Gajo Petrovic - Covjek I Filozof Zbornik Radova

GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF
ZBORNIK RADOVA S KONFERENCIJE POVODOM 80. OBLJETNICE ROENJA
GAJO PETROVIC BOOK.indb 1
5.6.2008 10:45:19
GAJO PETROVI OVJEk I fIlOzOf

ZBORNIK RADOVA S KONFERENCIJE pOVODOm 80. OBlJEtNICE ROENJA
Izdava Sveuilite u zagrebu filozofski fakultet ff Press, zagreb Za izdavaa Miljenko Jurkovi Urednik lino Veljak Recenzenti Rastko Monik Nadeda ainovi Lektura Asja Petrovi (hrvatski) Damir kalogjera (engleski) Grafika oprema Boris Bui Tisak
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u zagrebu pod brojem 669281. ISBN 978-953-175-293-0 Tiskanje ove knjige financijski je pomoglo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta RH
sadrzaj - gajo petrovic.indd 2
3.7.2008 10:32:01
Urednik Lino Veljak
GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF

ZBORNIK RADOVA S KONFERENCIJE POVODOM 80. OBLJETNICE ROENJA
Zagreb, 2008.
5.6.2008 10:45:20
5.6.2008 10:45:20
SADRAJ
Sadraj Uvod I. Jrgen Habermas: U spomen na Gaju Petrovia / Zum Gedenken an Gajo Petrovi Milan Kangrga: Sjeanja na prijatelja, druga i suradnika Gaju Petrovia Ivan Kuvai: Gajo Petrovi kao student Vlado Sruk: Nekoliko reenica o Gaji Petroviu Neboja Popov: Gajo Petrovi nije bio samo profesor Goran vob: Gajo Petrovi kao logiar Ante Leaja: Gajo Petrovi i Korula II. Gajo Sekuli: Gajo Petrovi o toleranciji Boidar Jaki: Praxis Gaje Petrovia Veselin Golubovi: emu mislioci u oskudnom vremenu? Slobodan Sadakov: Gajo Petrovi Odgovornost intelektualca
5 7
11 19 23 27 31 43 49
65 85 107 111
Barbara Stamenkovi/Lino Veljak: Humanizam u djelu Gaje Petrovia 117 Gordana kori: Petrovi i neki aspekti suvremene njemake lozoje 123 Mladen Labus: Mogunost stvaralatva u djelu Gaje Petrovia Borislav Mikuli: Revolucija i intervencija. O utopijskom efektu praxis 137 159
5.6.2008 10:45:20
6
Sead Ali: Praksa avangarde i avangarda prakse: McLuhan u svjetlu pojma prakse Gaje Petrovia Joko ani: Princip verikacije: Petrovi vs. Beri Hotimir Burger: O aktualnosti lozoje prakse Gvozden Flego: Pojam praksis danas, etrdesetak godina kasnije Lino Veljak: Umjesto pogovora: Gajo Petrovi danas Iz biografskog i bibliografskog arhiva
SADRAJ
175 189 205 217 223 227
5.6.2008 10:45:20
GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF UVOD

U ovom zborniku sabran je najvei dio izlaganja s konferencije koja je u organizaciji Odsjeka za lozoju Filozofskog fakulteta u Zagrebu odrana 10. oujka 2007., kao i tri naknadno dostavljena priloga. Spomenutom konferencijom, kao i ovim zbornikom, Odsjek obiljeava 80. obljetnicu roenja svojega zaslunog lana i jednoga od najznaajnijih lozofa roenih na naim prostorima.
GAJO PETROVI THE MAN AND THE PHILOSOPHER INTRODUCTION

The present Proceedings contain the majority of the papers presented at the conference organised by the Department of Philosophy, Faculty of Philosophy, University of Zagreb, on March 10, 2007. Three contributions were sent in later. By the Conference and the publication of the Proceedings the Department of Philosophy marked the 80th birthday of its late outstanding member and one of the major philosophers hailing from these parts.
5.6.2008 10:45:20
5.6.2008 10:45:20
I.
5.6.2008 10:45:20
5.6.2008 10:45:20
JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA1
Povod u kojem se danas okupljaju prijatelji Gaje Petrovia ne pobuuje samo sjeanja na jedan veliki um i na njegovo djelo. Meni se nameu prije svega sjeanja na osobu prijatelja, takoer i sjeanja na upeatljiv krug kolega u ijem je sreditu stajao Gajo Petrovi. Ta dosta srameljiva osoba stvorila je neprimjetno, zahvaljujui svome intelektualnom autoritetu, sredite jedne produktivne kole. Djelo toga lozofa bolje e moi cijeniti njegovi uenici i kolege nego mi koji poznajemo samo njegova djela prevedena na njemaki i engleski. Stoga mi dopustite da dananju prigodu iskoristim samo za neka osobna sjeanja. Mjesec dana prije moga prvog prekooceanskog putovanja u SAD putovali smo moja ena i ja u oujku 1965. godine u Jugoslaviju. Prvi put smo u istonom bloku. Dakako, Titova se Jugoslavija nije posve uklapala u podruje sovjetske vladavine. eljezna zavjesa izmeu Austrije i Slovenije nije tako potpuno odbojna i neprohodna kao drugdje. U Zagrebu nas nije doekalo ono uobiajeno sivilo neveselih stambenih kutija i musavih hotela niti egalitarizam namrtenih konobara. Doekao nas je obnovljeni centar grada s lijepom katedralom, ali prije svega gordo raspoloenje i lozofski polet skupine kolega koji su tada jo predano gradili na budunosti reformiranog socijalizma i tom nadom inspirirali svoje prijatelje sa Zapada. Ni traga od onog depresivnog osjeanja podinjenosti, to ga kolege u zemljama istonog bloka kasnije vie nisu mogli skrivati. Naprotiv, bilo je jo mogue umiljati da se usprkos ekonomskom padu otilo korak dalje u drutvenoj formaciji. Alternativa izmeu organiziranog kapitalizma Zapada i birokratAutor je ovo izlaganje pripremio za konferenciju odranu 10. oujka 2007. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (njemaki original donosimo u nastavku), ali je zbog svojega zdravstvenog stanja bio prisiljen odustati od putovanja, te je naknadno priloio svoj rad (ur.).
1
5.6.2008 10:45:20
12
JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA
skog socijalizma prema uzorku Sovjetskog Saveza nije se inila dovrenom. Fantazija o Treem putu davala je krila diskusijama. To da vie nee biti izlaza iz globaliziranog kapitalizma, nego u najboljem sluaju samo reforme iznutra, to je puno kasniji uvid. Nisam bio uvjeren u projekt jugoslavenskog samoupravnog socijalizma s kojim su ponovo oivjele stare sindikalistike ideje. Isto tako malo vjerujem danas, kad se u neoliberalnom svijetu nade bivih ljeviara usmjeravaju na etiku samoregulaciju velikih korporacija, da se politiki apeli mogu izmiriti s poslovnom logikom trino ovisnih poduzea. Pored toga, zagrebaki lozo nisu ba bili eksperti u sociologiji industrije i poduzea. Meutim, raspoloenje meu tim bivim partizanima, koji su imali hrabrost i moralnu kimu da se suprotstave vladajuem kadru ne da bi ruili nego reformirali reim, bilo je fascinantno. Ono udnovato na tome mentalitetu bila je nevjerojatna kombinacija lijeve svijesti revolucije i napretka s lozojom Husserlova i Heideggerova peata. Ta je tradicija u Saveznoj Republici Njemakoj vaila prije kao izraz konzervativnog miljenja koje se nepromijenjeno protezalo kroz period nacizma. Jedan lijevi fenomenolog poput Eugena Finka, koji je na sindikalnim kongresima drao predavanja i bio povezan sa zagrebakom lozojom prakse, bio je kod nas tada iznimka. Filozoja prakse, koju sam tada upoznao, podsjeala me na mladog Marcusea koji je u ranim 30-im godinama nastavio na Husserla da bi transcendentalno itanje Bitka i vremena povezao s analizom otuenja iz tada otkrivenih Parikih rukopisa. Slinosti su postojale takoer i sa Sartreom iz 40-ih i ranih 50-ih godina koji se, ne znajui za svoga prethodnika, po drugi put kretao u smjeru heideggerijanskog marksizma. Karel Kosik je studirao u Parizu i mogao je te motive prenijeti u Prag. Meutim, u Zagrebu sam odmah imao dojam da su praxis lozo u posve drukijem okruenju na krajnje originalan nain pronali i uobliili antropoloko polazite jednog fenomenolokog marksizma. Prvi poziv 1965. zahvaljujem Milanu Kangrgi. Poznavao sam ga iz Heidelberga kao stipendista zaklade Humboldt, koji je studirao kod Gadamera. Ali lozofski mjerodavna gura u Zagrebakom krugu mogla se prepoznati na prvi pogled Gajo Petrovi iji je stil miljenja bio posve proet njemakom lozojom. Susreo sam ga kao svestranog u krugu kolega koji su bili vie ili manje specijalizirani za podruja kao etika, lozoja religije i estetika, takoer i za Nietzschea. Svi su dobro govorili njemaki premda je srpskohrvatski izriaj misli prosijavao kroz zavjesu stranog jezika. Dvije heavy persons, koje su uivale veliko potovanje, stajale su malo postrance ueg kruga.
5.6.2008 10:45:20
13
Predrag Vranicki, naitan i suvereno povuen ovjek, koji je radio na historijskom podruju i koji e prije svoje smrti zavriti voluminoznu trotomnu povijest moderne lozoje. Rudi Supek je bio spontana i upeatljiva osoba s francuski obiljeenom akademskom pozadinom. Kao empiriar uzimao si je na odreen nain poseban poloaj. uli smo da je bio u koncentracionom logoru. Ve prve veeri smo Ute i ja, uz izvrstan dalmatinski prut i teko hrvatsko crveno vino, bili primljeni tako silovito u taj entuzijastiki krug da nikakav otpor protiv tih genija drueljubivosti ne bi imao izgleda. Kako smo poslije primijetili, bili smo inicirani u oblik ivota koji je specijalist za Nietzschea, Grli, slavio kao dionizijski socijalizam. Ipak se taj socijalizam mogao ustaliti na dva-tri ljetna tjedna, utopijski izmaknuta na otoku Koruli. Gajo Petrovi je cijeloga ivota ostao skeptian prema frankfurtskoj tradiciji i alio se pomalo na moju tendenciju da istu lozoju prevedem u teoriju drutva. Naime, na tome putovanju iskuao sam prvu verziju svoga nastupnog predavanja u Frankfurtu taj tekst Spoznaja i interes bio je takoer moja prva publikacija u asopisu Praxis, izala i na hrvatskom i na njemakom. Gajo mi se inio vrlo dragim, osjetljivim, vie njenim tipom ne osobito snane tjelesne konstitucije. Dakako, taj prvi dojam je varao s obzirom na neiscrpnu energiju toga ilavog i strasnog mislioca. Njegova preesta upotreba veznika tako (so) u smislu dakle (also) odavala je jo matematiara, kako je zapoeo svoju putanju. Nakon to je ljetna kola na Koruli bila zabranjena unato naim prosvjedima ja sam se uvijek iznova zauzimao kod Tita za grupu praxis Gajo je doao u Starnberg i nagovorio me da drim s njime zajedniki kurs u Dubrovniku. Naslov koji je predloio, Philosophy and Social Sciences, odavao je njegov trajni interes za rasprave o usmjerenju zapadnog marksizma prema evolucijskoj teoriji drutva. Na na prvi teaj pozvao sam meu ostalima Niklasa Luhmana i Dicka Rortya. Meutim, ba upravo teorija sistema i pragmatizam nisu bile Gajina stvar. Jer, to su vie hlapile njegove politike nade, to vie je on svoj uvijek dalje radikalizirani pojam revolucije premjetao na razinu anarhistike lozoje povijesti. Na kraju je Heideggerovu koncepciju povijesti bitka opteretio Benjaminovim misaonim gurama: to je dalje izmicala jo predstojea revolucija, to je vanijim postajao raskid s kontinuumom cijele dosadanje povijesti. Nakon 1990., kad je i trg na kojem se nalazi njegov stan preimenovan u Trg hrvatskih velikana, Gajo je bio duboko uznemiren vraanjem naciona-
5.6.2008 10:45:20
14
lizma u Hrvatskoj i Srbiji. Intelektualno se nije prilagodio novoj situaciji i zacijelo to vie nije htio. Kad sam 1993. posjetio smrtno bolesnog Gaju u bijednoj sobi jedne zagrebake bolnice, obojica smo znali da rijei vie ne pomau. Teko je rei to me na Gaji vie zadivljuje nain uvjerenja autonomne i nepotkupljive osobe ili snaga i strast jednog lozofa od ranga. Njegova hrvatska domovina moe i treba biti ponosna na oboje. (S njemakog preveo Borislav Mikuli)
JRGEN HABERMAS A CONTRIBUTION TO THE MEMORY OF GAJO PETROVI

The author emphasises Gajo Petrovis qualities of an outstanding scholar and remembers a friend, concentrating on his personality positioned in the very centre of a productive philosophical school. Croatia may be proud for having had such a signicant thinker as Gajo Petrovi was.
5.6.2008 10:45:20
JRGEN HABERMAS ZUM GEDENKEN AN GAJO PETROVI
Der Anlass, aus dem sich heute Freunde von Gajo Petrovi versammeln, weckt nicht nur Erinnerungen an einen groen Gelehrten und dessen Werk. Mir drngen sich vor allem Erinnerungen an die Person des Freundes auf, auch die Erinnerungen an den eindrucksvollen Kreis von Kollegen, in dessen Zentrum Gajo gestanden hat. Diese eher schchterne Person hat dank seiner intellektuellen Autoritt unauffllig den Mittelpunkt einer produktiven Schule gebildet. Das Werk des Philosophen werden seine Schler und Kollegen besser wrdigen knnen als wir, die wir nur die ins Deutsche und Englische bersetzten Texte kennen. Ich bitte daher um die Erlaubnis, den heutigen Anlass nur zu einigen persnlichen Erinnerungen zu nutzen. Einen Monat vor der ersten transatlantischen Reise in die USA fahren meine Frau und ich im Mrz des Jahres 1965 nach Jugoslawien. Wir sind zum ersten mal im Ostblock. Freilich fgte sich Totos Jugoslawien nicht ganz in den sowjetischen Herrschaftsbereich ein. Der Eiserne Vorhang ist zwischen sterreich und Slowenien nicht ganz so abweisend und undurchdringlich wir andernorts. In Zagreb erwartet uns nicht das bliche Grau in Grau der freudlosen Plattenbauten und der schmuddeligen Hotels, nicht der Egalitarismus der mrrischen Kellner. Uns erwartet eine renovierte Innenstadt mit einer schnen Kathedrale, vor allem aber die hochgemute Stimmung und der philosophische Schwung einer Gruppe von Kollegen, die damals noch engagiert auf die Zukunft eines Reformsozialismus bauen und mit dieser Hoffnung ihre Freunde aus dem Westen inspirieren. Kein Hauch von jenem depressiven Unterlegenheitsgefhl, das die Kollegen spter in den Ostblocklndern nicht mehr verbergen knnen. Im Gegenteil: Man konnte sich noch einbilden, trotz des konomischen Geflles einen Schritt weiter zu sein in der Formation der Gesellschaft. Die Alternative zwischen dem organisierten Kapitalismus des Westens und einem brokratischen Sozialismus nach dem Muster der Sowjetunion schien nicht vollstndig zu sein.
5.6.2008 10:45:20
16
Die Phantasie eines Dritten Weges begelte die Diskussionen. Dass es kein Exit mehr geben wrde aus einem globalisierten Kapitalismus, sondern bestenfalls eine Reform von innen, ist eine sehr viel sptere Einsicht. Nicht als wre ich von dem Projekt des jugoslawischen Selbstverwaltungssozialismus, mit dem alte syndikalistische Ideen wieder auebten, berzeugt gewesen. Heute, da sich in einer neoliberalen Welt die Hoffnungen ehemaliger Linker auf die ethische Selbstregulierung der groen Korporationen richten, glaube ich ebenso wenig daran, dass sich politische Appelle mit der betriebswirtschaftliche Logik marktabhngiger Unternehmen vershnen lassen. Zudem waren die Zagreber Philosophen nicht gerade Experten in Industrie- und Unternehmenssoziologie. Aber die Stimmung unter diesen ehemaligen Partisanen, die den Mut und das moralische Rckgrat haben, sich gegen die herrschenden Kader zu stellen, um das Regime nein, nicht abzuschaffen, sondern - zu transformieren, ist faszinierend. Das Merkwrdige an dieser Mentalitt ist eine unwahrscheinliche Kombination des linken Fortschritts- und Revolutionsbewusstseins mit einer von Husserl und Heidegger geprgten Philosophie. Diese Tradition galt in der Bundesrepublik Deutschland als der Ausdruck eines eher konservativen, durch die Naziperiode unverndert hindurchreichenden Denkens. Bei uns war damals ein linker Phnomenologe wie Eugen Fink, der auf Gewerkschaftskongressen Vortrge hielt und mit den Zagreber Praxisphilosophen in Verbindung stand, eine Ausnahmeerscheinung. Die Praxisphilosophie, die ich nun kennen lernte, erinnerte mich an den jungen Marcuse, der in den frhen 30er Jahren an Husserl angeknpft hatte, um eine transzendentale Lesart von Sein und Zeit mit der Entfremdungsanalyse der damals entdeckten Pariser Manuskripte zu verbinden. hnlichkeiten bestanden auch mit dem Sartre der 40er und frhen 50er Jahre, der ohne Kenntnis seines Vorlufers ein zweites Mal auf einen Heideggermarxismus zusteuerte. Karel Kosik hatte in Paris studiert und mochte diese Motive mit nach Prag gebracht haben. Aber in Zagreb habe ich sogleich den Eindruck, dass die Praxisphilosophen in einer ganz anderen Umgebung den anthropologischen Ansatz eines phnomenologischen Marxismus auf hchst originelle Weise erfunden und ausgestaltet hatten. Die erste Einladung 1965 verdankte ich Milan Kangrga. Ich kannte ihn aus Heidelberg als Humboldtstipendiaten, der bei Gadamer studierte. Aber die philosophisch bestimmende Figur in der Zagreber Runde war auf den ersten Blick zu erkennen - Gajo Petrovi, der in seinem Denkstil ganz von
5.6.2008 10:45:20
17
deutscher Philosophie geprgt war. Er begegnete mir als der Generalist in einem Kreis von Kollegen, die mehr oder weniger auf Fachgebiete wie Ethik, Religionsphilosophie, und sthetik, auch auf Nietzsche spezialisiert waren. Alle sprachen gut deutsch, obwohl der serbokroatische Duktus der Gedanken durch den Vorhang der Fremdsprache hindurchschien. Zwei heavy persons, die groen Respekt genieen, stehen etwas am Rande des engeren Kreises. Predrag Vranicki ist ein belesener und souvern-zurckhaltender Mann, der auf historischem Gebiet arbeitet und vor seinem Tode noch eine voluminse dreibndige Geschichte der modernen Philosophie abschlieen wird. Rudi Supek ist eine spontane und eindruckvolle Person mit einemn franzsisch geprgten akademischen Hintergrund. Er nahm such als Empiriker eine gewisse Sonderstellung ein. Wir hrten, dass er im Konzentrationslager gewesen war. Schon am ersten Abend werden Ute und ich bei kstlichem Dalmatiner Schinken und einem schweren kroatischen Rotwein so strmisch in die enthusiastische Runde aufgenommen, dass jeder Widerstand gegen diese Genies der Geselligkeit aussichtslos gewesen wre. Wie wir spter merkten, waren wir in die Lebensform initiiert worden, die der Nietzsche-Spezialist Grli als dionysischen Sozialismus anpries. Dieser Sozialismus lie sich auf der Insel Korula immerhin auf zwei, drei utopisch entrckte Sommerwochen verstetigen. Gajo Petrovi blieb gegenber der Frankfurter Tradition zeitlebens skeptisch und beklagte sich etwas ber meine Tendenz, die reine Philosophie in Gesellschaftstheorie zu berfhren. Ich probierte auf dieser Reise nmlich eine erste Version meiner Frankfurter Antrittsvorlesung aus dieser Text Erkenntnis und Interesse war auch meine erste Verffentlichung in der Zeitschrift Praxis, die sowohl in serbischer wie in deutscher Sprache erschien. Gajo erschien mir als ein liebenswerter, sensibler, eher zarter Typ von nicht sehr robuster krperlicher Konstitution. Dieser erste Eindruck tuschte freilich ber die rastlose Energie dieses zhen und leidenschaftlichen Denkers hinweg. Ein etwas zu huger Gebrauch der Konjunktion so im Sinne von also verriet noch den Mathematiker, als der er seine Laufbahn begonnen hatte. Nachdem die Sommerschule auf der Insel Korula trotz unserer Proteste ich habe mich bei Tito immer wieder fr die Praxisgruppe eingesetzt verboten worden war, kam Gajo nach Starnberg und berredete mich, mit ihm einen gemeinsamen Kurs in Dubrovnik abzuhalten. Der Titel, den er
5.6.2008 10:45:20
18
vorschlug, Philosophy and Social Science verrt das anhaltende Interesse an seiner Auseinandersetzung mit der Weichenstellung des westlichen Marxismus in Richtung einer evolutionren Gesellschaftstheorie. Zu unserem ersten Kurs hatte ich unter anderem Niklas Luhmann und Dick Rorty eingeladen. Aber Systemtheorie und Pragmatismus waren erst recht Gajos Sache nicht. Denn je mehr seine politischen Hoffnungen schwanden, umso mehr verschob er einen immer weiter radikalisierten Begriff von Revolution auf die Ebene einer anarchistischen Geschichtsphilosophie. Am Ende lud er Heideggers Konzeption der Seinsgeschichte mit Benjaminschen Denkguren auf: Je ferner die noch ausstehende Revolution rckt, umso wichtiger wird der Bruch mit dem Kontinuum aller bisherigen Geschichte. Nach 1990, als auch der Platz vor seiner Wohnung royalistisch umbenannt wurde, war Gajo ber die Wiederkehr des Nationalismus in Kroation und Serbien tief beunruhigt. Intellektuell hat er sich auf die neue Situation nicht mehr eingestellt und wollte es wohl auch nicht mehr. Als ich den todkranken Gajo 1992 in dem armseligen Zimmer eines Zagreber Krankenhauses besuchte, wussten wir beide, dass Worte nicht mehr halfen. Schwer zu sagen, was ich an Gajo mehr bewundere die Gesinnungsart der autonomen und unbestechlichen Person oder die Kraft und Leidenschaft eines Philosophen von Rang. Auf beides kann - und sollte - seine kroatische Heimat stolz sein.
5.6.2008 10:45:21
MILAN KANGRGA SJEANJE NA DRUGA, PRIJATELJA I SURADNIKA GAJU PETROVIA
U povodu 80-godinjice roenja (1927. 2007.) elim evocirati neke uspomene i sjeanja na moje drugovanje i prijateljevanje, a prije svega na dugogodinju suradnju s Gajom Petroviem, pri emu teite stavljam na nae zajedniko osnivanje i ureivanje asopisa PRAXIS (1964-1974). Stoga nije moja namjera govoriti ovdje o lozofskom djelu Gaje Petrovia, o emu e neto rei ostali sudionici ovoga skupa posveenog njemu, a osim toga moda bi ak bilo i neprimjereno da upravo ja govorim sada o Petrovievu lozofskom djelu! Meutim, elim odmah naglasiti da je Gajo Petrovi bio i ostao svakako jedna od najznaajnijih linosti i najsvjetlijih toaka ne samo u razvitku nae novije lozoje, nego i jedan od najpotenijih ljudi i intelektualaca u ovoj naoj kulturnoj sredini druge polovice 20. stoljea. Budui da sam bio jedan od onih mogao bih ak rei: rijetkih! koji su bolje poznavali Gaju i kao ovjeka i kao lozofa, a naroito kao bliskog suradnika dugi niz godina na zajednikom zadatku naeg ne samo lozofskog, nego i drutvenog angamana, mogu vjerodostojno svjedoiti ujedno o onom najboljem u ivotu Gaje Petrovia! To istiem pored ostaloga i zato, to Gajo esto nije bio shvaen ak ni u svojoj najblioj sredini, pa ni od strane onih kojima je inio najvee usluge i pruao pomo i davao podrku u odlunim ivotnim situacijama. Koliko sam to mogao prosuditi, mnoga su nerazumijevanja i nepoznavanja u odnosu na Gaju najee bila rezultat Gajine tzv. mualjivosti, jer je bio dosta zatvorene prirode, te je na taj nain stalno bio svojevrsna zagonetka za svoju okolinu. No, taj samozatajan, miran i tih ovjek postajao je u odlunim trenucima pravi i nepokolebljiv borac za svoje ideje i uvjerenja, kao i u obrani dostojanstva i integriteta svojih prijatelja i suradnika. Gajo je bio izrazito tolerantan ovjek. Svakog je sugovornika otvoreno, s razumijevanjem i uvaavanjem paljivo sluao, a osim toga imao rijetku osobinu da je uvijek prihvaao argumentiranu kritiku i na svoj raun, ako je uvidio i osjetio da je ona opravdana. To je nekad ilo tako daleko da je kod
5.6.2008 10:45:21
20
prisutnih izazivalo pravo iznenaenje. Kad smo, na primjer, odmah u poetku izlaenja Praxisa uveli princip da dvojica lanova redakcije pismeno recenziraju sve vanije pridole tekstove za objavljivanje, pa ako je jedna recenzija bila pozitivna, a druga negativna, onda je trei donosio odluku. To se jednom dogodilo i s jednim Gajinim tekstom. Upravo sam ja odbio njegov prilog od 22 stranice! Gajo je na to uz zauena lica lanova redakcije sa zadivljujuom mirnoom odgovorio da se slae s mojom kritikom ocjenom, pa taj lanak nije objavio nigdje drugdje. I ja sam, dodue, jednom doivio isto od Rudija Supeka, a tog smo se principa strogo drali za sve nae tekstove i za sve i tekstove stranih autora. Gaju sam ak jednom privatno u njegovoj radnoj sobi kod kue kritizirao zbog njegove pretjerane radinosti i poslovne skrupuloznosti, jer dok je cijelo nae praksisovsko drutvo svake nedjelje odlazilo na izlete u Samoborsko gorje ili na Sljeme, on je doma radio i pripremao se za opsenu djelatnost u asopisu i radu za Jugoslavensko udruenje za lozoju, kojemu je bio predsjednik. Tako da ga je sve to i mnoge druge obaveze to ih je preuzimao na sebe totalno iscrpljivalo do temelja. Radio je doslovno do posljednjih dana svoga ivota. Ta Gajina neiscrpna energija zadivljavala je sve nas i bila veliki poticaj za ustrajavanje na neposrednim zadacima u ona nevremena kad je esto bilo vrlo teko djelovati i opstati u neugodnom okruenju, uz napade s raznih strana, a naroito iz partijsko-ideolokih redova. Stoga se moe rei da je i zahvaljujui Gajinoj upornosti i nepokolebljivosti u vlastito uvjerenje, asopis preivio punih deset godina, na emu su nam zavidjeli prije svega kolege iz tzv. socijalistikih zemalja Istone Europe. Tome su se na svoj nain divili i inozemni suradnici zapadnih zemalja Europe i svijeta i odavali nam priznanje, a posebno za rad Korulanske ljetne kole! A sad nekoliko rijei o naoj suradnji: Ovdje valja prije svega podsjetiti kako kao mladi asistenti, koji svoju lozofsku karijeru poinju najveim dijelom kao samouci, bez velike lozojske tradicije i kulture u ovoj naoj dosta zaostaloj kulturnoj, a naroito lozojskoj historijskoj sredini, u kojoj nismo imali na raspolaganju ni osnovne lozojske literature, a kamoli nekog asopisa za objavljivanje prvih naih lozofskih priloga. Tek 1952. godine, pod urednitvom Rudija Supeka pokreemo prvi asopis pod imenom Pogledi, u kojemu smo mogli objavljivati nae lanke. asopis nije bio dugog vijeka, jer je nakon dvije godine izlaenja bio zabranjen (1954.). Tek dvije godine nakon toga jedna je grupa nas pokrenula asopis Nae teme, koji poinje s izlaenjem 1967. U njemu smo tada
5.6.2008 10:45:21
21
mogli objavljivati i lozofske priloge, to je trajalo sve do 60-ih godina, kad smo Gajo i ja doli na ideju da se konano osnuje jedan eminentno lozojski asopis, kakvog dotada nije bilo u naoj zagrebakoj sredini. Tako od poetka 1962. poinje priprema za osnivanje naeg asopisa, koja traje sve do jeseni 1964. godine kad izlazi prvi broj asopisa, kojemu su u mojoj odsutnosti jer sam tada bio stipendist Humboldt-Stiftunga u Heidelbergu kolege i prvi lanovi redakcije dali ime PRAXIS. Time i tada poinje moe se bez pretjerivanja rei najburnije i najplodnije razdoblje nae lozoje poslije Drugog svjetskog rata, jer se iste godine, na inicijativu Rudija Supeka i mene, utemeljuje meunarodna Korulanska ljetna kola. Rad asopisa i kole bio je koordiniran i time to smo odmah poeli izdavati i internacionalno izdanje Praxisa, u kojemu se ujedno objavljuju i neki prilozi sa zasjedanja kole, i to na engleskom, njemakom i francuskom jeziku. Redakcijski savjet toga asopisa bio je doista reprezentativan, jer su njegovi lanovi bili najprominentniji predstavnici europske i svjetske lozoje i sociologije, poput Blocha, Lukcsa, Marcusea, Habermasa, Finka, Kosika, Kolakowskoga i drugih. Sve ovo iako moda dovoljno poznato navodim samo zato, kako bih naglasio i ovom prilikom uz obiljeavanje 80. godinjice roenja Gaje Petrovia ne samo najveu i odlunu ulogu koju je on odigrao kako u asopisu, tako i u radu kole, nego gotovo besprimjernu energiju toga krhkog ovjeka, koju je ulagao u svu tu djelatnost: u ureivanju, organiziranju svih oblika rada, u komuniciranju s domaim i inozemnim suradnicima, u korespondenciji s njima i pretplatnicima diljem Europe i svijeta. Obino se ne zna podatak da smo imali 1850 pretplatnika inozemnog izdanja, pa me je na prijatelj u Freiburgu Eugen Fink zamolio da mu iz Zagreba donesem imena i adrese pretplatnika za njegov i Berlingerov asopis Philosophische Perspektiven! Gajo je bio doslovno neumoran u cjelokupnoj naoj djelatnosti punih deset godina izlaenja Praxisa i djelovanja Korulanske kole, tako da se u tom smislu moe rei kako bez njega ne bi sve tako dobro, ako bi i inae, i ustrajno funkcioniralo, jer je Gajo bio prava dua i istinski inicijator cijelog tog naeg pothvata. A taj su pothvat, i to nae zalaganje kako u lozojskoj, tako i u drutveno-politikoj dimenziji, bili stalno, od samog poetka, trn u oku konzervativnim i reakcionarnim silama ovog drutva i naalost ak i nae kulturne sredine najprije staljinistike, a onda ujedno i nacionalistike provenijencije, pa to traje sve do dananjeg dana. A na tapetu je stalno u prvom planu bio
5.6.2008 10:45:21
22
upravo Gajo Petrovi, pa me je sve to uvijek iznova podsjealo ne toliko na onu ve pomalo banalnu latinsku: Nemo propheta in patria!, koliko na sam duh ove nae sredine, kad na primjer naiete na rijei Ljudevita Gaja iz 1830. godine: Materinski jezik vu horvatski zemli, ako ba za nitar i nemar nederi se, vu nikakovem vendar potenu nestoji izvien. Muev koji se za nega nekuliko trudili i starali jesu, plaa bila je nuna nezahvalnost, nekda pae sramota, ter kaj vie je, odurjevane i pregon! Praxis i Korulanska ljetna kola osvjetlali su lice ove nae zemlje i ovog naeg grada Zagreba, ali su kao takvi da se najblae izrazim ovom prigodom stavljeni na margine ove nae dananje kulture. A da ovom zgodom navedem samo jedan podatak: lanovi redakcije Praxisa objavili su zajedno 120 (stotinu i dvadeset) knjiga, pa ako nita drugo, bar etvrtina od toga svojom kvalitetom ulazi u tzv. kulturnu batinu ove zemlje! Da se ipak prisjetimo: Dok je nekada zbog nasilja i pljaki baruna Trenka i njegovih pandura diljem Europe kolala i na ulaze u crkve bivala uklesana uzreica i opomena: uvaj nas Boe kuge, rata, gladi i Hrvata!, taj je isti Trenk kao zasluni Hrvat dobio jednu od glavnih ulica u sreditu Zagreba, ali je sve dosada nije na taj nain dobio roeni Zagrepanin, jedan od rijetkih i istinskih intelektualaca i veliki knjievnik golema opusa Miroslav Krlea! Na kraju elim ovom skupu predloiti da se ocijelno, moda prije svega od strane ovog Filozofskog fakulteta, uputi zahtjev naem gradskom poglavarstvu, da se jedna ulica u Zagrebu nazove Ulica Gaje Petrovia! On je itavim svojim ivotom i djelom to zasluio!
MILAN KANGRGA REMEMBERING A COMRADE, FRIEND AND COLLABORATOR

Gajo Petrovi was one of the most outstanding personalities and a brilliant mark in the development of our recent philosophy, but also one of he most honest intellectuals in our cultural life of the second half of the 20th century. He was the initiator and the very soul of both Praxis and of the Korula Summer School both of which contributed to the reputation of our country and of our city.
5.6.2008 10:45:21
IVAN KUVAI GAJO PETROVI KAO STUDENT
Rekao bih neto o jednom razdoblju Gajina ivota i rada koji je manje poznat, a odnosi se na njegov boravak u Sovjetskom Savezu. Zajedno smo stanovali i studirali tokom dvogodinjeg boravka na studiju. Dijelili smo zlo i dobro, pa u o tome poneto spomenuti po sjeanju koje ide daleko unatrag vie od pedeset godina. U jesen 1946. godine, po dolasku u Moskvu, smjestili su nas u velikoj, runoj zgradi, gdje smo ekali raspored. Nakon vie dana doao je na koordinator, Faina Nikolajevna, zgodna, mlada gospoa, i rekla nam da za humanistike discipline, naalost, nema mjesta u Moskvi, pa su nas raspodijelili na Kazanski univerzitet. Mi, studenti lozoje, to nismo prihvatili, a oni su po nama osuli pravu vatru, jer kako to da ne elimo studirati na univerzitetu na kojem je studirao Vladimir Ilji Lenjin! Pustili su nas nekoliko dana da se priviknemo na kazansku varijantu. Kada su doli da nas tamo otpreme, ne samo da na to nismo pristali, nego smo rekli da u sluaju ako se ne nae neko bolje rjeenje od kazanskog, mi elimo natrag u Jugoslaviju. Sutradan se ve nalo rjeenje idemo na univerzitet u Lenjingrad. U domu na Vasiljevskom ostrovu Gajo i ja smo bili smjeteni u dvokrevetnu sobu, to je bilo dobro jer su sobe veinom bile tro ili etverokrevetne. Do fakulteta je bilo dvadesetak minuta pjeke. Trebalo je otpjeaiti na fakultet, gdje smo u menzi dorukovali i zatim ili na predavanja. Opi uvjeti studiranja u Lenjingradu, ako se izuzme prehrana, nisu bili loi. Prehrana je bila tako loa da su mnogi od nas stranih studenata morali na remont ve nakon prvog semestra. Sudei po vanjskom izgledu, moglo se oekivati da e Gajo, onako mrav, izduljen i bljedunjav, prvi pokleknuti. Naprotiv, on je bio meu najizdrljivijima. Nije iao u dom odmora, ve je cijele zimske praznike proveo u biblioteci s knjigama. Ruski studenti bili su u boljem poloaju jer su bili kod kue. U sobama su imali reoe, a ispod kreveta i po ormarima kartoku (krumpir) i druge na-
5.6.2008 10:45:21
24
mirnice. U gradu se nita nije moglo kupiti ni voe, ni povre, ni sendvi, ni piroka. Godine 1946. Lenjingrad je pruao sliku temeljito opustoenog grada. Ja sam s Gajom ivio u kompi: svaki, pa i najmanji komadi kruha, ako ostane od obroka, dijelili smo na dva dijela. Dosta sam ljudi upoznao u raznim situacijama, no na takvu nesebinu spremnost da se pomogne, kao kod Gaje, nisam naiao. Cijela stipendija bi nam otila na doruak i ruak u menzi tako da smo oko dvadesetog u mjesecu bili potpuno varc. No tada bi priskoio u pomo jedan na kolega, pedagog, koji je bio velemajstor u snalaenju kad su bili u pitanju materijalni problemi. Posuivao nam je rublje bez kamata. Vraali smo kad bi stigla stipendija. Ne ulazei u pitanje nadarenosti ili sklonosti prema studijskim predmetima, Gajo je imao znaajne prednosti. To je bilo, prije svega, znanje stranih jezika. Zatim, ne manje vano na prvoj godini studija bilo je njegovo superiorno kretanje na podruju matematike. Naime, meu vanim predmetima na prvoj godini iste lozoje bila je via matematika, to je ukljuivalo analitiku geometriju, diferencijal, integral, teoriju skupova itd. Za Gaju su i kolokvij i ispit iz vie matematike bili ista formalnost, a nekima, koji nisu imali dovoljno stroge profesore matematike u srednjoj koli, to je bio problem. Gajo je priskoio u pomo pa smo svi glatko poloili ispit. Po zavretku prve godine odmah smo bez odlaganja otputovali kui. Znali smo da se jedino kod kue moemo oporaviti i pripremiti za drugu godinu. Gajo je imao i drugi vaan razlog, no o tome bi vie mogla rei Asja Petrovi. Ja mogu samo dodati da se tog ljeta, jednog dana, odjednom ko iz vedra neba Gajo stvorio kod mene u Gatima (mjesto blizu Omia). To me iznenadilo i razveselilo pa sam mu predloio da ostane nekoliko dana. Odmah je odgovorio da ne moe ostati ni nekoliko sati, jer mora natrag u Split i da ja moram zajedno s njim. A zato pitam. Pa zato jer se enim i ti e mi biti kum. Smjesta smo otputovali u Split. Kako je bilo ljeto, vruina, otputovao sam u koulji. Ni ja ni Gajo nismo ni pomislili da za tu ceremoniju treba uzeti sako. Kada smo doli u Split, u stan Asjinih roditelja, mene je Asjin otac odveo u stranu i zamolio da nagovorim Gaju da se ne eni, da ne uri, da enidbu odgode na neko vrijeme. Pa tek su poeli studij, a ve se ene! Neka zavre studij, pa se onda mogu oeniti! Odgovorio sam da ga razumijem, ali da sumnjam da se tu neto moe promijeniti. Dobro poznajem Gaju. Kada on neto odlui, teko odustaje, ne da se pomaknuti. A kako vidim, njegova odluka je vrlo vrsta. Naime, studij lozoje trajao je u SSSR-u pet godina. Povjerovali su ako budu slubeno u braku ona e moi studirati u SSSR-u skupa s Gajom. Bilo je tu jo nesporazuma na narodnom odboru jer je ma-
5.6.2008 10:45:21
25
tiar shvatio da kum bez sakoa nipodatava in civilnog braka. Ali sve je uspjeno prevladano. Druge godine nastavili smo studij na Moskovskom univerzitetu. Univezitet je bio u strogom centru Moskve, a mi smo bili smjeteni u studentskom domu na Strominki, 12 minuta vonje metroom. Uvjeti studija, u usporedbi s Lenjingradom, bili su znatno bolji. SSSR je bio strogo centralizirana drava. U centru je sve bilo bolje, a periferija je bila zaputena. Nastojali su da nas ukljue u kulturni ivot: dobivali smo karte za kazalite, za koncerte, za balet, do ega bi inae bilo vrlo teko doi. Gajo je imao svoj vlastiti plan ispolagati ispite za dvije godine u jednoj godini. Kad nije bio na predavanju ili na seminaru, sjedio je u biblioteci. Upisao je drugu i treu godinu i birao koja e predavanja i seminare posjeivati. U studentskom domu na Strominki biblioteka je radila i tokom noi. To je Gaji odgovaralo. U klupskim i u plesnim prostorijama teko ga se moglo nai, pa su ga djevojke, koje su s nama putovale na fakultet, znale izazivati i provocirati. No s druge strane, Gajo se isticao svojim istupima i komentarima na seminarima, osobito na seminaru dijalektikog materijalizma, gdje se raspravljalo o utemeljenosti i dalekosenosti teorije odraza. Da nije dolo do prekida meudravnih odnosa i da je Gajo nastavio jo koju godinu studirati u SSSR-u, uvjeren sam da se ne bi ba dobro proveo. Kritika otrina i principijelnost doveli bi ga u teak poloaj. Osamdesetih godina boravio sam u Lenjingradu u okviru razmjene nastavnika i doznao da je nekoliko istaknutih studenata iz naeg seminara zavrilo u sibirskim logorima. Isto se dogodilo i nekim naim kolegama s Moskovskog univerziteta. Najistaknutiji meu njima, Saa Zinoviev, sedamdesetih godina prolog stoljea prebjegao je na Zapad i tek se kasnih osamdesetih vratio u Moskvu. Dosta dugo je predavao logiku na minhenskom sveuilitu. U razgovorima i raspravama meu jugoslavenskim studentima tako smo bili uvrstili svoju antidogmatsku poziciju da prigodom prekida s SSSR-om 1948., to nas je zateklo u Moskvi, za nas nije postojala nikakva dilema. Izjasnili smo se protiv onih naih studenata koji su odluili ostati u Sovjetskom Savezu i prvim vlakom otputovali kui. Naim vlastima je bio poznat Gajin i moj stav. Znali su da smo antistaljinisti, da smo protiv rezolucije IB-a. No ni naoj partiji nikako nije odgovarala temeljita kritika koju su navijetali Gajini rani tekstovi. Stoga e stalno biti na udaru, sve do smrti. Milan Kangrga u jednoj nedavno objavljenoj knjizi pie kako su mu iz CK poruivali da oni s njim nemaju problema, jer on eksplodira, sono ih opsuje i sve im je jasno. Meutim, glavni je problem Gajo on uti i radi.
5.6.2008 10:45:21
26
U ovome ima dosta istine. Gajin uporni dugogodinji rad bio je osnova na kojoj je poivao cjelokupni praksisovski pogon. Gajo nije koristio vikende, nije odlazio na izlete. Mi ostali, na elu s Dankom i Grgom, stalno smo bili po izletima, ponekad smo djelovali kao mali putujui cirkus. Po izgledu slab i krhak, a u stvari snaan i izdrljiv. Mladenaka hrabrost i smjelost nisu ga naputali ni u starijim danima. Skromnost, ljudska susretljivost i nepotkupljivost to je ono to mi ponajprije pada na pamet kada gledam Gajinu sliku na omotnici zbornika, izdanog njemu u spomen 2001. godine.
IVAN KUVAI GAJO PETROVI AS A STUDENT

The author presents Gajo Petrovi as a student of philosophy in Leningrad and Moscow (1946-48).
5.6.2008 10:45:21
VLADO SRUK NEKOLIKO REENICA O GAJI PETROVIU
Prije izvjesnog vremena moj mi je dobar stari prijatelj Milan Kangrga rekao da svakako doem 10. oujka u Zagreb na obiljeavanje 80-e obljetnice roenja Gaje Petrovia. Rekao mi je da za tu prigodu napiem nekoliko reenica o tom naem sjajnom drugu, nezaboravnom ovjeku. Dakako da nas Gajo Petrovi i dandanas zanima u prvom redu kao lozofski stvaralac, mislilac, kao sredinja linost zagrebake lozofske kole, kao jedan od utemeljitelja i poglavitih aktera kako revije Praxis, tako i Korulanske ljetne kole, dviju institucija koje su privukle na sudjelovanje skoro svu evropsku i svjetsku lozofsku i drutveno-znanstvenu elitu ezdesetih i sedamdesetih godina prologa stoljea. I dandanas nas privlai kao pisac onih tekstova kojima nije ponavljao za drugima, ve je kroio po vlastitim misaonim i svjetonazorskim putevima, dakako duboko ukorijenjenima u tokove evropske lozoje. Razumije se da kao izniman mislilac, znanstvenik i strunjak Gajo Petrovi nije bio usamljen. Bio je vrsto vezan s krugom ljudi koji su ili pripadali zagrebakoj lozofskoj koli ili su s njom na ovaj ili onaj nain suraivali; a bilo ih je previe, da bih ih ovdje nabrajao. Spomenut u samo one koji su pripadali samoj jezgri, tj. od poeka i prije svega do kraja u urednitvo revije. Rudi Supek je na originalan nain utemeljivao i razvijao socijalnolozofske i socijalnopsiholoke struke, te poloio temelj socijalnoj ekologiji. Milan Kangrga bio je i ostao kljuni stvaralac u domeni etike. Branko Bonjak je prodorno i originalno raspravljao o povijesti lozoje kao znanosti i o lozofskoj struci, kao i o lozoji religije. Predrag Vranicki originalno je interpretirao niz problemskih sklopova ontologije, gnoseologije i lozoje povijesti, ujedno stvorivi cjelovitu historiju marksizma. Danko Grli je bio prodoran mislilac lozoje umjetnosti, ujedno obavljajui teak i odgovoran posao lozofskoga leksikografa. Ivan Kuvai se udubio u najznaajnije probleme i koncepcije sociologije, te je nadogradio Supekova stvaralaka nastojanja Tako nekako je djelovalo kreativno sredite zagrebake lozofske
5.6.2008 10:45:21
28
kole, ali to jo niti izdaleka nije bilo sve: itav niz znaajnih osoba i aktivnosti ne mogu ovdje niti spomenuti. Osobito znaajnu ulogu igrao je u tome stvaralakom sreditu Gajo Petrovi. Najmanje to je bilo mogue napisati o njemu u leksikonu lozofa bilo je sljedee: Objavio je znaajne radove s podruja humanistiki usmjerene marksistike lozoje, ontologije, antropologije, gnoseologije i logike. Radikalno antidogmatski orijentiran razvio je marksistiku misao u cijelom nizu temeljnih problemskih sklopova, kao to su pitanje prakse, slobode, otuenja i razotuenja, istine, teorije odraza, znaenja, odnosa izmeu politike i lozoje, mladoga i staroga Marxa, logike i matematike itd. U svemu tome bio je Petrovi nemilosrdno kritian, ali i originalan. U praksisovskom krugu imao je pored intelektualno usmjeravajue, te povezujue i posebnu moralnu ulogu u odnosima s drugima kada se hrabro suoavao s napadima i otporima, s birokratskim silama, koje su pokuale spreavati i unititi poslanstvo Praxisa. Naravno, Petrovi niti u toj moralnopolitikoj ulozi nije bio usamljen, jer su se hrabro angairali i drugi; pa ipak su, ako vjerujemo svjedoenju Milana Kangrge u djelu verceri vlastitog ivota, njegova rije i njegov ugled bili nerijetko odluujui. Bio je iznimna linost nekako istodobno produhovljena i krhka, a ipak ilava, otporna i neustraiva kada se radilo o prevladavanju tekoa, zamki i prijetnji. Ne znam tono to bi, izvan podruja vjere, znaile rijei karizma i karizmatik. Radilo bi se o isijavanju pozitivnih osobnih svojstava, to jest o nekakvom postojeem svojstvu linosti, koje privlai i uvjerava druge ljude. Tako bi i karizmatik bio ovjek s onim posebnim, rijetkim darom, koji nadahnjuje njegove blinje pomou simpatije i povjerenja. Pa ako sam u svome relativno dugom ivotu ikada sreo kakvog karizmatika, bio je to nesumnjivo Gajo Petrovi. Nije ga bilo potrebno posebno dobro poznavati da bi se primijetilo i osjetilo kako je on neto posebno. Takvo osobno svojstvo je i teko opisati, osim moda izvanjski. Prije svega, uvijek je bio odmjeren, prije tih negoli glasan; njegov nastup bio je suzdran i neusiljeno uljudan; ostavljao je utisak ovjeka koji je uvijek priseban i paljiv spram prisutnih U srednjem vijeku bi takvoga uenog ovjeka sigurno nazvali doctor mirabilis, zbog irine znanja jo i posebno doctor universalis. U vezi s njime nametnula mi se osobna kvalikacija koju su upotrebljavali za Gandhija velika dua. Tu duevnu kvalitetu moglo se osjetiti kod Gaje Petrovia, ne samo u ivo, ve i u neposrednom osobnom kontaktu s njime, a nerijetko i pri samom itanju njegovih djela, koja doseu izniman human i drutveno-kritiki nivo.
5.6.2008 10:45:21
29
to openito rei o aktualnosti Gajine lozofske misli dandanas? Oni meu nama, koji jo uvijek vjerujemo u racionalno jezgro marksovske humane vizije i utopije, oni koji smo zajedno s Frommom, Adornom, Blochom, Goldmannom, Marcuseom i s drugim predstavnicima demokratskog humanistikog socijalizma do kraja kritiki raistili sa svakim totalitarizmom i koji ujedno otklanjamo svakovrsne procese otuenja, te uinke kapitalistike drutvenosti, jo uvijek moemo nai istinsku inspiraciju u djelima Gaje Petrovia i njegovih sumiljenika. (Sa slovenskog preveo Sreko Pulig)
VLADO SRUK A FEW WORDS ABOUT GAJO PETROVI

Pointing out the originality and critical character of Gajo Petrovis thinking, the author states that Petrovic radiated positive qualities which would have earned him in the Middle Ages the title of doctor mirabilis and doctor universalis but an adequate qulication for him would be a great soul.
5.6.2008 10:45:21
5.6.2008 10:45:21
NEBOJA POPOV GAJO PETROVI NIJE BIO SAMO PROFESOR

Izvorni lanak
JEDNO SEANJE
Kada se kae profesor Gajo Petrovi, ini se da je o njemu sve reeno. Zaista, vie decenija profesure na Sveuilitu i podjednako dugo vreme gimnazijske upotrebe njegovog udbenika Logike trajno su sklopili uobiajenu sintagmu. Profesor bez katedre, pak, protekom vremena biva zanimljiv prvenstveno kao autor objavljenih tekstova. Tako e, svakako, i na 80. godinjici roenja (a etrnaest godina nakon smrti) o Gaji Petroviu mahom biti govora kao o autoru lozofskih spisa. Poziv organizatora toga skupa prua mi priliku da, kao njegov savremenik, a izvesno vreme i saradnik u ureivanju asopisa Praxis, evociram izvesna seanja na neke aspekte njegove javne delatnosti u ondanjem kulturnom i politikom kontekstu, to je i primerenije pozivu sociologa. Nastojau da ova seanja ne budu pristrasna ve da se oslanjaju na rezultate istraivanja, ne samo vlastita, dogaaja i zbivanja onoga vremena. I bez veeg lozofskog znanja, ve uvidom u bibliograju Gaje Petrovia primetno je da se on bavio raznim lozoma i razliitim lozofskim kolama, pa i Marksom i marksizmom; ovo potonje je naroito zanimljivo za analizu zbog ondanjih sporova o marksizmu i sukoba oko smerova promena u tadanjem svetu, naroito u Jugoslaviji.
TRAGOM JEDNE POLEMIKE

Odavno je zapaen bitan udeo Gaje Petrovia, poimanjem oveka kao bia slobode, u zaokretu jugoslovenske lozoje, na savetovanju Jugoslovenskog udruenja za lozoju, na Bledu 1960. godine, kada su obnovljeni pojmovi slobode i kritikog miljenja, to je dogmatski marksizam zadugo skrajnuo. O razmerama tadanjih sporova i sukoba plastino svedoi jedna polemika.
5.6.2008 10:45:21
32
Re je o polemici Gaje Petrovia s Veljkom Vlahoviem, ondanjim predsednikom Ideoloke komisije CK SKJ, na naunom skupu Marks i savremenost, u Novom Sadu, juna 1964. godine. Na tom skupu Vlahovi je podneo referat o tada frekventnoj temi ovekovom otuenju i time se izloio jednakom tretmanu sa svim uesnicima, nezavisno od svoje funkcije u vladajuoj (i jedinoj) partiji. Ve to je bio kuriozitet, koji je trebalo da svedoi o bliskosti intelektualaca i politiara. Za profesora Petrovia, meutim, bio je primaran akademski interes, pa je o Vlahovievom tekstu izloio jasno, jezgrovito i uverljivo dve opte i 16 konkretnih primedbi, to je meu stotinjak okupljenih naunika i nekolicinom politiara izazvalo konsternaciju, kao da se desilo nekakvo udo. U kuloarima se pominjalo ak i rasturanje skupa. Skup je, ipak, okonan. Veina uesnika u debati osporavala je, pa i napadala, polemiki nastup Gaje Petrovia, podrazumevajui bezmalo nedodirljivost Vlahovieve partijske funkcije. A profesor Petrovi ne samo da nije odstupao od svog stanovita nego je branio dostojanstvo teorijske misli od njene ideoloke upotrebe i politike zloupotrebe. A branio je, i odbranio, i ast profesorskog poziva. Pred autoritetom uverljive argumentacije partijski monik delovao je lelujavo kao nesigurno ae. Ovaj dogaaj je znaajan i po tome to ukazuje na razlike, sporove i sukobe meu jugoslovenskim marksistima. Da se u Novom Sadu nije desio tek neki sluajni incident, bilo je jo jasnije ve u jesen iste godine. Tada se nad skup o temi Etiki problemi socijalizma, koji je, u Vrnjakoj Banji, pripremilo Jugoslovensko udruenje za lozoju, iji je predsednik bio profesor Andrija Krei, takoe jedna izrazito autonomna linost, nadvila pretnja zabranom. Kao glavni razlog pominjalo se uee intelektualaca iz Slovenije, saradnika asopisa Perspektive, na koji se, zbog kritike misli i vrenja na Univerzitetu, obruila represija slovenake partijske i dravne vlasti. Perspektive su zabranjene, neki od njegovih saradnika uhapeni i osueni, a suzbijeni su nagovetaji nastajanja studentskog pokreta koji je ve donekle artikulisao nezadovoljstvo prilikama na univerzitetu. Uprkos pretnji zabranom, skup u Vrnjakoj Banji je odran, bez uesnika iz Slovenije. Novosadska polemika i epizoda s Vrnjakom Banjom ukazuju na razlike u gledanju na tumaenje i upotrebu marksizma kao na ideoloku legitimaciju datog politikog poretka ili kao na podsticaj slobodne kritike misli. Razlike su bivale sve razgovetnije, a sporovi i sukobi sve otvoreniji i dublji. Bio je to jasan znak da se vladajua partija ne odrie svog ideolokog i politikog monopola, uprkos proklamovanih sloboda.
5.6.2008 10:45:21
33
Ve samo ovih nekoliko injenica dovodi u pitanje tvrdnje da je tada postojala nekakva idila meu marksistima, koju tek povremeno remeti neka svaa u porodici, kako se to nekada inilo, i da su svi uesnici u javnom ivotu u vreme komunizma bili jednako sumnjive komunjare, kako se to kao refren ponavlja u kasnijem talasu antikomunizma. Takvu stigmatizaciju ne potvruju realne injenice. Da je tadanja partijska drava samo prividna idila, nastala raskidom sa Staljinom i nastajanjem samoupravnog socijalizma, pokazuje mnotvo injenica o suprotstavljanju ideolokom i politikom monopolu. U vreme vladavine jednopartijskog sistema, koji se lano predstavljao kao bespartijski, kada se na stranaki pluralizam i politiku opoziciju gledalo kao na svetogre i zloin, u kulturi se ipak tragalo za alternativom takvom poretku mahom kroz slobodoumnije asopise i profesionalna udruenja koja su podsticala i titila akademske slobode, autonomiju univerziteta i kulture, i tada sve popularniju slobodu stvaralatva. Jedno od najaktivnijih dugo je bilo Jugoslovensko udruenje za lozoju. I ba u napetoj atmosferi skupa u Vrnjakoj Banji, za predsednika JUF-a izabran je Gajo Petrovi. Pored uvaavanja ugleda jednog plodnog autora i uglednog profesora, bio je to i znak nepristajanja na pritiske i pretnje. Pomenimo jo jednu pojedinost iz Vrnjake Banje. U jednom krugu prijatelja, po okonanju skupa a kao ohrabrujui znak izbavljenja iz mune situacije, profesor Milan Kangrga najavio je skoranju pojavu novog asopisa Praxis iji je i on sam jedan od pokretaa i najdugovenijih protagonista. I ve krajem iste godine, u prvom broju Praxisa, njegov glavni urednik Gajo Petrovi u uvodniku je najavio, pozivajui se na Marksov analitiki metod, bespotednu kritiku svega postojeeg, to je neke ohrabrivalo, a mnoge plailo.
NAGOVETAJ INTELEKTUALNE ZAJEDNICE

Gajo Petrovi je od 1964. do 1974. godine bio jedan od dvojice glavnih i odgovornih urednika asopisa Praxis. O njegovom urednikovanju kao zamanom i dinaminom javnom poslu malo se zna i jo manje govori. Tek poneto od toga bih mogao da evociram, kao redovni italac i jedan od povremenih saradnika asopisa. Neto konkretnije bih mogao rei i iz neposrednog iskustva, kao jedan od sekretara meunarodnog izdanja Praxisa, iz vremena kada su ga ureivali Gajo Petrovi i Veljko Kora, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, a sekretari smo bili Branko Despot, tada asistent Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i ja, onda asistent Filozofskog fakulteta u Beogradu.
5.6.2008 10:45:21
34
Jedna od osobenosti urednikog angamana Gaje Petrovia, poznata krugu saradnika asopisa, i domaeg i meunarodnog izdanja, jeste da, po pravilu, nije bilo rukopisa koji bi bio objavljen a da ga glavni urednik nije paljivo proitao, esto i redigovao. A kada su, na osnovu miljenja recenzenata, bile potrebne vee intervencije u tekstu, s autorima je, opet, najvie komunicirao glavni urednik. Kroz neposrednu i prisnu komunikaciju poboljavao bi se kvalitet teksta, bez zadiranja u stanovita autora. Potovanje autonomije autora bilo je tim vanije to je primetno, ve povrnim pogledom na registar autora i bibliograju tekstova objavljenih u Praxisu, da oni pripadaju razliitim teorijskim orijentacijama i nikako nisu bili istomiljenici, kako se to nekada inilo a vremenom nekako uvreilo kada se govori o praksisovcima. Jednostavnije bi bilo rei ko i ta nije mogao nai mesta u ovom asopisu (to su ideje i ideologije staljinizma i nacionalizma). Upadljiva predanost kvalitetu tekstova u asopisu koji je ureivao moe se pripisati inae poznatoj linoj metodinosti to je Gajo Petrovi zorno pokazivao i u drugim poslovima koje je obavljao, a mogu da potvrde svi koji su ga blie poznavali. ini se, pak, da je on u svoj uredniki angaman ugradio i jedan dodatni motiv, da ukupan utisak o samom asopisu bude to bolji, kako kod kruga italaca koji se irio (na vie hiljada, u zemlji i svetu), tako i u ukupnoj javnosti. Vrsni logiar i znalac jezika, domaeg i stranih, bio je od nezamenljive koristi. Briga o prestiu asopisa bila je neophodna i da bi njegova intelektualna pozicija bila to jasnija i postojanija u sporovima i sukobima koji su oko Praxisa rasli tokom njegovog izlaenja. U duhu boljeg dela akademske tradicije, na tadanjim univerzitetima, a jo vie u uim intelektualnim krugovima, pomaljale su se donekle zaboravljene akademske slobode i tenje za autonomijom. One su uzele vie maha van univerziteta. Praxis, a ponajvie Korulanska letnja kola bili su najivlja mesta istraivanja, dijaloga i line komunikacije, kako na predavanjima i debatama, tako i u kafanama, na plaama, izletima, to je mnoge podsealo na simpozione grke antike. U svemu tome, kroz desetak godina, sudelovalo je, ukupno uzev, na hiljade ljudi iz zemlje i celoga sveta. Nastajala je, tako, sve ira intelektualna zajednica koja je delovala stimulativno na slobodan razvoj line i zajednike kulture. U nastajuoj intelektualnoj zajednici vaile su izvesne norme do kojih se drugde manje dralo. Deavalo se, prirodno, da za dueg studijskog boravka van zemlje urednik nije bio u prilici da pripremi asopis za tampu. Tako je, recimo, broj asopisa koji je posveen zbivanjima u Jugoslaviji (br. 34 za
5.6.2008 10:45:21
35
1971. godinu) pripremio jedan od urednika, Milan Kangrga. Prilikom povratka u zemlju, na promociji tog broja Praxisa, u Petrinji, zvanini glavni urednik nije krio zadovoljstvo time to asopis redovno izlazi, i kada je on na putu, a izrazio je i veoma povoljan utisak o sadraju toga broja. Bez sujete i bilo kakvog traga surevnjivosti, to inae nije ba retka pojava u intelektualnim krugovima, Gajo Petrovi je cenio da je tim brojem postignut zajedniki intelektualni uspeh. Naelno dranje Gaje Petrovia kao glavnog urednika izuzetno jasno je dolo do izraaja kada je, usred leta 1971. godine (mnogi su tada govorili o hrvatskom proleu), upravo on, pred sudom branio od trajne zabrane pomenuti broj asopisa. I kao to malo ko ume da, poput njega, metodino brani odreeno stanovite, u ovom sluaju slobodu kritike misli, tako je Gajo Petrovi branio tekstove Milana Kangrge, Zagorke Golubovi, Boidara Jakia i moj od inkriminacija tuilatva. Pod udar zabrane tada je doao i zbornik dokumenata o deavanjima junalipnja 1968, koji je takoe pripremljen i objavljen dok je on bio van zemlje. Svojom sistematinou, upornou i, zato ne rei, hrabrou da se suoi s monom vlau, Gajo Petrovi je odbranio taj broj asopisa od trajne zabrane, a u zborniku dokumenata su zabranjena (i odrezana) samo dva dokumenta, programi beogradskih i zagrebakih studenata, mada su oni ve bili objavljeni. Brian odnos prema tekstovima i autorima osvedoen je i u jednoj jo dramatinijoj situaciji. Naime, s jeseni 1972. godine u Sarajevu je uhapen Boidar Jaki, asistent tamonjeg Filozofskog fakulteta, i optuen za verbalni delikt (krivino delo neprijateljske propagande), poinjen objavljenim tekstovima, i u Praxisu. Na suenje Jakiu, poetkom 1973, dola su oba glavna urednika Praxisa Rudi Supek i Gajo Petrovi, izraavajui time ne samo brigu za ono to je snalo jednog od saradnika asopisa ve i solidarnost s kolegom koji je pokazao analitike sposobnosti i spremnost za rizik javnog izlaganja kritikog miljenja o zbivanjima u Jugoslaviji. Jaki je osuen i izbaen sa Filozofskog fakulteta. Bio je to i simptom poremeaja u odnosima u intelektualnoj zajednici oko asopisa Praxis. Naime, pored toga to su neke kolege iz Zagreba i Beograda javno pokazali solidarnost s reprimiranim kolegom, kolege iz Sarajeva nisu samo utale o suenju nego su neki od njih i sudelovali u proirenoj represiji (Jakievom izbacivanju s fakulteta), a pojedini viegodinji lanovi Saveta i saradnici Praxisa su se uurbano, i ishitreno, javno distancirali (ograivali).
5.6.2008 10:45:21
36
Ni u samoj Redakciji nije vladala puna harmonija. Bilo je i povremenih potresa (ostavka profesora Danila Pejovia, kao urednika), ali je produeno izdavanje asopisa koji su, uz Gaju Petrovia, potpisivali najpre Rudi Supek, a potom Ivan Kuvai. Dublji i trajniji razlazi pojavie se tek kasnije, vie godina nakon prestanka izlaenja asopisa.
LEGITIMITET PORETKA
Imajui u vidu ono to se nekada zbivalo u jugoslovenskoj kulturi, moglo bi se rei da Praxis nije bio usamljen nego najprimetniji deo jednog irokog, raznolikog i trajnijeg procesa duhovnog oslobaanja. Taj dinamini proces uzimao je maha naroito od sredine pedesetih i trajao sve do poetka sedamdesetih godina. Tada su se u umetnosti knjievnosti, pozoritu, lmu, slikarstvu u lozoji i sociologiji, i u sve otvorenijem javnom ivotu, pojavili brojni autori razliitih idejnih polazita i usmerenja kojima je bila zajednika tenja ka slobodi stvaralatva i kritici datih ogranienja slobode. Obnovljen pojam slobode postao je glavno merilo za kritiku procenu legitimiteta poretka. Mada su tadanje ideoloke i politike stege u Jugoslaviji bile manje nego u drugim zemljama realnog socijalizma, zamah slobode nije se mirio s ogranienjima, a jo manje s ugroavanjem slobode. Bilo je to, takoe, vreme zamaha duhovnog oslobaanja od okvira etabliranih ideologija u itavom svetu, pa i u najrazvijenijim zemljama Zapada, gde je takoe otvoreno pitanje o legitimitetu liberalno-demokratskog poretka. U onome to je tadanje slobodoumne ljude zbliavalo najprimetniji su bili, prvo, otpor nasilju, iji je tada glavni simbol bio rat u Vijetnamu i, drugo, iroko rasprostranjeno uverenje u realnu mogunost promena sveta, u znaku slobode. Protagonisti uverenja da postoji alternativa dominantnim porecima, osim rastue podrke u raznolikim idejnim strujanjima toga doba, nailazili su i na podrugljive etikete popravljai sveta, a i igosani su kao leviarski ekstremisti ili vinovnici pomahnitale utopije, kako ih je u jednom zamanom tekstu oznaio bivi urednik Praxisa Danilo Pejovi, branei legitimnost vladajueg poretka. Duhovno oslobaanje izraeno je i kroz bunt studenata. Kulminacija raznih oblika bunta u itavom svetu, i u Jugoslaviji, bila je 1968. godine. Kada su takva gibanja uskomeala Beograd, i naila na nasilje reima, zbog ega je Savet Beogradskog univerziteta objavio trajk, a studenti okupirali fakulte-
5.6.2008 10:45:21
37
te, tada se znatan broj studenata i profesora bezmalo svih univerziteta javno solidarisao s beogradskim kolegama. Tako je bilo i u Zagrebu. Meu njima je bio i profesor Gajo Petrovi, pozvan kao urednik Praxisa koji je onda imao veliki ugled meu studentima. Tada se, to je raritet u tadanjim svetskim zbivanjima, pojavila i jedna grupa profesora i studenata koja je, u saradnji sa snagama reima, podvojila i razbila okupljanje studenata u zagrebakom Studentskom centru. Vinovnici okupljanja su kanjeni, neki reenjima sudije za prekraje, a Gajo Petrovi takoe i izbacivanjem iz Saveza komunista, u kojem je bio od svojih mladenakih dana antifaistikog angamana. Bio je na delu, kako je protekom vremena bivalo sve jasnije, savez staljinista i nacionalista koji su zajedno militantno nastupali protiv nove levice i kontrakulture, da bi se nakon likvidacije zajednikog protivnika uzajamno sukobili u borbi za ideoloku i politiku dominaciju. Junski sukob 1968. godine, prema optem a povrnom utisku, okonan je govorom, preko televizije, tadanjeg efa partije i drave Josipa Broza Tita, koji je toboe dao 90% za pravo studentima, podrazumevajui da su 10% u krivu. Ubrzo je nastala inverzija, primat je dobila potraga za krivcima. U itavoj zemlji pokrenut je obraun s uesnicima lipanjskih gibanja, a i ire. (Prisetimo se, studentski protesti gueni su brutalno i u demokratskim zemljama.) Usledio je, zapravo, irok i snaan talas represije prema ranije pomenutom takoe irokom i snanom talasu duhovnog oslobaanja i osporavanja datog poretka. Sami protagonisti represije nazvali su svoje borbeno nastupanje obraunom s crnim talasom u kulturi. Pored nasumine tradicionalne decimacije i ostrakizma, bilo je u tom obraunu i primetne metodinosti. Poto je najpre onemogueno delovanje studentskog pokreta, nizale su se zabrane listova, asopisa i knjiga, lmova i pozorinih predstava, zatim slede hapenja i suenja, mahom studentima, te izbacivanja s univerziteta, sputavanje akademskih sloboda i autonomije te guenje profesionalnih udruenja, u prvom redu lozofskih i sociolokih, ukidanje gimnazija (neemo da kolujemo omladinu za barikade, nego za fabrike)... Kao kruna pozamane istke ozakonjeno je nametanje moralno-politike podobnosti prilikom otputanja i zapoljavanja. Demonstracije sile bile su sve uestalije, itava zemlja zahvaena je militarizacijom, pod geslom drutvene samozatite i optenarodne odbrane. Izvesno opravdanje traeno je u okupaciji ehoslovake 1968. od strane vojnih snaga Varavskog pakta. Pod izgovorom da se u Jugoslaviji izbegne intervencija sovjetskih tenkova, red je zavodila domaa vlast. Na udaru su se nali svi koji su na bilo koji nain dovodili
5.6.2008 10:45:21
38
u pitanje legitimitet poretka. I kada su mnogi od njih proglaeni za poraene snage nastavljan je obraun uz ubojito geslo dotui poraene. Oznakom lozofa kao glavnih krivaca za bunt mladih stavljena je u pogon drevna i ekasna optuba za kvarenje omladine. Sam Tito je podstrekivao obraun s glavnim krivcima nereda na univerzitetu, i neprestano je nadzirao egzekuciju podrunih kadrova. U hajci na krivce vlast je najagilnija bila u Beogradu, gde su se i razne reimlije nadmetale u sastavljanju spiska neprijatelja, mahom s Filozofskog fakulteta, oznaenog za najopakije neprijateljsko gnezdo. Protiv grupe profesora toga fakulteta sedam godina voena je svakojaka borba, sve dok ih vlast nije odatle uklonila 1975. godine. Na meti pozamanog ratnog pohoda nali su se praksisovci, to je bila zajednika oznaka za inae razliite nepodobne intelektualce. Jedan od predvodnika takvog pohoda Zdravko Mali, sveuilini profesor i predsednik Sveuiline konferencije SK u Zagrebu, lansirao je znamenito geslo: pobediemo, pa makar ili i s poluidiotima. Kako se ko borio, ko je bio pobednik, a ko poraen, i ta je sve potom sledilo, sloena je tema koja prelazi okvir ovog prigodnog teksta. Ovde smo samo donekle doarali kako se prepliu i sudaraju ideje i ideologije, sloboda i poredak, line biograje i istorijska zbivanja. Pokazalo se, naime, da izvesni sporovi i sukobi prevazilaze okvire sueljavanja raznih doktrina, ukljuiv i marksizam, i zadiru u preispitivanje samih temelja legitimnosti datog poretka. Preputajui podrobnije istraivanje tokova sukoba buduim istraivaima, mogli bismo rei da su ih jedni videli kao razumljivi deo traganja za mogunostima demokratskih promena, a drugi su ih doivljavali kao poetak kraha datog poretka, te da je nuan sveti rat za odbranu poretka dominacije. Dok je to, pre 1968. godine, bio mahom sukob ideja i ideologija vlast je mogla biti ak ponekad i tolerantna, ali kada se pojavio delatni pokret nestao je svaki trag tolerancije. A kako su vremenom otpori dominaciji sve ekasnije slamani, vitlanje silom liavalo je razne silnike bezmalo svih skrupula, pa i obrazlaganja ideoloke legitimacije. Viegodinja istraivanja toga razdoblja nameu utisak da je dugotrajno vebanje strogoe merodavnije za razumevanje surovosti tokom ratova koji su se desili na tlu Jugoslavije nego hibernirani mentaliteti i razni nacionalni stereotipi, ali i to valja prepustiti daljim istraivanjima.
5.6.2008 10:45:21
39
HRONINA KRIZA
Vratimo se Gaji Petroviu kao uredniku. Mogli bismo rei da je on svoje line sposobnosti uspenije ostvarivao u nastojanju da se oblikuje intelektualna zajednica u vreme zamaha procesa oslobaanja duhovnog stvaralatva. A kada je nakon duge plime samooslobaanja nastupila oseka, i kada je uzeo maha sistematski obraun s itavim crnim talasom, Praxis je svemu tome najdue odolevao, zahvaljujui, opet, angamanu Gaje Petrovia. Imao sam priliku da to i neposrednije posmatram, neposredno pred njegovo gaenje (eufemizam za likvidaciju bez sudske odluke). U vreme osipanja ire intelektualne zajednice jo su opstajala njena jezgra u Zagrebu i Beogradu. Formirana je zajednika redakcija koja je relativno harmonino saraivala, zahvaljujui najvie umeima Gaje Petrovia. Zahvaljujui njemu, izbor autora i tekstova za objavljivanje tekao je mahom glatko. To vai i za razne sekretarske poslove zbog kojih sam redovno s njim saraivao. Satima smo razgovarali i zavravali tekue poslove u njegovom kunom kabinetu, uz diskretnu brigu njegove supruge Asje. Uzajamno persiranje nije smetalo otvorenim i iskrenim razgovorima, ne samo o redakcijskim poslovima. Jedna od stalnih tema bilo je i obuzdavanje dijaloga unutar kruga urednika i saradnika Praxisa. Pod snanim spoljnim pritiskom otvaranje ivljih dijaloga izgledalo je kao rizik od podela i razlaza, dok bez dijaloga izostaje pun razvoj ideja i komunikacija. U delikatnije teme spadale su i razlike u poloaju lozofa i sociologa u Zagrebu, gde su barem donekle tolerisani, ostali su na Sveuilitu (ak je jedan od urednika Praxisa, Predrag Vranicki, bio rektor), dok su u Beogradu surovije proganjani, naroito studenti. Neto manje smo razgovarali o tekoama javnog angamana u Sarajevu, Ljubljani i drugim univerzitetskim sreditima. Privatnih tema jedva da smo se doticali. Koliko se seam, poslednji sastanak Redakcije odran je u Zagrebu 2. juna 1979. godine, pet godina nakon prestanka izlaenja asopisa. U diskusiji su uestvovali Gajo Petrovi, Rudi Supek, Branko Bonjak, Danko Grli, Ljubomir Tadi, Zagorka Golubovi, Mihailo Markovi, arko Puhovski, Mihailo uri, Miladin ivoti, Dragoljub Miunovi, Predrag Vranicki i ja. Ustanovljeno je da Redakcija svake godine obnavlja mandat, da niko ne prihvata trajni nestanak Praxisa, da je njegovo postojanje realna kulturna potreba, da je neophodan dijalog naroito o rezultatima kritike dogmatizma i staljinizma (planirano je da 1975. na Koruli tema bude ta je, zapravo, staljinizam, ali je kola u meuvremenu ugaena), da tek predstoji produbljena analiza zbi-
5.6.2008 10:45:21
40
vanja 1968. godine, da treba ispitati sve realne mogunosti javnog delovanja, vodei rauna o intelektualnom kvalitetu i o spremnosti na rizik za kritiku re u irim intelektualnim krugovima, kao i o iskuenjima sektatva. Posebno je istaknuta vanost prijateljstva stvaranog u jezgru intelektualne zajednice tokom minulih 30 godina. Otvoreno je i pitanje o pokretanju asopisa van zemlje, ukoliko u samoj Jugoslaviji za to nema realnih mogunosti, s napomenom da je za to potrebna saglasnost domae Redakcije. I bez izriite saglasnosti, jedna grupa urednika iz Beograda, koji su imali vee tekoe s objavljivanjem svojih radova nego zagrebake kolege, uz kratkotrajno uee Rudija Supeka (jedinog iz Zagreba), zajedno s jednim krugom saradnika u svetu, pokrenula je meunarodni asopis Praxis international koji je oznaio i kraj dotadanje intelektualne zajednice. Bilo je i otrijih rei oko krae i falsikata samog pojma i naziva asopisa. Veina je pak nastavila da sarauje na raznim projektima. Bilo je i krupnijih ideolokih razlaza u novom kontekstu koji se bitno razlikuje od onoga u kojem je nastao i postojao Praxis i oko njega nastajua intelektualna zajednica. Kao najkrupniji primer razlaza pominje se to to je u svetu jedan od poznatijih praksisovaca, Mihailo Markovi, postao ideolog i potpredsednik Miloevieve Socijalistike partije Srbije, koja ne samo da nema nikakve veze s idejama i delovanjem Praxisa, nego se osvedoila kao jedan od glavnih aktera zloina i pljake kroz ratove u kojima je razarana Jugoslavija. Na kraju ovoga seanja pomenimo i neto od ireg znaaja. I postojanije duhovne tvorevine od jugoslovenskih bivaju zahvaene krizom, ali iz njih moe da sledi i obnova, a ne samo krah. U naem sluaju je, meutim, na delu neto osobeno, a to je hronina kriza ne samo duhovnih tvorevina ve i itavog drutva i drave, pa i same ovenosti. Umesto suoavanja s krizom i traganja za njenim raspletima, kako smo videli, usledila je potera za onima koji su o njoj raspravljali. Potera i likvidacije. Ali, to je tema za ozbiljnije razmiljanje od pukog jadikovanja nad rtvama. Naime, kada se kriza valjano ne rasplete, njeni sastojci dugo plutaju po povrini istorijskih dogaanja, tako da sama kriza postaje nain ivota, beskrajno gacanje po itkom glibu. Osoviti se na vre i pouzdanije tlo oteano je i retko vienim zloinima i pljakom, to dodatno optereuje ne samo nova traganja za slobodom nego i za obinim, normalnim ivotom. Pomenimo jo neto to izgleda anegdotski o profesoru Petroviu. Kada je iskrsavalo bilo ta sporno, i u odnosima meu urednicima, Gajo je, uz uobiajeno a neodreeno mrmljanje (da, da...), povremeno otvarao svoju
5.6.2008 10:45:21
41
taku u kojoj je uvek bilo napismeno obilje injenica i argumenata koji su razjanjavili sporne stvari. Zapazio sam i neto zamanije od legendarne take. Boravei ee u njegovom stanu, primetio sam, u sklopu velike biblioteke, hrpe sistematski sloenih asopisa i novina, raznih dokumenata politikih, sudskih i sl. i iseaka iz novina o raznim dogaajima i linostima, ime se on rado i umeno sluio. Primetna je bila i opsena prepiska s lozofskim i drugim autorima iz itavog sveta i iz raznih krajeva Jugoslavije. Takvu dokumentaciju nisam viao ni u raznim institucijama u kojima sam prikupljao grau za svoja socioloka istraivanja. I danas mi se ini da je opsena i raznolika dokumentacija, koju je decenijama prikupljao i sreivao Gajo Petrovi, profesor i urednik, prava riznica za istraivae zbivanja kako u tadanjoj Jugoslaviji tako i u itavom svetu, a ne samo u radu Redakcije. U dananjim okolnostima izgleda bezmalo neverovatno da je na ovom tlu nekada uopte postojao takav ovek kao to je Gajo Petrovi koji je praktino iveo svoju lozoju. Ipak, jeste, postojao je i nije bio samo ugledni profesor. Iako je mnogo toga pretvoreno u prah i pepeo i predato zaboravu, ostaju ideja slobode i naelo kritikog miljenja kao trajna merila za procenu razvijenosti kulture, i onda a i sada! Nastojei da barem donekle razmaknem zavese koje su sputene nad jednim razdobljem i njegovim akterima, hteo sam da podstaknem kritika prouavanja izvorne dinamike jednog odista burnog razdoblja. Iako mnogi tadanji akteri vie nisu meu ivima, to ne mora da znai da su i njihova dela pokojna. Bez pretenzija da nekadanje protagoniste slobode nameemo drugom vremenu i drugim akterima, hteo sam da predoim vanost ispitivanja interakcije teksta i konteksta u minulom razdoblju, pretpostavljajui da je poneto od toga merodavno za razumevanje novog konteksta i novih tekstova koji u njemu tek nastaju ili e nastati, nadati se, s novim poletom ideje slobode i kritikog miljenja i, dabome, s novim akterima u novom kontekstu.
NEBOJA POPOV GAJO PETROVI WAS NOT ONLY A PROFESSOR

