir Rollin.
- Ne! - uzvikne Frederick. - Neću sad odustati. Ne smijemo ovo
ostaviti ovako otvoreno da...
- Frederick - prekine ga Erland - želim razgovarati s tobom. -
Zapovjednički ga je pozvao. Frederick se mrštio, ali mu je prišao.
Joanna se pridružila ocu, ali nije znala bi li više voljela da su večeras
nastavili. Bila je prljava, umorna i gladna, ali sad kad su doista podigli
kamen, kao da je važnije što je ispod. Međutim, očito se nisu mogli
prepirati s Erlandom na njegovu posjedu, pa je rekla: - Majka će se pitati
gdje smo tako dugo.
Gospodin Rowntree kao da se nakratko borio sa sobom i potom je
nevoljko popustio. Joanna pogleda Fredericka, ne nadajući se previše, ali
se iznenadila. Ono što mu je gospodin Erland rekao očito je rastjeralo sve
njegove prigovore.
Svi su se zajedno vratili do kuće gdje su se Templeton i Carstairs
oprostili, a sir Rollin ih je slijedio. Dok su članovi obitelji Rowntree čekali
da im dovedu kočiju, Joanna se obratila njihovu domaćinu.
- Što ste rekli Fredericku? - upita. - Bila sam sigurna da će stvarati
gužvu.
Erland joj se nasmiješi. - Mi imamo dogovor, on i ja.
- Ali kakav dogovor?
- O, ne, ne smijem reći.
- Baš kao što mi ne smijete reći što je cijeli dan radio u vašoj kući?
- Ali kako bih to mogao znati?
- Znate. Frederick mi je rekao da znate. Moram reći da je ružno od
vas, od obojice, da se dogovarate bez mene. U ovome sam od početka i sad
mi ne želite reći što se zbiva. Frederick je danas raščišćavao tajni prolaz,
zar ne? Je li nešto našao?
Erland nasmiješeno slegne ramenima.
Joanni su oči plamtjele. - Ružno je od vas da se tako odnosite prema
meni!
~ 180 ~
 Shvativši da se stvarno ljuti, čovjek reče: - Gospođice Joanna, ovo bi
mogao biti opasan lov, znate, sad kad smo se toliko približili onome što je
moj stric ostavio. Mislim da ne biste trebali sudjelovati.
Joanna zabaci glavu. - Ali moj mlađi brat treba? Dječak?
Erland se opet nasmiješi i potom se uozbilji. - Pazit ću na Fredericka.
Vjerujte mi, bit ću oprezan.
Ošinula ga je pogledom. - Ako nema opasnosti za Fredericka, nema ni
za mene.
Erland je izgledao nelagodno. - Pa, također mislimo da je najbolje što
više tajiti naše napredovanje. Cijelo je vrijeme previše ljudi znalo...
- Dakle, mislite da ću pričati naokolo? - prasne Joanna, sad već
izrazito bijesna. - Mislite da ne znam čuvati tajnu? - Tada mu je umalo
okrenula leđa, ali nekako nije mogla. Željela mu je pokazati koliko griješi.
Čovjek je pocrvenio. - Nisam mislio...
- Jesam li to ranije učinila? - brzo je nastavila. - Zar sam proglašena
brbljavicom?
Erland skupi obrve. - Nikada to nisam rekao. Ali...
- Ali što?
- Pa, vjerujem da ste sir Rollinu spomenuli nekoliko stvari za koje
bismo radije... - Posramljeno je ušutio.
Joanna je otvorila usta da to opovrgne, ali je shvatila da on ima
pravo. U svojoj je budalastoj opčinjenosti gotovo sve ispričala sir Rollinu.
Porumenjela je do korijena kose. Ne može biti važno što Denby zna, ali je
itekako važno da gospodin Erland zna da mu je pričala, te što misli o toj
činjenici. - Ja... nisam - promuca. - Nisam kanila...
- Naravno, niste mislili ništa loše - brzo će Erland.
- Ne, i ja... - Joanna se borila s ponosom i silnom željom da je taj
čovjek poštuje. - Nisam razumjela - izusti. - Pogrešno sam ga procijenila.
- Pogrešno? Mislite sir Rollina?
Kimnula je. - Mislila sam da je divan, ali nije!
- Nije? - Dok ju je gledao, u Erlandovim se očima pojavila nova
emocija. U tom je trenutku Joanna shvatila da od tog neobičnog muškarca
želi više od poštovanja. Želi ljubav. On nema ničeg zajedničkog s onim što
je prije nekoliko mjeseci smatrala svojim idealom, ali je sad shvatila da
ima sve što se može poželjeti kod partnera - inteligentan je, hrabar,
ljubazan i principijelan. Kako je bila glupa kada to nije ranije vidjela, kako
budalasta, mlada i glupa. - O, željela bih vam nekako pomoći - uzvikne.
