1

Martin Luther, „Pismo plemstvu njemačke nacije (1520.)

(prev. C. A. Buchheim)

Introduction

To his most Serene and Mighty Imperial Majesty and to the Christian Nobility of the German
Nation. Dr. Martinus Luther.

The grace and might of God be with you, Most Serene Majesty, most gracious, well-beloved
gentlemen!

It is not out of mere arrogance and perversity that I, an individual poor man, have taken upon
me to address your lordships. The distress and misery that oppress all the Christian estates,
more especially in Germany, have led not only myself, but every one else, to cry aloud and to
ask for help, and have now forced me too to cry out and to ask if God would give His Spirit to
any one to reach a hand to His wretched people. Councils have often put forward some
remedy, but it has adroitly been frustrated, and the evils have become worse, through the
cunning of certain men. Their malice and wickedness I will now, by the help of God, expose,
so that, being known, they may henceforth cease to be so obstructive and injurious. God has
given us a young and noble sovereign, 1 and by this has roused great hopes in many hearts;
now it is right that we too should do what we can, and make good use of time and grace.

The Three Walls Of The Romanists

The Romanists have, with great adroitness, drawn three walls round themselves, with which
they have hitherto protected themselves, so that no one could reform them, whereby all
Christendom has fallen terribly.

Firstly, if pressed by the temporal power, they have affirmed and maintained that the temporal
power has no jurisdiction over them, but, on the contrary, that the spiritual power is above the
temporal.

Secondly, if it were proposed to admonish them with the Scriptures, they objected that no one
may interpret the Scriptures but the Pope.

Thirdly, if they are threatened with a council, they pretend that no one may call a council but
the Pope.

(b) The Second Wall

That no one may interpret the Scriptures but the Pope

The second wall is even more tottering and weak: that they alone pretend to be considered
masters of the Scriptures; although they learn nothing of them all their life. They assume
 2

authority, and juggle before us with impudent words, saying that the Pope cannot err in
matters of faith, whether he be evil or good, albeit they cannot prove it by a single letter. That
is why the canon law contains so many heretical and unchristian, nay unnatural, laws; but of
these we need not speak now. For whereas they imagine the Holy Ghost never leaves them,
however unlearned and wicked they may be, they grow bold enough to decree whatever they
like. But were this true, where were the need and use of the Holy Scriptures? Let us burn
them, and content ourselves with the unlearned gentlemen at Rome, in whom the Holy Ghost
dwells, who, however, can dwell in pious souls only. If I had not read it, I could never have
believed that the devil should have put forth such follies at Rome and find a following.

But not to fight them with our own words, we will quote the Scriptures. St. Paul says, "If
anything be revealed to another that sitteth by, let the first hold his peace" (1 Cor. xiv. 30).
What would be the use of this commandment, if we were to believe him alone that teaches or
has the highest seat? Christ Himself says, "And they shall be all taught of God." (St. John vi.
45). Thus it may come to pass that the Pope and his followers are wicked and not true
Christians, and not being taught by God, have no true understanding, whereas a common man
may have true understanding. Why should we then not follow him? Has not the Pope often
erred? Who could help Christianity, in case the Pope errs, if we do not rather believe another
who has the Scriptures for him?

Therefore it is a wickedly devised fable-and they cannot quote a single letter to confirm it-that
it is for the Pope alone to interpret the Scriptures or to confirm the interpretation of them.
They have assumed the authority of their own selves. And though they say that this authority
was given to St. Peter when the keys were given to him, it is plain enough that the keys were
not given to St. Peter alone, but to the whole community. Besides, the keys were not ordained
for doctrine or authority, but for sin, to bind or loose, and what they claim besides this from
the keys is mere invention. But what Christ said to St. Peter: "I have prayed for thee that thy
faith fail not" (St. Luke xxii. 32), cannot relate to the Pope, inasmuch as the greater part of the
Popes have been without faith, as they are themselves forced to acknowledge; nor did Christ
pray for Peter alone, but for all the Apostles and all Christians, as He says, "Neither pray I for
these alone, but for them also which shall believe on Me through their word" (St. John xvii.).
Is not this plain enough?