The author emphasises Gajo Petrovis role in the liberation from the dogmatic Marxism, presents his polemics in 1964 with Veljko Vlahovi, the President of the Ideological Commission of the Central Commmittee of the Yugoslav Communist League , evalu-
5.6.2008 10:45:21
42
ates his editorial work in the periodical Praxis and points out that the legitimacy of the regime was brought into question by the works in that periodical. The idea of freedom and the principle of critical thinking that he afrmed remain a permanent measure in the judgement of the development of a certain culture.
5.6.2008 10:45:21
GORAN VOB GAJO PETROVI KAO LOGIAR

Izvorni lanak
Profesor Gajo Petrovi niz je godina bio predstojnik Katedre za teorijsku lozoju koja je obuhvaala tri discipline: logiku, ontologiju i spoznajnu teoriju. I dok su se ostali nastavnici na Odsjeku za lozoju ponekad u svojim kolegijima prihvaali tema iz spoznajne teorije, a pogotovo ontologije, nastavu logike obavljao je iskljuivo profesor Petrovi. U to vrijeme logiku su osim lozofa, kao opi ili pomoni predmet, sluali i studenti pedagogije, sociologije, psihologije, a kasnije i informacijskih znanosti. Ne samo sluali, nego i polagali ispit. Moe se zamisliti kakva je guva vladala oko njegove sobe u ispitnim rokovima. S vremenom se ta guva neto smanjila jer su sve studijske grupa na fakultetu, zbog problema s vlastitom satnicom, poele smanjivati broj opih i pomonih predmeta. S druge strane, katedra za teorijsku lozoju razdijelit e se, s vremenom, na tri katedre za logiku, spoznajnu teoriju i ontologiju, od kojih e se svaka dalje zasebno razvijati. Na predavanjima logike guva je bila neto manja, ali ipak, na poetku i kraju semestra, najvea dvorana na fakultetu, popularna sedmica, uvijek je bila puna. Studenti logike sluali su logiku dvije a ostali jednu godinu. Sama su predavanja bila koncipirana tako da se tona tema mijenjala iz godine u godinu. Tako bi studenti lozoje tijekom dvije godine sluali predavanja o bar dvije velike teme. Ponekad bi to bio uvod u elemente simbolike logike, nekad pregled Aristotelove silogistike, a ponekad pak neka ire lozofska, kontroverzna tema o, recimo, prirodi logike (sjeam se da su u kolskoj godini 1967./1968. tema bile diskusije voene poetkom stoljea oko normativnog ili deskriptivnog karaktera logike.Tada mi se to inilo pomalo zastarjelom i prevladanom temom ali, iz dananje perspektive moe se rei da je to bilo svojevrsno predvianje modernih diskusija vezanih uz pitanja poput alternativnih logika i umjetne inteligencije. U usporedbi s ostalim predmetima iz teorijske lozoje, poput spoznajne teorije, a naroito ontologije, logika je bila neto manje popularna. Poet-
5.6.2008 10:45:22
44
kom svibnja, kad i inae fakulteti pomalo opuste, sedmica bi bila poprilino prazna, ali to profesora ne bi previe smetalo i predavanja su se odravala redovito, ponekad i za relativno mali auditorij, neposredno pred ponovno buenje interesa za logiku krajem semestra, u vrijeme dijeljenja potpisa. U to vrijeme, do ranih sedamdesetih, postojao je samo jedan seminar iz teorijske lozoje i u njemu se logika uglavnom nije radila. Tema seminara obino se u dogovoru s polaznicima odreivala poetkom semestra, a ue logike teme meu studentima lozoje nikad nisu bile osobito popularne. Sjeam se da je jednom pred lanove seminara postavljeno pitanje to hoe da se radi teme iz suvremene marksistike lozoje, John Locke ili, tree, da se proradi jedan, upravo objavljen udbenik matematike logike. Diskusija o tom pitanju protegla se kroz dva termina. Najglasniji i najodluniji bili su zastupnici marksistike tematike, i na kraju je u demokratskom glasanju izabrana upravo ta tema. John Locke je proao dosta slabo, sa dva ili tri glasa. Najslabije je prola matematika logika (sa svega jednim glasom). Tako su moji marksistiki orijentirani kolege dobili zadovoljstvo da se radi upravo njihova omiljena tema, iako se oni najglasniji poslije na seminaru vie nisu pojavljivali. Kao sveuilini nastavnik logike Gajo Petrovi bio je uz nju profesionalno vezan i premda ona zapravo nije bila jedino niti glavno podruje njegova rada, bio je odlino informiran o njezinim glavnim suvremenim tokovima, strujanjima i kontroverzijama, a i osobno je poznavao mnoge od vodeih suvremenih logiara. Meutim, unutar njegova bogatog pisanog opusa, dosta je mali broj radova posveenih logici u strogom smislu. Najvaniji meu njima je svakako udbenik objavljen prvi put 1964 pod naslovom Logika za III razred gimnazije, koji je doivio brojna izdanja. Ova knjiga je poznata svakome tko je u Hrvatskoj studirao lozoju, pa u samo ukratko podsjetiti na njezinu povijest. Sputan tadanjim srednjokolskim programom logike, a piui udbenik logike za srednje kole, odnosno gimnaziju, autor je znatno proirio, zapravo udvostruio koliinu obraenog materijala, pokazujui tipom slova u tisku koji dijelovi udbenika ulaze u postojei program, a koji ga nadilaze. Rezultat je zapravo bio sveuilini udbenik logike, prikladan i za uporabu u srednjim kolama. On je posluio a i danas slui objema svrhama. Premda je simbolika logika u njemu izvorno obraena u vrlo elementarnom opsegu, moe se rei da tim udbenikom poinje irenje temeljnih ideja simbolike logike u Hrvatskoj. Nita manje vana je i injenica da je, za razliku od prethodnih udbenika u slubenoj uporabi, ovaj udbenik pisan sa strogo
5.6.2008 10:45:22
45
i dosljedno provedenih, a ne samo deklariranih, antipsihologistikih pozicija. Time je i u hrvatskoj nastavi logike dovren posao eliminacije psihologije iz logike, proces koji je u Njemakoj zapoeo Frege osamdesetak godina ranije. U ranim devedesetim godinama prosvjetne su vlasti proskribirale uporabu ovog udbenika u kolama zbog ideoloke nepodobnosti autora i potakle izradu novih udbenika koji su ga trebali nadomjestiti. Jasno je da se od svakog udbenika moe napraviti bolji, ali ovi novi udbenici (kvalitetom vrlo nejednake razine) nisu potisnuli Petroviev udbenik. U cjelini gledano, meu hrvatskim udbenicima logike, Petroviev ostaje do danas bez premca, naroito uz izvrstan dodatak dr. Davora Lauca Elementi simbolike logike koji je prvi put objavljen 2004. i koji odlino funkcionira kao dopuna i u sveuilinoj nastavi logike. Petroviev udbenik logike moe se shvatiti i koristiti i kao svojevrstan uvod u lozoju ili, recimo to tako, lozofsku analizu. Na primjer, prvi dio udbenika, izlaganje o tzv. elementima misli pojmu, sudu i zakljuku, zapravo je uvod u ono to se danas esto, i moda neprikladno, naziva lozojom logike. Tako se, na primjer, glavne tradicionalne teorije pojma od realistike do nominalistike - prilino detaljno razmatraju s njihovim temeljnim slabostima, da bi se na kraju ponudila vlastita koncepcija po kojoj je pojam misao o biti predmeta. Ta koncepcija dakako i sama ima svoje slabosti i tekoe i teko bi se mogla smatrati denitivnom. No itavo to razmatranje diskretno uvodi itatelja u vaan segment tradicionalnih lozofskih diskusija. S druge strane, drugi dio udbenika, posveen tzv. metodama spoznaje, zapravo se moe gledati kao uvod u osnovne teme lozoje znanosti. Ovaj udbenik nije dakako jedino to je Gajo Petrovi napisao o logici. Piui o Baconu, Wittgensteinu, Ayeru, izmeu ostalih, pisao je i o logici. Piui o teorijama istine, takoer. No ono to je ovdje moda zanimljivije, jest injenica da je raspravljajui o naizgled vrlo dalekim temama ili o lozoma, poput Heideggera, stvarao svojevrstan model lozofsko logike analize. To je znailo, s jedne strane, tenju da se temeljni pojmovi i teze lozofa o kojima je rije racionalno i logiki analiziraju, naroito s obzirom na njihovu unutarnju konzistentnost. No, isto tako, to je podrazumijevalo da se analiza nikad ne izvodi unutar pojmovne sheme i koristei specian jezik lozofa o kojem je rije. To konkretno znai da raspravljajui o Heideggeru, Petrovi pie istim jezikom kojim pie i kad je rije o Hegelu ili Wittgensteinu, dakle obinim ili standardnim
5.6.2008 10:45:22
46
knjievnim jezikom, prilagoenim struci, odnosno obogaenim stanovitim strunim leksikim inventarom. Takvo odbijanje da se tue nejasnoe u miljenju zaobiu ili prikriju preuzimanjem tue terminologije i manire kao neeg najnormalnijeg, ine njegovu analizu korisnom za ozbiljnog itatelja, dok se to, istovremeno, povrnom i laikom itateljstvu ponekad ini manje zanimljivim i atraktivnim od afektiranih uradaka beznaajnih epigona. Mogli bismo na kraju rei: Premda je samo manji broj Petrovievih radova posveen strogo logikoj problematici, svi njegovi radovi pokazuju da ih je pisao logiar, i u tom smislu moe se rei da je, kao lozof, bio prvenstveno logiar. I dalje, premda je po lozofskom uvjerenju bio deklarirani marksist, metodoloki gledano bio je zapravo analitiki lozof. Petrovi je podjelu lozoje na discipline smatrao donekle korisnom, ali isto tako samo relativnom. Meu disciplinama, neke je smatrao fundamentalnijim od drugih. Logika je po njegovom miljenju poivala na odreenim pretpostavkama koje same nisu bile logike tu bi svakako ule teorije istine, suda te cijeli niz problema koji tradicionalno pripadaju ontologiji. Sama ontologija opet nije za njega bila nekakav skup sauvanih spoznaja ve prije tradicionalni odgovor na temeljna lozofska pitanja, nain miljenja koji je i sam trebao biti prevladan u novom obliku lozoje koji je Petrovi nazivao miljenjem revolucije. Gajo Petrovi bio je kompetentan i sposoban logiar i izvrstan nastavnik logike. U nastavnikom je radu pokrivao jo dvije discipline. Bio je sigurno najobrazovaniji lozof u svojem okruju, ne samo svoje generacije. Zapravo je i u logici napravio mnogo, pogotovo za okolinu u kojoj je djelovao. Pokuamo li objasniti sekundarno mjesto koje logiki radovi zauzimaju u cjelini njegovog opusa, moda se tu i ne radi o izravnoj suprotnosti izmeu ontologije i logike. Moda bi to bilo pravilnije gledati s obzirom na odreenje temeljnog zadatka lozoje. U tom bi se kontekstu Gaju Petrovia moglo suprotstaviti velikom logiaru Bertrandu Russellu. Za Russella, logika je bila temeljna lozofska disciplina. No njezin zadatak, kao i zadatak cijele lozoje uostalom, bilo je rjeavanje stanovitih intelektualnih zagonetki koje se umu nameu, bilo s lozojom ili bez nje. Upravo to - solving the puzzles - bilo je neto to je profesor Petrovi umio raditi i to je potovao kao profesiju, ali za njega samog lozoja je imala vanije zadatke: ona je trebala biti bitan initelj u oslobaanju ovjeka. Takav stav o ulozi lozoje je veoma sporan. U radikalnom obliku, a pogotovo primijenjen na akademsku lozoju, on je krajnje diskutabilan.
5.6.2008 10:45:22
47
Danas je to vjerojatno oitije nego prije par decenija. Pa ipak, kada je takav stav konsekventno proveden i doista proivljen, on svakako zasluuje potovanje.
GORAN VOB GAJO PETROVI AS A LOGICIAN

For a long period of time, professor Gajo Petrovi gave courses in logic for students of Philosophy and some other groups at the Faculty of Philosophy in Zagreb. In his lectures, logic was conceived rather broadly, encompassing such topics as theories of truth and judgement, but he also introduced symbolic logic to the study of philosophy in Zagreb. He was a competent and able logician, though in his written work logic got only secondary place. His main work in the eld is the excellent Logic for secondary schools, which until today remains unsurpassed Croatian textbook in logic, serving actually as an introductory textbook for University students too.
5.6.2008 10:45:22
5.6.2008 10:45:22
ANTE LEAJA GAJO PETROVI I KORULA

Pregledni lanak
I.
Povezanost Gaje Petrovia s gradom Korula posredovana je onim to je openito, a naroito u lozofskoj javnosti, poznato pod nazivom Korulanska ljetna kola. Ta je posredovanost slina onoj povezanoj s nastankom i dugogodinjim ureivanjem asopisa Praxis. I jedno i drugo neodvojivo je od intenzivne intelektualne angairanosti Gaje Petrovia. Gajo Petrovi je prisustvovao svim zasjedanjima Korulanske ljetne kole, pa se utoliko moe rei da je u tom desetogodinjem razdoblju trajanja kole bio i graanin Korule. Meutim, Gajo Petrovi nije bio samo jedan od sudionika kole, promatra, slualac predavanja i diskusija na plenarnim zasjedanjima ili seminarima, eventualno i u nekoj od debata ili neformalnih razgovora to bi se vodili u pauzama ili nakon zasjedanja. Sve je on to bio, dakako, ali je njegovo prisustvo i angaman u vezi s Korulanskom ljetnom kolom imalo i bitno poseban karakter, imalo je dodatne aspekte vane za uspostavljanje reputacije kole, kvalitetu tematike i debata voenih izravno na zasjedanjima, ali i mimo formalnih skupova. Stoga je sve to imalo dalekosene reperkusije na duh kole. Korulanska ljetna kola bila je veliki pogon - ne samo trajanjem (u pravilu petnaest dana), nego i nizom drugih obiljeja. Prije svega rije je o tome da je na koli bilo uvijek vie od stotinu ljudi raznolikog sastava (sveuilinih profesora, znanstvenika razliitih usmjerenja, ne samo iz podruja drutvenih i humanistikih disciplina, studenata iz cijele Jugoslavije, ali i iz mnogih drugih zemalja, znatieljnih promatraa ...), ali su u tome mnotvu bila i znaajna imena lozoje i sociologije da se bez pretjerivanja moe rei: Korula je u vrijeme trajanja kole bila stjecite samoga vrha svjetske lozofske misli. Sastav prisutnih izrazito je naglaavao internacionalistiku dimenziju kole: ne samo time to su dolazili iz raznih zemalja (ponajprije iz svih dijelova Ju-
5.6.2008 10:45:22
50
goslavije, ali i iz dvadesetietiri zemlje od Venezuele, Meksika, Argentine, preko Norveke, vedske, a da o SAD-u, Saveznoj Republici Njemakoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i ne govorim s obzirom na broj sudionika, do Rumunjske, ehoslovake, Poljske, Demokratske Republike Njemake, pa ak i iz Vatikana), nego i time to je komunikacija na plenarnim zasjedanjima, seminarima, razgovorima voena na razliitim jezicima, uz isprepletanje raznovrsnih lozofskih uvida, pogleda, tumaenja suvremenosti i bitnih lozofskih pitanja itd. Naravno da je takav sastav traio od vodeega jezgra ne samo izvanredno tzv. struno znanje, nego i poznavanje vie jezika. U tome je Gajo Petrovi bio vodea linost kole, jer su njegova lozofska reputacija i njegovo poznavanje najvanijih svjetskih jezika bili opepriznati, o emu svjedoe i iskazi sudionika kole. Uz tematska, tzv. plenarna zasjedanja, odravani su i posebni seminari, razgovori, konzultacije oblici rada koji su traili i dodatni veliki neposredni angaman vodeih ljudi kole, ali i napor da se sve to koordinira, a da ipak dionizijska atmosfera ne bude poremeena. kola nije imala, za ovako velike i sloene skupove uobiajenu, tehniku infrastrukturu, ili pozadinsku operativu (prihvat sudionika, organizirano druenje izvan redovitog rada, pripremu dvorana, oglaavanje tema itd., itd.) velikim dijelom i zbog krajnje nedovoljnih sredstava za odravanje kole (dogaalo se ponekada i da se do zadnjega asa nije znalo hoe li se iz tih razloga kola uope odrati). Glavni teret svih organizacijskih pretpostavki normalnog toka kole bio je apsolviran najveim dijelom angairanjem najue jezgre vodstva kole i redakcije Praxisa, a u tome posebno prof. dr. Milana Kangrge. Kao Korulanin bio sam ponekada promatra (dakle ne redovito i ne aktivni sudionik) i sam prisutan ili plenarnim zasjedanjima ili seminarima, pa sam mogao izravno pratiti i osjetiti atmosferu koja je u radu kole dominirala atmosferu otvorenosti za dijalog, kritinosti u razmatranju tematike, meusobnu tolerantnost ukratko: atmosferu slobodnog iznoenja miljenja. Navest u primjer - seminar za strane studente (ali i za druge zainteresirane za temu) o samoupravljanju u Jugoslaviji1. Seminar su vodili i na pitanja
Za taj sam seminar bio posebno zainteresiran zbog mog istraivakog rada. Radio sam tada u Ekonomskom institutu u Zagrebu u svojstvu vieg znanstvenog istraivaa, a glavna podruja kojima sam se bavio bila su: ekonomska politika i teorija rme. Budui da su se o ponaanju rme, tj. samoupravnog poduzea u Jugoslaviji funkcija cilja, pitanja unutarnje organizacije, motivacije zaposlenih i sistema raspodjele ostvarenog dohotka, ekasnosti poslovanja, investicijske usmjerenosti, meusobnog povezivanja poduzea (problem integracij1
5.6.2008 10:45:22
51
odgovarali Predrag Vranicki i Svetozar Stojanovi. Pitanja su bila kritiki intonirana i pokazala da auditorij razmjerno dobro poznaje predmet rasprave. Voditelji seminara odgovarali su jasno, otvoreno, veoma kritiki ukazujui na manjkavosti praktinih rjeenja ali su uspjeno naglaavali epohalni znaaj samoupravljanja, na samoupravljanje kao jedno od moguih putova razrjeavanja otuenja, kao mogue alternative za prevladavanje dominantne politike paradigme, u kojoj su tehnokratske i birokratske zloupotrebe moi vladanja velika opasnost za razvoj suvremenoga svijeta. Ukratko, seminar je stvarao uvjerenje da samoupravljanje nije nikakva isprazna utopija, nego realna povijesna alternativa dominantnom kapitalistikom produkcionom odnosu (ukljuivo i produkcione odnose u tzv. realnom socijalizmu). Moj je dojam tada bio, a to sam nakon seminara rekao i prof. P. Vranickom, da su njihovi odgovori na izreena pitanja bili teorijski i informativno produktivniji od veine uobiajenih politikih govorenja u korist samoupravljanja. Takva vrsta otvorene, teorijski i kritiki usmjerene, argumentirane debate bila je bitna karakteristika djelovanja kole u cjelini. Treba li posebno naglaavati da je to bila i glavna karakteristika asopisa Praxis od kada je poeo izlaziti, pa sve do prestanka izlaenja a sredinja linost Praxisa svakako je i neosporno za cijelo to vrijeme, kao njegov urednik, bio Gajo Petrovi. Za Korulansku ljetnu kolu, ali i za asopis Praxis, Gajo Petrovi je bio svojevrsni ministar vanjskih poslova: kontakti s brojnim lozoma u svijetu, to ih je uspostavljao i odravao, prepiska koju je s njima vodio, diskusije o lozofskim pitanjima, uz kritike reeksije, s kolegama iz drugih zemalja bili su obimni i raznovrsni. Nitko iz redova redakcije asopisa Praxis, pa niti iz uprave Korulanske ljetne kole, nije imao tako razgranate kontakte i korespondenciju kao Gajo Petrovi. Za ocjenu toga dijela njegove aktivnosti i angamana dragocjene podatke pruila bi pisana ostavtina, lina arhiva Gaje Petrovia. Bilo bi veoma vano kad bi se ta arhiva sitematski sredila i stavila na raspolaganje javnosti. Mnoga pitanja iz historijata nastanka i djelovanja asopisa Praxis i Korulanske ljetne kole iz te bi kompetentne grae dobila i kompetentne odgovore, u prvom redu grau za sagledavanje golemog doprinosa Gaje Petrovia u armaciji i asopisa, i kole ostvarivanjem kontakata s
skih procesa u privredi, tzv. uvjeti privreivanja...), sve ono to je bilo poznato ili obuhvaeno sintagmom razvoj i funkcioniranje sistema udruenog rada u Jugoslaviji - vodile obimne debate meu ekonomistima u Jugoslaviji i u brojnim drugim zemljama, jasno je da je bilo vano uti razmiljanja i kritike opaske protagonista praksis-orijentacije o tom fenomenu.
5.6.2008 10:45:22
52
lozoma i sociolozima iz drugih zemalja u svijetu. Nadajmo se da e se ta arhiva srediti, sistematizirati i dati na uvid istraivaima fenomena popularno poznatoga kao praksis-orijentacija. U pripremama, a naroito tokom odravanja Korulanske ljetne kole toj strani ivota kole Gajo Petrovi je posvetio silno vrijeme. O tome postoje i svjedoanstva, na dio kojih u ovdje ukazati. Dugogodinji bliski Petroviev prijatelj i suradnik Ivan Kuvai (i lan redakcije asopisa Praxis i uprave Korulanske ljetne kole) prisjea se njegovog angamana. Prema onome to mi je u razgovorima govorio2 Gajo je za cijelo vrijeme trajanja kole vodio intenzivne razgovore s brojnim stranim sudionicima o aktualnim pitanjima ne samo na zasjedanjima, nego i mimo toga. Toliko su ga ti kontakti angairali da se uglavnom nije pridruio svojim najbliim prijateljima u oputanjima, koja su u ambijentu Korule bila normalni dio ivota (izleti na otoie oko Korule, kupanje, zajednika provoenja veeri itd.). Ako nije diskutirao s kolegama, ustrajno je radio na biljekama o koli i za asopis, biljekama za svoje radove. Prof. Kuvai mi je naglasio da je Gajo Petrovi takav bio i tokom studija njegovo prouavanje literature bilo je neto to ih je sve impresioniralo, a poznavanje nekoliko jezika omoguavalo mu je suvereno praenje svjetske strune literature. I jo je jedna karakteristika tog njegovog intenzivnog angamana: nikada se nije poalio da je optereen ili zakinut za trenutke odmora. U svojim prisjeanjima na Gaju Petrovia Veljko Cvjetianin spominje posebno i ovu njegovu, za uspjeh i reputaciju kole, vanu aktivnost3: Iste godine morala je prestati radom Korulanska ljetna lozofsko-socioloka kola, koja je u tijeku desetogodinjeg rada, pod mediteranskim nebom, postala najvee meunarodno sastajalite najistaknutijih lozofa i sociologa. Premda Gajo nije bio formalno elni ovjek Korulanske ljetne kole, on je svojim dugogodinjim radom na otvaranju ne samo prozora u svijet, ve i vrata, za nae i strane lozofe i sociologe bio jedan od najzaslunijih za uspjeh kole. Da je tome zaista bilo tako, evo i nekoliko svjedoanstava lozofa s kojima je Gajo Petrovi korespondirao - i izvan Korule, ali i u gradu Koruli.
Razgovore sa prof. dr. Ivom Kuvaiem nisam, naalost, biljeio. Nadam se da nisam pogreno prenio njegovu osnovnu misao i ocjenu. 3 Veljko Cvjetianin, Sjeanja i uspomene na velikog ovjeka, u zborniku (ur. Gvozden Flego) Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 81.
2
5.6.2008 10:45:22
53
Ameriki lozof Robert C. Tucker4 svoju je privrenost Jugoslaviji i Korulanskoj ljetnoj koli pripisao intelektualnom i ljudskom utjecaju Gaje Petrovia. Nakon Gajine recenzije njegove knjige o Marxu (Praxis 1/1965., recenziji koja ga je iznenadila kritikim, ali prijateljskim tonom) oduevila ga je mogunost da ga i uivo sretne prilikom Gajinog gostovanja na lozofskom skupu u Illinoisu: Znajui sve to, bio sam oduevljen to sam imao priliku da ga osobno upoznam. Pokazalo se da je Gajo (kako u ga sada zvati) s kojim sam se upoznao tog proljea u Illinoisu kao to sam i oekivao nakon njegove recenzije paljiv ovjek i zanimljiv sugovornik, koji mi je pomogao da proirim svoje lozofske horizonte. Dapae, iz tog prvog susreta rodilo se prijateljstvo koje u uvijek njegovati. Tamo, na univerzitetu Notre Dame, uo sam za ljetne kole Praxisovog kruga na Koruli, a potkraj 1966. stigao je poziv (vjerojatno na Gajin poticaj) da doem na Korulu ljeti 1967. Imao sam i slian poziv da iznesem svoje saopenje na konferenciji u Herceg Novom o Marksistikom i nemarksistikom humanizmu. Tako smo moja supruga i ja prvi put krenuli u Jugoslaviju, gdje smo se ubrzo zaljubili u tu zemlju i njezine ljude. Zapravo, upravo sam na toj konferenciji o marksistikom i nemarksistikom humanizmu konano shvatio to sam i to u vijek biti nemarksistiki humanist. Iz Herceg Novog smo autom otputovali u Dubrovnik i ukrcali se na brod za Korulu, gdje smo susreli mnoge lanove grupe Praxis; zajedno s drugim uenjacima iz inozemstva sudjelovao sam na sjednicama i u neformalnim diskusijama kojima je u sreditu bio problem humanistikog marksizma i njegova znaenja za svjetska zbivanja. Tu je i prijateljstvo s Gajom, a sada i s njegovom divnom suprugom Asjom, postalo blisko, tako da smo se u godinama koje su slijedile sastajali kako na Koruli tako i u Princetonu, gdje je Gajo bio gostujui lan School of Historical Studies na Institute for Advanced Study. Za nas, i ne samo za nas, Korula je postala istinsko mjesto hodoaa kasnih ezdesetih i ranih sedamdesetih godina, mjesto kojem smo se uvijek iznova vraali da se susretnemo i raspravljamo ozofske i politike probleme s naim prijateljima iz Praxisa i drugima iz Amerike i raznih stranih zemalja. Kad sada gledam unatrag, izgleda mi da su te Korulanske ljetne kole bile intelektualno tako privlane ba zbog atmosfere istinskog kozmopolitizma
Robert C. Tucker, Gajo Petrovi i marksistiki humanizam, u zborniku (ur. Gvozden Flego) Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 28.
4
5.6.2008 10:45:22
54
koja je na njima prevladavala. Piui ove retke sada, u vrijeme jugoslavenske tragedije ranih devedesetih godina, prisjeam se kako smo mi, posjetioci iz inozemstva, bili jedva svjesni etnikih razlika meu lozoma Praxisovog kruga koje smo upoznali. Oni su za nas bili naprosto slavenski graani lijepe zemlje zvane Jugoslavija. Ameriki sociolog njemakog porijekla Kurt H. Wolf iskustvo susreta s Gajom Petroviem ovako saima5: Kad sam smislio pripovijetku Revolucija koja traje, Gaji Petroviu bilo je pet godina, i niti on ni ja nismo znali jedan za drugoga, kao to ni milijuni naih suvremenika nisu znali niti za njega niti za mene. Ovo se potonje neznanje nije promijenilo, a ni ne moe se promijeniti, ali Gajo i ja smo se upoznali. Prilika se ukazala za jednog predavanja to ga je Gajo odrao u Bostonu, vie od trideset godina nakon to je bila nastala Pripovijetka. Taj prvi susret ostaje mi nezaboravan, jer mi se Gajo neposredno usjekao kao ovjek tako neposredan: potpuno suvremen i prisutan u neposrednoj stvarnosti, bilo da je govorio ili utio; sav od neodoljive pravednosti, od neunitive nesposobnosti da pravdu zamijeni krivdom, ili ak samo pobrka; od neuzdrmane pouzdanosti, od nevjerojatne spremnosti na pomaganje i pomo. I od jedne neponovljive sposobnosti nadanja. Ta sposobnost ustrajati u nadanju, ne odustati od nade, usprkos svoj patnji, usprkos svim preprekama, usprkos svoj nesrei, politiki ili tjelesno, a najupeatljivije moda u vrijeme bolesti, kojoj je konano morao podlegnuti toj nadi da se usprkos svemu ide dalje, da nikad nije dovoljno dobro, ve mora biti bolje, posveena je pripovijetka; ali tek mi je sada sinulo, nakon vie od ezdeset godina otkako je ona (pod vidljivim utjecajem prvog itanja Kafke) nastala, da je Gajo bio njezin aneo uvar i da e ona u ovom zborniku nai svoje konano i poasno mjesto. Na Gajinu intelektualnu otvorenost, neposrednost, spremnost da sugovorniku posveti vrijeme, na njegovu skromnost inzistira i Gabriella Fusi, talijanska lozofkinja mlae generacije6: Esejist i spisatelj Mario Spinella, u ono vrijeme urednik asopisa za teorijsku i politiku kritiku Utopia, dao mi je preporuku za Rudija Supeka, ali nas je primio Gajo Petrovi, posvetio nam
Kurt H. Wolf, Gaji: trajno, u zborniku (ur. Gvozden Flego), Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str.59. 6 Gabriella Fusi, Sjeanje na Gaju Petrovia, u zborniku (ur. Gvozden Flego) Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 65.
5.6.2008 10:45:22
55
vie od dva sata razgovora i uputio nas na druge osobe s kojima bismo mogle razgovarati. Neposrednost tog susreta mogla se moda pripisati duhu vremena, izuzetnoj lakoi susretanja i razmjene miljenja, ali me tada neto drugo kosnulo kao Petrovieva osobna znaajka: njegova velika disponibilnost, skromnost, strpljenje intelektualca koji je te godine, 1974., teke za Jugoslaviju (upravo o Uskrsu voena je kampanja protiv Italije i njezinih navodnih zahtjeva za nekim oblastima u Istri), kao i za asopis Praxis (u ono su ga vrijeme otro napadali lanovi redakcije iz Beograda), imao strano mnogo posla. Dodajem ovome opasku velikog ekog lozofa prof. dr. Karela Kosika (iz korespondencije koju sam s njim vodio u povodu prevoenja nekih njegovih radova na hrvatskosrpski jezik): spominjui svoju blisku povezanost s naim narodima i s praksis-orijentacijom, naglasio je bliskost odnosa ba s Gajom Petroviem ...ijem se karakteru i djelu divim, istiui i znaenje Korulanske ljetne kole: Korulanska ljetna kola naroito mi se danas pokazuje kao herojsko nastojanje suprotstaviti misao i oslobaajue djelovanje barbarstvu i nemisaonosti. Ta je uvjerenja prof. Kosik formirao iz vlastitog iskustva u susretima s Gajom Petroviem i sudjelujui na Korulanskoj ljetnoj koli. I sm sam imao tri razgovora s Gajom Petroviem upravo u Koruli. Prednost mi je bila to sam rodom iz Korule i svake sam godine ljeti provodio u Koruli barem dva mjeseca u pravilu uvijek u vrijeme trajanja Korulanske ljetne kole. S obzirom na to, nije mi bilo teko uspostaviti kontakt s Gajom Petroviem. Tematika koja me je zaokupljala tada bila je vezana uz odgovore o formuliranju ekonomske politike, koja bi polazila od produkcionih odnosa bitno suprotnih kapitalistikim. Kao to je poznato, u svim tada nominalno socijalistikim zemljama, pa i u Jugoslaviji, voene su debate, ali su formulirani i praktini programi o reformi privrednog sistema. U tom golemom nastojanju naroito su poljski i eki ekonomisti pokuali nai stanovite poticaje i odgovore za aktualno rjeavanje spornih pitanja u debatama to su ih sovjetski ekonomisti vodili u burnoj dekadi sovjetske revolucije tokom dvadesetih godina XX. stoljea. Nezaobilazan dio tih diskusija bile su i elaboracije ekonomike prelaznog perioda, to su poticale iz pera tzv. menjeviki orijentiranih politiara i ekonomista a Plehanov je (kao i Martov) kao vodea linost menjevike politike orijentacije i sam imao kritike opaske o mogunostima i toku sovjetske revolucije opaske koje su postale sastavni dio spomenute debate. Suraujui s ekim kolegama, zapoeo sam temelji-
5.6.2008 10:45:22
56
to i dugorono prouavanje originalnih izvora toga vremena. S obzirom na Gajino obrazovanje i izvrsno poznavanje ruske drutvene misli, na njegovo poznavanje drutvenog djelovanja i misli G. V. Plehanova (poznata je njegova doktorska disertacija o Plehanovu!), za mene je boravak Gaje Petrovia u Koruli bio vie nego odlina prilika za razgovore o toj tematici. Tu sam priliku zaista iskoristio. Gajo Petrovi je samnom o tome razgovarao opirno, razgovori su se doticali brojnih nesa iz razvoja ruskih drutvenih prilika koje su vodile revoluciji, o povezanosti ruskih revolucionara, lozofa i drugih drutvenih mislilaca s evropskim duhovnim strujanjima, itd. Ukratko, za mene su ti razgovori bili nadasve dragocjeni poticaj da ustrajem u prouavanju i da cjelokupni problem bolje sagledam u njegovoj povijesnoj i internacionalnoj dimenziji, a razgovori su imali obiljeja o kojima govore i prethodno navedeni autori (neposrednost, skromnost i nenametljivost u razgovorima, iznenaujua erudicija i poznavanje predmeta razgovora itd.). Tona je opaska Gabrielle Fusi Gajo Petrovi uistinu je bio uvijek disponibilan, pa i za mene. Moglo bi se rei da su to bili razgovori roenog Korulanina s naturaliziranim Korulaninom (Gajom) za trajanja kole. U svakom sluaju bile su to smirene, uvijek doreene i bez urbe voene rasprave. Imajui, dakle, na umu djelovanje Gaje Petrovia kao svojevrsnog ministra vanjskih poslova Praxisa i Korulanske ljetne kole, njegove razgranate kontakte s najznaajnijim lozofskim misliocima XX. stoljea i utjecaj to ga je na njih imao, ukljuiv u to i njihovu aktivnost u radu kole, moe se rei da je njegovo ime najue povezano i s gradom Korula. Nikada u gradu Korula nije u tako zgusnutom vremenu boravilo i misaono djelovalo toliko svjetski poznatih mislilaca kao u vremenu djelovanja Korulanske ljetne kole. U tom smislu desetogodinje je postojanje kole vjerojatno najznaajniji pojedinani kulturni dogaaj u povijesti grada Korule. A neosporno je da je realizaciji toga Gajo Petrovi presudno doprinosio. Stoga mi se ini umjesnom opaska Veljka Cvjetianina: Njegova tuga zbog prekida rada kole bila bi danas manja da je iv i da moe uti kako jedan vrijedan intelektualac, Korulanin, simpatizer kole, priprema otvaranje stalne izlobe i prikuplja radove vezane uz Korulansku lozofsko-socioloku kolu.7
Veljko Cvjetianin, Ibidem, str. 81. Potreban je neznatan ispravak ove Cvjetianinove napomene: inicijativa za prikupljanje grae bila je dio procesa formiranja (tj. obnove rada) Gradske knjinice Korula krajem 1988./89. -1990. godine i u toj je inicijativi sudjelovalo
7
5.6.2008 10:45:22
57
Uz nunu korekciju ove Cvjetianinove opaske (koju sam dao u fusnoti 7) htio bih rei da i sam smatram kako je prikupljanje grae o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli svojevrsno odavanje duga i Gaji Petroviu, dui onoga to je obiljeilo djelovanje tzv. praksis-orijentacije.
II.
U nastavku navodim osnovne podatke o dosadanjem radu i rezultatima na prikupljanju grae o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli. Formiranje grae o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli od bitnog je znaenja za ouvanje spomena na fenomen lozofske misli, koji je kulturu, a posebno lozoju svih naroda Jugoslavije, svrstao meu najbolja ljudska dostignua. Formiranje Zaviajne zbirke Korulanee (Local History Department) zapoeto je osnivanjem Narodne knjinice opine Korula i, kao dio toga, obnovom rada Gradske knjinice Korula 1988./1990. godine, zahvaljujui prije svega nastojanju i trudu pok. Iva Jerievia, dugogodinjeg predsjednika Opine Korula (koji je i sam imao brojne susrete s vodeim ljudima kole, pa naravno i s Gajom Petroviem i koji je koli uvijek nastojao izlaziti u susret), a tadanjeg predsjednika Komiteta za drutvene djelatnosti Opine Korula. Naziv Korulanea za Zaviajnu zbirku odredio je tada najstariji ivui (92 godine) i jedan od najplodnijih istraivaa i autora radova o korulanskoj prolosti, pok. Vinko Ivanevi. U relativno kratkom vremenu od svega etiri godine uspjelo se prikupiti otprilike sedam stotina naslova u kojima je rije o Koruli i susjednim podrujima. Danas ve zbirka Korulanee broji neto vie od tisuu i tri stotine naslova razliitog obima, sadraja i, naravno, kvalitete. Kao sastavni dio toga nastojanja pokrenuta je u Koruli inicijativa da se takoer pristupi i prikupljanju grae o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli, imajui na umu iroku popularnost asopisa i kole tematikom koja se tamo razmatrala i nainom kako se razmatrala, sudionicima koji su djelovali aktivno u radu kole i kojima je Korula bila za vrijeme trajanja kole mjesto boravka.
vie ljudi iz Korule i izvan Korule, a ne samo jedan ovjek. Namjera je bila, nadam se i da ostaje: da se prikupi to potpunija graa o nastanku i djelovanju Praxisa i Korulanske ljetne kole, da ta graa bude sistematizirana, odloena u fond Korulanee (Zaviajne zbirke Gradske knjinice) i pristupana zainteresiranim korisnicima.
5.6.2008 10:45:22
58
Korulanska ljetna kola vjerojatno je najznaajniji kulturni dogaaj u dugoj historiji grada i otoka Korule, a neodvojiva je, dakako, od postojanja i djelovanja asopisa Praxis. Sudionici Korulanske ljetne kole bili su najznaajniji tada ivui i djelujui lozofski umovi svijeta, te sociolozi, sveuilini profesori i studenti iz svih krajeva Jugoslavije i velikog broja zemalja svijeta. ak i kada iz raznih razloga neki od zainteresiranih nisu mogli doi na zasjedanja kole, posrednim su putem u njoj sudjelovali (naknadnim kontaktima, pisanjem o rezultatima rasprava i sl.). Stoga je sasvim primjereno Praxis i Korulansku ljetnu kolu promatrati i kao dio korulanske povijesti, pa i formiranje posebnog fonda grae o tome unutar Korulanee nije samo uobiajeni bibliotekarsko-dokumentalistiki zadatak, nego i ljudska, drutvena i kulturna civilizacijska u najirem smislu te rijei obaveza da se toj grai dade primjereno mjesto kao jednoj od najdragocjenijih komponenti ukupnog fonda Korulanee. Neosporno je da e vremenom lozofska praksis-orijentacija dobiti na znaenju kao jedno od najplodnijih lozofskih istraivakih usmjerenja, pa e utoliko i prikupljana (i prikupljena) graa biti sve dragocjenija. Treba, meutim, naglasiti i ovo: formiranje fonda grae o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli ima i jedan drugi, ljudski veoma vaan, a moda i najvaniji aspekt time se podie svojevrstan, premda skroman, spomenik kao znak zahvalnosti svim sudionicima tog zaista izvanrednog intelektualnog pothvata, a naroito osnivaima, operativnim voditeljima i stvaraocima produktivne duhovne atmosfere asopisa i kole. Od ljudi koji su pokrenuli izdavanje asopisa Praxis, a zatim inicirali, organizirali i operativno vodili Korulansku ljetnu kolu, tri se imena moraju posebno spomenuti: Gajo Petrovi, Rudi Supek, i Milan Kangrga. Ipak se (i po svjedoenjima, primjerice, Milana Kangrge) moe rei da je spiritus movens, najagilniji duh bio Gajo Petrovi, svestrano obrazovan i s golemim poznavanjem dostignua suvremene lozoje, vlastite, originalne lozofske misli, ljudski i misaono tolerantan, u svijetu osobito cijenjen pa se na neki nain Graa o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli moe promatrati i kao jedno od trajnih priznanja i spomena tom velikom i vjerojatno jednom od najznaajnijih lozofskih umova s podruja bive Jugoslavije. Tokom 1988., 1989. i 1990. godine, kada je prikupljanje grae zapravo zapoelo, najprije je uspostavljen kontakt s nekoliko vodeih lanova redakcije asopisa Praxis (Gajo Petrovi, Rudi Supek, Milan Kangrga, Predrag Vranicki, Ivan Kuvai). Oni su zamisao i inicijativu podrali i obeali pomo u pribavljanju grae. Bolest i smrt neke je od njih u tome sprijeila (Gajo Petrovi, Rudi Supek, Predrag Vranicki) ali su zato Milan Kangrga, Ivan Kuvai, kao
5.6.2008 10:45:22
59
i Asja Petrovi bili bitan oslonac u nastojanjima da se graa prikuplja. Njima treba pridodati i nesebinu pomo pok. Vladimira Primorca (jednog od najuglednijih sudaca i openito pravnih strunjaka u Hrvatskoj), zatim prof. Mladena aldarovia (jedno vrijeme i lana redakcije Praxis i sudionika nekoliko zasjedanja kole) i, posebno jo, dr. Boidara Jakia (suradnika asopisa Praxis i sudionika svih zasjedanja kole). Do sada sakupljena graa (osnovna informacija navedena je u poglavlju III) solidna je okosnica, ali je sigurno da nije potpuna i da je potrebno nastaviti rad na njezinoj dopuni. Namjera je, naime, da se tokom 2008. prikupljeno struno sredi, klasicira i tako sreeno preda Gradskoj knjinici Korula za fond Korulanee. Jasno je da e materijal biti registriran i u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu, jer je svojim sadrajem od nacionalnog i meunarodnog znaenja. Moe se u budunosti razmiljati da to od Gradske knjinice Korula preuzme i Nacionalna i sveuilina knjinica ili Knjinica Filozofskog fakulteta u Zagrebu imajui na umu interes korisnika. Svakako bi se nastojalo o prikupljenoj grai informirati sve znaajne sveuiline i nacionalne knjinice u svijetu. Jednom sreena i stavljena na raspolaganje korisnicima, bit e to najpotpunija graa o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli, prikupljena i sistematizirana na jednom mjestu i, to je naroito vano, dostupna javnosti bez ikakvih ogranienja.
III.
Do sada prikupljena graa o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli razmjerno je obimna, a preliminarno je rasporeena, tj. grupirana na ovaj nain (uz svaku se grupu grae navodi njezin osnovni sadraj i broj primjeraka)8:
I. Uvod u grau o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli

1. 2. 3. 4. Enciklopedijske odrednice (lanci) o lozoji u Jugoslaviji/Hrvatskoj, Enciklopedijske odrednice o pojmu Praxis (praksa) nae i strane, Popis lanova redakcije asopisa Praxis, Popis (rekonstruirani) sudionika Korulanske ljetne kole (abecednim redom, po zemljama).
5.6.2008 10:45:22
60 II. Izdanja Praxisa
1. asopis Praxis na jezicima naroda Jugoslavije ukupno 38 svezaka za godine 1964.-1974. 2. Zbornici ukupno 2, od ega Dokumenti jun/lipanj 1968 sa cenzuriranim i necenzuriranim tekstom, 3. asopis Praxis, izdanja na stranim jezicima ukupno 24 sveska za godine 1965.-1974. Nedostaje broj 1-2 za 1968. godinu, 4. asopis Pogledi ukupno 14 svezaka za godine 1952.-1955. Nedostaju brojevi 1 i 2 za 1953. godinu. asopis Pogledi uvrten je u grau, jer je prethodio asopisu Praxis, urednik mu je bio Rudi Supek, a vei dio suradnika u asopisu bili su kasniji praksisovci.
III. Publicirana djela lanova redakcije Praxis

1. Ukupno 60 knjiga, a po autorima (abecednim redom): Branko Bonjak 9 svezaka, Veljko Cvjetianin 1 svezak, Danko Grli 7 svezaka, Milan Kangrga 11 svezaka, Ivan Kuvai 5 svezaka, Danilo Pejovi 0 svezaka, Gajo Petrovi 9 svezaka, arko Puhovski 3 sveska, Rudi Supek 3 sveska, Predrag Vranicki 13 svezaka.
IV. Knjige o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli

1. Zbornici posveeni preminulim lanovima redakcije Praxis 4 sveska, 2. Knjige na jezicima naroda Jugoslavije 18 svezaka, 3. Knjige na stranim jezicima 23 sveska.
V. Napisi u periodici o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli

Obuhvaeno: lanci, recenzije, prikazi, ali i dokumenti i poglavlja iz publikacija u kojima se prikazuju, ocjenjuju ili valoriziraju asopis Praxis i Korulanska ljetna kola u cjelini, ili samo neki aspekti rada i djelovanja. 1. Na jezicima naroda Jugoslavije - neto vie od 370 napisa, 2. Na stranim jezicima 29 napisa.
VI. Fotograje i lmski zapisi sa zasjedanja Korulanske ljetne kole

Do sada prikupljena graa ove vrste je na strunoj obradi.
5.6.2008 10:45:22
61
ANTE LEAJA GAJO PETROVI AND KORULA

The article emphasizes that Gajo Petrovic is connected with Korcula through activities of the Korcula Summer School. Those activities are well described by Veljo Cvjeticanins statement: ...he was among those who are the most deserving for the Schools success, with his wok of many years on opening not only windows to the World, but the doors as well for ours and foreign philosophers and sociologists., and conrmed by I. Kuvai, R. C. Tucker, K. H. Wolf, G. Fussi. Due to Praxis and the Korulas Summer School reputation, inuence and importance, an effort has been made to collect documentation regarding its activities. This documentation, professionally organized, will be the most comprehensive collection of the materials regarding praksis-orientation gathered in one place. This collection will be placed in Korulas City Library, in its Korculanee collection (Zaviajna Zbirka) and accessible to the public without any restrictions. Considering the importance of Praxis and the Korulas Summer School, this collection will be remembrance of sorts on all its participants, especially the most prominent ones. It will certainly be remembrance to Gajo Petrovi, one of the most important philosophers in Yugoslavia (but also in the World), good ghost of Praxis and Korculas Summer School.
5.6.2008 10:45:22
5.6.2008 10:45:22
II.
5.6.2008 10:45:22
5.6.2008 10:45:22
GAJO SEKULI GAJO PETROVI O TOLERANCIJI

Izvorni lanak
UVODNA NAPOMENA
Ovaj tekst, koji treba smatrati kao moju prvu etapu u razmatranju fenomena tolerancije, nastao je na osnovu teza koje sam zastupao na konferenciji povodom 80-og roendana G. Petrovia. On slijedi izlaganje u bitnim momentima, s tim to sam ga u ovoj verziji djelimino proirio citatima i komentarima tamo gdje je to bilo nuno, naroito zbog toga da bih nasuprot nekim tvrdnjama, izreenima na skupu, bolje argumentirao tezu da je lozof Gajo Petrovi kao jedan od najsvestranijih lozofa ne samo prostora u kome je prvenstveno djelovao, u svojoj najdubljoj intenciji bio lozof miljenja mogunosti radikalne promjene historijski proizvedenog smisla bivstvovanja kao takvog, to bi bilo uope nemogue ako se njegova lozoja prakse i miljenje revolucije najprije meusobno izoliraju a onda obje tako nesreno i nekorektno posvaane apsolutno odvoje od njegove praktike odnosno politike lozoje i njegovog djelovanja.
PETROVIEVA KRITIKA MARCUSEOVE KRITIKE TOLERANCIJE KAO REPRESIVNE I OSLOBODILAKE TOLERANCIJE

Marcuse je bez sumnje u svom djelu Repressive Toleranz1 historijski u pravom trenutku nanovo aktuelizirao pitanje tolerancije, budui da se taj princip srozao na istu, tj. apstraktnu, beivotnu i ideologiziranu naraciju. Takva relativizacija i izopaenje jednog naela s dugom tradicijom2 otvorili su nove
H. Marcuse, Repressive Toleranz, obj. u: Kritik der reinen Toleranz, SuhrkampVerlag , Frankfurt/M., 1966. Cit. prema 6. izdanju iz 1968., S. 91-128; original na amerikom Critique of Pure Tolerance, 1965. 2 O historijskim promjenama pojma tolerancije Rainer Forst objavio je sjajnu knjigu: Toleranz im Konikt, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003.; veoma je znaajna ne samo u smi1
5.6.2008 10:45:22
66
mogunosti za kritiku rekonstrukciju prosvjetiteljske verzije /utemeljenja/ principa tolerancije. Petrovi tano pokazuje Marcuseovu namjeru, nain artikuliranja argumenata i granicu njegove moi razumijevanja. U predveerje 1968. godine Marcuse je dao duhovni, politiki i etiki temelj za, sve do danas, historijski posljednji pokuaj radikalne kvalitativne promjene ne ovog ili onog momenta historijskog bivstvovanja, ve smog njegovog smisla. Tada je Marcuse bio stvarno bar privremeni - uitelj ljudskog roda.3 Uz puni respekt Marcusea kao mislioca i osobe Petrovi tano utvruje take u kojima se s njim slae ali i ne slae, nepretenciozno ukazujui na otvorene i nove dimenzije razumijevanja tolerancije. U ovom postupku vidim prirodnu pripadnost lozoje Petrovia unutarnjem duhu najboljih rezultata suvremenog kritikog politiko-lozofskog miljenja.
1.U emu se Petrovi slae s Marcuseom?

Prvo to mi se namee povodom Marcusea jeste njegova radikalno angairana politiko-lozofska misao o neprijatelju, koja se sutinski razlikuje od suvremene pretjerane fascinacije pripovijeu o toj temi kod Carla Schmita4. Naime tokom II. svjetskog rata Marcuse se u SAD-u aktivno ukljuio u antifaistiko demaskiranje nacistikog projekta. Tako je nastala nedavno objavljena knjiga Feindanalysen5 s podnaslovom ber die Deutschen. Ovdje nije mjesto za raspravu o ovom djelu, ve zgodna prilika da se potcrta znaaj politike kulture antifaizma kome Marcuse daje konkretan doprinos u amerikoj emigraciji tokom Velikog rata, kao i svi predstavnici Frankfurtske kole prije, u toku i nakog tog Dogaaja u ijim posljedicama jo uvijek ivimo i djelujemo. Smatram da je svjetski i evropski antifaistiki konsenzus6, osim
slu atmosfere graninih egzistencijalnih situacija (opsada Sarajeva) i najnovija knjiga Vladimira Premeca Tjeskoba tolerancije, HKD Napredak Sarajevo/HKD Napredak Glavna podrunica Zagreb, Sarajevo-Zagreb, 2005. 3 Ovo je bio Hegelov rijetki ali omiljeni kompliment za jo rjee historijski znaajne osobe. 4 Vidi na primjer: Jacques Derrida, Politike prijateljstva, Beogradski krug, Beograd, 2001. (posebno 5. poglavlje). 5 Herbert Marcuse, Feindanalysen. ber die Deutschen, zu Klampen, Lneburg, 1998., Hrsg. Von Peter-Erwin Jansen. Knjiga je simboliki objavljena na Marcuseov 100. roendan 19. 07. 1998. 6 Prema mom shvatanju ovu sintagmu u novije vrijeme obnovio je Hauke Brunkhorst. Vidi njegovo djelo: Habermas, Reclam, Leipzig, 2006., S. 10.
5.6.2008 10:45:22
67
ili naporedo sa kako etatistikim tako naroito s republikanskim i proceduralistikim iskustvom demokratije7, u svim njegovim oblicima najznaajniji politiki i etiki kapital koji se unosi u proces daljeg demokratskog civiliziranja Evrope kroz projekt Evropske Unije. Dio tog kapitala potie i od jugoslovenskih intelektualaca ukljuujui naroito lozofe i sociologe koji dijelom konstituiraju kulturno-politiki praksisovski pokret od sredine 60-ih godina. Internacionalna lozofska kola na Koruli i oba izdanja asopisa Praxis dvije su djelatne forme onog to se sueno oznaiteljski uobiajeno naziva lozojom prakse, mada je za to ime povijesno najznaajniji Antonio Gramsci8, koji kritiku Marxovu misao mimikrijski u uslovima Agambenovog logora 9 zatvor je jadni eufemizam neoekivano prilino tano imenuje. Na konferenciji sam kazao da sam dvostruko radostan zbog dolaska u Zagreb: prvo zbog posjete domu Asje i Gaja Petrovia, gdje kao i uvijek bacim munjevit pogled na njegovu radnu sobu i zaudim se kako jo nije tu ili iza stola ili na malom kanabetu nasuprot sugovornika zraei nekom gotovo vidljivom toplinom ljudskog i intelektualnog prijateljstva, i gdje ga Asja istovremeno racionalno i s ljubavlju bdije nad njegovim rukopisima i knjigama; drugu vrstu radosti doivljavam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kroz intelektualno prijateljsko druenje, sjeajui se odbrane doktorske disertacije pred komisijom velike trojke Milana Kangrge (mentor), Gaja Petrovia i Predraga Vranickog, koji demonstriraju znanstvenu korektnost i toleranciju pred mlaim kolegom optereenim tih godina kontekstom velike politike i intelektualne izolacije uzrokovane netolerantnim odbijanjem ocijelnih gazda tadanje partijske drave svakog gesta odbrane intelektualne autonomije, to sam pokuao da inim sa asopisom Lica u Sarajevu (1969-1972). Vanije od toga lei u injenici da sam ponosan to sam uio i prijateljovao s praksisovcima kao autonomnim intelektual-
J. Habermas uveo je ovo trostruko razlikovanje u djelu Einbeziehung des Anderen, Suhkamp, Frankfurt/M., 1997., S.277. 8 Francuski i drugi altiserijanci su poeli govoriti o gramizmu (Gramscisme) kao npr. u: Georges Labica, Dictionnaire critique du marxisme, PUF, Paris, 1982., p. 398-403. 9 Sjajno je da je na ovoj konferenciji Gvozden Flego povezao na napor razumijevanja i rekonstrukcije misli G. Petrovia sa sve utjecajnijim italijanskim lozofom Giorgio Agambenom. Za mene je naroito vano njegovo djelo Homo Sacer. Suverena mo i goli ivot, Arkzin, Zagreb, 2006., naroito III dio: Logor kao biopolitika paradigma moderne, str. 103-167.
5.6.2008 10:45:22
68
cima i antifaistima: tu spadaju naroito Rudi Supek, Gajo Petrovi, Milan Kangrga, Predrag Vranicki, Ivan Kuvai, Danko Grli, Danilo Pejovi, Ljubomir Tadi, Andrija Krei, Branko Bonjak, Vanja Sutli... Na tom studiju lozoje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (prva generacija) predavali su tada (od 1956.) pored Fijamenga, Kreia, uljevia, Sutlia i gostujui profesori iz Zagreba Supek, Filipovi, Bonjak i Milo uri iz Beograda. Mislim da je danas veoma znaajno isticati ovo autonomno, kritiko i antifaistiko kulturalno i etiko iskustvo ovih prostora - koje nas uprkos ranijim i posebno sadanjim mnogobrojnim stigmatizacijama od strane fantoma opsjednutih kako etnonacionalizmom tako i najprimitivnijim formama (neo) liberalne rastue hegemonije - bitno povezuje s najboljim stranama evropske i svjetske emancipatorske10 kulture. Dakle, prva taka u kojoj se slau Marcuse i Petrovi je miljenjem i djelom dokazani historijski i egzistencijalni antifaizam. Njime se u prvom redu egzistencijalno dokazuje istina o toleranciji kao pojmu historijski zavisnom od doba koje svaka lozoja pokuava da shvati. Tu lei granica za svako kategoriko i normativno odreenje tolerancije, koje se, svakako, ne moe izbjei, o emu zorno svjedoe Rawlsovi viegodinji pokuaji. Ostaje otvoreno pitanje razumijevanja prirode antifaizma, ali u jednom apsolutnom smislu on se nikada ni nigdje ne moe izjednaiti s antikomunizmom, kako to pokuavaju vajni ox-bridge intelektualci11. Druga taka relativnog slaganja izmeu Marcusea i Petrovia tie se njihovog uvjerenja da nije mogua ista, dakle apsolutna tolerancija u mnogovrsnim i svagda otvorenim formama i stilovima ivota ljudi unutar kojih se zbiva uzajamno djelovanje meu ljudima kojim nastaje drutvo kao druUporan sam u nastojanju da pojam emancipacije ima jo uvijek subverzivnu epistemoloku vrijednost, kao i u djelu G. Petrovia, uprkos viegodinjim zagaenjem miljenja mutnim kontektualistikim pripovijestima o odbacivanju svih univerzalnih naracija, koje ne datiraju prvenstveno od Lyotarda, budui da meu tzv. global players univerzalne naracije imaju svoje mone institucije, kao to su WB, IMF, WTO itd., dok se njihovi realni advokati, kao ve pomenuti pisac ili znameniti BHL iz Pariza ili dave od kabinetske praine ili vie nita ne vide od zasljepljujueg sjaja TV reektora. 11 Krajem maja 1992., tokom nepristojne i bestidne opsade Sarajeva, kada mi je ve veoma bolestan redovito telefonirao Gajo Petrovi (dok su jo neko vrijeme radili telefoni), na pitanje novinarke iz beogradskog NIN-a o naim perspektivama, odgovorio sam da je mogue da u BiH nastane moderni antifaistiki pokret, to se svakako nije dogodilo niti se moglo dogoditi (vidi: NIN, 5. juni 1992.).
10
5.6.2008 10:45:23
69
tvo (Marx). Izgleda da bi se gotovo nezaustavljiva enja za apsolutnom ili istom tolerancijom mogla motivacijski tumaiti kao neka vrsta apriornog moralizma, jer ovjek nikada ne doeka previe sree, ve se ispostavljaju samo neki njeni udni komadii ili trenuci kao kod Goethea: U ovom trenutku mogu rei samo: potraj jo! Tolerancija je svagda historijski ogranieno toleriranje. Nedavno je knjievnik Miljenko Jergovi u specinom kontekstu romana Freelander napisao da je svaka tolerancija na Balkanu suptilan oblik prezira prema svakome tko je ostao u manjini.12 Umjetnikova detekcija fenomena tamne strane ideolokog izopaavanja temeljnih politikih i etikih vrednota, pa i tolerancije, vodi nas ka pitanju o razlozima viestoljetne prosvjetiteljske opsesije tolerancijom kao politikom vrlinom. Dugo sam mislio da je princip tolerancije ustvari princip najee odvratne uzajamne snoljivosti, podnosivosti ili ravnoduja izmeu pojedinaca, drava i naroda bez ansi za bar minimalno uzajamno reciprono priznavanje. Marcuseova Represivna tolerancija odavno mi je enigmatina i inspirativna. Tek viekratna lektira Petrovievog teksta Kritika iste tolerancije, i novija literatura o tom pitanju, otvaraju neka svjetla za razumijevanje tolerancije izvan horizonta Moi, jer se previe esto, iz duha prosvjetitelske bliskosti s principom nasilja, uje da tolerantan moe biti samo onaj ko ima mo ili, praktiki, ko je bolji ili jai13. Konsekventno tome, slabiji to je ogromna veina ovjeanstva - ima da trpi i uti, mada bi ova ravan diskusije mogla donijeti neke rezultate, jer je njena pretpostavka diferencija izmeu aktivne i pasivne tolerancije, koja je stvorila tekoe Marcuseovoj kritici represivne tolerancije, ali i Petroviu. To, ipak, pripada duhu posesivnog individualizma klasinog liberalizma, koji jo ne poznaje dimenzije solidarnog individualizma koji se diskurs neminovno suoava sa pitanjem granica liberalizma kao takvog, naroito s epohalnom potrebom za novom vizijom principa jednakosti.
Miljenko Jergovi, Freelander, Ajfelov most, Sarajevo/Zagreb, 2007., str. 190. Bilo bi zanimljivo istraiti odnos agonalnog i tolerancije u smislu kako to u naznakama pokuava Hannah Arendt, budui da aristokratska a moda i svaka nedemokratska - forma vladavine svagda goni (immer der Beste sein) da se bude najbolji, to ima za posljedicu pervertiranje agonalnog principa koji vodi do razlikovanja boljeg i loijeg. Velika lozofkinja poima da beskrajno otvorena tolerancija agonalnog ne moe biti kriterij za razlikovanje boljeg i loijeg, ve samo pobjede ili poraza, dakle jaeg i slabijeg.-Vidi: H. Arendt, Denktagebuch, I i II, Piper, Mnchen-Zrich, 2002., S. 415-416 (Erster Band).
13
12
5.6.2008 10:45:23
70
Nakon dvije zajednike take u razumijevanju tolerancije izmeu Marcusea i Petrovia - kultura i etika antifaizma (1) i povijesno ogranieno a ne apsolutno vaenje principa tolerancije (2) - suoavam se s pitanjem: da li je mogue ba tako brzo prevesti Petrovievu kritiku i dijaboliku misao o toleranciji u kontekst jednog izlaganja uprkos (ove) mogunosti kasnije temeljitije razvijene argumentacije? Mislim da nije, te me to goni da moda opet uzaludno nepristrano uem u njegov tekst.
2. Petrovieva otvorena linija razlikovanja od Marcusea

Ovdje se kao neizbjeno kao centralno postavlja pitanje o granicama tolerancije i bitnim uslovima principa ili kriterijuma odreivanja granice ili granica tolerancije, povodom kojeg se uopte mogu vidjeti slinosti i razlike izmeu Marcuseovog i Petrovievog miljenja tolerancije. Dok je Marcuse u svom tekstu iz 1965. na jedan divlji nain ponesen ulogom mislioca koji bi da povijesno djeluje odmah i ovdje, dotle je Petroviev tekst iz 1978. redigovana verzija predavanja s istim naslovom na Kolarevom univerzitetu u Beogradu odranog 1968, u kome je gotovo nevidljiv za Marcusea tada karakteristian trijumfalni kritiki antikapitalizam. Marcuse je radikalno problematizirao fragilni status prosvjetiteljskog principa tolerancije u ime argumentiranja oslobodilake tolerancije. Petrovi ima analitiku i psiholoku nu distancu prema pitanju tolerancije. On na neponovljiv nain ide korak po korak u oblikovanju teme. On demonstrira istraivako-teorijsku re-konstrukciju pojma tolerancije, budui da je on bitno znaajan za bilo kakvo napredovanje kritike politike lozoje.
2a) Polazite Petrovieve analize

Petrovi polazi od predstavljanja knjige Kritika iste tolerancije, iji su autori Robert Paul Wolff (roen 1933), Barrington Moore (roen uoi I. svjetskog rata) i Herbert Marcuse (roen krajem devetnaestog stoljea). Tri generacije mislilaca kojima Petrovi ne poklanja podjednaku panju, jer se osvre samo na neka pitanja koja su pokrenule ove rasprave, ali u prvom dijelu rasprave iz 5 dijelova on pie o toleranciji kao takvoj, tj. on ne moe izbjei pitanje o smislu, mogunosti i poeljnosti tolerancije uope, da bi se tek onda moglo govoriti o toleranciji u savremenom kapitalizmu i socijalizmu14. Bit toleGajo Petrovi, Kritika iste tolerancije, u: Odabrana djela, II. knjiga, Naprijed/ Nolit, Zagreb-Beograd, 1986., str. 121. Ovaj lanak citirat e se u nastavku kao P, 1986.,...)
14
5.6.2008 10:45:23
71
rancije je odnos prema postupcima i miljenjima s kojima se ne slaemo, smatrajui ih pogrenim, tetnim i nepoeljnim ili prema kojima smo bar skeptini ili rezervirani. Prethodno je eliminirao logiku besmislicu o toleriranju shvatanja i postupaka koje kao individuumi odobravamo. Ovo je polazno jo uvijek otvoreno odreenje tolerancije koje Petrovi namjerava konkretizirati u daljoj raspravi: Prema tome, tolerancija pretpostavlja bar djelimino negativnu ocjenu ili osudu nekog postupka ili misli, a njena je bit u doputanju ili trpljenju takvog postupka ili miljenja uprkos tome to se s njim ne slaemo ili to nam se on ne svia. Zadaa je velika, jer se postavlja pitanje o tome da li je tolerancija mogua i poeljna, i ako da, u odnosu na koje osobe, na kom podruju i u kojoj mjeri? Jedna od prvih varijanti tradicionalnih odgovora je pozitivan odgovor na ova pitanja koji se izraava u zahtjevu za opom, apsolutnom i neogranienom tolerancijom prema miljenjima i postupcima drugih ljudi jer pripadamo zajednikom i istom ljudskom rodu (P, 1986, 122). Petrovi se, opet odbijajui brz i denitivan odgovor, jer kao i Shakeaspeare zna da prespor i prebrz kasno stiu, dakle veoma daleko od mentaliteta jednog Lenjina, okree ovaj pozitivni odgovor: ...ini se da je neograniena, apsolutna tolerancija ne samo nepoeljna, nego ak i logiki nemogua. Jer kakav bi trebalo da bude stav tolerancije prema netolerantnosti? Ovo pitanje mora postaviti mislilac itavog svog ivota sukobljen s netolerancijom tadanje institucionalizirane politike moi partijske drave prema praksi drukijeg miljenja15. Neopisiva je naa viedecenijska enja i borba za Redefreiheit, koja svakako nije bila istoznana, jasna i adekvatna, ali je zato nekako bolno nepodnoljivije ono glupo i nepristojno apsolutno nipodatavanje svih kreativnih duhovnih i etikih rezultata do velikog obrata odmah nakon 1989., koje se dogaa naroito u novoetabliranim starim/novim akademskim elitama Zapadnog Balkana, gdje se, ipak, osvaja javni prostor slobode olovno pritisnut avetima svakovrsnih novih pripovijesti o prolosti. Logiki je sasvim tana Petrovieva dvostruka operacija: kako jednadba izmeu tolerantnosti i netolerantnosti, ukoliko se biva tolerantan prema netolerantnosti tako i obrnuta situacija, u kojoj se tolerancija netolerantno odnosi prema netolerantnosti. Tako je uzdrman status neograniene tolerancije, jer bi ona od nas napravila sauesnike u zloinima, muenjima i nepravdi: Apsolutna tolerancija tako se ini neodriva. Izlaz moda lei u tome da se
Oktavio Paz, Drukije miljenje, Svetovi, Novi Sad, 1991.: Drugi glas nije zagrobni glas: to je glas ovjeka zaspalog u dubini svakog ovjeka, str. 128.
15
5.6.2008 10:45:23
72
tolerancija nekako ogranii. No, kako to uiniti i u kojoj mjeri tolerancija smije ili ak mora da se ogranii? Kako izbjei udljivu proizvoljnost izbora izmeu tolerantnog i netolerantnog ponaanja? Moda je rjeenje unutar postupka da tano i precizno formuliramo principe po kojima tolerancija moe i treba da bude ograniena (P, 1986, 123). Meutim, i na ovom putu predstoji velika tekoa i opasnost. Petrovi opisuje i misli opasnost svakog postupka ograniavanja principa tolerancije postavljajui pitanje: Ne prijeti li opasnost da se tolerancija takvim principijelnim ogranienjima pretvori u svoju suprotnost u principijelnu netoleranciju? (P, 1986, 124). Ovo je veliki izazov za svaku tekuu ili akademsku pripovijest o istoj/apsolutnoj odnosno ogranienoj toleranciji, ali i za smog Petrovia. Kako e on u nastavku svoje rasprave razrijeiti sukob izmeu apsolutnog i ogranienog vaenja principa tolerancije? Pokazalo se da i kritiko politiko-lozofsko miljenje, sa navodnicima ili bez njih, nema zgotovljene odgovore kako u prvom tako i u drugom momentu ovog neizbjenog paradoksa ili dileme, koja za Petrovia a moda i za sve nas - nije samo logike prirode ve se tie naeg golog ivota (Agamben). On naizgled kao da opet oklijeva da se suoi s porukama Marcuseove rasprave koja je ubrzo poslije objavljivanja postala kako svojevrsna biblija (ili bolje crvena knjiica) lijevih studenata u Njemakoj tako i dokaz za konzervativce kao konano vlastito priznanje crvenih da se oni bore za toleranciju i demokraciju samo za sebe... (P, 1986, 121). Meutim, ovdje se opet radi o nekoj vrsti oivljavanja sokratovske ironije i majeutike, budui da Petrovi u metodikom suoenju s Marcuseom (i Wolffom), pravi drugi manevar unazad on u II. dijelu rasprave kratko reinterpretira Lockovu Epistola de Tolerantia (1668) i veoma iscrpno John Stuart Millovu raspravu On Liberty (1859).
2b)Petrovieva rasprava s Lockeom i Millom o toleranciji