Erland ju je trenutak gledao u oči i zatim uzeo njezinu ruku. -
Pomažete mi samo time što postojite - reče i poljubi joj ruku.
~ 181 ~
 - O, kako to možete reći nakon što sam bila tako glupa?
- Nikada glupa, slatka Joanna, možda samo malo neiskusna.
Zurila je u njega, previše dirnuta da bi odgovorila.
- Dođi, Joanna - dovikne otac iz kočije. - Ako idemo, nemojmo tratiti
vrijeme.
Trgnula se i okrenula. - O, da, tata.
Erland joj je pustio ruku i otpratio je do vozila. - Vidjet ćemo se sutra
- reče. Svi su se složili i jedni drugima zaželjeli laku noć, ali je Joanna
nekako osjećala da je ta primjedba uglavnom upućena njoj.

~ 182 ~
 Dvadeset tri

Joanna nije mogla zaspati kad je te večeri otišla u krevet. Mislila je

samo na Jonathana Erlanda i kako joj se smiješio dok su se udaljavali od
opatije. Sutrašnji dan mnogo obećava, ali je i strašno daleko. Ustala je u
jedanaest i trideset, navukla kućnu haljinu i sjela kraj prozora. Oblaci su
se napokon razilazili i povremeno se vidio polumjesec. Pitala se što će
sutra naći ispod kamene ploče i što će se dogoditi ako gospodin Erland
uistinu stekne bogatstvo. Osmjehnula se na tu misao. Nasmiješeno je
gledala vrt kad je u hodniku ispred svoje sobe nešto čula. Nakrivila je
glavu, namrštila se i osluškivala. Više ništa nije čula, ali je bila sigurna da
je netko u hodniku.
Ustala je i otvorila vrata. Na drugom je kraju hodnika bio Frederick,
posve odjeven, s cipelama u rukama. Na prstima se, pretjerano oprezno,
približavao stubama. - Frederick! - uzvikne Joanna. Poskočio je i ispustio
cipele.
- Što radiš? - nastavila je i izišla na hodnik. - Zar se opet iskradaš iz
kuće? Nakon što ti je majka izričito zabranila?
- Ššš - zabrinuto šapne njezin brat. - Sve ćeš probuditi.
- Sigurno ću probuditi mamu ako se smjesta ne vratiš u krevet - reče
Joanna.
- Joanna, ne mogu. Idem u opatiju. Pozvao me gospodin Erland.
Zapanjeno je zurila u njega. - Pozvao te? Frederick, ti...
- Jest. Uvjeren je da će se lopov noćas vratiti i pokušati podići kamen.
Zato je danas onako naprasno prekinuo radove. Kani ga uloviti. I ja ću
pomoći!
To se Joanni činilo kao veoma čudan način čuvanja Fredericka, što je
Erland obećao. - Bit će opasno.
- Gospodin Erland kaže da su lopovi kukavice.
- Ali ustrijelio je psa i...
- Da, ali gospodin Erland kaže da to nije isto kao suočavanje s drugim
čovjekom. Misli da neće biti velike opasnosti.
Joanni je već pomalo dojadilo ono što »gospodin Erland kaže«.
Podbočila se i zurila u brata. - Nije važno. Zabranjujem ti da ideš. Odmah
se vrati u krevet.
Frederick je izgledao tvrdoglavo. - Neću, i ne možeš me prisiliti,
Joanna. Sad idem. - Okrenuo se i nastavio do stuba.
~ 183 ~
 - Mogu pozvati mamu - povišenim glasom reče Joanna.
Frederick stane. - Što je tebi? Zar ne želiš saznati tko se mota po
opatiji? I tko je ubio Valianta? Namjeravamo ga uhvatiti i predati policiji.
Doći ću u tvoju sobu čim se vratim i sve ti ispričati - reče, kao da joj nudi
neodoljiv poticaj.
Joanna razmisli. Istina, sve bi to željela saznati, kao i za blago. No
unatoč svemu, smetalo joj je što su je Frederick i Erland isključili iz svojih
planova. Frederick je tek dijete. Donijela je odluku.
- Dobro - reče - ali idem s tobom. Frederick se prenerazio. - Ideš sa
mnom? Ne smiješ!
- Zašto?
- No, pa, jednostavno ne smiješ. Nisi pozvana - trijumfalno zaključi.
To je samo učvrstilo Joanninu odlučnost; - Idem se odjenuti - reče. -
Čekat ćeš me ovdje. Inače ću probuditi majku i nekoga poslati za tobom.
- Pokvarit ćeš cijeli...
- Neću ako me pričekaš - prasne Joanna, vrati se u svoju sobu i počne
vaditi odjeću iz ormara.