Only consider the matter. They must needs acknowledge that there are pious Christians
among us that have the true faith, spirit, understanding, word, and mind of Christ: why then
should we reject their word and understanding, and follow a pope who has neither
understanding nor spirit? Surely this were to deny our whole faith and the Christian Church.
Moreover, if the article of our faith is right, "I believe in the holy Christian Church," the Pope
cannot alone be right; else we must say, "I believe in the Pope of Rome," and reduce the
Christian Church to one man, which is a devilish and damnable heresy. Besides that, we are
all priests, as I have said, and have all one faith, one Gospel, one Sacrament; how then should
we not have the power of discerning and judging what is right or wrong in matters of faith?
What becomes of St. Paul's words, "But he that is spiritual judgeth all things, yet he himself is
judged of no man" (1 Cor. ii. 15), and also, "we having the same spirit of faith"? (2 Cor. iv.
13). Why then should we not perceive as well as an unbelieving pope what agrees or disagrees
with our faith?

By these and many other texts we should gain courage and freedom, and should not let the
spirit of liberty (as St. Paul has it) be frightened away by the inventions of the popes; we
should boldly judge what they do and what they leave undone by our own believing
 3

understanding of the Scriptures, and force them to follow the better understanding, and not
their own. Did not Abraham in old days have to obey his Sarah, who was in stricter bondage
to him than we are to any one on earth? Thus, too, Balaam's ass was wiser than the prophet. If
God spoke by an ass against a prophet, why should He not speak by a pious man against the
Pope? Besides, St. Paul withstood St. Peter as being in error (Gal. ii.). Therefore it behoves
every Christian to aid the faith by understanding and defending it and by condemning all
errors.

Martin Luther, „Veliki i mali katekizam“ (1524.)

PREDGOVOR
Za to što se tako ustrajno bavimo katekizmom i što želimo i preklinjemo druge da se njime
bave imamo nemale razloge. Vidimo, naime, da su mnogi propovjednici i pastori u tom
pogledu nažalost prilično nemarni i time omalovažavaju i svoju službu i taj nauk; neki zato
što se smatraju velikima i uzvišenima, a drugi iz puke lijenosti i zato što brinu samo za svoje
trbuhe, postavljajući se prema toj stvari kao da s njome nemaju nikakve druge veze nego to
što su pastiri ili propovjednici za volju svojih trbuha te nemaju nikakvog drugog posla nego
trošiti imovinu dokle god žive, kao što su bili navikli činiti pod papinstvom. I iako sad imaju
sve ono što trebaju propovijedati i naučavati izloženo pred sobom tako obilno, jasno i
jednostavno, u tolikim odličnim knjigama, oni ipak nisu tako pobožni i pošteni da kupe te
knjige, a čak i onda kada ih imaju, uopće ih niti ne pogledaju ili pročitaju. Ah, to su takvi
sramotni proždrljivci i sluge vlastitih trbuha da bi bilo bolje kada bi bili svinjari ili čuvari pasa
nego dušobrižnici i pastiri.
I sada, kada su oslobođeni beskorisnih i teških brbljarija sedam kanonskih sati, o kada bi
barem umjesto toga ujutro, u podne i navečer pročitali pokoju stranicu ili dvije Katekizma,
molitvenika, Novog zavjeta ili nečeg drugoga iz Biblije i izmolili Očenaš za sebe i svoje
župljane, tako da ukažu čast i zahvalnost Evanđelju, koje ih je izbavilo od mnogih tereta i
muka, i kada bi osjetili barem malo srama zato što poput svinja i pasa ne uspijevaju zapamtiti
ništa više od Evanđelja osim takve lijene, štetne i sramotne tjelesne slobode! Jer nažalost,
običan puk ne mari baš mnogo za Evanđelje i ne uspijevamo postići ništa osobito čak i ako u
to uložimo sav svoj trud. Pa što će onda tek nastati ako budemo nemarni i lijeni, kao što smo
bili pod papinstvom?
Tome valja dodati i sramni porok i tajnu pošast sigurnosti i sitosti, naime to što mnogi
smatraju Katekizam bijednim i oskudnim naukom, koji mogu jednom preletjeti i odmah sve
znati, a zatim baciti knjigu u kut i takoreći se sramiti dalje iz njega čitati. Štoviše, i među
plemstvom se mogu pronaći mnogi besprizornici i bijednici koji tvrde kako nema više
nikakve potrebe za pastirima ili propovjednicima, budući da sve stoji u knjigama i svatko
može iz njih to lako sam naučiti. I tako mirne duše ostave župljane da propadaju i raspojasaju
se, dok pastiri i propovjednici itekako pate od nevolje i gladi, baš kao što su budalasti Nijemci
i zaslužili. Jer mi Nijemci imamo takav sramotan narod i moramo ga podnositi.
Ali za sebe kažem sljedeće: i ja sam doktor i propovjednik, dapače, zacijelo sam jednako učen
i iskusan kao što su svi oni koji imaju takvu drskost i sigurnost; a ipak, postavljam se kao
dijete koje uče Katekizmu i svakoga jutra i kad god imam vremena čitam i izgovaram riječ po
riječ Očenaš, Deset zapovijedi, Vjerovanje, Psalme i tako dalje. I još uvijek moram čitati i
učiti svakoga dana, a ipak ne mogu time ovladati onako kako bih želio i moram ostati dijete i
 4