Kod Lockea Petrovi kratko istie njegov vrlo odluan zahtjev za trpeljivost prema svim vjerama i crkvama, ali i vrlo odreena ogranienja za toleranciju, kao to su: miljenja suprotna ljudskom drutvu, moralnim pravilima, ateisti itd. Petroviu je izuzetno vaniji Mill, zbog toga to je on po mom miljenju najslavniji ali ne i najbitniji - glasnogovornik slobode pojedinca: U svojoj raspravi O slobodi J. S. Mill se odluno zalae za slobodu pojedinca i za toleranciju prema njegovom djelovanju i miljenju.... Mill prema Petroviu ograniava toleranciju samo jednim principom (P, 1986, 124). Taj princip
5.6.2008 10:45:23
73
je za Milla vrlo jednostavan: drutvo ima apsolutno pravo da postupa s pojedincem sredstvima prisile i vlasti, bilo da se upotrebljava zika sila ili moralna prisila javnog mnijenja. ovjeanstvo radi samozatite a vlast da bi sprijeila nanoenje tete drugima mogu se kako individualno ili kolektivno mijea/ti/ u slobodu djelovanja bilo kog iz svojih redova, pa se tako i vlast moe vriti nad bilo kojim lanom neke civilizirane zajednice protiv njegove volje (Mill je citiran prema Petroviu: P, 1986, 124-125). Kao uporni individualist Mill, zagovornik liberalizma i slobode, ima s tolerancijom mnogo vie posla nego Locke. Petrovi nijansira Millov jedini princip ograniavanja slobode pojedinca putem zike i moralne prisile. Najprije, prema Millu u ovoj Petrovievoj interpretaciji zajednica nema pravo da prisiljava pojedinca da misli i postupa drugaije, ali ga moemo preklinjati, imamo pravo da s njim o tome diskutiramo, da ga uvjeravamo, ali nemamo pravo da ga prisiljavamo, niti imamo pravo da ga kanjavamo, ako nije postupio po naem savjetu. Zato? Zato jer je pojedinac istovremeno i javna i privatna linost kao suvereni pojedinac. On je drutvu odgovoran samo za onaj dio ponaanja koji se tie drugih. Nad samim sobom, nad svojim vlastitim tijelom i duhom, pojedinac je suveren (Mill, prema: P, 1986,125). Petrovi opet ide veoma tiho i oprezno, ali bez cinizma prema Millu. On se pita o posljedicama zavodljivosti Millove pozicije: izgleda da je Millovo ogranienje slobode korektno i da se moe opravdati, ali ono opet neumoljivo nastavlja Petrovi kao postmetaziki odnosno postliberalni navodni isti lenjinist nije tako beznaajno, kako to izgleda Mill misli. Petrovi u svim svojim djelima misli ovjeka kao bie prakse, i to na raznim nivoima i u horizontu povijesne otvorenosti, pa mu ne moe izmai ova sve do danas valjano neargumentirana liberalna rascijepljenost individuuma. Zato oprezno da opreznije ne moe biti prigovara Millu da je veoma, veoma malo naih postupaka koji su bez konsekvencija za druge ljude, a procjena korisnosti ili tetnosti tih konsekvencija za druge nije ba laka. Tako je vrlo velik dio naih postupaka meu kandidatima da budu zabranjeni kao tetni za druge (P, 1986, 125). Osim ovog ogranienja Mill navodi jo dva ogranienja slobode i tolerancije, ne u podruju djelovanja, nego za dvije vrste subjekata, za nezrele pojedince i za zaostale drutvene zajednice. Petrovi konstatuje da dva nova ogranienja slobode i tolerancije Mill smatra tako sama po sebi shvatljivim da ih i ne promatra kao dodatna ogranienja. Petrovi dalje ne komentira Millovu orijentalistiku i imperijalnu lozoju, politiku i etiku odnosa prema zaostalim drutvenim zajednicama. Meutim,
5.6.2008 10:45:23
74
ovo pitanje je naroito zaotreno u suvremenoj lozoji, politikoj i pravnoj teoriji, kao sastavni dio pitanja principijelne krize temeljnih internacionalnih normi/principa/vrednota u praktikom interveniranju u mnogobrojne koniktne zone u svijetu, pod pretpostavkom da SAD-e vode unipolarnu a ne bar bipolarnu ako ne, danas nezamislivu, i multipolarnu svjetsku politiku.16 U proteklom desetljeu, naroito poslije 11. septembra 2001., nastao je jedan pojmovni fantom koji su proizveli globalni igrai, za koji u naim mnogobrojnim jezicima jo nemamo sasvim siguran prevod. Taj pojam-fantom nastao je prvo u amerikoj administraciji: rogue State. U njemakom prevodu: Schurkenstaat. Na francuskom: voyou. To je drava, pie Derrida, koja omalovaava svoje dravne dunosti prema svjetskoj zajednici, kao i svoje obaveze iz meunarodnog prava, drava koja ismijava pravo i ruga se pravnoj dravi (Derrida, 2003, 11). Ne ulazei ovdje u ovo pitanje, napominjem da bi se posebno trebala promisliti beskrajna naivnost i istovremeno surovost lakoe Milovog priraunavanja u konsekvenciji nacionalnog i internacionalnog prava na ograniavanje slobode i tolerancije prema i u zaostalim drutvenim zajednicama, kojih i danas ima u izobilju, nasuprot bestidne imperijalne i hegemonijalne spoljnje politike SAD-a, koja se s punim pouzdanjem moe pozvati i na Milla (Afganistan, Irak ...). Mnoge zemlje-drave ve se odavno pitaju ko (WHO) je next? Ili: da li e Iran izbjei ono to nema ni ko ni ta da zaustavi za sada? Mill je, po Petrovievom miljenju, svjestan da ba nije precizno povuena granica izmeu nedodirive sfere isto linog, onog to se tie sme osobe, i ako tu intervenira drutvo onda se to moe dogaati samo s njihovim slobodnim, dobrovoljnim i svjesnim pristankom i sudjelovanjem (P, 1986, 126). Mill pokuava otkloniti nepreciznost dodatnim konkretiziranjem tri potpodruja ljudske slobode, to je veoma bitno za toleranciju, jer je tolerancija za Milla, po Petroviu, sloboda:...za Milla biti tolerantan znai priznavati pravo na tuu slobodu (P, 1986, 127). Tri potpodruja slobode su sljedea: (1) unutranje podruje svijesti; zahtjev slobode savjesti u najirem smislu; slobodu misli i osjeaja; apsolutnu slobodu miljenja i osjeanja o svim predmetima, praktinim i spekulativnim, naunim moralnim i teolokim; (2) ...sloboda ukusa i zanimanja da pravimo plan naeg ivota koji e odgovarati naem vlastitim karakteru...; (3) ...iz slobode svakog pojedinca
O nekim momentima ovog pitanja vidi: Jacques Derrida, Schurken, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003. (fr. orig.: Voyons. Deux essais sur la raison, Edition Galile, Paris, 2003.), posebno S. 10-14.
16
5.6.2008 10:45:23
75
slijedi u istim granicama sloboda udruivanja pojedinaca, sloboda ujedinjavanja za bilo koju svrhu koja ne nanosi tetu drugima. Mill navodi osnovne razloge za svoje odreenje slobode-tolerancije, od kojih povodom tolerancije slobode miljenja i slobode izraavanja miljenja Petrovi navodi etiri Millova razloga, izmeu kojih istiem samo dva. Najprije onaj koji uvodi liniju epistemolokog falibilizma (Nitko nije nepogreiv, pa ni oni koji imaju mo da onemogue miljenja koja se smatraju pogrenim), i razlog o neophodnoj potrebi za javnim osporavanjem vladajuih miljenja, pa ak i onda kad je opoziciono miljenje zabluda, ono moe sadrati dio istine; a kako je ope ili vladajue miljenje o bilo kom pitanju rijetko ili nikad cijela istina, samo konfrontacija suprotnih miljenja prua ansu za armiranje ostatka istine (P, 1986,126-127). Tolerancija kao princip slobode trai armaciju individualnosti, slobodne ljude koji djeluju prema svojim uvjerenjima ne nanosei tetu drugim ljudima. Petrovi zakljuuje da Milove ideje o slobodi i toleranciji za dananjeg itaoca nisu uzbudljive zbog svoje umjerenosti i odmjerenosti, ali one su pisane u drugoj polovini 19. stoljea: u to vrijeme Francuska revolucija je ve evoluirala u diktaturu, u Rusiji jo caruje kmetstvo, a u SAD-u ropstvo... Petrovi bi danas u vremenu kad je princip sigurnosti potisnuo princip slobode najvjerovatnije smatrao da Millova artikulacija tolerancije ima izvanrednu politiku i etiku aktuelnost. Petroviev tekst u prvoj verziji nastao je gotovo prije 40 godina, i mislim da njegova ocjena Millove teorije tolerancije (...da on ni do danas nije zastario...) moe da vai i sada, jer se Millovi zahtjevi za principijelnom regulacijom kako odnosa zajednice prema pojedincima, tako i meusobnih odnosa meu pojedincima, zasnivaju na prosvjetiteljskoj antropologiji, naime na shvaanju da se ovjekova sloboda ne moe ostvariti mimo nezavisnih ljudskih linosti i da u naelu svaki pojedinac ima pravo da se smatra reprezentantom ljudskog roda kao cjeline (P, 1986, 129). Petrovieva konana ocjena Millove teorije tolerancije pripisuje joj, moda nepravedno, nedovoljnost i nerealistinost, ma koliko da su ovi zahtjevi Millovi opravdani, zbog toga to Mill nije vidio da u savremenom drutvu nije samo meusobno odnoenje pojedinaca dopunjeno odnoenjem pojedinaca i zajednice, nego da u njemu postoje i srednji lanovi razne drutvene grupe, a napose drutvene klase s direktno suprotnim interesima. Petrovi se pita: Nije li ostvarenje tolerancije, kako ju je shvaao Mill, mogue tek nakon revolucionarnog prevrata koji bi ukinuo klasno drutvo, u jednom humanom drutvu u kojem su se ljudi uzdigli iznad svojih sebinih interesa i mogu da ostvaruju svoje prave ljudske mogunosti?
5.6.2008 10:45:23
76
Ovdje Petrovi priprema zamku. Izgleda da on misli da tolerancija moe biti ostvarivana samo u buduem humanom drutvu ili, kako on kae, tek nakon revolucionarnog prevrata, sugeriui da u vremenu revolucionarnog prevrata princip tolerancije vie ne vai? To bi svakako protivrjeilo najboljim stranama njegovog miljenja revolucije. U svakom sluaju, on kao uzgred zakljuujui drugo poglavlje, kae bez obzira na stepen ostvarivosti Millovih ideala u buduem besklasnom drutvu, ostaje sigurno jedno: u suvremenom drutvu imperijalizma i birokratskog socijalizma anse za ostvarivanje Millovih ideja vrlo su male (P, 1986,130). Na kraju ovog poglavlja Petrovi vidi tri jo uvijek upitne opcije: ako su anse za ostvarivanje Millovih ideala male ili nikakve. (1) Da li onda zahtjev tolerancije ne treba uope ni proklamirati i provoditi ga koliko je to mogue? (2) Ili ga treba jednostavno raskrinkati i odbaciti? (3) Ili moda treba taj zahtjev formulisati drukije nego Mill? Ovo je za Petrovia osnovno pitanje knjige Kritika iste tolerancije. Ako smo oekivali da e Petrovi u treem dijelu rasprave odmah uzeti u razmatranje Marcuseov tekst Represivna tolerancija prevarili smo se. U treem dijelu svoje rasprave Petrovi uvodi meuin, naime on analizira tekst Roberta Paula Wolffa S onu stranu tolerancije.
2c) Petrovieva analiza Wolffovog radikalnog stava o novoj lozoji zajednice s onu stranu pluralizma i s onu stranu tolerancije
Wolff povezuje toleranciju sa stanjem u modernoj pluralistikoj demokratiji. Tolerancija kao politika tolerancija omoguava dobro funkcioniranje pluralistike demokracije u SAD-u. Meutim, prema Petroviu, Wolff misli da pluralizam gubi svoju nekadanju vrijednost, pa se stoga tolerancija mora nanovo shvatiti i prevazii u Hegelovom smislu, koje doputa kako inkorporiranje tako i odbacivanje (P, 1986, 131). Wolff misli da pluralizam kao klasina liberalna doktrina zagovara nemijeanje u privatnu sferu pojedinaca. Meutim, uesnici tolerancije nisu pojedinci, ve ljudske grupe, napose religiozne, etnike i rasne grupe (Wolff prema: P, 1986,132). Tolerancija u pluralistikoj demokratiji prema Wolffu nije ograniena samo time to je netolerantna prema pojedincima izvan grupa, ve je ona netolerantna, kako kae Wolff i prema odreenim grupama, napose prema novim, jo neetabliranim grupama (P, 1986, 132). Wolff se zalae za novu lozoju zajednice s onu stranu pluralizma i s onu stranu tolerancije (Wolff prema: P, 1986, 134). Petrovi je potvrdio uvjerljivost Wolffovog stava da je tolerantnost u suvremenom pluralistko-kapitalistikom drutvu nedosljedna tolerantnost
5.6.2008 10:45:23
77
ili pseudotolerantnost, ali Wolff ne postavlja zahtjev za prevladavanjem pseudotolerantnosti pravom tolerancijom, ve postavlja zahtjev za nadilaenjem tolerancije. Da li je to prava konsekvencija njegovih razmatranja ili prebrz skok u zakljuku? (P, 1986, 134). ta je za Gaju Petrovia prava tolerantnost? To bi morala pokazati analiza etvrtog i petog dijela njegove rasprave Kritika iste tolerancije, u kojoj je osim poetnog pojavljivanja konano u centru panje Herbert Marcuse.
2d) i 2e) Petrovi o Marcuseovom tekstu Represivna tolerancijaili hoe li tolerancija preivjeti ove dvije kritike analize?
Marcuse je imao priliku da unaprijed proita Wolffov tekst, ali s njim u ovom zborniku (KT) ipak nije polemizirao, iako ga je implicite negirao. On analizira i kritizira hipokritski karakter tolerancije u suvremenom drutvu mnogo konkretnije i radikalnije. Ono nije drutvo nekog poluidilinog pluralizma, nego represivno drutvo, drutvo totalnog upravljanja, nasilja i eksploatacije (P, 1986, 135). Tolerancija represivno najtolerirantnije tolerira radikalno zlo. Zato Marcuse, za razliku od Wolffa, misli da toleranciju ne treba prevladati, nego da je treba u punoj mjeri razviti. No njeno razvijanje po Marcuseu nije mogue u suvremenom, nego samo u buduem, besklasnom drutvu (P, 1986, 135). Suvremena represivna transformacija tolerancije ovjekovjeuje socijalni darvinizam posesivnih individuuma unutar institucionaliziranih institucija. Istinska, univerzalna tolerancija, tolerancija kao samosvrha, mogua je po Marcuseu samo onda kad nijedan zbiljski ni navodni neprijatelj ne ini potrebnim u nacionalnom interesu odgoj i obrazovanje naroda za vojno nasilje i razaranje. Dok se takvo stanje ne postigne, uslovi tolerancije su optereeni: njih odreuje i denira institucionalizirana nejednakost (koja je sigurno spojiva s ustavnom jednakou), to jest klasna struktura drutva. Takva tolerancija diskriminira, brie razliku izmeu istine i lai, pa je ukratko nehumana. Uprkos tome, Petrovi potcrtava da Marcuseova kritika tolerancije u modernom pluralistikom klasnom drutvu to ne ini sa gledita reakcionarne netolerantnosti, koja karakterizira diktartorske reime..., i on nikako ne eli porei historijsku progresivnost pluralistike tolerancije u odnosu na netolerantnost to je u prethodnim stoljeima koila drutveni razvoj. Petrovi nabraja mogue strategijske opcije u odnosu prema rjeavanju pitanja tolerancije koje stoje na raspolaganju Marcuseu, ukoliko uopte treba da biramo: to je, prije svega, izbor izmeu (1) netolerantnih
5.6.2008 10:45:23
78
diktatorskih reima, (2) polovine tolerantnosti pluralistine demokracije i (3) ne postoji li neka trea mogunost? (P, 1986, 136). Marcuse ide treim putem u dvije varijante. Prva je, po Petroviu, opisana na sljedei nain: njegov je ideal ista, univerzalna, nerepresivna tolerancija, tolerancija kao samosvrha, no on zna da se takva tolerancija moe ostvariti samo u jednom humanom drutvu. Meutim:takvo drutvo jo ne postoji.... Jedini izlaz za Marcusea je u drugoj varijanti treeg puta rjeenja pitanja tolerancije. To je njegov znameniti izbor: danas je poeljna oslobodilaka tolerancija, koja predstavlja put ili aspekt prema univerzalnoj istoj toleranciji. Ona dodue nije potpuno univerzalna i ista, ali je iznad hipokrizije iste tolerancije represivnog drutva. ta je zapravo bit Marcuseove ideje oslobodilake tolerancije? Ovdje se ograniavam iskljuivo na Petrovievo tumaenje. Povrnom poznavatelju lozoje prakse i njenih protagonista u bivoj zemlji nametnuo bi se sud da su neki moji uitelji, s kojima jo uvijek uim, bez ostatka prihvatili Marcuseovu radikalnu ideju emancipatorske tolerancije. Tome meutim nije tako, bar u sluaju politike lozoje ili lozoje politike17 Gaja Petrovia. Za Marcusea oslobodilaka tolerancija ima dvostruku zadau: stvarno proirenje tolerancije i otvoreno proklamiranje netolerantnosti prema zaprekama za ostvarenje slobode i pune tolerantnosti. On pravi dvostruki manevar: zahtijeva netoleranciju prema vladajuoj praksi, stavovima i miljenjima kao i proirenje tolerancije na politiku praksu, stavove i miljenja koji su stavljeni izvan zakona i onemogueni. Marcuse moda samo obre uloge Gospodara i Roba18: naime, nikada me nije napustilo uvjerenje da je HeidegJedan uesnik martovskog (2007.) simpozija povodom 80-og roendana Gaja Petrovia vjerovatno je sluajno previdio injenicu da podnaslov knjige Miljenje revolucije (Gajo Petrovi, Odabrana djela, II. knjiga, Miljenje revolucije) glasi: Od ontologije do lozoje politike. Dakle, navodnici nad obje discipline signaliziraju stanovitu poruku G. Petrovia: njemu je veomo usko i neudobno (samo ?) unutar strogih pravila akademskodisciplinarnog miljenja. Ne znam da li je G. Petrovi znao za staru jevrejsku izreku: ovjek misli, a Bog se smije, ali je on toga, mimo svake religijske primisli, bio nekako samozatajno i ironijski svjestan. 18 Ove 2007. godine proteklo je tano 200 godina od objave Hegelove Fenomenologije duha. Mlai lozo razliitih orijentacija htjeli su zajedno sa mnom organizirati mali simpozij povodom toga u Sarajevu, ali nisu imali podrku od glasovite MZ i domaih kesonosaca, pa e se sve zavriti sa tri kraa referata na jednom fakultetu tokom jedanaestog ili dvanaestog mjeseca o.g. Znam da je bilo nekoliko mega-konferencija u svijetu, ali ne znam ni za jednu u blioj kulturnoj, jo uvijek trajuoj, opsadi Sarajeva.
17
5.6.2008 10:45:23
79
ger bio sasvim u pravu kad je, povodom Sartreovog preokreueg primata egzistencije nad esencijom, napisao (ini mi se u Humanismusbrief) da svako preokretanje jednog metazikog stava ostaje metaziki stav. Konsekventno ovoj logici preokretanja ili prevrata to nije isto to i etimologijski gledano astronomski 19 pojam revolucije. Markuze izgleda da bi ovim preokretanjem elio da ono to pripada Gospodaru pripadne Robu i obrnuto, ono to faktiki pripada Robu u pogledu prakse tolerancije pripadne Gospodaru. Novi Gospodar (=ex-Rob) raspolaganja principom tolerancije ponovio bi isti postupak ograniavanja tolerancije na novog Roba (= ex-Gospodara). Zato G. Petrovi s pravom postavlja pitanje: No nije li svako ograniavanje tolerancije nedemokratsko? Petrovi empatijski razumije Marcusea kad on trai pod odreenim uslovima ak i ogranienje prava na slobodu miljenja i slobodu rijei, jer je kao jevrejski egzilant i lijevi marksist iskusio dvostruku ubitanu stigmatizaciju, te da horor i teror Auschwitza ne smiju nikada vie da se ponove. Etiki Marcuse ima pravo, isto kao i Mill, kad ukazuju na pogubnost rijei u datom kontekstu smrti i usmrivanja. Ko ne bio protiv i ranijih, sadanjih i buduih rasizama, religioznih fundamentalizama, imperijalnih agresivnih politika, agresivnih politikih strategija sprjeavanja svakog alternativnog proirivanja prostora socijalne pravde itd. Petrovi postavlja hipotezu da je Marcuse previe krut i neelastian kad zahtijeva netolerantnost ne samo prema inima ili djelovanju, nego ak i prema rijeima, diskusijama (P, 1986, 138). Najvanija konsekvencija koju Marcuse izvlai iz iskustva toleriranja radikalnog Zla je da treba tek iznova stvoriti uslove pod kojima tolerancija moe ponovo postati oslobodilaka i humanizirajua snaga (P, 1986, 139). Tek sada nastupa logino vrijeme da Petrovi iskae svoju denitivnu kritiku Marcuseove kritike represivne tolerancije i konsekvencija njegovog zalaganja za projekt oslobodilake tolerancije, budui da apsolutna tolerancija nije mogua u suvremenom drutvu, ve u nekom buduem humanom drutvu. Petrovi konstatuje da je Marcuseova kritika lane tolerancije konkretnija od Wolffove, te da je to znaajna korektura prethodne. ak mu se ini da je Marcuseova ideja o zamjeni nedosljedne tolerantnosti univerzalnom i dosljednom tolerantnou u buduem humanom drutvu prihvatljivija od Wolffovog odbacivanja/nadilaenja svake tolerantnosti. Meutim, ovdje
Vidi: H. Arendt, O revoluciji, u mom prijevodu s njem.: Filip Vinji, Beograd, 1991., str. 33: Rije revolucija dolazi iz astronomije i prvi put je susreemo u velikom Kopernikovom djelu De Revolutionibus orbium coelestium.
19
5.6.2008 10:45:23
80
se raa prelomna taka diferencije izmeu Marcusea i Petrovia. Petrovi postavlja dramatino i radikalno pitanje: No moemo li se sloiti s Marcuseom kada on kao put do univerzalne tolerancije propovijeda takvu oslobodilaku toleranciju koja u sebi ukljuuje i odlunu netolerantnost? Ovo je pitanje od univerzalne politiko-lozofske vanosti. Zapitajmo se da li bi ovo pitanje mogao postaviti Lenjin u najboljim lozofskim danima nastajanja njegovih Filozofskih svezaka? Mislim da to ne bi bio u stanju u datom kontekstu i na njegovim duhovnim i psiholokim pretpostavkama. No vratimo se Petroviu. Njemu Marcuseova ideja oslobodilake tolerancije na prvi pogled izgleda simpatino: to je tolerantnost prema svemu progresivnom i netolerantnost prema svemu reakcionarnom (P, 1986, 139). Meutim, velike su tekoe provoenja tog rjeenja, jer (a) vladajui to u principu ne mogu prihvatiti, (b) historijski-praktino gledano sasvim je nerealno oekivati da progresivne snage djeluju ekasno progresivno kad su one potisnuta manjina, (c) izgleda da je zahtjev da progresivne snage butu tolerantne prema svemu progresivnom suvie slab, kao to se s druge strane ini da je Marcuseov stav o netolerantnosti prema svemu reakcionarnom (d) suvie slab za njihov poeljni stav prema onom to je reakcionarno (P, 1986, 140). Petrovi je na kraju onog izvanrednog pitanja, koje smo oznaili kao metodiki i teorijski najproduktivnije, snano nagovijestio centralni moment vlastitog poimanja tolerancije, kojim se die na nivo najprincipijelnijih i najboljih dananjih diskusija o toleranciji. On prosto naprosto, kao da sugovorniku kae Dobar dan, pita: : Ili bi moda trebalo ne ograniavati toleranciju nego je domisliti? (P, 1986, 139; kurziv moj). Tako Gajo Petrovi postavlja Marcuseu najneugodnije i najubojitije pitanje, koje ih principijelno razdvaja. Marcuse se unutar projekta kritike represivne tolerancije odnosno projekta oslobodilake tolerancije odluio za princip ograniene ili ograniavane tolerancije, dok se Petrovi, kao i na poetku teksta, nedvosmisleno odluuje za teorijsko domiljanje univerzalno vaeeg principa tolerancije! Tu odluku on donosi na osnovu sljedeih daljih argumenata, istovremeno drei na umu, tj. tolerirajui i dalje Marcuseovu soluciju, prema kojoj je moda bio nepromiljen, ili pretpostavljajui da moda jo uvijek nije neto u redu s njegovim vlastitim opim pojmom tolerancije (P, 1986, 140). Prve argumente za projekt domiljanja tolerancije nalazi u podruju slobode miljenja. Tolerancija doputa da se iznose najrazliitija miljenja o svim pitanjima, ali to ne znai da ih moramo prihvatiti, niti da tolerirana miljenja s kojima se ne slaemo ne moemo osporavati. U demokratskom kontekstu pluralitet miljenja dokazuje slobodu
5.6.2008 10:45:23
81
govora i miljenja, pa konsekventno tome, tolerancija doputa osporavanje toleriranih miljenja, ali to pobijanje mora ostati u istom elementu: tolerirana miljenja se mogu osporavati samo drugim miljenjem i odgovarajuim argumentima (P, 1986, 140-141). Svako drugo rjeenje protivrjeilo bi ne samo biti tolerancije ve i biti miljenja (P, 1986, 140). Tolerancija kao isti i univerzalni princip ne doputa mogunost da se iznesena miljenja suzbijaju drugim sredstvima osim sredstava smog miljenja, uprkos mnogobrojnim ranijim, dananjim i buduim akterima Zla. Petrovi je protiv policijskih i sudskih mjera povodom miljenja koja se ne toleriraju, protiv hapenja, zabrana knjiga, stigmatizirajuih politikih hajki na pojedince itd. U daljoj analizi Petrovi se neprekidno pita o mogunosti da je analiza neto propustila. Tako se propituje da li je ovim argumentom za toleriranje slobode miljenja uz doputanje osporavanja samo sredstvima miljenja ve negirao onaj poetni pojam tolerancije ili ga je samo konkretizirao. Jo jednom ubjedljivo tvrdi da tolerancija kao takva uz doputenje osporavanja drugih miljenja mora odustati od miljenju stranih argumenata kao to je ziko ili psihiko nasilje (P, 1986, 141). Za Petrovievu analizu tolerancije ovdje nastaje kritian trenutak, i to onda kada dilemu izbora izmeu domiljanja ili ograniavanja tolerancije treba da provjeri u podruju ljudskog djelovanja ili ljudskih postupaka. Da li se u ovoj sferi ljudskih postupaka s kojima se ne slaemo radi o istoj stvari kao i s tolerancijom u pitanjima miljenja? Petroviu bi se inilo neumjesnim ako bi se zadiralo u privatne oblike ivota (odijevanje, prehrana itd.). Meutim, kako se odnositi prema nainima ponaanja koji pojedinca direktno pogaaju? Petrovi stoji na stajalitu da se prema nasilnikim oblicima ponaanja i postupaka, sa stajalita tolerancije, ima pravo suprotstaviti ne samo kritikom analizom i teorijskim tezama, nego i svim naim realnim moima, i to kako prema nasilju razbojnika, tako i prema nasilju faistike drave, nasilju agresora itd. Meutim, da li ovaj diferenciran i moda kolebljiv pojam tolerancije, koji armira pravo na otpor nasilju, ukljuuje i netolerantnost? Petrovi smatra da je to svakako doputen nain da se opravdani otpor svim oblicima nasilja i destrukcije nazove netolerantnou, to ima za posljedicu izvjesnu nedosljednost u pojmu tolerancije, ali Petrovi nalazi izlaz u postupku stanovite redukcije pojma tolerancije. On se pita za mogunost ogranienja pojmova tolerancije i netolerancije na one ljudske postupke i miljenja koji ispunjavaju bar najminimalnije kriterije ljudskosti, to sa zloinima i ak zloinakim idejama nije sluaj. Te patologijske forme nasilja ne mogu biti ni
5.6.2008 10:45:23
82
prednet tolerantnosti ni predmet netolerantnosti, nego samo predmet nae praktine borbe. Na taj nain Petrovi spaava univerzalni pojam tolerancije, budui da se onda ona uopte ne mora ograniavati u ovoj vrsti ljudskih postupaka i djelovanja, jer bi, logiki gledano, navodno toleriranje takvih postupaka bilo sauesnitvo u nehumanosti. Na eventualni prigovor da ovaj teorijski manevar zanemaruje osnovnu pretpostavku teorije ograniene tolerancije da svaki ljudski in moe u principu biti predmet tolerancije, Petrovi odgovara da se rjeenje pitanja nalazi u stavu da su izvan podruja primjene pojmova tolerancije i netolerancije svi oni postupci koji neposredno naruavaju ivot i ivotna prava drugih ljudi, pa zato onda umjesto ogranienja tolerantnosti moemo zahtijevati njeno konsekventno provoenje (P, 1986, 143). Zanimljiv izlaz iz ove tekoe: umjesto ograniavanja tolerancije - njeno puno provoenje. Tako Petrovi konsolidira projekt iste odnosne univerzalne tolerancije, suoavajui se na kraju jo jedanput i denitivno s Marcuseovim pojmom oslobodilake tolerancije. Istim manevrom iskljuivanja direktno neljudskih postupaka iz prostora tolerancije i netolerancije Petrovi predlae da se iskljui i razlikovanje izmeu iste i oslobodilake tolerancije, budui da je ideja oslobodilake tolerancije moda hibrid napravljen iz borbe za osloboenje i tolerancije (P, 1986, 143). Ideja iste tolerancije upravo kao ista moe da vri opeovjeansku i oslobodilaku funkciju, te je zato dobronamjerno smiljena ideja oslobodilake tolerancije principijelno pogrena a praktiki tetna (P, 1986, 144). Mislim da u svjetskoj literaturi vezanoj za Marcusea ili za pitanje tolerancije ne postoji dobronamjernija, inteligentnija i otvorenija kritika Marcuseove ideje oslobodilake tolerancije nego to je ova analiza Gaja Petrovia, na moj nain moda isuvie eksplicitno prikazana i analizirana. Zanemarljivo je u ovom trenutku Petrovievo zavrno slaganje s Marcuseovim stavom o nemogunosti realiziranja tolerancije u klasnom drutvu, izvjesna neodreenost Petrovia sa pozitivnim odgovorom o perspektivama iste tolerancije u besklasnom drutvu, to se podudara s Marcuseom, ali uz jednu bitnu razliku: Petrovi kritiko politiko-lozofski naglaava da u toku borbe za novo ne likvidiramo prebrzo neke klice novoga, te da ne postoji samo jedan nepogreivi put, dodajui u zagradi: koji moe biti i najgori (P, 1986, 144)..
5.6.2008 10:45:23
83
NEKE PRETHODNE NAZNAKE ZA ZAKLJUKE

Mislim da e tolerancija jo dugo kao politiko-lozofsko pitanje zadavati glavobolje svim znanstvenicima. Petroviev pokuaj smatram dalekoseno znaajnim, naroito u poslovima kritike rekonstrukcije ovog pitanja kod klasinih autorta, ali i onih danas najglasovitijih, kao to su Jrgen Habermas i John Rawls.20 O nekim aspektima njihove znamenite diskusije o javnoj upotrebi uma, koja sadri vane elemente za nastavak i diskusije o toleranciji u smislu otvorenih tekoa koje su imali i Mill i Marcuse, a u stanovitoj mjeri i Petrovi, objavio sam u povodu Rawlsove smrti - jedan tekst21 sa signalizacijom da se od prenjene diskusije o redistributivnoj pravdi ipak treba ozbiljnije pozabaviti glavnim razlozima za sve veu globalnu socijalnu i politiku nepravdu. Aspekt krize bitnih normi meunarodnog prava postao mi je sve relevantniji za dalje istraivanje fenomena tolerancije. Bez onoga to je Gajo Petrovi naznaio kao kritiki put miljenja tolerancije, svaka dalja diskusija bila bi osiromaena. Osim toga, smatram da Petrovieva kritika teksta tendencijski nadmona kako rekonstrukciji tako i dekonstrukciji. One su neizbjeni momenti kritike. Kritika je unutranja dinamika mo dijaloga i dijalektike. Tome su Hegel i Marx svakako dali velik doprinos. Ako bi se napredak teorije posmatrao sa stanovita vremena, moglo bi se rei da su obojica mislilaca tek nedavno bioloki nestala. Generacije bivaju opinjene udom ivota i ta zavodljivost ih tjera da uvijek iznova sanjaju o Novom poetku. Meutim, privremenu prednost ivih nad mrtvima treba nekako umjerenije shvatati. Ova zavodljivost zaboravlja da su i Sokrat, i Kant, i Marx i Petrovi takorei tu oko nas, samo to treba imati oko za to. Zato toliko meusobne intelektualne sujete i brzih navodno teorijskih sudova u formi sudske presude ili vojne naredbe. Gajo Petrovi nas je uio i noi intelektualne korektnosti i otvorenoj komunikaciji i znaenju
Naroitu panju namjeravam u nastavku ove studije posvetiti Rawlsovim i Habermasovim djelima. Meu njima naroito: J. Rawls, Political Liberalism, 1996.; The Law of Peoples, 1999. (njem. prijevod: Das Recht der Vlker, 2002.; J. Habermas, Naturalismus und Religion, 2005.; Die Einbeziehung des Anderen, 1997.; Faktizitt und Geltung, 1992. 21 Gajo Sekuli, Da li je rasprava Habermas Rawls zavrena?; obj. u: John Rawls i perspektive liberalne demokratije u BiH, FNS, Sarajevo, 2003., str.9-18.
20
5.6.2008 10:45:23
84
prijateljstva zasnovanog na istini.. Meutim, izgleda da institucionalizirano miljenje unutar sveuilita i instituta uglavnom to zaboravlja. Miljenje tamo logoruje. Na kraju jedna slika: Tokom 80-ih na jednoj sesiji u Dubrovniku, na emfatino pitanje jednog lozofa Wo liegt die Wahrheit? Gajo je munjevito i bez ironije, ali tiho, nenametljivo i sasvim pouzdano kazao:Links.
GAJO SEKULI GAJO PETROVI ON TOLERANCE

In this article the author tries to actualize political-philosophical view concerning an issue of tolerance in the works of Croatian and Yugoslav philosopher Gajo Petrovi. First of all the author reconstructs his critique of Marcuses critique of repressive tolerance, then in the next article - I dene nature and position of Petrovis political philosophy in order to try to argue at the end a thesis that level and tendency of tolerance opinion in the works of this philosopher belongs to the best opinion of tolerance so far especially in the latest works of two different but perhaps the most distinguished political philosophers today- John Rawls and Jrgen Habermas.
5.6.2008 10:45:23
BOIDAR JAKI PRAXIS GAJE PETROVIA

Izvorni lanak
Ne krijem zahvalnost i uzbuenje da sam danas meu vama, da mi je pruena prilika da izrazim potovanje Gaji Petroviu. Trudiu se da ne govorim ni svearski ni patetino, jer takav tip govora Gaji Petroviu ne pripada. Verovatno bi odnekud poeo da kaljuca i da protestuje. Prilog sam naslovio Praxis Gaje Petrovia jer mi se ini da bi veznik i ili bilo koja druga re koja bi ukazivala na relaciju bila sasvim suvina, mada time ni na koji nain ne elim da potcenim doprinos ostalih lanova redakcije, posebno ivih lanova Milana Kangrge i Ivana Kuvaia, i naalost preminulih Danka Grlia, Rudija Supeka, Branka Bonjaka, Predraga Vranickog. Neka mi oproste i ivi i mrtvi, ali bez predanog rada Gaje Petrovia Praxis je nezamisliv, kao to je i Korulanska ljetna kola nezamisliva bez izuzetnog intelektualnog angamana i ljudske irine Rudija Supeka! Osnovu mog pristupa ini stav da ne postoji tako neto kao praxis-grupa, lozo prakse ili praxis lozo koji bi imali jedinstvenu lozofsku ili drutveno-teorijsku orijentaciju. Oni koji su iskazivali budnost prema neprijateljima socijalizma svih boja tretirali su ih kao grupu. U promijenjenom istorijskim okolnostima pokazalo se da nije bila re ni o kakvoj iznutra koherentnoj grupi. Ideoloki i politiki naganjai, u svojoj intelektualnoj lenjosti, a ponekad i iz neznanja, stvarali su najudnije grupe kao predmet svoje budnosti. Da je realnost bila sasvim drukija uverie se svako ko pogleda bogatu listu saradnika asopisa Praxis, njihove lanke, njihove knjige, njihovu javnu delatnost. ak ni lanovi prve redakcije Praxisa nisu imali jedinstvenu lozofsku orijentaciju. A tek raskona razliitost uesnika Korulanske ljetne kole: eminentni lozo i sociolozi, poneki ekonomista, istoriar, pisac, studentkinje i studenti, osobe iz raznih ideolokih komisija i komiteta, marksistikih centara i drugih slubi, novinari. Mnogi od nezvanih, a poneko i od zvanih uesnika su na razne naine pisali kritike izvetaje, napadali ideje koje su uli na zasjedanjima kole i na drugi nain napadima na Praxis i kolu gradili svoje
5.6.2008 10:45:23
86
karijere, da bi u promenjenim istorijskim okolnostima opet nastavljali s istim arom optuivati Praxis za sluenje reimu ije su oni sluge bili, a asopis jedan od znaajnih kritiara. Praxis nije samonikla biljka u kulturi bive Jugoslavije, ali se desilo da je njegov nastanak bio nestandardan za tadanje prilike. Osnovala ga je grupa zagrebakih lozofa i sociologa, a Hrvatsko lozofsko drutvo je bilo (formalni) izdava.1 Do koje mere je Gajo Petrovi branio nezavisnost asopisa najbolje svedoi sledei njegov stav: Kad bi asopis morao birati izmeu izmjene orijentacije i nestanka, bilo bi bolje da nestane, nego da kompromisima kvari svoj lik.2 Praxis Gaje Petrovia je od osnivanja koncipiran kao nezavisna institucija kulture, ali i zajednica lozofa, sociologa i drugih poslenika kulture kojima je zajednika njihova tenja ka nedogmatskom, slobodnom miljenju, a ne jedinstvena idejna ili neka druga usmjerenost. Ako se tome doda da su osnivai eleli lozofski asopis u onom smislu u kojem je lozoja misao revolucije: nepotedna kritika svega postojeega, humanistika vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujua snaga revolucionarnog djelovanja3, asopis otvoren prema svima koji nisu ravnoduni prema ivotnim pitanjima naeg vremena, nezavisno od toga da li su marksisti ili ne, onda je sukob sa jednim autoritarnim reimom koji nije trpio neistomiljenitvo i neposluh bio neizbjean. U temelju tenji ka nezavisnoj zajednici neistomiljenika i kritikoj orijentaciji asopisa stoji shvatanje oveka u lozoji Gaje Petrovia. Neu pred vama, vrsnim poznavaocima te tematike o tome, kao sociolog, ire govoriti. Najkrae reeno za Gaju Petrovia ovek je bie prakse, a praksa je slobodno, stvaralako, istorijsko, bivstvovanje; praksa je bivstvovanje kroz budunost.
Gajo Petrovi je zabeleio: asopis Praxis nije postojao prije sadanje redakcije, niti su lanovi redakcije djeca svoga asopisa, nego je taj asopis njihovo djelo nainjeno po zamisli svojih inicijatora i urednika. Gajo Petrovi, emu Praxis, Praxis, Zagreb, 1972, str. 41. A na drugom mestu: Sadanji lanovi redakcije i redakcijskog savjeta Praxisa nisu nikakvi rukovodioci asopisa, a nisu ni samo njegovi inicijatori i organizatori. Oni su ti koji su asopisu dali njegovu orijentaciju i koji su tu orijentaciju, bila ona dobra ili loa, svojim radovima oivotvorili. Upravo zbog toga mogue je zabraniti ili ukinuti Praxis, ali nije mogue eliminirati iz Praxisa lanove njegove redakcije i redakcijskog savjeta, a da to ipak ostane Praxis. Ibid., str. 84-85. 2 emu Praxis, str. 43. 3 emu Praxis, str. 13.
1
5.6.2008 10:45:23
87
Nema prakse bez slobode ni slobodnog bivstvovanja koje ne bi bilo praksa. Njegov kljuni stav je: Kao bie prakse, ovjek je bie slobode. Nema slobode bez ovjeka ni ljudskosti bez slobode.4 Tako dolazimo do kljunog pojma pojma slobode koji e biti trn u oku svih onih koji su posedovali ili eleli da poseduju mo nad ovekom i trasirati put Praxisa kroz trnje do zvijezda, te stajati u osnovi svih ideolokih i politikih napada na asopis i u vremenima kada je ve predat istoriji, ali ne i zaboravu. Pri tome treba imati u vidu da u ideolokim kritikama i politikim napadima na Praxis i Korulansku ljetnu kolu nema niega izuzetnog. Te institucije kulture su bile izuzetne, ali napadi su bili dio sistema koji je pritiscima, pretnjama, politikim denuncijacijama, represiji podvrgavao sve od kolskih, fabrikih, omladniskih, studentskih listova i kulturnih, posebno knjievnih listova i revija. Samo one institucije kulture koje su u celini bile pod kontrolom nisu bile predmet napada. Prema tome, kao to je teza o Praxisovom sluenju reimu dio enormne proizvodnje lai na Balkanu, netana je i tvrdnja da je asopis bio izloen izuzetnim merama koje u sferi kulture nisu sistemski primenjivane. Praxis je, s obzirom na svetski ugled koji je stekao, bio samo vrh ledenog brijega i onaj ni lakmus papir represivnih mera autoritarnog reima u kulturi. Osporavanja i kritike bilo koje kulturne institucije a Praxis je bio znaajna institucija u kulturi Hrvatske i bive Jugoslavije nisu samo legitimna, nego i dragocena. Pitanje je da li se zasnivaju na valjanim argumentima ili na insinuacijama, odnosno na apriornim diskvalikacijama. Ako prva zasluuju paljivo razmatranje i prihvatanje, drugu je neophodno kritiki razmotriti i odbaciti. Praxis je, na alost, imao zlu sudbinu da je najee bio izvrgnut grubim napadima koji su stremili ka punoj politikoj diskvalikaciji. Tako se desilo da su, protokom vremena, esto isti ljudi osuivali Praxis i njegove urednike i saradnike da su neprijateljski raspoloeni prema partijskoj dravi samoupravnog socijalizma, da bi u promenjenim istorijskim okolnostima tvrdili da je Praxis bio uzdanica Brozovog reima ili jo gore rankovievski orijentisan. U ovom prilogu pokuau da pokaem neosnovanost tih tvrdnji, kako bi se otvorio prostor za normalni kritiki razgovor o Praxisu i delu Gaje Petrovia. U Jugoslaviji je granica izmeu dnevno-politikih i ideolokih napada bila veoma uidna, pa je ak i danas teko povui precizne linije razgranienja.
4
Gajo Petrovi, Odabrana djela, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd, 1986., Tom I, str. 147.
5.6.2008 10:45:23
88
Praktino nema ni jedne linosti iz najueg vrha Saveza komunista Jugoslavije, ukljuujui neprikosnovenog vou Josipa Broza, koja nije otrila svoje pero napadima na Praxis i Korulansku ljetnu kolu. Poseban ton i doprinos napadima koje su se u odreenim momentima pretvarali u orkestrirane hajke davali su i njihovi adlatusi kao to su Duan Dragosavac, Savka Dabevi Kuar i druge osobe iz republikih i saveznih oligarhijskih krugova. Njih su sledili skoro horski intonirani arivisti iz ideolokih komisija, marksistikih centara, univerzitetski profesori, komitetski aparatici, novinari kao drutveno-politiki radnici, ali i mnogi drugi koji su mislili da se na taj nain moe neto uiariti. Naravno, i jedne i druge pratile su vojne i civilne slube bezbednosti, tako da praktino nema ni jednog praksisovca ili uesnika Korulanske ljetne kole koji nije bio predmetom bezbednosne obrade. Naredni korak bile su mere represije, razliito intonirane i primenjivane u pojedinim republikim centrima5. Da je Praxisu i koli kao opasnostima po sistem i neprikosnoveni autoritet voe, po politiki monopol SKJ, pridavan veliki znaaj, pokazuje uee samog politikog vrha u intonaciji i orkestraciji tih napada. U tom pogledu karakteristini su povremeni napadi Josipa Broza koji je ve na Treem plenumu CK SKJ na kome je pripreman obraun sa Aleksandrom Rankoviem, marta 1965. optuio Praxis i Gledita za problematino delovanje6. Poto je u
Mere represije svakako zasluuju posebnu analizu: egzemplarne su, raznovrsne, razliito dozirane i diferencirano usmerene prema urednicima, saradnicima, lanovima izdavakog saveta, podravaocima, naroito grupama studenata lozoje i sociologije, u pojedinim republikim centrima. Tako je proces izbacivanja lanova redakcije, Saveta, saradnika Praxisa i lanova Upravnog odbora Korulanske ljetnje kole, nastavnika Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu trajao nekoliko godina. O tome videti opirnije u Neboja Popov, Contra fatum (Mladost, Beograd, 1990.) Hapenja i suenja studentima, zabrane listova i asopisa tekli su mnogo bre. Videti zbirku DOKUMENTI Jun lipanj 1968, Praxis, 1971. Bogata lepeza pretnji, sijanja straha i meu onima koji nikada sa Praxisom nisu imali nikakve veze nalazi se izmeu dnevnih napada, forumskih sednica i saoptenja, naganjakih lanaka i komentara u tampi i elektronskim medijima, policijskih informativnih razgovora i ucena, do govora voe i lanova najuih oligarhijskih struktura vlasti. 6 Jedan od njegovih bliskih saradnika, Milentije Popovi, jo je u intervjuu za asopis Socijalizam, br. 7-8/1964, naglasio da stavovi nekih lozofa i sociologa mogu imati veoma opasnu posledicu stvaranje politikih partija. Bila je to dobrodolica iste godine pokrenutom Praxisu kao stalnoj meti napada iz partijskih redova. Samo su naknadne konstrukcije asopis kao instituciju kulture mogle povezati sa biroktatskim aparatom Saveza komunista, to ne znai da pojedini saradnici Praxisa nisu iz razliitih razloga bili deo establimenta.
5
5.6.2008 10:45:23
89
svom uvenom obraanju javnosti 9. juna 1968. godine pokuao i najveim delom uspeo da studentsku omladinu umiri, samo petnaestak dana potom, na Kongresu Saveza sindikata Jugoslavije e pokazati svoje prave namere. U svom poznatom stilu da pripadnicima nomenklature preti narodom, da na njih usmerava gnev graana, u ovom sluaju studentske omladine, ali i da narodu preti merama vlasti, Josip Broz je u svom obraanju javnosti prvo, na izgled skromno, da se ne kae skrueno, optuio svoj politiki aparat za sporost, nedostatak sluha, nedovoljno jedinstvo, raskorak izmeu politikih odluka i realizacije. Zatim je, u atmosferi pogroma studenata koji je sam inicirao, dao za pravo studentima - kako su mnogi pogreno verovali istiui: Meutim, ja sam doao do uvjerenja da je ogroman dio, mogu da kaem, 90 odsto studenata potena omladina, o kojoj mi nismo vodili dovoljno rauna, u kojoj smo vidjeli samo uenike, samo ake u kolama a za koje jo nije vrijeme da se ukljuuju u drutveni ivot nae socijalistike zajednice. To je bilo pogreno. Mi smo njih ostavili same. Tu svoju greku mi sagledavamo.7 Nee mu trebati mnogo vremena, neto vie od dve nedelje, da na estom kongresu Saveza sindikata Jugoslavije javno saopti gdje smo to mi grijeili: Vi znate, drugovi i drugarice, da je sada bilo svakakvih pokuaja od raznih elemenata. Pojavili su se oni sa kojima smo imali posla na univerzitetima i prije studentskog revolta. To su pojedini profesori, neki lozo, razni praksisovci i drugi, razni dogmatiari, ukljuujui i one koji su vrili razne deformacije u Upravi dravne bezbjednosti itd. Sve se to danas nekako ujedinilo... Oni sada pokuavaju pokret na univerzitetu. To ne potie od studenata, ve od ljudi koji bi htjeli da stvore embrion viepartijskog sistema, i da se postave kao faktor, koji e sa skuptinom i drugim razgovarati na ravnopravnoj osnovi. tavie, oni idu i dalje: negiraju radniku klasu kao najvaniji faktor i stub ovog drutva. Za njih su radnika klasa i njena uloga prevazieni. Savez komunista za njih ne znai nita.8 U ovom kratkom navodu jasno su uoljive bar dva cilja govora. Prvo, obeleiti profesore, neke lozofe, razne praksisovce kao neprijatelje, odvojiti ih od studenata, nahukati na njih radnike predstavnike9 i tako pripremiti preduslove za optu politiku hajku.
DOKUMENTI Juni-lipanj 1968, str. 338.-339. Ibid,. str. 378.-379. 9 Pa zar je to mogue danas u naoj zemlji, zar je mogue da takvi ljudi i sa takvim idejama nastupaju, a da mi to mirno posmatramo i dalje. Njima nema mjesta ni tamo gdje se nalaze. (Snaan aplauz i odobravanje.) Zar takvi da vaspitavaju nau djecu na univerzitetima
8 7
5.6.2008 10:45:23
90
Tito e a to e kasnije postati opte i omiljeno mesto za sve nacionalistike i neoliberalne kritiare Praxisa povezati neke lozofe, razne praksisovce sa raznim dogmatiarima i onima koji su vrili razne deformacije u Upravi dravne bezbjednosti, mada e se u dugotrajnom procesu egzekucije itekako oslanjati upravo na prononsirane dogmatiare, na primer, oko asopisa Dijalektika, a da se o dnevnoj, nedeljnoj, posebno partijskoj tampi i elektronskim medijima i ne govori!10 Reklo bi se da dananji kritiari Praxisa ponavljaju Titove stavove, da su na Titovom putu (I posle Tita Tito!). Drugo, neke lozofe i razne praksisovce Josip Broz proglaava negatorima kljune uloge radnike klase u drutvu i zagovornicima viepartijskog sistema za koje Savez komunista ne predstavlja nita. Kako je veina naknadnih obrauna sa Praxisom bazirana na stavu da je re o sukobu u obitelji i da praksis orijentacija u lozoji i sociologiji nije izlazila iz titovskog injela, ove Titove opaske zvue kao demanti. Lipanjska gibanja 1968. donela su, dakle, estoke napade na Praxis i praksisovce. Bilo je to vreme skidanje maski. Praksisovci su i ranije i tada etiketirani kao lozofska piskarala, razni praksisovci, lani demokrati koji prieljkuju vrstu ruku (rankovievci), lozofii, buroasko liberalni elementi koji paktiraju sa poraenim snagama, maoisti, unitaristi, apstraktni humanisti, anarholiberali itd. Tvorci ovih etiketa bili su Tito, Kardelj, Bakari11 i drugi politiari nieg ranga, ali i oni profesori sveuilita
i kolama? Nema im mjesta tamo. (Snano odobravanje i aplauz.)...Dakle, takve ljude mi moramo onemoguiti, a onemoguiemo ih ako sagledamo gdje su, ako ih budemo odluno spreavali u njihovim negativnim akcijama. I, na kraju krajeva, ponekad e trebati preduzeti i administrativne mjere. (Aplauz.) Mi moramo sauvati nae socijalistiko samoupravno drutvo. Ibid., str. 379. 10 Neboja Popov je u svojoj knjize Contra fatum rekonstruisao proces nastanka spiska od osam profesora Beogradskog univerziteta odreenih za odstrel i pokazao koju su ulogu u tom procesu imali upravo dogmatiari, na primer Zvonko Damnjanovi, Desanka Savievi, ali i mnogi drugi. 11 Davno sam zapisao: Ipak, najteu optubu izrekao je Vladimir Bakari tvrdnjom da je Praxis skrenuo u vode koje je dirigovala amerika demokratska grupa za borbu protiv komunizma. Opet, opta formula ovakve optube, koja, dakako, nije nepoznata u istoriji organizovanog radnikog pokreta: kad se izmilja unutranji neprijatelj, treba ga povezati sa stranom opasnou. To uvek obezbeuje dovoljan alibi za represivne mere. Najblaa i za Bakaria najpovoljnija kvalikacija ovakve optube je da je izrekao veliku politiku la. U suprotnom, ako Bakari zna da su ti intelektualci povezani sa stranim agenturama, a etiri
5.6.2008 10:45:24
91
koji su, u ime Partije, izbacivali Gaju Petrovia iz SKJ, da bi kasnije bestidno tvrdili kako je taj isti Gajo Petrovi sluio reimu. Od tada pa do danas hajke na Praxis ne prestaju. O tome sam u vie navrata pisao i neu dalje zadravati vau panju.12 Za Brozom nisu zaostajali ni njegovi najblii saradnici. tavie, kao da su se utrkivali ko e dati vei doprinos ne samo Brozovom stavu nego i njegovim eljama. Edvard Kardelj, s velikim iskustvom u osudama intelektualaca jo iz vremena sukoba na knjievnoj levici i Knjievnih sveski pred Drugi svetski rat, nije se libio da ponovi Titove i upotrebi vlastite pogrdne izraze, kao to su lozofii, lozofska piskarala, anarholiberali, lane demokrate koji hoe vrstu ruku itd.13 Istina, izbegavao je navoenje imena ili stavova. To mu je donosilo dodatnu prednost mogao je da ne navodi stavove koje kritikuje, da konstruie stavove protiv kojih pie, da svemu daje privid poznavanja stvari i uenosti. Od najbliih Brozovih saradnika u politikim napadima najdalje je otiao Vladimir Bakari. Uzgred, bio je inicijator i pokuaja oduzimanja nagrada Boidar Adija koje su ve bile dodeljene urednicima Praxisa Gaji Petroviu i Milanu Kangrgi i inicijator velike kampanje protiv Praxisa 1966. godine. Prevaziao je sebe kada je na zasedanju Gradske konferencije SK Zagreba 27. juna 1968. godine izjavio: Praxis je iznikao na tendencijama koje su bile opte u socijalistikom svetu na Istoku i Zapadu. Meutim, kasnije je skrenuo u vode koje je dirigovala amerika demokratska grupa za borbu protiv komunizma. Ve 1964. godine kad je odrana Korulanska ljetnja kola ovakav kurs Praxisa postaje oigledan.
godine nita ne poduzima da ih u tome onemogui, onda se i sam svrstava u pomagae neprijatelja jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Uporedi, Boidar Jaki, Vreme revolucije?, Gradina: Ni, 1988, str. 258. 12 Uporedi, Boidar Jaki, Praxis i Korulanska ljetnja kola Kritike, osporavanja, napadi, u: Neboja Popov (priredio), Sloboda i nasilje, razgovor o asopisu Praxis i Korulanskoj ljetnjoj koli, Res publica: Beograd, 2003., str. 167.-232. Delove tog rada koristio sam u pripremi ovog priloga. 13 O Kardeljevim kritikama Praxisa i leve inteligencije pisao sam u radu Politika mo i stvaralaki marksizam Razmiljanje o jednom vidu antiintelektualizma u jugoslavenskom drutvu, pisanom 1972. godine a objavljenom u mojoj knjizi Vreme revolucije?, Gradina, Ni, 1988., str. 249.-262. Prethodno sam sredinom 1966. godine napisao za sarajevski asopis Pregled kritiki osvrt na Kardeljevu knjigu Beleke o naoj drutvenoj kritici, ali je redakcija taj tekst, nakon Brionskog plenuma, povukla iz tampe.
5.6.2008 10:45:24
92
Bakari je, zapravo, praksisovce proglasio profesionalnim antikomunistima koje nansira CIA, a neto pre pomenutog govora, u aprilu iste godine, prigovorio je partijskim ideolozima: A treba vam rei da praksisovce treba udariti eljeznom tangom po glavi! Dajte se konano trgnite i pruite dostojan otpor tim neprijateljima Partije i naega socijalizma! to ekate?!14 Da Praxis postaje predmetom ozbiljne zabrinutosti politikog vrha u Hrvatskoj postalo je oigledno kada je Miko Tripalo na XIX konferenciji Saveza komunista grada Zagreba 10. juna 1965. godine u svom referatu govorio o apstraktno humanistikim shvatanjima razoaranih i ogorenih staljinizmom koji su od njegovih vatrenih pristalica postali njegovi estoki kritiari.15 Tripalo govori ratnikim jezikom i optuuje te bive staljiniste da nisu uestvovali u drutvenoj likvidaciji staljinizma, nego se ukljuuju u tu borbu tek kada je glavna bitka ve dobivena. Oni ne veruju u sistem samoupravljanja i kako njihove moralne propovedi nisu popravile birokratske elemente, oni se demoraliziraju i pozivaju na preispitivanje osnovnih principa socijalizma i marksistike nauke, pribliavaju se socijaldemokratskim pozicijama (ilasovtini), trae za sebe poseban poloaj glavnih i jedinih arbitara drutvenih kretanja, negiraju sve postignuto i potcenjuju smisao i drutvenu neophodnost vodee uloge Saveza komunista. Da ne bi bilo zabune o kome je re, Tripalo u referatu kae: S obzirom na to da su se spomenuti stavovi nali u nekim lancima zagrebakog asopisa Praxis, to stvara objektivne uslove, bez obzira na ovakve ili onakve namjere pojedinaca, da se Praxis pretvori u okosnicu politike grupe oko koje se okupljaju svi opozicioni i nezadovoljni elementi u naem drutvu. Iako ne sumnjamo u dobre namjere znatnog dijela lanova redakcije i suradnika Praxisa, nadamo se da e naroito komunisti meu njima razmisliti o objektivnim opasnostima koje takav razvoj dogaaja moe donijeti.16 Mada istie da e se protiv Praxisa boriti metodom idejno-politike djelatnosti, Tripalo je, svrstavi praksiovce
Navedeno prema, Milan Kangrga, verceri vlastitog ivota. Reeksije o hrvatskoj politikoj kulturi i duhovnosti (dopunjeno i proireno izdanje Republike, Beograd, 2001.), Kultura & Rasvjeta, Split, 2002., str. 45. 15 Miko Tripalo, Uloga i zadaci Saveza komunista u provoenju ekonomske politike i razvijanju socijalistikih drutvenih odnosa, XIX konferencija Saveza komunista grada Zagreba, Zagreb, lipanj 1965., str. 23. 16 Ibid., str. 23.
14
5.6.2008 10:45:24
93
meu bive staljiniste bliske ilasovtini i socijaldemokratiji, iskazao prave namere u toj idejnoj borbi.17 Bila je to, ipak, samo uvertira koja u raspravi na konferenciji nije naila na iri odjek.18 Prvu pravu dnevnopolitiku i ideoloku kampanju irih razmera protiv Praxisa organizovao je Savez komunista Hrvatske u Zagrebu u prolee 1966. godine. Poelo je kao u Don Bazilijevoj ariji o kleveti iz Seviljskog berberina, tiho skoro stidljivim obavetenjem da grupa lanova Komisije za idejni rad analizira aktivnost komunista u asopisima za drutvena pitanja Nae teme, Praxis, Politika misao, Razlog i drugim19, da bi se ve u treem broju Biltena, u prilogu, izdvojio samo Praxis O nekim gledanjima i stavovima u asopisu Praxis. Peti broj Biltena ve sadri diskusiju o asopisu Praxis u Komisiji za idejna pitanja GK SKH Zagreb, koju e oblilato prenositi mediji.20 Glavni inicijator kampanje, dr. Vladimir Bakari, tek e u junu objaviti svoje stavove o Praxisu izreene 6. maja 1966. godine pred politikim aktivom Bosne i Hercegovine u Sarajevu!21 Bakari smeta Praxis u evropski kontekst, povezuje ga sa dogaanjima u Maarskoj 1956. godine, Imre Na-
Kako se Komunistika partija obraunavala sa staljinistima u vlastitim redovima najbolje svedoi istorija Golog otoka, a ni ilasova sudbina nije nita manje drastina. Dovoljno je uporediti broj godina koje je robijao u Kraljevini Jugoslaviji (dve godine u dravi koju je istinski nameravao da rui) i socijalistikoj Jugoslaviji (devet godina u dravi koju je istinski eleo da gradi), pa da bude oigledno kuda vodi Tripalov ratniki jezik. to do takvog raspleta u sukobu sa praksisovcima nije dolo, vie su krive okolnosti nego otsustvo namera. Takoe se d zapaziti staljinistika intonacija Tripalovog govora izraena u frazama o nesumnjivo dobrim subjektivnim namerama i objektivnim opasnostima. 18 U Biltenu GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, God. III, 1965, br. 6-7, u kome su objavljeni izvodi iz izlaganja 30 uesnika, Praxis nije pominjan. To naravno ne znai da nije uopte pominjan. 19 Bilten GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, God. IV, 1966, br. 2, str. 33. Pominjanje drugih asopisa za drutvena pitanja oigledno je trebalo da manje obavetene navede na utisak da je re o objektivnoj analizi. 20 Dnevni list Vjesnik je u maju 1966. godine, u vie nastavaka, uglavnom na drugoj strani, preneo izvode iz izlaganja skoro svih uesnika. Videti takoe, N. Popov, Drutveni sukobi-Izazov sociologiji, II. izdanje, str. 147.-148, u napomeni 88. 21 Ovo je karakteristini stil politikog ponaanja: zakuhati, izmai se i naknadno se pojaviti kao autoritarni presuditelj. Ni mimo, ni vrit, reklo bi se u Zagrebu. Ako sluajno neto poe naopako, on je drugove upozoravao, a ako sve ide prema planu, on je taj koji odmereno i mudro izrie sudove.
17
5.6.2008 10:45:24
94
om i Milovanom ilasom. Ne ostaje na tim natuknicama, nego asopis preko ilasa povezuje sa prethodnim antikomunistikim kritikama toboe staljinizma, a zapravo socijalizma. Onda sledi prvo omalovaavanje, a zatim insinuacija. Tako Bakari kae: Ta literatura kod nas uglavnom nepoznata, a nepoznata je zato jer se zbog svoje reakcionarnosti nije uspjela armirati ni u Evropi.22 Nastavak ne ostavlja mesta za sumnju kuda gura Praxis: To je sve pod amerikim rukovodstvom, neu rei dravnim, postoji naime zato jedan poseban fond nansiran od reakcionarnih krugova.23 Poto je tako odredio kontekst u kome analizira Praxis, Bakari e nainiti korak nazad pa e rei: Grupa Praxis ni na jednom podruju nije ila ni izdaleka tako daleko kao ilas, ali gdje je granica ove pozitivne i negativne kritike, to nije uvijek lako rei. Praxisovci su se vani izjanjavali za jugoslavenski tip socijalizma, i tu njima nije bilo prigovora.24 Bakari je svestan da presti koji imaju Praxis i kola predstavlja veliki kapital za dravu, jer privlai one koji su se razoarali u socijalizam sovjetskog tipa.25 Polaznu ideju Praxisa o kritici svega postojeeg Bakari proglaava falsikatom, jer se, zaboga, ta Marksova ideja odnosi samo na Njemaku njegovog doba. Sumnjienja su poela praktino od pojave prvog broja, a dobila su ve 1966. godine snane javne oblike Bakarievom osudom dodele nagrada Boidar Adija Gaji Petroviu i Milanu Kangrgi. Bakari je organizovao i vrio politiki pritisak i osude spolja, a jedan od bivih lanova redakcije iznutra u Hrvatskom lozofskom drutvu. Kako ni jedan ni drugi manevar nisu uspeli, pribeglo se dodatnoj meri pojavila se Encyclopaedia moderna. Dovoljno je baciti pogled na sastav redakcije i, posebno, Saveta tog asopisa pa se uveriti da su imenovana probrana imena u kulturi i nauci u koja je Savez komunista u svim republikama imao povjerenja. Trebao je to biti asopis koji e
Bilten GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, god. IV, 1966., br. 6.-7., str. 22. Ibid., str. 22.-23. 24 Ibid.,str. 23. 25 Dakle, za njih smo mi bili svetionik, rei e Bakari. Ibid., str. 24. Zanimljivo, tako je Bakari najednom s Korulanskom ljetnom kolom MI. No ve na sledeoj stranici Bakari se vraa otrom kritikom stavu, govori o proamerikoj orijentaciji, smeta mu parola bespotedne kritike svega postojeeg. Zatim smo se u analizi toka dogaaja sloili, ako bih tako smio rei. Rekli su da je ono to sam govorio upravo ono to i oni hoe. Zato sam cijelo vrijeme morao govoriti: Ne, drugovi, moda vi to hoete, ali vi to niste napisali, jer s onim to ste napisali, ja se od A do ne slaem.
23
22
5.6.2008 10:45:24
95
reprezentovati dravu, predstavljati propagandu reima u inostranstvu i biti kontrapunkt Praxisovom ve steenom ugledu. Tu propagandno-reprezentativnu ulogu u inostranstvu Praxis je konsekventno odbijao i u svetu sticao ugled (ili kritiare) svojim idejama, a ne obilatom potporom drave. Slino su centri politike moi u Jugoslaviji postupili i povodom gaenja Korulanske ljetne kole, organizujui godinje, veoma skupe socijalistike seanse u Cavtatu. Reim je mogao zadovoljno da trlja ruke: nismo mi protiv lozoje i kulture, samo da je pod naom kontrolom! I u Bakarievom asopisu i u radu skupova u Cavtatu uestvovali su i neki lanovi redakcije Praxisa, saradnici i lanovi savjeta, to svakako ide u prilog tezi da praxis grupa kao intelektualna zajednica jedinstvene orijentacije nije ni postojala. Mnogi politiki i kulturni radnici Hrvatske ogledali su se u raspravama inspirisanim Bakarievim stavovima i intonacijom. Veina uesnika je to osetila kao priliku da se politiki istaknu i nametnu. Izvodi iz te rasprave objavljivani su u nastavcima u dnevnoj i nedeljnoj tampi. Ovde e biti pomenut jedan od uesnika, knjievnik Vlatko Pavleti, ije je rei preneo Vjesnik pod naslovom Umjesto kritike zlurada destrukcija. Pavleti prigovara Praxisu to kritikuje staljinizam kada bauk staljinizma nije osobito aktualan na problem, a zanemaruje armaciju naeg sistema samoupravljanja, te originalne neposredne demokracije koja je najbolji instrument za iskorjenjivanje i posljednjih dogmatskih ostataka u birokratiziranoj svijesti.26 Pavleti prigovara Praxisu pametski nabaen anahronistiki tobonji antagonizam izmeu teoretiara i praktiara, lozofa i politiara, da je, sputajui se na pametski nivo, izneverio svoju osnovnu namenu i postavlja pitanje partijske odgovornosti lanova redakcije s obzirom na uoene i mogue tete. Imajui u vidu to e govoriti skoro tri decenije posle ovog istupa, Pavletiev zakljuak o Praxisu je veoma indikativan. Naime, Pavleti zamera Praxisu osobito otro to nije dola do izraaja u tom asopisu konkretna kritika desnih devijacija, kao i obraun s uzrocima i uzronicima konfuzija u nekim glavama. To je Praxis propustio i to je jedan od propusta tog asopisa koji se teko moe opravdati.27
Vlatko Pavleti, Umjesto kritike zlurada destrukcija, Vjesnik, 16. V. 1966., str. 2. Ibid., str. 2. Feral Tribune je 18. prosinca 1995. godine objavio ovaj Pavletiev napad na Praxis i tako demantovao naknadna Pavletieva fabuliranja o njegovoj tobonjoj odbrani Hrvatske od protuhrvatskog Praxisa 1966. godine. Pavleti je reagovao ljutito, uputivi Dobronamjerno pismo Feralovcima, objavljeno 22. prosinca 1995. Odgovorio mu je u istom broju urednik Ferala, Viktor Ivani u feralovskom stilu Teorija i praxis Vlatka Pavletia.
27 26
5.6.2008 10:45:24
96
Nije trebalo dugo ekati na poduzimanje odreenih represivnih mera. Poto je prekrajno kanjen, Gaju Petrovia je Konferencija SK Zagrebakog sveuilita iskljuila iz Saveza komunista28. U Beogradu je proces poduzimanja represivnih mera i kanjavanja lozofa i sociologa praksis orijentacije trajao due, bio otriji i zavrio je izbacivanjem grupe od osam profesora i asistenata Filozofskog fakulteta sa Univerziteta. Da bi se sve te mere provele, bilo je neophodno da Skuptina Srbije donese tzv. lex specialis, januara 1975. godine, to govori o tome da su otpori represiji bili veoma snani29. Nepoznato je ili je nedovoljno poznato ta su sve sadravali policijski izvetaji, analize i dosjei. Neto su dostupniji bili partijski bilteni. Tako je Marinko Grui u svom uvodnom izlaganju u organizaciji Saveza komunista Zagreba 18. juna 1968. godine optuio praksisovce da su u sjeditu rukovoenja studentskim protestom i postavio pitanje da li i nadalje drutvenim sredstvima dotirati jedan takav asopis kao to je Praxis?30 O snazi novih impulsa u lozoji i drutvenim naukama, reju u kulturi, govori i injenica da su se i asopis i Korulanska ljetna kola odrali vie
Zmije u jedrima: U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika i neizvjesnosti, uvaeni akademik nije izgovorio ni veliko H, nije spominjao ni Hrvatsku ni hrvatstvo, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa ak ni famoznu crtu nacionalnih interesa 28 Videti, Vjesnik, Pozitivna politika orijentacija veine zagrebakih studenata, 26. VI. 1968, str. 3. Tada su iskljueni i Mladen aldarovi, profesor Fakulteta politikih nauka i ime Vrani, student istog fakulteta. (Jedini koji nije glasao za iskljuenje bio je profesor Branko Bonjak.) Prema Vjesnikovom izvetaju profesor Filozofskog fakulteta dr Mladen Zvonarevi je rekao da Praxis nikad nije imao podrku svih nastavnika na fakultetu i predloio da se povede diskusija o politikoj liniji Praxisa: Ako takve diskusije ne bi bilo, Praxis bi dobio oreolu muenika koju nikad nije i danas je ne zasluuje... 29 O tom procesu videti opsenu analizu u: Neboja Popov, Contra fatum. 30 Bilten GK SKH i GK SSRNH, God. VI. (1968), br. 6-7, str. 10. U narednom, osmom broju biltena bie objavljeno izlaganje Pere Pirkera od 8. VII. 1968: Ovog trenutka mi smo se naroito sukobili sa strujama oko Praksisa. Pored mnogih prijanjih ocjena i na XIX konferenciji SK Zagreba dana je negativna politika ocjena idejnim stavovima koje je asopis zastupao, pa je tom prilikom utvreno da to stvara objektivne uvjete da se Praksis pretvori u okosnicu politike grupe oko koje se okupljaju nezadovoljni elementi u naem drutvu. Uprkos toj jasnoj kritici, grupa oko Praksisa je nastavila razraivati tezu o tome da su progresivne snage u naem drutvu u stvari birokratske snage. Direktne odjeke tih stavova moglo se ne malo nai u posljednje vrijeme u asopisu Razlog, a posebno u proglasu tzv. Akcionog odbora., str. 8.
5.6.2008 10:45:24
97
od pet godina poto su 1968. postali stalna meta dnevnopolitikih i ideolokih napada. Nema ni jednog dogmatskog marksiste starog kova, od Borisa Ziherla i Vojana Rusa u Ljubljani, Mladena Zvonarevia i Olega Mandia u Zagrebu, Duana Nedeljkovia i Andrije Stojkovia u Beogradu, da se druga i manje znaajna imena ne pominju, koji se nisu oglasili svojim budnim kritikim osvrtima na asopis i kolu. Njima su sledili i mlai partijski kadrovi s univerziteta i iz marksistikih cenatara koji su jednostavno shvatali da su napadi na asopis i kolu najjednostavniji i najbri put za promociju u znaajnu javnu linost. Neki e u napade utkati svoje uverenje, neki svu strast preraslu u naganjatvo, a neki e jednostavno raditi po narudbi. Stranice dnevnih i nedeljnih listova, radio i TV emisije, teorijski partijski asopisi kao to je bio Socijalizam ili listovi kao Komunist bie im irom otvoreni. Partijski sastanci i savetovanja, razni oblici ideolokog obrazovanja i kola, javne tribine i mitinzi bie pozornice za jednu plejadu glumaca ije e se umee iscrpljivati u napadima. Komiteti e podsticati teoretiare, a ovi drugi e trati u komitete: u Zagrebu jedan od kljunih tvoraca Bijele knjige u kojoj je skoro sve to je vredelo u kulturi proglaeno neprijateljskim, u Beogradu dnevni deurni naganjai Prvoslav Rali i Dragomir Drakovi, jedna osoba u Sarajevu31 i mnogi drugi su svoje javne i univerzitetske karijere gradili i na tim napadima. Ti napadi e sve manje imati bilo kakve veze sa lozofskom, sociolokom ili drugom kulturnom delatnou. Bie jednostavno vulgarno dnevnopolitiki32, a bie esto bezobzirno obnavljani u zaotrenoj formi i u decenijama
Re je o osobi koja je pred rat u Bosni preminula kao ideolog Paragine Hrvatske stranke prava, a poela je javnu karijeru kao pisac panegirinih prikaza knjiga lanova redakcije i saradnika Praxisa. U meuvremenu je bila jedan od kljunih ideologa Saveza komunista Bosne i Hercegovine i lan Centralnog Komiteta SK BiH. Proslavila se svojim napadima na ve bolesnog i potpuno bespomonog Meu Selimovia ije je stvaralatvo inilo ast bosanskoj, jugoslovenskoj i evropskoj kulturi. 32 Karakter tih dnevnopolitikih napada analizirao je Neboja Popov u lanku Nauna istina i istina jedne politike, Praxis, br. 1-2/1974., str. 213.-229. Branei svoje kolege sa Beogradskog univerziteta, Redakcija u istom broju, uz kratki komentar, ponovo objavljuje svoj stav U povodu nekih najnovijih kritika Praxisa iz broja 4/1968. Iz dananje perspektive jedna reenica dobiva dodatni smisao: Ponekad se doista ini da je ova naa zemlja prebogata u svemu, a prije svega u ljudima: ako ih ne izvozimo kao strunjake ili radnu snagu u druge zemlje, onda ih razbacujemo i onemoguavamo u svojoj vlastitoj. Naivne li redakcije: iz perspektive devedesetih godina kada su ljudi masovno ubijani i postajali delati i rtve, rasuti po svetu bez nade u povratak, te godine kada su samo ostajali bez posla i zatvarani ine se mnogima bezmalo ruiastim.
31
5.6.2008 10:45:24
98
nakon gaenja asopisa i nestanka njegovih glavnih poslenika Gaje Petrovia i Rudija Supeka sa ivotne scene. Ovde nee biti ire elaborirana lepeza dogmatskih osporavanja i prigovora Praxisu i koli. Neka ovde bude pomenut samo jedan odgovor Gaje Petrovia Vojanu Rusu, pa e i razlozi za izostanak ire elaboracije postati jasniji. Naime, odgovor Praxisa dogmatiarima mogao bi se saeti u nekoliko rei Gaje Petrovia upuenih Vojanu Rusu: ZATO GNJAVI VOJANE? Zato si svoje suradnike nagovorio da te nesuvisle optube potpiu? Zato prisiljava asopis Praxis da te nesuvislosti (u vrijeme kad su nae nancijske tekoe najvee a tisak tako skup) objavljuje? Zato mene prisiljava da troim vrijeme odgovarajui? Zato mi namee javne polemike koje su intelektualno neproduktivne? Zar zaista nema nimalo milosra prema onima koji bi eljeli da misle, piu, itaju i raspravljaju o neem pametnijem?33 Neka ovde bude pomenuta kritika praksis orijentacije koju je zagrebaki lozof Neven Sesardi izloio u svom radu Razmiljanja o lozoji prakse, objavljenom u beogradskom asopisu Theoria. Sesardi svoj kritiki osvrt na lozoju prakse poinje konstatacijom da su kritiari polazili od stajalita slubene politike i da su na odgovore praksisovaca uzvraali jedino etiketiranjem i ideolokim diskvalikacijama. Tako je dolo do neobine situacije da se ...lozoja prakse zapravo nikada nije suoavala s protivnicima na razini lozofske argumentacije i protuargumentacije34. Autor ne eli da toj orijentaciji porekne svaku vrednost, ve izjavljuje da eli da naglasi ona pitanja koja su bila zapostavljena ili izvan fokusa. Poetne primedbe tom stanovitu da je razlikovanje dogmatskog i stvaralakog marksizma krajnje arbitrarno, da je njihovo traganje za autentinim Marksom intelektualno besplodno, a njihovo insistiranje na bespotednoj kritici svega postojeeg preterano, Sesardi zavrava aluzijom na bliskost lozofa te orijentacije sa ocijelnom politikom.35 Prigovara im da se njihova kritika uvek zaustavljala na sukobu
Gajo Petrovi, Prijateljsko pismo Vojanu Rusu, Praxis, br. 1-2/1974., str. 249. Na kraju Petrovi alje Vojanu Rusu ironinu poruku: Uviam svoje zablude i kajem se, dragi Vojane! elim Ti da svoje genijalne umotvorine objavi na svim svjetskim jezicima, da tim blistavim kapitalom obasja sve svjetske pozornice. Samo te jedno od svega srca molim: Kao to mi tebe putamo na miru, pusti i Ti nas! Nemoj nas gnjaviti!, Ibid., str. 253. 34 Neven Sesardi, Razmiljanja o lozoji prakse, Theoria, 1-2/1987, str. 107. 35 Moe li se stvarno prihvatiti miljenje, koje je prilino raireno, da je lozoja prakse predstavljala i najotriju kritiku ocijelne politike? Ibid., str. 109. Mada nije neposredna
33
5.6.2008 10:45:24
99
sa birokratsko-staljinistikim snagama, a nikad sa Partijom kao celinom, da nikada nisu dovodili u pitanje principe samoupravljanja. Istakao je da deklinaciju njihovog odstupanja od ocijelne politike ne treba meriti stupnjevima nego lunim sekundama, a stavom da se kontroverza izmeu njih i zastupnika dnevne politike svela... tako zapravo na svau unutar obitelji36 dao je lagvort svakoj buduoj nacionalistikoj i kvaziliberalnoj kritici Praxisa i Korulanske ljetne kole. U drugom delu svog teksta Sesardi osporava lozofsku tezu o jedinstvu teorije i prakse kao trivijalnu, a ideju da se teorijske aporije mogu razreiti praktinim putem ne smatra originalnim Marksovim doprinosom lozoji. tavie, smatra fundamentalno pogrenom ideju da praksa moe unaprediti lozofsku spoznaju tamo gde je teorija bila nemona. Iz tih stavova koji u lozofskom razmatranju mogu biti sasvim legitimni, Sesardi ponovo izvlai politike zakljuke, ironino primeujui da praktini revolucionari onda kvalikovano arbitriraju u pitanjima lozoje. Zapravo, zakljuuje Sesardi svoj kritiki osvrt na lozoju prakse, lozo prakse nisu bili koherentni kad su u nekim prilikama protestirali zbog vanjskog uplitanja u lozofske diskusije jer su upravo oni bili ti koji su se najvie zalagali za to da se srui zid koji je razdvajao lozoju od revolucionarne prakse i koji je predstavljao slabu ali i jedinu zatitu autonomije lozoje.37 Sesardievi stavovi su izazvali dosta uzbuenja i osporavanja u strunoj javnosti. Pre svih urednika Praxisa Gaje Petrovia i Mihaila Markovia u a-
reakcija na Sesardiev tekst zanimljivo je uti i drugu stranu. Tako je Svetozar Stojanovi, udei se da se intelektualni kritiari Praxisa daju zavesti jezikim slinostima, na jednom mestu zapisao: Praxis je bio otvoren prema nemarksistikim pogledima i grupama ne samo u inostranstvu nego i u Jugoslaviji. Ko je ako ne praksisti pomagao fenomenolozima, pozitivistima, strukturalistima, analitiarima, egzistencijalistima, sistem-teoretiarima itd. da predaju, istrauju i objavljuju u Jugoslaviji? A ba neki od njih danas sa visine govore o sporu u porodici, iako su pod komunistima utali o politikim prilikama da ne bi ugrozili svoje karijere. Pre e biti da je komunistikoj porodici i Titu kao njenom pater familiasu odgovarala njihova politika pasivnost i kukaviluk, nego praksisovsko javno i glasno protivljenje. Videti, Svetozar Stojanovi, Propast komunizma i razbijanje Jugoslavije, Beograd: Filip Vinji i IFDT, 1995., str. 223. 36 Ibid., str. 110. 37 Ibid., str. 116.
5.6.2008 10:45:24
100
sopisu Theoria 38, a zatim i Slobodana unjia u zagrebakom omladinskom asopisu Pitanja.39 Gajo Petrovi sistematino opovrgava est tema ili skupova optubi prvog dela Sesardievog rada od koje je posebne panje vredna ona prema kojoj za odbacivanje dogmatskog marksizma na Bledskom savetovanju jugoslovenskih lozofa i sociologa, novembra 1960. godine nije bila potrebna nikakva politika odvanost, jer je Jugoslavija raskinula sa Staljinom 1948. godine. Petrovi ukazuje na injenicu da se u to vreme ni jedna druga grupa intelektualaca nije suprotstavljala slubenim stavovima i da je dogmatska, staljinizirana interpretacija marksizma bila dominanta. Odbacujui optubu o oportunizmu, Petrovi opseno dokumentuje svoj stav da su praksisovci branili ne samo svoje saradnike nego i svoje protivnike. U drugom delu svog opsenog polemikog priloga Petrovi se osvre na Sesardieve kritike odnosa teorije i prakse u lozoji prakse, prigovarajui mu da nije analizirao bar jedan jedini tekst lozofa koje je difamirao40. Petrovi nastoji da dokae da Sesardi zaoblilazi meritum: O samoj lozoji prakse iz Sesardievog se napisa ne moe nita saznati. Filozoja je jednoU rubrici Polemika asopis Theoria, br. 3-4/1987., objavio je priloge akademika Mihaila Markovia Povodom razmiljanja o lozoji prakse, str. 113.-120. i Gaje Petrovia, O lozoji prakse i jednom neobinom pojmu razmiljanja, str. 121.-137.Videti takoe i rad Zagorke Golubovi Praxis-lozoja: razliita tumaenja i kritike, Theoria, br. 1-2/1988., str. 9.-20. 39 Uporedi: Slobodan unji, Politika jednog teorijskog osporavanja praxis-lozoje, Pitanja, god. XVIII, br. 3-4/1988., str. 79.-87. unjiev rad objavljen je u okviru tematskog bloka Rasprava o Praxis lozoji. U tom bloku su objavljeni radovi Veselina Golubovia Filozoja u Jugoslaviji, Lina Veljaka Pitanje metode u lozofskoj kritici, Milorada Belania Hermeneutika situacija lozoje prakse i Nenada Mievia Jedan mit lozoje prakse: svijet kao ovjekovo djelo. Inae, u kraem uvodu navedenim raspravama Zoran Arbutina pie: Nakon dugogodinjih, ponekad izuzetno otrih napada, inspiriranih prvenstveno politikim razlozima, pojavile su se u novije vrijeme neke naznake u nastojanjima da se Praxis-lozoju kritiki raspravlja na lozojskoj razini, da se, dakle, uspostavi rasprava koja ne bi padala ispod razine vlastita predmeta i koja bi se vodila najboljim znaenjem pojma kritika: ambicijom stvaralakog nadilaenja kritiziranog miljenja. Ibid., str. 58. Na ovaj dobronamerni poziv pravi odzivi jo uvek nisu stigli i teko da e uskoro, nakon ratne tragedije, stii. 40 Gajo Petrovi, O lozoji prakse i jednom neobinom pojmu razmiljanja, Theoria, br. 3-4/1987., str. 134.
38
5.6.2008 10:45:24
101
stavno zaobiena.41 Petrovi Sesardiev rad tretira kao pokuaj moralne i politike diskvalikacije lozofa prakse uz pomo neobuzdanih insinuacija, neistina i podmetanja.42 Taj Sesardiev pokuaj moralne i politike diskvalikacije lozofa prakse obnovila je i dalje razvila Savka Dabevi Kuar u svojoj knjizi 71 Hrvatski snovi i stvarnost. Autorica je u poglavlju Hrvatska kultura u hrvatskom proljeu jedan odeljak posvetila Praxisu Praxisovci i hrvatsko proljee. Praksisovsku grupu intelektualaca43 ona tretira kao uglavnom protuproljeare iji je uticaj u politikom ivotu Hrvatske negativan, deklarisane kao protivnike staljinistikog dogmatizovanog marksizma koji su predlagali zakljuke suprotne ... interesima razvoja, modernizacije, demokratizaicje hrvatskog drutva.44 tavie, prigovorie praksisovcima da ... nikad nisu napadali izraIbid., str. 135. Ibid., str. 135. Petrovi Sesardiev pokuaj strune kritike situira u prethodne dnevnopolitike i ideoloke napade na Praxis: Neslavna slava nekih dosadanjih oponenata Praxisa oito nije dala mira Sesardiu. Svojim napisom on se potrudio da dosadanja etiketiranja i ideoloke diskvalikacije nadopuni politikim insinuacijama, dezinformacijama, klevetama i napose moralno-politikim optubama i osudama. Treba priznati da se u tom potenom poslu pokazao vrlo spretan, okretan i plodan. U stvari volio bih da mi netko navede jednog jedinog meu svim dosadanjim oponentima Praxisa (lozoma, politolozima, sociolozima, politiarima, novinarima itd.) koji je ikada u jednom tekstu iznio toliko neasnih politikih optubi, uvreda i objeda na raun lozofa prakse, nastojei da ih diskreditira i diskvalicira u svakom pogledu (ne samo lozofski, nego napose i politiki i moralno). Ibid., str. 135. 43 Da bi pojaala utisak o velikosrpskom karakteru Praxisa, Savka Dabevi Kuar u primedbi br. 58, na str. 827. meu zagrebake praksisovce uvrtava brata Gaje Petrovia Svetu koji se tu naao ni kriv ni duan, ali ne i Rudi Supeka, Predraga Vranickog, Ivana Kuvaia, arka Puhovskog i druge. 44 Savka Dabevi Kuar, 71 Hrvatski snovi i stvarnost, I i II, Interpublic, Zagreb, 1997., str. 745. Autorica zatim nastavlja: Tako je nastao svojevrstan paradoks praxisovci su, zapravo teorijski se protivei staljinistikom modelu, praktino zagovarali teze koje su koristile upravo neostaljinistike i dogmatske snage. Svojim stajalitima protiv trita, decentralizacije, razlika i sl., protiv ekonomizma uvrivali su upravo onu struju, ne samo miljenja nego, na alost, i djelovanja, koja je nastojala zadrati upravo stare antitrine (znai etatistike) antiekonomske (dakle administrativno partijsko birokratske), antidecentralizatorske (dakle unitaristike) odnose itd. Ibid., str. 745. Kada neko proita da su praxisovci, po autorici, teili administrativno-partijsko-birokratskoj kontroli nad ekonomijom, prosto mu doe da se upita nije li Gajo Petrovi bio predsednik CK SK Hrvatske, a Savka Dabevi-Kuar intelektualac bez ikakvih javnih funkcija? 45 Ibid., str. 745.
42 41
5.6.2008 10:45:24
102
bljivanje Hrvatske i golemu centralizaciju u Beogradu; dapae, borbu protiv toga vidjeli su kao hrvatski ovinizam i nacionalizam.45 Napisala je da nije istina da su praksisovci bili proganjani, jer nisu uklonjeni s fakulteta i bili su uvijek na slobodi, ali su 1972. godine zahtevali kazne za hrvatske oviniste. Ideju o bespotednoj kritici svega postojeeg autorica smatra apriorno negativistikom i destruktivnom. Kao da sama nije pripadala nomenklaturi i zauzimala elno mesto u Savezu komunista Hrvatske, Savka Dabevi Kuar se pozvala na lozofski autoritet dr. Nevena Sesardia koji je praksisovski sukob sa dnevnom politikom okarakterisao kao svau unutar obitelji. Napokon, praksisovcima prigovara lozofski elitizam, mada u prethodnom pasusu tvrdi: ... preli su granicu iste lozoje i vrlo aktivno uplovili u neposrednu praktinu, zapravo prakticistiko-politiku sferu.46 Zatim dolazi neto iz abecede staljinizma: delovali su retrogradno uprkos moda pozitivnim namjerama svojih autora,47 negativno na hrvatske demokratske tokove. Na kraju sledi najtei udarac, najopasnija optuba koja se protiv nekoga u Hrvatskoj sredinom devedesetih godina mogla izrei: Kad tome dodamo da vodee praxisovce u Hrvatskoj nije ni zanimalo, niti su osjeali hrvatsko pitanje, i da su glavni nositelji praktiki bili unitaristi, moemo shvatiti s koje su velikosrpske-unitaristiko-etatistiko-intelektualne visine gledali na nacional-oviniste proljeare. U slobodnoj i demokratskoj zemlji, to i ne bi bilo vano; slobodno bi se sueljavala miljenja. No, u velikosrpskoj dominaciji i partijskoj dravi, oni su, bez obzira na to koliko su to uistinu eljeli (neki da, neki moda ne) postajali sredstvo protiv proljeara u Hrvatskoj.48 Kako autorica korekno navodi da je hrvatsko politiko rukovodstvo u Karaorevu najozbiljniju podrku dobilo od srpskog politikog vrha (koji e Broz kao i njih poistiti) i od Krste Crvenkovskog iz Makedonije, teza o velikosrpskom izrabljivanju Hrvatske postaje upitna. Naravno, to ne znai da srbijanska politika krajem osamdesetih godina nije postala ovinistika i nacional-socijalistika, ali to sa Praxisom Gaje Petrovia nema veze!
Ibid., str. 747. Ibid., str. 748. 48 Ibid., str. 748. Upravo ovo mesto pokazuje koliko je snana elja da se praksisovci kompromituju i optue, nezavisno od toga koliko su optube umesne ili ne. Naime, Savka Dabevi Kuar oznaava Edvarda Kardelja kao jednog, praktino glavnog grobara hrvatskog proljea (videti, str. 803.-811., naroito str. 811.).
47
46
5.6.2008 10:45:24
103
Da, bilo je onih koji su jo u vreme postojanja Praxisa, a naroito onih koji su, naknadno, poto je asopis ugaen, a Korulanska ljetna kola prestala s radom naputali internacionalistike i humanistike pozicije49, ali je veina lanova redakcije, pa i saradnika ostajala dosledna. Gajo Petrovi kao glavni i odgovorni urednik asopisa i Rudi Supek kao predsednik Upravnog odbora kole su do kraja ivota (1993) ostali dosledni osnovnim naelima Praxisa. Tako e Petrovi ljubazno odbiti ponudu Nedeljne Borbe iz 1990. godine da uestvuje u razgovoru hrvatskih i srpskih intelektualaca Um pred lavinom politikog varvarizma s obrazloenjem da se nije armirao ni kao srpski ni kao hrvatski intelektualac i da se ne smatra kvalikovanim za sudjelovanje u tim razgovorima50. A u obimnom intervjuu Novom Forumu 14. januara 1991. Petrovi e protestovati protiv ukidanja Trga rtava faizma i preimenovanja u Trg hrvatskih velikana.51
U ranoj fazi Praxisa to je uradio profesor Danilo Pejovi, a krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina i dvojica akademika SANU, Mihailo Markovi i Ljubomir Tadi. Markovi je postao potpredsednik i ideolog Miloevieve (nacional) Socijalistike partije Srbije, a akademik Tadi je, istina, kratko vreme, bio senator u nekom telu koje se zvalo Senat Republike Srpske. O preorijentaciji Mihaila Markovia ka nacionalistikoj ili nacional-socijalistikoj opciji pisao sam u dva navrata i pre nego to je postao ideolog Miloevieve partije, Jugoslovenska kriza i nacionalno pitanje beleke uz rad Mihaila Markovia, Gledita, br. 5-6/1988., str. 223.-233. Na Markoviev odgovor Smisao spora o dravnosti srpskog naroda, takoe u Gleditima 9-10/1988. objavio sam opseniju kritiku analizu pod naslovom Od integralnog samoupravljanja do nacionalne dravnosti, Gledita, 5-6/1989., str. 164.-184. Markoviev uveni govor na Miloevievom mitingu na Uu i osnovni ton iz njegovog vienja Naela srpske nacionalne politike objavljenog u kongresnom materijalu za Drugi kongres srpskih intelektualaca ubedljiv su dokaz bitne preorijentacije tog nekada u svetu poznatog praxisovca. 50 Pismo Gaje Petrovia, Nedeljna Borba, 1.-2. decembra 1990. Tom svom stavu Petrovi e dodati: Najvea zasluga za sadanje stanje srpsko-hrvatskih odnosa pripada, po mom miljenju, rukovodstvima Saveza komunista i drugih politikih partija kojima su pozvani uesnici vaeg skupa pripadali ili pripadaju, pa taj skup i njegovi uesnici mogu znatno utjecati i na dalji razvoj srpsko-hrvatskih odnosa i na budunost Jugoslavije. 51 Gajo Petrovi: Nacionalizam nas je doveo na ivicu graanskog rata, Novi Forum, 14. I. 1991. U jednoj zgradi na tom Trgu stanovao je Gajo Petrovi. Naslov intervjua preuzet je iz sledeeg dela Petrovievog intervjua: Nije bez korijena u starom reimu ni radikalni nacionalizam koji nas je doveo na ivicu graanskog rata. Ve sam vie puta govorio o tome kako su Tito i njegovi najblii suradnici u interesu ouvanja svoje birokratske vlasti sredinom ezdesetih godina poeli odozgo raspirivati nacionalne netrpeljivosti i nacionalne sukobe
49
5.6.2008 10:45:24
104
ta na kraju rei o odnosu Gaje Petrovia prema beskrajno ponavljanim nekad primitivnim, nekad sosticiranim, insinuacijama, denuncijacijama i optubama? Svoj odnos Petrovi je sjajno formulisao u ironino intoniranoj ispovesti naslovljenoj samo jednom reju Priznajem, koju je objavio u Nedjeljnoj Dalmaciji, 3. februara 1993. godine, neposredno nakon smrti prijatelja Rudija Supeka, a samo etiri meseca pre vlastite. Tu Petrovi priznaje: 1. da je kao lozof bio nedovoljno marksistiki, zatim nemarksistiki, antimarksistiki, idealistiki, apstraktnohumanistiki, hajdegerovski, egzistencijalistiki, nedijalektiki, pozitivistiki da su mu poricali svaku lozofsku intenciju i relevantnost i da su njegovu delatnost ocenjivali politikantskom, ekstremistikom, levoradikalnom, graansko-liberalistikom, antisamoupravnom, destruktivnom antisocijalistikom i antikomunistikom; 2. da su na osnovu Titovog govora protiv praksisovaca osporavali njegov izbor za profesora; 3. da je bio jedan od osnivaa Hrvatskog lozofskog drutva koje je bilo nezavisno i nije radilo ni po ijim viim direktivama i da su vlastodrci samo sanjali o tome da ga okrenu protiv Praxisa iji je osniva i glavni urednik i da je drzovito ustrajavao u praksisovtini52; 4. da je podravao svog mlaeg kolegu arka Puhovskog i da nikada u ivotu nije sreo Aleksandra Rankovia53; 5. da je imao intenzivne meunarodne komunikacije i da bi trebalo demaskirati sve univerzitete i njihove lozofske odseke u svetu koji su ga pozivali. Svoje priznanje Gajo Petrovi zavrava reima: Uvjeren sam da e politiki pou Jugoslaviji. No novi reim donio je svakako neto kvalitativno novo: direktno rehabilitiranje faizma, ustatva, NDH i njihovih voa, ukljuujui i najvee zloince, kao npr. Mile Budaka (koji je ve poeo dobijati svoje ulice) i A. Pavelia, koji je u jednom zagrebakom mjeseniku proglaen pravim hrvatskim liberalcem parlamentarno-opozicionog tipa. 52 Gajo Petrovi nastavlja: Na Korulanskoj ljetnoj koli tijesno povezanoj s Praxisom - i u samom Praxisu intenzivno su sudjelovali veoma ugledni, pa ak neki i od najuglednijih zapadnoevropskih i amerikih lozofa najrazliitijih orijentacija (od neortodoksnih marksista preko fenomenologa do analitikih lozofa), a u meunarodnim lozofskim publikacijama, pa ak i u dnevnoj tampi pisalo se o asopisu Praxis i o lozoma praksisovcima kao znaajnoj pojavi meunarodnog lozofskog ivota. Samokritiki priznajem da se toj meunarodnoj armaciji Praxisa nisam suprotstavljao, nego sam joj prema svojim mogunostima pomagao. Nedjeljna Dalmacija, 3. veljae 1993. godine. 53 Kako su se u nacionalistikom tisku u Hrvatskoj pojavljivale aluzije da su praksisovci bili bliski A. Rankoviu i da su se s njim skoro svakodnevno sastajali, Petrovi izvlai ironian zakljuak da, po nacionalistima, on nikada nije bio ni praksisovac jer se nikada nije sreo sa drugom Markom.
5.6.2008 10:45:24
105
metai nae lozoje uspjeno obaviti i plemeniti zadatak rehabilitacije onih to se u civiliziranom svijetu nazivaju staljinistikim mranjacima. Jer ti su mranjaci puno prije naih dananjih luonoa vidjeli pravu prirodu Praxisa i praksisovaca, pa za svoj pothvat zasluuju puno priznanje svojih dananjih uenika i sledbenika. Tvrdi se da neki lozofski non-entiteti raskrinkavanjem lozofa i lozoje pokuavaju postii neke rune lozofske ciljeve. Premalo znam o svemu tome da bih se toj tvrdnji mogao odmah pridruiti. Ali nije mi poznat ni jedan sluaj u povijesti lozoje da se netko armirao kao lozof politikim objeivanjem i difamiranjem lozofa koji su se armirali svojim lozofskim radovima. Prema tome, politiki pometai lozoje, najblae reeno, ne mogu teiti nikakvim lozofskim ciljevima. Za to se to oni zapravo bore pitanje je koje sad ostavljam po strani.54 Na kraju u rei neto vrlo lino, ali mislim da je i veoma naelno. Kada sam prije 34 godine u Sarajevu, po lanu 133. Krivinog zakonika o tzv. neprijateljskoj propagandi, suen zbog lanka u Praxisu, na suenje su doli Gajo Petrovi i Rudi Supek. Nisu se prethodno dogovarali, nego su se sreli na eleznikoj stanici. U sudnici sam sedeo okrenut leima publici. Prepoznao sam kaljucanje Gaje Petrovia. Shvatio sam da u biti slobodan i da
Ibid., str. 21. Na priznanje Gaje Petrovia reagovao je Branimir Donat u Nedeljnoj Dalmaciji, 24. veljae 1993., u tekstu pod (verovatno redakcijskim) naslovom Krvnik i tekstom uz naslov: Praksisovci su od poetka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blaega krvnika, a ne onog staljinistikog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama... Donat, inae, prigovara Petroviu isterivanje sa katedre za lozoju Vuka Pavlovia u vreme kada je Petrovi studirao u Lenjingradu i ni u kakvom isterivanju sigurno nije mogao uestvovati. Petrovievo priznanje Donat tumai ...kao rezultat opake ljudske zablude i opasnog politikog sljepila, a moda i recidiv onog dogmatizma koji se kao virus usadio u krvotok mladog intrasigentnog skojevca pouenog u tehnologiju boljevizma usred Lenjingrada. (str. 21.). Da su u zatiranju uticaja i tragova Praxisa i praksisovaca sva sredstva dozvoljena dokazuje Donat poredei poasni doktorat Univerziteta u Upsali dodeljen Rudiju Supeku sa poasnim doktoratima koje su jugoslovenski univerziteti dodeljivali Edvardu Kardelju i Demalu Bijediu! Svoj prilog ovakvom stavu dala je i redakcija Nedjeljne Dalmacije koja je Donatov tekst graki opremila ex-librisom Mladena Stilinovia iz 1991. godine na kome pod znakom petokrake pie: Nai lozo koje svojim priznanjima gorljivo brani Gajo Petrovi, a koji su poeli od ideje da moraju mijenjati svijet, doivjeli su sada straan protuudarac od toga neumnog i neodgovornog svijeta koji se sam promijenio ne pitajui ih ta oni o tome misle. Treba zaista pogaziti sve ljudske obzire pa o Gaji Petroviu pisati u lanku pod naslovom Krvnik! 55 Gajo Petrovi, Odabrana djela, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd 1986., Tom II, str. 241.
54
5.6.2008 10:45:24
106
moram iveti kao slobodno ljudsko bie, bez obzira kako me sudili. Tako sam bolje razumeo Gaju Petrovia: Mo miljenja ne treba precjenjivati. Nijedno miljenje nije tako mono da bi moglo stvoriti novi svijet samo svojom silom. Ali miljenje ne treba potcjenjivati. Doista, bolji svijet ne moe se stvoriti bez mislee obrade ideje slobode, stvaralatva i pravde.55 Za taj bolji svijet slobode, stvaralatva i pravde iveo je Gajo Petrovi. Bio je i ostao svetionik slobode ne samo u tekim vremenima u kojima je iveo, nego i u jo teim koja su im sledila.
BOIDAR JAKI GAJO PETROVIS PRAXIS