Odjenula se za nekoliko minuta. Izabrala je staru haljinu i zaogrnula
se plaštem. Nije hladno, ali trava je još mokra. Osim toga, plašt je tamno-
siv i dobro će je skrivati. Srce joj je brže kucalo. Napokon će doživjeti
pustolovinu.
Frederick je bio na vrhu stubišta kad je izišla. Malo se bojala da je
neće čekati - zapravo nije željela probuditi roditelje i izdati ga. No čekao
ju je pa su začas sišli u prizemlje.
- Izlazim kroz prozor knjižnice - mrzovoljno će Frederick. - Tako ne
moram ostavljati otključana vrata. Ne znam kako ćeš se popeti u toj
haljini.
- Snaći ću se.
Snašla se, mada su je skuti doista sputavali.
Frederick ju je uhvatio kad se spotaknula, a zatim su krenuli
puteljkom preko polja. Rubovi Joannina plašta i haljine brzo su se smočili.
Otvorila je usta da se požali, ali je odustala kad se sjetila kako će zacijelo
glasiti Frederickov odgovor.
Opatija nije bila blizu, ali im je preko polja trebalo samo oko pola
sata. Mjesec se povremeno pojavljivao i pokazivao im put. Tridesetak
minuta iza ponoći stigli su do ruševina i Frederick ju je uhvatio za
zapešće.
- Dođi - šapne. - Odvest ću te kamo treba. Vodio ju je oko kamenja i
do dva zida koja su činila kut. Na jednome je bio otvor kroz koji se dobro
~ 184 ~
vidjelo mjesto gdje su tijekom dana radili. Joanna je vidjela da je kamena
ploča još poduprta drvom što ga je gurnula u pukotinu. - Ovdje ćemo
čekati - šapne Frederick. Čučnuo je, ne obazirući se na vlagu, i namjestio
se da može gledati kroz otvor. Nakon kratkog oklijevanja, slijedila je
njegov primjer.
- Gdje je gospodin Erland? - šaptom upita.
- Na drugoj strani. Rekao mi je da ovdje pazim. Moraš šutjeti, Joanna.
Malo uvrijeđena, okrenula se od njega. Stisnula je usne i gledala.
Za pola sata nije znala što će od dosade. Nitko se nije pojavio i nije se
imalo što promatrati. - Što misliš, kad će doći? - šapne Fredericku.
- Budi tiho! - obrecnuo se, ignorirajući pitanje. - Cure! Zašto si došla?
Ljutito se odmaknula. Uskoro su iza sebe začuli kretanje i naglo se
okrenuli. Ugledali su Jonathana Erlanda. - Joanna! - uzvikne čovjek. - Što
radite ovdje? - Shvativši da je glasno govorio, nastavio je šaptom. -
Frederick, gdje ti je bila pamet da dovedeš sestru?
- Nisam! - uvrijeđeno će dječak. - Sama se dovela.
- Nije me mogao spriječiti. Željela sam sudjelovati - reče Joanna. -
Nije pravedno isključiti me. - Lice joj je gorjelo pri pomisli na njihov raniji
razgovor.
- Morate se vratiti kući - reče Erland.
- Neću. Ako Frederick smije biti ovdje, onda smijem i ja. - Prkosno ga
je pogledala u oči. - Moram ga čuvati.
Frederick nešto gnjevno promrmlja.
- Mislim da uopće niste trebali pozvati Fredericka ovamo - doda
djevojka. - Ako postoji opasnost, mogao bi stradati.
- Ne očekujem opasnost - reče Erland - no ipak bih više volio da
odete kući.
Joanna prekriži ruke na prsima i stisne čeljust.
Ignorirajući je, Frederick se nagne naprijed i šapne: - Jeste li
napravili ono?
Erland kimne. Prije nego je Joanna dospjela pitati kakva je to
zagonetna razmjena, on promrmlja: - Slušajte!
Odmah su ušutjeli. Napregnuto su osluškivali i čuli približavanje
konja.
Erland oboma spusti ruke na ramena i čučne na kamen iza njih.
Nagne se naprijed da i on može gledati, gurnuvši glavu između njihovih. -
Dolazi - tiho šapne.
Joanna zadrhti od uzbuđenja. Doista će vidjeti uljeza na djelu.

~ 185 ~
 Čekali su. Konji su se približili. Nije bio samo jedan. Frederick je
otvorio usta da nešto kaže, ali mu ih je Erland pokrio rukom i odmahnuo
glavom.
Trenutak kasnije ugledali su uljeze. Dva su se muškarca pojavila iz
razvalina lijevo i prišla kamenim pločama. Vodili su konje. Prvi je bio
krupan čovjek u kaputu od grube tkanine. Preko ramena je nosio
namotan konopac. Na glavu je navukao bezobličnu kapu. Joanna nije
vjerovala da ga je ikad ranije vidjela, ali u mraku nije bila sigurna.