učenik katekizma, a i rado to činim. A oni fini, izbirljivi momci željeli bi jednim površnim
čitanjem odmah postati doktori iznad svih doktora, sve znati i ne trebati više ništa. Pa i to je
svakako siguran znak da preziru i svoju službu i duše naroda, štoviše, čak i Boga i njegovu
riječ. Oni i ne moraju pasti, jer već su pali i to užasno, i trebali bi ponovo postati djeca i početi
učiti abecedu za koju zamišljaju da su je već odavno prerasli.
Stoga molim te lijenčine i nazovi-svece da se za ljubav Božju daju razuvjeriti i povjeruju da
doista, doista nisu tako učeni niti tako veliki doktori kao što zamišljaju; te da nikada više ne
pomisle kako su završili s učenjem ovih tekstova ili da sve znaju dovoljno dobro, čak i ako im
se čini da im prilično dobro ide. Jer čak i da to najbolje znaju i mogu (što je, međutim,
nemoguće u ovom životu), tu se još mogu steći brojna korisna i plodna saznanja ako se
svakodnevno čita i uvježbava mišlju i riječju. Jer Duh Sveti prisutan je pri takvom čitanju i
govoru i mislima te uvijek dodaje sve više svjetla i pobožnosti, tako da svakoga dana to prija i
usvaja se sve bolje i bolje, kao što je i Krist obećao u Mt 18: „Ta gdje su dvojica ili trojica
sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“
Osim toga, nevjerojatno je učinkovita pomoć protiv đavla, svijeta, tijela i svih zlih misli kada
je čovjek zaokupljen Božjom riječju te o njoj razgovara i promišlja; stoga i prvi psalam hvali
kao blažene one koji se dan i noć bave Božjim zakonom. Nema dvojbe o tome da nećeš
zapaliti jačeg tamjana ili drugog mirisa protiv đavla nego tako da budeš zaokupljen Božjim
zapovijedima i riječima te da o njima govoriš, pjevaš ili misliš. Jer to je doista prava sveta
vodica i sveti znak od kojega on bježi i kojim ga se može otjerati. Pa samo iz tog razloga
trebao bi već biti sretan da tako nešto čitaš, izgovaraš, promišljaš i baviš se njime, čak i kad ne
bi imao drugog ploda i koristi od toga da na taj način možeš otjerati đavla i zle misli. Jer on ne
može čuti niti podnijeti Božju riječ. A Božja riječ nije poput drugih pustih brbljarija, poput
onih o Dietrichu iz Berna i slično, nego kao što kaže Pavao u Poslanici Rimljanima 1, „snaga
Božja“, dapače, snaga Božja koja nanosi đavlu usijanu bol, a nas toliko ojačava, tješi i
potpomaže.
Ali kakve koristi od mnogih riječi? Sve i da nabrojim svu korist i sve plodove koje donosi
Božja riječ, gdje bih pronašao dovoljno papira i vremena? Đavla se naziva znalcem od tisuću
vještina, pa čime da onda nazovemo Božju riječ, koja takvog znalca od tisuću vještina tjera i
uništava sa svim njegovim vještinama i moćima? To doista mora biti znalac od više od stotinu
tisuća vještina. Pa hoćemo li onda lakomisleno prezreti takvu snagu, korist, moć i plodove –
osobito mi koji se smatramo pastirima i propovjednicima? Ako je tako, onda ne samo da nam
ne trebaju dati ništa za žderanje, nego nas trebaju i prognati psima i nabaciti se na nas gnojem,
jer mi ne trebamo ovo svakoga dana samo onako kao što trebamo naš kruh svagdanji, nego to
također moramo imati svakoga dana za borbu protiv svakodnevnih i nesmiljenih napada i
zamki đavla, znalca od tisuću vještina.
Pa kad to ne bi bilo dovoljno da nas opomene kako trebamo svakoga dana čitati Katekizam,
morala bi nas na to dovoljno natjerati sama Božja zapovijed, jer on ozbiljno nalaže u Pnz 6
kako uvijek trebamo promišljati njegov nalog, dok sjedimo, hodamo, stojimo, ležimo i
ustajemo, i uvijek ga trebamo imati pred očima i u rukama kao trajni simbol i znak. On to
sasvim sigurno nije tako ozbiljno naložio i zahtijevao bez razloga, nego zato što poznaje
opasnost u kojoj se nalazimo i našu nevolju, kao i neprestane i bijesne napade i iskušenja
đavla, te nas želi upozoriti, opremiti nas i sačuvati od njih, kao da nam daje dobar oklop
protiv njihovih plamenih strelica i dobar lijek protiv njihove otrovne i zle zaraze i štete.
O, kakve lude i bezumne budale smo mi kada, iako moramo zauvijek živjeti i boraviti među
takvim moćnim neprijateljima kao što su demoni, ipak preziremo svoje oružje i obranu i
odviše smo lijeni i da ih pogledamo ili o njima razmišljamo!
 5