The authors approach is based on three attitudinal points:1. Gajo Petrovi was an exceptional phenomenon in the Croatian, Yugoslav and European cultures, the challenge of freedom in a repressive society. 2.There is no such thing as praxis group, philosophers of praxis or praxis philosophers which would follow a unique philosophical or socio-theoretical orientation. 3. Political and ideological criticism of the periodical Praxis was an act of the repressive system, and any differening opinion concerning culture and science was exposed to such repressive acts. The political establishment of the Tito regime, its ideological and propaganda aparatus had spread insinuations, denunciations and accusations on account of Praxis and of Gajo Petrovi, and this manner of pressure has continued to the present day under the changed historical conditions. The perpetrators of the attacks have very often been the same persons, only that once they had challenged Praxis and Gajo Petrovi as enemies of socialism and of the system of socialist selfmanagement, and later as servants of the Titoist authoritative power. The fate of Praxis in the old regime was triumphantly interpreted as a family quarrell. This work is an attempt at a sociological analysis of the political fate of Praxis which was based on Gajo Petrovis belief that there is no freedom without man and there is no humaness without freedom , and it had had nothing to do with the old and new political and ideological disputes.
5.6.2008 10:45:24
VESELIN GOLUBOVI EMU MISLIOCI U OSKUDNOM VREMENU?

Prethodno priopenje
Valja nam uvijek iznova uti, i proumiti, ono davno pitanje pjesnika Hlderlina iz elegije Kruh i vino: emu pjesnici u oskudnom vremenu? ( und wozu Dichter in drftiger Zeit?). Valja se, kadto, prisjetiti i onog predavanja Martina Heideggera emu pjesnici? (Wozu Dichter?). Ali ne treba ovdje slijediti ni Hlderlinovu, ni Heideggerovu potragu za moebitnim odgovorima. Valja nam se prisjetiti, gdjekad, i onog stiha A.B. imia Pjesnici su uenje u svijetu i one Platonove upute o iskri to moda tinja u ovjeku, i uvida da lozoja, da miljenje izvire iz uenja, thaumazein, i da ta rije, mislim, u indoeuropskim jezicima izrie i divljenje, da su uenje i divljenje, svojim porijeklom, etimologijom, nerijetko i sinonimi. A moda ne treba posve preumiti ni onu drevnu kinesku: Da nema vjetra, pauci bi nebo premreili, i navlastito kada se ona u ovoj prigodi ne odgodi te parafrazira: Da nema pjesnika, pauci bi nebo premreili. Valja se sjetiti onih Hlderlinovih stihova kojima se izrie zajedniko izvorno porijeklo, temelj, dno, bezdan lozoje i pjesnitva: oni prebivaju blizu, ali na najodjeljenijim bregovima (sie wohnen nahe, aber auf getrenntesten Bergen). Meutim, na ovom mjestu i u ovoj zgodi, ne treba se baviti pjesnicima i poezijom, pa ni pjesnitvom kao bti umjetnosti. Ni lozoma, ni lozojom kao jednim razdobljem miljenja. Ni pitanjima koja su, isto, ali ne i jednako, zaokupljala povijest lozoje i povijest umjetnosti. Valja ovdje zanemariti i bitna pitanja zapadnog lozofskog umovanja, primjerice pitanja o bitku, o ovjeku, o spoznaji, o istini, o povijesti Pa mimoii i pitanje pjesnika to je ovjek, a mora bit ovjek i njegov putokaz neka bude to biti ne moe (Njego). Moe se ovdje zaobii i razumijevanje oskudnog vremena u Hlderlinovu pjevanju, imenovanju, i u Heideggerovu miljenju, kazivanju te ostati pri slutnji, nagovjetaju, nagaanju da oskudnog vremena ima uvijek, oduvijek i
5.6.2008 10:45:24
108
moda zauvijek, da je oskudno vrijeme takorei prirodno trajno stanje svijeta. Jer emu, inae, pjesnici i mislioci? Nije li oskudno vrijeme samo drugo ime, ili bar jedan od bitnih aspekata, vremena metazike i ideologije, vremena samootuenja i njegova postavlja (Heidegger, Marx)? Ne dri li vodu ona slutnja, moda pomisao, primisao: to runija stvarnost, to ljepa pjesma, to efemernija, povrnija, realnija, neljudskija stvarnost, to idealnije, dublje, trajnije, humanije, bitnije miljenje. I ima li, moe li biti, poezije, umjetnosti, lozoje kao samootuenih posebnosti, zasebnosti, prividnih fenomenalnosti, bez, izvan, mimo pervertiranog, postvarenog, otuenog realiteta, tamo negdje u moebitnim predjelima mogue istinite zbilje ljudskog ovjeka i ovjenog ljudstva? Valja, naprotiv, u ovoj zgodi, lapidarno i pojednostavljeno, ne nuno i pogreno, podsjetiti na ve davno promiljeno vodee pitanje Gaje Petrovia, jednog od bitnih lozofskih mislilaca u epohi naeg oskudnog vremena. Vodee pitanje Gaje Petrovia prepoznao sam davno kao pitanje o mogunosti revolucije izvan svake historijske - nipoto ne i povijesne! - fenomenalnosti. To se pitanje oblikovalo domiljenijim, dosljednijim i radikalnijim razvijanjem poetnog pitanja o mogunosti ovjeka. Da bih u bitnom pogledu povezao ta dva, naizgled razliita i razdvojena, pitanja te da bih sauvao bitni dinamiki kontinuitet cjelokupnog Petrovieva misaonog nastojanja, prije dvadesetak godina, predloio sam da se ono imenuje pomalo nezgrapnim naslovom: metalozoja prakse kao miljenje revolucije. Vjerujem da taj naziv uva i dosljednu lozonost i praksnost translozofskog miljenja revolucije i revolucionarni naboj i metalozonost lozoje prakse. I praksu kao bitak ovjeka i revoluciju kao najvii oblik, najdublju mogunost i bt prakse. Taj naziv bio bi i u duhu Petrovieva shvaanja po kojem miljenje revolucije praksu misli bitno kao revoluciju te po kojem miljenje revolucije ne znai odbacivanje nego nadilaenje tradicionalne lozoje postavljajui i rjeavajui njena bitna pitanja na nov nain, pa je ono, stoga, u bitnom pogledu, lozofskije od bilo koje dosadanje lozoje. ovjek je bie prakse, praksa je poseban i izuzetan nain bitka svojstven samo ovjeku. Praksa nije ova ili ona posebna ljudska djelatnost, ili sve one zajedno, ve je ona svaka ljudska djelatnost ukoliko je slobodna i stvaralaka. Uvjetovanost rijeju ukoliko odnosi se na realnu mogunost prakse da moe biti, i da ona doista jest u historijskom fakticitetu, samootuena djelatnost. Ali ona moe biti samootuena djelatnost ponajprije zbog toga to je u
5.6.2008 10:45:24
109
svojoj bti, u svojim najboljim mogunostima, slobodna i stvaralaka. Stoga samootuenje nije neprekoraiva granica prakse kao ovjekova bitka nego njen epohalni udes u dosadanjoj pretpovijesti. Povijesno nastalo samootuenje ovjeka moe biti, u osnovi, i povijesno prevladano. Bt, ili bitna realna ljudska mogunost, slobode jest stvaralatvo, a bt je stvaralatva u proizvoenju kvalitativno novog. Povijest i nije nita drugo doli proizvoenje novog, ostalo je puka historija. Praksa kao slobodno stvaralatvo, kao proizvoenje kvalitativno novog, obitava izuzetno, privilegirano mjesto u bitku kao takvom i u cjelini. Stoga je bitak ovjeka, praksa kao sloboda i stvaralatvo, horizont svakog autentinog razumijevanja bitka. Revolucija u obzoru Petrovieva razumijevanja nije neki od historijskih, drutvenih, politikih, ekonomskih, i svakog drugog i svih drugih, nastalih, prolih, sadanjih i buduih fenomena, ona je, naprotiv, najrazvijenija, najpunija, najistinskija, najvia mogunost prakse kao slobodnog stvaralatva, kao ovjekova povijesnog proizvoenja novog. Ona je polje otvorenih mogunosti, carstvo autentino novog, istina zbilje i zbilja istine, bt bitka i bitak u svojoj bti. ovjek, kao izuzetan, privilegirani nain bitka, sustvaratelj je i kaziva bitka kao takvog i u cjelini. ovjekom bitak najrjeitije govori i najzbiljskije jestuje. Filozoja, dodue, jest put na kojem se relativno dostatno moe sagledati praksa kao slobodno stvaralatvo, ali taj je put prekratak, i nije dovoljno lozoan, da bi se na njemu mogla sagledati najvia mogunost prakse kao revolucije. Tome bi, u osnovi, moglo dostajati tek miljenje izvornije od tradicionalne zapadne lozoje kao metazike (Heidegger) i kao ideologije (Marx). A to je, prema Petrovievu samorazumijevanju, miljenje revolucije odnosno, prema nekim drugim samorazumijevanjima, miljenje novog, u kome je, kao njegov bitni sastavni dio i mogui putokaz, sadrano miljenje revolucije i njemu komplementarna i kongenijalna metalozofska nastojanja u posthegelovskom i suvremenom, pojmovnom i metaforikom umovanju i sainjanju. Jasno je da je tu rije o dorastanju duhovnoj razini svojih prea. Prethodnicima, preteama i precima moe se dorasti samo tako da ih se nadmai. A tu nije rije o naputanju lozoje, ni o njenom stavljanju u zagrade. Rije je, naprotiv, o neizbjenoj potrebi, i mogunosti, da se tradicionalna lozoja - i svako drugo miljenje koje se puti uvodom u drugo, drugaije, izvornije
5.6.2008 10:45:24
110
miljenje idui bitnim mjestima lozoje, njenim putem, kroz nju i preko nje - njenim imanentno-kritikim razvojem i ozbiljenjem njenih najdubljih, najboljih potencijala i njenih jo neostvarenih mogunosti transcendira, prevlada, nadie, nadskoi, ukine, nadmai, pregori, preboli, ozbilji drugim, drugaijim, izvornijim, novim tipom miljenja istog ranga. Drevnu helensku iskru lozoje kao miljenja novog koja je tinjala, a kadto i sjala, u povijesti zapadne lozoje, pa i u doba metazike, u naem je oskudnom vremenu sauvao i Gajo Petrovi. Njegovo lozofsko i metalozofsko djelo, poput djela drugih bitnih lozofskih mislilaca dananjice, brino skrbi da ta iskra ne utrne kako bi se moda jedno mogla razgorjeti u plamen to e osvijetliti mogui put kojim e ovjek kroiti od ivotinjske vrste homo sapiens sapiens prema ljudskom rodu homo humanus. emu pjesnici, emu mislioci u oskudnom vremenu? emu zainjavci i vidioci, imenovatelji i kazivai, emu vjesnici u oskudnom vremenu? Niemu! Odnosno: da - tihi i jedva primjetni u efemernom, a svagda vie nego prisutni i ujni u bitnom - isprednjae pred onima koji su se odvaili na taj put te da e svoju mogu utaiti na bistrom izvoru nade, i hrabrosti, u tom tegobnom, neizvjesnom ,a neizbjenom puenju. I jedino primjerenom autentinom ljudskom pozivu ovjekova bitkovnog dostojanstva! To je, takoer, u naem oskudnom vremenu mislio, i kazivao, i Gajo Petrovi. Pa neka se vidi, i misli, i kazuje.
VESELIN GOLUBOVI WOZU DICHTER IN DRFTIGER ZEIT?

The article is about the main question of Gajo Petrovis metaphilosophy. It is mediated by Hoerdelins and Heideggers question about poets. The interpretation of Petrovis main question leads to the unication of the question of poets with the question of thinkers..Gajo Petrovi was concerned with the spark of philosophy as thinking about what is new in our scarse time. Perhaps that spark might kindle the re and shed light on mans progress from the animal species of homo sapiens to the humankind of homo humanus. And the sense of poetry and thought, naming and saying, means introducing the daring ones on the path which is the only proper one towards the original role of human and essential dignity.
5.6.2008 10:45:24
SLOBODAN SADAKOV GAJO PETROVI ODGOVORNOST INTELEKTUALCA

Izvorni lanak
,Miljenje ostaje vjerno sebi samo ako se uvijek obnavlja... 1
1.
Veoma sam zahvalan na pozivu i prilici da uestvujem na skupu posveenom Gaji Petroviu. Tim pre to se ini da skup uprilien u znak seanja na linost i delo Gaje Petrovia nema samo prigodni karakter, ve predstavlja retku i dragocenu priliku u kojoj se demonstrira odnos prema lozofskoj tradiciji, uspostavljaju odreeni kriterijumi i utvruje ono najvrednije u njoj, u ta svakako spada i delo Gaje Petrovia. Vreme koje je na raspolaganju podrazumeva da mogu biti pomenuti samo delii onoga misaonog bogatstva sadranog u delima Gaje Petrovia. U svom izlaganju podsetio bih na tekst ,,Odgovornost intelektualca danas koji se nalazi u Petrovievoj knjizi Miljenje revolucije. Taj tekst, i danas, nekoliko decenija od svog nastanka, predstavlja neto veoma znaajno po koliini pokrenutih pitanja, po svojoj promiljenosti i vetini izvoenja. I na primeru ovog teksta moe se uvideti koliko je Gajo Petrovi pouzdani mislilac s kojim moemo misliti i danas, koliko se na njegove analize i danas moemo osloniti. Tekst o odgovornosti intelektualca moe se sagledati i kao trag Petrovievih dilema u pogledu napora samorazumevanja, odnosno i kao svojevrsno ,,polaganja rauna i ,,konkretno osvjetenje vlastite drutvene pozicije i misije koja odatle proizilazi(Manhajm).
2.
U svom tekstu Petrovi razmatra najpre neke od nataloenih predstava i stereotipa o mestu i ulozi intelektualca, pojedina polureektovana odreenja, ali i pojedine veoma relevantne stavove. On ispituje da li je odgovornost intelek1
G.Petrovi, Miljenje revolucije, Naprijed, Zagreb, 1978., str.12.
5.6.2008 10:45:24
112
tualaca vea od odgovornosti obinih ljudi, te ako jeste, ta ta odgovornost podrazumeva i koji su njeni kriterijumi? Meu brojnim, Petrovi razmatra i pitanje da li je intelektualac ovek sa ,,odreenim kolskim kvalikacijama i napose s akademskim stupnjevima, ovjek sa svedodbama i diplomama.2 Ukoliko to jeste, ,,kakve kvalikacije ili diplome treba da postignemo da bismo se kvalicirali za intelektualca?. Tematizujui diferenciranost znanja i njegovog posedovanja, unekoliko polemiui sa predloenom denicijom Roberta Mihelsa, Petrovi pita da li je ,,dovoljno posedovati neko znanje?.3 Ne zaboravljajui da naglasi terminoloku neodreenost sintagme ,,posednik razliitih znanja, on postavlja pitanje da li su intelektualci i oni ljudi koji ,,upotrebljavaju svoj intelekt na irem podruju prirodnih nauka i njihove tehnike primjene, a nemaju interesa za knjievnost i umetnost, za sudbinu ovjeka i tegobe drutva.4 Drugim reima, da li se intelektualcima mogu nazvati i ,,uski specijalisti, ljudi koji se ,,stvarima duha bave profesionalno tako to asimiliraju materijal spoznaje i upotrebljavaju ga na jednom uskom podruju ili sektoru realnosti, a nisu zainteresirani ni za kakvo ire intelektualno pitanje.5 Pored toga, Petrovi razmatra i prilino proireno ,,miljenje o intelektualcu kao o kritikom misliocu i kreativnom duhu. Da bi ovo tvrenje postalo preciznije, on smatra da bi trebalo odgovoriti na vie pitanja, od kojih je jedno: Da li je funkcija intelektualca iskljuivo ili primarno da misli kritiki, negirajui postojee, ili bi trebalo da on primarno predlae neke pozitivne alternative postojeem?6 Raspravljanje o tome ko je intelektualac, neizbeno, po Petroviu, dovodi do pitanja:,,ta on treba da ini?. Drugim reima, ,,raspravljanje o biti intelektualca dovelo nas je do pitanja o njegovoj odgovornosti. Petrovieva analiza ne moe se ovde pratiti u detaljima, ali se mogu pomenuti neki elementi njegovog zakljuka. Petrovi navodi da je bitna mogunost intelekta - miljenje. ,,Intelektualac treba da bude mislilac() Odgovornost je intelektualca da postane mislilac. Odgovarajui na pitanje ta znai misliti, Petrovi kae: ,,Mislilac je doista mislilac ako on misli ono bitno: smisao
2 3
Isto, str. 207. Isto, str. 208. 4 Isto, str. 210. 5 Isto, str. 217. 6 Isto, str. 211.
5.6.2008 10:45:25
113
ovjekova bivstvovanja u svijetu.7 Ako je mislilac doista mislilac, on, po Petroviu, ne ,,odraava ono to jest, on se ne bavi ,,samo opisivanjem ili prikazivanjem postojeeg, nego ujedno misli mogunost izmjene postojeeg i sudjeluje u stvaranju novog.8 Misliti ono ,,najbitnije zbilje oigledno je povezano sa drutveno-praktikim kontekstom u kojem neko misli i uestvuje: ,,Znai li to da mislilac mora misliti o svakodnevnim politikim pitanjima i sudjelovati u politikim borbama da ih rijei? Kao ljudsko bie i kao graanin on se moe ,,angairati i na taj nain. Ali mislilac nije mislilac po injenici to on sudjeluje u svakodnevnom politikom ivotu ili u politikim diskusijama. Mislilac je odgovoran ako on svojim miljenjem odgovara na ono to je osnovni problem i osnovna mogunost njegova vremena.9 Tako je on danas odgovoran, kae Petrovi, ako misli mogunost istinski ljudskog, razotuenog drutva, mogunost promene sveta u kojem ivimo. Konstitutivni element odreenja intelektualca, kako se moe videti, pitanje je njegove odgovornosti prema miljenju, odnosno odluke pred dilemom da li da ,,ograniimo ili da priznamo mogunosti miljenja, da li da priznamo ili prihvatimo mogunost razvijenog stvaralakog miljenja ili da miljenje kao miljenje osakatimo, reduciramo, ograniimo.10
3.
Pokuao bih sada povezati stavove iznete u pomenutom tekstu (naravno, imajui u vidu i one u drugim Petrovievim knjigama) sa ,,linim sluajem Gaje Petrovia, odnosno njegovim intelektualnim angamanom u odreenoj povesnoj situaciji. ini mi se da ovde, u tom kontekstu, ne treba zaobii injenicu da je ogroman deo Petrovievog intelektualnog napora i angamana bio vezan za marksizam, ili preciznije za Marksovo uenje, kao lozofsku i idejnu poziciju, tesno povezanu sa odreenom praksom. Razmatranje o intelektualnoj poziciji i angamanu Gaje Petrovia ini se jo interesantnijim ako se podsetimo da je u znaajnom periodu njegovog ivota na delu bio poredak koji je kao svoju ocijelnu ideologiju isticao marksizam.
Isto, str. 237. Isto, str. 237. 9 Isto, str.238.-9. 10 Isto, str. 238.
8 7
5.6.2008 10:45:25
114
Ne dotaknuti ili preutati pomenutu injenicu znailo bi, sa jedne strane, u velikoj meri nepotpuno misliti o Gaji Petroviu, a takoe i zanemariti napor iza kojeg je stajao i koji je inio sastavni deo njegovog lozofskog habitusa. Sa druge strane, samo pomenuti tu injenicu, bez dodatnog objanjenja, znailo bi, u odredjenoj meri, ostaviti ga u drutvu kojem nije pripadao, izjednaiti ga sa uesnicima borbi za ,,nesigurne fotelje oko kojih su se uvijek rojila jata laskavaca, izjednaiti ga sa svim onim marksistima (ili ,,marksistima) koji su to bili iz svog oportunizma i sledbenitva trenda, a koji su kasnije, sledei ,,novi trend, zavravali ponajee u nacionalizmu. To bi znailo izjednaiti ga sa brojnim politiarima i naunicima tadanjeg vremena, koji su se ,,punih usta pozivali na Marksa i gradili karijere, a posle rekli da su u pitanju bile njihove ,,mladalake zablude. Postavlja se, dakle, pitanje: Kakav je bio marksizam Gaje Petrovia? Da li je bio konjukturnog tipa? Ili su u pitanju bile ,,mladalake zablude? Upravo na tragu pomenutog da je mislilac odgovoran ako on ,,svojim miljenjem odgovara na ono to je osnovni problem i osnovna mogunost njegova vremena, nalazi se i Petrovievo tumaenje Marksa, te formi ivota (prakse) zasnovanih na Marksovoj misli. Brojni Petrovievi radovi govore o naporu da se u Marksovom uenju istakne, pre svega, njegov humanistiki i emancipatorski potencijal, da se naglasi bitno nadovezivanje tog uenja na naslee prosvetiteljstva i nemake klasine lozoje. Petrovi se nedvosmisleno u svojim radovima, bilo da su u pitanju bile suptilne lozofske teme ili problemi drutvenog konkretuma, zalagao za put od karikature ka originalu, za put od umrtvljene misli ka ivoj: ,,Kad nas ve optuuju moramo priznati: doista se stalno iznova vraamo Marxu, ne da bismo pri njemu ostali, ve da bismo mimo pomodnih misaonih strujanja i njihovih paradoksalnih sinteza (kakva je npr. ona izmeu ,,zapadnog strukturalizma i ,,istonog staljinizma) nali najbolji put do razumijevanja bitnih problema suvremenog svijeta.11 Gajo Petrovi je, u mnogo navrata, smatrajui to integralnim delom intelektualnog stava, naglaavao potrebu kritike, odnosno kritikog stava kao presudne odlike intelektualnog odnosa prema stvarnosti, u svim njenim bitnim modalitetima. To je, po njemu, bio i ostao, uvek neophodni uslov izgradnje slobodnog i demokratskog drutva. Odsustvo kritikog stava u pogledu nekog uenja, pa i Marksovog, vodi u dogmatinost i tome primerenu praksu. O
11
Isto, str. 87.
5.6.2008 10:45:25
115
tome Petrovi veoma uverljivo pie u svom tekstu ,,Kritika u socijalizmu.12 Svaka praksa podrazumeva ,,snopove pitanja te Petrovi nemalo preispituje teorijske postavke i praksu socijalizma: ,,Nema socijalizma bez teorijskog raspravljanja o njegovom smislu i sadraju. Kod Petrovia nije teko uoiti napor, ali i hrabrost da se suprotstavi simplikacijama Marksovog uenja, kao i brojnim pojavama koje je donosila praksa socijalizma. Ukoliko sada pokuamo sasvim konkretno pozicionirati Petroviev intelektualni angaman u poznatom povesnom kontekstu, u jednoj dravi, moda samo naizgled meajui dve ravni, moe se rei da je taj angaman, u bitnom, bio opozicioni u odnosu na vladajui, preovlaujui nain miljenja. U, ne odvie irokoj, lepezi tadanjih opcija, koje su bile u veoj ili manjoj meri distancirane od postojeeg poretka, moe se uoiti da je grupa lozofa okupljenih oko asopisa Praxis, iji je Petrovi bio istaknuti predstavnik, zastupala sutinsku kritiku. Za vei deo ostalih tadanjih opozicionih stavova i kritika, u verzijama njihovih dobro poznatih nosioca, pokazalo se kakva je opozicija bila u pitanju i ko su bili neki od disidenata titoizma. Sa ove distance jasno se moe videti koliko su veinu njih zanimala ljudska prava, demokratija, nauna istina ili knjievnost. I bilo bi za milione ljudi na ovim prostorima bolje, kako je to resko rekao Boris Buden, imajui u vidu poslednja ratna iskustva, da mnogi od njih nisu nikada ni izali iz zatvora. Pokazalo se da je ,,prividno novo bilo samo ,,novi oblik starog, neto daleko ispod povesnih parametara, kako onih izborenih, tako i onih moguih. Otuda i Petrovieva otra osuda nacionalizma, posebno u poslednjim godinama njegovog ivota. Imajui u vidu sve pomenuto, jo se jasnijim ini znaaj Petrovievog intelektualnog stava i nivoa koji je respektovao najvie vrhunce graanskog miljenja, koji je recipirao i posredovao ono najbolje iz povesti, dok je realnost ponajee, kako je to rekao drugi veliki predstavnik ,,Praksisa Milan Kangrga, bila plemenskorodovskog, polufeudalnog, predgraanskog tipa. Reenica Gaje Petrovia, mislioca i intelektualca prepoznatog i u evropskim okvirima, kojom je, na saet nain, iskazan njegov intelektualni moto glasi da se ,,bolji svijet ne moe stvoriti bez mislee obrade ideje slobode, stvaralatva i pravde.13 Delo i intelektualni angaman Gaje Petrovia svedoe koliko je
12 13
G.Petrovi, Filozoja prakse, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 383.-399. G.Petrovi, Filozoja prakse, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 383.-399.
5.6.2008 10:45:25
116
tom motu bio privren. Poznate rei da ,,ideje vrede onoliko koliko vrede ljudi koji ih zastupaju dobile su Gajinim ivotom i miljenjem jo jednu veliku potvrdu, a ideje koje je zastupao, njegovom promiljenou, svoj novi sjaj.
SLOBODAN SADAKOV GAJO PETROVI THE RESPONSIBILITY OF AN INTELLECTUAL

Referring to Petrovis essay The responsibility of an intelectual today the author points out the actuality of his thinking. As distinguished from many other oppositioners ( whose dedication to the apparent new has shown to be the dedication for the new forms of the old) Petrovis intellectual engagement was marked by an essential critical approach motivated by the ideas of freedom, creativity and justice.
5.6.2008 10:45:25
BARBARA STAMENKOVI / LINO VELJAK HUMANIZAM U DJELU GAJE PETROVIA

Izvorni lanak
Gajo Petrovi, lozof domaeg ishodita i svjetskih dosega i razmjera, svojom lozojom prakse utemeljenoj na inzistiranju na humanizmu u skladu s Heideggerovom formulacijom smiljanja i briganja da ovjek bude ovjean, a ne neovjean, inhuman, to jest izvan svoje biti1, moe posluiti kao orijentir i uzor u postavljanju pitanja kako kvalitetno lozorati i lozofsku misao prenositi studentima? To posebno vai za nae doba u kojem se opisujemo u terminima funkcija i dnevnog rasporeda2 i rasipamo u razliite na izgled samostalne i suprotstavljene oblike, vrste ili sfere... praktinog djelovanja3 pod ingerencijom pojedinih znanosti, pri emu najnia meu njegovim formama praktinog djelovanja, materijalna proizvodnja za zadovoljavanje neposrednih (i proizvedenih) ivotnih potreba postaje dominantna.4 Posve opravdano, odgovor koji ima potencijal za spomenuti humanizam, tj. povratak ovjeka iz rasprenog postojanja u sferama u njegovo ljudsko postojanje5, Petrovi ne nalazi niti u utopijskom obnavljanju renesansnog ideala, tj. ni takvu svestranost koja bi se sastojala u tome da svaki pojedinac razvije sve mogue oblike djelatnosti6, jer to ne doputa kompleksnost dananje prakse, niti u nekoj besmislici uniformiranja, ukidanja svih razlika
Martin Heidegger, O humanizmu, u: Kraj lozoje i zadaa miljenja. Naprijed, Zagreb, 1996., str. 158. 2 Gabriel Marcel, The Philosophy of Existence, Philosophical Library, New York, 1949., str. 2. 3 Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, Naprijed/Nolit, Zagreb Beograd,1986., str. 134. 4 Ibid., str. 131. 5 Ibid. 6 Ibid.
1
5.6.2008 10:45:25
118
meu ovjekovim stvarima ili aspektima.7 Ne nalazi je niti u nerealnoj viziji neke savrene harmonije meu njegovim (ovjekovim) razliitim stranama ili oblicima djelatnosti8, ve u savladavanju meusobne otuenosti tih realno razliitih strana jedne cjeline i ukidanju privida da su to neke samostalne sfere koje postoje nezavisno od ovjeka i u koje on moe da se ukljui ili ne ukljui9, u prevladavanju tog najfundamentalnijeg oblika ovjekova samootuenja- rascjepa njegove djelatnosti na razna podruja u meusobnom vanjskom odnosu10 u skladu s kojim bi se moglo rei da bitno podruje dezalijenacije nije nikakvo posebno podruje, nego podruje odnosa meu podrujima, podruje borbe za savladavanje rascjepa ovjeka na meusobno suprotstavljene sfere.11 Pritom, u slijedu promiljanja, Petrovi jasno demonstrira kako ne misli na puko mehaniko okupljanje razliitih perspektiva, disciplina i diskursa u kojima svaka ostaje zatvorena u sebi, u-struena, tj. uvuena u svoju struku i budno pazei da ne prekorai njene granice12 pod nazivima interdisciplinarnosti i pluriperspektivnosti koji bi bili tek pomodne oskule, ve na neustruavanje od pitanja koja se ne mogu ustruiti.13 To je neustruavanje odlika istinskog lozoranja i njime se uspostavljaju pretpostavke za stanje u kojem e ovjek moi da se ostvaruje kao univerzalno stvaralako bie.14 U tom stanju on nije rob ove ili one posebne misli, osjeaja ili tenje15, ve ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo16, a on svojim djelom pridonosi proirenju granica ljudskosti.17 Kakav je to slijed promiljanja i na koji nain prelazi puko estetsku i poprima odista praktiku vrijednost? Prije svega, svako istinsko promiljanje koje eli smiljati i brigovati da ovjek bude ovjean18 mora polaziti od temeljnog pitanja to znai biti ovjek? A to pitanje nisu lozo izmislili...
Ibid. Ibid. 9 Ibid. 10 Ibid. 11 Gajo Petrovi, emu Praxis, Praxis, Zagreb, 1971., str. 175. 12 Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 86. 13 Ibid. 14 Ibid., str. 134. 15 Ibid., str. 146., 147. 16 Ibid. 17 Ibid. 18 Martin Heidegger, op. cit., str. 158.
8 7
5.6.2008 10:45:25
119
nego je to bitno pitanje naeg postojanja koje lozoja, ako ne eli da ostane po strani od ivota, ne moe mimoii.19 Ako ne umijemo odgovoriti na to pitanje, nai razgovori o ovjeku i ovjenom doista mogu da ostanu samo prazni razgovori.20 Ono je daleko iznad toga da bi se iscrpljivalo u tome da nauimo smisaono i konsekventno upotrebljavati rije ovjek.21 Kako onda smisleno pitati o ljudskoj prirodi? Ne nekim nekritikim, lozofski nezasnovanim humanizmom22, utemeljenim na dogmama, predrasudama i etiketama bilo koje vrste, ne na empirijskim nalazima koji funkcioniraju unutar redukcionistikih okvira pomodnih znanstveno-teorijskih paradigmi, ne niti pak apstraktnom lozofskom, ontoloko-antropolokom analizom koja bi stavljala na stranu sva ivotna zbivanja radi slijeenja svojih racionalistikih i analitikih izvoenja, ve polazei od humanizma shvaenog kao kreativne misli usmjerene na shvaanje i sustvaranje biti ovjeka23 kao orijentacije, ishodita i, ujedno, cilja. A to danas preesto zaboravljaju i znanosti i lozoja. Dakle, priznavanje zajednike ljudske prirode ne znai odbacivanje injenice da je ljudska priroda kompleksna, niti injenice da ona moe poprimati razliite historijske i socijalne forme. Isto tako, lozofska, ontoloko - antropoloka analiza ne trai odbacivanje konkretnog naunog istraivanja raznih aspekata ili oblika ovjekova bivstvovanja. Naprotiv, takva lozofska analiza omoguuje i zahtijeva daljnje konkretno istraivanje ovjeka.24 To bi na primjeru etikih normi znailo sljedee: Smisao etikih normi promaili bismo ako iza raznovrsnosti njihovih aspekata ne bismo vidjeli njihovu ontoloko - antropoloku bit, ako ih ne bismo pokuali shvatiti kao oblike ovjekovog bivstvovanja. Njihov smisao promaili bismo i tada ako bismo se zadovoljili apstraktnim ontoloko - antropolokim utvrivanjem njihove pripadnosti nainu ovjekova bivstvovanja ne analizirajui samootueni oblik ovjekova bivstvovanja u kojem se ostvaruju ovjekove ivotinjsko - neljudske mogunosti, dok njegove ljudske mogunosti poprimaju oblik nemonih elja i moralnih normi.25
19 20
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 81., 82. Ibid. 21 Ibid. 22 Ibid., str. 422. 23 Ibid., str. 422. 24 Ibid., str. 423. 25 Ibid., str. 414.
5.6.2008 10:45:25
120
Iz takvog teorijskog, metodolokog i praktinog holizma, Petrovi na sljedei nain promilja problem ljudske prirode: Osporavajui pogrenu teoriju o nepromjenljivoj i vjenoj ljudskoj prirodi, pristalice teorije o neogranienoj mogunosti oblikovanja ljudske prirode doli su na jednako neodrive pozicije. Jer, u prvom redu, kad bi ovjek bio neogranieno savitljiv, norme i institucije koje su nepovoljne za njegovu dobrobit mogle bi ga zauvijek oblikovati po svom obliju i ne bi bilo mogunosti da se unutranje snage u ovjeku mobiliziraju za promjenu tih obrazaca. S druge strane, odbacivanje ljudske prirode vodilo bi neugodnim teorijskim konsekvencijama. Kad ne bi bilo ljudske prirode, jedina mogua psihologija bio bi radikalni biheviorizam koji bi se zadovoljavao opisivanjem beskonanog broja obrazaca ponaanja ili bi mjerio njegove kvantitativne aspekte. Psihologija i antropologija samo bi opisivale razliite naine na koje drutvene institucije i kulturni modeli opisuju ovjeka.26 Dakle, ako hoemo lozorati iz spomenutih humanistikih premisa, ne moemo ovjeka promiljati kao praznu kutiju niti o njemu misliti kao o crnoj kutiji, u smislu inertne i po mogunosti zle prirode, ve razvijati koncepciju ovjeka kao slobodnog, kreativnog i stvaralakog bia, koju promie lozoja prakse, na tragu egzistencijalizma i nedogmatskog marksizma. Pri tom valja naglasiti, za Petrovia, sloboda i svijest ne iskrsavaju usred kontingentnosti i suvinosti opstanka i nisu, kao za Sartrea, deprivacija i defekt koji samo pomou svojevrsnog paralogizma on kasnije predstavlja kao pozitivni uvjet pojavljivanja svijeta i udjeljuje mu kreativnu vrijednost.27 Petrovi, jednako tako, slobodu ne poniava izlaui je na svakom tandu28, tj. na tandu dehumanizirajueg i degradirajueg materijalizma29 koji slobodu tematizira u kontekstu ovjekovog razumijevanja samog sebe kao otpadne materije ili potencijalnog izmeta.30 Petrovi, meutim, nasuprot Marcelovom teistikom egzistencijalizmu i lozoji vjerovanja, tj. nasuprot metazikom tematiziranju usmjerenom na rehumaniziranje ovjekova bia i svijeta, sada blisko Sartreu, inzistira na praktinom rehumaniziranju ovjeka, kako na individualnom, tako, paralelno, i na drutveno-politikom planu. Dakle, nasuprot onima koji promatraju samootuenje kao rezultat neuroGajo Petrovi, Suvremena lozoja, kolska knjiga, Zagreb, 1979., str. 350. Gabriel Marcel, The Philosophy of Existence, str. 57. 28 Ibid., str. 62., 63. 29 Ibid. 30 Ibid., str. 66.
27 26
5.6.2008 10:45:25
121
tinog procesa31 i koji, dosljedno, nude psihoanalitiko medicinsko lijeenje, promatrajui novo kreativno iskustvo prihvaanja i susreta u toplom, istinski uzajamnom, povjerljivom odnosu izmeu lijenika i pacijenta kao glavni terapeutski faktor32 te nasuprot onim lozoma i sociolozima na drugom polu koji, polazei od degenerirane varijante marksizma nazvane ekonomskim determinizmom, promatraju pojedince kao pasivne proizvode drutvene organizacije, cijelu drutvenu organizaciju kao posljedicu odreene organizacije ekonomskog ivota, a organizaciju ekonomskog ivota kao jednoznaan rezultat vladajueg oblika vlasnitva33, Petrovi tipini revolucionarni humanizam nadopunjuje promiljanjima prema kojima drutveni poredak nije ba sasvim izvanjski u odnosu na ovjeka.34 Stoga kao teorijsku osnovu za ukidanje otuenja trebamo ne samo kritiku teoriju drutva nego i ontologiju i antropologiju s obzirom da je otuenje uvijek otuenje ovjeka.35 Zbog toga alijenacija u Petrovievom razumijevanju nije ni injenica individualne psihologije, koja se moe prevladati samo na individualnom psiholokom planu, vlastitim moralnim naporima pojedinaca36, niti je pak ona iskljuivo drutveno-politika injenica s obzirom da postojei drutveni odnosi (nisu) neto izvanjsko u odnosu na ono to je ovjek tako da on moe persistirati u istoi svoje prirode kroz drutvene uvjete koji se mijenjaju.37 Praktiki revolucionirati postojee drutvene odnose38 onda znai potai ovjeka na slobodu i stvaralatvo, kako bi na osobnom i drutvenom planu razvijao svoje kreativne moi39, proirivao i obogaivao (svoju) ljudskost40, stojei na nivou svojih historijski kreiranih ljudskih mogunosti41, kroz slobodno bivstvovanje, stvaralako bivstvovaGajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 170. Ibid. 33 Ibid. 34 Ibid., str. 283. 35 Ibid. 36 Gajo Petrovi, Marx i marksisti. Odabrana djela III, Naprijed/Nolit, Zagreb Beograd, 1986., str. 367. 37 Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 283. 38 Ibid. 39 Ibid., str. 145. 40 Ibid. 41 Ibid., str. 166.
32 31
5.6.2008 10:45:25
122
nje, historijsko bivstvovanje, bivstvovanje kroz budunost42, tj. kroz tako istinski razumljenu praksu. Holistiko i humanistiko promiljanje pri tom moe i treba pripremiti teren za ovakav red stvari. Upravo je to temeljna intencija Petrovia (i jo nekih pripadnika njegova kruga), i to nasuprot protagonistima Munine43 i Stranca44 koji bivstvuju u solipsistikoj, nihilistiki neplodnoj, odnosno nepromiljenoj egzistenciji, koji se iscrpljuju i zavravaju u pubertetskim identikacijama, sluei tek kao polazita za lozofsku i egzistencijalnu zrelost. Petrovieva analiza postavlja se na plan ovjeka45, i to u bitnu dimenziju povijesti.46 Takvo je postavljanje ujedno suprotno i naivnoutopijsko-dogmatinim promiljanjima socijalizma ili nekog drugog drutvenopolitiko-ekonomskog poretka kao neega to e samo po sebi ponuditi ili ak i uspostaviti human i slobodan oblik ljudskog bivstvovanja.
BARBARA STAMENKOVI & LINO VELJAK HUMANISM IN THE GAJO PETROVIS WORK
The article examines the concept of humanism in Gajo Petrovis writings comparing it with the same concept in the works of Gabriele Marcel, Martin Heidegger, Jean Paul Sartre and Albert Camus. Against the protagonists of Nausea and the Stranger who exist a solipsistic and nihilistic, fruitless, thoughtless existence, Petrovis humane thinking of practice prepares the territorry for a free and creative existence.
Ibid., str. 138. Jean Paul Sartre, Munina, Nolit, Beograd, 1981. 44 Albert Camus, LEtranger, Bordas, Paris, 1976. 45 Martin Heidegger, O humanizmu, str. 175. 46 Ibid.
43
42
5.6.2008 10:45:25
GORDANA KORI PETROVI I NEKI ASPEKTI SUVREMENE NJEMAKE FILOZOFIJE