Pogledala je drugoga čovjeka i u tom se trenutku mjesec promolio iza
oblaka. Zapanjeno je dahnula. Drugi je čovjek bio sir Rollin Denby! Erland
joj je snažno stisnuo rame.
Obamrla od iznenađenja, Joanna je gledala kako prilaze podignutoj
kamenoj ploči i počinju je omatati konopcem. To je potrajalo jer su ga
morali provlačiti kroz uske pukotine. Nije se mogla maknuti. Samo je
zurila. Zar je to doista sir Rollin? Nevjerojatno, no ipak je on. Kako je
mogao učiniti nešto tako podlo?
Mada je zaključila da Denby nije onakav kakvim ga je isprva
smatrala, nije očekivala da će postupiti tako pogrešno ili nečasno. Nijemo
se okrenula Erlandu. Gledao ju je sa suosjećanjem u očima. Lagano je
odmahnuo glavom. Joanna se okrenula prizoru pred njima.
Dva su čovjeka vezala konopac oko kamena. Nisu govorili. Očito su
unaprijed smislili plan.
Učvrstivši konopac, krupan je čovjek uzeo slobodan kraj i prišao
konjima. Vezao ga je oko sedla.
Joanna je gledala kako veže čvor, iskušava ga naglim potezanjem, a
zatim sve ponavlja s Denbyevim konjem. Uskoro je konopac bio učvršćen
za oba sedla i konji spojeni kao da će vući zapregu. Čovjek se vratio do
Denbya koji je na tlu kraj kamena namještao fenjer. Potapšao ga je po
ramenu i pokazao konje. Denby je kimnuo. Ustao je, uzeo veliki komad
drva i opet kimnuo. Drugi je čovjek prišao konjima i povukao ih naprijed.
Konopac se nategnuo. Životinje su se vidljivo naprezale. Joanna je
isprva mislila da neće uspjeti pomaknuti kamen, ali se uskoro počeo
podizati, najprije polako, zatim naglo. Frederick je duboko udahnuo. Nije
znala da li od jada ili zadovoljstva.
Sir Rollin je gurnuo drvo u novi otvor. Sad je bio širok nešto manje
od metra. Mahnuo je čovjeku koji je zaustavio konje. Drvo je izdržalo.
Denby ga je na brzinu pregledao, jednom ga udarivši kako bi
provjerio da neće kliznuti. Zatim je uzeo fenjer i stavio ga u rupu. Za držak
je vezao tanko uže i spuštao fenjer. Jasno se vidjelo da ispod kamene
ploče zjapi otvoren prostor. Krupan je čovjek prišao i pogledao dolje baš

~ 186 ~
kad je Denby prestao spuštati fenjer. - Možda će trajati nekoliko minuta -
šapne Denby i nestane u otvoru.
Iduće su minute bile najdulje u Joanninu životu. Krupan je muškarac
oprezno gledao naokolo, pa je morala ostati posve mirna i tiha, mada je
silno željela govoriti. Što Erland namjerava? Kad će se okomiti na lopove?
Jesu li u blizini policajci koji će ih zaskočiti? Nitko nije dao nikakav znak.
Samo su zurili u rupu kamo se Denby spustio. Što će biti kad se vrati?
Činilo se da je prošla cijela vječnost prije nego se u otvoru opet
pojavio fenjer. Čula je zvižduk i krupan je čovjek kleknuo, nagnuo se dolje
i ispružio ruke. Brzo se uspravio. Držao je malenu metalnu kutiju. Spustio
ju je na tlo kraj sebe. Joanna je raširenim očima zurila u Erlanda. Ali nije ju
pogledao, već je promatrao prizor. Čovjek je izvukao fenjer i zatim se
Denby pojavio u otvoru. Pomogao mu je da iziđe, a zatim su brzo prišli
konjima i odvezali konopac sa svojih sedla. Denby se sagnuo, uzeo kutiju i
odnio je do konja. Namjestio ju je ispred jabučice sedla i uzjahao.
Joanna se opet očajnički okrenula. Pobjeći će s blagom. Zar ih Erland
neće zaustaviti? Pogledao ju je, umirujuće se nasmiješio i stisnuo joj rame.
Valjda ima nekakav plan? Opet je pogledala kroz otvor u zidu.
Oba su muškarca sjedila u sedlima. Potjerali su konje između
kamenja. Gledala je dok se nisu izgubili iz vida i tada više nije mogla
čekati. - Nećete ih valjda pustiti da pobjegnu? - upita. - Zar netko čeka na
ulazu? Što ćemo sad?
- Ššš - prosikće Frederick. - Mogli bi te čuti.