A što drugo čine oni uobraženi i drski sveci, koji nisu spremni ni sposobni svakodnevno čitati
i izučavati Katekizam, budući da se smatraju daleko učenijima od samoga Boga i svih
njegovih svetih anđela, proroka, apostola i svih kršćana? Jer kao što se sam Bog ne srami
naučavati te stvari svakodnevno, kao da ne zna ništa bolje što bi naučavao, i uvijek naučava
jednu te istu stvar, ne laćajući se ničega novog ili drugačijeg, i kao što svi sveci ne znaju ništa
bolje ili drugačije što bi mogli učiti i ne mogu to nikada naučiti do kraja, nismo li mi najfinija
sorta kad nam može i na pamet pasti da, nakon što smo to jednom pročitali ili čuli, već sve
znamo te nam nije potrebno to dalje čitati ili učiti? Nego možemo u jednom satu naučiti sve
ono što sam Bog ne može prestati naučavati, iako se bavi tim naučavanjem od početka do
kraja svijeta, a svi proroci zajedno sa svim svecima imali su tu što učiti i još uvijek su ostali
učenici te moraju to i dalje biti?
Jer jedno je sigurno: tko tako dobro poznaje Deset zapovijedi, taj mora poznavati i čitavo
Sveto pismo kako bi u svim stvarima i slučajevima mogao posavjetovati, pomoći, utješiti,
presuditi i odlučiti, kako u duhovnim, tako i u svjetovnim stvarima, i bio sudac nad svim
naucima, staležima, duhovima, zakonima i svemu ostalome čega bi u svijetu moglo biti. I što
je drugo čitav psaltir nego gomila misli i vježbi o prvoj zapovijedi? A ja zasigurno znam da
takvi lijeni trbusi i drski duhovi ne razumiju niti jedan jedini psalam, a kamoli čitavo Sveto
pismo; a ipak se pretvaraju da poznaju Katekizam i preziru ga, iako je on kratak izvadak i
prijepis čitavog Svetoga pisma.
Stoga ponovo molim sve kršćane, a osobito pastore i propovjednike, da si ne umišljaju
prerano da su doktori i da sve znaju – jer umišljanjem i natezanjem često se dosta izgubi –
nego neka svakodnevno marljivo uvježbavaju katekizam i neprestano se njime bave, a k tome
neka se revno čuvaju otrovne zaraze takve sigurnosti i mračnih stručnjaka. Neka ustraju u
čitanju, naučavanju, učenju, razmišljanju i promišljanju te neka ne odustanu sve dok ne iskuse
i uvjere se da su tim silnim učenjem ubili đavla i postali učeniji od samoga Boga i svih
njegovih svetaca. Ako ulože toliki trud, ja im obećavam, a toga će i sami postati svjesni, da će
to uroditi velikim plodom i da će Bog od njih načiniti odlične ljude, tako da će s vremenom i
sami lijepo priznati da, što se duže i više bave katekizmom, o njemu sve manje znaju i sve
više o njemu trebaju učiti. I tada će im tek početi pošteno prijati, kao što se događa s gladnima
i žednima, ono što sada od silnog obilja i zasićenosti ne mogu niti omirisati. Dao Bog za to
svoje milosti. Amen.