Izvorni lanak
Sredinom sedamdesetih Gajo Petrovi je bio prvi voditelj poslijediplomskog studija iz lozoje u Hrvatskoj na Odsjeku za lozoju ovog fakulteta. Dananje generacije, dakako, znaju da se jo relativno nedavno studiralo bez pomoi interneta. Ono to je danas tee zamislivo jest da se studiralo i bez pomoi fotokopirnih aparata, te da su se seminarski radovi na poslijediplomskom studiju umnoavali tzv. getetnerom kao, uostalom, i npr. materijali u Saboru. Uloga profesora i voditelja u posredovanju informacija s meunarodnih skupova i intenzivne meunarodne suradnje (koja se tada zbivala i na Koruli, i u Dubrovniku, i u Zagrebu) bila je utoliko vanija i nezamjenjiva. I tu je ulogu Gajo Petrovi kao nastavnik sjajno ispunio ulaui silnu energiju u organizaciju studija, a bio je i stalno na raspolaganju studentima. Indeks te prve generacije poslijediplomanata, kojoj pripadam, pokazuje rijetku irinu spektra imena i problema u tadanjoj suvremenoj lozoji. Ako nismo do informacija dolazili putem interneta, uvid u dijapazon tadanjih pitanja i problema imali smo takorei in vivo. Osim, to je bilo uobiajeno sluati sve profesore Odsjeka za lozoju na elu s Vladimirom Filipoviem, predavao je i Vanja Sutli s Fakulteta politikih znanosti (problemi ontologije), Pavao Vuk - Pavlovi (problemi spoznajne teorije), Marija Brida (iz povijesti hrvatske lozoje), a sudjelovali su i predavai izvan Hrvatske iz drugih republika bive drave: Duan Pirjavec (estetika), Andrija Krei (lozoja religije), Ljubomir Tadi (lozoja prava i lozoja politike), Veljko Kora (lozofska antropologija), Mihailo Markovi (problemi lozoje znanosti) ali i, to je posebno vano, znaajni inozemni lozo: Kostas Axelos (problemi suvremene logike), Ludwig Landgrebe (problemi lozoje povijesti), Georg Henrik von Wright (problemi logike i spoznajne teorije), Alwin Diemer (problemi lozoje jezika) i, dakako, ve tada velika zvijezda na lozofskom nebu - Jrgen Habermas, koji je predavao o problemima marksistike lozoje. Treba pribrojiti i one profesore iz inozemstva koji su tih godina gostovali
5.6.2008 10:45:25
124
s predavanjima u Zagrebu, to je esto bilo vezano i uz njihove boravke u Dubrovniku pri Interuniverzitetskom centru. Gajo Petrovi nam je ujedno savjetovao da sudjelujemo, i s preporukama nas upuivao na prve lozofske teajeve koji su tada poinjali u Dubrovniku: prije svega Fenomenologiju i marksizam, to je vodio prof. Ante Paanin s Fakulteta politikih znanosti i Bernhard Waldenfels (materijali s kursa izali su kasnije u nekoliko knjiga, izdanje Suhrkamp), gdje smo, meu inim, imali prilike sluati Paul Ricouera. Kao voditelj Petrovi je poslijediplomatima (zajedno s Dankom Grliem) organizirao i odlazak na tjedan dana u Mnchen, na istraivaki rad u tamonju sveuilinu knjinicu u kojoj nas je detaljno upoznavao s katalozima i strukturom biblioteke. Dogovoren je i ostvaren susret s tadanjim rektorom Nikolausom Lobkowiczem, s kojim je nakon prijema prireena diskusija o temi, koja bi za nas vie pripadala dananjem vremenu i tranzicijskim drutvima: naime, o liberalizmu. Tom je prilikom ujedno prof. Petrovi upriliio i posjet Ernstu Blochu koji je, nakon naputanja DDR-a i nakon gradnje berlinskog zida 1961., djelovao kao gostujui profesor u Tbingenu. Posjet Ernstu Blochu u Tbingenu bio je zaista pripremljen, studenti su dobro poznavali temeljne Blochove odrednice, pogotovo onih djela koja su bila prevedena, a neki su Blocha i ranije imali priliku i osobno uti 1968. i 1970. kada je bio sudionik Korulanske ljetne kole, o emu postoji i krasan DVD u Blochovom arhivu u Ludwigshafenu. Organiziran je takoer i odlazak na obljetniki simpozij o Kantu (dakako, kad je rije o Kantu, vodio nas je prof. Kangrga), koji se odravao u Beogradu, gdje smo se upoznali i s najstarijom lozofkinjom s podruja bive Jugoslavije: Ksenijom Atanasijevi. Da se ene bave lozojom, nije bilo sasvim samorazumljivo, a pogotovo ne izmeu dva svjetska rata kada je K. Atanasijevi zapoela svoju lozofsku djelatnost. Gajo Petrovi se od 1955. kada je pisao o Humeu, u emu e sigurno u ovom zborniku biti posebno rijei, rano upustio u rasprave o engleskoj empiristikoj, ali i angloamerikoj lozoji uope.1 Veze sa suvremenom njemato se tie mojih radova o lozoma anglosaksonske lozofske tradicije, mislim da npr. moj tekst o Humeu (pisan 1955., a objavljen 1956.) pripada meu moje najbolje radove, te da slino vrijedi i za neke druge tekstove o lozoma angloamerike lozofske tradicije (npr. o Lockeu, Russelu, Ayeru itd., svakako i o Wittgensteinu, kojeg izdvajam jer moe biti sporno kojoj tradiciji pripada), Raznolikost u lozoji-temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i za stvaralaki dijalog, razgovor s prof. dr. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela, Naa knjiga, Zagreb, br. 23-24/1987., str. 7.
1
5.6.2008 10:45:25
125
kom lozojom bile su od poetka intenzivne. Dakako, rije je prije svega o izvrsnom poznavanju i marksizma, a potom i Heideggerove lozoje, te u tom tragu o vlastitom tumaenju ovjeka kao bia prakse i pojma praxisa, o emu se ovdje dosta govorilo. Ta kombinacija marksizma i Heideggerovih promiljanja u mnogim je krugovima u Njemakoj bila teko razumljiva i nije uvijek bezrezervno prihvaena, kako meu tamonjim marksistima, tako i meu hajdegerijancima. Frontovi su bili vre odijeljeni. Situacija se ni danas nije bitno promijenila. Kad strancima izlaemo povijest lozoje na ovim prostorima, iznova nailazimo na nerazumijevanja situacije u kojoj su egzistencijalistika lozoja, kao i fenomenologija bile, u kombinaciji s marksizmom, neto uobiajeno za zemlje koje su traile put izlaska iz dogmatskog teorijskog marksizma. Petrovi, kao i ostali lanovi asopisa Praxisa, bio je u inozemstvu izuzetno cijenjen. Njegova preporuka za specijalizaciju u Tbingenu otvarala mi je sva vrata, kako kod Waltera Schulza, Heideggerovog uenika, tako i za sudjelovanje na Oberseminarima Ernsta Blocha, kao i razgovore s njim. Sjeam se da je poslijediplomantima u predavanjima, a pojedine svoje opservacije i nije uvijek uspio tekstualno uobliiti, Petrovi ukazivao na neke aspekte njemake lozoje, uvide koji su mu bili vani. Tu prije svega mislim na podvlaenje direktnog znaaja i utjecaja Lukcseve Povijesti i klasne svijesti na mladog Heideggera, makar to terminologijski i nije na prvi pogled vidljivo, na polemiki znaaj Principa nada u odnosu na Heideggerov Bitak i vrijeme. Pojam nade manje je motiviran izravno teolokim utjecajima, to se u interpretacijama Blocha inae posebno istie, nego vie polemiki u odnosu na pojam brige i tjeskobe kod Heideggera. Taj polemiki motiv miljenja kod Blocha je vidljiv i pri eksplikaciji pojma snova prema naprijed u odnosu na Freuda. Kao uitelj Petrovi je svojim lozojskim uvidima upuivao na mogue elemente i motive miljenja pa se lake moglo misaono probijati kroz zamrene lozojske sklopove. U interpretacijama Blocha moglo se pratiti kako je na vrlo tolerantan i blag nain slijedio njegovo miljenje, ali i postavljao pitanja na bitnim mjestima. Osobno mi je bilo puno lake (za to je odgovornost iskljuivo moja) pokuati shvatiti ranog Blocha kao autora koji je puno vie itao i razumio Nietzschea, nego to je u to vrijeme uope itao samog Marxa. Ali taj sklop, noen snanim nabojem ekspresionizma, i ini ono to je najoriginalnije kod
5.6.2008 10:45:25
126
Blocha. Kasnije, kad se cjelina djela zaokruivala, pitanja koja je postavljao prof. Petrovi omoguavala su da se sve vie dolazi do zakljuka: to je Bloch sistematiniji, to je i slabiji. Naime, to vie pokuava izgraditi sustav jo-nebitka (kao recimo u Experimentum Mundi), sa svim podrunim kategorijama, kao doista na glavu postavljen Hegelov sustav, to vie biva katedarski profesor lozoje (to se vidi u Leipzikim predavanjima iz povijesti lozoje, posthumno objavljenim, a tokom vremena raznim tajnim kanalima iznesenim iz DDR-a), to je lozofski tanji. Inae, interpretacije Blocha u Njemakoj su esto polazile od dogmatikih stajalita (u njegovom krugu) do ekstremnijih: uzdizanje Blocha kao gure integracije u vrijeme postojanja dvije Njemake do danas kada se (posve opravdano) istie njegovo djelo Spuren, koje je i gimnazijska literatura, a o ostalim Blochovim djelima vlada muk naprosto se ponovno ne objavljuju! Dapae, u slubenoj povijesti Sveuilita u Tbingenu, na kojem je Bloch bio aktivan kao gostujui profesor, spominje ga se manje kao znaajnog lozofa, a skoro vie u smislu da je tu bio djelatan i jedan Merchenonkel - djedica koji pria bajke. Povijest recepcije Blocha u samoj Njemakoj , ukljuujui i doba DDR-a, vrlo je interesantna. Osobno imam potekoa i s Habermasovom interpretacijom Blocha kao marksistikog Schellinga, odnosno s tezom da lozoja prirode ini prirodu Blochove lozoje, koja je zbog Habermasovog utjecaja esto citirana kao temeljna odrednica njegovog miljenja. Od Petrovia se moglo uiti to lozofski jest bitno. Tako npr. u predgovoru knjizi Princip nada pie: No ako ostavimo po strani suvine potapalice marksistika lozoja i dijalektiki materijalizam, Blochova je koncepcija jasna i zasluuje panju.2 S Petroviem se moglo takoer pratiti upute za razumijevanje onog originalnog u Blochovom miljenju. Trebalo je doi do toga da se uope nije uputno optereivati terminologijom, koja je kod Blocha nastala u odreenim okolnostima, bilo DDR-a ili iz predratne marksistike literature. Ono to je bilo potrebno jest maksimalno razmicati, kad je potrebno, slojeve znaenja i izvanjski okotale termine, kao kod Blocha. Takav se pristup, dakako, ne odnosi na sve lozofe, to se posebno moglo uiti radei s Petroviem, na seminaru poslijediplomskog, Hegelovu Fenomenologiju duha. Bilo je to nezaboravno iskustvo.
Gajo Petrovi: Nada u misli Ernsta Blocha, u: E. Bloch: Princip nada 1, Zagreb, Naprijed, 1981., str. XVII.-XVIII.
2
5.6.2008 10:45:25
127
Interpretaciju Blocha s puno vie isticanja Duha utopije od Principa nada danas nalazimo kod Giannia Vattima. Nedavno je isto ponovio na III. Mediteranskom kongresu za estetiku u Portorou (rujan 2006.), a prisutna je ve u njegovom djelu Kraj moderne.3 Gajo Petrovi pak u tekstu Burghart Schmidt i postmoderna4 pet godina prije smrti govori o postmoderni, tada centralnom pojmu lozofskih diskusija: U zateene lozofske pravce postmoderna je unijela nemir i dovela do razliitih reakcija. Uz vatrene zagovornike pojavili su se i brojni kritiari razliitog pristupa i stupnja kritinosti. Tako su neki marksisti i drugi racionalno i progresivno orijentirani mislioci bili skloni da cijeli taj pokret bez mnogo diskusije osude i odbace, proglaavajui ga iracionalistikim, konzervativnim, reakcionarnim ili jednostavno neozbiljnim. Takav postupak inio im se doputen, jer postmoderna otvoreno osporava pojmove uma i progresa, a nasuprot strogom i ozbiljnom tvrdom miljenju sama ponosno istie svoj meki, vedro-alosni karnevalski karakter. Nasuprot olakim odbacivanjima Jrgen Habermas prihvatio se ozbiljne analize postmoderne i njenog odnosa prema moderni. No ini se da je i njegov osnovni nalaz ispao suvie jednoznaan, da ne kaemo jednostran. Smatrajui da je projekt moderne jo uvijek nedovren, da jo nisu iscrpljene njene razvojne mogunosti, Habermas je u osnovi sklon da u postmoderni vidi samo promaaj, odnosno iracionalnost i neokonzervatizam.5 U analizi pristupa postmoderni Blochovog uenika Burkharda Schmidta, s kojim je zajedno osnivao (i danas djelatno Drutvo) Ernst-Bloch-Gesellschaft u Blochovu rodnom gradu Ludwigshafenu i zajedniki njime predsjedavao, Petroviev pristup toj temi pokazuje njegovu promiljenu distingviranost, irinu kojom sve elemente treba ozbiljno sagledati. Tim pristupom u mnogim aspektima je bio izloen naputak za miljenje, koje nikad nije zahtijevalo doslovno slijeenje, nego je uravnoteeno (ponekad za nestrpljive i nepromi-
Duh utopije zacijelo je jedno od onih lozojskih djela 20. stoljea koja su se najvie otvorila istraivanju pozitivnih mogunosti povezanih s prividno dehumanizirajuim aspektima novih uvjeta egzistencije tehnikog svijeta. Ali koliko nam daljnje razvie Blochove misli u smjeru sve jasnijeg preuzimanja elemenata hegelovsko-marksistike tradicije omoguuje da ga i dalje ubrajamo meu mislioce radikalne krize humanizma?, Gianni Vattimo, Kraj moderne, MH, Zagreb, 2000.,str. 37. 4 Predgovor knjizi Burghart Schmidt, Postmoderna- strategije zaborava, Zagreb, K, 1988. 5 Ibid., str. 5
5.6.2008 10:45:25
128
ljene mlade ljude i previe) ukazivao na uvijek nove mogunosti. B. Schmidt je u tom nijansiranju Petroviu zanimljiviji od Habermasa upravo u onim elementima u kojima vie uvaava one momente u postmoderni koji bi mogli imati spoznajnu i oslobodilaku funkciju. U tom nas okviru, osim analize slinih a ipak razliitih razumijevanja postmoderne Habermasa i B. Schmidta, prije svega moe zanimati vlastiti Petroviev stav o Blochu i postmoderni, naroito u onim segmentima koji govore o prethodnicima postmoderne i onome po emu oni to jesu. Naime, Petrovi ustvruje: Kako je poznato Bloch je, uz Adorna i Benjamina, jedan od onih rijetkih marksistikih mislilaca s kojima se postmoderna u poneemu slae, pa je ak spremna i da ih uvrsti meu vlastite pretee. Blochova opa utopijska vizija postmoderne u onom aspektu po kojem je to ipak sistematika. Ali po aspektu otvorenosti, kojom Bloch lomi kruto sistematsko miljenje, uspostavlja pravo fragmenta, asocijacije, skoka u miljenju, rui granice izmeu lozoje, knjievnosti, umjetnosti, religije, mita, mistike, postavlja metaforu na mjesto pojma, parabolu na mjesto teorije, dosjetku na mjesto dokaznog postupka Bloch je ve sasvim u postmoderni.6 Petrovievo propitivanje postmoderne, upravo preko Blochova miljenja, otvara nam i pitanje da li vlastito Petrovievo miljenje, kao tip miljenja u potpunosti proisteklog iz moderne, smijemo i moemo, u smislu oekivanog uspjeha, podvri istom postupku analize. U svakom sluaju Petrovi je bio posve otvoren, i dakako kritian, prema novim aspektima miljenja pokuavajui u njima nai motive i vlastitih nastojanja. U okvirima dananjih, u recentnim konstelacijama u lozoji, sve eih zahtjeva za re-politizacijom miljenja mogue je, kao prilog raspravi, podsjetiti na Petroviev odgovor u intervjuu 1987. na pitanje nekadanjeg poslijediplomanta (i dananjeg politiara) Boe Kovaevia - je li politika izabrana kao podruje najpodesnije za elaboraciju Vaih temeljnih lozofskih postavki? - Gajo Petrovi odgovara: Podruje politike nije najpodesnije za elaboraciju mojih temeljnih lozofskih postavki. Po mom miljenju ovjek je u biti slobodno, stvaralako bie prakse, a ta se mogunost moe najbolje realizirati u umjetnosti. O tome je izvanredno pisao Danko Grli, a moj je nedostatak to sam takvu elaboraciju zapostavio. Ali to vie nije iz principa, nego vie iz respekta. to se tie politike, ona je u suvremenom samootuenom drutvu, kako kapitalistikom, tako i socijalistikom, dobila izuzetno znaajnu ulogu, pa
6
Ibid., str. 6 -7.
5.6.2008 10:45:25
129
je kritika politikog otuenja svakako jedan od najznaajnijih zadataka kritike ovjekovog samootuenja i uspostavljanja istinski slobodne zajednice slobodnih ljudskih linosti. Meni se inae dosta prigovara da se ne bavim dovoljno analizom suvremene politike i ekonomske zbilje, nego ostajem vie u lozofskim apstrakcijama - pri elaboraciji osnovnih pojmova miljenja revolucije. Ja se s tim prigovorom slaem, samo smatram da bez ontoloko-antropoloke analize temeljnih pojmova nije mogua ni istinski kritika analiza suvremene zbilje na bilo kom podruju - od ekonomije i politike do znanosti i umjetnosti.7 U Petrovievoj lozoji svakako nije rije o disciplinarnom lozofskom miljenju, tako da citat o tome da se ovjek kao bie prakse najbolje moe realizirati u umjetnosti, elaboraciju ega je on zapostavio, ne govori o tome da je u svom nedovrenom djelu Gajo Petrovi neopravdano zapostavio podruje lozoje umjetnosti. On se time, kako kae, iz respekta ne bi ni bavio, ali je to podruje ipak izdvojio. Ovo citiram ovdje ne s namjerom da njegovu lozoju naknadno pokuam interpretirati sa stajalita lozoje umjetnosti, nego samo elim ukazati na nedovoljno istraen aspekt promiljanja prakse u njegovoj lozoji. Od svih tekstova o ovjeku kao biu prakse, o praksi kao slobodnoj, stvaralakoj djelatnosti, ovjeku kao biu slobode i smislu slobode najzanimljiviji je tekst iz 1967. posveen Smislu i mogunosti stvaralatva, to dotie i teorijsku misao o stvaralatvu. Petrovia u tom tekstu prije svega zanima: da li je stvaralatvo doista bit ovjeka? Ono to bih samo eljela istaknuti jest da interpretaciju ovjeka kao bia prakse uvijek iznova treba sagledavati u okviru promiljanja pojma moderne, o emu je bilo rijei i, to je posebno znaajno, uloge tumaenja umjetnosti za njezino konstituiranje, estetike dimenzije miljenja moderne ak i kad se direktno ne tematizira umjetnost, prije svega propitivanjem pojma stvaralatva i koncepcije ovjeka u moderni, to prije svega zapoinje Kantovom lozojom. Petrovi u navedenom tekstu vrlo iroko analizira taj pojam kroz povijest lozoje i teologije, ali i onoga koji u sebi nema nieg teolokog, naime, u ruskom lozofskom rjeniku. Analize koje su ile preko citata i razgradnje stavova iz dogmatskih marksistikih lozofskih rjenika mojoj generaciji su
Raznolikost u lozoji - temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i za stvaralaki dijalog, razgovor s prof. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela, Naa knjiga, br. 23-24, 1987., str. 9.
7
5.6.2008 10:45:25
130
ve bili tee razumljivi, jer se ni inicijalno s njima nismo susretali, ali smo vrlo dobro razumjeli komentare, za koje je prof. Petrovi bio pravi majstor, tipa: Zato su neki marksisti skloni da iz graanske lozoje pozajme samo ono najgore.8 Koliko je pojam novoga vezan uz analizu moderne dovoljno je poznato. Dovoljno se sjetiti, povodom obljetnice smrti, teksta Charlesa Baudelairea, njegova teksta Slikar modernog ivota, u kojem Baudelaire modernost promatra kao svojstvo samog modernog ivota i novi predmet umjetnikog nastojanja. Za slikara modernog ivota ta se pak svojstva povezuju s predodbama onog novog, nouveaut, to postaje svjesni cilj umjetnike produkcije, o emu e kasnije pisati i Walter Benjamin, govorei o novosti sadanjosti. Uz pojam onoga novoga i tema umjetnike proizvodnje velika je tema moderne. U spomenutom tekstu o Smislu i mogunosti stvaralatva Petrovi pak, bez pozivanja na Baudelairea ili Benjamina, poduzima detaljnu lozofsku analizu pojma novoga, od vulgarno vremenskog shvaanja, od odreenja novoga kao razliitog od dosadanjeg, starog, od kojega je kvalitativno razliitoini se, dalje, da je bolje, ukoliko ne elimo potpuno trivijalizirati pojam novoga i proglasiti da sretno ivimo u svijetu gdje novo iskae na sve strane oko nas, da pojam novog ograniimo upravo na novo u smislu bitno ili kvalitativno razliitog od dosadanjeg.Odluna je odlika istinski novog da je ono nesvodljivo na staro, da se ne moe svesti na staro i da se ne moe izvesti iz njega 9 novo je novo upravo po tome to u njemu ima neega ega u starom nema i to se ni iz ega sadranog u starom ne moe izvesti. 10 Novo je od starog, dakle, odijeljeno skokom, prekidom, a to zapravo znai da je proces stvaralatva, stvaranja novog, proces nastao ex nihilo, te nije racionalno predvidivo. Utoliko je unutarnje proturjeno svako nastojanje da se umjetniko i uope ljudsko stvaralatvo objanjavaju iz svoenja na staro, iako to ne znai da je novo potpuno iracionalno ili neshvatljivo, zakljuujui da je povijest u biti proizvodnja novoga.11 Proizvodnju novoga, smatra Petrovi, ne treba brkati s pseudonovim, kao to ni istinsko ljudsko stvaralatvo ne treba brkati s demonskim stvaralatvom ili ruilatvom.12 Da ovjek moe
8 9
Gajo Petrovi, Odabrana djela 1, Zagreb - Beograd, Naprijed - Nolit, 1986., str. 297. Ibid., str. 297. 10 Ibid., str. 301. 11 Ibid., str. 302. 12 Usp. ibid., str. 303.
5.6.2008 10:45:25
131
biti stvaratelj, pokazuje napose i cjelokupni razvoj takvih djelatnosti kao to su lozoja, umjetnost i znanost, ali to dokazuje i nastanak i razvoj njegove radne djelatnosti koja je mogua samo uz pretpostavku njegova stvaralatva, kao izraz ovjekove stvaralake prirode.13 Za Petrovia je stvaralatvo u krajnjoj liniji isto to i slobodaKorijen ljudskog stvaralatva nije u postojeim institucijama, nego u kritikom stavu prema tim institucijama i u njegovoj sposobnosti da uje zov koji dolazi iz budueg i da se tom zovu odazove.14 To se, dakako, tie i Blochove lozoje mogue novoga koja je budunosnog karaktera i utoliko se za otvaranje dananjeg horizonta problema kao zanimljivi sugovornici iskazuju upravo nekadanjih profesori estetike Gianni Vattimo (pogotovo zbog odlinog poznavanja Nietzschea, ali i Heideggera), kao i Wolfgang Welsch (u razlikovanju pretpostavki moderne i postmoderne). iroko rasvjetljavanje pojma moderne, njezinih pretpostavki, ogranienja ili nedovrenosti projekta pravi je horizont miljenja unutar kojega treba sagledati i prodiskutirati i lozoju Gaje Petrovia, to do izraaja dolazi, meu inim, i na kraju njegovog predgovora Pricipu nada. Citiramo: Znai li to da mi moramo prihvatiti Blochovu terminologiju i pojmovnu aparaturu kao jedino moguu? I ako je ne prihvatimo, znai li to da je moramo jednostavno odbaciti? Velik je mislilac velik upravo po tome to ima da kae neto svoje i svojim jezikom (to kompilatori i imitatori samo prevakavaju). Tako je Ernst Bloch mislio utopiju i nadu. U jednoj drugoj terminologiji to je miljenje revolucije.15 Bloch je svakako zauzimao posebno mjesto u lozofskim promiljanjima nekih lanova Praxis grupe. No ono to nas je uvijek fasciniralo kao studente, posebno poslijediplomante, jest da je Gajo Petrovi imao silno irok krug lozofskih zanimanja. Kako i sam kae u ve spomenutom intervjuu: Smatram da plodonosno suvremeno miljenje u duhu Marxa nije mogue bez prouavanja cjelokupne suvremene lozofske misli. Poznato je npr. da je (i to samo napola shvaen!) Hume probudio Kanta iz dogmatskog drijemea, te da su se Brentano i Husserl inspirirali vie engleskom (Husserl i francuskom) lozofskom tradicijom. Stoga ideju nacionalnog rasparavaIbid., str. 306. Ibid., str. 307. 15 Gajo Petrovi: Nada u misli Ernsta Blocha, u: Ernst Bloch: Princip nada 1, Naprijed, Zagreb, 1981., str. XXXIV.
14 13
5.6.2008 10:45:25
132
nja evropske lozofske tradicije (i napose podcjenjivanje engleske lozofske tradicije) smatram pogrenom.16 Koliko su Petrovieva interesiranja bila raznorodna, govori i podatak da je i tekst o Simone Weil i sam drao jednim od boljih.17 Nije dakle rije bila o striktno lozofskim interesima. Meu eim sugovornicima u svijetu i u nas bio je i Heideggerov uenik prve generacije Ernesto Grassi. Posebno rado je Petrovi sudjelovao u Zrikim razgovorima, koje je Grassi organizirao a odlikovala ih je izrazita interdisciplinarnost (i, dakako, internacionalnost). Propitivati i izlagati vlastite lozofske stavove s doista razliitim sugovornicima u svijetu (ali naravno i u nas) Petrovi je dakako smatrao znaajnim misaonim izazovom, i moda je najintenzivnije od svih sudjelovao u tome. Zriki razgovori zapoeli su 1976. godine i odravali su se dva puta godinje u grupama po 25 sudionika, i to preteno u privatnim vilama, dakle prostorima koji odravaju koheziju grupa. Viktor Langen, bogati industrijalac i poasni doktor lozoje, bio je pokrovitelj tih razgovora stavljajui na raspolaganje svoje vile ili vile prijateljice Marianne von Casstelberg (koja je imala bogatu kolekciju indijske umjetnosti i hebrejsku biblioteku, a bavila se i psihijatrijom). Sam Langen oduevljavao se Japanom, tako da je na tim razgovorima sudjelovalo i nekoliko Japanaca, meu kojima i estetiar Tomonobu Imamichi (koji je poetkom devedesetih predavao i u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, a ranije i u okviru IUC-a u Dubrovniku). Zrich je izabran kao grad u kojem se razvijala psihijatrija, no posebno se gajila upravo interdisciplinarna komunikacija koja je osvjetljavala znanstveno samorazumijevanje. Takav stav Grassi e teorijski potkrijepiti smatrajui da je znanstveni monolog onaj to se temelji na racionalnom zakljuivanju koje proizlazi iz premisa; u dijalogu je rije o zajednikim premisama; a objema formama komuniciranja zajedniko je iskljuivanje onog individualnog, historijske situacije i interakcije sudionika. Razgovor je jedini koji smjera traenju i nalaenju
Raznolikost u lozoji temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i za stvaralaki dijalog. S prof. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela, Naa knjiga, Zagreb, br. 2324/1987., str. 7. 17 Moj pokojni prijatelj Danko (Grli op.a.), koji je vjerojatno jedini od mojih prijatelja i poznanika lozofa proitao moj tekst o Simone Weil (jer je objavljen kao predgovor knjizi koja nije izala ni u kakvoj lozofskoj biblioteci) rekao mi je da ga smatra jednim od mojih boljih tekstova, i ja sam se s njim sloio, Ibid., str. 7-8.
16
5.6.2008 10:45:25
133
vaeih premisa u okviru aktualne govorne situacije. Oblik razgovora se tako odreuje kao metoda spoznaje. To je napose tema prve od triju objavljenih knjiga Zrikih razgovora (Das Gesprch als Ereignis. Ein semiotisches Problem -1982.). Druga knjiga nosi naslov Anspruch und Widerspruch 18 i nastoji oko toga da se teko moe pokazati prednost pokuaja racionalnog odreivanja bia na temelju logikih iskaza o identitetu i razlae problematiku odnosa identiteta i razlike, kako se u samoj knjizi najavljuje, humanistikom metodom interpretacije izabranog teksta. Posljednja knjiga Zrikih razgovora izlazi poslije Petrovieve smrti pod naslovom Arbeit und Gelassenheit. Zwei Grundformen des Umgangs mit Natur.19 Dok su prve dvije knjige u tumaenju zbiljnosti polazile od jezika - a ne od tradicionalnog miljenja o biu u treoj se pristup zbiljnosti pokuava pronai promatranjem ljudske radne djelatnosti. Posljednji tekst, objavljen za vrijeme Petrovieva ivota (iako je napisan u Berlinu /Zagrebu tono tri godine ranije), a za koji se zanimao iz bolesnikog kreveta u lipnju 1993. i bio vrlo zadovoljan to je tiskan (i to prije nego u ediciji Zrikih razgovora, za koju je bio napisan) jest tekst u obliku pisma ba Ernestu Grassiju pod naslovom Marx, rad i oputenost.20 U studenom 1990. Ernesto Grassi je kao gost Odsjeka za lozoju odrao predavanje Arhajske teorije povijesti Tukidid, Heziod, Pindar. Prvobitnost jezika21 na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koje je posvetio Gaji Petroviu, a zapravo je bio odgovor na ranije navedeni tekst, izloen u obliku pisma. To pokazuje koliko su intenzivne bile veze koje je G. Petrovi odravao sa znaajnim njemakim lozoma (Blocha i Habermasa smo ve naveli, ali lista bi bila podugaka), i to upravo oko nekih aspekata kako marksistike, tako uope moderne njemake lozoje. Kako je rije o jednom od veih teorijskih tekstova, pisanom pred kraj ivota, ini nam se adekvatnim analizirati neke aspekte. Piui Grassiju, Gajo Petrovi utvruje: Heidegger, od kojeg smo obojica ne postavi heideggerovci mnogo nauili: Ti u vrijeme dok sam se ja tek bio rodio, a ja u vrijeme kad si se ti ve naelno bio razraunao s Hei18 19
E. Grassi/ H. Schmale (Hrsg.), Zrcher Gesprche II, Fink, Mnchen, 1987. E. Grassi/ H. Schmale (Hrsg.), Zrcher Gesprche III, Fink, Mnchen, 1994. 20 Filozofska istraivanja 47/1992., str. 821-839. 21 Filozofska istraivanja 41/ 1991., str. 483-488.
5.6.2008 10:45:25
134
deggerom, ipak nas je jednome nauio: ne moe se brzo misliti (ne u smislu tehniko-raunskog nego u smislu promiljajueg lozofskog miljenja)22 Ve ova tvrdnja govori o iznimnoj Petrovievoj otvorenosti za motive i inspiraciju promiljajueg lozofskog miljenja, to je pristup koji se kod njega mogao trajno uiti, bavei se raznim lozofemima. Dakako, Heideggerovo miljenje ima poseban znaaj u njegovom opusu, o emu govori 4. tom njegovih Odabrani djela naslovljen Prolegomena za kritiku Heideggera 23 (poglavlja: Rani Heidegger, Uvod u Sein und Zeit, Bivstvovanje i vrijeme u misli Martina Heideggera, Izreka Heideggera, Heidegger i Marx, Bitak, bie i bivstvovanje). Ono to u naoj sekundarnoj literaturi nedostaje svakako je slojevita analiza Petrovievog tumaenja Heideggera, kako unutar njegovih faza miljenja, tako i s obzirom na njegovo uvjerenje da postoji bitna srodnost i ujedno suprotnost izmeu Heideggerove misli i miljenja Karla Marxa. Ovom prilikom u to se ne moe podrobnije ulaziti, ali je mogue ukazati na neke naglaske. Naime, Petrovi u predgovoru spomenutoj knjizi utvruje: Svi ti tekstovi voeni su idejom da je Heideggerova lozoja bitno i iznad svega misao o nadolasku bivstvovanja (Die Ankunft des Seins), te da je kao takva bitno srodna Marxovoj misli revolucije i ujedno od nje bitno razliita (pa ak i njoj bitno suprotna).Svojom milju o nadolasku bivstvovanja Heidegger je nezaobilazan mislilac dvadesetog stoljea, izazov za svakoga tko je spreman da se suoi s presudnim pitanjima suvremenog svijeta i ovjeka.24 U odnosu na postavljeni pojam rada kao operiranja prirodom (uz pitanje nije li to tipino zapadnjaki nain promatranja - za razliku od primjerice oputenosti kao stava dalekoistonog ovjeka prema prirodi) - Petrovi rasklapa taj stav u raznim aspektima da bi doao do teze navedene ve u prilogu spomenici za Heideggerov roendan Der Spruch des Heidegger25, smatrajui da Heidegger nije u pravu kad Marxu pripisuje lozoju rada, po kojoj se sve bivstvujue povezuje kao materijal rada.26 Petrovieva detaljna eksplikacija Marxa (za razliku od raznih interpretacija materijalizma i marksizma) u kojoj pokazuje kako je za njega rad otueni oblik ljudske dje-
22 23
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 821. Zagreb-Beograd, Naprijed - Nolit, 1986. 24 Ibid., str.5 25 Durchblicke, W. Klostermann, Frankfurt, 1970. 26 Usp. Filozofska istraivanja 47/1992., str. 827.
5.6.2008 10:45:25
135
latnosti, interpretira Marxa kao mislioca prakse, odnosno revolucije. Pod misliocem pri tom shvaa (slino Heideggeru) bitnog mislioca koji dodue misli na temelju lozofske tradicije, ali ne tradicionalno, nego nastojei da naslijeenu nadie dubljim miljenjem o bitnim pitanjima suvremenosti. I na kraju pojanjenje pojmova ostavljamo samom Petroviu, koji kae: Pod praksom ovdje ne mislim ni ovjekovu politiku (ili revolucionarnu) aktivnost ni njegovu ekonomsku proizvoaku djelatnost (rad), niti neko moralnim normama podvrgnuto djelovanje, nego slobodnu stvaralaku i samostvaralaku djelatnost ovjeka kojom on oblikuje svoj povijesni svijet i sama sebe, jedan nain bivstvovanja po kojem se on principijelno razlikuje od svakog drugog bivstvujueg. Praksa u tom smislu nije ona Aristotelova praxis kojoj se suprotstavljaju theoria i poiesis, nego je slino (ali ne jednako) kao Aristotelova eupraxis (dobra praksa suprotstavljena looj samootuenoj praksi, onome to Aristotel naziva dispraxis, a Marx otuenje). to se, najzad, tie pojma revolucije njime ne treba nipoto misliti nasilni politiki prevrat, kao ni uope neki samo ekonomski i politiki preobraaj drutva. Nastavljajui na Marxa, premda ne sasvim njegovim vokabularom, ja sam istinsku revoluciju ili revoluciju u punom smislu tumaio kao nenasilnu, radikalnu promjenu ovjeka i drutva, kao nikada nezavrivi preobraaj koji ukida samootuenje ovjeka i stvara istinski ljudsko drutvo i ovjenog ovjeka, a ujedno predstavlja promjenu u Svemiru, stvaranje jednog bitno drugaijeg modusa bivstvovanja, slobodnog stvaralakog bivstvovanja koje je bitno razliito od svakog ne-ljudskog, protu-ljudskog, i jo-ne-posve-ljudskog bivstvovanja, pa tako predstavlja najvii oblik bivstvovanja, samo bivstvovanje u svojoj punini. Dakle: Najrazvijeniji oblik stvaralatva i najautentiniji oblik slobode, polje otvorenih mogunosti i carstvo istinski novog, samu bit bivstvovanja, bivstvovanje u svojoj biti.27 irina ukazivanja na motive miljenja svjedoi o Petrovievoj svestranosti (posljednjih mjeseci ivota spremao je za izdavaku kuu Naprijed izbor tekstova R. Descartesa u prijevodu Sae Sirovec, koji nije uspio dovriti), a njegovim je poslijediplomatima inicijalno otvarala putove i pruala mogunosti snalaenja u pristupima lozoji.
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 825. Citat prema: Gajo Petrovi: Der philosophische Revolutionsbegriff, in: Chr. Frey und W. Huber (Hrg.), Schpferische Nachfolge. Festschrift fr H. E. Tdt, FEST, Heidelberg,1978., S. 40.
27
5.6.2008 10:45:25
136
GORDANA KORI PETROVI AND SOME ASPECTS OF CONTEMPORARY GERMAN PHILOSOPHY

The author points out Petrovis connections with the contemporary German philosophy in the contexts of the rst postgraduate course in philosophy in the University of Zagreb, headed by him, and with regard to his interpretations of Blochs and and Grassis philosophy. Gajo Petrovi is seen here as a worthy co-speaker of the two German philosophers.
5.6.2008 10:45:26
MLADEN LABUS MOGUNOST STVARALATVA U MILJENJU GAJE PETROVIA

Izvorni lanak
U svojoj knjizi Prolegomena za kritiku Heideggera Petrovi pie: Kritika lozofskog djela pretpostavlja njegovo shvaanje, a ovo se postie interpretacijom.1 Uzimajui ovaj stav kao mjerodavan za prilaz miljenju Gaje Petrovia, nadamo se da smo ovaj osnovni kriterij ispunili barem djelomino. Naime, stvaralatvo u ovom radu razmatramo u najvanijim odreenjima i nainima pojavljivanja u njegovu djelu, u miljenju slobode, prakse, otuenja, razotuenja, povijesti, kulture, odgovornosti intelektualaca itd. ili, krae, u miljenju revolucije koja obuhvaa navedene pojmove, ali i mnotvo drugih. Dakle, potpuna kritika interpretacija mogla bi se zadobiti analizama pojma stvaralatva unutar cjeline Petrovieva miljenja, to ovaj rad ne moe preuzeti na sebe. Za to e biti potrebna dugotrajna i sistematska istraivanja u budunosti. Ovaj rad treba shvatiti kao preliminarni uvid i interpretacija pojma stvaralatva, kako se ono pojavljuje u miljenju Gaje Petrovia, naravno, na nain kako to vidi autor ovoga rada. Autor e smatrati uspjehom ako na pravi nain uspije postaviti pitanje o pojmu stvaralatva u njegovu miljenju, jer je to klju koji otkljuava ulaz u ovo miljenje. Prema naem shvaanju, stvaralatvo je kod njega istovjetno s onim to sam naziva miljenje revolucije. Ako se upitamo, u emu nalazi osnovu za svoju temeljnu lozofsku koncepciju pod nazivom miljenje revolucije, onda nas put vodi prema njegovu propitivanju biti lozoje i njezine vlastite povijesti. Jedan od odgovora na ovo pitanje nai emo u njegovu problematiziranju pojma lozofskog sistema. Hegela vidi kao lozofa sistema, kojim je misaono zatvorio itav jedan povijesni svijet, koji kao puki fakticitet jo i danas traje, a to je svijet uni-
Gajo Petrovi, Prolegomena za kritiku Heideggera, u: Odabrana djela, sv.4, Naprijed, Zagreb - Nolit, Beograd, 1986., str. 134. (U daljnjim biljekama navodit e se samo OD, broj sveska i broj stranice.)
5.6.2008 10:45:26
138
verzalizirane robne proizvodnje i sistematskog postvarenja.2 To je posljednji domiljeni lozofski sistem jednog povijesnog svijeta, ali je istovremeno i mogui poetak jednog drugaijeg miljenja, ne-sistematskog miljenja, koje moe misliti mogunost negacije ovakvog povijesnog svijeta, a ta se ... mogunost moe misliti samo miljenjem revolucije. Zato je Marx kao mislilac revolucije mislilac naeg vremena.3 Ovdje se pokazuje da se lozoja i svijet ispostavljaju u svom bitnom odnosu, koji se iz sebe razvija u svoj novi bitak, a moe mu odgovoriti jedino novi oblik ne-sistematskog miljenja, koji naziva miljenje revolucije. U zaslugu pripisuje Hegelu da je misaono obuhvatio zbilju svog (graanskog) svijeta i u tom smislu ga umno dovrio. No Marx, iako misaono proizaao iz Hegela, vidi ujedno i granicu njegovog epohalnog duhovnog pothvata. Njemu je jasno da je ova gotovo savrena slika svijeta, koju je Hegel dovrio, istovremeno slika jednog ne-ljudskog svijeta, kojem u temelju stoji otuenje kao izraz njegovog klasnog karaktera. Marx tei prema novom ljudskom drutvu, koje se unutar takve povijesne zbilje ne moe ostvariti. Ono se moe ... stvoriti samo skokom, prekidom, revolucijom4, a za to je potrebna ... lozoja kao misao revolucije: bespotedna kritika svega postojeeg, humanistika vizija drukije budunosti i nadahnjujua snaga revolucionarnog djelovanja.5 Dalje pokazuje da je kod Marxa ... praktiki nemogue odvojiti antropoloku analizu od ontoloke, jer je Marx kroz njih doao do ovjeka kao ljudskog prirodnog bia, koje se ... kao takvo mora potvrditi i manifestirati kako u svom bivstvovanju tako i u svom znanju.6 A to Marxa vodi do otkria ovjekove historije, o emu pie: Historija je prava prirodna historija ovjeka.7 Marxova sredinja ideja otuenja ovjeka od ljudske biti, zahtijeva ontoloko-antropoloku analizu ovjeka i svijeta. Upravo zato to otuenje ... proima sav ovjekov ivot, onda i njegovo revolucionarno ukidanje znai ...promjenu u biti ovjeka.8 Bez ovog fundamentalnog ontologijskog stajalita, uope nije mogue dospjeti do biti
2 3
Gajo Petrovi, Mogunost lozofskog sistema danas, u: OD, sv.2, str. 70. Ibid., str. 73. 4 Gajo Petrovi, Razvoj i bit Marxove misli, u: OD, sv. 1, str. 274. 5 Ibid., str. 274. 6 Ibid., str. 280. 7 Ibid., str. 280. 8 Ibid., str. 283.
5.6.2008 10:45:26
139
Marxova miljenja. Svoje stajalite precizno vodi u samu bit ove epohalne ontologijske mogunosti, a nju vidi u ovjeku kao slobodnom i stvaralakom biu. Meutim, ta ako ovjek nije ni izvanjski u odnosu na svoje drutvene odnose, ni potpuno identian s njima, ako on moe nadivjeti ukidanje otuenja, ali ne kao isti, i ako revolucioniranje postojeih drutvenih odnosa ne znai ni ukidanje svih drutvenih odnosa, ni njihovu bilo kakvu promjenu, ve uspostavljanje doista ljudskih odnosa, uspostavljanje i razvoj odnosa koji odgovaraju prirodi ovjeka kao slobodnog i stvaralakog bia.9 Tezu o stvaralatvu nalazimo integralno i isprepleteno s mnogim lozofskim problemima koje je Petrovi promiljao. Jedno takvo mjesto je i uvena 11. teza o Feuerbachu, jer i ona tematizira stvaralatvo u obliku miljenja svijeta i njegova mijenjanja. Nemogue je interpretirati svijet ne mijenjajui ga: 1) zato to je svaka nova interpretacija svijeta i sama jedan novostvoreni dio svijeta, dakle neto ime je izvreno mijenjanje ve postojeeg svijeta i 2) zato to nijedan novostvoreni dio svijeta ne moe ostati izoliran, ne utjeui na druge dijelove.10 U interpretaciji Marxove 11. teze o Feuerbachu stvaralatvo postavlja kao onu misaonu-lozofsku djelatnost koja mijenja postojei svijet, koja zahvaa njegovu bit, no ona nije puki dodani novostvoreni dio svijeta, nego kao miljenje revolucije pretpostavka za istinsko stvaralatvo. U svojim daljnjim strogo logikim i minucioznim analizama razvija Marxovu misao, s naglaskom na ovoj revolucionarnoj izmjeni, te pie: Stvar nije u tome da se svijet izmijeni, nego u tome da se on revolucionarno izmijeni. A lozo su samo tumaili svijet, umjesto da protumae mogunost njegove revolucionarne izmjene.11 U ovome je inclusive sadrano da je miljenje revolucije, koje nadilazi tradicionalnu formu lozoje, jer misli bit povijesnog svijeta i njegove mogunosti, eo ipso najvii oblik stvaralatva. Ovo odreenje nadilazi i u sebi obuhvaa sve druge oblike tradicionalnog pojma stvaralatva. Miljenje revolucije prekorauje granice danoga i samim tim granice lozoje.12 Za njega je miljenje revolucije stvaralatvo u svom dvostrukom obliku: kao najvie misaono stvaralatvo smo i kao ono koje priprema ontologijsku istinu za sve ostale oblike autentinog stvaralatva.
Ibid., str. 284. Gajo Petrovi, Marxova jedanaesta teza o Feuerbachu, OD, sv.2, str. 32. 11 Ibid., str. 34. 12 Ibid., str. 40.
10 9
5.6.2008 10:45:26
140
Stvaralako miljenje znai miljenje ukidanja ovjekova povijesnog samootuenja i pripremu budunosti kao ostvarenja povijesno stvorenih mogunosti ovjeka.13 Ono znai transcendenciju, prodor u budunost, ostvarenje ovjeka iz njegove biti: da je ovjek bie koje stalno stvaralaki otvara mogunosti za svoj ljudski-povijesni svijet i za sebe sama kao humanog bia. ovjek je dakle prirodno bie, ali ne samo to. On je ljudsko prirodno bie, prirodno bie koje nadilazi svoju prirodnost.14 ovjek nadilazi svoju prirodnost upravo zato to je slobodno i stvaralako bie, koje samo stvara svoju povijest, svoj mogui ljudski svijet. Ali on povijest, citira Marxa, svjesno nadilazi. Naglaavanje ovog svjesno ukazuje na stvaralaku bit ovjeka njegove svijesti. To znai da je ovjek u stanju misliti svoju povijesnu bit i mijenjati je, ali ne bilo kako nego revolucionarno, a to znai ukidanje ovjekovog povijesnog stanja samootuenja. Ono specino ljudsko, ono to ovjeka razlikuje od puko prirodnog bia, nije jednostavno ono pozitivno ljudsko, to je mogunost da se ponaamo ljudski ili neljudski, doista ljudski ili samootueno.15 Petrovi pokazuje pravi smisao i cilj Marxovog pojma razotuenja, a to je ostvarenje ovjekove ljudskosti (povijesne i individualne), kao njegove, ne samo mogunosti, nego i zadatka. Dakako da je ovaj pojam miljen u svojoj povijesnoj, ontologijskoj i antropologijskoj perspektivi, kao najvia mogunost ovjeka u stalnom nastajanju, a miljenje ovog zbivanja, ili bolje bivstvovanja po stvaralatvu, naziva miljenjem revolucije. Pojam ovjekova samootuenja sredinji je pojam koji slijedi od Hegela do Marxa, jer je to mjesto na kojem se odluuje o bitnoj mogunosti ili nemogunosti ovjeka. Samootueni ovjek je ovjek koji stvarno nije ovjek, ovjek koji ne realizira svoje historijski stvorene ljudske mogunosti. Nesamootueni ovjek bio bi naprotiv ovjek koji je doista ovjek, ovjek koji se realizira kao slobodno, stvaralako bie prakse.16 Iako postoje brojni oblici otuenja, Petrovi se usmjerava na njegovu ontologijsku i antropologijsku bit i razvija svoje originalno stajalite, koje uvijek susree ovjeka u dva temeljna pojma: u slobodi i stvaralatvu, kao jedinim oblicima njegovog uistinu ljudskog bivstvovanja, kao njegovu ljudsku mogunost. U pojmovima otuenja i samootuenja, priznajui Hegelu zasluge za njihovo obrazovanje, naglaava bitnu razliku u Marxovu shvaanju, koje ...poznaje
Gajo Petrovi, Naturaliziranje ovjeka humaniziranje prirode, OD, sv.2, str. 47. Ibid., str. 49. 15 Ibid., str. 51. 16 Gajo Petrovi, Otuenje i razotuenje, OD, sv.1, str. 157.
14 13
5.6.2008 10:45:26
141
samo jedno odreeno sopstvo (ovjek), a kod Hegela je neposredno rije o dva (ovjek i apsolut).17 Razvijajui Marxovu osnovnu ontoloku misao da ... ovjek jest tek po svijetu i da se konstitutivno denira u svijetu, kao i oslanjajui se na Heideggerovo miljenje o ovjeku kojemu je darovana mogunost da bude namjesnikom smisla bivstvovanja, pie: No ako ovjek nije samo jedno bivstvujue ve ono bivstvujue koje bivstvujui najautentinijim oblikom bivstvovanja najadekvatnije izraava smisao bivstvovanja kao bivstvovanja...18, onda je oito da je usvojio najbitnije u oba mislioca, ali ne da bi pri tome ostao, nego dalje tragao za mogunostima ovjeka, koje mogu otvoriti ovaj najautentiniji oblik bivstvovanja. Ne radi se tu ni o kakvoj, pa i najuspjenijoj, sintezi Marxa i Heideggera ili samo o njihovu nadilaenju, nego o prodoru u nove mogunosti miljenja, a to znai bivstvovanja. Petrovi misli mogunosti ovjeka u okruju ukidanja njegova samootuenja, u prostoru njegovih bitnih mogunosti. Dezalijenirani pojedinac je pojedinac koji se realizira kao slobodno, stvaralako bie prakse, a slobodno stvaralatvo nije neto to se moe nekome izvana pokloniti ili nametnuti. Pojedinac moe postati slobodan samo svojom vlastitom djelatnou.19 Kao to je vidljivo pojam otuenja i samootuenja uvire u ontologijski temelj, kako ga shvaa Petrovi, koji omoguuje i omoguen je ovjekovom slobodom i stvaralatvom kao neiscrpnim vrutkom same ovjekove bti mogunosti istinskog bivstvovanja. Svojim miljenjem dalje razvija Marxovu misao, koja je kao misao revolucije samim tim i misao socijalizma, ... jer je revolucija oblik nastanka i kretanja socijalizma kao istinski ovjene ljudske zajednice.20 Kao misaorevolucija ova lozoja misli cjelinu svijeta, ne samo u njegovoj zbilji, nego u njegovoj mogunosti, a to znai da je ... drutvo u onoj mjeri socijalistiko u kojoj otvara mogunosti za slobodan stvaralaki razvoj svakog ovjeka.21 S onu stranu svakog ideologijskog odreenja socijalizma, sasvim se jasno iskazuje njegova utopijska ontologijska funkcija kao zbiljska negacija ...dehumaniziranog samootuenog ovjekovog bivstvovanja 22 i mogunosti slobodnog stvarala17 18
Ibid., str. 163. Ibid., str. 164. 19 Ibid., str. 171. 20 Gajo Petrovi, Filozoja i socijalizam, OD, sv. 2, str. 260. 21 Ibid., str. 261. 22 Ibid., str. 261.
5.6.2008 10:45:26
142
tva, koji oba stoje u svojoj ontologijski oprenoj neodvojivosti. Humanistiki je zahtjev socijalizma da postane ... istinski ljudsko drutvo u kojem ovjek doista postaje ovjek, a odnosi meu ljudima humani.23 Upravo u lozoji nalazi onu misaonu snagu koja vodi prema njegovu kretanju. Za osvjetljavanje osnovnog smisla i putova socijalizma neophodna je lozoja.24 Ona je pretpostavka ...radikalne i bitne kritike samootuenog drutva,25 koje kao mogue neotueno drutvo nosi cjelinu ovjekovog bitka kao slobodnog, koji stalno iznova iskuava svoje bitne mogunosti kroz stvaralatvo, kao oblik bivstvovanja po mogunosti, po onom to jo nije, ali moe biti. Petrovi razvija mogunost ovjeka kroz njegovo stvaralatvo, njegov istinski odnos s bitkom. Time ga ujedno ontologijski i antropologijski vidi kao ovjeka koji je ... uvijek bitno nezavren, otvoren prema budunosti26 i u sebi ima mogunost da bude drukiji. Ovi su bitni stavovi sami po sebi dovoljni da otklone i opovrgnu sve ideoloke invektive o socijalizmu kao nekom toboe lijepom utopistikom nacrtu ili kao o prii djeci protumaenoj, a ne kao o najdubljoj revolucionarnoj promjeni u samoj biti ovjekova bivstvovanja. Dakako, tu je potreban jedan mali uvjet, naime to da se misli lozofski, a ne ideoloki. Socijalizam je za njega revolucija, jer je ona stvaralatvo u svojoj biti. No i sam socijalizam mora neprestano biti podvrgnut bespotednoj kritici, jer je po svojoj deniciji slobodna zajednica slobodnih linosti. O tome pie: ... socijalizam ne moe nastati ni razvijati se bez lozofske autoreeksije, o smislu ivota i o mogunosti slobode, bez bespotedne kritike postojeeg drutva i otkrivanja mogunosti njegove promjene.27 I u ovim se redovima provlai nit vodilja da ovjek samo kao slobodno, a to znai stvaralako bie, moe istinski tragati za svojom sreom i smislom svoga bivstvovanja. Centralni lozofski problem za Petrovia je pitanje o biti same lozoje: kako prevladati njezinu tradicionalnu metaziku bit. U tome je najdalje stigao kritiki prisvajajui Heideggerovo miljenje, ali ni ono nije sasvim zadovoljavalo njegovo osnovno pitanje. Heidegger ne misli samo bivstvovanje, nego u prvom redu nadolazak bivstvovanja, dakle revoluciju kako je on shvaa.28 Meutim, pravi odgovor nalazi u Marxovu miljenju, kao temelju
23 24
Ibid., str. 261. Ibid., str. 262. 25 Ibid., str. 263. 26 Ibid., str. 271. 27 Ibid., str. 273. 28 Gajo Petrovi, Filozoja, bivstvovanje i revolucija (Fragment), OD, sv. 2, str. 96.
5.6.2008 10:45:26
143
za jedno ne-metaziko miljenje, originalno ga dalje razvijajui i nazivajui miljenjem revolucije. Pokuao je ... misliti misao Karla Marxa u njenim bitnim, jo nerealiziranim mogunostima.29 Objanjavajui da se u miljenju revolucije ne radi o sintezi Heideggera i Marxa, sam o tome pie: Naknadno povezivanje bivstvovanja i revolucije ovdje je suvino, jer se sama revolucija pokazala kao SAMA BIT BIVSTVOVANJA, BIVSTVOVANJE U SVOJOJ BITI.30 To temeljno pitanje postavio je ranije u obliku: Da li je lozoja misao o bivstvovanju ili je ona misao revolucije?31 Razvijajui svoje miljenje u strukturi pitanja i bitnih tvrdnji, dolazi do sljedeeg pitanja-tvrdnje: Da li je istinska lozoja samo misao revolucije ili je ona misao-revolucija?32 Upravo ovo mjesto otkriva samu bit miljenja revolucije kao stvaralatva, a time i njen anti-metaziki karakter, to znai da smo stvaralatvo osigurava neizmjerne mogunosti ovjeka i negacija je svake postojee, vjene ili pretpostavljene bti kao metazike. Jedina ovjekova bit i jest u tome da je on u stanju negirati svaku ksnu ili dostignutu bit, povijesnu, antropologijsku ili ontologijsku, a to je u stanju jer je slobodno i stvaralako bie. Jedina ontologija ovjeka sadrana je u njegovoj slobodi i time u mogunosti da svojim stvaralatvom bude uvijek neto drugo i novo. Ispitujui ono to ini ovjeka ovjekom, Petrovi zakljuuje da to nije neko njemu svojstveno svojstvo ili djelatnost, ni skup takvih svojstava i djelatnosti, nego opa struktura njegova bivstvovanja, koju Marx naziva praksom.33 Kao to je vidljivo, ovjeka razmatra u duhu Marxova miljenja, ne kao neku ontoloku ili antropoloku bit, kako su ovjeka odreivale brojne ontologije i antropologije u povijesti lozoje, dakle metaziki, nego ga promatra kao opu strukturu njegova bivstvovanja, kao praksu. Pritom je struktura miljena kao nain njegovog povijesnog bivstvovanja, jer se ovjek, po Marxu, u povijesti otuuje od svoje biti, a ona se sastoji u tome da je on slobodno stvaralako bie prakse.34 Moglo bi se postaviti pitanje, nije li ovjek i prije u povijesti stvarao velika umjetnika, lozofska, znanstvena itd.
29 30
Ibid., str. 96. Ibid., str. 96. 31 Ibid., str. 91. 32 Ibid., str. 92. 33 Gajo Petrovi, Praksa i bivstvovanje, OD, sv. 1, str. 192. 34 Ibid., str. 192.
5.6.2008 10:45:26
144
djela? Odgovor je svakako potvrdan. Sljedee bi pitanje bilo, u emu je dakle razlika spram itave dosadanje povijesti? Upravo u tome to Marx smjera na ovjekovo povijesno razotuenje, kako bi oslobodio svoje istinski povijesne mogunosti kao ljudske mogunosti, u svojoj strukturi bivstvovanja kao slobodnog bivstvovanja, to znai stvaralakog bivstvovanja, ili kako pie da je praksa, meu ostalim, univerzalno, slobodno, stvaralako i samostvaralako bivstvovanje. Moemo takoer rei da je praksa povijesno bivstvovanje ili bivstvovanje kroz budunost.35 U ovom se citatu jasno iskazuje struktura ovjekova bivstvovanja kao praksa sa svojim bitnim odreenjima, meu ostalim i kao univerzalna. ini se da ovo pogaa samu bit stvaralatva: ono odreuje ovjekovo povijesno bivstvovanje kao bivstvovanje iz budunosti, tj. iz svoje slobode za mogunost novoga, no to novo nije samo stvaralatvo, nego otvaranje mogunosti stvaralatva kao mogunosti ovjeka. Ova struktura ovjekova bivstvovanja dogaa se kroz praksu. No sredinje pitanje ispostavlja se kao: to je bivstvovanje i kakav je njegov odnos prema praksi? Da li je praksa samo jedan meu mnogim modusima bivstovanja ili je ona u nekom izuzetnom odnosu prema bivstvovanju?36 Razmatrajui problem odnosa biti openito i bivstvovanja, kao i bivstvovanja i biti kod ovjeka, analizira lozofske koncepcije Kanta, Hegela, Feuerbacha i zaustavlja se kod Marxa, koji smatra da se ope rjeenje pitanja o odnosu bivstvovanja i biti moe postii samo ako mu pristupimo iz perspektive ovjekova bivstvovanja i biti.37 Takav pristup moe voditi rjeenju pitanja o odnosu izmeu bivstvovanja i biti uope.38 Znaenje Marxa za ovo fundamentalno ontologijsko pitanje nalazi u sljedeem njegovu stavu: Oni (radnici) osjeaju vrlo bolno razliku izmeu bivstvovanja i miljenja, izmeu svijesti i ivota. Oni znaju da vlasnitvo, kapital, novac, najamni rad itsl. nisu nipoto idealne matarije, nego vrlo praktini, vrlo predmetni proizvodi njihova samootuenja, koji se, dakle, takoer moraju ukinuti na praktian, predmetan nain, da bi ovjek postao ovjekom ne samo u miljenju, u svijesti, nego u masovnom bivstvovanju, u ivotu.39 U ovim je stavovima izraena bit ovjekova modusa bivstvovanja kao prakse, kao praktino-predmetno-osjetilnog odnosa prema zbilji.
35 36
Ibid., str. 192. Ibid., str. 192. 37 Ibid., str. 202. 38 Ibid., str. 202. 39 Ibid., str. 202/3.
5.6.2008 10:45:26
145
Detaljnom analizom Heideggerova miljenja dolazi do njegove misaone insucijencije u odnosu na njegovo vlastito pitanje o smislu ovjekova bivstvovanja i smisla bivstvovanja uope, koje Heidegger nalazi u pojmovima brige i vremenosti. Iako misli da je Heidegger dao veliki doprinos, napose problematizaciji pojma vremena, ekstatino-horizontalna vremenost vremenuje primarno iz budunosti40, ipak smatra da je Marx dao potpuni i cjeloviti smisao ovjekova bivstvovanja, kao slobodno, stvaralako djelovanje, praksa.41 Nasuprot Heideggerovu zahtjevu za strpljivim ekanjem nadolaska bivstvovanja, razvija Marxov pojam prakse, u kojoj se oituje istinsko ovjekovo bivstvovanje. A doista, ljudsko bivstvovanje nije ponosno iekivanje nitavila, ve slobodna stvaralaka djelatnost kojom ovjek stvara svoj svijet i sama sebe.42 Odmah postavlja i krucijalno pitanje o modusu tog ovjekovog samootuenja, u kojem on jo-nije ovjek u istinskom smislu i svojoj mogunosti, te pie: Ne bi li trebalo da takvo stvaralako-ljudsko djelovanje kao autentino ljudsko bivstvovanje, razlikujemo od bitisanja, kao otuenog bivstvovanja u pukoj prolaznosti.43 I na ovom se mjestu stvaralatvo pojavljuje ne samo kao centralni pojam prakse, pored ostalih kao to su povijest, sloboda, budunost itd, nego kao uvjet autentinog ljudskog bivstvovanja, a to znai kao smisaonog ljudskog bivstvovanja u svim njegovim ivotnim oitovanjima. Pritom smisao nije metaziki (antropologijski, ontologijski itd.) odreen kao neki poznati ili gotovi smisao, nego se on tek u slobodi, stvaralatvom otvara prema svojim nesluenim mogunostima. Nije li praksa onaj najautentiniji modus bivstvovanja koji nam jedini otkriva smisao bivstvovanja? Nije li stoga praksa ono ishodite koje nam omoguuje da sagledamo i bit neautentinih niih oblika bivstvovanja uope?44 Petrovi smatra da su u praksi pitanje o smislu ovjekova bivstvovanja i pitanje o smislu bivstvovanja uope nala svoje rjeenje. A praksa je ovdje shvaena kao stvaralatvo koje, iz slobode, otvara uvijek nove mogunosti ovjeka, mogunosti njegovog autentinog ljudskog bivstvovanja, u beskrajnom, kao to je beskrajan i sam ivot, traganju i ispoljavanju, u susretu i stvaranju svoga smisla.
40 41
Ibid., str.206. Ibid., str. 206. 42 Ibid., str.208. 43 Ibid., str. 208. 44 Ibid., str. 209.
5.6.2008 10:45:26
146
Kada je rije o stvaralatvu, Petrovi smatra da nije svako stvaralatvo, ak i ako je pravo stvaralatvo, u smislu da proizvodi obilje novih i nevienih formi45, uistinu stvaralatvo, ako ono ne znai obogaivanje ljudskih stvaralakih moi. Ovaj stav pokazuje da je njegovo shvaanje stvaralatva znatno ire i drugaije od poimanja tradicionalnog stvaralatva. Ono dosljedno proizlazi iz njegovog temeljnog miljenja, miljenja revolucije. Stvaralatvo ovdje nije shvaeno samo u svom uem ili tradicionalnom smislu proizvodnje novih formi u najirem smislu, nego znai stalno obogaivanje ljudskog ivota i ovjekovih kreativnih mogunosti46, znai, gotovo nietzscheovski, omoguavanje stvaralakih moi, oslobaanje ovjekove slobode. Ovo shvaanje ukljuuje cjelinu ovjekovog povijesnog svijeta, a stvaralatvo omoguuje ovjeka kao ovjeka. U stvaralatvu vidi bit ovjeka u povijesti, po kojem on, iz svoje slobode, ima mogunost, ne samo da transcendira postojee, nego da stvara neto drugo, svoj povijesni svijet kao ljudski svijet. Korijen ljudskog stvaralatva nije u postojeim institucijama i organizacijama, nego u ovjekovom kritikom stavu prema tim institucijama i u njegovoj sposobnosti da uje zov koji dolazi iz buduega i da se tom zovu odazove. Odgovornost je bitna pretpostavka stvaralatva.47 Ovdje se susreemo s jednim oblikom stvaralatva, koji govori o kritikom stavu prema institucijama, ali ini se da se to moe protegnuti na svaki oblik kritikog miljenja, jer je smo miljenje najsublimiraniji oblik stvaralatva i mijenjanja zbilje. A u ovom pitanju nije rije samo o boljoj ili loijoj deniciji novog. Rije je prvenstveno o mogunosti samog novog u zbiljskom svijetu.48 Autor je kurzivom sam saeo bit do koje mu je najvie stalo. Svoj rad Smisao i mogunost stvaralatva Gajo Petrovi zapoinje konstatacijom da (danas) nije ugroeno samo stvaralatvo, nego je, to je samo druga strana istoga, ugroena i teorijska misao o stvaralatvu...49 Ve ovaj poetni stav sugerira odreenje stvaralatva i teorije o njemu kao neodvojivih pojmova. To ima teorijske konzekvence za pitanje o biti stvaralatva, jer je moderno stvaralatvo bez svoje teorije neshvatljivo, kao to je teorija bez stvaralatva apstraktna i prazna. Na istom mjestu pie: ... da li je stvaralatvo doista bit
Gajo Petrovi, Smisao i mogunost stvaralatva, OD, sv. 1, str. 303. Ibid., str. 304. 47 Ibid., str. 307. 48 Ibid., str. 309. 49 Ibid., str. 294.
46 45
5.6.2008 10:45:26
147
ovjeka i ako jest, da li je ovjek jo uope mogu danas ili smo suoeni s nemogunou stvaralatva i nemogunou ovjeka?50 Rije danas je kljuna rije koja nosi cijelo pitanje. Da li odreenje u ovom pitanju ovisi o nekim posebnim povijesnim uvjetima (danas) ili je ono bitno ontologijsko i antropologijsko? Koji su to danas uvjeti koji bi mogli onemoguiti stvaralatvo ovjeka? Dajui povijesni pregled pojma stvaralatva, od T.Akvinskoga, Spinoze do Feuerbacha, eksplicira svoj kritiki stav spram njegovih povijesnih odreenja, napose pseudomarksistiku teoriju o stvaralatvu kao sazdavanju neeg novog iz pretpostavki (materijala) postojeeg. Tradicionalna teoloka koncepcija odreuje stvaralatvo kao sainjanje neega iz niega. Kritika prethodnog odreenja osniva se na negaciji teze da stvaralatvo nastaje u procesu rada, pri emu bi rad prethodio stvaralatvu, gradi novo iz materijala koji prua stvarnost, i to na osnovi zakonitosti objektivnoga svijeta. Koliko je ovo odreenje promaeno, on vrlo detaljno pokazuje. Njegova kritika rada kao stvaralatva, na tragu Marxa, pokazuje neto obrnuto: naime, da je tek stvaralatvo pretpostavka za rad. Meutim, odluna je odlika istinski novog da je ono nesvodljivo na staro, da se ne moe svesti na staro i da se ne moe izvesti iz njega.51 Nadalje pokazuje da je bit novoga u odnosu na staro u tome da je od njega odijeljeno skokom, prekidom.52 I upravo se tu skriva bit stvaralatva: ono niti je objanjivo iz starog, niti se na njega moe svoditi, niti ga je mogue predviati. Dakle, ono u sebi, ontoloki, nosi moment iznenaenja, a nastaje iz stvaralake slobode. Stvaralatvo ne samo da nije mogue po principu nunosti (starog), nego je njegova direktna negacija. Govorei najopenitije ili ontologijski, stvaralatvo iz slobode uvijek je negacija postojeeg. Novo u sebi uvijek nosi svoju specinost i svojevrsnost, nosi novu perspektivu svijeta, a to znai svijet sm. Smatrajui povijest prirode kao irelevantnu za sam pojam stvaralatva, koncentrira se na pojam ovjekove povijesti, u kojoj se dogaa novo kao rezultat svjesnog nastojanja da budue bude drukije od sadanjega.53 I dalje: nema novoga izvan povijesti, ali nema ni povijesti bez proizvoenja novog. Povijest je u biti proizvodnja novoga.54 Ovdje se dolazi do zanimljive teze o stvaralatvu kao proizvoe50 51
Ibid., str. 294 Ibid., str. 300. 52 Ibid., str. 301. 53 Ibid-. str. 302. 54 Ibid., str. 302.
5.6.2008 10:45:26
148
nju novog u povijesti, izreene u dijelu reenice svjesna proizvodnja novog. Da li to odgovara biti stvaralatva? Ako je u prethodnim odreenjima bila negirana bilo koja vrst determinacije starim, kako je mogua svjesna proizvodnja novog? Nije li upravo sloboda ta koja negira bilo koju vrst odreenja, svjesno voenog procesa? Petrovi tu uvodi vrijednosne kategorije kada pie da je pojam novog povezan s pojmom viega, boljega ili progresa. Da li se ovaj pojam stvaralatva moe odrati, kako je bio prethodno razvijan, ili autor uvodi jedan novi pojam stvaralatva, koji se odnosi na stvaralatvo same povijesti? Dok je klasini pojam stvaralatva vezan uz nove forme i sadraje duha, uz nova bia koja ontoloki proiruju svijet i ljudski duh (u lozoji, umjetnosti, znanosti, religiji itd.), sada se uvodi novi pojam stvaralatva kao stvaranje povijesti. No tu se pojavljuje pitanje, nije li sva dosadanja ljudska povijest bila stvaralaka (destruktivna jo i vie), te kako bi bila mogua svjesna proizvodnja novog u povijesti, kao viega, boljega ili progresa? Postavlja se pitanje - to sadrajno ukljuuju ovi pojmovi? Nisu li oni eminentno ontoloko-antropoloki, koji se odnose na ovjekovu bit, koju je naelno mogue usavravati, kao viu, bolju i progresivniju? Je li tu rije o jednom novom pojmu stvaralatva? ini se da jest, jer je ono prije svega povezano s pojmom ovjekove povijesne egzistencije, s dva svoja glavna izvora: Marxom i Heideggerom. S Heideggerovom tematikom ovjeka kao tu-bivstvovanja (i njegova odnosa s bitkom i nadolaska istinskog bivstvovanja) i Marxovim neotuenim ovjekom koji je prispio u svoju (stvaralaku) bt, a put do nje je miljenje revolucije. Nadalje razlikuje istinsko stvaralatvo od pseudonovog odnosno demonskog stvaralatva, koje je po svojoj biti destruktivno prema ovjeku i njegovoj slobodi, njegovim mogunostima. Istinsko je stvaralatvo, naprotiv, ono koje humanizira ovjeka i ljudski svijet, ostvaruje ovjekovu bit kao bia humanuma, to je krajnji smisao ovjekova opstanka. Iako je pojam demonskog dosljedno proveden u okviru njegove osnovne koncepcije, teorijski je zanimljivo propitati kako se pojavljuje unutar samog stvaralatva, napose kada je rije o umjetnosti. Da li se moe oznaiti kao demonski onaj nepoznati glas koji vodi umjetnika prema formi, kao sloj nesvjesnog iz kojega izranjaju sile stvaranja, kao ono tamno, mrano, nepoznato, ono koje ne pristaje na postojee, volja da se bude drugaije, rijeju stvaralaka volja? Sve su to odreenja koja nemaju svoje logiko utemeljenje, ali su prisutni u umjetnikom djelu. Ovaj mali dodatak samo je proirena tematizacija pojma i u tom smislu ini se da treba razlikovati ova dva pojma demonskog. Propitujui mogunost stvaralatva, postavlja pitanje: Da li se stvaralatvo moe
5.6.2008 10:45:26
149
shvatiti kao bitno odreenje ovjeka?55 Odgovor na ovo pitanje daje u sljedeem: Rad je negacija stvaralatva, kao to je stvaralatvo negacija rada.56 Referirajui se o ovom problemu na Marxov rad Teorije o viku vrijednosti, koji pokazuje rad kao ovjekovu neslobodu i nestvaralaki nain bivstvovanja, ovjek je u njemu radna ivotinja. Ali ovjek nije samo to, on je sposoban i za neto mnogo vie, principijelno razliito od rada, a to je stvaralatvo. No pored oblika stvaralatva kao to su umjetnost, lozoja, znanost itd., za njega postoji jo jedan bitni oblik stvaralatva, a to je kolektivno stvaralatvo koje nazivamo revolucijama57, koje se dogaa u povijesnim epohama. Pitanja koja se otvaraju ovim novim pojmom stvaralatva su viestruka: tko je tu subjekt stvaralatva, po kakvim principima se odvija, koji su mu stvaralaki ciljevi, koji je njegov oblik, koje su mu stvaralake energije? Vjerojatno i sam svjestan gotovo nesavladivog opsega i sadraja ovoga pojma stvaralatva, kao i njegove komplicirane i dinamike ontoloke strukture, Petrovi metodiki reducira, htijui sauvati principijelnu bit stvaralatva. Takve akcije ostaju stvaralake sve dok se u njima ostvaruje takav nain kolektivnog djelovanja koje ne trae od pojedinca da svoje individualne stvaralake moi podine izvanjskim svrhama, zadacima ili propisima.58 Ono to je prezentno u cijelom izvodu jest shvaanje stvaralatva u njegovu obuhvatnom ontologijskoantropologijskom smislu, a ne kao posebni teorijsko-estetski pristup kada je rije npr. o umjetnosti, a isto vai za lozoju, znanost itd. Ovdje je potrebno naglasiti Petrovievo razlikovanje tradicionalnih oblika stvaralatva i njihovih oblika kao ovjekovih duhovnih i simbolikih formi, koje proiruju ovjekov povijesni svijet. ini se da je ovim novim pojmom stvaralatva postavio principijelni ontoloki rez u razumijevanju biti stvaralatva. Ovdje se ne radi toliko o pojmu stvaralatva kao proirenja ovjekovog povijesnog svijeta novim stvorenim biima, ne umanjujui nikako njihovo znaenje za ovjekov duhovni i povijesni bitak, nego o revolucionarnoj promjeni ovjekovog povijesnog svijeta kroz miljenje revolucije kao najvieg oblika stvaralatva, kako to shvaa Petrovi. Radi se o novom obliku ovjekovog bivstvovanja, o revoluciji u samoj biti bivstvovanja, o permanentnom slobodnom ispoljavanju ovjekova stvaralakog bia, to je najvii oblik stvaralatva, poiesis ili
55 56
Ibid., str. 304. Ibid., str. 304. 57 Ibid., str.306. 58 Ibid., str. 306.
5.6.2008 10:45:26
150
sloboda sama. Stalo mu je do takvog oblika stvaralatva, koje je s onu stranu ovjekove povijesne neslobode i otuenog rada. Petrovievo pretpitanje je pretpostavka za tematizaciju reikacije svijeta, koja ne samo to onemoguava stvaralatvo, nego dovodi i do njegovog zaborava. Reikacija ili postvarenje je stanje koje je nadmailo i prirodnu determinaciju. Razvijajui Marxovu misao, sagledava jedan posebni, graanski svijet u njegovoj biti, postvarenju i otuenju, pitajui: ...nije li moda danas dostignuta taka kada je stvaralatvo postalo nemogue?59 I dalje: Doista postoje mnogi pesimistiki (ili realistiki) opisi dananje svjetske situacije po kojima se ini da je sve reicirano i da nikakve mogunosti za stvaralatvo vie nema.60 Petroviev odgovor na ovo pesimistino stanje proizlazi iz njegovog shvaanja same biti stvaralatva: stvaralatvo je mogue jer je stvaralatvo upravo ono to ne samo realizira nove mogunosti, ono prekorauje pretpostavljene granice. Stvaralatvo je u krajnjoj liniji isto to i sloboda.61 Kao to je vidljivo iz ovih stavova, stvaralatvo je izjednaeno sa slobodom, pa je ono ne samo mogue, nego je ono i nuno, jer je ovjek po svojoj biti slobodno bie koje mora ispunjavati svoju bit, tj. da bude ovjek, da postaje ovjek. Postajanje ovjekom zbiva se kroz stvaralatvo, a ono dolazi iz budunosti, tj. iz slobode. Stvaralatvo sloboda budunost ontoloka je struktura ovjeka kao mogunosti: u povijesnom, ontologijskom i antropologijskom smislu. Petrovi posebno tematizira pojam odgovornosti, kritiki se osvrui na tezu o ograniavanju stvaralake slobode odgovornou. On naprotiv smatra da ispravno shvaena odgovornost prethodi slobodi62 i pie: Biti odgovoran ne znai ograniavati sebe u stvaralakom djelovanju, nego biti sposoban za odgovor na ono to bi Heidegger nazvao nagovorom bitka. To znai biti otvoren za zbilju, za razliite kreativne mogunosti i za druge ljude ali ne kao one koji ograniavaju nau slobodu i kreativnost ve kao one koji mogu biti poticaj naoj kreativnosti i podrka naem slobodnom djelu.63 I ovdje se vidi njegovo specino shvaanje odgovornosti, koje se ne odnosi na ui pojam stvaralatva, nego na postojei svijet i njegove nehumane forme. O tome eksplicite kae: Odgovornost u ovom smislu, odgovornost kao spontanost i spremnost da
59 60
Ibid., str. 306. Ibid., str. 306. 61 Ibid., str. 307. 62 Ibid., str. 307. 63 Ibid., str. 307.
5.6.2008 10:45:26
151
zauzmemo kritiki stav prema postojeim formama nehumanosti i da se zaloimo za stvaranje jednog boljeg svijeta, jer ono to ini potpuno suvinim i nepotrebnim da se slobodi i stvaralatvu naknadno dodaje odgovornost kao vanjski korektiv i regulativ koji bi nas uvao da ne prekoraimo naprijed odreene granice.64 Ovdje se pregnantno iskazuje njegova misaona pozicija i shvaanje stvaralatva. Ujedno pogaa i problem umjetnosti moderne, koja legitimira Hegelovu estetiku svojim estetskim konguracijama (Adorno), viu zbilju zatvorenu u svojoj estetikoj zbilji, umjetnikom djelu. Djelo nema svoj istinski korelat sa zbiljom: njezin katalog slika i elja o boljem svijetu, usidren je u estetikom bitku koji lebdi izvan i iznad zbilje. Utoliko je i umjetniko stvaralatvo samo jedan dio odgovora na postojei svijet. Ako se ponovo prisjetimo njegovog stava da se zaloimo za stvaranje jednog boljeg svijeta65, onda proizalazi: potrebno je stvaranje jednog boljeg, odnosno humanijeg svijeta, a to je mogue ako se svijet obrne u svojoj biti, naime da postane ljudski svijet. A pojam ljudskoga ingerencija je slobode i njezina moralnog svijeta. Tek u njemu estetike guracije zbilje imaju svoje pravo sidrite. Bez tog srnog okreta u samoj biti svijeta, svi oblici stvaralatva ostaju samo pripremni radovi i izrazi svoje umjetnike zbilje. Mogunost okreta lei u slobodi, a time sadri i mogunost stvaralatva. O tome pie: Rije je prvenstveno o mogunosti samog novog u zbiljskom svijetu.66 A na ovo ne moe odgovoriti teorija (umjetnika, lozofska, znanstvena itd.), nego fundamentalna ontologija, koja ne pita samo o stvaralatvu i ovjeku, nego pita o cjelini svega i o smislu bivstovanja. 67 I dalje: Da li je smisao bivstvovanja samo puko trajanje, perzistiranje istoga? Da li su svi oblici unaprijed dani i odreeni? Ili je u biti bivstvovanja zaloena i mogunost stvaralatva?68 Ovi stavovi nadilaze svako antropologijsko odreenje ovjeka, jer govore o biti bivstvovanja i ovjeku koji nosi tu bit kao svoju mogunost, u razgovoru s bitkom, koji moe postati istinski raz-govor ovjeka i bitka, ali moe i iznevjeriti (izmaknuti). Sve ovisi o ovjeku. Petrovi se sa svom svojom misaonom strau zalae za ovaj razgovor, kako bi ovjek progovorio svojim istinskim jezikom, slobodom, koju e, stvaralaki razvijajui Marxovu misao, pronai u miljenju revolucije kao najviem
64 65
Ibid., str. 307.-8. Ibid., str. 308. 66 Ibid., str. 309. 67 Ibid., str. 309. 68 Ibid., str. 309.
5.6.2008 10:45:26
152
obliku stvaralatva. To je smo sredite itava njegova misaonog napora, a stvaralatvo i sloboda potvrda su istinskog ovjekova bivstvovanja. Piui o pojmu prakse, Petrovi kao bitni konstitutivni strukturni moment navodi i pojam stvaralatva. Praksa je, prije svega, jedan odreeni modus bivstvovanja, modus bivstvovanja koji je svojstven jednom odreenom bivstvujuem (ovjeku), a nadilazi i principijelno se razlikuje od svih drugih modusa bivstvovanja.69 I neto dalje: Na primjer, praksa je slobodno bivstvovanje, praksa je stvaralako bivstvovanje, praksa je historijsko bivstvovanje, praksa je bivstvovanje kroz budunost.70 Pitanje koje se namee iz ovih citata jest: da li je stvaralako bivstvovanje prisutno u svakom od ovih oblika prakse, koje ujedinjuje i ontoloki podrava ostale oblike? Odgovor na ovo pitanje moda e pruiti daljnje analize. Da li to znai da su svi nabrojeni oblici prakse (slobodno bivstvovanje, historijsko bivstvovanje, bivstvovanje kroz budunost) ontoloki i u svome pojmu uope mogui kao stvaralako bivstvovanje. U tom bi sluaju, dakle, stvaralako bivstvovanje bio ontoloki temelj za sve oblike prakse. Kao bie prakse, ovjek je bie slobode. Nema slobode bez ovjeka ni ljudskosti bez slobode.71 ini se da je u ovim redovima odgovor na prethodno pitanje: ovjek = bie prakse = sloboda = stvaralatvo = sloboda, pri emu stvaralatvo proizlazi iz slobode, kao to i proizvodi slobodu, ili kako Petrovi dalje pie: Pitanje o biti slobode, kao ni pitanje o biti ovjeka, nije samo pitanje. To je ujedno sudjelovanje u proizvoenju slobode. To je djelovanje kojim se sloboda oslobaa.72 Sloboda nije neto izvan onoga koji slobodno bivstvuje, nego njemu svojstveni nain ili struktura bivstvovanja.73 Iz prethodnog je sasvim oito da je do ove spoznaje Petrovi mogao doi jedino kritikom teorija slobode kao spoznaje nunosti, u svojim raznim varijantama. ...nunosna teorija slobode ne moe zasnovati stvaralako revolucionarno djelo.74 Ovime on uvodi jo jedan pojam stvaralatva: stvaralako revolucionarno djelo koje je mogue samo iz slobode, a znai stvaralaki prodor u povijest(i), donoenjem novog, iskoraivanje iz postojeeg povijesnog svijeta. To je novi pojam stvaralatva
Gajo Petrovi, ovjek i sloboda, OD, sv. 1, str. 138. Ibid., str. 138. 71 Ibid., str. 138. 72 Ibid., str. 140. 73 Ibid., str. 142. 74 Ibid., str. 144.
70
69
5.6.2008 10:45:26
153
za tipologiju stvaralatva kako je Petrovi svestrano problematizira. Bit slobode nije u ovladavanju datim, nego u stvaranju novog, u razvijanju ovjekovih kreativnih moi, u proirivanju i obogaivanju ljudskosti.75 Ovo bitno mjesto ukazuje na jedan novi pojam stvaralatva: stvaralatvo se odreuje ne samo kao stvaranje novog (to je prihvaena denicija slobode i stvaralatva) i razvijanja ovjekovih kreativnih moi, nego, a to je ovdje kljuno novo odreenje, u proirivanju i obogaivanju ljudskosti. To je bitan rez, kojim pojam slobode stvaralatva, dobiva novu ontoloku vrijednost i utemeljenje: stvaralatvo tu nije vie samo proizvodnja novih bia (u umjetnosti, lozoji, znanosti i drugim oblicima ovjekova duha) i time proirivanja, obogaivanja, mijenjanja postojeeg svijeta, nego ono dobiva najvii ontologijsko-antropologijski rang, ljudskost, pojam koji je sam svemir i obuhvaa sve prethodno. To nije samo moralna sfera koja nadvisuje sve ostale, jer je ona stvaranje ljudskog svijeta, najvieg ontolokog mjesta ovjeka i bitka, njihovog pomirenja nakon njihovog povijesnog lutanja, njihove najvie mogunosti. Ako pojam ljudskosti izmie deniciji poput slobode, to ne znai da ga nije mogue misliti: stvaralatvo = ljudskost (ili stvaranje ljudskosti) najvii je oblik ovjekova bivstvovanja, koji je omoguen slobodom ovjeka i njegovom mogunou da bude ili ne bude ovjek. ovjek je bie koje je uvijek i neposredno i posredovano; on nije slobodan uvijek kada se spontano ispoljavaju pojedine strane ili elementi njegovog bia, on je slobodan samo onda kad djeluje kao cjelovito i mnogostruko bie.76 I ovo mjesto pokazuje odreenje slobode ovjeka kao cjelovitog i mnogostrukog bia, koje se odnosi prema svijetu na mnogostruke naine, u ispoljavanju svoje slobode, a pretpostavka za to je njegova cjelovitost, a ona je mogua kao njegova sloboda, kao ukidanje svih oblika (determinacija) koje ga kao ovjeka onemoguuju. Samo kao cjelovito, to znai stvaralako bie, ovjek jest uistinu ovjek, koji ostvaruje svoje ljudske mogunosti. ovjek je slobodan samo kad ga ono to je ljudsko u njemu potie na stvaralako djelo kojim se proiruju i obogauju granice ljudskosti.77 Ovdje je eksplicitno ponovljena teza o stvaralatvu: stvaralako djelo nije samo djelo (u ontikom i ontolokom smislu), nego je ono djelo kojim se proiruju i obogauju granice ljudskosti.78 Rije ljudskost
75 76
Ibid., str. 145. Ibid., str. 146. 77 Ibid., str. 146. 78 Ibid., str. 146.
5.6.2008 10:45:26
154
nije, kao to je ve reeno, samo najvia moralna kategorija, nego ovjekova najvia mogunost da sebe ostvaruje kao ovjeka. Otuda je i najtee pitanje Petrovieva shvaanja odnosa stvaralatva (stvorenog djela) i ljudskosti kao najvieg oblika bivstvovanja. Ili drugaije pitano: da li se do ljudskosti stie ovdje naznaenim pojmom stvaralatva ili je ovaj pojam ljudskosti mogu tek u posve drugaijem bivstvovanju povijesnog svijeta ili, Marxovim rijeima, ukidanjem otuenja i stupanjem iz pretpovijesti u pravu povijest kao pretpostavku ljudskosti, istinske slobode i stvaralatva? To je najtee pitanje, na koje e daljnje analize moda barem djelomino odgovoriti. Slobodan je ovjek samo kad ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo, kad on svojim djelom pridonosi proirenju granica ljudskosti.79 Ovdje su na najeksplicitniji nain izjednaeni pojmovi slobode i stvaralatva, ali onog stvaralatva koje pridonosi proirenju granica ljudskosti. Slobodan je ovjek samo u onoj mjeri u kojoj ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo.80 Tu je takoer vidljiva povezanost ovjekove slobode s njegovim stvaralatvom. Meutim, mora se razlikovati sljedee: ontoloka sloboda je uvjet stvaralatva, a stvaralatvo je uvjet ovjeka. Sloboda = stvaralatvo = ovjek. ovjek se kao ovjek ostvaruje stvaralatvom. Kao to drutvo nije slobodno ako koi razvoj ljudskih kreativnih moi, ni linost nije slobodna ako ne pridonosi razvijanju ovjekove kreativnosti.81 Petroviu je najvie stalo do ljudskih kreativnih ili stvaralakih moi, bilo da je rije o drutvu ili linosti (pojedincu). No, ljudske kreativne ili stvaralake moi tek su pretpostavka za mogunost ovjeka. Tek kad ostvaruje (stvaralatvom) svoje kreativne moi, ovjek postaje ovjekom. Ovaj je uvjet (kreativna mo) nuan, ali nije dovoljan. Tek u naporu stvaralatva ovjek se ostvaruje kao ovjek. Za Petrovievo shvaanje stvaralatva najvaniji je pojam revolucije kako je on shvaa: stvaralatvo tu nije prisutno samo kao nekakav moment, nego je ono bitna, konstitutivna osnova, bit revolucije. Revolucija u punom smislu, socijalistika revolucija, ukida samootuenje stvarajui istinsko ljudsko drutvo i ovjenog ovjeka.82 U kojem smislu je ovdje miljena revolucija? Da li je tu rije o konanom rjeenju ovjekove povijesti, stupanjem iz pretpovijesti u pravu povijest (Marx) ili je rije o pretpostavkama koje ta revolucija priprema za istinsko stvaralatvo i istinsku humanu bit ovjeka i njegov
79 80
Ibid., str. 147. Ibid., str. 148. 81 Ibid., str. 149. 82 Gajo Petrovi, Filozofski pojam revolucije, OD, sv. 2, str. 76.
5.6.2008 10:45:26
155
nain bivstvovanja? Revolucija nije samo promjena u ovjeku, ona je promjena u svemiru, stvaranje stvaralakog bivstvovanja, koje je razliito od svakog ne-ljudskog, protu-ljudskog i jo-ne-posve-ljudskog bivstvovanja.83 Dakle, Petrovi u revoluciji vidi mogunost ovjekovog autentinog bivstvovanja, koje vie nije ne-ljudsko, protu-ljudsko, i jo-ne-posve-ljudsko, a takav nain bivstvovanja odreuje kao slobodno stvaralako bivstvovanje. Tu misao nastavlja sljedeim: Revolucija je najrazvijeniji oblik stvaralatva i najautentiniji oblik slobode, polje otvorenih mogunosti i carstvo istinski novog. Ona je sama bit bivstvovanja, bivstvovanje u svojoj biti.84 Petrovi smatra da je revolucija ontoloki najobuhvatnija u povijesnom smislu i najispunjenija u svom bivstvovanju. Ona kao bit bivstvovanja oslobaa stvaralatvo u svom najobuhvatnijem pojmu, a to znai da ovjek slobodno, istinski bivstvuje. Ponovno se vraamo na trijadu: sloboda stvaralatvo ovjek. No i ti najvii ciljevi revolucije voeni su istom idejom o ovjenom ovjeku i humanom drutvu. To je potrebno naglasiti i napraviti distinkciju prema formalnom pojmu stvaralatva: stvaralatvo koje ne vodi prema ovjenom ovjeku i ne moe se u pravom smislu smatrati stvaralatvom. A sam temeljni princip stvaralatva je prekoraivanje danoga i dovoenje u ivot neega novog. U samoj je sri stvaralatva vrijeme ili drugaije: ovjekovo vrijeme (povijesno) postoji tek po stvaralatvu, jer ono postojee ne posjeduje vrijeme, ono je prazno vrijeme, to znai da ne postoji povijest, odnosno ovjek. ovjek koji ne postoji po vremenu zapravo i ne postoji: i povijesni i individualni ovjek. Odajui Heideggeru priznanje na njegovoj fundamentalnoj problematizaciji pojma vremena i pitanju o smislu bivstvovanja, ipak smatra da njegovo miljenje nije u stanju susresti se na pravi nain s ovim smislom, nego da je to mogue jednim drugim miljenjem koje naziva miljenjem revolucije. Ono misli revoluciju samog ovjekovog bivstvovanja, koja znai otvoreni i ivi, stvaralaki nain njegova povijesnog postojanja. To nije metazika bit koja jest u svojim metazikim preguracijama, nego se ona kroz stvaralatvo = bivstvovanje ostvaruje kao uvijek nova mogunost ovjeka. Petroviev se koncept stvaralatva ne sastoji samo u odreenim oblicima stvaranja ljudskog duha, nego u stvaralatvu koje je neprestana ljudska mogunost da bude svoja bit ili to je isto, revolucija svoje biti = ivo bivstvovanje, to znai da ga/je ne moe misliti tradicionalna lozoja, nego samo miljenje revolucije. Sama bit (ovjekova)
83 84
Ibid., str. 76. Ibid., str. 76.
5.6.2008 10:45:26
156
bivstvovanja je stvaralatvo - bivstvovanje u svojoj biti (ovjek). Negacija ovjekove biti, kao metazike kategorije, u miljenju revolucije, znai kroz stvaralatvo tu bit neprestano dovoditi u pitanje, stvaranjem stalno novih mogunosti ovjeka. To je istinska ontoloka destrukcija metazikog pojma biti. Stvaralatvo je ta bit, ali ne kao ksirana bit, nego kao ivi i nikad zavreni govor ovjekove slobode, prema njenim uvijek novim licima. Za Petrovia je mogunost stvaralatva istovremeno i stvaralatvo mogunosti. Identitet ove dvije sintagme ini ontoloku strukturu miljenja revolucije. Bit stvaralatva ne vidi samo u samom stvaralatvu (u svim njegovim tradicionalnim i novim formama), nego je za njega stvaralatvo otvaranje novih mogunosti ovjeka, mogunosti bivstvovanja u revoluciji, u samonadilaenju, u revoluciji samog (povijesnog) bivstvovanja. Unutar Petrovievog miljenja revolucije i problema stvaralatva vano mjesto zauzima i njegovo promiljanje suvremene kulture, a napose njegove analize masovne kulture kao indeksa samootuene kulture u samootuenom drutvu, koja ne dopire do prave biti stvaralatva. Upravo suprotno, ona tu bit onemoguava, jer spreava kreativne mogunosti u ovjeku.85 Petrovi ukazuje na bit stvaralatva, koje stoji u samoj osnovi svake kulture. Ako se stalno ne obogauje novim stvaralatvom, to je kultura koja umire.86 Time odreuje bit kulture kao ivu guraciju ljudskog duha, kao duhovnu sublimaciju samog ivota. Duh koji kulturu neprestano obnavlja i daje joj nove oblike je stvaralatvo, koje nije samo izvedba u umjetniko djelo ili u obuhvatnije kulturne cjeline, nego je energija duha koji je istovjetan sa ivotom samim koji se istinski ozbiljuje jedino stvaralatvom i iskuavanjem svojih mogunosti. Stvaralatvo oslobaa ovjeka za njegove ljudske mogunosti. Tek po stvaralatvu ovjek se uistinu nalazi u mogunosti da sebe izrazi kao ljudsko bie. Tu mogunost vidi u ... ukidanju samootuenog, klasnog drutva u kojem bi ovjek mogao da u punoj mjeri realizira svoje mogunosti.87 I na ovom se mjestu pokazuje njegov humanistiki zahtjev za istinskim ovjekovim bivstvovanjem, koji bi se krae i jednostavnije mogao izraziti zahtjevom: za ovjeka. Petrovi nadalje otvara jedan pojam stvaralatva utjelovljenog u misliocu koji misli mogunost izmjene postojeeg i sudjeluje u stvaranju novoga.88
Gajo Petrovi, Kultura izmeu elite i masa, OD, sv. 2, str. 255. Ibid., str. 255. 87 Ibid., str. 257. 88 Gajo Petrovi, Odgovornost intelektualca danas, OD, sv. 2, str. 239.
86 85
5.6.2008 10:45:26
157
To je novi oblik stvaralatva, koji se ne ostvaruje u novim formama (kao npr. u umjetnikom djelu), nego u novim formama zbiljskoga ivota, kroz miljenje mogunosti novoga. Tu stvaralatvo dobiva jednu novu, sveobuhvatnu (povijesnu, ontoloku, antropoloku) dimenziju. Miljenje novoga (povijesnoga svijeta) novi je pojam (oblik) stvaralatva, koji se uvodi u njegovu tipologiju stvaralatva. Uvodei pojam stvaralakog miljenja, povezuje ga s onim najbitnijim zbilje same: s mogunou njezine (revolucionarne) promjene. To se pokazuje kao odnos revolucije prema miljenju i miljenja kao revolucije. Stvaralako miljenje nije dakle tek jedan tip miljenja, nego ono miljenje koje misli najbitnije revoluciju kao permanentnu mogunost same zbilje. Miljenje koje misli revoluciju tim samim ve sudjeluje u revoluciji.89 Miljenje koje misli revoluciju ili miljenje revolucije je stvaralatvo u svom najviem obliku, jer kao neto zbiljsko obogauje svijet i utjee na njega. Specikum je miljenja revolucije da ono sadri stvaralaki moment svakog drugog lozofskog miljenja, ali istovremeno je njen predmet revolucija u biti svijeta, dakle najzbiljskija bit. Ono samo je neto zbiljsko, koje obogauje svijet. Ako se upitamo koja je specina ontoloka struktura ovog stvaralatva, onda nam se nadaje odgovor: ovo stvaralatvo neprestano otvara mogunosti za novo, a to znai mogunost ovjeka. O odgovornosti miljenja i mislioca Petrovi e napisati: Istinski je angairana misao prije svega ako je istinski misao, ako misli mogunost istinskog ljudskog bivstvovanja.90 Nije li stvaralatvo ono miljenje koje otvara ovjekove mogunosti, prekorauje ustaljeno i zakorauje u nemogue? Ovo pitanje rastvara i istovremeno potvruje principe svakog stvaralatva, ali ovdje je rije o najviem i najobuhvatnijem pojmu stvaralatva: ono otvara ovjekovu povijesnu, ontologijsku i antropologijsku bitkovnu mogunost, odnosno mogunost istinskog ljudskog bivstvovanja. Miljenje revolucije je miljenje radikalne transformacije i ovjeka i drutva, koja prevladava samootuenje stvarajui istinski ljudsko drutvo i humanog ovjeka.91 Ovaj naznaeni tip stvaralakog miljenja usmjeren je k promjeni zbilje i stvaranja mogunosti. Doista, bolji svijet ne moe se stvoriti bez mislee obrade ideja slobode, stvaralatva i pravde. Ali pravo miljenje nije samo negativan preduslov za stvaranje boljeg svijeta. Ono je takoer snana inspirirajua mo i neodvojivi dio progresivnog kretanja ka onom to se staromodno moe
89 90
Ibid., str. 240. Ibid., str. 240. 91 Ibid., str. 241.
5.6.2008 10:45:26
158
nazvati slobodom i sreom.92 U prethodnom navodu naglaeni su pojmovi u svome jedinstvu slobode, stvaralatva i pravde, ime je zatvoren pojam stvaralatva, kako ga shvaa Petrovi: ako su sloboda i stvaralatvo gotovo sinonimi po svojoj ontolokoj strukturi, onda je pravda pojam koji obuhvaa ono do ega mu je najvie stalo, a to je ljudskost. Tako se stvaralatvo pokazuje kao put i uvjet ljudskosti i uistinu ljudskog svijeta. Ova interpretacija Petrovievog miljenja o stvaralatvu ne pretendira da bude jedino ispravna, konana ili jedino mogua. Naprotiv! Samo budua sistematska istraivanja mogu osvijetliti i dati lozofsku ocjenu znaenja miljenja Gaje Petrovia za nau lozofsku i ukupnu kulturu. Humanist i mislilac svjetskoga ranga to svakako zasluuje. Njegova nada u ovjenog ovjeka i njegove povijesne mogunosti sasvim je sigurno vii oblik ljudskog bivstvovanja od ravnodunosti ili cinizma naeg vremena. To je miljenje koje nas budi i opominje o ovjekovoj bitnoj zadai. On sam naziva ga miljenjem revolucije.
MLADEN LABUS THE POSSIBILITY OF CREATIVITY IN GAJO PETROVIS THINKING