- Oni bi mogli čuti! - Očajnički se okrenula Erlandu. - Zar nećete za
njima? Imaju vaše blago!
- Nema potrebe - reče Frederick. - Mi...
- Nema potrebe? - prasne Joanna. - Dakle, ti...ti glupane! Zar ne
razumiješ koliko je to važno gospodinu Erlandu? Zar ništa ne razumiješ?
Erland je počeo govoriti, ali ga je Frederick preduhitrio. - O, ja sam
glupan, je li? Pa, slučajno znam mnogo više od tebe, Joanna. Mi...
- Ništa ne znate, nijedan od vas - odbrusi uzrujana djevojka. - Sve to
motrenje i čekanje, a sad ih puštate da odu sa škrinjom. - Briznula je u
plač.
- Joanna... gospođice Rowntree - reče Erland.
- Cure! - s gnušanjem će Frederick. - Da smo ih pustili, kakve koristi
od plakanja? Ali nismo. Rekao sam gospodinu Erlandu gdje je blago.
Večeras ga je sklonio, prije nego smo došli ovamo.
Potrajalo je trenutak dok Joanna nije shvatila pa je i dalje plakala.
Jonathan Erland iskoristio je tu priliku da je zagrli i ponudi joj rame za

~ 187 ~
plakanje. U tom je udobnom položaju razmislila o Frederickovim riječima.
Naglo se uspravila.
- Sklonio? - uzvikne. Ljutito pogleda Erlanda. - Jeste?
Zatečen gnjevom u njezinim očima, samo je kimnuo.
- I meni niste rekli? Dopustili ste da ovdje brinem i niste mi rekli da
za to nemam razloga? Kako ste mogli biti tako bezosjećajni?
- Nije bilo vremena... - počne Erland.
- I Frederick! - nastavi Joanna. - On je cijelo vrijeme znao gdje se
nalazi? I ništa nije rekao? - Optužujućim je pogledom zurila u brata. -
Mislim da ste obojica grozni.
Frederick se malo vrpoljio pod njezinim pogledom. - Kanio sam ti
reći - reče - ali tada...
- Pa, reci mi. Sada - prasne njegova sestra. Dječak je pogleda i
nasmiješi se. - Dobro.
Nešto si već pogodila. Gotovo sam cijeli dan raščišćavao tajni prolaz
što sam ga našao. Ondje je bila gomila smeća. No kad sam ga ispraznio,
otkrio sam da vodi ovamo. Zapravo, točno do ovoga mjesta. Mislio sam da
će biti tako. Jakobitski preci gospodina Erlanda skrivali su ljude ispod
stare crkve.
- Veoma prikladno - promrmlja Erland. Joanna ga mrko pogleda.
- Nisam imao vremena razgledati nakon što sam sve ono uklonio -
nastavi Frederick. - Želio sam se vratiti nakon što smo podigli onaj kamen.
Tada sam gospodinu Erlandu rekao što sam našao. Nije mi dopustio, već
je razradio ovaj plan.
- Plan da će maknuti blago i postaviti zasjedu lopovu? - upita Joanna.
Frederick kimne. - Sjajna ideja. Novac je na sigurnom, ali nitko to ne
zna. - je li bilo novca u onoj škrinji? Mislim, ranije - upita djevojka.
- Ne - odgovori Erland. - Ni dragulja, ni zlata. Veoma razočaravajuće.
Samo papiri, dokumenti o stričevim bankovnim računima i investicijama.
Dosadno.
- No je li to bogatstvo? - izlane Joanna. Nasmiješio se. - O, da. Prilično
veliko bogatstvo.
Joanna je odjednom shvatila da je priljubljena uz Erlanda.
Odmaknula se i poravnala plašt. - Ali što je s njima... sir Rollinom i onim
čovjekom? Jedva mogu vjerovati. Zar ih nećete uhvatiti?
- Imam ljude oko zidina - reče Erland. - Vjerujem da su ga već
uhvatili.
Joanna ga pogleda. - Jeste li... očekivali sir Rollina? Jeste li znali da je
on?
~ 188 ~
 Odmahnuo je glavom. - Priznajem da mi je antipatičan. - Nasmiješio
se. - Iz niza razloga, a jedan je taj da me u svakoj prilici zasjenio. No nisam
ga ovdje očekivao. Bilo mi je čudno što dolazi na naša iskopavanja, ali sam
zaključio da mu je dosadno ili želi drugi plijen. - Nasmijao se i Joanna je
porumenjela.
- On je nitkov - dometne Frederick. - Svatko je to mogao vidjeti.
- Svatko? - Erland je i dalje promatrao Joannu. Dok ju je tako gledao,
Joanna je odjednom nešto shvatila. Sir Rollin uopće nije očijukao s njom.