Ovu propovijed sačinili smo i započeli kako bi podučila djecu i priproste ljude. Stoga se u
stara vremena na grčkom jeziku nazivala Katekizmom, što znači poduka za djecu, naime ono
što svaki kršćanin svakako treba znati, tako da se onaj tko to ne zna ne može ubrojiti u
kršćane niti pristupiti bilo kojem sakramentu, baš kao što obrtnik koji ne poznaje pravila i
običaje svoga obrta mora biti izbačen i proglašen nesposobnim. Stoga moramo mlade itekako
dobro podučiti onim dijelovima koji pripadaju Katekizmu ili propovijedi za djecu te ih naučiti
da ih tečno i spremno izgovaraju te da ih marljivo uvježbavaju i bave se njima. Stoga je
dužnost svakog oca obitelji da barem jednom tjedno pita i preispita svoju djecu i služinčad
kako bi se uvjerio što o tome znaju ili uče te, ako ne znaju, da ih revno na to navede. Jer dobro
se sjećam onoga vremena, a to je čak i danas svakodnevna pojava, kada su se mogli pronaći
sirovi stari i ostarjeli ljudi koji ništa nisu znali i još uvijek ne znaju o tim stvarima, a ipak
pristupaju krštenju i Večeri Gospodnjoj te koriste sve ono što pripada kršćanima, iako bi oni
koji dolaze na pričest trebali znati više i potpunije razumjeti čitav kršćanski nauk od djece i
novih učenika. Međutim, za obični puk zadovoljavamo se ovim trima dijelovima, koji su
ostali u kršćanstvu od starih vremena, ali se nisu baš ispravno naučavali i prakticirali, dokle
 6

god se i staro i mlado, svi koji se nazivaju kršćanima i žele to biti, dobro to ne izuči i ne
upozna. A to su sljedeći dijelovi:
Deset Božjih zapovijedi
Kratki članci našega Vjerovanja
Molitva ili Očenaš
(O krštenju i O euharistiji)

Martin Luther, „Protiv nebeskih proroka” (1525.)

(prev. Bernhard Ehrling)

I approached the task of destroying images by first tearing them out of the heart through
God’s Word and making them worthless and despised. For when they are no longer in the
heart, they can do no harm when seen with the eyes. But Dr. Karlstadt, who pays no attention
to matters of the heart, has reversed the order by removing them from sight and leaving them
in the heart!

I have allowed and not forbidden the outward removal of images, so long as this takes place
without rioting and uproar and is done by the proper authorities. And I say at the outset that
according to the law of Moses no other images are forbidden than an image of God which one
worships. A crucifix, on the other hand, or any other holy image is not forbidden. Heigh now!
you breakers of images, I defy you to prove the opposite!

However, to speak evangelically of images, I say and declare that no one is obligated to
break violently images even of God, but everything is free, and one does not sin if he
does not break them with violence. Nor would I condemn those who have destroyed them,
especially those who destroy divine and idolatrous images. But images for memorial and
witness, such as crucifixes and images of saints, are to be tolerated. This is shown above to be
the case even in the Mosaic law. And they are not only to be tolerated, but for the sake of the
memorial and the witness they are praiseworthy and honorable, as the witness stones of
Joshua (Josh. 24:26) and of Samuel (I Sam. 7:12).