In Petrovis thinking the concept of creativity obtains a comprehensive historical, ontological and anthropological dimension , namely, the thinking about the new. It appears as the relation of revolution towards thinking, and thinking towards the revolution, in which a unity of freedom, creativity and justice is established. Freedom and creativity are almost synonymous according to their ontological structure, while justice is a concept referring to humanity. Thus creativity is seen as a way and condition of humanity and humane world.
92
Ibid., str. 241.
5.6.2008 10:45:26
BORISLAV MIKULI REVOLUCIJA I INTERVENCIJA. O UTOPIJSKOM EFEKTU PRAXIS 1

Izvorni lanak
Govoriti o Gaji Petroviu danas, na konferenciji poput ove, stavlja nas pred irok raspon njegove profesionalne djelatnosti: Gajo Petrovi kao profesor..., kao urednik, ... kao logiar, ... kao ontolog... Niz se moe produiti za jo nekoliko rubrika. No, govoriti tako, ne znai samo podvrgnuti govor prisilnoj logici situacije, produavati niz komemorativnih priloga o znaajkama osobe i o njezinim znaenjima za nas. Usuprot takvoj gramatici obiaja koja proizvodi linearni govor i ukida mogunost dijaloga, meusobnog dopunjavanja ili osporavanja sudionika, elim suspendirati ili barem ograniiti ne samo komemorativni nego i reminiscencijski govor koliko god se to inilo nemoguim i neprimjerenim situaciji. Razlog tome je da je govor u povodu 80-godinjice roenja Gaje Petrovia prethodno ve podvrgnut jednoj drugoj nevidljivoj prisili stavu utnje o smrti toga intelektualca koji je bez svake sumnje ostavio dubok i irok trag u povijesti akademskih i kulturnih institucija koje nose ime lozoje. Izvor nervoze oko poetka komemorativnog govora nije dakle taj neizbjeni epitafski moment na roenju, koji proizlazi iz fakticiteta smrti da upotrijebim taj fundamentalno-ontoloki motiv hajdegerijanskog miljenja bitka koje je toliko prisutno u djelu Gaje Petrovia nego nepreutnost javne utnje od njegove smrti 1993. To je alethetiki vid ove konferencije koji je ini scenom okupljanja oko preuenog groba in-
Tekst predstavlja proirenu i razraenu verziju priloga za meunarodnu konferenciju Lik i djelo Gaje Petrovia u povodu 80. godinjice roenja, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 10. 3. 2007. Izvorno izlaganje dostupno je zajedno s ostalim prilozima s konferencije na dvd-lmu, Gajo Petrovi u povodu 80. godinjice roenja, prir. Sead Ali, Zagreb, 2007. (Prva treina sadanjeg teksta objavljena je pod naslovom Mramor, kamen i eljezo. Praxis na ekspoziciji u tematskom bloku: No u Muzeju revolucije, u: Zarez, 2007., prir. Sreko Pulig).
5.6.2008 10:45:26
160
BORISLAV MIKULI REVOLUCIJA I INTERVENCIJA. O UTOPIJSKOM EFEKTU PRAXIS
telektualca. Zato suspenzija komemorativnog diskursa moe znaiti samo preuzimanje epitafskog momenta, govor o samom grobu. Riskirajui, dakle, da ovaj prilog bude na neki nain impertinentan s obzirom na povod, ovdje e najprije biti rije o grobu intelektualca u epohalnom smislu. Pri emu mislim na guru kraja herojstva kritikog miljenja koju je za nae doba, sredinom osamdesetih, opisao predvodnik postmoderne misli, Jean Franois Lyotard. Ipak da preciziram: umjesto ocrtavanja opih epohalnih tema premda su upravo one odluujue za znaenje Gaje Petrovia, kako to naglaava i Jean-Luc Nancy u svome govoru prilikom dodjele poasnog doktorata Gaji Petroviu na Sveuilitu 2 u Strasbourgu 1990. za ovu u priliku suziti pogled na lokalnu dimenziju, upravo na prizor groba intelektualca koji se moe materijalno dokumentirati a ne samo teorijski-diskurzivno izlagati ili imaginarno konstruirati. Slika koju prilaem uz ovo izlaganje, u obliku fotokopije, pokazuje da je rije o medijskom artefaktu koji je izvoran u tom smislu da postoji samo u tom obliku odnosno u onoliko kopija koliko je postojalo primjeraka izdanja tjednih novina iz kojih potjee i, dodatno, u 40 kopija koliko sam napravio nakon to sam prethodno skenirao ilustraciju iz novina; dakle, sa svim tehnolokim inaicama reprodukcije ovoga semiotikog predmeta, kao da je rije o jedinstvenom, originalnom artefaktu u ogranienoj seriji numeriranih primjeraka. Tonije, rije je o grakoj montai koja se sastoji od dijela novinskog teksta i fotograje umjetnikog rada uzete za novinsku ilustraciju
Tekst govora dostupan je zahvaljujui ljubaznosti gospoe Asje Petrovi na web stranici Odsjeka za lozoju, URL: http://www.ffzg.hr/loz/article.php?id_art=285, koja je postavljena u povodu konferencije.
2
5.6.2008 10:45:27
161
teksta.3 Premda su tri autora u igri autor teksta, autor fotograje i autor umjetnikog djela stvarni autor je samo onaj istinski trei, duh urednika ili homunculus u medijskom aparatu vremena. Montaa nije izvedena tako da su njome ne-realistiki ili nad-realistiki objedinjeni razliiti ili heterogeni dijelovi stvarnosti (kako se to najee radi u satirikim montanim postupcima) nego je, takorei super-realistiki, jedan mali isjeak opirnog teksta, koji zauzima dvije stranice formata A 3, projiciran na fotograju umjetnikog rada; fotograja prikazuje mramornu plou ovjeenu o zid sa zvijezdom petokrakom na vrhu, ali je novinski otisak fotograje takav da tekst izgleda ugraviran u mramornu plou, a ne tek prilijepljen na otisak fotograje spomenika u novinama. Ta stvarnosna iluzija ima svoje pokrie: montana intervencija urednika novina oponaa rad umjetnika onako kako on inae konstruira svoje radove od artefakata socijalizma razliitog porijekla i vrste, ukljuujui novine, slike i tekstove, i upravo odatle proizlazi fotorealistika snaga iluzije kao kod slavne Zeuksisove muhe; artefakt je tako stvarno iluzoran da se ni tekst, kao ni muha, ne moe otjerati s podloge. Obratimo li panju na sam komad teksta, premda je izvuen iz integralnog teksta sa svrhom da ilustrira ili poentira cjelinu kojoj pripada, kako se to inae ini kod novinske opreme, ta autoreferencija teksta izvedena je ex alieno, parazitski koristei tijelo drugog, stranog oznaitelja-nosaa, to je metaforiki prijenos u najdoslovnijem smislu. Time se dobiva posve nov tekst, upravo epitaf, u kojemu se, kao otisak u kamenu, pojavljuje ime Gaje Petrovia. Ono je tu materijalni sastojak jednog izoliranog, ali cjelovitog i prepoznatljivog naina govora o lozoji. Otud ime Gaje Petrovia predstavlja materijalni element artefakta i zapravo se tek neizravno odnosi na osobu, kao to isjeeni dio novinskog teksta transcendira i cijeli tekst autora i njegovu subjektivnu namjeru.4
Rije je o polemikom lanku Branimira Donata pod naslovom Malo blai krvnik u Prolu Nedjeljne Dalmacije od 24. veljae 1993. (ur. Sandro Pogutz); autor fotograje uzete za ilustraciju je Mio Vesovi; autor umjetnikog eksponata Mladen Stilinovi. 4 Za razumijevanje konteksta treba znati da je citirani tekst Branimira Donata reakcija na prethodno objavljeni tekst Gaje Petrovia takoer u spomenutom Prolu (3. 2. 1993.) pod naslovom Priznajem (http://www.ffzg.hr/loz/article.php?id_art=286). I sam taj tekst je reakcija-komentar na niz tekstova u istom tjedniku, kao i u drugim novinama u kontekstu polemike oko vrijednosti Praxisa kao intelektualnog i kulturnog nasljea za novo hrvatsko doba. Upuujem takoer i na zbirku svojih radio-priloga Filozoja u pretilo doba. Eseji o gurama reprezentacije lozoje naspram politike, emitiranih na prijelazu 1992.-93. u
3
5.6.2008 10:45:27
162
Premda se radi o vrlo sugestivnoj montai koja na prvi pogled pokapa Gaju Petrovia, tj. njegovo osobno i autorsko djelo i itavo njegovo intelektualno nastojanje, to je plono itanje koje robuje prisili konteksta. Umjesto kontekstualnog itanja kroz splet nad-objektnih okolnosti, objekt se mora takorei de-kontekstualizirati prema unutra, prema doslovnosti njegovih elemenata. Tek ona daje da se prepozna efekt intervencije urednika-montaera koji ne posee samo za uobiajenom praksom opremanja novinskih priloga tako da dijelom teksta ilustrira cijeli tekst. On posredstvom drugog, tueg artefakta (tj. fotograje koja je i sama sekundarna u odnosu na umjetniko djelo koje je i smo sekundarno u odnosu na simbole kojima se koristi) transcendira specinu intenciju autora teksta dovodei stvar teksta do kraja koji vie ne pripada ni tekstu ni umjetnikom djelu; on je efekt autonomnih procesa asocijativnosti i diferencijalnosti znakova. Taj ne ba svakidanji primjerak kreativne urednike intervencije urednika (S. Pogutz) izaziva prevrat znaenja teksta na temelju doslovnog, materijalnog prijenosa oznaiteljskih tijela jednog na drugo, i daje prizor meusobnog mijeanja dviju osi jezika-igovora: vertikalne (paradigmatske, supstitucijske, metaforike) s horizontalnom (sintagmatskom, kontiguitetnom, metonimijskom). Otud se montirana ilustracija moe ujedno itati i kao metafora i kao metonimija i kao doslovan iskaz; pri tome oni metaforiki efekti (muzealizacija, monumentalizacija) postaju doslovni, dok doslovni (pokapanje) postaju metaforiki. Naime, ono to proizvodi montau i njezin efekt ne iscrpljuje se i ne moe se iscrpiti u subjektivnoj namjeri jednog medijskog urednika nego u neemu to bih ovdje tentativno nazvao dijabolikim genijem vremena, genijem koji ludiki tjera stvar do kraja, ali umjesto kraja stvari iznova otvara prostor za rad interpretacije na znakovnom materijalu svoga vremena. Drugim rijeima, primarni efekt montae ne lei na razini sadraja, to nije danas naprosto neukusna ili morbidna aluzija na tada skoranju smrt Gaje Petrovia koja je uslijedila etiri mjeseca nakon objavljivanja njegova spomenutog polemikog lanka Priznajem i reakcije Branimira Donata na taj lanak. Ako se taj dojam ne moe posve iskljuiti iz kasnije perspektive, on je svakako kolateralan, kakve god da su tada bile privatne idiosinkrazije ili subjektivne intencije urednika-montaera. Nadalje, efekt montae nije na
emisiji Kritika devedesetih (ur. Kiril Miladinov), tiskano u: Trei program Hrvatskog radija, br. 40, 1993., str. 88. 117. (osobito esej Uitak istinstvovanja ili kraj ideologije u novohrvatskoj lozoji).
5.6.2008 10:45:27
163
prvom mjestu, usprkos povrinskim evidencijama sadraja ili poruke, niti proglaenje smrti ili kraja lozoje u slijedu svih onih proglaenja smrt i krajev svih onih velikih drutvenih pri poput povijesti, ideologije, emancipacije itd. Primarni efekt montae lei na razini semiotike tvari, u doslovnosti slike spomenika u koju je imaginarno, tj. opet slikovno, ugraviran tekst; rije je o petrikaciji ili marmorizaciji imena Gaje Petrovia i onoga vieg (intelektualnog i kulturnog) sadraja to ga to ime simbolizira. To znai, protivno intenciji samog polemikog teksta, uperenog na denuncijaciju dalje i neposredne prolosti Gaje Petrovia, intenciji koja posve neprikriveno ne ide samo ad personam nego i ad hominem, koja otpisuje i kartira Gaju Petrovia osobno i sav njegov doprinos kroz Praxis u recentnoj intelektualnoj povijesti i sadanjosti hrvatskog drutva, koja ga doslovno egzekutira pod izlikom da je samo prividno tek malo blai krvnik od partijskog reima nad hrvatskim narodom; protivno toj intenciji teksta, efekt same montae koja se koristi najapstraktnijom (upravo najlozonijom) formulacijom teksta, usmjeren ad personam a ne ad hominem, tie se sadanjosti (ili bolje reeno: tadanjice, tj. 1993.). Ona se sastoji u materijalnosti prizora muzealizacije, u samom inu montae i njegovim sastojcima, to je u odnosu na intenciju otpisivanja i kartiranja Gaje Petrovia tj. lozoje koja hoe mijenjati svijet, a ne vidi da se svijet mijenja ne pitajui lozoju za miljenje metonimijski povezan, ali vrijednosno razliit postupak. O toj bliskosti postupak, koja objanjava logiku urednikovog postupka, rjeito govori sluaj legendarnog zagrebakog amaterskog umjetnika-kloara Vladimira Dodiga Trokuta koji u tom smislu nije samo apsolutno neuvjetovani, nesvjesni, anticipator muzejsko-konceptualne prakse to e nastupiti s padom Berlinskog zida, nego upravo instanca u kojoj je recikliranje starudija za umjetnika djela jo od dadaizma do suvremenih konceptualnih umjetnika Ivana Koaria i samog Mladena Stilinovia dovedeno do paroksizma u njegovu projektu Antimuzeja. Trokutovo umjetniko djelo upravo je skupljanje artefakataotpadaka (a ne velikih povijesti) i njihovo antimuzejsko pohranjivanje u svome domu, kao da je bogeki aktivist za predmete. No, dok je Trokut umjetniki aktivist avangardistikog trenda u socijalistiko doba, kart se kao postmoderna gesta nastavlja npr. s istoimenom beogradskom muzikom grupom koja nastupa na odlagalitima i smetlitima tranzicijskog vremena, poput zagrebake trnice Dolac.5
5
Ovu posljednje navedenu referencu dugujem Sreku Puligu.
5.6.2008 10:45:27
164
Otud, montaa ne ilustrira tekst nego ga transcendira u posve drugom smjeru. Taj efekt je posve neovisan od svoga uzroka, iako je njegov uinak: namjera ilustracije teksta, koja po deniciji pripada ulozi novinskog urednika, ne moe objasniti efekt koji transcendira svjesnu svrhu ilustracije. Ako je rije o svjesnim namjerama, efekt montae koji ovdje elim prikazati predstavlja prije govor nesvjesnog; rezultat jednog procesa koji slijedei logiku procedure (editiranja) ide do kraja stvari koji subjektu nije samo prethodno bio nepoznat nego mu je ostao nepoznat i nakon to ga je proizveo-saznao. Otud je montaa, iako se ini krajnje jednostavnom po motivaciji (povrina kamena = povrina za pisanje), krajnje nelagodna za promatraa ne znajui to ona zapravo hoe, mi gubimo epistemiku orijentaciju o tome tko smo mi i to mi hoemo.6 Ta implicitna i objektivna intencija izvedene montae, koja se ostvaruje kao marmorizacija imena Gaje Petrovia i koja na taj nain osobu i djelo Gaje Petrovia ini artefaktom (ili dijelom jednog artefakta), akt je muzealizacije onoga doprinosa praxisa to ga Gajo Petrovi u cijelom svome lozofskom opusu naziva miljenje revolucije. Da se radi o ambivalentnom aktu kartiranja-muzealizacije, dakle o konzervatorskoj intervenciji na jednom intelektualnom nasljeu, potvruje sam postupak montae u svojim eksplicitnim momentima: to je prije svega upotreba, recikliranje, citat rada Mladena Stilinovia koji svojim radovima takorei deklasira cijelo deklarativno nasljee jugoslavenske revolucije upravo u instituciji pod (bivim) imenom Muzej revolucije, koji se nalazio na Trgu rtava faizma. Tko poznaje lokalnu topograju i topologiju lokalne ideosfere, razumjet e o kakvoj je koncentraciji historijskih zbivanja rije tokom cijelog 20. stoljea, napose u malom odsjeku od jednog desetljea pod imenom devedesete, prepunom svjedoanstava borbe za pozicije u posthistorijskom vremenu. Nadalje, onaj tko poznaje konceptualne trendove u umjetnosti devedesetih godina 20. stoljea, dakle u postkomunistiko i tranzicijsko doba, prepoznat e
Sigmund Freud je u svojim Predavanjima za uvod u psihoanalizu usporedio rad sna upravo s postupkom novinskog urednika koji ilustrira tekst. No ovdje vidimo da je ta usporedba nesumljerljivih stvarnosti (govor nesvjesnog kroz san i svjesni postupak editiranja) koja kod Freuda ima eksplanatornu funkciju s obzirom na kategoriju nesvjesnog, potvrena upravo kroz moment koji premauje racionalnu motivaciju poput teorijske eksplanacije: postupak novinskog editiranja nije samo kao postupak nesvjesnog u radu sna, on jest govor nesvjesnog. Urednik je njegov namjesnik.
5.6.2008 10:45:27
165
u ovome malom primjerku montae anticipaciju postpolitikog trenda u institucionalnoj umjetnosti, trenda muzealizacije komunizma. Taj trend je dodue poeo jo kao ist politiki in, sa scenama spontane demontae Berlinskog zida, koje su svojim entuzijazmom evocirale mit o istom veselju nad povijesnom otvorenou, nad nedeniranou trenutka, poput plesa naroda na ruevinama Bastille ili su anticipirale one rupe u zastavama iz kojih su u Bukuretu isijecani simboli upravo sruenog reima.7 Ali gotovo u istom okretu taj se spontanizam metaforike demontae politikog sistema pretvorio u prvi i najloginiji mali biznis brodolomnika post-blokovskog stanja, u otvaranje suvenirnica od krhotina da bi uskoro postao i mala kulturna industrija novog doba i zavladao visokom institucionalnom umjetnou upravo pod imenom muzealizacije komunizma.8 To je pozadina za koju mislim da daje klju za razumijevanje intervencije urednika-montaera kojom se namjera autora teksta da otpie djelo Gaje Petrovia iz novog hrvatskog ideolokog univerzuma u jednom potezu montae pretvara ako ne u svoju suprotnost, onda u tendenciju vremena. Ona koristi, svjesno ili nesvjesno, tradiciju u ve spomenutim umjetnikim praksama izmeu kartiranja i konzervacije, recikliranja i muzealizacije, dakle postupcima re-kombinacije dokumenata svoga vremena bez izravne eksplikacije novog cilja, novih i ideoloki mjerodavnih sadraja. To su prakse koje takorei dre rupe u zastavama otvorenim i prije isijecanja starih simbola i poslije uivanja novih. Utoliko epitaf lozoji revolucije Gaje Petrovia u montai urednika Prola, magazina za predcivilno doba kako se zvao taj prilog nekadaZa tu tipino praxisovsku guru otvorenosti povijesnog trenutka uz klasino pitanje uloge intelektualca u navodno postideolokim uvjetima borbe za radijske frekvencije upuujem na svoju analizu sluaja nacionalnog intelektualca poput Vlade Gotovca i ve legendariziranog prosvjeda za Radio 101 u tekstu Missing the Sublime, u: Arkzin 89 (25. 04. 1997.), str. 22-23. 8 Iako kod nas nema Muzeja komunizma poput onog u Budimpeti, primjerak muzealizacije socijalistikog naina ivota u uvjetima kulturalizacije politike svijesti predstavlja ve poznati Lexicon YU-mitologije, koji je koncipiran nedugo prije stvarnog politikog kraja socijalizma (1989.), ali je realiziran tek puno kasnije (v. URL: http://www.leksikon-yu-mitologije.net; u knjinom obliku, Beograd-Zagreb: Rende i Postscriptum, 2004.). Tome se moe dodati i humanistiko-znanstvene oblike muzealizacije, poput nedavno izalog zbornika Devijacije i promaaji (ur. L. ale Feldman i I. Prica), Zagreb: Institut za etnograju i folkloristiku, 2006.
7
5.6.2008 10:45:27
166
nje Nedjeljne Dalmacije koja je i sama umrla nedugo poslije u slijedu nove hrvatske renesanse s kojom je i djelo Gaje Petrovia proglaeno promaenim ili mrtvoroenim izrodom duha hrvatske kulture u primarnom materijalnom smislu je artefakt koji za svoju konstituciju koristi druge artefakte kao momente u novom konstruktu. Ali na toj novoj razini artefakt stvoren reciklaom ujedno je ideologem to ga proizvodni stroj jednog medija poput tjednih novina uspostavlja kao znak ili, tonije, medij poruke svoga vremena; on je reprezentant samorazumijevanja vremena koje se uspostavlja upravo artefaktiki, montaom ili recikliranjem kontrarnih sastojaka u jednu cjelinu koja ipso facto donosi nov proces simbolike evaluacije sastojaka bez eksplicitnih vrijednosnih sudova. Rije je o dekonstruiranom identitetu bez svojstava, aktu samorazumijevanja koje se saopava jo jedino tako da se, ukljuujui sve ideoloke sadraje, uzdie iznad svakog partikularnog ideolokog identiteta. Njegova genuina ideoloka intervencija upravo je sama muzealizacija koja integrira i ono to se iznutra opire stavu muzealizacije. To je metalozofski koncept miljenja revolucije koji je kroz medijski artefakt uinjen kulturnom gurom, eksponatom za nepostojei muzej revolucije. Taj je metalozofski koncept Gajo Petrovi razraivao, kao to je vie nego dobro poznato, ne samo u vie navrata eksplicitno pod takvim naslovom svojih pojedinanih tekstova i knjiga, nego upravo cijelim svojim lozofskim djelom. No, ovdje neu u nastavku jo jednom ocrtavati ni njegove postavke niti aporije o pojmu revolucije, niti pak o tome to to upravo znai miljenje revolucije kakva je to sintagma, je li u pitanju genitiv objekta ili genitiv subjekta, tko tu misli a to je miljeno, zato uope miljenje revolucije a ne radije revolucionarno miljenje, kako samo rijetko pie Gajo Petrovi, ili pak, zato ba revolucija, kako takoer samo rijetko i na rubovima reektira Gajo Petrovi, a ne neko drugo ime za taj lozofski teorem i naum, poput recimo utopije? Takoer neu, da bih doao do eksplikacije i objanjenja onoga to sam nazvao utopijskim efektom praxis, u zavrnici skrenuti svoj prilog ni na prikazivanje mjesta i znaenja pojma utopija u djelu Gaje Petrovia, niti na skiciranje ambivalentnog statusa toga pojma u marksizmu openito. Umjesto toga, odabrat u za ovu priliku teorijski prividno laki, ali svakako bri put tako da usmjerim panju na izraz koji upotrebljava i Jean-Luc Nancy u svome ve spomentuom govoru prilikom dodjele poasnog doktorata Gaji Petroviu. On naziva ukupni lozofski doprinos Gaje Petrovia intervencijom. ini mi se, s pravom, ali u emu se ona sastoji?
5.6.2008 10:45:27
167
Nipoto ne u naputanju socijalizma ili u zasluzi za lozofsko-teorijsku anticipaciju onih politikih procesa koje eufemistiki i uzvisujui nazivamo padom Berlinskog zida, kako smatra Nancy. Filozofski projekt Gaje Petrovia a mislim takoer i cijele grupacije praxis, bez obzira na suptilne meusobne teorijske razlike bio je revolucioniranje socijalizma. Revolucioniranje je dodue zajedniki nazivnik koji pokriva ne posve identine konceptualne sadraje kod pojedinih praksisovaca. Tako Milan Kangrga govori radije o re-evolucioniranju, o vraanju na poetak, to u sluaju socijalizma kao politikog poretka podrazumijeva nadoknaivanje pretpostavki za razvoj graanskih institucija. Za Gaju Petrovia taj termin imenuje mislim da tako mogu sintetizirajue izraziti razliita izvoenja Gaje Petrovia o pojmu prakse, o ovjeku kao praktikom biu koje misli revoluciju tako da ivi istinski nain bivstvovanja permanentno samoproizvoenje ovjeka-pojedinca kao neotuenog drutvenog bia. Istiem ovdje da se bez pojma neotuenosti ne moe objanjavati koncept miljenja revolucije a da se ne zapadne u aporije ili da se u taj koncept ne projiciraju retroaktivno aporije koje proizlaze iz nerazumijevanja njegova radikalno lozofskog karaktera. Stoga je nuan, ini mi se, jedan generalni restatement o praxisu, koji u ovdje pokuati dati. Kod izvornih praksisovaca nije rije samo o konceptualnoj inovaciji klasino-antikog pojma prxis pomou pojma poesis u svrhu nove, moderne, mladomarksovske, fundamentalne antropo-ontoloke odredbe ovjeka kao samoproizvodeeg bia. To ne bi bilo dovoljno koliko god da oni sami, dodue iz razliitih misaonih perspektiva i pozadina, insistiraju na tome. Jer osim to se bia reproduciraju prirodno-generiki (tj. iz metazike odredbe roda ili vrste ili kako Aristotel kae, konj raa konja, ovjek raa ovjeka) mi znamo iz historijskog iskustva ili kulturnog znanja o prirodi da se neka od njih, upravo kao rodna bia, regeneriraju takoer samo kroz svoj rad: i Marxove pele se, upravo kao vrsta, odravaju jedino proizvodnjom uvjeta svoga opstanka, i to doslovno, a i mravi moraju raditi da bi opstali. Premda to rade po prirodnom zakonu, ta bia su prirodna samo tako to proizvodnim radom ujedno proizvode i uvjete svoga ivota; to je sma njihova bit, i zato se na to prirodno stanje rada ne moe primijeniti kategorija otuenja, premda ak i ivotinjske zajednice, poput upravo insekata, poznaju i ropske ili sluinske odnose prisvajanja tueg rada meu vrstama, o emu je pisao jo Darwin, ili odnose svjesne kooperacije i koordinacije koji se ne mogu opisati obinom kategorijom simbioze. Dakle, i ivotinjski svijet poznaje ne samo proizvodni rad, nego takoer jezik i komunikaciju unutar i izvan vrste, i
5.6.2008 10:45:27
168
napose, kooperaciju izmeu udaljenih vrsta koja pretpostavlja svjesno odnoenje kako prema onom drugom, tj. partneru, tako i prema onom treem ili neprijatelju. I ovjek takoer radi uslijed svoga prirodnog udesa, to mu je takoer prirodna (generika) odredba koju su, prema tradiciji, formulirali jo arhajski lozo, tonije, Anaksimandar. Ono novo i ne-prirodno na praksi, ukoliko ona oznaava specino ljudsko proizvoenje svijeta, nije dakle i ne moe biti samo to antropoloko odreenje koje praksi daje smisao poieze; to bi bi, naime, bila tek razina rada ili tvorbene djelatnosti, koja in nuce poprima otuujui karakter ve samim time to je rad nuan za ovjeka radi odranja ivota; rad je jo uvijek samo ivotinjska ili prirodna dimenzija. Stoga ono novo u pojmu prakse moe i mora leati tamo gdje se u pojmu tvorbene djelatnosti iskazuje kritiki moment. Rije je o tome da se sama tvorbena djelatnost a to znai ujedno i rad kao ona negativna, jer nuna prirodna odredba ovjeka re-generira kao reeksija same sebe i da tek time i samo time tvorbena djelatnost uope jest za ovjeka samoproizvoenje. A to ne znai samo osvjetavanje ljudske rodne biti (ovjek kao proizvodno, stvaralako bie), nego i uvijek ponovno osvjetavanje drutvenog karaktera s kojim se tvorbena djelatnost kao takva, samim svojim zbivanje, dakle ipso facto, oduvijek ve pojavljuje. Drugim rijeima, samoproizvoenje ovjeka znai da tvorbena djelatnost ima ujedno karakter samorazumijevanja s obzirom na uvjete samo-proizvoenja, ona ima karakter apriorne rasudbene sinteze, koja in actu samoproizvodnje objedinjuje proizvoaa, proizvoenje, proizvod i svrhu, ono od koga, to, za koga i za to. Samoproizvodnja je in nuce odreena najmanje s tri aktanta koji je denotiraju (tko, to, za koga) i s neodreenim brojem aktanata koji je konotiraju (ime, s kime, kako, kada, gdje, za to, emu...). Zato, po mome miljenju, taj kritiki moment u samoproizvoenju ovjeka ne upuuje samo na stvaralatvo ili poietiki karakter tvorbene djelatnosti, nego na ono to je za praksisovski pojam prakse jednako izvorno kao i taj poietiki karakter. To je upravo onaj uvijek iznova odricani ali neporecivi etiki karakter tvorbenog djelovanja, upravo medij meuljudskog koji je trebao biti izbjegnut naputanjem starog, aristotelovskog pojma praxis. Drugim rijeima, smisao reinvencije poietikog momenta za nov pojam prakse, do kojeg je praksisovcima stalo openito, bez obzira na neke meusobne razlike izmeu rekonceptualizacija prakse kod Milana Kangrge i revolucije kod Gaje Petrovia, nije samo taj da antropoloku bit ovjeka premjesti s etikog (moralnog) djelovanja i njegove metaziko-esencijalistike poza-
5.6.2008 10:45:27
169
dine na proizvoenje svoga svijeta kroz stvaralaki in koji je za ovjeka uvijek praizvoran, svjetotvoran i istinotvoran. Smisao je, po mome razumijevanju, taj da se samoproizvoenje ovjeka mora dosljedno i uvijek shvaati kao samoproizvoenje drutvenih odnosa, tj. da se poieza odnosi upravo na meuljudsko djelovanje, tj. da poieza ima upravo etiki a ne samo poietiki karakter, tj. da je samoproizvoenje ovjeka jednako suodreeno onim to se prikazuje kao njegov naknadni efekt (realni drutveni odnosi koje nazivamo poretkom) koliko svojim uzrokom (kapacitetom za poietiko stvaranje ex nihilo za koje umjetniki in slui kao paradigma). Razlozi za takvu reviziju praksisovskog pojma prakse ine mi se nunim. Dok praxis donosi sobom kao inherentni moment diferenciju, odmak, sukob, kritiku, poiesis genuino ne slijedi diferencijalno-kritiki nego apsolutni karakter tvorenja. Premda je on u historiji ideja najprije pojmljen kroz teoriju spoznaje ili teoriju mimeze, dakle reeksivno, objektno-teorijski, pa otud i rudimentarno kritiki, prema modelu slikanja, njegov apsolutni karakter nastupa subjektno-teorijski, prema modelu Bojeg stvaranja. Premjetanje s teorije objekta prema teoriji subjekta nije bitno ukinulo mimetiku paradigmu u pojmu stvaralatva. Za razliku od mimetikog momenta, koji joj je inherentan, kritiki moment tek pridolazi poiezi ukoliko je kulturna djelatnost. Zato, svijet nije samo poetski uradak ovjeka, po slici i prilici Boga, nego primarno odjelovljenje u smislu specino ljudske konstrukcije zbilje, koja je uvijek ve meuljudska i iz koje uvijek ve govori moral ili ideologija ili ukus odreene epohe ili odreenog drutva, a tek naknadno se, muno (moda i nikad) postavlja pitanje odgovornosti za proizvod. Stvaralatvo za ovjeka nije samo poietika ingenioznost, jer za razliku od Boga, svoga stvaralakog uzora, ovjek je odgovoran za svoja djela, pa ak i ona takozvana ista umjetnika. Ljudsko injenje je samoproizvodee (auto-poietiko) za ovjeka zato to se i ista teorijska i umjetnika proizvodnja uvijek ve odvijaju u sferi djelovanja (praxis), a to vai najvie upravo onda kad je revolucioniraju. Stoga ponovo: razlika izmeu starog i novog pojma prakse ne lei toliko u dodavanju poieze kao izvornijeg antropolokog karaktera, nego u provali onog momenta koji, premda je praktiki, po svome znaaju (tj. znaenju ili relevanciji) nema mjesta u vladajuem poretku prakse a iji se efekt na svijet prakse moe reprezentirati ili simbolizirati samo kroz pojam poieze. Rije je, dakako, o revoluciji. Ono to od Kanta nazivamo revolucijom, nije sm historijski dogaaj nego njegovo znaenje. Rjenikom praksisovaca, revolucija je ono povijesno na historijskom.
5.6.2008 10:45:27
170
Za to specino ljudsko samoproizvoenje znamo a posteriori, iz historije o ljudskoj povijesti ili iz historije ljudske drutvene povjesnosti, da je ona ujedno historija ljudskog samootuenja, samoporobljavanja, povijest pada od svoje autentine mogunosti. Prema tome, moment ljudskog samoproizvoenja u koncepciji prakse znai i mora znaiti zadravanje kritikog momenta spram sme rodne, antropoloke, biti ovjeka ukoliko je ona shvaena kao stvaralako proizvoenje uvjeta svoga opstanka. Na mjestu te rodne odlike, koja ovjeka po analogiji udruuje s plemenitim biima poput pela, mravi i mungosa, mora istrajavati specina razlika, ne-prirodni odmak, koji omoguuje ovjeku i kao pojedincu i kao grupi da kae ne toj svojoj biti ili dovrenju onoga to mu je kao biu oduvijek-bilo-biti. Rije je o tome da sama punina ovjekova istinskog bivstvovanja, kako Gajo Petrovi naziva revoluciju, proizvodi uas bitka i tjera ovjeka da iz nemogunosti izdravanja punine bitka, iz potpune saturacije bitkom ili smislom bitka, mora otvoriti prostor za neto novo to je u danoj ontolokoj konstelaciji, ma kako bila istinska, nemogue, to transcendira puninu svoga istinskog bivstvovanja. Da bi opstao u punini smisla bitka, ovjek mora boraviti i intelektualno i emotivno u dimenziji koju nazivamo nita. Zato, upravo ako govorimo rjenikom Gaje Petrovia, moramo govoriti mimo argona bitka: da bi revolucija mogla biti istinskim smislom bivstvovanja, za bivstvovanje je potrebno nita a ne punina. To je utopijski efekt koncepta prakse i miljenja revolucije koji se, meutim, ne pojavljuje na razini teorijskog ili miljenog sadraja. U radovima Gaje Petrovia se utopija ne pojavljuje toliko kao konstitutivno miljen koncept nego vie u obliku prigodnih tematizacija, osobito u odnosu na Ernsta Blocha. Otud moment utopije ima vie efekt pojave i djelovanja grupe praxis u intelektualnom kontekstu, u sferi ideoloke reprodukcije socijalistikog drutva, iji zenit pada u desetogodinje razdoblje, od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina, kad je zabranjen asopis i obustavljena Korulanska ljetna kola. Nedostatak ili izostanak koncepta utopije nije meutim teorijski ili tematski decit u lozofskom diskursu praxisa openito. Ono to elim rei jeste upravo to da utopija nije jedan ili onaj glavni teorem u praxis-lozoji, kao to je to upravo sluaj s terminom lozoja revolucije kod Gaje Petrovia u njegovim neprestanim nastojanjima da odredi tu temu pod egidom lozofskog pojma revolucije naspram svih drugih odreenja (prirodoslovnih, kozmolokih, socijalnih, politikih, umjetnikih). Radi se o tome da je sma lo-
5.6.2008 10:45:27
171
zofska pozicija pod imenom praxis efekt utopijskog kapaciteta miljenja da u punini smisla bitka za tubitak stvori prostor za ne-tu, da dri otvorenim i nedeniranim prostor slobodne misli kao etiki prostor naspram vladajueg moralnog sustava i njegovih reeksivnih procedura. Utopija je zamisliva i objanjiva jedino kao lozofem, kao ishodite ili spiritus movens miljenja revolucije, u smislu u kojem Jacques Derrida armira, na primjer, metaforu kao lozofem a ne kao teorem, to znai kao pokretaa u kojemu djeluje smo naelo diffrance; utopija je u tom smislu praizvor ili princip miljenja a ne njegova (teorijska) projekcija, i otud pitanje Gaje Petrovia o smislovima pojma revolucije ima neto arhi-lozofsko. Moda otud nije sluajno da autorski najinspirativniji tekst Gaje Petrovia o miljenju revolucije nije onaj pod naslovom Filozofski pojam revolucije nego mali, gotovo pjesniki, uvodni tekst u istoimenu knjigu pod naslovom Filozoja i revolucija. Dvadeset snopova pitanja koji neodoljivo podsjea na Prana-upaniadu (upaniad / kroz/ pitanja). U njemu se jezino autopojetiki i analitiki postupno razvija i pitanje kao praizvorna gesta spekulativnog miljenja i praizvorni sadraj pitanja za onim to nas konstituira kao bia. To je bitak kao na izvor, nae djelo i njegove posljedice. Da bih pokazao taj utopijski efekt praxisa na djelu Gaje Petrovia, nije potrebno ukazivati na decite u sadrajima ili nedovrenosti njegove pozicije. To nije samo trivijalno jer ni Heidegger, da uzmemo samo tu privilegiranu guru jednog suvremenika u djelu Gaje Petrovia, nije dovrio svoje djelo translozofskog lozoranja ni u 99 tomova sabranih djela. To je takoer falsikatorsko jer lozofskom miljenju spoitava upravo ono to ga ini lozofskim od klasine antike naovamo, a napose od modernih vremena humboldtovskog univerziteta naime to da je akademsko. Stoga, za objanjenje toga utopijskog efekta kao lozofema, a ne kao teorema, nisu relevantna, barem ne za ovu priliku, suptilna razlikovanja u razumijevanju pojma revolucije, koja Gajo Petrovi razvija s nevienom upornou i minucioznou, pa i ljubavlju, objedinjujui pri tome dva izvora konceptualne analize karakteristine za analitiku tradiciju s heideggerijanskim nadahnuem oslukivanja jezika u nesvakidanji prizor senzibilnosti za logiku smisla koja je, recimo, predmet jednog Gillesa Deleuzea. Isto tako, ovdje sad nisu relevantna ni razmimoilaenja oko samog pojmovnog statusa revolucije, primjerice, oko pitanja je li smisao revolucije ili revolucionarne misli ve izgubljen i mrtav samim time to je revolucija proglaena lozofskim pojmom, dakle teoremom. Ja mislim, naprotiv, da je revolucija mogla postati lozofskim pojmom
5.6.2008 10:45:27
172
ili teoremom lozoje kod Gaje Petrovia upravo zato to je efekt jednog sucita koji je inherentan samoj poziciji praxis iako joj je ujedno, na posve odreen nain, i izvanjski. To je genuino politika, drutveno-reeksivna dimenzija sme takozvane iste lozoje koja se, upravo kao lozoja, uspostavlja tako da ujedno reektira i drutvene, politike i ideoloke uvjete svoje uspostave kao iste lozoje u akademskom polju. Praxis nije samo apstraktno-lozorajue miljenje privatnih osoba ili neke udruge za promicanje autentino-marxovske, neotuene lozoje nego upravo kao po Platonovu nalogu s kraja VII. knjige Politeie da ti teorijski trutovi moraju prestati uivati u svojoj estetiko-teorijskoj egzistenciji i postati politike pele, tj. svojoj teoriji dati graansko znaenje praxis je politika same lozoje, teorijska praksa u politikom polju, ukljuujui i politiku institucije. Kroz cijelo vrijeme svoga postojanja praxis je kultura lozofskih pela u akademskoj konici; disciplinarno lozofsko djelo Gaje Petrovia, nesvakidanje irine i otvorenosti za razliite ulaze u polje lozoje od tradicionalnih lozofskih disciplina poput logike, ontologije i gnoseologije, od dijamata preko analitike i hermeneutike sve do nog sluha za egzotine novotarije u curriculumu lozofskog studija, poput indijske lozoje dovoljno svjedoe o tome kao i politiko-lozofska kritika otuenog socijalizma. Onaj tko Gaji Petroviu danas prigovara nedovrenost, nepostajanje teoretiarem ovoga-i-onoga ili pak regresiju u akademsku lozoju umjesto naputanja lozoje, ne razumije da je pojam prakse funkcionalan a ne supstancijalan, spekulativan a ne disciplinarno-lozofski i da njegovo misaono dovrenje ne lei u prijelazu ni u teoriju politike ni u pozitivnu politiku praksu. Praxis je in nuce politiki projekt same lozoje zato to je utopijski lozofem, upravo ethos ili boravljenje, istrajavanje i izdravanje u negativnom. Filozofski sucit praxisa, koji sam prethodno nazvao utopijskim efektom, opisat u za kraj ne samo radi utede vremena nego i iz teorijske solidarizacije, zato to to ne mogu preutjeti pomou gure Slavoja ieka koji, iako dolazi iz strukturalistike i antihumanistike (altiserovske i lakanovske) verzije neomarksizma, prema kojoj je humanistika i hermeneutika praxis gajila sumnju na dijamatovsku epistemologiju, danas jedini na globalnoj intelektualnoj sceni govori o reinvenciji utopije kao urgentnoj potrebi naeg vremena. Vremena koje se ponovo nakon kraha realno-egzistirajuih socijalizama ponaa kao ostvarena utopija. U iekovim terminima nije rije vie o inaici klasine utopije, o imaginaciji alternativne stvarnosti, kako se komunizam odravao kao ideologem upravo u socijalistikim reimima,
5.6.2008 10:45:27
173
nego je rije o kapitalistikoj utopiji beskonanog, niim ogranienog uivanja. Ako to prevedemo na rjenik klasine utopijske misli, kapitalistika utopija je supstitucija komunizma (jo-ne-ostvarenog blagostanja) potroakim komunitarizmom globalnih razmjera, o ljudskoj zajednici kao svijetu apsolutne, ali pravno regulirane permisivnosti bez obzira na rasu, klasu, spol, veinski ili manjinski identitet (ukljuujui i prava nekrola). Ako u teroru apsolutne permisivnosti uivanja u kapitalistikoj utopiji dananja uloga psihoanalize kao socijalno-teorijskog projekta za ieka nije ta da normalizira subjekte na taj nain da ih oslobodi neuroza i osposobi za uivanje nego je njezina uloga emancipatorska barem u tome da ih naui da mogu rei ne, da nisu obavezni sudjelovati u nalogu ekscesivnog uivanja da bi bili priznati drutveni subjekti, tako ni uloga praxis lozoje na sceni socijalistikog drutva nije bila ta da se porukama nedogmatskog marksizma upie u gramatiku titoistikog socijalizma i da tako legitimira lokalni socijalistiki reim moderatnih sloboda, da procedurama lozofskog diskursa normalizira socijalistikog graanina i da ga osposobi za uivanje kroz participaciju u poretku vrijednosti i zakona u koje ne vjeruje. Suprotno tome, praksisovska kritika socijalistike revolucije kao revolucije na pola puta (G. Petrovi) funkcionira kao otvaranje utopijskog prostora usred te onto-theotehno-gramatike realno egzistirajueg sistema, prostora u kojem subjekt zna ili shvaa da nije obavezan na uivanje kao to shvaa i cijenu za slobodu odbijanja uitka, ma koliko se sam poredak proglaavao neprisilnim nego dobrovoljnim i samoupravno participativnim.9 Sama ideja miljenja revolucije je, mimo svoje eksplicitne teorijske konceptualizacije, upravo taj utopijski prostor to ga stvara samo beskonani potencijal miljenja u naporu da uspostavi ili proizvede svijet kao umni fenomen. Ono istinski beskonano meu svim beskonanim stvarima samo je miljenje, a ne bitak, kako je to za nas formulirao jo Aristotel. Otud, reeno iekovim jezikom, miljenje revolucije kao koncept nije imaginacija alternativnog bitka nego inacting of the impossible, ili da iskoristimo i Aristotela: odjelovljenje, energizacija onog atopikog performativno ostvarenje onoga to u danoj ontolokoj konstalaciji stvarnosti ima status nemogueg.
Usp. svjedoenja praksisovaca u: Sloboda i nasilje. Razgovor o asopisu Praxis i Korulanskoj ljetnoj koli (Milan Kangrga, Zagorka Golubovi, Ivan Kuvai, Boidar Jaki, Neboja Popov, Ante Leaja), priredio Neboja Popov, Beograd: Res Publica, 2003.
5.6.2008 10:45:27
174
To dakle nije zahtjev Budimo realni, traimo nemogue! Ono nemogue naspram ontoloki deniranog jest ve pojava samog zahtjeva; ona je ono istinski realno. To je ujedno rizik slobode jer smjer i cilj povijesnog kretanja subjekta nije niim zajamen. Reinvencija utopije kao otvaranje prostora za odjelovljenje nemogueg u danoj konstelaciji (iek) samo je preduvjet revolucije ili ponovni pra-poetak. S toga otvorenog, utopijskog mjesta koje je za nas ovdje otvoreno upravo s pojmom prakse ukoliko stvaralaki in ne sadri samo poiezu kao uzrok nego i etiku konstalaciju kao svoj efekt, odluuje se i o emancipacijsko-teorijskim i socijalno-teorijskim kapacitetima lozoje praxis, o navodnoj operativnoj neupotrebljivosti poietikog pojma prakse (kako je to kritiki formulirao Habermas) a takoer i o autointerpretacijskim intervencijama njezinih nosilaca i interpretacijskim procesima o njezinu nasljeu danas.
BORISLAV MIKULI REVOLUTION AND INTERVENTION. ON THE UTOPIAN EFFECT OF PRAXIS

The author considers the attitude of silence about the death of the intellectual which left a deep trace in the history of philosophy. On the example of the photomontage in Slobodna Dalmacija published shortly before Petrovis death ,which was meant to discredit and write him off, the diabolical genius of the time showed itself repeatedly openening the space for interpretation based on the sign material of the time. The intention to write Petrovi off from the new Croatian ideological universe had turned into its contrast by this photomontage: methaphilosophical concept of thinking revolution has become a cultural gure. The critical moment of the self-production of man, points out to creativity (poietical character of productive activity) but also to the ethical (humane) character of the productive activity. The very idea of thinking revolution presents a utopian space created by the innite potential of thinking in its effort to establish the world as a phenomenon of mind.
5.6.2008 10:45:27
SEAD ALI PRAKSA AVANGARDE I AVANGARDA PRAKSE

Izvorni lanak
MCLUHAN U SVJETLU POJMA PRAKSE GAJE PETROVIA

Iz vie razloga dananje predavanje elim popratiti kadrovima tekstova, slika, plakata, instalacija, omota knjiga, letaka, i drugih uradaka avangardne umjetnosti s poetka 20. stoljea: 1. Rije je o umjetnikoj orijentaciji koja je svojim djelima i manifestima temeljito prodrmala/promislila/stavila u pitanje podruja reeksije o umjetnosti, knjievnosti, lozoje, politike, morala, ekonomije - sve do medija i propagande. 2. Petrovieva misao prakse i revolucije bitno je vezana uz otvorenost (u kojoj obitava i oslobaajua dimenzija umjetnikog stvaralatva) i to ne bilo kakva otvorenost (umjetnost esto zna pokleknuti pred ideologijama) samo onog koje (kao ni kod avangardne umjetnosti) ne eli biti u slubi ideologija, lanog morala, odranja postojeeg, etabliranja lanoga. U injenici da e i sama avangarda nasjesti na ideologijsko, sadrana je potvrda njene otvorenosti. Uz njene promaaje paralelno ide i nada da e otvorenost za novo i kritiko promiljanje/stvaranje/djelovanje otvoriti i nove prostore slobode. 3. McLuhanova lozoja medija u umjetnicima i umjetnosti vidi pretee svijesti o uplivima novih tehnologija na ljudsko iskustvo. Pritom nije zanemariva injenica da je na McLuhanovu misao bitno utjecao Wyndham Lewis, iji duhovni i umjetniki korijeni izrastaju iz Pariza s poetka 20. stoljea, a iji manifest virticizma (to ga McLuhan inkorporira u svoje djelo) nastaje inspiriran talijanskim futuristom Umbertom Boccionijem. 4. Nikada nijedno podruje ljudske djelatnosti nije dosljednije izvrilo takvu, vrlo uvjetno reeno - bespotednu kritiku svega postojeeg, takvu dekonstrukciju vlastite pozicije kako je to uinila avangardna umjetnost futurizma, dadaizma, nadrealizma, imainizmastavljajui ne samo sve u pitanje, nego i sebe samu do razine samoukidanja.
5.6.2008 10:45:27
176
5. Razgovarajui o umjetnosti, esto odlutamo od snage i dubine pokuaja, izraza i dojmova koje u nama budi umjetnost. Suvremeno oko, njegovano na televizijskom spotu, rezu, pretapanju, 3 D animaciji, brzoj smjeni kadrova, kadro je i misliti dublje i punije. Konano sve je to samo na tragu jedne avangardne simultane pjesme, gdje se paralelnim pokazivanjem sadraja postie nova dimenzija prenoenja poruke. 6. Impuls za ovakvu prezentaciju dobio sam i na nedavnoj konferenciji u Njemakoj koja se odvijala pod imenom RE-READING McLuhan, International Conference on media and Culture in the 21st Century (Thurnau, 14.-18. veljae 2007.) koja je pokazala da, barem s ovakvim temama, multimedijska prezentacija moe sugerirati vie dimenzija. S jednim bih stavom s te konferencije i zapoeo. On kae: Budunost se dogodila, treba promisliti kakva je budunost budunosti. Zbog toga McLuhana ne treba samo ponovno itati i interpretirati. Njega treba ponovno pisati. Koliko god je paradoksalan, ovaj stav sugerira najbolji put kada je rije o naem odnosu prema ljudima koji su nas zaduili (meu njima su i Petrovi i McLuhan). Put u budunost poploan je, dakle, pitanjima na koja nismo dali odgovore (ako ih je lozoja ikada i davala), miljenjima koja su mogla dati vie, ali su bila ograniena vremenom i okolnostima, nedostatkom hrabrosti da se krene stazama koje su se nadavale, ali koje, naizgled, nisu obeavale. Da ne bismo zavrili tamo gdje sugerira sintagma prole reenice, pokuat u pokazati neiskoriteni horizont razumijevanja Petrovievog odreenja prakse, a koji u svjetlu novih mediolokih spoznaja iniciranih McLuhanom, sugerira prenoenje pitanja Istine prema kontekstu ozbiljenja umjetnikog (tonije ozbiljenje namjera koje se najsnanije grupiraju u umjetnikom inu). Pritom treba pripomenuti kako je cilj ovog istraivanja pronai ono ivo i konstruktivno u miljenju revolucije koje je odredilo jednu epohu hrvatske (jugoslavenske) lozoje, te ugraditi ga u aktualnu maticu mediolokih promiljanja. Istovremeno treba pripomenuti kako je rije o lozojskoj razini propitivanja problema. Samim tim mnoga e pitanja kritiara i teoretiara umjetnosti ostati po strani. Filozoja, naizgled egoistino i samovoljno ulazi u ovo podruje propitujui pitanja slobode, te propitujui pitanje ljudske slobode i horizonata ljudskoga svijeta, propituje smislenost svoje vlastite po-
5.6.2008 10:45:27
177
zicije. Utoliko ovo miljenje ne zastaje na umjetnikom djelu i estetskoj/kritikoj/povijesnoumjetnikoj procjeni i valoriziranju umjetnikog djela. Rije je o pristupu kojemu su i te kako vani i manifesti umjetnika, svjedoanstva o nakanama, dokumenti o promaajima, neuspjela umjetnika djela, diskusije koje su intencije uinile vidljivima, itd. To treba rei jer jo uvijek snano odjekuju rijei barda istraivanja avangarde Aleksandra Flakera o tome kako njega ne interesira stav umjetnika, niti manifesti umjetnika njega interesira samo umjetniko djelo. Taj stav treba potovati. Miljenja sam, meutim da se taj stav preporua kritiarima i teoretiarima umjetnikog djela, znalcima pojedinih umjetnosti i konkretnih umjetnikih djela. Pred nama je meutim analiza koja eli razumjeti odnose u jednom lozojskom promiljanju, i to promiljanje za svoj predmet uzima naprosto sve: poput detektivskog, ovaj pristup mora misliti i mikroskopsku analizu detalja i globalne kontekste odnosa, psihologija, tehnolokih pretpostavki i mnogo toga jo.
PREMA TRIJADI: PRAKSA-EKSTENZIJA-MEDIJ