Samo joj je poklanjao pažnju da izvuče informacije o Erlandovu bogatstvu
i napredovanju potrage. Sjetila se kako je bilo. Počeo ju je zamjećivati
nakon otkrića pisma Thomasa Erlanda. Svaki put kad su bili zajedno
pomno ju je ispitivao o potrazi. U njegovu udvaranju nije bilo ničega osim
želje da sazna što se događa. A ona mu je, poput budale, ponosno sve
pričala.
Rumena od srama, Joanna se okrene. - Ja... moram ići - izusti i počne
se spoticati kroz mokru travu.
- Čekajte - reče Erland - odvest ću vas.
- N-ne mogu. - Kratko ga pogleda u oči, ali nije mogla podnijeti
nježnost u njima. Sve je izdala onom nitkovu, a on je ipak tako gleda!
Okrenula se i pobjegla.
- Volim te, Joanna - dovikne Erland. Zastala je, prožeta ushićenjem
koje joj je oduzelo dah.
- Zašto ste to rekli? - s gnušanjem uzvikne Frederick. - Hajde, idemo
pogledati kamen.
Joanna je čula da je Erland odbio te je započela prepirka. Požurila je
dalje. Večeras ne može razgovarati. Mora razmisliti. Sutra će se s njim
suočiti.

~ 189 ~
 Dvadeset četiri

Idućeg se jutra Joanna probudila s glavoboljom. Satima se vrtjela po

krevetu prije nego je usnula. Razmišljala je o svojim greškama sa sir
Rollinom Denbyem i neprestano optuživala svoju glupost. Kako su sati
prolazili, sve se više sramila. Kad je napokon zaspala, pitala se kako će se
ikad ponovno suočiti s Erlandom.
Polako je ustala i navukla kućnu haljinu. Mada je jako kasno zaspala,
još nije bilo ni osam. Zastenjala je kad je opazila svoje lice u zrcalu.
Izgledala je umorno, imala je podočnjake i uvojci su joj se objesili.
- Dosta je samosažaljenja - odlučno reče svom odrazu. - Ako si bila
glupa, ne znači da to i dalje moraš biti.
Umila se i četkala kosu dok joj oči nisu zasuzile. Odmah se bolje
osjećala. Odjenula je haljinu od nježno ružičastog muslina i odlučila da će
biti vesela. Gotovo je potrčala niza stube, uletjela u sobu za doručak i
naglo sjela. Majka ju je iznenađeno pogledala.
- Dobro jutro, Joanna - reče gospođa Rowntree.
- Dobro jutro, mama. Krasan je dan.
Doista je bio krasan, sunčan prvi put u tjedan dana. - Istina - složi se
starija žena. - Zašto si tako dobro raspoložena?
- Pa... pa, danas ćemo otkriti tajnu ruševina - odgovori djevojka i
naglašeno doda - nije li tako, Frederick?
Njezin joj je brat sjedio sučelice, posve se usredotočivši na tanjur
pun slanine s jajima. Zagrcnuo se i nešto promrmljao punim ustima.
Joanna mu se dražesno nasmiješila i natočila si čaj. Izbjegavao je njezin
pogled i šutio.
Njezin je otac ušao nešto kasnije. - Dobro jutro, svima - reče i sjedne.
- Danas je velik dan, nije li? Jutros ćemo otvoriti kriptu. Vrijeme nam ide
na ruku.
Kad su doveli laku kočiju, Frederick nije bio na vidiku pa su se
Joanna i njezin otac sami odvezli u opatiju. Gerald će doći ravno iz
Oxforda. Joanna je malo govorila, ali mnogo razmišljala. Osim toga,
gospodin Rowntree nikad nije osobito razgovorljiv.
Kad su stigli, Jonathan Erland izišao je iz kuće da ih pozdravi. Dok je
pomagao Joanni da siđe, reče: - Moramo razgovarati. - Zadrhtala je kad je
vidjela izraz u njegovim očima. Očajnički mu je željela reći što osjeća.

~ 190 ~
 No gospodin Rowntree nije trpio odgađanje. Insistirao je da svi
odmah odu do ruševina. Slegnuvši ramenima i skrušeno se nasmiješivši,
Erland je popustio. - Kasnije - reče Joanni.
Stanje što su ga zatekli silno je uzrujalo gospodina Rowntreea.
Najprije je pomislio da ga je Erland pretekao i prvi ušao u kriptu, ali kad
su mu rekli da je to bio lopov, zahtijevao je da mu sve ispričaju.
Erland mu udovolji, izostavivši Joannu i Fredericka iz noćašnjih
zbivanja.
- Ha - reče gospodin Rowntree kad je zastao - dakle, čovjek je
uhvaćen? Tako mu i treba. Pretvarati se da ga zanimaju naša iskopavanja.
Erland se osmjehne, ali odmahne glavom. - Bojim se da nije,
gospodine. Postavio sam ljude, ali je jahao kao sam vrag i pobjegao.
- Pobjegao! - nesvjesno uzvikne Joanna.
- Skandalozno - složi se njezin otac. - Pošaljite ljude za njim.
- Progonili su ga, ali bojim se da nisu uspjeli.
- Nesposobnost - prezirno će Rowntree. - Preplavila je svijet.
- Da, gospodine. - Erland se nasmiješi Joanni.
- Zar vas nije briga? - šapne Joanna. - Pokušao je sve uzeti.
Erland slegne ramenima. - Pa, ništa nije uzeo. Zapravo mi se nije
sviđala pomisao da će završiti u zatvoru.
- Dođite, dođite - reče njezin otac. Malo se smekšao nakon što je čuo
cijelu priču. Još se činilo da micanje kamena doživljava kao osobnu
uvredu, ali više nije okrivljavao nazočne. Kad je shvatio da sad mogu sići u
kriptu, bez dodatnih napora, gotovo se razvedrio.
Donijeli su fenjer i gospodin Rowntree sišao je u podzemlje. Erland
je odlučno prilazio Joanni kad je stiglo društvo iz Oxforda: Gerald,
Templeton i Carstairs. Priča o noćašnjoj pustolovini morala se
ponoviti. Kad su se dovoljno načudili, mladi su ljudi našli još jedan fenjer i
pridružili se istraživanjima. Joanna je čula oca kako dovikuje: - Ovdje ima
natpisa, i nadgrobna ploča.
- Dolazim, gospodine - uzvikne Templeton. Spotakne se i umalo
naglavce uleti u otvor.
Ostali su mu pomogli da siđe, ali prije nego su ušli dalje u kriptu,
gospodin Rowntree opet ljutito vikne: - Hej, tko je to? Tko je ondje?
- Što je? - dovikne Gerald.
- Još je netko ovdje dolje. Možda jedan od noćašnjih nitkova -
odgovori njegov otac.

~ 191 ~
 Odozdo su se čuli zveket i vika. Joanna i Erland su se pogledali. - Što
to može biti? - upita djevojka.
- Ne znam. Osim... ah, da.
- Što?
Počeo je odgovarati, ali ga je prekinuo drugi glas odozdo. - Ne, tata.
Tata, to sam ja. Frederick. Nemoj!
Zbrka se povećala. - Frederick! - uzvikne Joanna. Erland se nasmiješi.
- Da, upravo sam se sjetio. Jutros je rano došao i nestao u tajnom prolazu.
- Dođi, oče - čuli su Fredericka - pokazat ću ti gdje se prolaz spaja s
kriptom. Gospodin Erland misli da je njegova obitelj tu skrivala Jakobite.
- Misli, je li? - reče gospodin Rowntree. - Vidjet ćemo. Sve je ovo
traljavo.
Dolje se buka smanjila. Joanna i Erland nasmiješili su se jedno
drugome.
- Bit će zauzeti neko vrijeme - reče blizu njezina uha. - Idemo u kuću.
- Joanna ga je nervozno slijedila prema kući. Ušli su u knjižnicu te joj je
ponudio stolicu. Sjela je, sklopila ruke i zagledala se u pod.
Erland pročisti grlo. - Ah, sinoć - počne. Prekinuo ga je glas iz
predvorja.
- Zdravo, ima li koga?
Joanna trepne. - Zvuči kao Peter - zapanjeno reče.
U idućem je trenutku Peter Finley promolio glavu iza vrata i ušao,
vodeći svoju ženu. - Tu ste, Erland - reče. - Tražili smo vas.
- Pa, našli ste me - pomalo osorno reče Erland. Joanna pogleda
Adrienne Finley. Zna li ona za besramno ponašanje svoga brata?
Izmučeno lice druge žene pokazivalo je da zacijelo zna. Ali što radi ovdje?
- Doveo sam Adrienne da vam se ispriča - žustro će Peter. - Denbya
se nije moglo zaustaviti, jasno. Mislim da je čovjek lud. Pobjegao je na
kontinent. Više vam neće smetati.
Joanna je zurila. Ovo je novi Peter. Nikad ga nije vidjela tako mrka.
- Vi znate? - upita Erland.
Peter kimne. - Denbyev je suučesnik sve ispričao kad je postalo jasno
da noćašnji trud nije donio nikakav plijen. Bio je ogorčen. - Osmjehne se. -
Kao i moj šurjak, bojim se. Bili ste veoma lukavi, Erland, ma što učinili. -
Udahne. - U svakom slučaju, oboje smo se došli ispričati zbog toga. Nije li
tako, Adrienne?
Žena slomljeno kimne. - Da.