U sudaru lozoje prakse/revolucije Gaje Petrovia (openito doprinosa Praxisove kole) i McLuhanovog promiljanja o ekstenzijama potaknutog i nadahnutog artistikom praksom (i reeksijom) Lewisa, a kroz njega i futurizma i avangarde s poetka 20. stoljea (te suvremenih mediolokih istraivanja) zbiva se uvid u nunost pomjeranja sredita lozojskog interesa prema trijadi: praksa ekstenzija medij. Moda bi tonije bilo rei da se otvara jo jedan lozojski vrtlog unutar kojega bi se neki odnosi mogli jasnije uoiti. Odavno je naime pitanje sredita iz same lozoje otilo prema nelozojski odreenim centrima i/ili prestalo biti razvidnim u kakofoniji umnoavanog besmisla. No vratimo se Petroviu kao simbolu elje za promjenom svijeta, one iste elje koja je avangardu bacala po lijevim i desnim rubovima prihvatljivosti. Koja su bitna odreenja Petrovievog shvaanja prakse? ovjek je, kae Petrovi - po Marxu ono bivstvujue koje bivstvuje na nain prakse. Bit njegove slobode je u razvijanju kreativnih moi, u proirivanju i obogaivanju ljudskosti. Slobodno je dakle ono djelovanje, ona praksa kojom ovjek mijenja sebe i svijet. U takvoj praksi ovjek se razotuuje i
5.6.2008 10:45:27
178
realizira kao univerzalno, slobodno, stvaralako i samostvaralako bivstvovanjepovijesno bivstvovanje ili bivstvovanje kroz budunost. Pojednostavljeno, ovjek je samo ono to djelatno u i kroz praksu uini od sebe i svijeta oko sebe. Kroz koju to djelatnost ovjek ini najpotpunije? Petrovi sugerira: ovjek je u svom duhovnom stvaralatvu moda stvaralakiji nego bilo gdje drugdje. Proizvodi duhovnog stvaralatva esto su trajniji od proizvoda isto materijalne djelatnosti. Eshilove i Sofoklove drame, Aristotelova i Platonova djela, i danas su ivi dok su mnogi proizvodi antike materijalne kulture nestali bez traga i glasa. Prisjetimo se i toga da Petrovieva praksa izrasta na tragu: Marxove kritike Hegelove lozoje, odnosno lozoje uope; kritike religije kao kritike drutva koje stvara potrebu za religijom; kritike listarske njemake stvarnosti koja je ispod razine svog vremena (posebno francuskih politikih iskustava); kritike malograanskog morala; kritike proizvodnih odnosa koji proizvode ovisnost proletarijata, te uvida u neslobodu i otuenost kao proizvode tadanje graanske stvarnosti. Upravo je to misaoni kontekst koji odreuje i avangardu i njenu umjetniku praksu. Na otvorenju izlobe Kandinskog u Galeriji Dada, teoretiar i praktiar dade Hugo Ball, meu ostalim kae: Umjetnici ovoga vremena svijetu suprotstavljaju vlastitu asketsku duhovnost. Oni ive neko duboko, iezlo postojanje. Oni su proroci, pretee jednog novog vremena. Njihova djela zvue u nekom samo njima znanom jeziku. Tzara kao pisac prvog dadaistikog manifesta pie protiv tradicionalnih shvaanja estetike (ljepota je mrtva); protiv umjetnosti openito (kao pozlaene movare); protiv lozoje (ije su dileme poput odabira kolaa poslije veere): protiv dijalektike (kao oblika posrednog nametanja vlastitog miljenja), psihoanalize (kao bolesti koja sistematizira buroaziju), te morala nametnutog od strane trgovaca idejama sveuilinih zelenaa Nisu bolje prole niti Istina ni ideja napretka, kao i ostale u to doba aktualne ideje. Da je kontekst gotovo identian dalo bi se pokazati i na drugim primjerima. No za razliku od Marxovog projekta pronalaenja naivnog tla, ugraivanja misli u to naivno tlo, dokazivanja da proletarijatu nije uinjena nikakva posebna nepravda, te pravca koji eli politikom emancipacijom otvoriti put ljudskoj - avangardni umjetnici s poetka 20. stoljea stavljaju u pitanje sve, ali propitivanjem koje se ne zaustavlja na radikaliziranju politike situacije i generalnim ocjenama, nego koje je proizvod svojevrsnih mediolokih istrai-
5.6.2008 10:45:27
179
vanja (samopropitivanja vlastite pozicije, metode, medija i iskustva). Istina u vrijeme rata mora biti zatiena gomilom lai, govorio je Churchill. Milijuni ljudi pobijeni su u ime takvih lai, kojima se toboe titila istina. Avangarda prvo stavlja u pitanje sebe, a onda i takvu istinu. (Istine radi ne postoji otvorenost koja se ne moe nagnuti i na krivu stranu. Svako je propitivanje na neki nain propitivanje granica i do rezultata dolazi tek nakon uranjanja u vodu. Otuda i u zabludama Marinettija i njegovih sljedbenika treba pronai elemente oslobaajueg.) Danas kada su korporacije zakupile prava na mnoge rijei i sintagme, kada se kao krivolovci kreemo kroz umu rijei u strahu da neemo ubrati neku zatienu biljku, postaje nam jasnija skepsa avangarde da e se rijeima i pojmovima doi do neskrivenosti. Instrumentaliziran do krajnosti, jezik je postao manuelom za uporabu politika, vojnih i misaonih doktrina, korporacijskih osvajanja, holivudskog porobljavanja, takozvanog europskog duha i reperskog guslanja Povijesti pojedinih umjetnosti otkrile su dubioznost pozicije tradicionalnog umjetnika i njegovu gotovo univerzalnu ideologinost. Avangarda stavlja u pitanje moralnost takve pozicije stavljajui u pitanje moral kao takav. Eksperimentirajui s medijem u kojemu stvara, avangardna je umjetnost izala iz podruja umjetnosti proirujui ga!
Tipografskim plakatima pjesama pjesmu je poput reklamnog plakata uinila ulici dostupnom (istovremeno propitujui i reklamu i ulicu). Zaumnim izvikivanjem glasova avangarda je krenula prema oslobaanju kreativnog u nesvjesnom (propitujui naslage nataloene neslobode). Slaganjem pjesme sluajnim odabirom rijei avangarda je sugerirala poetiko ustrojstvo logosa koji se uvijek iznova u svakom sueljavanju opstojnosti (bia, rijei, znakova) oblikuje, dograuje i razvija. Paralelnim deklamiranjem vie pjesma (simultanim poemama), avangarda je bjeala od linije smisla raene po obrascu proizvodne trake (doslovce i metaforiki) otkrivajui nam da ivimo u manjku dimenzija. Koritenjem starih knjievnih tekstova kao materijala za rad, avangarda je ne samo pokazala prije McLuhana da je stari medij samo materijal za novi, nego je inicirala umjetnikom redeniranju neumjetnikog korpusa tekstova. Uvoenjem montae kao knjievnog pristupa, ne samo da se priznavala snaga utjecaja vizualnog miljenja nove tehnologije, lma nego se im-
5.6.2008 10:45:28
180
plicite priznavalo kako smo u svakom naem misaonom, govornom, lozofskom, knjievnom, umjetnikom, znanstvenom inu, montaeri koji manje ili vie prihvatljivo od ponuenog materijala, montiramo velike istine (koje za posljedicu imaju velike nesree). Oslobaanjem emocije avangardna je umjetnost priznala da nam je potrebna terapeutska dimenzija umjetnosti, ali i da je ono emocionalno u naletu instrumentaliziranja jezika (kroz tradicionalne znanosti, moral, lozoje, politike, ekonomije) ostalo zatoeno u otuenom, nerealiziranom, potisnutom, nesvjesnom dijelu ljudskog bia. Uvoenjem sluaja avangarda osim navedenoga pokazuje koliko smo u svom bivstvovanju odreeni neim potpuno neodreenim, ponekada uistinu ironinim i demisticirajuim. (Sjetimo se Feuerbacha: U miljenju ja sam apsolutni subjekt, sve putam da vrijedi samo kao objekt ili predikat mene, onoga koji misli, netolerantan sam. U osjetilnoj djelatnosti ja sam naprotiv liberalan, doputam predmetu da bude ono to sam i sm - subjekt, zbiljsko, samodjelatno bie.) Revitaliziranjem maske i plesa avangarda je jo jednom potvrdila da u artistiko miljenje/preoblikovanje/doivljavanje svijeta moramo ui cijelim svojim biem. Redukcija u odabiru rezultira reducirajuim odgovorom. Miljenje svijeta je misao. Vjerovanje u Boga je povjerenje. Politika promjena je promjena na razini politike. Avangarda destruira sintaksu pronalazei ve u gramatikim pravilima sredstva zavoenja, obmana i ideologija. Razvijaju se knjievni, likovni i knjievno-likovni kolai, kojima se eli pokazati potencijalno bogatstvo percepcije alternativnog oblika prenoenja stavova. No umjesto da se razvijaju u misaonim laboratorijima mislilaca promjene, ovi kolai zavravaju u reklamnim laboratorijima proizvoaa navike/ ovisnosti (ovisnost se od sredstva za proizvodnju preselila u ovisnost o reklamiranim proizvodima). Avangarda naglaava akustiku dimenziju pjesama; time se s jedne strane daje za pravo McLuhanu i njegovoj tvrdnji da nas elektrika implozija vraa pomalo zaboravljenom svijetu akustikog. S druge strane sugerira se izgovaranje poetskog jer se tim izgovaranjem angaira cijelo ljudsko bie (za razliku od klienja oka po papiru). Simultanizam u knjievnosti i likovnoj umjetnosti sugerira trenutano predstavljanje vie dimenzija; Umjetnici ele proi IZA, vidjeti istovremeno
5.6.2008 10:45:28
181
sve dimenzije, prikazati istovremeno i ono na dvodimenzionalnoj slici oku nevidljivo. McLuhan u Picassovom kubizmu prepoznaje hod kamere prikazan u dvije dimenzije. Avangardni su umjetnici s poetka 20. stoljea postali svjesni propagandne dimenzije. Ironiziraju njene oblike, ali je i koriste. Oblikuju se svojevrsne PR konferencije i igrani hepeninzi. Puno prije Johna McKenzija sugerirali su performans kao izvedbeni oblik. Razvija se svijest o konkretnom predmetu. Pisoar postaje prijelomnom tokom suvremene kulture (u teorijskim konzekvencama praktinog ina jednog umjetnika). Zbilja je ovim inom zatraila i slubeno sudjelovanje u zajednici dizajniranih i umjetniki oblikovanih danosti. Duchampov pisoar izrazio je na svojevrstan nain elju podizanja realiteta, ali ne na razinu pojma ili istine, nego na razinu ljepote. Opet ne na razinu bilo kakve ljepote (kao paradigme spektakla zavoenja) nego ljepote osloboene takvih vrsta zavoenja. Avangarda uvia promjenu recepcije tadanjeg promatraa umjetnosti. Time izlazi u susret McLuhanovom miljenju da se s elektrikom implozijom zbiva promjena doivljaja svijeta oko nas, a samim tim i recepcija umjetnikog. Jo je vanije da nam ova spoznaja otvara put na liniji ekstenzija medij praksa, gdje se ova dimenzija uspostavlja kontrolnim kriterijem za svako (politiko) agitiranje za promjenom. Cabareti i ulice postaju poprita umjetnikih akcija. Ulice su medij promjene. Artistike nakane ne ele se zadrati u galerijama i muzejima. ele van u izravni kontakt. Strukture kapitala reagiraju stvaranjem trita umjetnina na kojemu umjetnici koji nisu imali za kruh postaju posmrtni milijarderi. Slutei takvu situaciju, kod avangardnih se umjetnika javlja skepsa kada je rije o pravima na umjetniko djelo. Zaljubljenici u izravno i neideoloko zagovaraju plagijat i slobodno rabljenje tuega. Plakatna optofonetska poezija nudi prolazniku pjesmu u obliku uline reklame. Hausmannovi automobili due podsjeaju na kolano predstavljanje tadanjih revija, te ekspliciraju mogunosti grake industrije. Walter Mehring radi jezini kola pod imenom: Reklama osvaja ivot. Avangardna umjetnost, dakle, istrauje zvuk, tipograju, hepening, reklamu, sluaj, nesvjesno, plakat, neartikulirane zvukove, pjesme bez rijei, rijei bez smisla, umjetnost bez logike, lozoju bez Boga. McLuhan bi rekao: dogodila se implozija. Svijet elektrike, kasnije elektronike, postao je novom ekstenzijom, novim pomagalom, produetkom, medijem, koje je trailo, uvjetno reeno, prevrednovanje svih vrijednosti.
5.6.2008 10:45:28
182
Ta McLuhanova ideja o utjecaju tehnolokih produetaka na doivljaj, openito recepciju svijeta, kao i oblikovanje i mijenjanje samog ovjeka, ima upravo u avangardi krunski dokaz, ali se moe promisliti i u perspektivi Petrovieve prakse kao naina uspostavljanja horizonta ljudske slobode. Svima nam je poznata opinjenost futurista novim tehnologijama: automobilima, avionima, radijskim prijamnicima koji su omoguavali da pjesnika rije bude dostupna u trenutku velikom broju ljudi. Poznata nam je takoer opinjenost avangarde tipograjom kao i seciranjem svakog medija i sredstva umjetnikog rada do najmanjih estica. Istovremeno, stalno treba podsjeati: Praksa avangardne umjetnosti kretala se u horizontu kritike graanske ideologije i traila je one oblike bivstvovanja koji: a) nee biti odreeni ideoloki, b) nee predstavljati sredstvo u obrani postojeih neprihvatljivih odnosa, c) nee robovati tradicionalnim medijima nego e batiniti od novih tehnologija i novih spoznaja, d) nee se zaustavljati u podruju izolirano estetskog nego ulaziti u ivot, uzimati iz ivota i uspostavljati razliite relacije spram ivota. Kritizirajui svoje kritiare koji su tvrdili kako je tehnika instrument koji za razliku od kapitalizma u socijalizmu postaje poslunim, Gajo Petrovi kae: Atomska bomba nee poeti da proizvodi jestive peurke im na nju nalijepimo socijalistiku etiketu. McLuhan je uvijek zagovarao misao da tehnika nije neutralna. tovie McLuhan je uvijek mislio i pokuavao objasniti da je svaka uporaba odreenog medija ostavljala na ovjeku traga, odnosno da je u reenici MEDIJ JE PORUKA, pojednostavljeno reeno, subjekt medij i da je na njemu naglasak. tovie, McLuhan ismijava onu vrstu svijesti koja prekrivajui oi rukama misli da e ostati zatiena od tehnologije. Od naleta novih tehnologija, smatra McLuhan nee ostati zatiena niti drutva Istoka, a niti osobe koje izjavljuju kako ne itaju oglase (danas bismo rekli: ne gledaju televiziju, ne slue se internetom, ne alju SMS poruke nemaju blog, nisu na nekom od foruma, nisu prikljueni). Polazei od svojih osjetila, elje da ih maksimalno oslobode, svijesti o percepciji samoj - umjetnici su, smatra McLuhan, jedini sposobni nekanjeno se suoiti s tehnologijom. ulni odnosi i obrasci opaanja mijenjaju se; mijenjaju se navike, obrasci miljenja, sustavi vrijednosti. Upliv novih tehnologija na svijest i svijest o
5.6.2008 10:45:28
183
tom uplivu iznova je, sada na konkretniji nain, oivjelo staru dilemu o (ne) spoznatljivosti bitka, odnosno spoznatljivosti sukladno relaciji tehnologijaosjetila-nadosjetilna pojmovna nadgradnja. Nad sintetike sudove a priori nadvila se sjena tehnologija koje, mijenjajui se tokom povijesti, mijenjaju nae predispozicije. ovjek je, smatra McLuhan, odreen svojim ekstenzijama a da to uglavnom i ne zamjeujestvara posrednike koji posreduju tako da dodaju, odreuju, uvjetuju, prilagoavaju, interpretiraju Petrovi kae: Tako ima mnogo oblika u kojima ovjek otuuje proizvode svoje vlastite djelatnosti od sebe i ini od njih poseban, nezavisan i moan svijet predmeta, prema kojima se onda odnosi kao rob, nemoan i zavisan. Sve je u pitanju jer je rez koji je donijela nova tehnologija iz temelja promijenio odnose meu ekstenzijama. Umjetnici su prvi reagirali.
NISU LI U TEMELJU PROIZVODNIH ODNOSA REZULTATI KUMULIRANJA PRIVILEGIJA KORITENJEM RAZLIITIH EKSTENZIJA?
U drutvu iz kojeg su eksploatatori eliminirani, ovjekovu slobodu ugroavaju sredstva pomou kojih saobraa s prirodom i s drugim ljudima (tehnika) i drutveni oblici u kojima se to saobraanje vri (drutvene organizacije i institucije). Pitanje o slobodi pojavljuje se danas prvenstveno kao pitanje o slobodi i socijalizmu i kao pitanje o slobodi sa tehnikom. U ovom je Petrovievom stavu sadrano mnogo toga. Ovo je mjesto gdje se priznaje primat odnosa spram tehnike, tj. u temelj se stavlja pitanje sredstava proizvodnje ili prijenosa, njihove uporabe i posljedica uporabe tih ljudskih ekstenzija. S pravom se onda moemo pitati: Ako je izum stvorio privilegij i masu (s druge strane), onda se klasni odnos mora temeljitije promisliti u svjetlu novih spoznaja o proizvodnim sredstvima kao ekstenzijama. I sam Marx (mekluanovski) u Kapitalu pie: Na ovaj nain pretvara on (misli se na radnika) stvari date od prirode u organe svoje djelatnosti, u organe koje dodaje svojim sopstvenim tjelesnim organima, PRODUUJUI svoje prirodno telo, uprkos Bibliji.
5.6.2008 10:45:28
184
McLuhan ima sliku kojom pokuava svoj uvid u smjene tehnologija uiniti potpuno jasnim. On se naime poziva na krila aviona koji se pribliava probijanju zvunoga zida. Trenutak prije tog probijanja zvuk na krilima aviona postaje vidljiv. Pojavljuju se zvuni valovi nakon ega slijedi tiina. Ovaj odnos on predlae kao matricu smjene tehnologija: kada se pojavljuje nova tehnologija, stara se tek onda ini vidljivom (uglavnom i postaje predmetom odnosno sadrajem nove tehnologije). Hibridizacija ekstenzija, smatra McLuhan, oslobaa ogromnu energiju. Teko je u povijesti umjetnosti nai period (uz ovaj s poetka XX. stoljea) u kojemu je oslobaanje energije bilo tako i toliko evidentno. Starim usmenim narodima koji su prelazili na pismenost dogodila se nekada eksplozija oka. Sve to se ulo, vidjelo, doivjelo, osjetilo, sanjalo, slutilo, izmislilosve je zavravalo u gramatiki ureenim redovima vojnika/slova koji su marirali nosei uvijek jednu poruku, jedan smisao, jednu dimenziju (ako izuzmemo umjetnike otklone). Tehnologija elektronike donosi - ne eksploziju nekog novog ula (premda e McLuhan govoriti o revitalizaciji sluha) nego snaenje ideje o istovremenom doivljavanju svijeta svim ulima. Dogodit e se svojevrsno oslobaanje upuenosti na jedno dominantno osjetilo. Kolai, montae, hepeninzi, rady-made, zaumni zvukovni izriaji, i mnogo toga jo pokazatelji su smjerova u kojima se slutilo novom oslobaanju. U ideji da e umjetnici biti prvi koji e shvatiti probleme i utjecaje novih ekstenzija/tehnologija/medija, te koja e ovjeka prirediti za prihvaanje tih novih sredina implicite je sadran stav/prepoznavanje umjetnike prakse kao slobodnog stvaralakog i samosvjesnog bivstvovanja. No do toga se dolazi mukotrpnim oslobaanjem percepcije, novim nainima gledanja, doivljavanja svijeta, novim pokuajima McLuhan je ponudio metodu kubizma za ilustraciju jednog od takvih pokuaja. Rije je naime o pokuaju da se napusti iluzija perspektive i da se, ubrzano, dakle istovremeno odmah prui cjelina. Za razliku od slikarske tri dimenzije, kubizam, smatra McLuhan, pokuava prezentirati poruku kao konguraciju; umjesto perspektive pokuava se prezentirati sve; umjesto toke gledita (tako karakteristine za pisani tekst) kubizam nudi istovremenost svih dimenzija i segmenata slike. Pojednostavljeno reeno: kubizam nudi ploni prikaz hoda kamere oko predmeta i prikaz svega snimljenog u dvije dimenzije. Ako pomnije promotrimo pokuaje avangardizma, prepoznat emo i takvu namjeru: probiti se preko zvukova, sluajno odabranih rijei, krikova,
5.6.2008 10:45:28
185
procesa montae, odustajanja od tradicionalne geometrije prikazivanja i slinih naina do procesa miljenja koji nije unaprijed odreen, mehaniki ili ideoloki zacrtan. S neku drugu stranu odbaene logike, nadali su se umjetnici osporavanja, morala bi biti neka nova, svjea, nepotroena, individualna, jedra misao, misao do koje se moe doi jedino nainima razliitim od ulaenja u postojee rijeke i matice ve postojeih misaonih i ideologiziranih obrazaca. Ako imamo u vidu to su sve uinili futuristi, dadaisti, nadrealistiu Rimu, Parizu, enevi, Moskvi, Berlinu, Zagrebu, Beogradu, onda s punim pravom moemo rei da su oni anticipirali misao McLuhana, odnosno da su eksperimentirali na podruju na kojemu je McLuhan usidrio svoje teze. U emu je avangarda bila mekluanovska? - Naglaavanjem znaenja tehnologije. - Svijeu o promjeni percepcije uslijed novih sredstava komuniciranja. - Odreenou medijem kroz koji se govori (to rezultira bijegom u eksperiment i atomiziranjem sredstava komunikacije). - Uvianjem povezanosti tehnologije i medija odnosno ekstenzija s vaeim svjetonazorom (to je umjetnike vodilo revolutivnom stavljanju u pitanje svega: umjetnosti openito, konkretnih umjetnosti, medija, sredstava, boja, glasa, rijei, jezika, tona) to je vodilo kritici apologetske pozicije religije, lozoje, morala, drutva. Avangarda eli osloboditi ono iracionalno i nesvjesno. McLuhan smatra da je Zapad pobrkao razum s pismenou, te da je to bio osnovni razlog stvaranja nesvjesnog u ovjeku.. Avangarda je eljela istovremenost paralelnih zbivanja (primjerice govorenja pjesama). McLuhan smatra da je pismenost razvijala obrasce slijeda i neprekidnosti (poznata je njegova metafora o slovima/vojnicima). Avangarda je zagovarala prekid kontinuiteta i okretanje prema iskustvima Istoka. Zapad je, s pojavom elektrike implozije, postao svijetom koji se openito stalno okree Istoku. U pismu je oigledno McLuhan vidio nazivnik za beskrajne (jezine, govorne, dijalektalne) razlike ljudi, gradova i pokrajina jedne zemlje. No sve su te razlike (prividno) nestajale uporabom istih slova i istoga jezika. McLuhan navodi Tocquevilleovo zapaanje kako je tiskana rije bila uinila Francusku homogenom. Razlike starog feudalnog usmenog drutva kao da su izbrisane. Revolucionarnost medija pisma ponitila je prividno razlike i ustanovila tu jednoobraznost koja razlike gura pod tepih svijesti. Tu vrstu revolucije teko je prepoznati. Premda je rije o osnovama na kojima e se graditi suvremena
5.6.2008 10:45:28
186
zapadna civilizacija, upravo zato to sve to promatramo iznutra, esto neemo biti svjesni dimenzija promjene. Avangardna umjetnost predstavlja krik zainteresiranih za nesvjesno. Pozivanje na Freuda samo je dobrodola pomo u traganju za viedimenzionalnim predstavljanjem umjetnike kreativne nakane u materijalu. Vie nije bilo dovoljno da skulptura progovori; avangardna je umjetnost slutila da karte treba ponovno promijeati i spoznaju i umjetnost posloiti po drugim principima. Upravo onako kako su to, ne do kraja osvijeteno i ponekada ne do kraja suvislo, iskazivali avangardni umjetnici umjetnost prva ulazi u podruja koja e drutvena zajednica mnogo godina kasnije McLuhan kae desetljeima kasnije osvijestiti. ivimo u svijetu okova koje nam svakodnevno priinjaju nove tehnologije, okova s kojima se moe nositi upravo ona koja je na njih na vrijeme upozoravala umjetnost. Umjetnik je prorok, ovjek integralne svijesti, ovjek koji drutvu oboljelom od tehnolokih rezova moe pruiti imunitet. I umjesto da se oslonimo na umjetnost, mi smo utoite nali, smatra McLuhan, u produecima/ medijima koji nam svakodnevno uzvraaju narkotikim slikama. Umjesto da istraujemo dosege slobode, koju su otkrivali avangardni umjetnici, dopustili smo da u ovo elektriko doba naim ivanim sustavom upravljaju privatne korporacije. U elji da im se suprotstavi, Marx ih je na specian nain opravdao. Svodei pitanja slobode na razinu kritike otuujuih odnosa unutar sustava proizvodnje, Marx je slobodu odredio negativno. Traei oslobaanje posredstvom klase kao takve, sugerirao je slobodu u sferi politikog; samim tim je otvorio vrata nesporazumima nakon Oktobarske revolucije. Zato sovjeti ne bi mislili da politika treba preuzeti ulogu umjetnike avangarde, ako i sam Marx do slobode eli doi politikom borbom (kao pretpostavkom ljudske emancipacije)?
SVE JE VE REENO, STVAR JE U TOME TO JE NAGLAENO I TO JE S IM POVEZANO

Naizgled nespojivi pristupi i naini razmiljanja pokazuju iznenaujue slinosti.
5.6.2008 10:45:28
187
Sredstva rada o kojima (o ijoj razvijenosti) ovisi oblik drutvenih odnosa u osnovi su (McLuhanove) ekstenzije, iji razvoj mijenja ovjeka i na njega bitno utjee. Marx je dakle bio svjestan mekluanovske dimenzije postavljanja problema. No zato nije ostao na toj razini? to bi se dogodilo da je Marx svoju analizu usmjerio prema analizi osuenosti odreenih grupa ljudi na ekstenzije koje ih pretvaraju u masu? Kuda bi Marxa odvelo bodrijarovsko promiljanje ali sada kritike politike ekonomije ekstenzija? Treba li Petrovievo ovjek je bie prakse, interpretirati onako kako proizlazi iz McLuhana: ovjek je bie odreeno svojim ekstenzijama i bit e onoliko slobodnije koliko je svjesnije njihova utjecaja, odnosno onoliko koliko se izbori za pravedniju raspodjelu tih neminovnosti. Kad Petrovi govori da nema slobode bez prakse, niti prakse bez slobode, onda to u McLuhanovoj terminologiji znai da su samo umjetnici (dakle praktiari slobode) oni koji to mogu ranije osjetiti, vidjeti, doivjeti. Politika akcija stvorit e pretpostavke. Rezultat politike akcije je sloboda na razini politikog. Koliko je neophodna, ona je toliko i prazna i lako se izvrgne u svoju suprotnost. Umjetnost je uvijek dolazila iz budunosti svjedoei o neemu to je tek nasluivala. Slobodna stvaralaka praksa uporino je mjesto Petrovievog suprotstavljanja tvrdom marksizmu, jer je takva praksa cilj i kriterij, putokaz i pokazatelj realiziranosti. U emu je praksa najslobodnija, najljudskija? Koja je to praksa kroz koju e se ovjek najbolje realizirati ? Koja je praksa s onu stranu otuenja? Koja praksa omoguuje rabljenje ekstenzija tako da one ne stvaraju nove ovisnosti (nagomilani rad starim sredstvima proizvodnje)? Ako je to umjetnost, pred nama je pitanje: Ne treba li sredinjom kategorijom relevantnog lozojskog pristupa biti odnos PRAKSA EKSTENZIJA MEDIJ? Ako ekstenzija proizvodi masu, ne treba li misao slobode utemeljiti u temeljitijem promiljanju ekstenzija, posebno u svjetlu mogueg osloboenja? Ako je umjetnost praksa oslobaanja, a ona to jest, onda bi cjelokupna struktura kritike politike ekonomije trebala biti strukturirana oko ekstenzija a ne oko rada. (Rad moe biti i stvaralaki ali ekstenzija proizvodne trake koja ovjeka pretvara u stroj ne moe stimulirati umjetniko! Baudrillardova slutnja ila je u tom smjeru.) Ako je istina u praksi oslobaanja, praksi uspostavljanja takvih uvjeta u kojima e se ovjek realizirati kao stvaralako bie, onda tu praksu moemo
5.6.2008 10:45:28
188
razumjeti kao neto to ima vie oblika koji vode u jednom smjeru. Jedan od najvanijih je umjetnika praksa u najirem smislu. Tako se na kraju ini loginim ono to je naizgled paradoksalno: Petrovieva lozoja prakse odnosno miljenje revolucije, zavrava u vrlo iroko shvaenoj estetici. Dio konkretizacije ovog miljenja u svom je djelu proveo Danko Grli. I jedan i drugi, naalost, usmjereni na ono najbolje Karla Marxa, spaavajui Marxa, odredili su svoje granice. Tonije, ograeni svojom vlastitom odlukom, najvie su dali dajui usput, u naznakama, slutei
SEAD ALI PRACTICE OF THE AVANT-GARDE AND THE AVANTGARDE OF PRACTICE. MCLUHAN IN THE LIGHT OF THE PETROVICS CONCEPT OF PRACTICE
This work examines Petrovics thought about practice and revolution essentially connected with openeness which points towards its link with the avant-garde art practice. In the clash of Petrovics philosophy of practice/revolution and McLuhan thinking about extensions and contemporary media research, an insight is gained about the necessity of the shift of the centre of philosophical investigations towards a triad: practice-extension-media. Petrovics thinking revolution thus results with a comprehensive esthetics.
5.6.2008 10:45:28
JOKO ANI PRINCIP VERIFIKACIJE: PETROVI VS. BERI

Izvorni lanak
1. UVOD
Ovaj prilog tie se jednog problema kojemu je profesor Petrovi posvetio panju u okviru onoga dijela svoga opusa koji je posveen tzv. analitikoj lozoji - u nas inae jo uvijek dosta kontroverznoj lozofskoj paradigmi, iji je ak i naziv viestruko problematian. S jedne strane istie se raznolikost lozofskih koncepcija, inicijativa i pravaca istraivanja okupljenih pod tim nazivom, zbog ega postaje upitno govoriti o jednoj paradigmi, to jedinstveni naziv implicira (no, naravno, taj se problem javlja kad je rije bilo o kojoj paradigmi), ili se pak termin analitika lozoja ograniuje samo na neke od lozofskih kola koje se uobiajeno smatra analitikima. S druge strane, tvrdi se da je sintagma analitika lozoja contradictio in adiecto ili da bi, ako je opozitivni parnjak analitike lozoje kontinentalna lozoja, onda ovu prvu konzistentnosti radi trebalo nazivati otonom, morskom i sl. (ime je jasno naznaen negativan stav prema onome za to se predlae takvo ironino ime). Kako bilo, naziv analitika lozoja postao je uvrijeenim, to ukazuje na njegovu komunikacijsku uspjenost kad treba oznaiti odreenu, koliko god interno diferenciranu, porodicu suvremenih lozofskih stremljenja, pa se stoga i pojavljuje u prvoj reenici ovoga teksta (makar i uz preks tzv.). Budui da ga rabi i sm profesor Petrovi1, nema razloga da se previe zadravamo raspravljajui o njemu.2
Zato je bolje da se itav ovaj pravac, kao to se to obino i ini, naziva analitikom lozojom () (Petrovi, 1964: 155). 2 S obzirom na to to je ovdje stanovita lozofska kola ili skup kol oznaen kao lozofska paradigma, moglo bi se prigovoriti kako u lozoji nema paradigmi, barem ne u smislu u kojem ih ima (ako ih ima) u znanosti (termin je, dakako, Kuhnov). Ovdje nema mjesta za raspravu o tom meta-lozofskom pitanju, pa neka dostaju ove tri napomene: prvo,
1
5.6.2008 10:45:28
190
Problem o kojem e biti rijei jest problem logikog statusa, kao i prihvatljivosti3, famoznog principa verikacije, to ga je zastupao lozofski pokret poznat kao logiki pozitivizam. Princip verikacije je kriterij smislenosti kojim se tvrdi da je reenica smislena ako i samo ako je ili analitika ili empirijski provjerljiva; njegova je osnovna funkcija bila da velik dio lozoje eliminira, pod imenom metazike, kao doslovnu besmislicu. Presuda besmislenosti, prema Carnapu (2004: 102-103), pogaa: 1. svaku spekulativnu metaziku, koja tei biti spoznajom iz istog miljenja; 2. onu metaziku koja, polazei od iskustva, eli spoznati ono to lei izvan ili iza iskustva; 3. svu lozoju vrijednosti i normi, svaku etiku ili estetiku kao normativnu disciplinu (jer vrijednosni sudovi nisu podloni empirijskom testu); naposljetku, 4. ona metazika usmjerenja, koja se uobiajeno, prema Carnapu neprikladno, nazivaju spoznajno-teorijskima, poput realizma, subjektivnog idealizma, solipsizma itd. Pitanja i probleme vezane uz koncepcije koje su zastupali predstavnici logikog pozitivizma u nas je reaktualizirala nedavna knjiga Borana Beria Filozoja Bekog kruga. U toj knjizi Beri kao da je imao na umu ovu Flaubertovu opasku: Kad pie biograju prijatelja, pii je kao da se osveuje za njega (iz J. Barnes, Flauberts Parrot) - radi se, naime, osim kritikog prikaza, i o obrani mnogih aspekata logikog pozitivizma pred njegovim brojnim kritiarima i protivnicima, meu kojima je i prof. Petrovi. Kritika tih kritiara moe se smatrati svojevrsnom osvetom, naravno, hiperboliki reeno, posebice ako se ima u vidu imid koji je logiki pozitivizam imao (i jo uvijek ima) u ovdanjem lozofskom krajoliku4. Ipak, veina kritiara protiv kojih Beri polemizira i sami su analitiki lozo.
ini se da je u svakoj intelektualnoj djelatnosti, u koju je ukljuen vei broj ljudi, i to kroz dua vremenska razdoblja, mogue uoiti neke ope idejne okvire misaonog rada, i to takve koji se smjenjuju kroz vrijeme (njihove obrise obino zacrtaju ili izmijenevelikani, a pokoravaju im se ostali); drugo, izgleda da je analitika lozoja osobito sklona funkcioniranju na nain paradigme (makar se i analitike paradigme same mijenjale); naposljetku, nije neopravdano zadatkom lozof smatrati to da u to veoj mjeri pokuaju iskoiti iz ustaljenih obrazaca, no to vrijedi i za znanstvenike. 3 Precizno govorei, radi se o dva razliita (iako povezana) problema. 4 Usp. Pejovi (1979: 17): Primjere jo-ne-lozoje u nae doba nalazimo meu raznovrsnim kolama znanstvenog empirizma, neopozitivizma i analitikog lozoranja, a kao najtipiniji istie se logiki pozitivizam., te: () pri pobliem promatranju ovih nastojanja
5.6.2008 10:45:28
191
Namjera ovog teksta jest da bude problemski, tj. da se bavi spomenutim problemom vezanim uz princip verikacije, i to s obzirom na predloena rjeenja u Petrovia i Beria (koji polemizira s Petroviem i drugima), te u oxfordskog lozofa Michaela Dummetta (ije mi se rjeenje ini pogrenim na zanimljiv nain). Tekst se, dakle, nee baviti prvenstveno ili jedino onim to prof. Petrovi tvrdi glede principa verikacije, ve e raspravu o Petrovievu stavu ukljuiti u openito razmatranje koje smjera na to da na kraju predloi i vlastito rjeenje. Ne namjeravam se sloiti ni s Petroviem, ni s Beriem, no vrijedi istaknuti da stajem na stranu prof. Petrovia u smislu openitog stava da princip verikacije treba odbaciti. Opi stav prema tome i slinim reglementirajuim principima, naime takvima doista predloenim ili potencijalnim principima koji imaju za svrhu, foucaultovski reeno, nadzor i iskljuivanje u pogledu naeg diskursa, iznijet u takoer na kraju.5
2. PETROVI - BERI
Petrovi navodi: Mislim da je najvea tekoa na koju nailaze logiki pozitivisti u vezi s principom verikacije odreivanje statusa tog principa (1964: 168).6 I dalje: Kako su prema samom principu verikacije svi stavovi (smisaoni iskazi) ili analitiki ili empirijski provjerljivi, to i princip verikacije, da bi imao neki smisao, mora biti ili analitiki ili empirijski provjerljiv. Meutim, po svemu izgleda da on ne moe biti ni analitiki ni empirijski provjerljiv. A ako je tako, onda sam ovaj osnovni princip logikog pozitivizma mora biti obian besmislen metaziki iskaz. To je standardni prigovor principu
otkrivamo njihov scijentistiki karakter i na kraju nam se ukazuju kao pothvati koji stoje blie ili dalje otvorenoj anti-lozoji. 5 Primjere mnogih takvih principa mogue je nai u Foucaultovu tekstu Poredak diskursa (v. Foucault, 1994). Moda bi trebalo napomenuti da su principi koje navodi Foucault mnogo vie prljavi, mnogo vie vezani uz drutvene odnose moi i gospodarenja nad diskursom nego to je to naizgled potpuno apstraktni princip verikacije. Pa ipak, rekao bi Foucault, mo je posvuda (1994: 65). Nije li borba izmeu logikog pozitivizma i metazike takoer i borba za pravo na govor, i time za prevlast u mrei moi, voena voljom za istinom? 6 Odnosno, Petrovi (1979: 262). Beri citira prema ovom potonjem djelu, a ja prema djelu navedenom gore u tekstu, gdje se nalazi proirena verzija istog teksta.
5.6.2008 10:45:28
192
verikacije. Kako tvrdi Beri: Drugi vrlo esti prigovor (uz neodrivost podjele analitiko-sintetiko, op. a.) logiko-pozitivistikom programu jest da princip verikacije eliminira samoga sebe kao metaziku besmislicu (2002: 84). Petrovi zatim razrauje ovaj argument na oba njegova kraka. Mogunost da princip verikacije bude empirijski provjerljiv odbacuje brzo, jer nije jasno kakva bi to iskustva mogla da ga potvrde ili opovrgnu (takoer i zato to Ayer, ijim se nazorima u tom kontekstu prvenstveno bavi, odbacuje tu opciju). Beri na vie mjesta spominje lingvistiku anketu kao metodu kojom bi se princip verikacije moglo provjeravati, i to takvu kojom bi se utvrivalo: a) je li princip de facto prihvaen u govornoj praksi, te b) je li prihvaen kao analitiki iskaz (gdje onda govorna zajednica termine smislenost i provjerljivost smatra sinonimnima7) ili kao empirijska istina o smislenosti (gdje bi to da su smislene samo one reenice koje su provjerljive bila injenina istina). No, mislim da nikakva takva anketa ne bi zapravo bila provediva. Prosjeno obrazovani govornik, uzmimo za primjer, hrvatskoga jezika, teko da bi, naime, bez ekstenzivnijih objanjenja uope znao kako da odgovori na dana pitanja. Reakcija na pitanje: Smatrate li da su smisleni samo oni iskazi (reenice) koji su ili analitiki ili empirijski provjerljivi? bila bi, po svemu sudei, zbunjenost. Ako bi se pak ispitanicima prije ankete krenulo razjanjavati to su to analitiki, a to empirijski provjerljivi iskazi (jer ni to nije tako jednostavno: imamo konkluzivnu provjerljivost, parcijalnu provjerljivost, itd.), time bi ve dolo do nedopustivog upletanja u dokazni materijal, tj. neizbjenog sugeriranja odgovora. Isti bi sluaj, po svoj prilici, nastupio ako bismo postavili pitanje: Smatrate li da je de facto istina da su smislene samo one reenice koje su provjerljive? odnosno: Smatrate li injeninom istinom da su smisleni samo iskazi koji govore o injenicama?, kao i: Smatrate li iskaz smislen neprovjerljiv iskaz samoproturjenim? (ova pitanja sluila bi traenju odgovora na pitanje pod b to ga navodi Beri). U krajnjoj liniji, rije smislenost toliko je viesmislena da oito nije sinonimna s provjerljivost, to je ve jedan razraeni teorijski pojam (osim ako ga se ne shvati u svakodnevnom smislu, no tad provjeriti moe znaiti i pitati nadlene institucije). Drugi krak Petrovieve argumentacije ne pokazuje, kao to bi se moglo oekivati, da princip verikacije nije analitiki iskaz, ve da denicija (status koji Ayer dodjeljuje principu verikacije) ne moe biti analitiki iskaz, i to
7
Ustvari, sinonimno bi bilo smislenost i analitinost ili provjerljivost.
5.6.2008 10:45:28
193
zato to se u deniciji toga to je analitiki iskaz ve pojavljuje rije denicija pa to dovodi do cirkularnosti.8 To bi bila razorna kritika kad bi prvenstvena meta te kritike, Ayer, smatrao da denicije doista jesu analitiki iskazi, te princip verikacije smatrao denicijom/analitikim iskazom. To tvrdi Beri, usp.: Za Ayera, dakle, princip nije empirijska hipoteza nego analitika istina - denicija pojma smislenosti (2002: 90). Takoer tvrdi da je pitanje je li neki iskaz u nekom jeziku analitiki istinit empirijsko pitanje. No, Ayer (1992: 149) kae: Nikad nisam bio u iskuenju da tvrdim da je princip sintetiki. Kao prikaz naina na koji govornici engleskoga doista govore o znaenju, bio bi suvie oito neistinit. No, nisam se nadao niti da bih mogao braniti stav da je analitiki, budui da, premda analitiki iskazi ne opisuju jeziku uporabu, oni temelje svoju valjanost u nainima kako se znakovi rabe. Na sreu () ostavio sam prostora za preskriptivne iskaze. () U skladu s time, u predgovoru drugom izdanju knjige Language, Truth and Logic 9 tretirao sam princip verikacije kao preskriptivnu deniciju. Ayer, dakle, ne smatra princip verikacije analitikim iskazom niti denicijom u smislu koji bi je vezao uz analitike iskaze. Uostalom, tvrdnja da bi princip mogao biti shvaen i kao analitiki iskaz, koju brani Beri, ne ini mi se uvjerljivom, kao ni Ayeru, to je vidljivo iz citata. Ne vidim kako bi se iskaz: Reenica je smislena ako je analitika ili empirijski provjerljiva moglo, osim nasiljem nad znaenjem, uiniti analitikim, a tobonja anketa koja bi o tom pitanju odluivala empirijski ili bi, iz ve navedenih razloga, propala, ili bi pokazala da to nipoto nije analitiki iskaz. Testovi sinonimije termina ili samoproturjenosti negacije nikako mu ne bi dodijelili status analitinosti. Stoga ostaje shvaanje principa kao preskriptivne denicije, tj. kao prijedloga, upute za koritenje jezika. To je daljnja mogunost koju razmatra Petrovi (Beri to zove slubenim stavom logikog pozitivizma10), te ovdje iznoPetrovi naglaava cirkularnost takve denicije analitinosti, ali jednako e tako cirkularna biti i denicija denicije. On takoer dodaje jo jedan argument zato denicija ne smije biti analitiki iskaz, naime zato to bi onda valjanost svakog analitikog iskaza, budui da se temelji na denicijama, koje su i same analitiki iskazi, ovisila o drugim analitikim iskazima, a takvo koherentistiko gledite Ayer odbija. 9 V. Ayer, 1998. 10 Inae, on smatra da su ta razliita shvaanja principa, naime da je sintetiki, da je analitiki i da je normativan, zapravo kompatibilna. To moe biti sluaj, no kompatibilnost neodrivih shvaanja (posebice prva dva) ne znai mnogo, a daljni je problem to to se ini da u formulaciji principa postoji jo jedan paradoks, o kojem e biti rijei kasnije.
8
5.6.2008 10:45:28
194
si kritiku principa koju Beri istie kao glavni Petroviev prinos diskusiji. Kako objanjava Petrovi, rije je o prijedlogu, ali, prema miljenju logikih pozitivista, takvome koji nije posve proizvoljan, jer se temelji na onome to se ve preutno pretpostavlja u znanosti i svakodnevnome govoru. No, prema Petroviu, logiko-pozitivistika eliminacija metazike pomou principa verikacije u tom sluaju predstavlja logiku pogreku petitio principii. Ne odvija li se, tvrdi on (1964: 173, 1979: 263-264; usp. i Beri 2002: 97), logikopozitivistika procedura eliminiranja metazike po sljedeoj shemi: Prvi korak: Od razliitih stavova, koji se faktiki izriu, odabire se samo dio onih koje susreemo u nauci i svakodnevnom ivotu, a ignoriraju se oni koje nalazimo kod lozofa, kao i svi njima slini stavovi nauke i obinog ivota. Drugi korak: Trae se uslovi koje zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi, te se otkriva da su oni svi ili empirijski provjerljivi ili analitiki; ovo otkrie naziva se principom verikacije. Trei korak: Vraamo se stavovima koje smo preutno ignorirali kod prvog koraka i s uenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verikacije, da nisu ni empirijski ni analitiki. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmislene ili metazike. Nije li, meutim, oito da smo te stavove uspjeno eliminirali pomou principa verikacije u treem koraku samo zato to smo ih ve preutno ignorirali u prvom i to o njima nismo vodili rauna u drugom. Petrovi takoer tvrdi (1964: 172, 1979: 263): () ako se faktika praksa nauke i zdravog razuma uzima kao argument (), zato da se ne vodi rauna i o faktinoj praksi lozofa? Zato da se lozo sa svojim stavovima unaprijed diskvaliciraju? A ako se ve diskvaliciraju unaprijed, zato je potrebno da se diskvaliciraju i naknadno pomou principa verikacije? Beri na to odgovara kako treba obratiti panju na opravdanje principa verikacije. On priznaje da je logiko-pozitivistiki argument, kako ga izlae Petrovi, cirkularan i prazan te da ostavlja nejasnim zato bi itko trebao prihvatiti princip verikacije, no, kae, ako bi se opravdanje principa uvrstilo u argument, onda bi on dobio normativnu snagu, te vie ne bi bio cirkularan i prazan. Mjesto na kojem bi bilo najbolje uvrstiti opravdanje jest izmeu drugog i treeg koraka. Opravdanje kojemu Beri daje prednost jest Reichenbachovo pragmatiko opravdanje, prema kojemu e nam jezik biti daleko vie od koristi ako ga budemo koristili u skladu s principom verikacije, nego ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti ili bez
5.6.2008 10:45:28
195
ikakvog kriterija. Stoga je petrovievski argument, ovakav kako je izloen, iako toan, zapravo nezanimljiv i trivijalan (Beri 2002: 98). Openito, Beri smatra kako pozitivisti nisu pretpostavili ono to tek trebaju dokazati, ve su plauzibilnost principa verikacije nastojali utvrditi na nezavisnim osnovama.11 Slaem se s Beriem da Petroviev argument nema snage, ali mislim da je to sluaj ve zato to se pri pozitivistikoj eliminaciji metazike i nije radilo o nekom velikom dokazivanju njezine besmislenosti. Nije se radilo o dokazivanju zato to se takva besmislenost niti ne moe dokazati (uostalom, i prije i poslije pozitivizma metazika se smatrala potpuno smislenom, bez obzira na to kakva bila neka daljnja presuda), ve se ona pripisuje. Pozitivisti nisu dokaz(iv)ali da je metazika besmislena, ve su to stipulirali - uveli su jednu dogmu o znaenju (to je na posebno upeatljiv nain uinio zapravo jo Wittgenstein u Tractatusu). Pa onda, budui da nema dokaza, nema niti logike pogreke u dokazu o kojoj govori Petrovi. Pitanje je onda, opet, je li ta dogma konzistentna. Beri (2002: 106) kae: Nadam se da sam uspio pokazati da je princip verikacije konzistentan. Princip se moe shvatiti i kao denicija smislenosti i kao empirijska istina o smislenosti. U oba sluaja princip je smislen upravo zato to zadovoljava samoga sebe. Ve sam argumentirao zato mislim da se princip ne moe shvatiti niti na jedan od ta dva naina. No, postoji, ini se, jo jedan problem. Naime, princip oito mora ve biti smislen kako bismo ga mogli razumjeti te razmatrati je li smislen prema vlastitim kriterijima. Princip, dakle, samog sebe mora ve uiniti smislenim prije i nezavisno od kriterija koje sm propisuje, kako bismo te kriterije uope mogli razumjeti. On mora, takorei, prejudicirati svoju smislenost. Princip mora pretpostaviti svoju smislenost kako bi uope mogao otpoeti, i tu ima stanovite slinosti s pogrekom petitio principii. Dodue, Beri (2002: 126) kae: Treba oekivati da e valjani kriterij smislenosti biti od pomoi u rubnim sluajevima, kada djelomino i nejasno razumijemo znaenje reenice. U sluajevima u kojima ne moemo niti naslutiti znaenje reenice, nikakav kriterij ne moe nam biti od koristi. U sluajevima u kojima u potpunosti znamo znaenje reenice nikakav kriterij nije nam potreban. On, dakle, razdvaja razumijevanje (makar kakvo) od naknadne odluke o smislu. No, to, rekao bih, nije ispravno: ini mi se da ne moemo razumjeti nita to nije smisleno, dakle, ako neto razumijemo, to je
11
Zahvaljujem prof. Beriu na pismenim i usmenim razjanjenjima glede ovih pitanja.
5.6.2008 10:45:28
196
eo ipso smisleno. I to nas vraa na ranije reeno: kako bismo razumjeli kriterije koje princip postavlja, mi smo ve morali priznati njegovu smislenost. Inae, siguran sam da nema niti jednog metaziara, teologa ili naprosto vjernika koji bi rekao da ne razumije metaziku reenicu poput ove: Bog je vjean. Stoga nam nikakav kriterij doista nije niti potreban. Sredinji je problem, dakle, autoreferencijalnost principa, koju, naime autoreferencijalnost odnosno reeksivnost kao takvu, Russell (1956) smatra izvorom svih paradoksa (tj. svih koje razmatra u svom slavnom tekstu). Russell stoga postavlja naelo (1956: 63): to god ukljuuje sve iz nekog skupa ne smije biti jedno iz tog skupa. Takav uvid, s posebnim osloncem na njegovu razradu u Tarskog, okosnica je rjeenja to ga predlae Michael Dummett. Prije nego to nastavim, elio bih samo napomenuti kako, usprkos kritikama koje upuujem nekim tezama iz knjige Filozoja Bekog kruga, smatram to Berievo djelo vrlo vrijednim, tovie, ini mi se da takvih opsenih kritikih prikaza nekog lozofskog razdoblja ili pravca u nas gotovo da i nije bilo jo od Petrovieva vremena.
3. DUMMETT
Tarski (1952) je postavio kao uvjet semantike teorije koja izbjegava paradokse to da jezik u kojem je ona formulirana ne bude semantiki zatvoren, odnosno takav da uz svoje izraze sadri i sredstva referiranja na te izraze te semantike predikate poput istinit i neistinit. Poznata je njegovo zagovaranje striktne hijerarhije izmeu objektnog jezika i metajezika. Dummett u potpunosti prihvaa takav pristup: Taj argument ini se neosporivim: slijedi da nikakva semantika teorija koja upravlja nekim jezikom ne moe biti formulirana u samom tom jeziku, a da to ne izazove inkonzistentnost (1992: 131). Napominjui kako je Wittgensteinov zakljuak iz Tractatusa da, kad se radi ne o nekom pojedinom jeziku, ve o jeziku kao takvom, ne moe biti metajezika, te da je funkcioniranje jezika neizrecivo (ono se moe samo pokazivati), suvie drastian, on tvrdi: Tekoa ne proizlazi () iz intrinzine neizrecivosti funkcioniranja naeg jezika (). Ona prije proizlazi iz naeg pokuaja da ukljuimo onaj dio jezika koji u sebi sadri pojmovni aparat posredstvom kojega pokuavamo opisati njegovo funkcioniranje u jezik ije funkcioniranje opisujemo (132). Stoga Dummett tvrdi da se princip verikacije nikako ne moe primijeniti na sama sebe. Njega ne treba smatrati niti
5.6.2008 10:45:28
197
sintetikim/provjerljivim12 niti analitikim, jer se on () nalazi u potpunosti izvan dosega te dihotomije. On je prije dio teorije koja objanjava kako funkcionira ostatak jezika (132). to se tie termina znaenje i verikacija, Dummett kae da bi oni dobili znaenje koje imaju u iskazima teorije iskljuivo na temelju uloge koju igraju u toj teoriji, tj. bili bi potpuno emancipirani od svoje uobiajene uporabe. Teorija bi bila tako konstruirana da se ili odnosi na fragment jezika koji te termine ne sadri ili bi njihova uporaba unutar teorije bila potpuno nezavisna od njihove uporabe u dijelu jezika na koji se teorija primjenjuje. Za Dummetta je, dakle, princip verikacije s onu stranu jezika. Iako je takvo rjeenje logiki valjano u smislu da izbjegava autoreferencijalnost, ono je ipak potpuno neuvjerljivo.13 Kako to termini znaenje i verikacija dobivaju znaenje iskljuivo unutar teorije? Uobiajen je sluaj da teorija uzme termine iz svakodnevnog govora te ih razradi ili modicira, ali oni ne mogu dobiti svoje znaenje iz teorije naprosto, takorei ex nihilo. Ako su denirani pomou drugih termina, onda su ovi spleteni s uobiajenom uporabom, pa opet ne moe biti potpune emancipacije - jezik i metajezik ne mogu se razdvojiti takvim kirurkim rezom kakav ima u vidu Dummett.14 Uglavnom, ini se da Dummettov prijedlog, iako ga prihvaa i sam Ayer15, ne moe uspjeti. O njemu bi se moglo rei da je, kako bi se to kazalo na engleskome, an honourable failure - estit ili dostojanstven promaaj. U tom smislu, ini se da Wittgensteinovo shvaanje iz Tractatusa o nemogunosti metajezika i dalje ostaje neto to s pravom uznemiruje miran san svakog semantiara.
Pozitivisti i njihovi sljedbenici, ali i veina suvremenih analitikih lozofa odbacuje Kantove sintetike apriorne iskaze. 13 U odbacivanju Dummettova rjeenja slaem se s Beriem. On jo navodi protuargumente kako teorija jezika ne moe biti nita drugo doli empirijska/sintetika, te da Dummettov pristup vodi u beskonani regres u kojemu teorija T1 objanjava kako funkcionira jezik, ali ne i svoj vlastiti jezik, pa nam je onda potrebna T2, itd. 14 U Tarskijevu sluaju mogu, ali to je stoga to se njegove teorije tie ogranienih jezika strogo specicirane strukture. 15 Potpuno se slaem s Dummettovim prikazom statusa principa verikacije. () Dummettov pristup ovome problemu poboljanje je u odnosu na moj. () Princip verikacije saima opu teoriju znaenja, a od ope se teorije znaenja ne moe oekivati da zadovoljava samu sebe (1992: 149).
12
5.6.2008 10:45:28
198 4. PRIJEDLOG RJEENJA
Svoj prijedlog rjeenja glede logiko-semantikog statusa i prihvatljivosti principa verikacije, kao i problema kriterij smisla openito, izloit u u etiri etape. 1. Ako nam je uope potreban neki univerzalni kriterij smislenosti, u to nisam uvjeren, mislim da bi formulacija koja bi imala mnogo prednosti pred principom verikacije mogla glasiti nekako ovako: Smislen iskaz jest iskaz sloen u skladu s gramatikim pravilima nekog jezika. Ta formulacija ide protiv logiko-pozitivistikog zahtjeva (usp. npr. Carnap 2004: 91-92) da iskaz koji je smislen mora potovati ne samo gramatiku, ve i logiku sintaksu, a tako je i miljena. Smatram da je za smislenost iskaza (reenice)16, usko lingvistiki uzevi, nuan i dovoljan uvjet naprosto potovanje gramatike (morfologije i sintakse) dotinog prirodnog jezika, dok su logika valjanost iskaza, njegova empirijska opravdljivost, metazika osiguranost ili pak kontekstualna primjerenost neto drugo. Za iskaz koji kri bilo koji od ovih posljednjih zahtjev moe se rei, i esto se doista i kae, da je besmislen, no ovdje zastupam stav da se u tim sluajevima radi o drugim i irim smislovima rijei smisao. Treba, s druge strane, priznati da uvjet potpunog sklada s gramatikim pravilima ponekad i nije nuan za smislenost (razmijemo esto i gramatiki krnje iskaze, posebice u usmenoj komunikaciji), no ovdje, radi jasnoe i kratkoe, pribjegavam idealizaciji (uostalom, govornik razumijeva takav krnji iskaz tako to ga rekonstruira ili je barem to uvijek u stanju uiniti, ako se radi o kompetentnom izvornom govorniku). Na ovaj nain formuliran kriterij smislenosti ima, mislim, tri prednosti pred logiko-pozitivistikim. Prvo, on razlikuje razliite tipove smisla. Drugo, premda su i pozitivisti naknadno uveli razlikovanje izmeu kognitivnog i ekspresivnog smisla (usp. Carnap 2004: 108-109), ovaj kriterij dio je opeg
Posljednja dva termina nisu, naravno, sinonimna, usp. Saeed (2000: 13-15) za korisno razlikovanje izmeu utterance, sentence i proposition, no ja ih ovdje koristim promiscue. Ayer (1998: 79) povlai neanalogno razlikovanje izmeu sentence, statement i proposition. Inae, zanimljivo je da on kae da svaka indikativna reenica (gdje pod reenica razumije gramatiki ispravno sloen niz rijei), bila ona, po njemu, doslovno smislena ili ne, izraava statement, te stoga on ne moe izbjei priznanje da ona na neki nain jest smislena - a to je ono to ja elim tvrditi.
16
5.6.2008 10:45:28
199
nazora koji kognitivnost 17 shvaa mnogo ire i eksibilnije (mislim i primjerenije) od pozitivista (o tome v. pod 4). Naposljetku, on uspijeva izbjei barem neke od paradoksalnih posljedica autoreferencijalnosti. Naime, iako ga takoer zahvaa prigovor da, ako razmatramo je li smislen prema vlastitom kriteriju, moramo ve pretpostaviti njegovu smislenost, on ipak, za razliku od principa verikacije, oito zadovoljava sama sebe - on jest gramatiki ispravno sloen iskaz (barem koliko ja, kao kompetentan govornik hrvatskoga, mogu prosuditi). S obzirom na to da zadovoljava sama sebe, ovako formuliran kriterij moglo bi se iskupiti i od prvog paradoksa, tako to intuitivno razumijevanje tog kriterija naknadno biva opravdano time to zadovoljava sama sebe (dakle, implicitno priznanje smislenosti poklapa se s eksplicitnim). Kod principa verikacije upravo to nije sluaj. Uostalom, reenica Ova reenica nije gramatiki ispravno sloena (s obzirom na hrvatski jezik), za razliku od reenice Ova reenica je neistinita, nije paradoksalna, ve naprosto neistinita.18 U krajnjoj liniji, ovako formuliran kriterij omoguuje mehaniki test smislenosti reenica koji moe provoditi i kompjutor, naime, tako da samo provjerava jesu li potovane morfologija i sintaksa (ukoliko bi to bilo mogue bez uvida u smisao). Kao drastian test za ovakvo vienje smislenosti moemo uzeti onaj slavni lingvistiki primjer koji je u literaturu uveo Chomsky: Bezbojne zelene ideje bijesno spavaju (1972: 86)19. Iako sm Chomsky tvrdi da je reenica besmislena (nonsensical), ja mislim da je ona smislena, i to na tri nivoa. Kao prvo, ona je smislena ve na denotativnom nivou, naime, razlikuje se od nizova poput i ili toga odn. Berlin konj plavo (s kakvima bi je Carnap bio sklon poistovjetiti, usp. za ove posljednje primjere Carnap 2004: 2720) po tome
Carnap kae erkenntnismig. Naravno, u tom kontekstu se gramatiki ispravno sloena ne smije zamijeniti sa smislena, jer onda opet dobivamo (makar unilateralno) paradoksalnu reenicu: Ova reenica nije smislena. 19 U izvorniku Colorless green ideas sleep furiously (primjer potjee iz Chomskyjeve knjige Syntactic Structures iz 1957.). U prijevodu sam promijenio poredak posljednjih dviju rijei (nasuprot prijevodu u zbirci Chomsky 1972., koju je priredio R. Bugarski), zato to je poredak sleep furiously u engleskome jedini ispravan (te stoga neobiljeen), dok je u hrvatskome spavaju bijesno obiljeeno, stilski ili u pogledu informacijske strukture. 20 Carnapovi analogoni Chomskyjeve reenice su: Ovaj trokut je estit, Ovaj kamen je tuan.
18 17
5.6.2008 10:45:28
200
to valjana gramatika struktura omoguuje naem umu/mozgu da spaja smislove pojedinih rijei. Nadalje, ona je smislena na konotativnom nivou21, na primjer na nain da u tekstu Chomskoga konotira gramatiki ispravno sloenu, ali besmislenu reenicu. Naposljetku, ona je svakako smislena metaforiki (npr. moe se interpretirati kao Bezvezne ekoloke ideje su nepopularne22), odnosno kao uklopljena u knjievni tekst. Sveuilite Stanford je 1985. raspisalo natjeaj kojim se trailo ba takvo uklapanje, i zaista se moe nai izvrsnih pjesama u kojima ta reenica izvanredno funkcionira.23 2. Umjesto kriterija smisla, mislim da bi od mnogo vee koristi bio kriterij dopustivosti za diskurs. No, kao prvo, on bi morao biti na meta-razini, te ne bi mogao zadovoljavati sama sebe (niti bi se to trailo). Kao drugo, najbolje bi bilo dodijeliti mu lokalnu ulogu24, naime takvu da ravna nekim ogranienim regijama diskursa. Time je omoguen uvjet meta-razinskosti, tj. izbjegavanja paradoksa. Iz te lokalnosti slijedi onda da bi takvih principa dopustivosti moglo biti vie. Na primjer, za znanstveni diskurs mogao bi se uvesti princip: Neka ne bude moralnih sudova u znanstvenom diskursu, a za dijalog u okvirima liberalno-demokratskog drutva: Neka ne bude govora mrnje (naravno, ti se principi veinom i potuju u dotinim domenama, ovdje su samo eksplicirani). Prethodnim imperativnim reenicama jasno je naznaeno da su takvi principi eksplicitno normativni - oni se ne mogu dokazati niti provjeriti, ve samo opravdati s obzirom na neke jo openitije norme. Naposljetku, treba jo dodati da za knjievnost, kao najintegrativniji diskurs (u kojem se moe doista nai sve od matematike formule do recepta za kolae i pritom imati smisla), ne bi vaio, ini se, nijedan takav princip. 3. Kakav je onda logiko-semantiki status principa verikacije? Princip je, kao prvo, smislen, i to upravo stoga to potuje gramatika pravila jezika u
Termine denotativno i konotativno rabim na nain semiotike, gdje se oni odnose na nivoe plana sadraja iskaza, a ne na nain logike, gdje prvi oznaava skup predmeta na koje se neki termin odnosi (ekstenzija), a drugi skup impliciranih svojstava tih predmeta (intenzija). U semiotikoj uporabi i denotacija i konotacija pripadaju intenziji. 22 Iz Wikipediae, usp. http://en.wikipedia.org/wiki/Colorless_green_ideas_sleep_furiously, uitano 7. 3. 2007. 23 Mogue ih je nai na stranici http://www.linguistlist.org/issues/2/2-457.html#2. 24 Prof. Beri napisao mi je u e-mailu da su i sami logiki pozitivisti na dosta mjesta tvrdili da je princip bolje shvatiti na takav nain, no ja sam uvijek nailazio samo na potpuno globalne formulacije, a to potvruje i Dummett kad princip, upravo u opreci prema lokalnim uporabama, naziva grand i all-embracing (1992: 131).
21
5.6.2008 10:45:28
201
kojem je formuliran (njemaki, engleski, hrvatski) - zato ga i razumijemo. No, kao drugo, pokuaji da se pokae da on moe zadovoljiti sama sebe, bilo kao analitiki iskaz, bilo kao empirijski provjerljiv iskaz, nisu uvjerljivi. Naposljetku, princip, ini se, upada u neto to bismo mogli nazvati paradoksom poretka razumijevanja, naime, kako je ve prethodno bilo obrazloeno, on svoj smisao mora dobiti nezavisno od univerzalnih kriterija smisla koje sam postavlja. Mislim da je ta dvostruka paradoksalnost, naime prejudiciranje vlastite smislenosti te nemogunost da zadovolji sama sebe (ime bi mogao opravdati to prejudiciranje), razlogom zato princip danas veinom i nije prihvaen. Eventualno bi ga se moglo pokuati spasiti na nain koji je blizak Ayeru (ali ne i Dummettu), s time da se vie ne bi radilo o kriteriju smisla (jer bi onda opet zahvaao sama sebe), ve ponovno o kriteriju dopustivosti. Moglo bi ga se, naime, shvatiti kao nekakvu inicijalnu odluku izvan diskursa koja omoguuje diskurs25, kao transcendentalni uvjet diskursa, koji bi glasio: Neka bude samo analitikih i empirijski provjerljivih iskaza (to saima ono to Wittgenstein eli poruiti svojim Tractatusom, borei se pritom sa samo-nametnim proturjejem po kojem upravo to nije izrecivo). Ako je jasno da su i analitiki i empirijski provjerljivi iskazi deskriptivni 26, a princip je formuliran kao normativan iskaz, onda nema problema s njegovim vlastitim statusom: on je inicijalna norma, koja zabranjuje sve budue norme (ovo rjeenje bitno se razlikuje od Dummettova, zato to je status principa tu potpuno jasno odreen, a ne, kao u Dummetta, nejasan i slobodnolebdei). No, onda ostaje upravo ovo pitanje koje postavlja Ayer (1992: 149): Zato bi se preskripciju potovalo? Mislim da ne moe biti valjanog opravdanja za takvu univerzalnu normu, to nas opet vraa lokalnim principima kao jedinoj prihvatljivoj mogunosti. 4. Princip stoga, tvrdim, treba odbaciti. Treba ga odbaciti, prvo, zato to je, kako je gore argumentirano, dvostruko paradoksalan. No, ak i kad ne bi bio paradoksalan (poput maloas predloenog), on je daleko prestrog, jer previe toga eliminira iz kognitivne sfere. Pozitivisti su smatrali samorazumljivim da je umjetnost neto po prirodi ekspresivno, emocionalno, tj. ne-kognitivno, a metaziku su onda svodili na lou umjetnost. Kako kae Carnap
Analogno Popperovom kritikom racionalizmu, koji se temelji na inicijalnoj iracionalnoj odluci da se vjeruje u razum (v. 2003: II, 255). 26 Strogo govorei, analitiki iskazi nisu deskriptivni jer nita ne opisuju, ne kau nita, no moe ih se shvatiti kao nulti stupanj deskriptivnih iskaza, jer radi se o iskazima koji su istiniti u svakom sluaju, bez obzira na to kako stoje stvari u svijetu.
25
5.6.2008 10:45:28
202
(2004: 106), umjetnost je adekvatno, a metazika neadekvatno sredstvo za izraavanje ivotnog osjeaja (Lebensgefhl). To je, mislim, potpuno promaena karakterizacija kako umjetnosti, tako i metazike. I umjetnost (posebice knjievnost) i metazika oblici su kognitivnog modeliranja univerzuma (to ne iskljuuje njihove emocionalne aspekte). Pritom se u tim tipovima diskursa ne radi toliko o opisu i objanjenju (kao u znanosti), ve o nuenju perspektive na univerzum, dakle o neemu to sadri jak normativni element (ime dotini tipovi diskursa ne postaju manje kognitivnima)27. Uostalom, kad bi pozitivisti bili u pravu, metaziari bi bili krivi za doista nevjerojatnu koliinu krenja principa kooperativnosti u komunikaciji (usp. Grice, 1991), a to ve samo po sebi mora uiniti pozitivistiku dijagnozu sumnjivom. Mislim da je metaziki diskurs potpuno valjan takav kakav jest i da odgovara potrebama ljudskog uma (a ne, ili barem ne samo, srca) koje su razliite, iako samo djelomice, i od onih koje dovode do proizvodnje knjievnog, i od onih koje dovode do proizvodnje znanstvenog diskursa. Naravno, nije potrebno posebno obrazlagati da se i znanost i umjetnost i metazika mogu raditi dobro, kao i loe, talentirano i upeatljivo, kao i netalentirano i neupeatljivo. Neki lozofski uratci, ali samo neki i individualni, doista se mogu smatrati loom umjetnou. U svakom sluaju, koliko god umjetnost i metazika bili razliiti od znanosti, i razliiti meusobno, oni nisu zato od ove manje vani ili manje vrijedni. Mislim i vjerujem da bi profesor Petrovi podrao ovakav stav.
U dvodijelnom tekstu ani (2005) i ani (2006) pokuao sam pruiti znatno razraeniji prikaz kognitivnog karaktera lozoje (tamo sam to zvao semantikom karakterizacijom lozofskog diskursa), kao i usporedbu sa znanou i knjievnou. Pod lozojom sam imao u vidu veinom upravo one oblike lozoje koje Carnap proglaava besmislenima (v. drugi odlomak ovog teksta).
27
5.6.2008 10:45:28
203
CITIRANA LITERATURA
Ayer, A. J. 1992: Reply to Michael Dummett. U: Hahn, L. E. (ur.) 1992: The Philosophy of A. J. Ayer. La Salle: Open Court: 149-156. Ayer, A. J. 1998 (1936): The Principle of Verication. U: Nye, A. (ur.) 1998: Philosophy of Language: The Big Questions. Oxford: Blackwell.: 77-85. Beri, B. 2002: Filozoja Bekog kruga. Zagreb: Kruzak. Carnap, R. 2004: Scheinprobleme in der Philosophie und andere metaphysikkritische Schriften, prir. Th. Mormann. Hamburg: Felix Meiner Verlag. Chomsky, N. 1972: Gramatika i um, prir. R. Bugarski. Beograd: Nolit. Dummett, M. 1992: The Metaphysics of Vericationism. U: Hahn, L. E. (ur.) 1992: The Philosophy of A. J. Ayer. La Salle: Open Court: 129-148. Foucault, M. 1994: Znanje i mo, prir. H. Burger i R. Kalanj. Zagreb: Globus. Grice, H. P. 1991 (1968): Logic and Conversation. U: Davis, S. (ur.) 1991: Pragmatics: A Reader. Oxford: Oxford University Press: 305-315. Pejovi, D. 1979: Suvremena lozoja zapada. Zagreb: Matica hrvatska. Petrovi, G. 1964: Od Lockea do Ayera. Beograd: Kultura. Petrovi, G. 1979: Suvremena lozoja. Zagreb: kolska knjiga. Popper, K. 2003 (1945): The Open Society and Its Enemies, I-II. London: Routledge. Russell, B. 1956 (1908): Mathematical Logic as Based on The Theory of Types. U: Russell, B. 1956: Logic and Knowledge, prir. R. Ch. Marsh. London: George Allen & Unwin Ltd.: 57-102. Saeed, J. I. 2000 (1997): Semantics. Oxford: Blackwell. Tarski, A. 1952 (1944): The Semantic Conception of Truth. U: Linsky, L. (ur.) 1952: Semantics and the Philosophy of Language. Urbana: University of Illinois Press: 13-49. Wittgenstein, L. 1987 (1922): Tractatus logico-philosophicus, preveo i pogovor napisao G. Petrovi. Sarajevo: Svjetlost. ani, J. 2005: Semantike strukture lozoje: postavljanje problema. U: Filozofska istraivanja 99 (4/2005): 923-944. ani, J. 2006: Semantike strukture lozoje: kozmopoetiki oblici. U: Filozofska istraivanja 101 (1/2006): 63-90.
5.6.2008 10:45:28
204
JOKO ANI THE PRINCIPLE OF VERIFICATION: PETROVI VS. BERI