- Ali to nema nikakve veze s vama - odgovori domaćin.

~ 192 ~
 - Mi smo ga doveli ovamo i on je član obitelji moje žene. To je
dovoljno odgovornosti. Koliko sam shvatio, nije počinjena nikakva šteta?
- Nikakva.
- Dobro. Dakle, to je to. Javit ćete mi ako išta mogu učiniti. Možda
mislite da sam trebao zadržati Denbya za policiju, ali nisam mogao. Bio je
mahnit. Sad je otišao.
Erland slegne ramenima. - Ne tražim osvetu. Peter kimne i okrene se
da ode. - Dođi, Adrienne.
Žena ga je krotko slijedila iz sobe. Drugi je par nijemo stajao dok nisu
čuli zatvaranje ulaznih vrata.
- Dakle - zgranuto će Joanna.
Erland se nasmiješi. - Velika promjena. Rekao bih da se gospodin
Finley zauvijek izvukao ispod papuče.
- Tako je čudno.
Kimne i priđe joj. - No mi moramo razgovarati o nečemu drugome,
nečemu važnijemu. - Uzme njezinu ruku. Joanna obori pogled. - Sjećaš li
se što sam ti sinoć rekao?
I dalje gledajući u pod, Joanna kimne i potom izlane: - Ali ja ne
zaslužujem tvoje poštovanje. Bila sam tako glupa.
- Kako to misliš?
- Sir Rollin - jedva izusti djevojka. - Mislila sam da mu je stalo do
mene, ali samo me iskorištavao da sazna o blagu. I ja sam mu pričala.
Umalo je uzeo tvoj novac i ja... - Grlo joj se stegnulo. - Tako se sramim.
- Ti? - Zvučao je ljutito pa je podigla pogled. - Ti se sramiš?
Besmislice. Samo je jedna osoba radila ono čega se treba sramiti, a to je sir
Rollin.
- Ali posve me smutio i pričala sam mu...
- Ti si mlada i nitkov je iskoristio tvoje neiskustvo, to je sve. I toga se
ne treba sramiti. Nisi ništa loše napravila. Čuješ li me, Joanna?
- Da, ali...
- Ništa.
Bio je tako odlučan da se nije mogla prepirati. No još je osjećala
nelagodu kad bi se sjetila sir Rollinova poljupca. Ipak ju je preplavilo
olakšanje kad je shvatila da joj Erland ništa ne zamjera. Osjećala se kao da
je uklonjen golem teret s njezinih ramena i drhtavo mu se nasmiješila.
- To je bolje. Dakle, Joanna, moj je imetak siguran. Moći ću renovirati
opatiju i živjeti u visokom stilu. Hoćeš li mi pomoći? Hoćeš li biti moja
žena?

~ 193 ~
 Drhtavo se nasmijala. - Pa, sad kad si bogat, naravno da hoću.
- Drznice.
- Što drugo mogu reći kad me tako pitaš? Željela bih da si me ranije
zaprosio. Onda novac ne bi igrao nikakvu ulogu.
- Nisam te mogao zaprositi dok sam bio praktički siromašan. Nisam
takav podlac. - Nasmiješio se. - Mada umalo jesam, zar ne? Bila si
neodoljiva. - Zagledao se u nju. - Znaš, ja nemam ono što zovu »gradska
uglađenost«, Joanna. Rekao bih da to nikad neću ni imati.
Sjetivši se svega što se dogodilo, Joanna porumeni. - Ne bi mi se
svidjelo da imaš. Vidjela sam koliko to vrijedi i više nisam glupa. Dosad
nisam shvaćala što je doista važno.
- Što? - zadirkivao ju je. - No ozbiljno sam shvatio tvoje kritike. Kanio
sam proživjeti sezonu iduće godine, kada ti odeš u London, te se potruditi
da postanem gradski gizdelin. - Oči su mu poigravale. - S podstavljenim
kaputićima i ovratnicima tako visokima da ne mogu okretati glavu.
- Ne, ne - uzvikne Joanna. - Uopće se ne smiješ promijeniti.
- Ne? Zar ne bi bila sretnija da sam otmjen udvarač?
- Nikada! Volim te baš ovakvoga kakav jesi! Kad je to izgovorila,
privukao ju je u zagrljaj i strastveno poljubio. Dio nje trenutak se čudio
koliko je to drukčije od neželjena sir Rollinova zagrljaja. Ono je definitivno
bilo neugodno, a ovo je, pa... divno. Tada je podigla ruke oko njegova vrata
i na sve zaboravila.
Nisu čuli da se otvaraju vrata knjižnice ni opazili da je ušao
Frederick. Trenutak je stajao i ogorčeno zurio u njih, a zatim se okrenuo. -
Cure! - prezirno uzvikne. - One sve pokvare.

~ 194 ~