The text takes up a polemic between professor Petrovi and professor Beri (spanning over some 40 years, since Petrovis text was originally published in 1963, and Beris book The Philosophy of the Vienna Circle in 2002) on the logical status and acceptability of the (in)famous principle of verication. The principle was formulated by the logical positivists and considered to be a criterion of meaning whereby a sentence is meaningful if and only if it is either analytic or empirically veriable. After examining the views of Petrovi (attacking the principle) and Beri (defending the principle), and also those of Michael Dummett, and disagreeing with all of them (but acknowledging some of their points), a solution to the problem is offered, in four parts. It is argued that meaning cannot be identied with analiticity-or-veriability, and a different criterion of meaning is formulated (even though it is also suggested that one is not really needed at all). It is then asserted that, instead of a criterion of meaning, we might have better use for local criteria of permissibility with regard to our discourse. Thirdly, it is claimed that the principle is doubly paradoxical. Finally, it is concluded that the principle should be rejected (therein, Petrovis view is supported), on the grounds that it is paradoxical and also that it is too strict, banishing unjustly both art and metaphysics from the cognitive domain.
5.6.2008 10:45:29
HOTIMIR BURGER O AKTUALNOSTI FILOZOFIJI PRAKSE

Izvorni lanak
Filozoja prakse ili praksis-lozoja1 odigrala je u nas prvorazrednu ulogu. I to s dobrim razlozima. Jo i danas itanje tekstova glavnih nositelja ove orijentacije B. Bonjaka, D. Grlia, M. Kangrge, G. Petrovia, P. Vranickog, R. Supeka, I. Kuvaia i drugih - ostavlja dojam svjeine, misaone otvorenosti, lozofske i teorijske erudicije te stanovitog stvaralakog prkosa s obzirom na socijalne i politike prilike u tadanjem svijetu i u njima domicilnoj zemlji. Ta je orijentacija gajila, uostalom, i vrlo intenzivnu komunikaciju s lozofskim i socijalnoteorijskim sreditima u svijetu. I to ne samo zasjedanjima Korulanske ljetne kole i meunarodnim izdanjem asopisa Praxis, nego i suradnjom sa svjetskim sveuilitima u akademskim okvirima. Zato je stekla veliki ugled ne samo ovdje, nego i u lozofskoj i teorijskoj javnosti u svijetu. O tome svjedoe prijevodi djela ovih autora na svjetske jezike, rasprave i knjige koje su pisane o njima, kao i akademski radovi razliitih razina to su o njima napisani. Stoga i vrlo ugledne publikacije, kakva je primjerice Ritterov Historijski rjenik lozofskih pojmova2, u natuknicama, ne samo o marksistikim, nego i antropologijskim, socijalnolozofskim i drugim temama, navodi njihova stajalita i njihove teze. Ja u u ovome radu nastojati pokazati do koje mjere je pojam prakse, o kojemu su spomenuti lozo dakako temeljito promiljali3, i danas lozofski aktualan iako ne u svim aspektima koje su ovi mislioci imali u vidu. Pri
Sintagma lozoja prakse ili praksis-lozoja uvrijeena je jo i danas u inozemnoj lozofskoj literaturi i u diskusijama kao oznaka ove orijentacije. 2 Historisches Wrterbuch der philosophischen Begriffe, hrsg. von J. Ritter u. a., Schwabe AG Verlag, Basel. 3 Nema dvojbe da je vanu ulogu u diskusijama o pojmu prakse i u njegovu razvijanju odigrao i Vanja Sutli, ponajprije u radovima koji su objavljeni u njegovoj knjizi Bit i suvremenost, Sarajevo, 1967.
1
5.6.2008 10:45:29
206
tome ne mislim toliko na izravnu recepciju ove tematike, iako bi se i o njoj moglo govoriti, nego vie na injenicu da su ovi lozo tematizirajui problem prakse razmatrali i razvijali temu koja je i danas fundamentalna za suvremeno lozoranje, osobito za ono koje se ne eli distancirati od svijeta i vremena u kojemu ivi, nego je zaokupljeno njegovim krizama i problemima i pokuava pronai, ako ne rjeenja tih problema, onda bar naznake njihovoga rjeavanja ili omoguiti orijentaciju s obzirom na njih. Najprije emo ovdje ocrtati bitne aspekte pojma prakse kako su ga razumjeli nai lozo, a potom u ilustrirati njegovu aktualnost na tekstovima odreenih suvremenih lozofa. Pojam prakse imao je u ovih mislilaca dakako svoje izvorite ponajprije u djelu mladoga Marxa, iji su Rani radovi objavljeni u Zagrebu i u svjetskim razmjerima razmjerno rano (1953. godine), osobito ako se uzme u obzir injenica da su ti tekstovi primjerice i u Velikoj Britaniji i Italiji objavljeni tek kasnih pedesetih godina. No s obzirom na problem izvora pojma prakse, ne moe se osporiti da je taj pojam u naih autora razraivan i uz inspiraciju koja je zraila iz tada aktualne i ive lozoje egzistencije posebno M. Heideggera i J.-P. Sartrea a koja je u nas intenzivno recipirana ve ranih pedesetih godina.4 Ako se pojam prakse ovih autora analitiki rastvori, onda je vidljivo da je on imao ontologijsko-antropologijski, povijesno-lozofski, socijalno teorijski i revolucionarno-kritiki ( politiki) aspekt. Svi su ovi autori razvijali fundamentalni aspekt pojma prakse, ali su iz njega izvodili i specine perspektive. Taj se aspekt pozivanjem na Marxa razumije kao ozbiljenje totaliteta ljudskih bitnih snaga i ukljuuje zamisao neotuenosti, dakle, recimo to egzistencijalnolozofski, autentinosti ovjekova opstanka. Vano je, dakako, da taj aspekt odmah ukljuuje i povijesnu perspektivu, jer se ta stvaralaka bit ovjeka ozbiljuje u povijesti ili kao povijest. Praksa je na neki nain ivo jezgro, ishodite i arite ljudskoga opstanka u njegovoj individualnoj, drutvenoj i povijesnoj dimenziji. To je ujedno sfera ili dimenzija zbiljnosti iz koje se dohvaa prolo i budue i aktualizira u sadanjemu. Pojmom prakse zaokupljeni su u prvom broju asopisa Praxis5 Branko Bonjak, Gajo Petrovi, Predrag Vranicki, Danko Grli i Rudi Supek.
Kako je poznato osobito u radovima V. Sutlia, G. Petrovia, R. Supeka te M. Kangrge i D. Pejovia. 5 Praxis. Filozofski dvomjesenik, 1(1964).
4
5.6.2008 10:45:29
207
Ontologijsko-antropologijski i kritiko-revolucionarni aspekt pojma prakse razvijao je osobito G. Petrovi. Taj aspekt najavljen je u Petrovievu proslovu cijelom projektu u prvom broju asopisa Praxis (1964.), pod naslovom emu Praxis?, te razvijan u njegovu prilogu pod naslovom Praksa i bivstvovanje u istom broju asopisa. Valja odmah naglasiti da su obje ove razine problema prakse bitno spregnute, jer se iz prakse kao naina aktualiziranja ovjekove biti i u jednom i u drugom sluaju izvodi revolucionarnokritiki lozofski projekt kakvim je sebe razumio asopis Praxis, odnosno njegovi osnivai i izdavai. U emu Praxis ? Petrovi istie, dakako, humanistiku bit Marxove misli te govori o lozoji kao misli revolucije (str. 4.) koja se, ako to eli biti, mora okrenuti bitnim brigama suvremenoga svijeta i ovjeka, a ako eli da dopre do biti svakodnevice (istaknuo H. B.), ona se ne smije ustezati od toga da se od nje i prividno udalji zaranjajui u dubinu metazike (isto). asopis Praxis treba, prema Petroviu, promovirati lozoju kao misao revolucije i kao nepotednu kritiku svega postojeega, kao humanistiku viziju doista ljudskog svijeta i kao nadahnjujuu snagu revolucionarnoga djelovanja (isto). Izvorno pak grki naziv praxis uzima se zato da se ova orijentacija distancira od pragmatistikog i vulgarno-marksistikog shvaanja prakse te da naznaimo da smjeramo na izvornog Marxa, pie Petrovi. U radu Praksa i bivstvovanje G. Petrovi skicira inaice pojma prakse od Kanta do Marxa i onda se bavi Marxovim uvidima u temu. On ovdje odmah zadire (heidegerijanski) u razmatranje odnosa bitka i biti u Marxa, i to iz perspektive ovjekova bitka (on kae bivstvovanja) i biti (29). Potom slijedi njegova analiza Heideggerova razumijevanja ovjekova odnosa spram smrti. I to zato da bi mogao ustvrditi da doista ljudsko bivstvovanje nije ponosno iekivanje nitavila, ve slobodno stvaralaka djelatnost kojom ovjek stvara svoj svijet i sama sebe (33). Zato Petrovi postavlja pitanje, nije li praksa najautentiniji modus bivstvovanja koji nam jedini otkriva pravi smisao bivstvovanja, pa stoga i nije neki poseban modus ve razvijena bit bivstvovanja? P. Vranicki u tekstu Uz problem prakse zapoinje s Marxovom tezom da je praksa slobodna svjesna djelatnost, a to je ujedno ovjekov generiki karakter. ovjek je, nadalje, jedino bie kreacije, jedino stvaralako bie. Takvo stvaralako bie ijem je stvaranju i njegovo bivstvo i bit podvrgnuta (str. 35).
5.6.2008 10:45:29
208
Ako to cjelokupno ovjekovo stvaralatvo oznaimo pojmom praksa, onda misli Vranicki moramo zakljuiti da ovjek kreira svoju povijest, svoj historijski ivot saobrazno mogunostima svoje vlastite prakse (37). Praksa obuhvaa sve strane ovjekova ivota te je zato i ovjek u biti praktiko bie i uvijek je u neposredno osjetilnom odnosu. Praksa nije mogua ni bez odreenog emocionalnog odnosa, misli uz to Vranicki.6 Historija je jedinstveno ovjekovo djelo, nastavlja Vranicki. Ni jedna ljudska djelatnost ne postoji sama po sebi i sama za sebe. Nijedna nije shvatljiva ako se ne uzme u obzir cjelina historijskog momenta ili epohe, cjelovitost historijskog postojanja ovjeka, cjelovitost i polivalentnost njegova fundamentalnog postojanja kao bia prakse (39). D. Grli u tekstu Praksa i dogma hoe izuzeti i to ne zato to je umjetnost i estetika njegov primarni interes, nego iz principijelnih razloga - umjetniko stvaralatvo iz prakse, ako se ona jednoznano razumije kao smisleno djelovanje koje ozbiljuje neku svrhu. On praksu misli ire od sprege sredstva i svrhe. Jer takvo bi suavanje pojma prakse, misli Grli, dalo osnovu tvrdnji da i lozoja i umjetnost i zbilja ne ive u praksi (52), to je neodrivo. Na taj nain Grli hoe, meu ostalim, upozoriti na uvenu Marxovu tezu da ovjek proizvodi univerzalno, pa proizvodi i prema zakonima ljepote. B. Bonjak u svome prilogu ovoj raspravi pod naslovom Ime i pojam praxis skicira povijest pojma praxis od njegova iskona u grkoj mitologiji i lozoji i dolazi do Marxova konteksta. Bonjak preuzima Marxove ideje iz ranih radova i rezimirajui kae da je prava praksa humana i revolucionarna; to je konkretna umnost i borba za humanizam (str. 19). Istinitost pak prakse moe postojati samo kao povijesnost prakse, a to je i praksa bez tutora (str. 20).7 Dakle u ovih autora prisutna je intencija da se pojam prakse odmakne od tradicionalnog shvaanja prakse kao djelovanja u smislu etike ili politike, te da ga se shvati kao pojam koji obuhvaa sve bitno ljudsko manifestiranje. Praksa je bitno spregnuta s ovjekom, ona je oitovanje njegove biti, ali i jezgra povijesnoga ivota, povijesti same u kojoj i sama povijest biva producirana.
To smatram vanim uvidom, jer je upravo u najnovije vrijeme emocionalna dimenzija ljudskoga opstanka postala aktualna ne samo u lozofskim, nego i u socijalno-teorijskim, pa i psihologijskim analizama ovjekova svijeta. 7 To je oito polemiko-kritika intencija spram tadanje politike i drutvene situacije.
5.6.2008 10:45:29
209
Ova intencija spram povijesti i novog odreenja prakse osobito je vidljiva u Milana Kangrge, u njegovoj knjizi Praksa-vrijeme svijet8. On se ovdje dosta iscrpno bavi pojmom prakse i nastoji izriito formulirati ba njegov moderni smisao, imajui u vidu prvenstveno Marxov misaoni kontekst, ali i kontekst klasine njemake lozoje, pa i lozoje egzistencije. Praksa je u Kangrge u povijesnom smislu postajanje ovjeka ovjekom. Pri tome se proizvodnja, tj. proizvoenje misli kao ovjekova bit, dakle, upravo praksa, pa je rije o samoodjelovljenju ili samoproizvoenju svoje biti ili ljudske prirode u procesu koji je povijesno dogaanje ili ljudsko produktivno vrijeme kao vremenovanje (str. 77). Tako je tu proizvodnja ili praksa ovjekova svrha, tonije, samosvrha, jer ovjek u njoj i pomou nje postaje ovjekom, a ono drugo: priroda i drutvo postaje njegovim svijetom, kao prisvojenim, usvojenim, intimiziranim zaviajem. Time ovjek kako kae Marx producira svoj totalitet u apsolutnoj otvorenosti i kretanju svoga postajanja kao samopostajanja (isto). ovjek proizvodi prema tome sebe i svijet, ali proizvodi i svoje stvaralake moi (str. 79). Zato je praksa stvaralatvo (str. 89), misli Kangrga. Bitna pak razlika izmeu starog i novog pojma prakse sastoji se za Kangrgu u tome da ona obuhvaa i umjetnost, a ne da nju iskljuuje (to po njegovu miljenju Marxu pripisuju Habermas i Grassi, svodei praksu na rad i tako iz nje iskljuuju fantaziju). Kangrga, nadalje, misli da je pojam samodjelatnost, kako je formuliran u njemakoj klasinoj lozoji, primjereni izraz za taj novi smisao pojma prakse (str. 81). U takvom kontekstu izjednauje on proizvodnju, samodjelatnost i praksu (str.82). Rezimirajui ove uvide, rekli bismo sljedee: Praksa se u analiziranim tekstovima ovih lozofa misli u razlici spram tradicionalnog suenja toga pojma na moralno-praktiku dimenziju, tako da praksa ima ontologijsko-antropologijski smisao temelja ljudske egzistencije; ona je izvorite i arite osobne, drutvene i povijesne ljudske egzistencije; ona je ne samo produktivna u uem smislu, nego i stvaralaka u bitnom smislu te proizvodi totalitet povijesnog ljudskog ivota; ona je revolucionarna, ali s bitno humanistikom perspektivom, tj. usmjerena na uspostavljanje istinski ljudske zbilje, a na taj nain obuhvaa i svakodnevlje i to, prema Vranickome, i
Milan Kangrga, Praksa - vrijeme svijet, Odabrana djela, Knjiga 3, Zagreb, 1989.
5.6.2008 10:45:29
210
njegovu emocionalnu razinu. U promiljanju pak ovih dimenzija zbiljnosti i intencija koje iz analize proizlaze lozoja prakse ne libi se ni toga da, prema Petroviu, posegne i za metazikim dubinama. Vana poanta ovih promiljanja jest da je ovjek bie prakse ili praktiko bie u bitnom smislu. Ovo odreenje ovjeka iskristaliziralo se osobito u tadanjim diskusijama o pojmu otuenja, tako da u tekstovima ovih i drugih autora zaokupljenim problemom otuenja nalazimo daljnju elaboraciju pojma prakse. Ali analizu tih tekstova ovdje izostavljamo, jer se za na problem pokazano ini dostatnim. U suvremenoj lozoji aktualiziranje pojma prakse nije potaknuto toliko Marxom i marksistikom tradicijom, bar ne izravno, nego vie fenomenologijom, osobito Husserlovim pojmom svijeta ivota, te Heideggerom i Gadamerovom verzijom hermeneutike. Ali sve se te orijentacije susreu u pojmu svakodnevlja, koji je u marksistikoj tradiciji kako je poznato uinio tematskim ponajprije Henri Lefebvre (inae teorijski i osobno blizak Vranickome). Gadamer9 pak sam u svome je djelu Istina i metoda, ali i drugima, primjerice u Nasljeu Europe10, isticao praksu kao ishodite svakog hermeneutikog nastojanja, a imao je u vidu i posredniku ulogu hermeneutike izmeu svakodnevne svijesti ili znanja i specijalistikoga znanja suvremenih znanosti, koje se izmaklo uvidu svakodnevlja i razdire ga svojim uvidima i svojom artikulacijom u njemu. Najblii je razumijevanju pojma prakse, kako su ga razumjeli praksis-lozo, u suvremenim lozofskim raspravama Thomas Rentsch, i to ponajprije u svojoj knjizi Konstitucija moralnostit.11 U najveoj je mjeri inspiriran Heideggerom i Wittgensteinom, ali valja imati na umu i injenicu da je on uenik Friedricha Kambartela, koji je donedavno djelovao na frankfurtskom Odsjeku za lozoju, a i sam je bio zaokupljen razmatranjima o mogunostima humanoga svijeta. Rentsch je ve s odreenjem temeljnog lozofskog pitanja kao pitanja Kako je mogu ljudski svijet? u blizini humanistike nastrojenosti lozoje prakse. Ali u njega izostaje ono to je lozoja prakse kako smo vidjeli - s pojmom prakse uvijek povezivala, a to svoj iskon ima u Marxu: to je revo-
Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Sarajevo, 1978. H.-G. Gadamer, Nasljee Europe, Zagreb, 1997. 11 Thomas Rentsch, Konstitution der Moralitt, 2. Au., Frankfurt/M., 1999.
10
5.6.2008 10:45:29
211
lucija. Revolucija danas nije tema lozoje, osobito ne one akademske. Ali ostale odrednice pojma prakse u Rentscha su prisutne. U svakom sluaju, Rentsch u pitanju Kako je mogui ljudski svijet? - vidi sadran njegov faktiki i normativni aspekt. U nastojanju da razvije bitne aspekte i kontekst toga pitanja Rentsch je vrlo analitian i ekstenzivan. Osim toga, takva razmatranja impliciraju u njega, ali i u drugih suvremenih autora, projekt transcendentalne antropologije. Mi emo za ovu priliku izdvojiti tek za nau temu najrelevantnije aspekte njegovih promiljanja. Ve Rentschova osnovna teza da se etika ne moe odvojiti od lozofske antropologije, kao to se lozofska antropologija ne moe razvijati bez moralnosti kao bitne ljudske dimenzije, upuuje na praksu, ali ni on praksu ne razumije tradicionalno, tj. samo kao temelj ili medij praktike lozoje u uem smislu ili ak etike. Njegovo ishodite je primarni praktiki ljudski svijet ili primarna ljudska situacija. Pri tome se eksplicitno poziva na Husserlov pojam svijeta ivota. Njegova formulacija bitnog lozofskog pitanja - kako je mogu ljudski svijet - implicira zamisao lozoje kao mudrosti, tj. kao znanja koje je bitno ukljueno u praktiki ljudski ivot i nastoji nas u njemu orijentirati. Zato je njezina bitna tema komunikativnost, a primarna joj je tema praktika djelatna i ivotna situacija ljudi (70). Konstitutivne pak znaajke praktike djelatne situacije tvore ujedno temeljni horizont ljudske prakse, i to to je vano ve predetiki. Tako da za Rentscha ishodite jedne hermeneutike praktike temeljne ljudske situacije sainjavaju ustrojstvo ivotnih situacija, govorno ustrojstvo ljudske prakse i prethodnost transcendentalne intersubjektivnosti. Osim toga, sve bitne znaajke primarnoga ljudskoga svijeta imaju bitnu ulogu u konstituciji smisla u primarnom ljudskom svijetu. Jer primarna su u tom svijetu ba ljudska izvrenja ivota a to su nabaaji smisla. Za Rentscha zbog takve njegove pozicije vaan pojam interegzistencije i odatle pojam interegzistencijala. Pojam interegzistencijala svjedoi o njegovom redizajniranju Heideggerove lozoje. Interegzistencijalna odnoenja mogu se odvijati samo u javnom prostoru i javnom vremenu, jer se i smisao moe konstituirati samo intersubjektivno i proteui se u vremenu i prostoru. Tako da u Rentscha nije rije (samo) o pojedinanim subjektima, nego ponajprije ba o odnosima meu ljudima. Zato interegzistencijali nisu svojstva subjekata, nego temeljne crte zajednikoga ivota i kao takvi nazivaju se jednostavno meuljudski odnosi. Zato e Rentsch rei: Stvari ima samo putenih u ljudska izvrenja ivota (str.162).
5.6.2008 10:45:29
212
Vano je u ovom kontekstu navesti to nas povezuje s Husserlovim pojmom svijeta ivota da za Rentscha znanost i tehnika bitno promauju primarni ljudski svijet kao praktiki nabaaj smisla s usmjerenjem na likove ispunjenja. Vano je, nadalje, da je u primarnom ljudskom svijetu faktinost spregnuta sa spontanou, dakle s ljudskom kreativnou i sa slobodom. Rentsch govori i o komunikativnim interegzistencijalima, koji su praktika suprotnost znanstvenom objektiviranju predmeta, koje karakterizira to da u primarni ljudski svijet ne unosi za taj svijet bitno konstitutivnu solidarnost. Jedan od Rentschovih vanih zakljuaka zato glasi da faktika i praktika temeljna situacija svojom povezanou omoguuju zbiljnost ljudskoga svijeta (115). Praktiki pak nabaaji smisla osnova su kritike postvarenja i ujedno su presudna temeljna forma ljudskoga orijentiranja u svijetu. Pokuamo li saeti ovakvo sagledavanje prakse, onda je vidljivo da ona ukljuuje moralnu, estetsku i politiku dimenziju ali i jo mnoge druge. Zatim da postavkom o smislu i njegovim nabaajima implicira kritiku postvarenja te da joj je tema i svakodnevlje, svijet ivota. Sline zamisli nalazimo i u djelu Hansa Krmera, koji u svome spisu Integrativna etika 12 pokuava formulirati jednu novu zamisao etike, ali pri tome je svjestan da mora doprijeti do osnova ljudskoga opstanka i tako i sam dolazi do problema prakse u fundamentalnom smislu, i to ponovo u sklopu projekta transcendentalne antropologije. Etika je za Krmera vodilja prakse i tako sudjeluje u oblikovanju ljudskoga ivota u fundamentalnom smislu. Kako bi takvu etiku mogao fundirati i Krmer razvija, kako je reeno, zamisao transcendentalne antropologije, koja bi mogla utemeljiti takvu etiku koja nadmauje tradicionalnu etiku trebanja, a on sam nju shvaa kao etiku stremljenja (Strebensethik). Ova etika utemeljuje se pomou pojmova samoodnosa ili samosvijesti, praktike subjektivnosti i sputanosti. A te kategorije upuuju po Krmerovu miljenju na neto to on naziva humano invarijantno. Krmer je miljenja da se tek iz horizonta jedne fundamentalne antropologije moe doprijeti do antropologije u praktikoj nakani. To pak znai da se on od razine onoga invarijantnoga u ovjeku valja uspinjati do razina temeljnih alternativa prakse. Jer on etiku hoe udomiti u praksi.
12
Hans Krmer, Integrative Ethik, Frankfurt/M., 1995.
5.6.2008 10:45:29
213
Zato Krmer govori o praktikoj antropologiji koja ovjeka, na temelju njegova dostojanstva, izdie iznad ostalih bia. To pak dostojanstvo on ne temelji tradicionalistiki na kognitivnim svojstvima ovjeka, na spoznaji, nego voluntaristiki na njegovom odluivanju i stvaranju kao oitovanjima slobode. Takva sloboda je, po njegovom miljenju, na djelu u lozofskoj antropologiji i lozoji egzistencije u 20. stoljeu, a njenu je osnovu najbolje formulirao H. Plessner s pojmom ekscentrine pozicionalnosti. Iz takve perspektive Krmer proprium ovjeka denira kao sposobnost za prijelaz u drugo i mogue emancipacijom od Ovdje i Sada, i to odnoenjem spram sebe samoga i spram svijeta i uputanjem u vremensku dimenziju. U bitnoj sprezi s ovako pojmljenom slobodom za ovoga je autora temeljna monost sadrana u ljudskom bitku ili bolje u osnovi ljudskoga sebstva. (To je zapravo jedna verzija Marxove zamisli o biti ovjeka kao ukupnosti bitnih snaga.) U praktikoj antropologiji to dovodi do nerestriktivnoga pojma slobode u smislu moderne slobode proizvoljnosti i do kompetencije odluivanja s obzirom na odreenja sebstva i svijeta. Sloboda proizvoljnosti identina je s neotuivom osnovnom antropologijskom dispozicijom jedne monosti za monost, koja prethodi svim realnim i tek postizljivim ili proizvodljivim nainima monosti, misli Krmer. On dalje razrauje temeljne ljudske dispozicije, ali to nas sada ne zanima, jer se on time usmjerava u etiku ili u praktikolozofsku dimenziju problema u uem smislu. Ali valja ipak nadodati da i Krmer razraujui praktiku subjektivnost izdvaja pojam smisla kao vaan te da na novi nain razvija pojam ljudskoga sebstva. Sebstvo je za njega cjelina, suma svih disponibilnosti i dispozicija s obzirom na tematiziranu monost. Pojam monosti povezan je s pojmom slobode ili ak s njime nadomjestiv. Taj pojam ima ak stanovite prednosti, jer je manje optereen od pojma slobode, obuhvatniji je i od pojma izbora, a ima i armativnu spregu sa svijetom. Ovako skicirana praktika antropologija bavi se ljudskim invarijantnostima, ali ba na toj razini ona moe pojmovno izraziti i bitno opcionalnu strukturu prakse. To je za autora vano, jer je ta opcionalnost karakteristina za ovjeka kao ovjeka. Krmer iz svega zakljuuje da je temeljna ljudska struktura ambivalentna i on nju naziva sputljivost. Tako da su u njega kao jednako izvorni postavljeni monost i nemonost, sloboda i nesloboda, spontanost i inhibiranost. Isprepletenosti temeljnog stremljenja i sputljivosti, obuzdavanja bivaju za Krme-
5.6.2008 10:45:29
214
ra otuda momenti temeljne formalne strukture koja je u osnovi praktiki dobroga i svih odreenih dobara, ciljeva i normi te njihovoga realiziranja. Ovakvo antropologijsko utemeljenje etike i praktike lozoje otvara perspektive, misli ovaj autor, koje mogu imati posljedice i za teorijsku lozoju, pa i za samu metaziku, i to dokumentira stajalitima Kanta, Feuerbacha, Marxa, Diltheya i Jaspersa. Time nastavlja na Kantovu intenciju postavljanja antropologije u temeljni horizont lozoje kao lozoje. Spomenuo bih ovdje s obzirom na osnovnu intenciju ovoga teksta da se pokae aktualnost lozoje prakse, i Habermasovu lozoju, koja je na razne naine bila u blizini praksis lozoje. Tu se o nekim srodnostima moe govoriti ponajprije s obzirom na zajedniko iako ne identino pozivanje na Marxa, ali sadrajno moda i vie posredstvom pojma svijeta ivota i pojma svakodnevlja, kako je on artikuliran u Habermasovoj teoriji komunikativnog djelovanja. Svijet ivota za Habermasa je sav onaj ivot koji nije podvrgnut medijima novca i moi, dakle svijetu ekonomije i drave. To je svijet u kojem se zbiva osobni ivot, odnos spram tradicije, ivot nedravno institucionalizirane javnosti, ivot svakodnevlja, koji izmie svojoj kolonizaciji od strane sistema i tako predstavlja resurse mogue opozicije spram sistema. Vano je da svakodnevlje ili svijet ivota ovdje nije predmet kritike, nego on tek daje osnovu moguoj kritici sistema i opoziciji spram njega. U svojem pak predavanju Vjerovanje i znanje13 Habermas formulira i diferenciraniji stav spram svakodnevlja, odnosno spram njegove svijesti koju poznajemo i kao common sense, zdravi razum. U suvremenoj opreci prirodoznanstvene kulture, koju on odreuje i kao opreku naturalizma i religijske kulture, koja opreka na razne naine dominira u suvremenome svijetu, pozicija common sensea je, misli Habermas, pozicija intuitivne svijesti koja nas vodi u svakodnevlju i koja preivljava i obrazovanje koje mu nameu znanosti. Smatramo da smo ovim analizama i komentarima pokazali da je i u dananjoj lozoji praksa jedan od temeljnih pojmova lozoje te da se taj pojam tematizira u sprezi s bitnim odreenjima ovjeka i tako omoguuje i kritiku distancu spram zbivanja u suvremenome svijetu. Iz ovih analiza isto je tako vidljivo da je lozoja prakse taj kontekst i tu perspektivu formulirala ve u svojoj ranoj fazi.
Sadrano u: Jrgen Habermas, Budunost ljudske prirode. Na putu prema liberalnoj eugenici?, Zagreb, 2006.
13
5.6.2008 10:45:29
215
HOTIMIR BURGER ABOUT TOPICALITY OF THE PHILOSOPHY OF PRACTICE

The philosophy of practice has had an important role with us here.. After reconsidering some esential aspects of the concept of practice in the works of the Croatian philosophers from that circle (whose anthropological and critical-revolutionary aspect was developed by Gajo Petrov), the author examines the topicality of the concept of practice in the works of some contemporary philosophers (Rentch, Krmer, Habermas). Practice is in present day philosophy one of the fundamental concepts which makes possible a critical distance from the events in the contemporary world.
5.6.2008 10:45:29
5.6.2008 10:45:29
GVOZDEN FLEGO POJAM PRAKSIS DANAS, ETRDESETAK GODINA KASNIJE

Izvorni lanak
Pojam prakse, tonije: praksis, iskovan je u internim raspravama zagrebakih profesora lozoje i sociologije i artikuliran poetkom 60-ih godina, ponajprije kao specina razlika u interpretaciji Marxa a potom sve vie kao suvremena koncepcija ovjeka, te postao svjetskom inaicom onoga doba, naslovom bogate i svjetski poznate izdavake djelatnosti asopisa u domaem i meunarodnom izdanju, i biblioteke, kao i temeljem bogatog opusa Gaje Petrovia. Kako su kolege Puhovski i Burger upozorili, praksa/praksis je nosivi termin cijele misaone orijentacije, poesto nazivane lozojom ili milju prakse, a kasnije milju revolucije odnosno milju-revolucijom. U toj je misaonoj orijentaciji praksis, s jedne strane, odreivan kao svrhovita svjesna djelatnost ovjeka. Tako je Gajo Petrovi ovjeka denirao kao bie koje bivstvuje na nain prakse, a praksu je denirao kao stvaralako-samostvaralaku djelatnost ovjeka. To bi, u ontologijsko-antropologijskoj konsekvenciji znailo da ovjek, upravo praksom, s jedne strane ini, stvara, tvori, uspostavlja svoj svijet, a s druge da stvaranjem svoga svijeta odnosno nainom svog djelovanja uspostavlja samoga sebe kao ljudsko slobodno bie. Ta pak teza vodi do nekoliko konsekvencija: ljudsko bie je ono koje djeluje (prakticira ili praksicira), koje stvara novo. Kao tvorilica novoga, praksis poiva na mogunosti, slobodi, otvorenosti, pa ga se izjednaava s onim to je Milan Kangrga, u nekim svojim ranijim radovima, nazivao poiein. S druge strane uporabom pojma praksis kao temeljnog odreenja ovjeka otvara se pitanje otkuda denicija ovjeka kao bia prakse odnosno slobode kada je samoevidentno da je ovjek, rusoistiki kazano, gotovo posvuda u lancima, dakle realno elementarno neslobodan. U tome sluaju pojam otuenja, rabljen uglavnom u ranomarksovskoj maniri, igra dvostruku ulogu. Prvo, on slui kao posredovni element koji pokazuje transformaciju ovjekove naravi kao bia slobode u faktiku neslobodu i oneslobaanje. Drugo,
5.6.2008 10:45:29
218
svojevrsnom argumentativnom gimnastikom se pokazuje da je otueni ovjek zapravo bie slobode kada je u stanju svoju slobodu negirati, a samoga sebe oneslobaati. No pojmom praksisa na dnevni red dolazi jo jedno pitanje: da li je taj pojam i do koje je mjere miljen, u svojem temeljnom odreenju, kao nain individualnog djelovanja ovjeka ili pak kao nain kolektivnog su-djelovanja ljudi. Pojam praksisa otvara i temu do koje se mjere tim pojmom dotie, ili moda rjeava tradicionalno i stalno aktualizirano lozojsko pitanje o odnosu misli i djelovanja. O odreenjima kolektivnog djelovanja ljudi nekakvu implikaciju, ili tek naznaku, mogue je iitati iz teze da je ovjek bie odnosa, bie koje se odnosi. ini mi se da je ostalo nejasno i neodreeno na koji se nain ovjek odnosi, po kojim naelima da li prema nekim epohalnim odreenjima ili pak prema kolektivnim ustrojima. Otuda, ini mi se, i nemogunost da se u tom misaonom krugu politiku tretira kao predmet ozbiljnih lozojskih istraivanja. Stoga bih se usudio rei da je rano zagrebako promiljanje prakse ostalo antropologijsko, dakle u tome smislu naelno i individualistiko, uz kolektivne ili socijalne tek konsekvencije, bez obzira na kasnije dodatke i elaboracije. Drugo, pojmom praksisa se inzistiralo kako je on nerazluivo miljenje-djelovanje, dakle da je rije o takvom djelovanju koje ima misao kao svoju nepobitnu i neupitnu vodilju odnosno da misao redovito- sobom nosi praktike konsekvencije. Ta je koncepcija plodno koegzistirala s onim, u 60-im godinama jo uvijek brojnim lozofemima, iji su tvorci vjerovali da je lozoja (ili: lozofska misao) jedina u stanju (s)misliti i konstruirati takvo to kao svrhovitu svjesnu djelatnost odnosno da je, u gotovo prosvjetiteljskoj maniri, svaka misao bremenita praktikim konsekvencijama. Koncepciji lozoje (ili lozoje) kao racionalnog promiljanja ovjeka i svijeta suglasna je koncepcija ovjeka kao racionalno-djelatnog bia. No s druge strane Gajo Petrovi i njegove kolege sve ee se distanciraju od lozoje. Umjesto o lozoji oni sve ee govore o misli ili miljenju dok Gajo Petrovi vremenski i tematski prednjai u jednom originalnom i samostalnom putovanju, koje vodi ranomarksovskoj koncepciji kritike. Prof. Petrovi je osebujno reinterpretira. On dijelom implicira a dijelom eksplicira da je bespotedna kritika svega postojeeg, da bi to uope mogla biti, istovremeno imanentna i transcendentna, da hteanski i hegelijanski- imanentno slijedi iz svog predmeta ali da ga, svojom radikalnou, i transcendira. Ta kritika, ako je radikalna, ako naime zahvaa svoj predmet u korijenu, misli novu
5.6.2008 10:45:29
219
zbilju. Ona je stoga misao ne bilo kakvog ve inovativnog, tj. prevratnikog djelovanja. Ta se kritika radikalnost iskazuje u krajnjoj konsekvenciji koncepcije prakse, u pojmu revolucije, koju razumijem kao razvojni kontinuitet Petrovieve terminologije. Revolucija je, dakle, i krajnja konsekvencija koliko i prekoraenje prakse, ali revolucija kod Gaje Petrovia ni u kom sluaju nije miljena u nekom partikularitetu ni u politikom, jo manje u ekonomskom, ni u epohalnom, a jo manje u pragmatikom. Revolucija je po mome sudu miljena upravo na nain na koji je upozorio Boo Jaki, kao autentino slobodno ljudsko djelovanje. Naprosto kao prostor (potpune) ljudske slobode, kao ono djelovanje koje neometano raste iz sebe samog, dakle kao autentinost koju ovjek stvara sebi i za sebe, ne tek osobno, ve za sebe kao ljudsko bie, a to znai i za druge ljude. Ta puna ljudska sloboda je zahtijevala i novi izraz pa Gajo Petrovi poinje govoriti o misli-revoluciji, misli, crtica, revoluciji. No moe se initi da je razvoj suvremene lozoje u nekoliko posljednjih desetljea ukazivao na nesuvremenost tako razumljene prakse, budui da pojam prakse ostaje u okvirima tradicionalne lozoje, ne slijedei suvremene transformacije lozoje odnosno lozojske promjene paradigmi. U tome kontekstu naveo bih tek nekoliko primjera pozitivnih i negativnih aspekata koncepcije ovjeka kao umnog djelatnog i praktikog bia. Kao umno i praktiko bie ovjek u racionalno projektiranom kontinuitetu svog djelovanja, u svojoj predvidljivosti i gotovo izraunljivosti, djeluje tako da ponajee surauje s drugim ljudima. Ta je djelatnost transparentna a u svojoj transparentnosti diskursno iskaziva, u svojoj umnosti i eventualnoj naelnosti svima dostupna te na taj nain utjecajna. Stoga je, temeljem te koncepcije ovjeka, mogue misliti, a onda i ostvariti, harmonine meuljudske odnose tj. neantagonistino, skladno drutvo. Nezanemariv prigovor koji bi bilo mogue uputiti takvoj koncepciji ovjeka jest da je ona redukcionistika. Takvi prigovori grade se na izvedenicama iz Nietzschea ili na derivatima Freuda, koji tvrde da ovjek ni u kojem sluaju ne moe biti svoen na svoju cerebralnost ve da treba uzimati u obzir i ostale komponente njegove kako konstitucije, tako i egzistencije. Na taj nain dominantna i tradicionalna lozofska koncepcija ovjeka kao racionalnog bia, pa i ona ovjeka kao bia prakse, gubi monopol u konstituciji ljudskog naina funkcioniranja jer ostaje naprosto prekratka za takav posao, kako bi rekao jedan od mojih, ovdje sjedeih profesora. Ovdje razmatrani pojam prakse interpretativno je povezivan s tradicijom hegelomarksizma, ali i sa spojem rano-Marxove interpretacije Hegela i zasa-
5.6.2008 10:45:29
220
da lozoje egzistencije, prije svega Heideggera. Poneki mislioci pak pojam prakse pokuavali su povezati s lozofemom izvoenim iz pojma pragme. No bez obzira na naizglednu blizinu tih dvaju pojmova, promiljanja pojma prakse uvelike su bila nepodudarna pragmatizmu kao sistemskome mjestu promiljanja pragme. Pragmatizam je nastao kao ameriki pokret s kraja 19. stoljea u traganju za vlastitom misaonom pozicijom u oporbi prema tada ve nestajuem sistemotvornom idealizmu kao i gotovo pravocrtnom determinizmu, temeljenom na koncepciji ljudske prirode. U toj misaonoj orijentaciji pragma se rabi u instrumentalnom i utilitarnom smislu, pokazujui kako je ljudsko bie mnogo vie pod utjecajem interesa no uma. Ukratko, pragmatisti stavljaju u pitanje kako postojanje prirode ovjeka, tako i ovjeju iskljuivo racionalnu svrhovitost, dakle temeljne postavke pojma prakse. Potencijalni ili faktiki pragmatini prigovor koncepciji praksisa u nakani prekorauje redukcionistike aspekte iskljuive ljudske racionalnosti. Njime se ponajee istie kako je ovjekova umnost tek jedan od modela, zapravo deziderativ, koji uglavnom ne funkcionira u pragmi, jer je ovjek prvenstveno strastveno, neumno, impulzivno bie koje u svojoj svakodnevici ne djeluje prema nalozima uma, slijedei praksis, o emu ovdje govorimo. No bez obzira to se mnotvo suvremenih lozofema razvijalo u pravcu ovdje spominjanih -moguih ili iskazanih- prigovora, u brojnima od njih mogue je nai i suprotne tendencije naime ozbiljne napore, pogotovo u zadnjih dvadesetak godina, u kojima je pojam prakse ponovno u ii interesa. Tu tendenciju nalazim u stalno ponavljanom pitanju kako iskoraiti iz neposredne pragme i utilitarne nedosljednosti te zakoraiti u praksu, u smisleno i svrhovito djelovanje bilo ovjeka pojedinca, bilo udruenih ljudi, odgovornih za vlastite ine, a posebice za vlastitu budunost. Takve tendencije nalazim u djelima Apela (u njegovim veim i manjim raspravama o diskursnoj etici) i svakako Habermasa, posebice kasnog (nakon objavljivanja Theorie des kommunikativen Handelns), a nalazim ih i u onih amerikih mislilaca koji su bili lanovi ili se mogu smatrat izdancima Frankfurtske kole. No takve elemente nalazim i kod jednog radikalnog pragmatiste iz ranih dana, Richarda Rortya (Konsekvencije pragmatizma) jer njegova knjiga o ironiji (Kontingencija, ironija i solidarnost), bez obzira na eksplicitne autorove zakljuke, traga za teorijskim utemeljenjem onoga to su promiljali mislioci praksisa. U svjetlu istog nastajanja vidim misao sada ve postalu amerikom tradicijom, a koja je dominirala politiko- i drutveno-teorijskim raspravama zadnja tri desetljea, naime Rawlsove varijacije o teoriji pravednosti.
5.6.2008 10:45:29
221
Sline sklonosti i istraivanja iitavam kod jednog neoderidijanca kao to je Jean-Luc Nancy (mislim na gotovo cijeli kasniji opus, npr. La communaut dsoeuvre, Lexprience de la libert), ili pak kod samosvojnog mislioca kao to je Giorgio Agamben (prijevodi na njemaki: Profanierungen, Ausnahmezustand). Uvjeren sam da se ta teza dade iitati ve iz injenice da teme koje oni svojim opusom stavljaju na dnevni red uvijek ispoetka pokazuju da nam je onako kako jest, prije svega krizovito, zato to nismo dovoljno osvijestili i osmislili ni ono to inimo, ni ono to smo inili, a ni ono to kanimo initi. Taj problem dakle ostaje na misaonom, posebice lozofskom dnevnom redu, bez obzira to moje uvjerenje u nekim aspektima moe sliiti pragmatistikom zahtjevu da se razliitim, meusobno nepomirljivim nainima miljenja nae zajedniki nazivnik. No ako ovjeka pojmimo neto ire, poueni i drugaijim reeksijama o njemu, i zahvatimo ga u punoi njegovog miljenja i djelovanja, dakle i kroz njegovu racionalnu ali i emotivnu odnosno afektivnu komponentu, u nastojanju da se nae i artikulira ljudska svrhovita djelatnost, na dnevni red e se vratiti pojam prakse, neto bogatiji no to je bio izvorno artikuliran.
GVOZDEN FLEGO THE CONCEPT OF PRAXIS TODAY, ABOUT FORTY YEARS LATER
Author rst briey presents the concept of praxis, as developed in the Zagreb praxis school, as well as some of its consequences. In spite of some remarks about the uncontemporary character of the concept of praxis, since it does not follow the actual transformations and the paradigm changes of the contemporary philosophy, the major intention of the Zagreb praxis school, to dene the concept of free conscious human action, the author recognizes by some contemporary thinkers, such as Apel and Habermas, Rorty and Nancy.
5.6.2008 10:45:29
5.6.2008 10:45:29
LINO VELJAK UMJESTO POGOVORA: GAJO PETROVI DANAS

Pregledni lanak
Kad bismo nekoga njemakog strunjaka za lozoju ili ljubitelja lozoje iz Njemake pitali koga od njemakih lozofa smatra najveim ili najznaajnijim lozofom svoje zemlje, dobili bismo moda neki odreen odgovor, naveo bi nam jedno ime ili, ee, nekoliko imena, a kad bismo usporedili odgovore veega broja upitanih, vjerojatno bismo morali doi do zakljuka da nema suglasnosti oko toga tko je najvei njemaki lozof svih vremena (pa ak ni oko odgovora na manje ambiciozno postavljeno pitanje, primjerice, tko je najznaajniji njemaki lozof 19. ili 20. stoljea). Slino bismo se, sasvim je izvjesno, proveli s Francuzima, Englezima... Tradicija lozoje u Hrvatskoj nije, dakako, tako bogata kao ona u spomenutim zemljama. Ipak, nije vjerojatno da bi jedna takva anketa rezultirala opom suglasnou oko odgovora na pitanje o najznaajnijem hrvatskom lozofu pa ni oko odgovora na pitanje o najznaajnijem hrvatskom lozofu 20. stoljea. Fichte je svojedobno ustvrdio da svatko bira onakvu lozoju kakav je ovjek. Primijenjeno na nae pitanje, moglo bi se rei da svatko vrednuje lozofe u skladu sa svojim lozojskim preferencijama. Ako bismo, meutim, pokuali primijeniti neke objektivne (u odnosu na samu lozoju, dakako, izvanjske, pa utoliko i povrne) kriterije, morali bismo se suglasiti oko toga da je najznaajniji hrvatski lozof 20. stoljea onaj koji se prije osamdeset godina rodio u Karlovcu: Gajo Petrovi (12. 3. 1927.Zagreb, 13. 6. 1993.). S tim odreenjem Gaje Petrovia kao najznaajnijega hrvatskog lozofa vezane su tri potekoe: prva se odnosi na kriterije relevantnosti, druga na atribut hrvatski, trea na adekvatnost primjene samog pojma lozoje. Kriterij: ini se da se jedini kriterij relevantnosti koji smije pretendirati na neko objektivno vaenje pri vrednovanju lozofa iz jedne manje zemlje kakva je Hrvatska (a vjerojatno to vai i za druge proizvoae i posredovatelje duhovnog stvaralatva) moe sastojati u kvantitativnim pokazateljima
5.6.2008 10:45:29
224
prevoenosti njegovih djela na svjetske jezike. Primijeni li se taj kriterij, Gajo Petrovi ima samo jednog ozbiljnog konkurenta, Predraga Vranickog (1922.2002.). No, ako se uzme u obzir da se najvei dio prijevoda Vranickog odnosi na njegovu Historiju marksizma, djela koje je po svom karakteru samo djelomino lozojsko, ustanovit emo da su Petrovieva djela koja su prevoena na engleski, njemaki, talijanski, panjolski (i neke druge jezike) bez iznimke po svojoj disciplinarnoj odredbi lozojska, te da se iz injenice da su gotovo sva znaajnija njegova djela prevedena na poneki od tih jezika dovoljan razlog za opravdavanje tvrdnje da je upravo Gajo Petrovi bio najznaajniji (ili bar u meunarodnim relacijama najpoznatiji) hrvatski lozof 20. stoljea. Dakako, prevoenost je izvanjski kriterij, iz kojega se ne moe deduktivno izvesti apodiktiki zakljuak o veliini neijeg djela. Tu se moe raditi i o kontingentnim uzrocima, ali ipak je nedvojbeno da ta injenica upuuje na vjerojatnost vaenja ocjene o vanosti neijeg opusa. Hrvatski lozof: Gajo Petrovi se rodio u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a najvei dio svog ivota proveo je u nekoj od varijanti junoslavenske asocijacije. Nadalje, on se, koliko je poznato, nikad nije etniki deklarirao, a poput drugih lozofa svoje generacije okupljenih oko asopisa Praxis inzistirao je na oznaci lozofski pisac (koja je sustavno provedena u Grlievom Leksikonu lozofa), dakle, niti hrvatski lozof ni jugoslavenski lozof, ali ni hrvatski odnosno jugoslavenski lozofski pisac, nego, naprosto, lozofski pisac. No, ako se uzme u obzir da je on i roen i umro u Hrvatskoj, da je s iznimkom studijskih boravaka u inozemstvu itav svoj ivot i radni vijek proveo u Zagrebu, da je pisao na jednoj varijanti hrvatskog jezika (koja, dakako, ne ispunjava kriterije babievskog hrvatskog purizma, ali ispunjaja one kriterije jezika na temelju kojih se moe tvrditi da su Miroslav Krlea ili Tin Ujevi pisali na hrvatskom jeziku), da su Zagreb i Korula bili (zahvaljujui i njemu) 60-ih i 70- ih godina sredita svjetske lozoje, te, konano, da meu hrvatske lozofe nedvojbeno spada i jedan od njegovih profesora Vladimir Bazala (1877.- 1947.), koji je u Zagreb doao iz Moravske, onda nema nikakva razloga da se Gaju Petrovia ne denira upravo kao hrvatskog lozofa. Filozof: Gajo Petrovi bio je profesor lozoje (logike, ontologije i spoznajne teorije), deklarirao se profesionalno kao lozofski pisac, ali u svom opusu, posebice u djelima Marksizam i lozoja, Filozoja i revolucija i, napose, u knjizi Miljenje revolucije, promiljao je i misaono prakticirao nadmaivanje lozoje kao lozoje, oblikujui jedno metalozojsko miljenje, koje je imenovao miljenjem revolucije. Smije li se, dakle, mislioca koji radi na uki-
5.6.2008 10:45:29
225
danju lozoje (u smislu hegelovskog Aufhebunga, to znai takvo nadilaenje kojim se lozoja odrava na ivotu u mjeri u kojoj je cvijet ouvan u plodu, da se posluimo jednom Hegelovom ne do kraja neproblematinom slikom) oznaiti kao lozofa? Ako, meutim, lozoju ne ograniavamo na ponavljanje onoga to se u prolosti lozoje zbivalo, ako je ne elimo disciplinarno reducirati na jednu granu humanistikih znanosti, ako, nadalje, uzmemo u obzir da Petroviev pojam revolucije nije ni oznaka za politiku i/ili socijalnu revoluciju, a ponajmanje pojam usmjeren na opravdavanje tzv. revolucionarnog poretka (iji je bespotedni kritiar Gajo Petrovi bio od svojih mladenakih dana, koliko god to mnogi falsikatori nastojali osporiti), ve pojam koji je bio snano impregniran bitnim ontologijsko-antropologijskom nabojem (tako da bi se u slobodnijoj primjerice anglosaksonskoanalitikoj - interpretaciji mogao oznaiti kao jedan eminentno metaziki pojam), onda nema nijednog razloga da Gaju Petrovia ne vrednujemo kao lozofa. Po ortodoksnim platoniarima, uostalom, ni Aristotel ne bi mogao biti oznaen kao lozof, a danas ipak vlada suglasnost bar oko toga da Aristotel spada meu lozofe.
LINO VELJAK AFTERWORD: GAJO PETROVI TODAY

The author examines Petrovis philosophical relevance and the degree of justication to consider him as the most signicant Croatian philosopher of the 20th century. The dened criteria of the judgement lead to the conclusion that he indeed was the most signicant (or at least internationally best known) Croatian philosopher of the 20th century, but even more than that.
5.6.2008 10:45:29
5.6.2008 10:45:29
GAJO PETROVI IZ BIOGRAFSKOG I BIBLIOGRAFSKOG ARHIVA
Roen 12.III.1927. u Karlovcu. Studirao lozoju u Zagrebu (1944.-1946. i 1948.-1949.), u Lenjingradu (Sankt Petersburg, 1946.-1947.) i Moskvi (1947.-1948.). Od 1950. asistent na Odsjeku za lozoju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao s tezom Filozofski pogledi G. V. Plehanova u sijenju 1956. Bio na postdoktoralnim studijima 1956.-1957. s prof. Alfredom J. Ayerom na University Collegeu, University of London. Habilitirao 1958. na Zagrebakom sveuilitu s tezom Korespondencija i evidencija. F. Brentanova teorija istine. Od 1969. redovni profesor
Slika 1. lanovi Odsjeka za lozoju pred starom zgradom Odsjeka na Gornjem gradu 1957. Stoje s lijeva: Gajo Petrovi, Predrag Vranicki, Danilo Pejovi, Vladimir Filipovi, Branko Bonjak, Milan Kangrga i Veljko Cvjetianin.
5.6.2008 10:45:29
228
GAJO PETROVI - IZ BIOGRAFSKOG I BIBLIOGRAFSKOG ARHIVA
Slika 2. Prvi javni nastup redakcije Praxisa, prosinac 1964. Sjede s lijeva: Rudi Supek, Gajo Petrovi, Danilo Pejovi, Predrag Vranicki, Milan Kangrga i Danko Grli.
za logiku, spoznajnu teoriju i ontologiju na Odsjeku za lozoju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Suosniva Hrvatskog lozofskog drutva (HFD) i Jugoslavenskog udruenja za lozoju (JUF). Bio sekretar i predsjednik HFD a (1963./64.) i predsjednik JUF - a (1964./66.) Suosniva i lan Savjeta Korulanske ljetne kole (1964.-1974.). Potpredsjednik Ernst - Bloch - Geselschaft, Ludwigshafen (od 1986.). lan: Institut international de philosophie, Paris (od 1973.) i Comit dhonneur, College international de philosophie, Paris (od 1986.). lan SANU van radnog sastava (od 1988.). Direktor i ko -direktor mnogih kurseva i simpozija organiziranih u Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije u Dubrovniku (70-tih i 80-tih godina). 1990. Doctor honoris causa na Universit des sciences humaines, Strassbourg. Stipendije: Ford Foundation Research Grant (Columbia U., New York, Harvard U., University of California, Berkeley 1961.-1962.). Alexander von Humboldt Forschung Stiftung (Kln, Freiburg, Mnchen 1970.-1971., 1974., 1975.). lan: Institute for Advanced Studies (Princeton 1977., 1984.) i Wi-ssenschaftskolleg zu Berlin (1988.-1989.). Gostujui profesor: Wesleyan University, Middletown, SAD (proljee 1972.), University of Michigan, Ann Arbor, SAD (jesen 1972.), University
5.6.2008 10:45:30
229
Slika 3. Studenti Ivan Kuvai i Gajo Petrovi, Moskva 1947.
of Missouri, Columbia, SAD (proljee 1978.), Universitt Siegen, Njemaka (proljee 1979.), University of Bergen, Norveka (proljee 1980., proljee 1991.), Universitt Hamburg, Njemaka (proljee 1981.), University of Illinois at Urbana Champaign, SAD (ljeto 1983.). Predavao na sveuilitima, akademijama znanosti, lozofskim skupovima u razliitim zemljama Evrope, te u Izraelu, Meksiku i SAD-u. lan urednitava ili ureivakih savjeta asopisa Aut -Aut, Bihliography of Philosophy, Dialectical Anthropology, Marx Centouno, New Left Review, Philosophi-
5.6.2008 10:45:30
230
Slika 4. S Bledskog skupa 1960. S lijeva: Gajo Petrovi, Milan Kangrga i Veljko Cvjetianin.
cal Forum, Political Theory i Encyclopedia of Philosophy (8 sv., ur. Paul Edwards, 1967.). Njegove knjige, rasprave i lanci prevoeni su na: albanski, eki, engleski, francuski, hebrejski, holandski, japanski, kineski, norveki, njemaki, ruski, slovaki, slovenski, panjolski, talijanski i turski. Objavio je 14 knjiga i nekoliko stotina rasprava, lanaka, eseja. Preveo je vie lozofskih knjiga i lanaka s ruskog, engleskog i njemakog, meu ostalim Tractatus Logico Philosophicus Ludwiga Wittgensteina.
5.6.2008 10:45:30
231
Slika 5. Na Koruli 1965. Danko Grli, Predrag Vranicki (s lea) i Gajo Petrovi.
Slika 6. Na Koruli 1968. Gajo Petrovi s Herbertom Marcuseom.
5.6.2008 10:45:30
232
Slika 7. Dio sudionika jednog kursa u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku 80-ih godina. Gajo Petrovi drugi s lijeva, meu ostalima Joseph Bien (kranji desno), Gvozden Flego (trei s lijeva) i Gordana kori (u sredini, peta s desna).
Bio - bibliografske jedinice o njemu i njegovom radu nalaze se u: The International Authors and Writers Who Is Who (International Bibliographical Centre, Cambridge, 1976.), Biographical Dictionary of Neo - Marxism (Connecticut, 1985.), Biographical Dictionary of Marxism (London, 1986.), Who Is Who in the Socialist Countries of Europe (Mnchen - New York - London - Paris, 1989.), Dizionario Bompiani dei loso contemporanei (Milano, 1990.), The Cambridge Dictionary of Philosophy (Cambridge, 1999.) i u naim enciklopedijama i leksikonima. Nagraen je sljedeim nagradama: 1956. - nagrada Matice hrvatske za Englesku empiristiku lozoju; 1966. - nagrada Boidar Adija za Filozoju i marksizam; 1987. - nagrada izdavake kue Nolit za Prolegomenu za kritiku Heideggera (Odabrana djela u 4 knjige). Poslije desetogodinje borbe s neizljeivom boleu umro u Zagrebu 13.VI.1993. godine.
5.6.2008 10:45:31
233
Slika 8. Krajem 80-ih godina u Njemakom kulturnom centru u Zagrebu. S lijeva: G. Petrovi, B. Bonjak, J. Habermas i J. K. Kemmner.
BIBLIOGRAFIJA
KNJIGE
Engleska empiristika lozoja. Odabrani tekstovi lozofa. Filozofska hrestomatija V., Matica hrvatska, Zagreb, 1955., 218 str, [G. Petrovi, Engleska empiristika lozoja 17. i 18. vijeka, str. 5 - 142] - 2. proireno izd., 1979., 328 str.; 3. izd., 1982.; 4. izd., 1983. Filozofski pogledi G. V. Plehanova. Kultura, Zagreb, 1957., 348 str. Logika. Udbenik za III. razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb, 1964., 256 str.; 2. izd., 1965.; 3. izd., 1967.; 4. izd., 1969.; 5. izd., 1971.; 6. izd., 1972.; 7 izd., 1973.; 8. izd., 1974.; 9. izd., 1975.; 10. izd., 1977.; 11. izd., 1978.; 12. izd., 1979.; 13. izd., 1980.; 14. izd., 1981.; 15. izd., 1982.; 16. izd., 1984.; 17. izd., 1985.; 18. izd., 1987; 19. izd., 1989.; 20. izd., 1990.; 21. izd., 1990.; 22. izd., 1991.; 23. izmijenjeno izd., Element, Zagreb, 1994., 220 str.; 24. izd., 1996.; 25. izd. 2004., Dnevnik, Zavod za udbenike, Novi Sad - Beograd, 1998. - Logica per la III classe dei ginnasi. Traduttore: Lorenzo Vidotto, Edit, Rijeka, 1968., 268 str.; Logika. Tekst per skhollat e mesme. Prkhtyes Beqir Berisha. Enti i
5.6.2008 10:45:31
234
Slika 9. Gajo Petrovi kod kue, u svojoj radnoj sobi.
teksteve dhe i mjeteve msimore i KSA t Kosovs, Prishtin, 1976., 288 str.; 2. izd., 1978.; 3. izd., 1979.; 4. izd., 1980.; 5. izd., 1983.; 6. izd., 1984.; 7. izd., 1988. Od Lockea do Ayera. Kultura, Beograd, 1964., XVI + 216 str. Filozoja i marksizam. Mladost, Zagreb, 1965., 347 str., 2. izd., Naprijed, Zagreb, 1976., 240 str. -Marx in the Mid - twentieth Century. A Yugoslav Philosopher Reconsiders KarI Marxs Writings. Translated into English by the Author, Anchor Books, Doubleday, Garden City, N.Y., 1967.,238 str. - Filozoe a marksizmus. Preloila Milica Tondlov, doslov: Lubomir Sochor, Nakladatelstvy Svoboda, Praha, 1968., 194 str. - Wider den autoritren Marxismus. Aus dem Amerikanischen von Meino Buning, Europische Verlagsanstalt, Frankfurt a. M., 1969., 225 str. - [Na japanskom:] Marx i suvremeni svijet. S engleskog preveli Kechi Iwabuchi i Yoshihisa Tanaka, pogovor: K. Iwabuchi, Kinokuniya Shoten, Tokyo, 1970., 324 str. - Marxismo contra stalinismo. Marx en la primera mitad del siglo XX. Traduccin de Eduardo Subirats, Editorial Seix Barral, Barcelona, 1970., 284 str., - Filozoe e marksizmi. Prktheu Vehap Shita, Rilindja, Prishtin, 1983., 244 str.
5.6.2008 10:45:31
235
Slika 10. Na Koruli 1968. Gajo Petrovi s Ernstom Blochom.
Mogunost ovjeka. Biblioteka Razlog, Studentski centar Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1969., 171 str. Philosophie und Revolution. Modelle fr eine Marx - Interpretation. Mit Quellentexten. Rowohlts deutsche Enzyklopdie, 363, Rowohlt, Reinbek b. Hamburg, 1971., 314 str. - Filosoa y revolucin. Editorial Extemporneos, Mxico, D. F., 1972., 296 str. - Filozoja i revolucija. Modeli za jednu interpretaciju Marxa. S izvornim tekstovima, Naprijed, Zagreb, 1973., 227 str.; 2. izd. 1983. (izostavljeni Marxovi tekstovi), 164 str. emu Praxis. Praxis, depno izdanje, br. 10 -11, Hrvatsko lozofsko drutvo, Zagreb, 1972., 240 str. Socialismo e losoa. A cura di Gabriella Fusi. Traduzione dall inglese e dal tedesco di Gabriella Fusi. Opuscoli marxisti, 14, Feltrinelli, Milano,. 1976., 74 str. Miljenje revolucije. Od ontologije do lozoje politike Naprijed, Zagreb, 1978., 283 str. Suvremena lozoja. Ogledi. kolska knjiga, Zagreb, 1979., 368 str. Praksa/Istina. Biblioteka Kulturnog radnika: 11. teza, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske,. Zagreb, 1986., 153 str.
5.6.2008 10:45:32
236
Odabrana djela u etiri knjige. Naprijed, Zagreb - Nolit, Beograd, 1986.: 1. Filozoja prakse. [Predgovor odabranim djelima, str. 5-7; Predgovor prvoj knjizi,, str. 9-10; Filozoja i marksizam, str. 11-247; Filozoja i revolucija, str. 249-432; Registar imena, str. 433-335], 438 str. 2. Miljenje revolucije. Od ontologije do lozoje politike. (Predgovor drugoj knjizi, str. 5-6; Uvod: Historijski materijalizam, lozoja prakse i miljenje revolucije, str. 11-24; Dodatak; Praksa, str. 283-312; Registar imena, str. 315-318], 319 str. 3. Marx i marksisti. [Predgovor treoj knjizi, str. 5-10; I. Karl Marx, str, 11-124; II. Engels, Plehanov, Lenjin, str. 125-258;. III. Bloch, frankfurtska kola i lozoja prakse, str. 259-357; IV. Interpretacije, str. 359-391; Napomene, str. 393-394; Registar imena, str. 395399], 402 str. 4. Prolegomena za kritiku Heideggera. [Predgovor etvrtoj knjizi, str, 5-10; I. Rani Heidegger, str. 11-129; II. Uvod u Sein und Zeit, str. 131-246; III. Bivstovanje i vrijeme u misli Heideggera, str. 247-281; IV. Izreka Heideggera, str. 283309; V. Heidegger i Marx, str. 311-334; VI. Bitak, bie i bivstovanje; str. 335-382; Napomene, str. 383; Registar imena, str. 385-387; Od istog autora, str. 391], 391 str. U potrazi za slobodom. Povijesno - lozofski ogledi. Biblioteka lozofska istraivanja, knj. 33, Hrvatsko lozofsko drutvo, Zagreb, 1990., 236 str.
ZBORNICI
V. I. Lenjin, Izabrana pisma. Izabrao i preveo G. Petrovi, Kultura, Zagreb, 1956., 374 str. [Predgovor: V I. Lenjin i njegova pisma, str. 7-16; Uvodi u dijelove, str. 19-26, 115-121, 233-240; Komentari uz pojedina pisma] - 2. proireno izd., Odabrana pisma. Odabrao i preveo G. Petrovi. kolska knjiga, Zagreb, 1984., 336 str. [Nov predgovor, str. 5-7 i predgovor uz 1. izd. str. 8-14; Uvodi u dijelove, str. 17-22, 97-101, 197-202; Komentari uz pojedina pisma] . Smisao i perspektive socijalizma. Zbornik radova drugog zasjedanja Korulanske ljetne kole. Korula 1964. Urednici Danilo Pejovi i Gajo Petrovi, Hrvatsko lozofsko drutvo, Zagreb, 1965., 354 str. [G. Petrovi, Filozoja i politika u socijalizmu, str. 99-110] .
5.6.2008 10:45:32
237
Slika 11. U Dubrovniku 1983. Gajo Petrovi s Jrgenom Habermasom.
Slika 12. Mexico 1985. Gajo Petrovi u stanci simpozija o G. Lukcsu.
5.6.2008 10:45:32
238
Slika 13. Gajo Petrovi snimljen u novoimenovanoj ulici Ernsta Blocha u Tbingenu, sijeanj 1978.
Gajo Petrovi (Herausgeber), Revolutionre Praxis. Jugoslawischer Marxismus der Gegenwart. Ins Deutsche bertragen von Karl Held, Rombach, Freiburg, 1969., 286 str. Gajo Petrovi y otros, Praxis, revolucin y socialismo, Editorial Grijalbo, Mxico, D. F. - Barcelona - Buenos Aires, 1981., 293 str. Karl Marx, Od lozoje do proletarijata. Izabrani tekstovi 1838.-1843. Priredio Gajo Petrovi. Preveo Stanko Bonjak, kolska knjiga, Zagreb, 1975., 283 str. [Predgovor, str. 5-7; Uvodi u dijelove, str. 9-15, 20-24, 3740, 50-55, 72-78, 123-130, 206-208, 229-230, 234-237; Komentari uz pojedine tekstove]. Praxis. Yugoslav Essays in the Philosophy and Methodology of the Social Sciences. Boston Studies in the Philosophy of Science, v. 36. Translated by Joan
5.6.2008 10:45:33
239
Slika 14. Jesen 1990. Rektor Sveuilita u Strassbourgu uruuje Gaji Petroviu povelju o poasnom doktoratu.
Coddington et al. Edited by Mihailo Markovi and Gajo Petrovi, D. Reidel Publ. Co., Dordrecht - Boston - London, 1979., XXXVII + 403 str. Die gegenwrtige Bedeutung des Marxschen Denkens. Marx - Symposion 1983 in Dubrovnik. Herausgegeben von Gajo Petrovi und Wolfdietrich Schmied - Kowarzik, Germinal Verlag, Bochum, 1985., 270 str.
5.6.2008 10:45:33
240
Slika 15. Dio Petrovievih knjiga.
Slika 16. Knjiga Filozoja i marksizam, dobitnica nagrade Boidar Adija 1966., okruena prijevodima objavljenima na engleskom, njemakom, panjolskom, japanskom i ekom jeziku.
5.6.2008 10:45:34
GAJO PETROVI
Born in Karlovac 12 March, 1927. Studied philosophy in Zagreb (1954-1946 and 1948-1949), in Leningrad (Sankt Petersburg, 1946-1947) and in Moscow (1947-1948). In 1950 became assistent lecturer in the Department of Philosophy, University of Zagreb. Obtained his PhD with the thesis G.V.Plehanovs Philosophical Views. The 1956-1957 academic year he spent on postdoctoral studies with Professor Alfred J. Ayer at University College London. His habilitation work was Correspondence and Evidence. F. Brentanos theory of truth. In 1969 he became Professor of Logic, Cognitive Theory and Ontology in the Department of Philosophy, University of Zagreb. Co-founder of the Croatian Philosophical Society and of the Yugoslav Association for Philosophy (JUF). He was hon. secretary and president of the Croatian Philosophical Society (1963-64) and president of the Yugoslav Association for Philosophy (1964-66). Co-founder and member of the Council of the Korula Summer School. Vice-president, Ernst-Bloch-Geselschaft, Ludwigshafen (since 1986). Member of Institut international de philosophie, Paris (since 1973) and Comit dhonneur, College international de philosophie, Paris (since 1986). Member Extraordinary of the Serbian Academy of Science and Art (since 1988). Director and Co-director of numerous courses and symposia organised at the Inter-University Centre for Postgraduate Studies in Dubrovnik (in the 70s and 80s). Doctor honoris causa of Universit des science humaines, Strasbourg. Fellowships: Ford Foundation Research Grant (Columbia University, New York, Harvard University, University of California, Berkley (1961-62).
5.6.2008 10:45:35
242
GAJO PETROVI - BIOGRAPHY
Alexander von Humboldt Forschung Stiftung (Kln, Freiburg, Mnchen 1970-71,1974, 1975.) Member: Institute for Advanced Studies (Princeton 1977,1984), and Wissenschaftskolleg zu Berlin (1988-1989) Visiting Professor: Wesleyan University, Middletown, USA (spring 1972); University of Michigan, Ann Arbor USA (autumn 1972); University of Missouri, Columbia, USA (spring 1978); Universitt Siegen, Germany (spring 1978); University of Bergen, Norway (spring 1980 and spring 1991); Universitt Hamburg, Germany (spring 1981); University of Illinois at Urbana Champaign, USA (summer 1983). He lectured in universites, academies, at philosophical conferences in many countries of Europe, Israel, Mexico and USA. Member of the Editorial Council of the journals: Aut Aut, Bibliography of Philosophy, Dialectical Anthropology, Marx Centouno, New Left Review, Philisophical Forum, Political Theory and Encyclopedia of Philosophy (8 vol. Paul Edwards ed. 1967). His books, essays and articles have been translated into Albanian, Czech, English, French, Hebrew, Dutch, Japanese, Chinese, Norwegian, German, Russian, Slovak, Slovene, Spanish, Italian and Turkish. He had published fourteen books and hundreds of treatises, essays, articles. He had translated a number of philosophical books and articles from Russian and German including L. Wittgensteins Tractatus Logico-Philosophicus. Bio-bibliographical notes about him are to be found in: The International Authors and Writers Who Is Who (International Bibliographical Centre, Cambridge), Biographical Dictionary of Neo-Marxism (Connecticut 1985), Biographical Dictionary of Marxism (London 1986), Who Is Who in the Socialist Countries of Europe (Mnchen New York London Paris 1989), Dizionario Bompiani dei loso contemporanei (Milano 1990), The Cambridge Dictionary of Philosophy (Cambridge 1999) and in Croatian encyclopedias and dictionaries.
5.6.2008 10:45:35
GAJO PETROVI - BIOGRAPHY
243
He was recipient of the following awards: The award by Matica Hrvatska (Matrix Croatica) for The English Empirical Philosophy (1956), the award Boidar Adija for Philosophy and Marxism (1966), the award by the publishing house Nolit for Prolegomena for the criticism of Heidegger (Selected Works in 4 volumes). After a ten-year long battle with an incurable illness, he died in Zagreb on June 13, 1993.
5.6.2008 10:45:35
5.6.2008 10:45:35

Gajo Petrovic - Covjek I Filozof Zbornik Radova

Încărcat de

Informații document

Titlu original

Drepturi de autor

Formate disponibile

Partajați acest document

Partajați sau inserați document

Opțiuni de partajare

Vi se pare util acest document?

Este necorespunzător acest conținut?

Drepturi de autor:

Formate disponibile

Gajo Petrovic - Covjek I Filozof Zbornik Radova

Încărcat de

Drepturi de autor:

Formate disponibile

GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF

ZBORNIK RADOVA S KONFERENCIJE POVODOM 80. OBLJETNICE ROENJA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 1

GAJO PETROVI OVJEk I fIlOzOf

sadrzaj - gajo petrovic.indd 2

Urednik Lino Veljak

GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF

GAJO PETROVIC BOOK.indb 3

GAJO PETROVIC BOOK.indb 4

GAJO PETROVIC BOOK.indb 5

175 189 205 217 223 227

GAJO PETROVIC BOOK.indb 6

GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF UVOD

GAJO PETROVI THE MAN AND THE PHILOSOPHER INTRODUCTION

GAJO PETROVIC BOOK.indb 7

GAJO PETROVIC BOOK.indb 8

GAJO PETROVIC BOOK.indb 9

GAJO PETROVIC BOOK.indb 10

JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA1

GAJO PETROVIC BOOK.indb 11

JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 12

JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 13

JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA

JRGEN HABERMAS A CONTRIBUTION TO THE MEMORY OF GAJO PETROVI

GAJO PETROVIC BOOK.indb 14

JRGEN HABERMAS ZUM GEDENKEN AN GAJO PETROVI

GAJO PETROVIC BOOK.indb 15

JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 16

JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 17

JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 18

MILAN KANGRGA SJEANJE NA DRUGA, PRIJATELJA I SURADNIKA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 19

MILAN KANGRGA SJEANJE NA DRUGA, PRIJATELJA I SURADNIKA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 20

MILAN KANGRGA SJEANJE NA DRUGA, PRIJATELJA I SURADNIKA GAJU PETROVIA

GAJO PETROVIC BOOK.indb 21

MILAN KANGRGA SJEANJE NA DRUGA, PRIJATELJA I SURADNIKA GAJU PETROVIA

MILAN KANGRGA REMEMBERING A COMRADE, FRIEND AND COLLABORATOR

GAJO PETROVIC BOOK.indb 22

IVAN KUVAI GAJO PETROVI KAO STUDENT

GAJO PETROVIC BOOK.indb 23

IVAN KUVAI GAJO PETROVI KAO STUDENT

GAJO PETROVIC BOOK.indb 24

IVAN KUVAI GAJO PETROVI KAO STUDENT

GAJO PETROVIC BOOK.indb 25

IVAN KUVAI GAJO PETROVI KAO STUDENT

IVAN KUVAI GAJO PETROVI AS A STUDENT

GAJO PETROVIC BOOK.indb 26

VLADO SRUK NEKOLIKO REENICA O GAJI PETROVIU

GAJO PETROVIC BOOK.indb 27

VLADO SRUK NEKOLIKO REENICA O GAJI PETROVIU

GAJO PETROVIC BOOK.indb 28

VLADO SRUK NEKOLIKO REENICA O GAJI PETROVIU

VLADO SRUK A FEW WORDS ABOUT GAJO PETROVI

GAJO PETROVIC BOOK.indb 29

GAJO PETROVIC BOOK.indb 30

NEBOJA POPOV GAJO PETROVI NIJE BIO SAMO PROFESOR

TRAGOM JEDNE POLEMIKE